crta

Blog - siječanj 2007
srijeda, siječanj 31, 2007
Uobičajeni pristup moj je da prvo probam sam, a onda to podijelim sa dragim mi osobama. Tako je bilo i sinoć. Samo prvi dio. O drugom još razmišljam, tražim pravu prigodu. Ipak je to balgdan užitka svekolikog. Dakle, kod Ante mi za oko zapeo komad i dao sam si truda. Bio je moj po cijeni od desetak eura za kilu. Cijena uobičajena, ni visoka ni niska. Obrada je počela sinoć negdje malo prije ponoći, ili poslije? Ne sjećam se takvih detalja.

U posudu promjera 23cm ulio sam maslinovog ulja, onako odokativno jedno pola decilitra i stavio na laganu vatru. Dva luka veličine loptice za golf izrezao sam na kolutiće debljine oko dva milimetra i ubacio u ono ugrijano ulje. Teletinu sam (uzeo sam za testing frtalj kile) izrezao na štapiće približnokvadratnog presjeka stranice oko 4-6 milimetara i duljine oko 25-30 istih. Pečenicu (dobro sušeni juneći kare) izrezao sam na štapiće dimenzija DŠV= 15x3x3mm i nakon što sam luku dao 7-8 minuta da sâm uživa u maslinjaku, dodao sam mu ove dvije vrste štapića te ostao uz štednjak jer to treba i miješati kako bi svekolika površina štapića dovoljno dugo ostala u kontaktu sa vrelinom ulja. Trajalo je to svega nekih 3-4 minute nakon čega sam omanji na zidu sušeni feferon pobacao po cijeloj površini.

E sad, kako sam se davno (rujan) sjetio i svježu rajčicu sa solju prokuhao i stavio u zamrzivač, samp sam to samo trebao iskoristiti, ali mi se nije dalo čekati odmrzavanje ciglice (tko mi kriv što nisam analitički pristupio liko... ne, jelu), pa sam otvario 400-gramsku konzervu polpe (nije reklama, probao sam stvarno razne, ali mi nejbolje leži talijanska Mutti, mama mia rekli bi Germani) i zalio već dobro zdinstanu teletinu u luku. Svemu dodao po decilitar vode i porta, gurnuo štapić madagaskarskog cimeta (dovoljno je par centimetara, a bolje je od praha, jer vidim što ubacujem) pa lagano ukuhavao nekih petnaestak minuta. Kroz to vrijeme sitno sam nasjeckao list peršina i celera i naribao malo kore oprane limete, popušio cigaretu i popio malo onog istog porta. Skinuo sam šerpu (posuda za kuhanje, a ne himalajski nosač) sa vatre i posipao zelenom pomenutom mješavinom. Gotovo.


Nisam si dao truda raditi prilog, ali špinatizirani njoki dali bi punoću kolorita. Salata? Grubo iskidana rikola poškropljena acetom balsamicom i minimalnom količinom maslinovog ulja bila bi šlag na torti.

Otišao spavati sa dilemom: jesam li možda mogao popiti još čašu ili ne?

bolegr @ 09:45 |Isključeno | Komentari: 20 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 30, 2007

Na drugom programu haTeVea smo izgubili. Nadam se da istovremeno na prvom nismo.

bolegr @ 22:40 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Otkako su se susreli to je značio kraj jednome od njih. Kako je sukob minerala i bitumena sa jedne strane i tekućih kristala sa druge završio svima bi trebalo biti jasno. Popustili tekući kristali i ode sve. Uzrok je to i tehnici koju rabim za fotografiju koja slijedi.

(početak ekspozicije)

Jutro je hladnije od Save. Tim povodom Sava jutru počast odaje emitirajući svoje parovite čestice u zrak. A čestice k'o čestice. Tvore jedan paperjasti sfumato i kad pogled pustiš prema istoku, a pritom stojiš na mostu zvanom Most mladosti, kroz tu izmaglicu vidiš bijeli krug veličine osrednjeg protvanja kružnog oblika (a da kakvog) i pod njim dva trupla umrlih riječnih brodova koji riječnoj struji odolijevaju snagom čeličnih sajli strateški vezanih za nevidljiva gigantska sidra ušoderena u savsko dno. Sa desne strane u daljini se nazire novozagrebački brijeg prepravilnog (kakav pridjev moj Aka, pravi pionirski) oblika da bi bio prirodan, prelomi se pokoja zraka sunca o neki otpadni komadić staklovinja i ubode oko jakom svjetlošću. Žmirnem, pomaknem se za korak, okrenem glavu na drugu stranu. Sa lijeve pak strane strši industrijsko spolovilo koje je dokaz da se pola grada grije. Iza leđa zareži neki auto i to me podsjeti da bih ipak trebao krenuti dalje. Vraćam pogled opet niz maticu i osluškujem ...

(kraj ekspozicije)

Carpenter i Magla? Ne. Tek pogled je to sa sredine mosta u jedno zagrebačko blagomaglovito jutro koje me podsjeća na Bunuelovu Belle de jour.

bolegr @ 10:19 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 29, 2007
Povremeno dobijem kakav simpatičan mail koji me dovoljno oraspoloži, a i da mi misliti o nekim stvarima. Jedan od takvih je bio i današnji, anketa rađena sa djecom na temiu braka, a čiji sadržaj prenosim:

KADA SE ODLUCUJE KADA TREBA STUPITI U BRAK?
 
Prvo moras naci nekoga ko voli iste stvari kao i ti. Ako na primjer ti volis nogomet onda i njoj se mora svidati to da ti volis nogomet i onda da donosi cips i pivo.
Marko, 10 godina
 
Ti u svari ne odlucujes sam kad trebas stupit u brak. Bog to odlucuje odavno unaprijed i ti onda na kraju vidis sta ti se dogodilo.
Ivana, 10 godina
 

KOJE SU PRAVE GODINE ZA BRAK?
 
Najbolje godine su 23 jer onda poznajes svog muza najmanje 10 godina.
Sandra, 10 godina
 
Ne postoje najbolje godine za brak - moras stvarno biti dovoljno glup
da bi se ozenio.
Filip, 6 godina
 

STO TVOJI RODITELJI IMAJU ZAJEDNICKO?
 
Paaa. Oboje ne zele imat vise djece.
Sara, 8 godina
 

STO SE RADI NA IZLASKU S DJEVOJKOM/DECKOM?
 
Izlasci su tu da bi se zabavljali i ljudi bi trebali iskoristit priliku da se bolje upoznaju. Cak i decki imaju reci nesto zanimljivo ako ih dovoljno dugo slusas.
Jasna, 8 godina
 
Kod prvog izlaska se pricaju interesantne lazi tako da su onda zainteresirani i za drugi izlazak.
Milan, 8 godina
 

STO BI TI RADIO KAD BI TVOJ PRVI IZLAZAK SKROZ LOSE PROSAO?
 
Ja bih otisao kuci i pravio se da sam mrtav. Onda bih nazvao novine telefonom i rekao da mi naprave umrlicu.
Darko, 9 godina
 

KADA SE SMIJE NEKOGA POLJUBITI?
 
Kada je bogat i ima puno para.
Jelena, 7 godina
 
Kada poljubis neku djevojku onda se moras s njome ozenit i da imat djecu sa njom. Tako ti je to!
Ivan, 8 godina
 

JE LI BOLJE BITI OZENJEN ILI NE ?
 
Ja neznam sta je bolje ali ja nikad ne bih vodio ljubav sa mojom zenom. Ja ne zelim da ona postane debela.
Mirko, 8 godina
 
Za djevojcice je bolje da se ne udaju ali deckima treba neko ko ce im cistiti.
Marija, 9 godina
 

STO TREBA NAPRAVITI DA BI BRAK BIO USPJESAN?
 
Muz treba uvijek govoriti zeni da je lijepa pa cak i ako ona izgleda
kao autobus!
Stanko, 10 godina
 
Eto.
bolegr @ 14:21 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Dan je naporan, prožet trzavicama na poslu, beskrajnim razgovorima sa teškim i zahtjevim klijentima. Proljeće u siječnju potencira drhturenje duše. Teško vrijeme. Spušta pogled na šake koje su prigrlile volan. Da prigrlile, pobijeljeli zglobovi odaju koliko se čvrsto uhvatila jedine sigurnosti koju trenutno nalazi u svojoj okolini, jedinu koja je neće napustiti, a ako malo i zakašlje, tu su oni koji se o tome brinu. Stisnula je papučicu gasa i srebrna strijela je poletjela Zelenim valom, malo prebrzo, no ona vlada svojom putanjom i nema šanse da se nešto nepredviđeno dogodi. Dok joj kroz vjetrobran prolijeću slike umornih gradskih fasada, neodlučnih pješaka čekača zelenog na križanjima, kroz glavu joj lebde duhovi.

Pokušava umiriti svoje strahove. Bit će dobro to napraviti odlaskom na neku kavu. Centar grada? Ne, previše bučno i gomila ljudi. U kvartu? Ne, tamo je sve poznato. Odlazi nasumce u neki usputni lokal na rubu centra. Sama za stolom. Pogleda uprtog u zrcalo koje joj se kezilo sa lijeve strane. Drhtavom rukom koja odaje blagu neodlučnost iz torbe vadi upaljač i kutiju cigareta. Marlboro light. Usput, ni sama ne zna zašto, baca pogled na zaslon mobitela i ostavlja ga u utrobi torbe među gomilom potrebnih i onih manje potrebnih stvari koje svaka samosvjesna žena mora imati uza se. Prinosi cigaretu ustima. Plamen joj osvjetljava lice i skreće joj pogled na odraz svog lika. Dvojba. Uvijek dvojba. Nakon što se opekla u životu, ne jednom, prošla cirkuse razne, razbila sve iluzije koje je skupljala od prvih trenutaka svijesti (u početku to, naravno nisu bile iluzije, optimistički, pozitivistički stav snažio ju je kroz početak života), svaki kontakt je postao prijetnja. A kontakt je skup.

Može li uopće više prepoznati lijepo u svoj ovoj džungli duhovne pustinje? Šum na srcu umiriti se ne da. U dimu nikotina i okusu capuccina sa manje pjene prekrivene čokoladnim mrvicama ostavlja svoj alter ego u Kitezhu sa odlukom da ga prepusti Džingis-kanu i njegovoj lakoj konjici na milost i nemilost i lagano počinje tonuti u svoj svojoj nedodirljivosti, nevidljivosti.





bolegr @ 09:21 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 28, 2007
Ovo je strašno. Hvala Aleksandru Stankoviću (nisam mislio da ću ikada reći/napisati ovo hvala) što je ugostio gradonačelnika grada Zagreba Milana Bandića. Svi simptomi bolesna i opasna čovjeka izašli su na vidjelo.

Edit: 2007-01-28 15:03:

Pitanje emisije: Je li Milan Bandić pošten političar?

DA : NE
11830 : 15904
43% : 57%

Dovoljno?
bolegr @ 14:40 |Isključeno | Komentari: 20 | Prikaži komentare
Prohladno je subotnje podne. Oslonjen o zid crkve sjeverno od portala gledam u binu, pa malo bliže. Trak sunca mi grije lijevu stranu lica. Prolaznici su prestali biti prolaznici. I prolaznice. Na um mi pada Beleova (nema direktne veze sa Bölleom) "Yes, my baby, no". Kako šaroliko društvo može imati slične vizije. Ispirsani punker sa djevojkom čija kosa može nekom starijem biti podsjetnik na pubertetsko natezanje peradi. Gospođa kojoj biste svi u tramvaju prepustili svoje mjesto uspentrala se na kameni dio ograde i držeći se jednom rukom za željezni više liči na samotračku Niku negoli na sebe samu. Mala Tena na tatinim ramenima sjedi i pokušava se uhvatiti za ono malo preostale kose. Umorni starci i vedra mladost. Krzno i vijetnamka. Armani i Kamensko. Versace i DeTeeR.  Pariz - Milano - London - Konjščinska - Hrelić. Sve je stalo u tu malu Preobražensku jučer u podne.

Izgovorio je g. Boban Vidrićev Adieu, izredali su se i drugi vješti i manje vješti interpreti poezije. Izmamili su pljesak okupljene skupine onih kojima urbana sredina nije strani pojam sa kojim su se susreli slučajno i neželjeno. Čak su i tramvaji prolazili samo u pauzama između dvije izgovorene stihovite Vidrićeve tvorevine.

Nije neka vijest da se tisućinjak ljudi odazvalo pozivu na javno čitanje poezije Vladimira Vidrića pred kućom u kojoj je rođen, a uime pokušaja očuvanja civilizacijskih dostignuća jednog doba kao potvrde postojanja urbanoga na ovim prostorima puno prije nego što su neki za nj čuli.

Nije vijest da je taj prostor na meti privatnog kapitala umotanog u floskule potreba za čistim i modernim gradom (vjerojatno ste vidjeli po jučerašnjim jutarnjim i večernjim dnevnim tiskovinama plaćeni cjelostrani oglas).

Nije vijest da se kuće ne čiste bagerom.

Nije vijest ni da se ta ideja kosi sa GUP-om i da je cijeli donjogradski blok zaštićena zona.

Ni vijesti ni novosti. Same znane činjenice.

Preporuka:
Gledajte Merlićev Kontraplan u utorak 30. siječnja u 20:40.

bolegr @ 10:15 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, siječanj 27, 2007
Zašto bismo rekli Adieu rodnoj kući Vladimira Vidrića?
 
Zar zato što je privatni interes jači i važniji od javnog dobra?
Zar zato da stvarajući novo uništavamo i rušimo tradiciju i ljepotu starog?
Zar zato da krupni kapital postane još krupniji?
Zar zato što se ne poštuju Propisi i Zakoni?
 
Spasimo kuću Vladimira Vidrića, sačuvajmo Cvjetni plac!

Vladimir Vidrić. "Adieu": 
 
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
 
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
 
Pozivam vas da se pridružite 
 
JAVNOM ČITANJU VIDRIĆEVE POEZIJE
 
u subotu. 27. 01. u 12 h na Cvjetnom trgu
 
Na zapadnoj strani Cvjetnog trga, u Preobraženskoj br. 6 nalazi se rodna kuća pjesnika Vladimira Vidrića, obilježena spomen-pločom koju je postavilo Društvo hrvatskih književnika. Da li će Vladimir Vidrić, kao i  Herman Bolle, arhitekt zgrade na Trgu Petra Preradovića 6, i dalje stanovati na Cvjetnom trgu, odlučuju gradski čelnici. Odlučuju o sudbini kulturnoga središta Zagreba, koje je ugroženo ulaskom privatnog kapitala i privatnog interesa u najuži centar grada, u prostor između Cvjetnog trga i Gundulićeve ulice.

Već nekoliko tjedana i građanska i stručna javnost  raspravljaju o posljedicama takve odluke, koja vodi promjeni funkcije središta grada i njegovom još većem prometnom zagušenju. Javni prostor, namijenjen svim građanima mora se povući pred sadržajima koji donose profit privatnom investitoru i privatnom kapitalu. Kulturni prostori nestaju s Cvjetnog trga: Znanstvena knjižara, Kino Zagreb, što je sljedeće? Cijeli Cvjetni trg?

Ekskluzivni dućani i elitni stanovi trebaju i šest katova „elitne“ podzemne garaže. Prema važećim propisima i zakonima ovoga Grada i Republike takvo što nije moguće, ali već se govori o izmjenama Propisa. Možda će se i Zakoni ove države mijenjati po diktatu privatnog kapitala, a protiv interesa općeg dobra?

Idejnim rješenjem, koje je pobijedilo na privatnom natječaju investitora, (koji se nije pridržavao propisane procedure), kuće između današnjeg kina „Zagreb“ i Talijanskog kulturnog centra, Trg Petra Preradovića 6 i Preobraženska 6, predviđene su za rušenje: i Herman Bolle i Vidrić tako se brišu iz prostora Cvjetnog trga, ne samo oni kao kulturni simboli, nego svi mi kao građani Zagreba koji prostor svoga grada vidimo kao javni i zajednički prostor. Stoga vam upućujem poziv na
 
JAVNO ČITANJE VIDRIĆEVE POEZIJE
 
u subotu 27.01. u 12h ispred njegove rodne kuće na zapadnoj strani Cvjetnog trga.
 
Poeziju će čitati glumci Božidar Boban, Pero Kvrgić, Mustafa Nadarević, Alma Prica, Vili Matula, Rene Medvešek, Darija Lorenzi, Bojan Navojec, Marica Vidušić, Danijel Ljuboja, Leon Lučev, i dr.

Bit će s nama, pismeno ili osobno, i prof.Andrea Zlatar, prof.Mirjana Krizmanić, prof. Zoran Kravar.

Svirat će Žarko Hajdarhodžić sa svojim ansamblom Fiori musicali.
 
 
Molim da nas podržite, pa da i ovaj građanski glas dobije svoj medijski prostor.
 
Unaprijed zahvaljujem
 
Urša Raukar

bolegr @ 05:40 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, siječanj 26, 2007
... prodali po nekoliko primjeraka svog dugosvirajućeg nosača zvuka.





















Kome?

bolegr @ 14:47 |Isključeno | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Mamuran od cjelovikendaškog ubijanja raznim vrstama toksina, sjeda u taksi. Razmišljao je o ulasku na prednje sjedalo jer mu se činilo da glava neće proći uska vrata stražnja. O bože, znao je govoriti i po tome se počeo malo u čudu gledati. Prečesto pominje onoga u čije postojanje ne vjeruje. Jest da je to više u kletvama (psovke je izbacio iz uoprabe, osim kada mu netko jaaaako digne živac), ali ipak...

Uspijeva mu sjesti na stražnje sjedalo drndastog Mercedesa nezmankojegtipaibroja i glava mu nije dodirnula naslon, a već je zajedrio virtualom iniciranom već pomenutim pijanstvom. Pas mater i luđacima. Zar baš on mora u Skopje? Kreteni jedni, niš ne znaju. No, dobro, odradit će to i onda... Obećao je posjetiti profesoricu majku i doktora oca i prenijeti im sinove i snahine pozdrave. Past će tamo i neki dobar papak kako bi izvitoperili njegovi slavonci.

- Gospon sused, aerodrom! – poluglasno mu se obraća taksist.
- Mmda, evo. Koliko je?
- Stošezdeset gospon sused – namiguje mu bivši brko, obrijao je brkove i stari izgleda mlađe za barem deset godina. Možda ne bi bilo loše...
- Ma, sati. Koliko je?
- Aaa to, pa, evo sad jeee deset i trideset.
Gura mu novčanicu od dvjesta kuna između vozačkog i suvozačkog sjedala:
- Račun.
- Evo sad bum ja, sused. A da sad ne gubite vreme, ja bum to vama kad prolazite pored stajališta, ha?
- Može – jedva prebacuje riječi preko usta. Dok je izašao, taksist je već izvadio omanji kofer, svu nužnu prtljagu. Onu potrebnu nije ispuštao iz ruke.
- Sretan puuut sused!

Opaa, zbližili su se toliko već da ni gospon više nije, samo sused. To kreštavo sused pratit će ga sve dok ne ugleda gravče na tavče u nekom od skopjanskih restorana. Jebo sve ove godine školovanja. Dobro je otac govorio. Sine, trebao si završiti za nekog tevemehaničara ili zubnog tehničara, dalje škole ti ne trebaju, a svoj kruh u rukama imaš, i to kakav želiš. I nije bio daleko od istine. Zvonko je otvorio svoj zubotehničarski labos nakon što je desetak godina radio za Zubovića. Radio je i ono jedino što će ostati trajno od Franje. A Slaven, eto on bio tevemehaničar, a sad vodi zastupstvo za neku švicarsku tvrtku. Ukupno: dvije žene, petero djece, tri auta, jedno zastupstvo, jedna ordinacija-laaboratorij, dvije-tri ljubavnice, povećani kolesterol i trigliceridi, jedan srdačni udarac, opomena pred isključenje, loša stolica,... Pa sve to kad podijeliš i sa dva, još uvijek je jebeno puno nepotrebnih elemenata. Nije li bolje ovako? Par skršenih ljubavi manje boli, a i boli samo preživjele, a njih je manje negoli u ranijem primjeru. Sebičan? Da. Čista nepatvorena sebičnost.

Već sjedi u bijeloj ptici. Sjedalo je njegovo pored prozora. Do njegovog sjedi neki ulickani štreber koji odmah vadi novčanik i bulji u mat fotografiju savijenih, ispucalih rubova. Dvije odrasle glave i ispod njih dvije dječje. Jedna je na ramenima ovdje, a osale su unutra. Okreće se prema njemu:
- Vidite, to su moji.
Blagi užas. A jebat ga. Drugi put će misliti i ako treba kupiti dvije karte. To je onaj tip neprestajemgnjaviti suputnika.
- Mmmda, lijepa djeca. I supruga. - uzvraća i koluta sivu moždinu: pa mora li odmah po majicu "Ordinacija"?!
- A jel vi to profesionalno letite ili onak?
- Molim?! A, ovo, pa iz zajebancije. Znate, ja ustvari niš ne radim, samo se zajebavam i čekam da mi netko na letu za Skopje dosađuje. – naravno da ovo nije rekao, samo prvu upitnu rečenicu, ostalo je tako želio, ali onaj koji ga nije tjerao u tevemehaničare-zubotehničare ipak ga naučio osnovama pristojnosti. – Oprostite, nisam Vas čuo, malo sam dekoncentriran kad letim.
- Pa, pitam jel vi letite iz hobija ili imate kakog posla dolje?
- O bože (opet onaj), to mislite jel ja letim radi šale? Ne, dragi gospodine, ja sam na zadatku....

Vadi Thinkpad koji je bio ostavljen tek na standby, podiže poklopac i klika na link koji mu je par dana ranije pošalički poslao Gallax:
 
(klik na)
 
 
Da, i čestitam petak.
bolegr @ 11:56 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 25, 2007



i bi dol
(link je to)
























bolegr @ 18:42 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Noć je bijelila. Snijegom. Nedovoljno. Jutro i vjetar raznijeli su bijele krpice po stablima, uvukle u pore med mahovinu (to ja htjedoh napisati da je sjeverac puhao zorom). Modrina usana i jagodica. Bezbrižan smijeh koji uvijek završava plačem radi skidanja čizama sa promrzlih nogu. Snijeg višlji od boka. Spuštanje niz neku srednjebosansku padinu na drvenim sanjkama pa uživanje u predvečenjoj šetnji u kojoj su šetači roditelji koji isprepletenim šakama drže remen kojim me vuku na tim istim sanjkama po tvrdo zabijeljenom nogostupu. Prvo skijanje. Posljednje skijanje. Mislim, to je bilo i jedino u mojem životu. Jesam li štogod propustio? (Aka, ti pojma nemaš kako je to dobro! Aka, sve što klizi ispod nogu nije zdravo!). Jesam, ali ne mislim na snijeg.

Propustio sam ti još reći ... (sad progovara glas: daj, koji ti je? zvučiš k'o ja, pa ti si ipak zreliji; a ja nekako mislim možda sam u svom svojem zelenilu zreo jedino za otpasti sa stabla)
 
Snijeg sa vriskom i gomilom samoglasnika. Veselje.Snijeg sa svim svojim hrđavobljuzgavim posljedicama. Kako vidim snijeg? Kako?
 
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišina na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.
Naši dani,
burne noći,
sve će proći.
Tvoje oči
bit će blijede.
Tvoje kose bit će sijede.
Ljepoti ni traga.
Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.

Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše
breme skinut.
Kuda će se
duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.

Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
 
piše davne godine Vjekoslav Majer, a još davnije neke godine jedan je drugi fizički udaljeniji čovjek, nepoznat, rekao:
 
Certain things catch your eye, But pursue only those that capture your heart.
 
Gdje je granica vidljivoga?
 
I J.J. Braddocku ostavih za njegovu beskonačnu ljubavnu pjesmu par razbacanih riječi svojih:
 
Ja ljubljah Vas u svima do sada
Vas koju ne vidjeh
Ljubih u tuđem oku
U vratu nečijem i bedru
Po listu i njedru
Ljubih Vašu riječ
I ljubih Vaš glas
Ja ljubljah i ne znajući za Vas.
 
Nekako mi je srijeda.




bolegr @ 09:48 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 24, 2007
Mrak je već pao, kiša još pada. Sa lijeve strane ukoso parkirani auti prijete svojim mokrim branicima, sa desne hrapavi smogom obloženi vlažni zidovi fasada. Sa torbom na ramenu i vrećicom u ruci bližoj zidu hodam izbjegavajući gaženje po nakupinama kišnice po neravnom asfaltu prateći odsjaje ulične rasvjete i prolaznike i prolaznice koji se kreću ususret mi. Kišobran. Suvišna naprava. Ili bolje rečeno - kiselo grožđe. Dobro bi došao jedan obiteljske veličine. Uspijeva mi izbjeći ubode u glavu, lice, oko, kišobrana u nesmotrenim rukama.

Pokušavam se prisjetiti gdje su "moji". Koliko sam ih ostavljao u ovom gradu. Na kojim sve mjestima. I s nedostatkom kojih razloga. Srebrnoplavi (stara firma). Pa crni (Boravak). Tegetplavi (kod Duje). Zeleni (opet Boravak). Zelenoplavi (kod Betmenâ je) ... Vjerujem da su našli nove korisnike, kao što sam i ja tuđe kišobrane koristio i opet ostavljao na drugim nekim mjestima. Ustvari, kišobrani su pomagala koja bi trebala biti na raspolaganju gologlavim šetačima. Posluži se kada ti je neophodno i ostavi ga na prikladnom mjestu kada ga više ne trebaš. PAS MATER STUDIORUM! I kiši! I grbavom pločniku! I meni koji ne gledam gdje stajem. I ... Lijeva čarapa je osjetila tekućinu izvan perilice. Cipelina iznutrica također. Bolje gledati, moj Aka, bolje. Bolje bi ti bilo.

Ispred mene školarac ili školarka. Ne možeš ocijeniti ni godine, možda neki treći-četvrti razred. Hoda bezbrižno poput osječkog Cesarca. Kišu ne primijećuje. A ja primijećujem otvoren ruksak i udžbenike umivene kišnicom.

- Čuj, ruksak ti je otvoren - pokušavam dozvati razigrani dječji um odlutao u  nebesa iznad ovih oblaka.
- Kaj? Meni nekaj velite? - pristojno dijete diže glavu prema meni i upućuje mi upitan pogled.
- Da. Ruksak ti je otvoren i kiša će ti knjige smočiti.
- Pa kaj i tak nisu moje.
- Molim?
- Da, pa Primorčeve su!

A ja bih kišobrane...

bolegr @ 13:04 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 23, 2007
- Ej, Aka znaš onaj kad razgovaraju dva prasca? – pita me Knez.
- Ne ... – ne stižem niti usta zatvoriti, a Knez nastavlja:
- Razogvaraju dva prasca i zamišljen prvi pita drugoga: Je li, vjeruješ li ti u život poslije Nove godine?
Eto, to je Knez.

Pozdravljamo se i odlazim na drugu današnju kavu (prva doma, druga dobar kratki espresso kod Nene, a poslije tko zna koliko kojekakvih bućkuriša. Sjedam za prazan stol i pokušavam se prepustiti kolotečini misli vezanih na današnje poslove, ali to ne ide:
- Kak je Ana? – pita Lijeva.
- Ma kaj ja znam. Sva je kakti u sedmom nebu. – Desna će.
- Kaj, opet ljubi? – znatiželjna je Lijeva.
- Je, glavu je zgubila, a ja bum je poslije morala slušat. Uvijek se zalijepi za neke sumnjivce. Ja joj velim: stara, zar ti nije bolje naći nekoga kaj ćeš pored njega moć imat sigurnost, skladan život, pa i seksa bu bilo, ne moraš ga vojet. a ovaj, mislim nije tip sumnjiv, sam kaj je lud njom, a ja si mislim tko zna kolko bu to potrajalo, a poslije se bude spustita na zemlju... – Desna rafalno ispucava rečenice.

Ne znam, ja da sam na njenom mjestu .... – nastavlja Lijeva, a ja odlazim u ured.

Odslušavši jutros na kavi ovaj dijalog (ok, prisluškivao sam susjedni stol jer sam u rukama imao birtaški raskupusani Jutarnji koji me je zanimao koliko i lanjski snijeg, dobro, lanjski snijeg me više zanima), ja i dalje stojim na vjetrometini pitanja koja su mi zujala oko glave sa svih strana. Koliko je iskona u prirodi spleta uma i emocija? Vrijedi li letjeti i slijetati, pa opet ako treba, ili je bolje kročiti objema nogama zemljom i ne vidjeti višu dimenziju? Je li uopće moguća kombinacija svega toga? Koliko zrna pijeska ima u šaci? Koliko je sati? Ima li života poslije Nove godine? I, stvarno, što zapravo žene žele?


bolegr @ 15:41 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Nedavno su sin Broz i unuka Broz zaštitili ime i lik pokojnoga Josipa Broza. Mislim čak i dio djela da su zaštitili, ma sigurno jesu jer njegovim potpisom Tito dosta toga je ućinjeno. No nisu mi Brozovi na pameti danas.

Zaštićen je, otprilike prije godinu dana i design kvadratičastog sportskog dresa hrvatskih reprezentativaca u nekim sportovima. Mislim da ne bi bilo loše da i ostale naše reprezentacije počnu koristiti ovako unikatnu i prepoznatljivu obleku. E, nije mi ni na pameti priča o Hrvatskom olimpijskom odboru i njihovom većem ili manjem utjecaju na neke od sportova koji su pod njihovom kapom.

I što mi je onda na pameti? Pa Hrvatska. Zašto? Odgovor ćete sami reći nakon što kliknete na:




bolegr @ 09:39 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 22, 2007
Misli su poput krhotina razasute. Po stolu. Krevetu. Sjede na rubovima okvira koji vise sa skrivenih kezećih čavala iz sivog zida. Prašina se valja po parketu svakom kretnjom. Stišće nutrina sebe samu. Hrana nema okusa. O kako znam da je to varka, ali nema tu pomoći. Održavam se na površini, vozim na rezervi. Kal mi steže cipele, samo se gomila. Otežava korake. Hod kroz nedefinirani prozirni fluid. Vučem se svom snagom koju iz tijela mogu izvući. Teško je. Posustati? Ne. Nema posustajanja, samo zamor koji se javlja sve je veći. Bijela smrt mi pada na um. Kako moćna je hladnoća. Snostvoriteljski moćna.
 
Izlazim u prohladno jutro omeđeno mokrim oblacima. I taj trenutak u vječnosti učini mi se vječnošću cijelom. Niz lice mi se slijeva kaplja smogovite kiše i osjećam putanju cijelom dužinom. Komplement vrelini suze. Prekopavam po džepovima provjeravajući je li sve na svojem mjestu. Prolazim već skoro stotinjak metara, pa se vraćam. Eh, moj ti. Dobro je da si živ. Susjeda iz ulaza me promatra, malo je kasno za povratak od bilo kuda, ili bolje reći prerano. Pokušavam joj dobrojutrom sa osmijehom dati do znanja da se ne vraćam u ovaj čudan jutarnji sat niotkuda, već samo idem po pamet ostavljenu i rastavljenu, razbacanu po stanu poput kockica, kao da me je to što misli briga, ustvari, ali, ma, nema veze... Ulazim u stan i bez imalo dileme usplijevam skupiti sve ostavljene atvari, skoro bez gledanja. Na polici je ostao mobitel. Na stolu cigarete. Adapter u utičnicu priključen. Mozak na vjetrometini.

Ponovo izlazak, odlazak u kišu i memlu skupljenu po vlažnim kaputima koji napadaju sa svih strana. Odurna stvarnost svakodnevice zatrpane poslom i obvezama. samonametnutim neodgodivostima, ispraznim kontaktima i utapanjima u učmalost obezimenjene mediokracije. Tražim vrata.

 
Jeste li vi vidjeli sunce danas na nebu?
 
Ja nisam. Ali sam ga čitao.

bolegr @ 13:54 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, siječanj 20, 2007
Nije vam ovo ulica, ovo je Ilica! Uzvik je koji se prolomio usred noći iz grla čuvara reda i mira. Uzvik koji me prati godinama. Poštovanje prema toj najdužoj ulici raslo je kilometrima koje sam po njoj nataložio. Meni je naljepši dio onaj koji povezuje Frankopansku sa Britancem. Sa lijeve strane protežu se dućani, uglavnom cipelama. Sa desne srane protežu se dućani, uglavnom sa cipelama. Tu je još i antikvarijat, optička radnja sa dugogodišnjom tradicijom, uramljivač slika i goblena (eh, što ćete gospon Aka, nešto volimo, a od nečega živimo). Bezbroj drugih izloga mami poglede usamljenom noćnom šetaču i za oko mu mogu zapeti i ljekarna, pa krznarija, par dućana jestivim artiklima, mesnica u polukući prislonjenoj na nekada aktivnu kavanu...

Na Šestinama zabava kod Meštrovićâ protkana ushitom potencijalnog uspjeha košarkaške reprezentacije na nekom važnom turniru, Zlatorog iz doba dok su ga punili samo u Laškom, roštilj čija vratra bi raspirena starim usisavačem. Spuštanje do Ribnjaka u vrevu, alkohol i znoj, smrad mokraće i preglasno piljenje po raznorodnim glazbenim instrumentima vokalnoisntrumentalnog sastava u usponu. Izgubljene sunčane naočale. Mapa sa fotografijama pod miškom. Vrijednost neprocjenjiva. Samo meni. Glas zavedenosti i ushita koji govori: ostani. Glas razuma i umora koji govori: idi kući. Glasovi. Eh, da je znati koji je pravi, svijet bi bio puno jednostavniji. Vjerojatno i sretniji. Čuješ li pravi glas, ne preslušavaj druge. Baci se u bezdan jer na dnu te neće čekati kâm i kolac. Uroniti možeš u more ljubavi. No, doba je noćne gradske nevinosti i ja idem - doma. Preko Trga do Ilice. Pa dalje. Gundulićeva, Frankopanska, Medulićeva i sve do Britanca...

Jutro je. Jako rano jutro. Na prijelazu iz zore. Cvrkut ptica odzvanja u nutrini omamljene lubanje i zvoni. Zvoni poput kakva crkvenog zvona naslonjenog na tjeme. Trzam glavu iz vodoravnog položaja. Oči otvaram i gledam u zgradu pošte. One male pošte u najstarijoj zgradi na Britancu. Pod glavom mapa sa nekim fotografijama. Dobro da još nisu počeli slagati štandove za subotnju tržničnu robnonovčanu razmjenu najskupljeg placa u gradu. Vrtim film. A film bi na generalnu montažu trebao...

Treba se popeti Pantovčakom. Do Bornštajna, pa u Buconjićevu i to je to. Kada i krevet su na dohvat ruke, parsto koraka. Krećem polagano namještajući naočale koje ću kasnije banalnim potezom kretena slomiti oblačeći pulover. Nigdje čovjeka. Samo prazan, obezvozačen  ZET-ov autobus čeka potencijalne putnike prema Kraljevcu. U susret mi laka koraka za to rano doba ide uniformirani čuvar reda i poretka. Gleda me s visoka, jer spušta se niz dno padine. Gledam ga sa inferiorne pozicije je penjem se uz tu istu zagrebačku padinu okupanu vodom i radom noćnih ulicoperača.
- Dobro jutro -  veli.
- Dobro jutro - uzvraćam i mahinalno krećem rukom u unutarnji lijevi džep sakoa ne bih li izvadio dokumente. Već navikao da me i ispred ulaznih vrata u zgradu identificiraju ništa mi tu strano nije.
- Ne treba mi ništa. Samo, pazi gdje spavaš, pa nije ti do doma baš tako daleko! - nasmiješi se m-ilica-jac.


bolegr @ 09:41 |Isključeno | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, siječanj 19, 2007
Vjetar je jednosmjeran i ugodan. Ulica Zagrebačka. Borove grane prekrivene su snijegom. Tišina je apsolutna. Udahnem punim plućima. Pogledam u dom zdtavlja. Zapalim cigaretu. Povučem dim. Izdahnem. Ne zauvijek, samo jedan izdisaj.

Kažu neki, a nadam se da mi medicinska struka to može i potvrditi, da svaki infarkt (infrakt bi rekao moj djed, pokojni čovjek) ostavlja trag na srcu. Boru. Imam posjekotinu. Trajni, nezarastivi rasjed.
 
Neobična ta riječ bolegr. Bez ikakova značenja, slučajnica čista, no nekako mi postala draga. Dugo sam se bunio što sam prozivan Bolegrom, a ne svojim nickom pod kojim je blog otvoren, čak su prvi postovi bili potpisivani sa Justforfun, a onda iznenada (bez vruće rakije i ostalih dodataka) - nesta. Osta samo Bolegr.

Pa, tako, ja sad idem, a kako mi je stvarno svejedno gdje ću završiti jer je u svakoj blog zajednici otprilike isto, idem negdje u stvarnost.

I ako slučajno u sred noći naletite na umornog šetača, pozdravite ga, uzvratit će vam i zapisati to.

Vaš
JustForFun
Aka
Bolegr
bolegr @ 10:15 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Nekako mi se jetra buni na ovaj novi indexov fičr po kojem kad netko čita:
"Nikolina Pišek ostala bez suvoditelja, ali dobila novi show"

ili

"Kate Moss laže o novom, zdravom životu"

ili

"Čizmice i tajice zavladale Gjurom 2"

ili

"Andreja Čupor odbila Tonija Brekala (tko je ta AČ i tko je taj TB, jebe me se živo)"

pa usput klikne i zaluta na moj blog.
Draže mi je kada me čita mojih deset dragih ljudi nego da mi bulumenta čitatelja gorenavedenih pizdarija navraća.
Nešto je trulo.

bolegr @ 07:33 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 18, 2007
Parcijalna demencija velika je nezgodacija. Uzrok je to radi kojeg sam zaboravio pribaviti nove zalihe smeđeg. Od jutros sam na bijelom.

Uhvaćen u koloplet defetizma i destrukcije, točnije autodestrukcije po drugi puta već kuham vodu ne bih li uspio u nakani jedostavnoj: složiti dobru kavu. Ne kažem idealnu, čak ni izvrsnu. Tek pitku. Podnošljivu. Jel' to meni kriteriji padaju?

Kava prva. Smeće jedno granulasto! Mlijeko ustajalo ne znaš skriti! Fuj!

Kava druga. Finoprašinasto moje drago. Čak ni kristalni bijeli šećer neće mi te pokvariti. Zar već nisam rekao da sam ostao bez smeđeg?

Terapijsko jahanje ne upražnjavam. Više sam za ono iz čistog užitka. A i sjećam ga se.Terapijsko surfanje pomaže. Provjerite:




bolegr @ 10:07 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 17, 2007
A i ja se dam raspizditi radi gluposti i budala. Pa mi svašta na um pada.

Na primjer. Još su sređivali studentski dom na Savi, „Stjepan Radić“, Pauk dvoranu i menzu i ja sam ničim izazvan jedno rano nedjeljno jutro vidio jazavca. Prošlo je neko vrijeme, nedjelja je ujutro opet. Magnolija je procvjetala, cvrkut ptica se čuje. Otvoren mi prozor i ja gledam van, a ona gleda unutra. Mene. Vjeverica. Nedugo potom, opet u nedjelju, Ilicu mi pred nosom pretrčava lasica. Danas gledam kako kod rotora pas naganja zeca. Nije nedjelja, ali zec je pobjegao.

Ja sedam bijelih miševa uporno održavam na životu. Nisu pravi i ne vidim One bijele miševe. Schleichovi su i ponosno, svaki sa svojeg prozora, promatraju posjetitelje u Boravku.

Ostala živina razišla se po ovom gradu. To su vuci, ima ih k'o pasa, rekao bi Kruno Šarić u Maloj pljački vlaka i nastavio stiskati Tanju Bošković uz vanjski kameni zid negdje u bespuću kamenjara. Ono tamo možda i jesu, ali ovo ovdje cijela je menažerija.
 

bolegr @ 22:25 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare



2007-01-17 @ 11:23

Poštovani,

Vaša najava na naslovnici je obrisana jer vanjski linkovi i reklamiranje drugih sajtova nije dozvoljeno na naslovnici. Također, nekorektno je prema drugim blogerima izdvajati blog (u ovom slučaju Niagara) koji je inaktivan već duže vrijeme.

Molimo vas da se pridržavate ovih naputaka, te da nastavite koristiti naslovnicu korektno i kvalitetno, kako ste to činili do sada.

Hvala i lijep pozdrav,

Bloger.hr


2007-01-17 @ 11:56
Poštovani,
shvaćam da je neprofitabilno informirati ljude slanjem na stranice koje nisu u vlsništvu Indexa. Prvo profit, onda informacija.
Ovo je bila posljednja koju sam stavio, stoga, što se mene tiče moje ovlasti možete ukinuti.
Hvala lijepo.
Pozdrav
JFF

Niagarina Smart TV-naša prva internet televizija !
Najava na naslovnici (objavljena 2007-01-17 @ 00:55) sadržavala je link na PaintitBlacka i Takeawaya jer je skoro u isti tren na svojim blogovima objaviio vijest o tome da je naša kolegica blogerica Niagara sukreatorica prve internet televizije u Hrvatskoj. Najava je imala i link na "neaktivan" (a aktivan) Niagarin blog, kao i link na pomenutu stranicu.
Stvarno sam pogriješio. Što sam uopće ovdje.
______________________________________
generalni pokrovitelj: Naslovnica
bolegr @ 12:33 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Mjesto događanja: slavonsko selo, ušoreni tip. Vrijeme događanja: ljetne ferije.

Zagor Te Nei (ima nekoliko varijanti i par inačica pisanja njegova imena, zagooglajte i provjeravajte, meni se ne da) bio je jedan od junaka sa čijim smo se likom i djelom identificirali prije no što smo uspjeli malo narasti i sagledati sveobuhvatno djelo i markantni lik Druga Tita (samo se to drug pisalo sa velikim početnim slovom) koji je svojom pojavom zasjenio sve komadante markove, teksove vilere, velike blekove, zagore, a o žalosnim sovama, kitovima telerima i čikama da ne govorim.
 
Pronaći adekvatan kamen od kojeg ću napraviti sjekiru nije bio lak zadatak, ali u pola sata čeprkanja po šljunku koji je bio dovežen i istovaren u dvorištu, još pun žaba i trave, mogao sam vjerojatno naći i kamen u obliku concordea. Ok. Prvi dio riješen, idemo na sljedeći korak u rješavanju zadatka. O drveni prut koji će postati drška sjekire treba svezati nađeni kamen. Iskamčiti komad špage od djeda (tek tridesetak godina poslije naučit ću što znači riječ špažičar) bila je posebna umjetnost. Lakše je bilo do iste doći odvezujući mladice u voćnjaku od kolaca – stabilizatora.
 
I, to je bio lakši dio posla. Teži dio tek je slijedio. Uzimam sestrinu crvenu majicu (naravno da ona ne sluti kako će taj njen dragi odjevni predmet završiti). Rukave skraćujem na dužinu do pola nadlaktice i pravilnim rezovima radim rese podjednake širine, nešto nalik rezancima koje ću dugo vremena poslije mijesiti za fiš-paprikaš. Uspijevam sa leđa djedove žute košulje izrezati pravilan krug (naučilo me: presaviješ triput i imaš za rezati samo osminu kruga). Orla (koji je možda i sokol, ne znam)  izrezujem iz bakine čarape (pravednik, pazio sam da svakoga podjednako oštetim). Bakinu kutiju sa šivaćim priborom otvaram i biram veću iglu, konac ne biram. Kako je to igranje iglom izgledalo manje je bilo bitno, ja sam bio ponosni nositelj svih prepoznatljivih detalja mog idola. Poslije sam bio i nositelj zaslužene kazne za pričinjenu, dobroraspoređenu štetu (sankcije nisu uključivale fizičke obračune, samo jednotjedni mobing od strane svih oštećenih).
 
Sada kad svaka šuša za pedesetak kuna može u Mesničkoj kupiti majicu sa Zagorovim prepoznatljivim znakom, ja nosim majice bez natpisa, čak i logotipe izbjegavam (bonus rečenica: skidao sam krokodila sa La Costa majice i naravno da sam je poderao i time zaslužio kaznu koja se sastojala od nošenja majice sa rupom na mjestu gdje znakić inače treba biti). O iglanju danas ne bih. Gadi mi se.



______________________________________
generalni pokrovitelj: Grozni

bolegr @ 11:46 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Kratko je trajala, ali je boljela.

Kao svaka veliki i ozbiljni radni kolektiv, odnosno OOUR* iz OUR-a** koji je sastavni dio SOUR-a***, i INA je imala organizirane sportsko-rekreacijske termine za svoje udarnike. Školska dvorana, mislim da je bila medicinska škola u pitanju, bilo je jednotjedno okupljalište zaljubljenika u rekreativno razgibavanje i dodatno druženje uz pilo i jelo (sami procijenite koji dio je glav, a koji tek collaterale damage). Kako ljeti nije bilo dovoljno loptogurača, otac me zvao da popunim prazni dres. Ne mogavši odbiti tako što odigrao sam to u maniri jedinog trkača (a kako i ne bi šesnaestogodišnjak u društvu dva-tri puta starijih). Rezultat toga bio je vrbovanje moje perspektivne napadačke ljevice za juniore (kako se to sad zove, ne znam) lokalnog nogometnog kluba (dobro, nije baš bio lokalni, bila je to neka regionalna liga ili nešto kao republička? ma, nema veze), jer je trener istih upravo igrao u protivničkoj ekipi. Njima je nedostajao brz lijevokrilni napadač, a ja sam bio oličenje buduće zvijezde.

No, već prvi trening mi je došao glave. Prije bi se moglo reći nogu i – ruke. Preskačući golmana koji mi se bacio u noge uspio sam nedovoljno skočiti (prev.: rukama me je malo govno uhvatilo za noge, a ja tada još nisam znao koji su sve elementi te igre, počev od guranje i udaranja do štipanja i glađenja milokliza i jaja) i nespremno se strmopizdivši – slomio ruku.

Nikada se nisam više pojavio ni na jednom treningu. O utakmicama da i ne govorim.

Eh, da sam znao. Danas ne bih ovdje mlatio tipkovnicu. Bolio bi me ranije pomenuti organ za sve jer bih imao svoju osobnu sponzorušu, čopor razmažene djece, cirozu jetre, kvalitetan gebis i kockarske dugove.

 

____________________________
za one koji nisu učili ili imali u školskom obrazovanju TIPSS**** ili uopće nisu imali priliku sresti se sa pojmovima:
* osnovna organizacija udruženog rada
** organizacija audruženog rada
*** složena organizacija udruženog rada
**** teorija i praksa samoupravnog socijalizma
____________________________
generalni pokrovitelj: Moodswinger


bolegr @ 10:13 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 16, 2007
Izašla mi fotka na duplerici. Playgirl? Neee. A nije ni Men's Health. Ne očekujte pikanterije jer ih nema. Nisam bio baš toliko dobro građen, a i premlad bijah. A nisu to bile ni online stranice za pedofile (još će dvanaestak dugih godina proći prije no što se rodilo čudo koje su poslije Internetom prozvali). Sportske novosti su u pitanju. I moj sportsko-nacionalno osviješteni otac. Ja sa svojih tridesetak mjeseci u dresu Dinama predstavljen kao u to doba najmlađi član kluba navijača koji se zvao Klub navijača Dinama.

Poslije su me tatini prijatelji dugo vremena zvali Čerček po Marijanu, a meni je taj nadimak smetao jer me asocirao na nešto nedefinirano, ali bezvezno.

Fotku nemam. Nemam ni dvolist Sportskih od toga dana, a u njihovu arhivu mi se ne da. Zamjensku fotku stavljam iz tog doba tek da se vidi kakav sam potencijal bio.



______________________________________
generalni pokrovitelj: Grozni

bolegr @ 08:42 |Isključeno | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 15, 2007
Pišem sada i pišem ovo zahvaljujući brzoj vožnji vozila hitne pomoći, lucidnosti dežurnog liječnika i roditeljima koji su bili budni u neko doba noći i čuli me kako tiho stenjem, ni derati se nisam mogao, a oni su valjda radili na tome da sestri podare bracu ili seku.

Alergičan sam na nekoliko stvari. No neke nisu duhovne prirode. Liječnici su utvrdili da je uzrok mojem abnormalno brzom, očiglednom oticanju (ruke i noge, lice, pa čak i jezik počeo), negdje u četvrtom osnovne, konzumacija pekmeza od jagoda i dimljene junetine.(naravno da nisam istovremeno jeo oboje, ali mi pada napamet kako to ne bi bila loša kombinacija za kanapeiće, još kad bi dodali listić rikole, ...).

Otada je prošlo godina i godina, ja ne jedem nikakve prerađevine od jagoda, ali se zato ubijam u dimljenoj junetini.

Pitanje za vozača hitne, dežurnog liječnika i roditelje: što je vama sve to trebalo?

_________________________________
generalni pokrovitelj: Moodswinger
bolegr @ 14:20 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Kako Ona nema šanse da me demantira, ja bih mogao ovdje složiti elegantnu storiju o sedam uzastopnih orgazama, njenih naravno. Moji su nebrojivi.

No kako ja znam lagati tako da me se čita k'o otvorenu knjigu (je, znam da nekima ni to nije dovoljan uvjet, ali nećemo cjepidlačiti), neću biti bajkovit.

Sjedili smo u nazovirestoranu Saće, na nekoj prinudnoj večeri, jer je u studentskoj menzi na Cvjetnom bila gužva, a Ona nije kuhala pa u stanu nije bilo ničeg jestivoga. U restoranu izbor loš. Neka riba, daljnji rod kvaliteti. Boca vina. Odlazak u njezin stan lakim hodom po kasnoproljetnom Prisavlju. Jezik mi se razvezao (nije od vina, bit će da je to bilo od treme, uzvišenog osjećaja bivanja u blizini nečega tako božanskog, a poslije će i to biti korisno). U stanu nisam prestajao pričati dok me nije prekinula. Skokom na mene. Ne baš skokom, ali ušutkala me najljepšim mogućim načinom. I to je bio početak.

Trajalo je do duboko u noć (ujutro sam shvatio da su i vrata od stana ostala tek pritvorena) i Ona je pokušavala pomoći mi svim mogućim poticajima, no nismo uspjeli uskladiti krvne tlakove. Nije mi se dizao i ja te noći nisam uspio doživjeti orgazam. No barem Ona jest.

___________________________
generalni pokrovitelj: Grozni
bolegr @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Sanjao sam te pred jutro kako pišeš. Javljaš se. Iz čahure nesigurnosti, strahova i udaraca izliježe se leptir. Vječan. Probudio sam se. Sanjam.

Pokušao sam na nebrojiv način izbiti iz glave sjene nastale tvojom pojavom. Bezuspješno. Gledao sam jučer Formanov Let ... i čini mi se da ni lobotomija kao rješenje ne bi pomogla.
bolegr @ 09:49 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 14, 2007
Financije mi nekako slabo idu (unatoč nekom znanju matematičkih egzibicija), ali ovo i nema veze sa matematikom niti sa financijama već sa zemljopisom (Tportal prenosi iz Ferala): Ljubljanska banka uplate svojih neslovenskih štediša u Frankfurtu (onaj grad na Meini, u Njemačkoj) također je uvrstila u masu o kojoj bi se trebalo odlučivati prilikom one rasprave koja se zove nekako u stilu "o sukcesiji imovine i dugovanja SFRJ". Ja mislio da je sjeverna granica Lijepe naše negdje na Dravi, a sad vidim da ću morati do Meine pod Frankfurtom.

Ne razumijem se previše u politiku, pa onda malo o medicini i terapiji: Vladimir Šeks se, drago mi je radi čovjeka, dobro oporavlja i vozi dnevno po pet kilometara sobni bicikl. Bojim se da bez kotača neće daleko dogurati.

Ne razumijem se previše niti u nogomet, ali nedjelja je nekada bila nogometni dan i iako to više nije jer su utakmice preseljene u subotnje termine (kako su to mudro primili nogoloptači pa imaju vremena za otići i na misu, a ne k'o trgovci, sram ih bilo) zakačio me članak na Indexu kako bi mu dobro došao igrač profila Ivica Olić. Sreća da Miloš Šestić više ne igra.

Kažu da se Thomas Alva Edison bojao mraka pa je izumio žarulju. Preda mnom je blistava karijera! Moram samo definirati sve svoje strahove.

i ja nesreću da mi se ne ide po novine do kioska već ih onlajniram plaćam čitanjem visokoumnosti Branka Ivankovića
bolegr @ 08:38 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, siječanj 13, 2007
Posljednja tri razreda osnovne škole završio sam na selu kod bake i djeda. Završio, jer ukazao sam se u učionici u ožujku. Osmoga. Razrednik mi je predavao matematiku i to je bilo jedino dobro od njega.

Bila su to turbulentna vremena. Mislim na atmosferilije. Godinu dana kasnije selo je zahvalitlo neko gadno nevrijeme (pamtim da je bila nedjelja jer nisam išao u školu, a subota nije mogla biti jer ni djed i baka nisu u vrt ni nos promolili). Količina nakisle tekućine popunila je sve odvodne kanale koji prate ulice kada je ušoreni tip sela u pitanju. Ulica u kojoj smo živjeli bila je zakrčena palim stablima, a sukladno tome i drvoredi su bili prorijeđeni (tko bi rekao da će se nešto slično događati tucet godina kasnije). Međutim impozantnija šteta koju su seljani gledali kao neki poseban znak bio je pali crkveni toranj. I nakon što je nered počišćen ostao je taj trag još nekoliko godina dog nisu siročići sklupili dovoljno sredstava za obnovu.

Prvi sat likovnog odgoja smjesta je iskorišten za odavanje dostojne pozornosti takvoj katastrofi. Zadatak jednostavan: "... vodene bojice u ruke i želim vidjeti kako sada izgleda crkveni toranj ..."

Uspio sam na brzinu srediti svoj komad papira, a onda, kako sam bio dobar drug i pionir (na granici transformacije u omladinca) uspio sam još odraditi nekoliko tornjeva za one kojima je prenošenje tri u dvije dimenzije išlo prilično teško. Nastavnica likovnoga je sve te moje anonimne uratke ocijenila četvorkama, a meni nije htjela dati ocjenu. Tražla je da roditelji dođu na razgovor. Vrijeme provedeno u čekanju da razgovor završi može se opisati položenom osmicom, Tko mi kriv.

Po završetku razgovora, pozvan u zbornicu, spuštene glave ulazim, a preda mnom konzilij: njih troje sa tko zna kakvom dijagnozom:
- Aka, pratim te već duže vrijeme. Praktičo od kada si došao i gledajući što i kako to radiš predložila sam tvojim roditeljima da te u srednju školu pošalju u Zagreb na primijenjenu. Tvoji roditelji su načelno suglasni i još bi samo i ti trebao razmisliti i, nadam se, pristati.

Molim? Misli koje su mi se rojile po glavi bile su totalno zbrčkane. Zar ih je zato zvala. a ne radi sranja što sam slikao umjesto drugih. Baba nije normalna.
- Znate, drugarice učiteljice, ja vam ovo radim iz zabave. Mene zanima matematika. - i okrenuo se lagano za stoosamdeset i išetao iz zbornice kao (nedostaje mi adekvatna poredba) ...

No, sve to nema nikakve veze, jer htjedoh samo reći da sam ja, koji je slovio kao najbolji matematičar u razredu, možda i malo šire, prozvan da na ploči pred svima pokažem svoje znanje i nacrtam kvadratni metar, konj, lijepo uzeo raznostranični trokut i povukao kredom četiri crte koj su tvorile neku skicu kvadrata. Sve su stranice bile podjednake. I dugačke otprilike jedva 60 centimetara.



_______________________________________
generalni pokrovitelj: Moodswinger
bolegr @ 18:09 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Moj prijatelj, a sada i kum, otišavši u gastarbajtere probio je led, a slijedilo ga je nas nekolicina, sve sa nakanom da iskoristimo mogućnosti koje su nam pružale godine i status studenata. Međunarodna studentska iskaznica bila nam je propusnica za nekolikomjesečno šljakanje za u ono doba nama nezamislivo velik novce (target: vratiti dugove i osigurati sredstva za sljedeću godinu dana studiranja, ali i dangubljenja po Zagrebu). Gastarbajtersku karijeru završio sam nakon manje od četiri mjeseca koji su mi pojasnili sve što ne želim raditi ili kako bi Buco rekao "... i još zamisli, Aka, da se ovako svaki dan vraćaš s posla, naravno biciklom jer za auto nemaš, i da te doma čeka nadrkana žena sa čoporom djece jer nisi u stanju ništa doma raditi koliko si crknut i jedino što ti preostaje jest da od muke prebiješ čopor, pa nju, a na kraju se ubiješ ..."

Posao pomoćnog radnika u tvrtki koja se bavi instalacijama provodnika jake struje djeluje nedefinirano svakome tko ne zna da se takav posao sastoji od radova, kronološkim slijedom, štemanja zidova (frezanje, bušenje rupa za razvodne kutije,...), razvlačenja kablova, gipsanja kutija, spajanja žica, pa poslije i razvodnih kutija. Ostali su mogli preskočiti prethodnu rečenicu, ali nisu. Prezime gazde Helmuta znakovito je za cijelu priču. Naime, uz svu moju dobru volju gospodina Hellera nisam mogao ne procijniti drugačije nego kao mutnog igrača spremnog da prevesla sve koji su u njegovoj blizini, a i one malo udaljenije.


Pbavljali smo posao koji je iziskivao rad na terenu (oko stopedeset kilometara udaljenom gradiću) ili, rečeno na hrvatskom - baušteli. Uz dnevnice, naravno minimalne (bez obzira što smo kasnije obavljali poslove koje smiju raditi samo kvalificirani šljakeri), dobivali smo i terenski dodatak za koji njemački jezik ima jednu lijepu riječ auslősung. Taj je dodatak bilo čisto četrdesetosammaračno veselje. Obzirom da kao studenti nismo plaćali ni veliki dio nameta zvanih doprinosi iz plaće, mjesečna zarada iznosila je i do u to doba vrtoglavih 3500 njemačkih novčanih jedinica ispisanih na smjesta unovčivom čeku! U to doba bilo je to opisivo jedino kao blago stanje. No, to blagostanje trajalo je jedno vrijeme dok se gazda Helmut nije sjetio studentima (a bilo nas je pet-šest, ne samo iz Hrvatske) smanjiti onaj dodatni kolač na zanemarive tri marke. Nisam htio pristati na dodatno izrabljivanje i odlučio sam skinuti sa sebe jaram kapitalističkog sustava izrabljivanja radničke klase. Kako sam uspio svojim njemačkim jezikom objasniti da ne želim raditi po novim pravilima (a ustvari, zalihe zarađenog novca bile su već tolike da sam proračunao da je vrijeme vratiti se doma) ne znam, no na rastanku gazda Helmutni mi uručuje svoj osobni ček sa upisanim iznosom koji je telefonom dobio od računovođe, a kao naknadom za minuli rad toga nedovršenog mjeseca.


Odlučio sam ostati u gradu zlata još par dana, popiti jedini valjani espresso na potezu od Karlsruhea do Stuttgarta, pogledati što je preostalo od građevina koje nisu doživjele drezdensku sudbinu i odmoran krenuti u Zagreb. Večer prije mog povratka, došavši sa arbajta, moji dragi cimeri daju mi kuvertu za koju sam mislio da sadrži platnu listu, eventualno neki dodatni obračun ili tako nešto. Mojem iznenađenju nije bilo kraja kada sam otvorio istu. Ček na iznos od 2700 DEM uz pismo isprike i obračun za protekli period rada dao mi je za misliti: komunikacija unutar vrle elektro firme takva je da su mi za isti posao odlučili platili - dvaput. Obzirom da sam shvatio kod koga sam radio, nisam dvojio oko sljedećeg postupka: ujutro sam unovčio i drugi ček i otišao u Zagreb.





____________________________________
generalni pokrovitelj: Grozni

bolegr @ 08:15 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Eto. Mala pahulja pokrenula lavinu. Bijah izazvan (hvala Junky) i odradih zadatak. No izazvan joše jednom, pa opet, (hvala i vama Grozni i Moodswinger) ... i tko zna kako bi to moglo završiti. Stoga odlučujem skinuti veo sa gomile nepoznatih detalja o nepoznatom (to kao o meni).

Obzirom da nema puno nepoznanica (samo što ih znaju malobrojni) ja ću te nebitne detalje bez ustručavanja i straha, bez krinke virtualnosti, podijeliti sa vama, mislim na vas nekoliko čitatelja, koje ovom prilikom pozdravljam, a ujedno koristim priliku da pozdravim drage mi roditelje (što vam je ovo trebalo?!), i ostalu rodbinu u domovini i inozemstvu.

Zaključetak: pokrovitelje pojedinih detalja istaknut ću i nadam se da im neće biti neugodno, jer nek se barem netko osjeća kao struja u žici.
bolegr @ 00:28 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 12, 2007
Kletva kruži blogerom. Kletva petodnevnog lošeg seksa ukoliko ne napišete pet stvari o kojima nitko ništa ne zna (ja vjerujem da se ovo odnosi na bloger, jer se o meni sve zna, samo to ne zna jedna osoba već njih parsto). Preskačem uvodne riječi a la: „... ne volim ovakve lance...“, „... nisam ja ovdje da me se proziva ...“ ili „ ... ja sam ovdje da me se ne otkriva ...“ i tome slične. Navučen od strane druga Junkyja* na pizdarije kojih ljubitelj ipak nisam, ja se odzivam pozivu. Igram se na različite načine već desetljećima, uspješno ili manje uspješno, kako kad. Zato, a ne iz straha od petodnevnog lošeg seksa (hm, a da ja ipak odustanem od pisanja?) evo pet krotkih:

1. Plačem. Iza zgrada dvokatnica u kojima smo živjeli (ovo "mi" odnosi se na grupicu od nas 4 dječaka šestogodišnjaka) živjela u obiteljskoj kući obitelj čiji je ženski potomak bio svima nama simpatija. Kako bismo dokazali svoju hrabrost, iz njihova vrta, provlačeći se ispod (!!! pseći pristup, paščad jedna) žičane ograde išli smo u krađu - mrkava. A što da radimo kada susjed nije imao jabuke, šljive, kruške, orahe ili štogod primamljivije. U bijegu od razljućenog oca (naravno da nas je vidio, a poslije, stariji, saznajemo da smo mu mi bili najdraži kradljivci) bježali smo oko zgrada. Bezglavo. Vješto izbjegavajući kante za smeće poredane poput vojnika, zapinjem za neki nevidljivi kamen (i danas se spotaknem na ravnom) i padam som svojom vidinom koja se u tim trenucima pretvarala u duljinu. Izderana koljena i dlanovi. Laktovi. Suze se skupile u tolikoj količini da su prelile kapke i slile se niz musavo lice. Glava je naravno spuštena kako nitko od društva te suze ne bi slučajno vidio. Pravi prijatelji uvijek pomažu u nevolji. Tako i ovi moji došli mene skupiti, a ja ponosno kenjam kako mi nije ništa i krećem iz niskog starta dalje trčati kako bi moje suze ostale neviđene. Moj je problem bio taj što sam u toj suzama iskrivljenoj slici previdio - stablo šljive. Fizikalna terminologija za sraz mojeg čela i hrapave kore stabla šljive kaže da je bio - elastičan. Odbio sam se od te čudovišne prepreke, pao na dupe i dreknuo iz sve snage. Suze su prštale na sve strane intenzitetom otprilike podjednakim onom kada zaljevačom moja baka zalijeva cvijeće. I danas mi se suza niz obraz zna sjuriti, ali je poučen svime više je ne skrivam.

2. Imao sam nezasluženu peticu iz psihologije. Nikada nisam odgovarao informatičku psihologiju u srednjoj školi, a bio sam jedan od malobrojnih učenika koji su imali – pet. Tu i sve ostale psihologije u gimnaziji (zvali smo je tako iako je u tom periodu svoje povijesti i zahvaljujući Stipi Šuvaru ta ustanova nosila ploču sa nazivom Centar za usmjereno obrazovanje) predavala je gospođa Erl, kolokvijalno – Erlova. Bila je poznata po intenzivno izraženoj antipatiji prema 2 ž. Žutom i ženama. U klupi sam sjedio sa Davorom, prijateljem, ali i Erlovičinim susjedom. Kako ga nije htjela favorizirati, a na predavanjima se razredu obraćala gledajući u njega, logičan izbor za nekoga tko bi nešto trebao crtati po ploči, dovršiti rečenicu kojom je provjeravala učeničku spremnost i pozornost, i još koješta, bio sam ja: „... Krešo, nacrtajte im ovo ...“ ili „... Krešo objasnite im ovaj grafikon...“ ili jednostavnije „... Krešo, obrišite ploču ...“. Uvijek – ja. Pas mater studiorum je uzrečica koju sam počeo tada koristiti. Kraj je godine, svi su već dva puta odgovarali, čak i Davor, jedino ja – ne. „... Krešo, dođite malo do mene... Vi ste jedan jako pametan dečko i nešto sam vas i naučila. Evo vama dvije petice. I, da ne zaboravim, ja znam da se vi ne zovete Krešo. Vi se zovete Aka, ali ćete za mene uvijek ostati Krešo...“

3. Potajice pijem mlijeko i jedem sireve. Iako nisam baš neke impozantne konstitucije ranga prve petorke Milić - Čobanković - Švec - Đapić - Kitonjić, trigliceridi i kolesterol su mi u jednom periodu životića bili trostruko više zastupljeni u organizmu od normalnih količina (oke, znam da loše raspoređeni kilogrami nisu jedini preduvjet za tu anomaliju, ali morao sam nečim začiniti ovaj redni broj). Na pitanje moje liječnice tete Ksenije čime se ja uopće hranim i na moj odgovor uz ostale poroke (nema sira koji neću probati, vino, pivo, nikotin, ništa trčeće i divlje nije mi strano, jednostanični zametci svih predsisavaca, člankonošci ...) da mi je mlijeko u količinama litra do dvije dnevno normalna pojava, htjela me istjerati iz ordinacije uz prateći monolog iz kojeg izdvajam samo djelić: „... nisam znala da si tak bedast u tim godinama, a dovoljno dugo te znam da bih ti i kćer za ženu dala...“. Neke stvari nisam izbacio sa stola, neke jesam, ali ne bezuvjetno.

4. Loš sam plivač. U vodi. A ni u životu se nisam baš iskazao. Ma, mogu ja bazen preplivati po dužini, čak i nekoliko puta, ali čemu? Slavonija. Dunav. Sa pokojnim ujakom idem na pecanje. U neke mutne rukavce. Naravno da mi se sve zapetljalo, a moj ujak, šaldžija prepušta otpetljavanje meni. Ulazim u vodu, borim se sa silkom i nekim granjem. Petljam po tome i upetljavam se k'o pile u kučinu, a moj ujak se smješka sa ruba čikla i čeka. Ja nisam znao što je čekao, ali on jeste. Lajka, naša avlijanerica („naša“ znači: djed je donio sa sobom jedne večeri kada se vraćao iz službe, baka je hranila, a mi je unuci svojatali) svojski se htjela potruditi i pomoći mi. Zaplivala prema meni iz smjera iz kojeg je nisam mogao vidjeti i zakačila mi se na ramena i pogurnula svom svojom težinom u dubinu dunavskog rukavca! Petljam ja rukama, mlataram i hvatam zrak, a iz dubine nešto hvata mene! Uspio sam izvući živu glavu i neman me nije ulovila. Noge su mi ostale čitave. Nakon svega ujak se sagnuo i zvukao ruku u vodu i izvukao nakupinu upletenog pruća u koju sam se bio upetljao. Objasnio mi je da je to nekada bila košara za čuvanje upecane ribe. Moja tadašnja visina: metardvadeset. Dubina dunavskog rukavca na inkriminiranoj lokaciji: sedamdeset. I danas, kad u moru, podmorju vidim veliku sjenu morske trave, instinktivno mi se u glavi stvara slika neke nemani koja tamo čami i vreba baš mene, moje noge. Stoga u moru ili bilo kojoj drugoj vodi ne volim biti sam.
 
5. Lažem. Iskreno lažem. I zato me se uvijek može pročitati.

Mogao bih ja još toga ovdje ostaviti, ali neću danas jer imam nekog posla koji će trajati do kasne večeri (jel petak il nije).
 
Poziv upućujem
1. kul tetama iz kul_centra. Njih je tamo deset, svaka po pola i eto pet lakih komada (mislim na pisanu riječ).
2. njegovu sivu eminenciju, PiaRa. Ovaj puta neka pazi što iznosi u javnost!
3. u posljednje vrijeme zaigranu Delusion.
4. lovca na kriivoslovce, Nepismenog.
5. obožavateljicu fotografije, hrane, Jedine i Jedinog, Lunu13.

Čestitam petak svima bez obzira na rasu, nacionalnost, zanimanje, spolnu, političku i vjersku orijentaciju.**

____________________________________
*   generalni pokrovitelj: Junky
** Što ću s vama kad vas ima svakakvih.



bolegr @ 11:24 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 11, 2007
Kaže M. P. (nije military police) u članku na tportalu kako pijanci pišu najbolje romane. Potkrjepljuje to i malim zgodama (obje su riječi dosta upitne, no nek ostanu sad tu), detaljima iz života poznatih imena književne stratosfere (Ujević, Hemingway, Poe, Fitzgerald, Faulkner, Bukowski,...).
Mene podsjetilo na nekada dragog prijatelja i ponukalo da ga opet citiram. Ovaj put njegov osvrt na Tinovu sklonost organiziranju sportskokladioničarskih eventa:

vaš, vaš, vaščice,
tko će preko daščice?
tko će brže, tko će dalje
u moje će ući halje! *

 
Poruka vama, dragi blogeri:
- Pišite lošije.
Vi koji se oglušite na prethodnu rečenicu bit će nagrađeni susretom sa dr. Sakomanom.
 
Poruka premijeru:
- Pet do dvanaest je, premijeru i vi biste to trebali znati. Tá imate sat.


_____________________
* Đ. N. © 1985.
bolegr @ 10:45 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 10, 2007
Pauza za ručak. Opet sam u ulozi onog glupog jednomdavnopomenutog miša iz vica o mišolovkama: piletina u umaku od sira ili gulaš sa noklicama. Tešku odluku rješavam izborom jela uz koje je ponuđena i krem juha. U restoranu mjesta k'o u lošem restoranu! Biram stol bliže kuhinji, kao bit ću prije i brže poslužen. A znam da nas konobar poslužuje po randomu bez da zna išta o tome, mislim funkciji, a i o posluživanju ako ćemo biti nepristrani.

Pas mater studiorum! Kako uvijek ta krem juha može biti tako vrela!? Sprženi jezik pohlepe. I kako to da sam tek na kraju balade o zakl... o jedenju juhe shvatio da je to bila krem juha od gljiva? Pa odgovor je ležao na dnu tanjura. Listić šampinjona, preciznije pračukundjed onog šampinjona kojeg kao starog zaobilazite u konzumatorima i retroima, zalijepljen za dno tanjura smješkao se poput mladenke junferice pred ponoć.


Tijesto zapečeno. Ono isto tijesto koje mi je kao malom izlazilo na uši jer je jedno vrijeme bilo jedino koje se moglo kupiti (osim makarona), baka je bila tristotinjak kilometara daleko, a majka se nije upuštala u eksperiment zvan miješenje tijesta jer je bila zabavljena kreiranjem nekih sukanja, haljina i koječega. Piletina sa grila, kako bi šefica kuhinje Alisa rekla: prsa, jedno lijevo i jedno desno, a ja bih rekao ... e neću, ... dobro zgrilana i prelivena umakom od sira. E, jebo tu kuhinju u kojoj se kuhar boji da mu se u već dosadno-standardni umak od sira ne omakne kakva žlica senfa ili, zlo i naopako, čak kapara! U par mjeseci rajčicu sam vidio jedino u nekom časopisu koji je bio na šanku, a o nekoj kvalitetnoj svježoj usalaćenoj zelenjavi da i ne pričam! Ma dobro, vidio sam ja i nešto nalik kroketima, pa pohanu pticu većeg formata, četveronožne inteligentne ljudske bliske srodnike, ali ...


Uprizemljeni restoran u našoj zgradi nikada ne bi mogao završiti ponad kakvog penthousea. Ne zato što bi to trebalo dizati. To je najmanji problem. Nekoliko sinkroniziranih devedesettonskih Liebherr autodizalica i da vidiš. Međutim, naš Marko (za ovu priliku tako ću ga nazvati, premda nemam pojma kako se zove, a ak sam mu ime pogodio, bar će se moći hvaliti da je o njemu u internet piso) definitivno je kandidat za Nobelovu nagradu iz biokemije: od svih petodnevnih ponuđenih višejelnih menua on uspijeva napraviti - isto.


bolegr @ 13:14 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
All that you touch
All that you see
All that you taste
All you feel.
All that you love
All that you hate
All you distrust
All you save.
All that you give
All that you deal
All that you buy,
beg, borrow or steal.
All you create
All you destroy
All that you do
All that you say.
All that you eat
And everyone you meet
All that you slight
And everyone you fight.
All that is now
All that is gone
All that's to come
and everything under the sun is in tune
but the sun is eclipsed by the moon.
There is no dark side of the moon really. Matter of fact it's all dark...

_____________________________________________________
Eclipse, Roger Waters © 1973.
bolegr @ 01:34 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 9, 2007
mjesecima napuhivao balon od pjene. mjesecima je aututranslator u glavi radio. a ni dioptrija očito nije odgovarajuća. ta fluidna pjena pričinjala se uzvišenom delicijom dugo vremena nezamijećenom. taj balon bí istovremeno i krug i trokut i sedam (ako sad moram objašnjavati zašto baš ovo troje, onda - na čitanje indexovog lifestylea! smjesta). i na dodir još uvije kbje čarobna, živa materija dobr oposloženih molekula. međutim, malo jači upir prstom u površinu prouzročuje nenadanu reakciju (je li nenadana, dragi aka, razmisli dobro!). čarobni pjenasti, mekodušni balon pretvara se u običnu nakupinu materije ispunjenu najobičnijim uplašenim zrakom, skrivenim pod glatku, uglancanu, reflektirajuću površinu. mirno i sa distance sam omogu dodati: aka utopisto, zar možeš od par šreberski sročenih riječi očekivati više? jest da s enadaš, ali na krivu si mjestu rudario i svu ljepotu svijeta tražio.

i sad - ja normalan. ha! budala glupa, lijepo si se zajebo!


ipak, kao mali znak poštovanj aprema objektu, subjektu, svojoj osobnoj viziji savršenstva, danas n ekoristim velika slova jer se osjećam bijedno. sitno. (eto još jednog dokaza da nisam. normalan).


jeb eme promjen atipkovnice već neko vrijeme. desnopalčani udar po razmaknici nekako uvijek dođe slov oprerano. ali izdražat ću ja i te nevolje, sodome, scile, gomore i haribde (a jeba te, baš sam se uhvatio mita i legende), izdražat ću ja vukovare, sarajeva, dubrovnike, osijeke (e to sam htio reći). samo, neka gorčina se uvuče u organizam. i umjesto uživanja u sunčanu danu, ja primjećujem maglu i smog nad gradom, u travnjaku vidim kal i blato, u očima - ispraznost.


pa nek me tko razuvjeri! da sve nije igra. mačke i miša (ili još bolja poredba: poigravanje lavice sa netopirom?).
boli me kurac za utorak!


p.s.
vi koji odlazite, široka vam mrežna autostrada i život u pokretu, bolje vam sunce želim ma kamo otišli, a o razlozima ne bih (aj da se ponovim: htio sam ne samo otići, htio sam i kroz prozor skočiti, ali me jebe to što sam na prvom katu pa mi takav čin ne jamči ništa do li šetanja ok ozgrade do ulaza i objašnjenj asusjedima zašto sam blatnjav kao da sam sokol, orao i kopao bez adekvatnoga alata) i tako to.

bolegr @ 09:23 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 7, 2007
Previše vremena na raspolaganju. Rasipam ga okolo u paralelama. Timesharing. Ma kakav sharing. Losing! Na koješta. Protekli trenuci u Vremenu (hvala gospodine Kindred) razasuti po stolu poput pikula. Nema istih, ni dvije sa jednakim perima. Svaka nosi cijelu povijest u sebi, svijet...

Jack Baker. Susie Diamond. Kratki, jednorečenični čak, traktat o podrigivanju. Tiho prebiranje po dirkama concertina odvodi me do nikada do kraja definiranog odnosa luzera i luzitanke (tako mali korak, a cijelu vječnost daleko). Uvijek ispoljavanje negativne energije na krivom mjestu...


Još čaša preostalog rosea od ručka, cigareta. I još jedna. Pogled na sat. Vrijeme je za povući crtu pod današnji dan...


E, moj Tome Baxteru, advenčeru i eksploreru (aj bar nije Microsoftov). Ne može se sa fillma u život. Nikako.


I bolje ti je.

bolegr @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Loš pokušaj apgrejda zamrlog lokala u kojem tek sâm rub šanka glancaju dva lokalna kronera koji se skrivaju iza smeđezlenih vesti sa ojačanjima na laktovima. U drugom dijelu lokala, intelektualna krema. Tako velika gomila lijepih riječi ispaljena iz uštirkanih usta mi je napunila uši žutilom gorim od onog prirodnog.

Gle, u gomili kukolja vidim i zrno žita. Nije zlatno, ali u ovakvoj konstelaciji cjepidlačiti bilo bi pretjerivanje. Svijetla točka. Dama, reklo bi se.
- ...aaaa,... ti ono, nešto, ... dizajn, i to?! ... - Žito pokušava zapodjenuti konverzaciju, a meni već nešto zvoni na loše. Jel' to što ova govori pitanje? Konstatacija? Meni! Pa kud baš meni zaplićući? Jezikom. Nogama. Cijelom sobom.
- ... super su ti one fore ....  - nastavlja milo lišce sa dobrim uletom, ali krivoj osobi - ... ona rješenja hladnog pogona i praznog prostora ...

Sigurno joj nisu objasnili kome to mora reći. Ili su joj objasnili, ali prije šest-sedam čaša martinija. Dobro da nije naletila na onoga na koga je trebala. Minus velik k'o kuća! Ma, katedrala, a ne kuća.

Odmičem se, okrećem na drugu stranu (e, moj Aka, nikad ništa od tebe kad ne koristiš ovakvu priliku da se upišeš na listu, ispod crte). Besmisleni pokušaj sošlajzinga. Povlaačim se. Lagano u kutu ispijam čašu vina i spremam se na bijeg iz grotla ničega.
- Bok, Aka. Dobro da bar tebe vidim, kaj je ovo?! - o, pa ovdje ima i koji biser, mislim, svijetla točka. M.
- Ne znam i neću ni spoznati! Jeba te, ovo je gore od eRTeeLa i Nove zajedno. Znaš, pun mi je kurac tih arhitetaka i arhitetkica. Diže mi se od te kvazidekadentne pozerštine. Kiselina. U želucu. Rađe idem doma čistit prašinu kad nisam samosvjesni japijevskoelitistički tip koji ima svoju jednom-tjedno-al-za pamćenje čistilicu.
- Shvaćam te, i meni ih je pun kurac, iako sam u struci. Mi smo morali radi dobrog ponašanja. - odgovara mi M.
- A sad se i to broji? Što mi prije ne reče... odoh, bog stara.
- Maa... okej, naj se ljutit na ove... znaš kakvi smo. Bok!

Cijelo to društvo zaglupljeno nekim uratcima onih dizajnera a lá Čista-Forma-Ali-Ne-Larp... ne, to ne znaju niti ponoviti, a kamoli razumjeti... Dress-code GOCK (sivomaslinasto-crno izrečeno u cmyk-u), mišljenje o sebi visoko kao Fabijanićevi tornjevi nekom-svetih zgrada, nepoznavanje osnovnih elemenata socijalizacije. O, ljudi moji (bolje nego da napišem: O bože, kad znamo ....), zašto sam pristao dolaziti i kršiti idilu ušlafročenog seberazvlačenja po stanu?

Otišao. Bez tri kralja. Bez dame. U noć. Iskrenu, nezakrabuljenu, tamnu noć.

bolegr @ 10:13 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, siječanj 6, 2007
Ne mislim na cijenjenog blogera Nepismenog, već na nakupinu koja u imperativu iskazuje svoje želje za uništenjem flore u Republici Hrvatskoj. I to pokušavaju nezgrapno koristeći tuđice koje ne znaju napisati! Pa, kome jedan daždevnjak (eng. Salamander, lat. Salamandra salamandra) može biti kriv za bilo što?! Zar je taj vodozemac duguljasta tijela i repa i kratkih nogu (dobro, te kratke noge i dugački rep mogu se povezati sa narodim poslovicama o iskrenosti, ali to je druga priča) kriv što je živ?! Molim Udrugu za zaštitu digniteta hranidbenog lanca da onemogući pokušaj uništenja karike koja bi mogla postati ona koja nedostaje.

Kad sam već pomenuo ovaj oblik esemesavanja u Lijepoj Našoj, bez plaćanja naknade bilo kojem mobilnom operateru, nije u redu da ne skoknem i do Zadra (isti izvor, malo niže) i ne primijetim jedan neshvaćeni čin. Poznati grafit "Uvijek me uhvate kako pišem po z ..." inventivni i neshvaćeni jezični minimalisti su sveli samo na prvo slovo (hm, ili su prerano primijećeni?). Djelatnici za zaštitu kulturne baštine nisu prepoznali ovaj oblik humora ogoljen do posljednjeg samoglasnika. Dotičnim minimalistima predlažem da koriste više slova. Po mogućnosti i svoje bilježnice.

Uz dvadeset u rukama koji počinju sa unterom (u adutu su), od kraljeva danas mi nedostaje samo herčev kako bih mogao zvati još sto!

bolegr @ 09:17 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, siječanj 5, 2007
Opasno je hodati našom ulicom Ilicom. Iz svakog otvora koji se nalazi pored izloga i služi onima kojima se nos lijepi za te staklene stijene da pohode interijer i izvrše robnonovčanu razmjenu vreba opasnost.

Iz jednog takvog otvora, sa svim svojim vrećicama u rukama, mlatarajući istim kao ja kad plivam, nalijeće na mene Nathalie:
- Bo-ok! Ka ko si?! Ja sam dobró. Čuuuj Aká, snima mo. Filjm. Znáš, bit će tó pravi igra ni filjm! – Nathalie, ukroaćena lionska francuskinja pokušava mi na solidnom hrvatskom jeziku (mnoge javne ličnosti bi joj trebale pozavidjeti na trudu da dohvati nivo razumljivosti izgovorenog, jedino je jebe naglašavanje, svaka joj je riječ poput planičke letalnice, „Aló Aló“ na hrvatskom, sjajna je i volim je skoro kao jednu drugu skorosugrađanku joj, no to drugom prilikom ... ma nema druge prilike) - Ide mó uLikú ... Znášš, nekó mjestó Kík.
- Dobro Nathalie, razumio sam te.
- Ni si. Znáš, Antoine se vraćá u doma, u Francuska i trebam seljaká. – izgovara u dahu i hvat ame pod ruku ne bi li me onepogućila u eventualnoj eskivaži.
- Pa ima vas francuza ovdje ko kusih pasa, naćeš nekog i za seljaka. – istinu joj govorim, jer koliko ih je, u Boravku ćemo morati proglasiti i drugi službeni jezik, naravno francuski. Da imamo lokalnog Orsona sigurno bi uzviknuo: "Frankofoni napadaju!"
- Ku sih? Quesque c'est? Štó je tó? Ne govori engleskí molim! Čuj, ja za seljaka ne mam niko gá! (joj, Nathalie, da se nisi udala za Boru, Stjepan Babić bi te ultimativno oženio!)
- Ma kako nemaš? Michel je tu, pa onda njegov debeli frend što se upucava onoj dugokosoj ljepotici koja petkom dolazi u Boravak, i Desireé je tu, radi na onoj njihovoj školi ... imaš seljaka među vama kol'ko god hoćeš.
- Ali, Aká, svi imaju zadat ke! Budi moj seljak! Sil vou plait?!

Ja k'o ja, ne bih bio nenormalan da me se ne dâ nagovoriti na svakojake gluposti. Nagovarala me skoro jednako dugo koliko i Nedec kad me zvao u Berlin (... ajmo, Aka u Berlin na koncert ... ma, ne mogu, tek sam stigao starcima u goste ... ma, vratit ćeš se, ajmo u Berlin, ali moramo večeras... dobro, ajmo...).
- Može, draga, samo pod jednim uvjetom. - ni ja se baš ne prodajem tako lako - ja radim fotodokumentarac o snimanju.

Nathalie je pristala na pogodbu. Bijah seljak, vjerojatno jedini seljak koji je u šesnaestom stoljeću imao tako dobru sjekiru da nitko nije primijetio ni dolčevitu sa nekim znakićem (nema reklame, nije plaćena). Fotke sam htio staviti, ali mi se ne da, a osim toga, ni akteri cijelog projekta nisu dali pristanak. Poante nema. Obrata situacije nema. Nema ničega. Čestitam vam petak sa željom da ste u boljem društvu nego što sam ja.



bolegr @ 15:04 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Sni-Mio Vesović nekada davno ciklus fotografija jednog obnaženog dječaka. Dopuštenje imao pismeno tog istog dječaka i njegove majke. Sve u Muzej suvremene umjetnosti na sigurno pohranio. Jedino na cirkus naš domaći zaboravio. Anus Nimus (hm, kako me ovo podsjeća na ne-potpisnike silnih komentara okolo po blogovima kod nekih mi dragih ljudi) nadležnim organima prijavio da se Mio pornografijom i pedofilijom za-bavio. Vrla naša policija zaplijenila sve prije nekih desetak tjedana i onemogućila da građa iz fundusa MSU završi na međunarodnoj izložbi u prijateljskoj nam i svrstanoj Slovačkoj. Policija je po nalogu istražnog suca autoru vratila njegove fotouratke. Policija nije pogledala inkriminirani materijal. Ostala je neokaljana. Fotografijom.


Kao i svaki osviješteni Hrvat, moram koju i o sportu. Športu, pardon. Kako nogometanje nije aktualno, pogled puštam prema sjeveru: Ana Jelušić druga, Benedikt šesnaesti (znam, stara fora, ali meni draga još iz doba kada je Ivan bio Pavao). Obzirom na visok startni broj (79) dobro je Lojzek i prošao, no jezik mu brži od skija (Ivan je ipak bio bolji, čak i kao skijaš). O gospodinu Josephu Ratzingeru, koji je igrom slučaja zasjeo na mjesto prvog čovjeka crkve u katolika neću više puno, jer se čovjek – gubi. Mogu mu tek poručiti:
- Gubite se, gospon Alois!


_______________________________________________________
prvopomenuti protagonist ovog bloga nije pedofil, uostalom kao niti
autor ovog bloga (znam obojicu, draže su im zrele ženske obline)


bolegr @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 4, 2007

- Ti bar znaš kako je kad se igra sa vatrom. - podbada mater Matijina* mene i moj zaključak da sam cijeloga života na nekim laganim vatricama.
- Ne razumijem. - kažem i blejim u tu konstataciju kao u ... (ne znam sad adekvatnu poredbu, ali otprilike kao kad ništa ne razumijem).
- Kako ne razumiješ? - pita me ponovo.
- Pa, apsolutno ne razumijem o čemu pričaš. Kakva vatra? - i dalje mi nejasno, nikada nisam spominjao štednjak, niti kuhinju, ni kavu, niti ...
- Ma, ona sa djedom u zimu, kad ste palili granje, a ti i granje i najlon, znaš sad?
- Mhmaaaaaa! Tooo?! Pa što ne kažeš? Da, a ja mislio na onu priču sa štednjakom.
- Kojim štednjakom? - ja sad uzvraćam jednakom mjerom po pitanju zbunjivanja sugovornika.
- Pa onim, u kuhinji (a gdje bi drugdje mogao štednjak biti u stambenom prostoru? u kući se tu i nađe kakva veranda, pa dograđeni sobičak negdje pro dnu dvorišta, malo prije štale, kao - ljetna kuhinja, toliko ljetna da je u njoj vruće i bez loženja, gdje ulogu vrata igra ona zavjesa kroz koju uredno prolaze insekti u rojevima osvježeni posjetom susjednoj prostoriji). - odgovaram samouvjereno.
- Nemam pojma o čemu pričaš?!
- Znaaaaam, ... – i odlutam u neki zapećak Kugle zemaljske udaljen godinama (appx. 1 god = 365 dana) i miljama (appx. 1 mil = 1.60934 km).


I nije da me sjećanje slabo služi pa sam pobrkao lončiće i vrijeme, no u davno doba (... u carstvu kraj mora to bi ...) dok sam tek proučavao olovne tragove po roto-papiru tako što sam sjedao ocu za vrat dok je on umoran, sa posla upravo pristigao, pokušavao pročitati koji članak iz jednih od nekoliko novina koje je svakodnevno pratio, ja sam eksperimentirao (i predmet i subjekt svih opita bio sam glavom i rukom – ja). Poslije ću zapamtiti da su izvor tih neobičnih znakova bili Vjesnik (otuda mi i ostao prvi susret sa popularnim VUS-om), Oslobođenje te Sportske novosti. Ja sam, jašući muškoroditeljski vrat, prstom upirao u pojedine znakove iz naslovâ sa pitanjem: - a koe e ovo? a koe e ovo? misleći pritom na pokazana slova, dok bi moj strpljivi otac (nikada nije imao toliko strpljenja sa mlađom mi sestrom, iako mislim da je ljubav prema njoj bila čak i veća, nema ljubomore, i ja je volim više nego sebe) mirno, papagajski precizno ponavljao po bezbroj puta jedno te isto slovo, jer moje pitanje nije bilo samo pitanje, bilo je to i testiranje tatinog strpljenja. Slova latinična sam sa manje od tri godine poznavao i znao ih slagati u smislene nizove motorički nedozrelom rukom više crtajući ih nego pišući. Ćirilične znakove sam spoznao malo kasnije (jedino mi je bilo teško zapamtiti onaj broj 3, valjda iz razloga što je to početno slovo imena mi).
Majka, koja u to vrijeme nije radila, uglavnom se brinula za prvorođenog: bio sam ogrnut plaštom ljubavi i obasut kockicama, slikovnicama, autićima... Tihi, smirujući glas čitanja slikovnica preko moje glave koja je piljila u crteže i danas mi odzvanja glavom (naravno da odzvanja kad je unutra dosta neiskorištenog prostora). Prvi odlasci na tržnicu sa potomkom bili su dugotrajni jer je isti stalno propitkivao i z asve ima neki svoj komentar (je li tu korijen mojeg radog i radoznalog posjećivanja tezgi sa jestvinama, izvora malih radosti iz kojih sam danas uvijek spreman složiti probavljivu simbiozu?), nadgledanje prvorođenog kroz prozor sa drugog kata, dok se taj isti malac zavlači kroz žbunje po parku, skirva iza jablanâ, učenje držanja žlice (uporno me učila da žlicu držim u desnoj, a ja uporno držao u lijevoj, i radi tih obiju "umornih" ruku često sam slanu juhu jeo), ...
I u ovom trenu pred očima mi mali dvosobni stan na drugom katu. Omiljeno mjesto za skrivanje, iza vrata, prazno je. Ja iz svoje sobe dolazim u kuhinju-blagovaonicu-dnevni boravak (stari stanovi su to i nije tu osim dovoljne količine kvadrata, bilo ničega posvećenog kvaliteti življenja: osim pomenute višenamjenske prostorije, dvije su sobe, terasa, blakon, hodnik i kupaonica sa smiješnom sjedećom kadom i sanitarnim čvorom). Otac sjedi na kauču pored majke koja razlijeva upravo zgotovljenu tursku kavu u dvije šalice i pruža žlicu svojem dragom pristiglom iz lova na mjesečnu plaću. Ovaj pažljivo odmjerava zagrebljenu visinu šećera i spušta je u šalicu sa kavom čiji miris opija sve u krugu od dvadesetak metara i par katova (kava je inače bila ručno mljevena, a zrno je bilo čuvano u ogromnoj trolitarskoj prugastoj žutobijeloj metalnoj kutiji sa nekom vitkom ljudskom figurom boje pržene kave - za mene je od prvog viđenja slike te figure jedna stvar bila apsolutno neprejebiva: to je slika Boga i Bog je crnac! poslije kada sam došao u kontakt sa ljudima druge rase, tamnije, shvatio sam zabludu i od moje religioznosti osta samo limenka). Ulazim kroz vrata koja škripe:
- Hrvoje, daj više podmaži ta vrata inače ću ih ja ovim običnim jestivim uljem zaliti pa ćeš vidjeti za neko vrijeme kako to smrdi!
- Dobro, draga. Hoću. - odgovara Hrvoje i misli u sebi kako već sedmi put zaboravlja uzeti malo strojnog ulja kojeg na poslu ima u izobilju, tá u INI radi i neće mu biti problem uzeti pola deci ulja za podmazivanje (nikada ih nije podmazao uljem donešenim s posla, jer s posla nikada nije donio ni spajalicu, majka se a to pobrinula prvom prilikom, ne znam kako). Ista ta vrata ja pamtim pak po jednoj puno bolnijoj stvari. Bolnijoj za moju dragu sestru nego za mene. Dok se skrivala iz tih vrata (naučila od mene) i dok sam ja ulazio u kuhinju i usput zatvarao vrata (koja su se, gle slučajnosti, baš tada teže zatvarala), ona je vrištala iz petnih žila (prste je uspjela zavući između pomičnog i nepomičnog dijela vrata), a ja stišćem li stišćem. I danas me ti njeni prstići bole kao da su moji.
Ulazi prvorođeni, dakle, i odmah staje pored štednjaka. Viri tek par centimetara glave zarasle u bijelu svilenkastu kosu iznad ogrnjeg ruba, ali zato ručica može i dalje.
- E li vuce? - pitam ja držeći šaku iznad tople grijaće ploče štednjaka, dlanom okrenutim prema dolje. Ma, osjetim ja toplinu kako se širi dlanom, ali trebam potvrdu.
- Aka, vruće je vidiš da je mama upravo kavu skuhala! - smjesta majka odgovara upozoravajuće dižući ton i gledajući u moju jastučastu ručicu sa lavičijom zebnjom zaštitnice potomka.
- E li vuce? - ponavljam pitanje kao da majku čuo nisam, kao da mi odgovor nije bio dovoljno upozorenje.
- Probaj pa ćeš znati. - mirno muški roditelj dodaje vjerujući u moć rasuđivanja tog malenog i bistrog potomka.
- E li vuce? - mali papagaj u meni i dalje zbija šalu sa svojim roditeljima, a i sa sobom samim.
- Ne spuštaj ruku, opeći ćeš je! - ponovo lavica-Savka reži istovremeno trkajući muža po ramenu htijući ga prekinuti u nagovaranju prvorođenog na empirijski pristup percepciji svijeta.
- Samo probaj pa ćeš znati. Ako je vruće opeći ćeš se, a ako nije, nećeš. - uporan je metodičar-šaljivdžija.
Probaj - nemoj - probaj - nemoj ... i naravno, znatiželja prevladava. Spuštam dlan na ploču koja više nije ni bila vrela i uplašen novostečenim iskustvom dižem je brzinom kojom je Bruce Lee pogađao neke uključene elektrode ili tako nešto na svojim treninzima. U očima zasjala povećana količina sekreta suznih žlijezda, skupila se i namreškala usta. Pogled na dlan je deformiran od tih neiskapanih suza. Šutim i gledam u nevjerici čas jedno čas drugo drago roditeljsko biće i ne znam kako bih reagirao. Boli nema, jer dlan uopće nije opečen. Smijem se jer sam opet preživio test koji sam pripremio za sebe i njih. Usljed napetosti lica uzrokovane smiješkom, niz loptaste obraze supuštaju se dvije suze.


Danas ruku guram u vreliju vatru i glavom lupam o tvrđi zid, osim kad je naslonim na isti radi hlađenja.
___________________
* Matija nije Babić


bolegr @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Zalizah rane k'o pas. Nisu zarasle. Niti će. Samo malo alternativne medicine jer u pravu više nisam siguran da vjerujem. Iako već i povijena, rana još krvari i bol ostaje. U tren mi se pričinja da se hranim mazohizmom osobnim, ali brzo odustajem od te misli. Neke se stvari ne mogu promijeniti, za sve druge - to ne vrijedi. Konkluzija svega jest da sam nerazumljiv, odnosno lako sam krivoshvatljiv.

Pokušavajući spojiti nedosljednost, ponavljanje i mudrost zaključujem tek da nisam siguran tko je čiji roditelj. Biološki, ideološki, ikakav.

I zato me ovdje opet ima ranije no što sam se i sâm nadao i unatoč oproštaju, jer jebeš karakter koji se ne da nagovoriti.

bolegr @ 11:24 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.