crta

Blog - siječanj 2008
četvrtak, siječanj 31, 2008
Pospremiš stvari na stolu, skupiš svoje alatke, dio potrpaš u torbu, dio ostaviš u ladlama. Pogasiš sve što se gasit dade i odeš. Kao da te ni bilo nije.

Iz rudnika tako kreneš u slobodu otvorenog prostora i zraka. Dobro, ovaj izvanjski zrak i nije nešto puno bolji neg onaj unutra, al ipak si na otvorenom. Pa prošetaš onu jednu tramvajsku stanicu kako bi mogao na onaj što ko vapor naviga prema jugu. Dočekaš ga u gužvi tramvajljudi pa propustiš prvi jer ti je draže u miru pročitati ono ooo-pjosti nekoliko puta ispisano koje ti i radi samog javljanja, a kamoli sadržaja, raširi dušu da bi da je duša krila mogao preletjeti Savu ko bez šale. I kako ne bi oprostio?

Dođe onda drugi tramvaj, više nalik porciji sushija u prestižnom japanskom restoranu nego konzervi sardina, pa uđeš pišući odgovor i klateći se skupa sa torbom o rame obješenom, a bez da ikoga zakačiš. I siđeš na svojoj stanici pa preko rotora, mimo propisa kreneš. Ivičnjak gaziš. Sa jedne ti strane, lijeve, more je kala i blata, a sa desne vreba opća automobilskokružeća opasnost. Po ovom zaključiš da se rotorom krećeš u smjeru obrnutom od kretanja kazajke na satu kada sat leži, i iskoristiš prolazak tramvaja kao zapreku kretanju metalnim ljubimcima kako bi preko ceste.

Na domak kuće razmišljaš kako bi trebalo vrata od haustora popravit jer se ne daju zatvorit, a to znači da pneumatiku treba malo poštelat običnim šarafcigerom (šrafnciger je kad više šarafa šarafiš, i to zapadnije od Slavonije gdje to N ne nedostaje). Popneš se uza stube prve, njih jednoznamenkast broj, prođeš ta vrata i kaslića niz u kojem je i tvoj, ali prazan.

Kreneš se penjat drugim nizom stuba, onima koje premošćuju (kako sad, pa nisu most?) prizemlje i prvi kat i zavučeš šaku u hlača desni džep. Ništa. Zavučeš drugu šaku u drugi džep. Isto ništa. Prvu šaku zavučeš u džep jakne. Jedan pa drugi. Ništa. Onda druga ruka. Opet ništa. Zakopaš u torbu, u sve njene pretince. Ništa.

Izvrtiš film ko da na onom Grundigovom monokasetašu stisneš rewind i nađeš snop ključeva kako visi u bravici ladice gdje si ga ostavio kad si je otključavao jer si dan prije sav alat tamo ostavio da bi mogao ići biti hranjen uz najljepši pogled koji ti itko može ponudit.

I ništa. Okreneš se nalijevokrug pa natrag u rudnik. Opet tramvajska stanica, pa vožnja poluprazan je i ovaj tramvaj je ide u kontrasmjeru od onih koji voze ljud es posla u centru prema periferijama, par semafora, duplo više stanica, pa mala šetnja i učas si tu, pred rudnikom.

Dođeš do tog svog stola i pogled spustiš pored, na one ladice. U bravi umorno poput kakvog uvelog buketića bonsai cvijeća zavjerenički visi bunt ključeva. I ne smješka se. Ne cereka. Šuti ko zaliven.

Zazveckaš njima vadeći ih iz brave i staviš u onaj prvopregledani, a za ključeve predviđeni džep i kreneš kući drugi put. Kako se ne bi ponavljao kreneš malo drugim putem jer ti je onog četvrti put maloprije prijeđenog već preko glave. Odšetaš do Branimirove tržnice pa kreneš put hičkokovski određene strane svijeta. Kava neka dobro bi došla, a ni čaša piva ili vina ne bi odmogla u ovoj situaciji.

I uđeš u tramvaj koji ti odgovara svojom krajnjom destinacijom jer usput i tebe može prevest pa se voziš skoro najprometnijim dijelom grada, onim koji spaja čvor gdje putnici novozagrabački hrle centru grada, sa tim istim centrom, Trgom. Pa još par stanica dalje treba ić, no kontrolori karata kruh drugosmjenski zarađuju, pa da se pripremiš mašiš se desnom rukom za lijevi džep jakne gdje je novčanik sa dokumentima, novcima. Ruka pronalazi prazninu džepa i informaciju mozgu šalje. Bolje reć onom mjestu gdje se očekuje da bi dotični trebo bit. A nije. Nema ga. Baš ko ni novčanika. Ni karte mjesečne, ni novaca.

Opet onaj kasetaš i ono rewindanje pa dođeš do one iste ladice sa bravicom koja je ključeve čuvala, pa je otvorenu gledaš i vidiš da si tamo u njoj ostavio novčanik, a skup s njim i pamet svoju.
bolegr @ 09:53 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Vrti se, poskakuje guza, kao na kakvom šilu zapleše dok noge ubrzano rade. Gledam je tako čvrstu, a meku, sa užitkom. Vretenaste nožice ritmično potiču kretanje, stopala se opiru o kružno krećuću podlogu i prenose kontrasilu upora na cijelo tijelo.

Curke znoja spuštaju se niza kralježnicom obilježeni kanal omeđen mišićima, od plećki pa do razdvajanja dna leđa i spušta se u onaj utor među oblim gluteusima, i niže, i niže,...

Kosa se rasplela, divlja i nestašna. Pokoji se pramen preko očiju previje ili usana koje osmijeh zadovoljstva nose. Iznad te vrckaste guze vitak je struk, šakama bi ga mogao obujmiti umalo, ostalo bi tek za spustiti poljubac na maleni brežuljčić oko pupka i podići glavu, čelo nasloniti na pulsirajuće grudi.

Ruke se čvrsto drže, a opet prsti meko prianjaju. Jagodice se prilijepile, zglobovi malo čak zabijelili, podlaktice i nadlaktice pokazuju skrivenu snagu tog krhkog tijelca. Ramena su ravna, kao nacrtana. Tek prate onaj ritam nogu. Ma, cijelo je tijelo u tom plesu energije.

Nad ramenima vrat vragolast i okretan, drži glavicu u onu divlju kosu umotanu, zaštićenu poput kakve porculanske figurice. Pršti radost duha i tijela na sve strane. Radost kretanja.

Sive su nam cipele od prašine tucanika, vlastitog kretanja, bicikala, svojih, tuđih. Sa desne strane protiče Sava, a sa lijeve panorama grada na dohvat ruke. A ruke su ispružene, ali prema kormanu, guvernali, upravljaču, prate srednje uho kako osluškuje ravnotežu. Vozimo se tako bentom, nasipom. Ja iza, ona ispred mene.

bolegr @ 07:31 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 30, 2008
Pogledam desno. Dimnjak. Njegovu tamnu stranu. Iz njega suklja bijeličast dim da bi sto papa (ili dvjesto pa) moglo bit izabrano. Pa tražim Mjesec u tom dimu. I ne onu pinkflojdovski harmoničnu tamnu, već vidljivu, svijetlu. Nema ga. A niže, malo desno, na četiri sata kako bi vojska pozicionirala predmet prema orijentiru, Sunce je. Jutarnje. Zubato.

Opet kružim po tom vrhu dimnog signala koji građanstvu poručuje "... grijem vas, a račun dobite a.s.a.p. ...". Nigdje tog Mjeseca. Pa šorom kad se pjan vraćaš vidiš ga kako šešir nakrivi, a jutrom, eo trijezan, pomalo pothlađen, ni da bi.

Počne onda pogled kružit ko suncokretov cvijet za dana. Popne se uzbrdicom sljemenskom, malo zapne prvo za onaj bijeli polubalon (nije pravi balon, ne boj se), pa se malo zakači, ko da bi čarapu podero na onaj špic za božićno drvo il od televizije, štagod, i krene spuštanje hermanmajerovsko po tim zapadnim obroncima.

Vizura grada potaracana je maglom pa odbljescima svjetlosnih zraka (ili su valovi, kako ko prihvati dualnu prirodu te svjetlosti, dvoličnjakinja jedna) onog izlazećeg Sunca i raspline se po plavetnilu zapadnog neba.

Odjednom, neočekivano, ugledam Mjesec kako se cereka. Šeret jedan. Dvije petine već sakrio pa mi se u facu smije. Okrenem glavu prema onom dimnjaku, onda vratim nazad Mjesecu i shvatim. Fotografija koju sam dobio snimljena je sa druge, svijetle strane dimnjaka.

E baš sam ranojutarnje slaboprobuđen.


bolegr @ 07:54 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 29, 2008
Mišići šaka su otromili do one faze kada položaj kostiju rijetko biva promijenjen. Poluskupljene su onako da u njih možeš staviti burek, dršku kakve građevinske ili poljoprivredne alatke ili ponuditi šaku rukovanju kao da nekom nudiš sušenu pečenicu. Nokti, tvrdi, pravilni i veliki su pokrivali ogrubjele vrhove prstiju.

Gleda u te lopataste ekstremitete kroz dvadesetak deka staklovinja izbrušenog u dvoznamenkasti dioptrijski broj uokvirenog u okvire koji su nekada davno bili mliječnobijeli polutransparentni, a sada su od fasadne prašine, nikotina i tko zna, možda i starosti tek, dobile onu okerastu patinu. Te su naočale na pravilnom nosu koji je godinama ipak dobio pregib jedan

Na nogama neke kao tenisice. Pogoleme i nevezane radi otečenosti stopala i potkoljenica. Prešle su te noge stotine tisuća kilometara na razne načine. I nekih se čak i sjeća, a neki su kilometri izgubljeni zauvijek, skoro kao i on.

Ono prvo trčanje oko zgrada, po dvorištu pa sve do škole. I od brzopletosti na koljenima za crkvu i školu poderane hlače baš kao i cipele istučenih vrhova od našutavanja kamenih oblutaka.

Onda neki bakrene boje poni bicikl kojem je rama na sastavu pukla odmah nakon nekoliko dana, i to radi cirkusiranja. Vožnja na zadnjem kotaču nepredviđen raspored opterećenja i divlja snaga školaračke mladosti slomile su i jače protivnike od jednog bicikla.

Emzejac očev u krivini proklizio do deformiranja dok je još punoljetnost čekao, a sve jer je sa zadnjeg sica jednom prilikom u vožnji u školu nedržeći se za oca, naprosto ispao.

Pa bend. Svoj vlastiti bluz bend koji je i pank i rokenrol i alternativu pod lascivnomorbidnim imenom jedno vrijeme pro-izvodio.

Rad u društvenom preduzeću prošaran bolovanjima kao kvalitetnija slanina. Teški fizički rad kao rezultat lijenosti srednjoškolske i nerazborite razmaženosti roditeljske. Višegodišnji rad koji je prekinut raspisanim natječajem za sporazumni otkaz uz otpremninu na koij se prvi javio i dvogodišnjom otpremninom kupio dasku i na pola godine otišao jadranske valove gladiti i razbijati.

Sila tinejdžerki i zrelih žena sa i bez obaveza, kako ih je znao tek privremeno dijeliti dok ne počne množenje, a koje su se lijepile za kožnjak do grla zakopčan i na plažama morskim kao muhe na onu stvar.

Pa uštelavanje silnih vrhunskih audio komponenti. Jedine prave ljubavi ("...da mi najljepšu na svijetu ženu staviš koja bi me zauvijek htjela na jednu stranu, a Rotel na drugu, znaš da ne bi ženu biro...") i honorarno, povremeno, na crno, bauštelavanje U međuvremenima. Jer, od nečega se živjeti mora. I onda čak i stalni posao nije nešto naročito kad poslodavcu jebeš majku i figurativno, simbolično, i stvarno, a ovaj te iako da bi ti sin mogao biti, gleda kao svoje treće, al najstarije dijete.

I nemali je broj tih bakica kako ih od milja zove, jer sjedinâ neke imaju skoro koliko i on, ali i srce veliko tako da njega cijeloga ovolikog spreme.

No neka ga nesigurnost radi nepotvrđenosti tlači i jednostavno ne može. Sjedi laktova prištekanih na koljena poput onih magnetićastih štapića i kuglica koje je vidio da su novi hit u svijetu igračaka. Gleda kroz pepeljaraste naočale i te rođene svoje lopate i ne vidi nego kao kroz izmaglicu. Sfumato bi rekli oni učeniji. I ne radi slabovidnosti već radi perspektive. I ne radi izometrije ili kose projekcije već nedostatka iste. Radi besperspektivnosti, koja ga konačno sustiže u ovaj pozni sat dok gleda kako cio život u dvije šake stane.

bolegr @ 09:21 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 28, 2008
Dolazim sa zakašnjenjem od oko deset sati. Ništa, obzirom da mi je pokojni djed radio u tadašnjim JŽ, a i ništa obzirom da ni zabavi nije kraj kada se najavi pa pristojni odu (ovu riječ pristojni uzeti sa rezervom, bolje bi bilo da sam napisao nešto kao neinformirani) pa ostanu samo oni kojih riječ nekako ne stoji lelujavo na vjetru već ima neke potpornje od mišljenja.

A to uakašnjenje nije uopće bilo planirano, ne zato jer sam ja na vrijeme trebao doći već zato jer doći nisam niti mislio. Razlog je više nego li dovoljan. Ma kakva tek prolazna ocjena! Ako ocjenjivati moram, razlog ocjenjujem sa odličnim.

Već pomenuti period iz prve rečenice bio je da bih ga sa malenim modifikacijama u eon jedan cijeli rado razvukao, ali ni to ne bi bilo dovoljno pa onda neću ni pominjati detalje osim što bih mogao dotaknuti jedan prehrambeni element sačinjen od sitnih kockica i srodnih tijela, luka, sušene rajčice, svježe rajčice, soka od rajčice, nedimljene junetine, dimljene junetine, nema soka od junetine), svježe ubranog feferona iz vrta koji stane u žardinjeru na dvorišnom balkonu, a izgleda kao da je bran u poljima zadarskog zaleđa koje iza Borovja obitava po plastenicima skrivenim od prometnih cesata (a sata, be sata, ce sata, pola sata,...) pa onda već poslovično manje soli nego li nepce želi, sve to na malo ulja i laganoj vatri.

I još paralelni slalom podmazan sa malo lake zapadnoistarske malvazije i očaranog pošipa jedne jako dobre serije, protkan sitnim nitima sinkroniciteta, zamotan u sebe i oko sebe ubojitim domaćicama i samim protiv svih, bio je stvarno za disati i živjeti.

Onda, ipak onaj neizrečeni pokretni glagol ići jer sutra se radit mora, iako je to da se mora kao kategorija upitno pa je upitan i rok trajanja.

Slijedi lutrija zvana tramvaj. Ako dođe sedmica ući ću u nju, ako dođe jedanaestica, ići ću u kontrasmjeru od Stilskih vježaba (i ostalih žaba). I ne bi tramvajske sedmice i meni ne preosta već otići na početak ovog teksta. Primjećujem kako je u ovoj hazardnoj igri uključeno samo 40% raznosmjernih prometala, ali mi o ne predstavlja nikakav problem, jer ja postavljam referentni sustav.

I ta jedanaestica. Želje i pozdravi. Razmjena poljubaca i zagrljaja kao da se nismo vidjeli godinama, a ne da se u satima može brojati i to dvoznamenkasto otprilike, iskrenost kakvu se može vidjeti samo kod iskrenih ljudi bez obzira na maligansko stanje.

Ispred i iza mene upravo se sprema početak sraza plešuće Mlade Rakije južnjačkog dijalekta i Laganog Piva u čijoj rubrici osobnih dokumenata piše Paris. A ta Rakija Mlada, unosi neku poletnost u umorne govornike i to unatoč poderanim čarapama i cipelama koje ne pristaju nit tim čarapama, nit kratkim hlačicama već tek možda kosi koja pleše duplo više od vlasnice, i skupa sa osmijehom oblikuje lijepe crte lica.

Poluzinteresiran slijedom događa(n)ja pijuckam svoju čašu karakterne graševine sa krajnjeg istoka nam državnog entiteta, slušam uporedne rečenice o Berlinu i pivu, o njujorškim planovima, o novim projektima. O koječemu.

Sve to slušam i vrte mi se neki kotačići i zupčanici od neurona, pa se složi neka ideja, nešto tehnički izvedivo, ne preskupo, praktično, olakšavajuće, pa potaknut predvečernjim aktivnostima, na komadićku papira naškrabam par crta, neku izometričnu skicu, a pored mene, u uho mi se spusti jedna utješna:
- Eh, moj ti, Ima ti to već. Vidli mi u Australiji.

I eto, tako mi i treba. Po takvim nekim elementima povijesti izgleda da sam zakasnio sa tim svojim rođenjem. Al zato po nekima kao da sam se tek rodio.

Zgužvam to črčkanje i stavim u stranu, pozdravim ostatke selebirtija i othodam lagano prema kućama sa jednosmjernuom kartom za bijeli san.


bolegr @ 10:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, siječanj 26, 2008
Vani je Sunce. Sunčano, htjedoh reći jer Sunce je stalno, to mislim za naš ljudskoperceptivni (gle mene, ja se među ljude stavio, a još uvijek sam u kategorijama dvjema drugima) pojam prolaznosti. One ovce od oblaka isparile ko voda u džezvi kad je zaboraviš na uključenom štednjaku.

Taman za otić do Cvjetnog. Poslije, radi ravnoteže, i kasnije i sjevernije. Još negdje neki ručak, čaša vina, onda neke tjelesnorekreativne aktivnosti, pa ... e neću sad sve detalje:
dan za sve.

Nepotrebno prekrižiti. Poželjno dodati.

No, vrijeme je ...



... i ja odoh.


bolegr @ 09:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, siječanj 25, 2008
Anđeoski dan neki.

Prvo, pod okriljem svitanja, a više pod okriljem pokrivača i svjetlom stolne lampe koja je radi svrhovitosti postala podnom, pišući jedno dugo, sat i pol dugo pismo i istovremeno se valjajući po nekoj bjelini postelje koja je skupljala sokove sa tijela okupanog i spletenog sa Suncem, zidova bijelih, namještaja, podova i prozora, interijera cijelog od zabijeljenog ispucalog drva, u nekoj kući bijeloj, na osami, uz more, prevrćem šetnju jednu koje je segment zahvatio dio Petrinjske, od Radićeve smiješne figure pa lijevom stranom prema jugu, pored jedne novogradnje, prizemlja nastanjenog anđelima svih dimenzija krila.

Potom, kada je već prvo sunce rastjeralo maglu i ostavilo smog nad gradskom površinom mučiti se gutanjem svega živog, lijepljenjem po fasadama, naročito onim svježe obnovljenim, tako da se potpis odmah vidi, na primjerak minijaturni jednog takvog naletim i to na jednom uvijek rado posjećivanom mjestu. Poklon je to majci koja za poklon veći i od tog anđela u djetetu svojem ima, pa ga šutke, bez pitanja, ne njega već fotografiju istoga kradem, znajući da se neće ljutiti jer pretpostaviti može kako će ikonica digitalna otputovati pred prave oči.

Onda nekim slučajem, ili kako god tko to želi nazvati, otkrijem da je petak u petak i da je taj dan, točnije njegov završni dio proglašen za Noć muzeja. I da je u toj Noći muzeja, u Etnografskom izložba "Čudesni svijet anđela", pa i otvaranje izložbe "Anđeli nas zovu...", i da će to vjerojatno biti najveća koncentracija anđela na svijetu još sa neba nad Berlinom od prije preko dvadeset godina, od onog vremena  praćenja snimanja istoimenog Wendersova filma.

I na kraju, pozvan u noć, u melodičnopoetičnu jednu noć, u jednu stvarno lijepu, čelom i trubom
oplemenjenu noć (ono prvo isto je instrument, kao i truba, a čelo kao dio glave bilo je samo povremeno prislonjeno), vidim Anđela jednog. Uživo. Dotaknem ga i shvatim da postoji. Stvarno.

Anđeoski neki dan.


A i današnji mu je na tragu. Dan. Zato ti petak i čestitam. I virovi tica i pahuljica.
bolegr @ 01:57 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 24, 2008
Ljeskaju se, zrcale, izlozi u mraku mokrog pločnika. Zeleni. Žuti. Pa plavi. Onda boje polumraka. Prljavo bijelo, to nije boja, već su dva odvojena atributa od kojih prvi krije naziv vlasnika i registraciju, a drugi boju opisanu u prometnoj knjižici vozila, dostavno vozilo para tišinu zore.

Ruku spuštenih u džepove požalim što umjersto toga nisu dva. I to onaj dukatov i Klarin. Dao bih i čokoladu za jogurt i toplo pecivo. Dobro, ne bih baš čokoladu, ali našla bi se adekvatna prihvatljiva protiuvrijednost. Umjesto toga cipele su u igri. Plešu cipelice svoje pretposljednje ambalažirane plesove. Dugo vremena mi je riječ ambalaža ulijevala nepovjerenje u to što u sebi skriva radi onog "laža" u imenu i to me i danas povremeno uhvati i ne samo kad su cipele u pitanju, već svi predmeti trgovanja. Čak i ljudi. Ne mislim bijelo roblje već ono što bih prije nazvalo teleprodajom koja bi trebala značenje prefiksa vući iz latinskog, a ne iz štale.

Iza leđa mi zasikće, poput zmije sa omanjim pojačalom, biciklističkih guma par, a to vidim nakon što me obiđe to dvokotačno čudo noseći zakrabuljen neki lik koji će ispadanje iz ravnoteže i sica, uzrokovano zavlačenjem onih zmijozvukih guma u utore tramvajskih tračnica, izbjeći samo osobnom spretnošću i možda nekom nevidljivom silom.

Pojačavanje zvuka prvog jutarnjeg tramvaja poklapa se sa mojim stizanjem na stanicu. Prepun je snenih očiju skrivenih u sad već poodavno napuštenim krevetima. Kaputi ne daju intimnim mirisima vlastite i industrijske proizvodnje okupirati putnički prostor.

Odjednom više nisam u tramvaju, a taj nedostatak moći praćenja tijeka događaja uzrokovan je lutanjem po unutarnjoj površini lubanje, kao klonutost do spavanja u tramvaju ili u autu na volanu najbliže suvozačkom mjestu, a radi neizazivanja nezgode sa možebitnim opasni posljedicama ovdje među mojim rečenicama. Stojim na mostu. Na otprilike njegovoj najvišoj točki predviđenoj za hodanje. Gledam uzvodno. Smrznuta je trava boje onog finog milijunima godina usitnjavanog sivog pijeska, onoga što kad ga se u šaci ima ne valja stiskati, baš kao i bilo koje drugo blago, već na otovrenom dlanu držati, tek malo skupljenih rubova kao kakvim toplim vjetrobranima.

Zuje prvi samovozni trudbenici na posao, protutnji i kakvo oveće transportno vozilo. U daljini, iz izmaglice i smoga, blješti grimizni odsjaj sunca na nekoliko betonskostaklenih dokaza da u gradu ima novaca. Ptice se ne čuju. Riječni galebi, kontinentalni rođaci onih morskih ribolovaca, u skupinama nadlijeću mirnu površinu Save. Već je vrijeme doručku.

- Oprosti, mogu te nešto pitat? - kao niotkuda iznikla, možda iz asfalta nogostupa jedino, obraća mi se glava umotana u teget plavi šal dužine osrednjeg pitona, podvučen pod kragnu nekog pohabanog šinjela najvećeg konfekcijskog broja. Vidljivi dio hlača toliko je mali da mu boju ne mogu odrediti. Cipelama također, ali iz posve drugih razloga.
- Već jesi, al vidim da imaš i drugo pitanje. - odgovaram ne pokazujući namjeru izreći točno vrijeme kao obrambeni mehanizam protiv iskusnih uljuđenih žicaroša.
- Imaš možda deset kuna. Treba mi za kruh. - prisnost obraćanja u "du" formi nekako mi ne smeta u ovako rani sat. Suučesnički otpravljamo noć i dočekujemo jutro. Prebirem po desnom džepu i spretnošću dobro razvijene fine motorike šake ključeve ostavljam, a izvlačim samo kovanice.
- Opa, prije je bilo kunu-dvije, možda pet, a sad oma deset. - ipak ne mogu ne protestirati, kao da sam dužan dati traženi iznos. Kao da sam dužan išta dati ovom povećem komadu čovjeka kao odvaljenom od stijene, a sve nekako s povjerenjem, bez straha od blizine rijeke i niskosti ograde.
- A buraz, jel ti pratiš vijesti? Zar nisi čuo da se i premijer ljuti na poskupljenja? A gdje sam ja od njega? Ha? Na mostu. Skup s tobom. Sve skočilo. Otišlo gore. Tako i žicanje.

bolegr @ 08:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 23, 2008
Pitanja su uglavnom jednostavnija od odgovora.

Roditeljsko pitanje.

Ispitno pitanje.

Istražiteljsko.

Pitanje života i smisla.



Pitanja su uglavnom jednostavnija od odgovora.



bolegr @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2008
Gledam ga kako korača ispred mene, nogu pred nogu. Ulica je duga. Posuta je solju i snijegom koji ova prva u interakciji sa drugim i još dodanim onečišćenjima organskog i anorganskog podrijetla, pretvara u jednu melasu koje vijek trajanja svi žele da je što kraći, da dehidracija bude brža od one u pustinji zajamčene. Ulica je Gundulićeva. Vrijeme je neko orvelovsko.

Nakon ispijenog lovačkog pića koje se tako zove ne zato jer ima veze sa jegermajsterima i sličnim pićima već radi lokacije koja je obični lovački rog bez svijeće, ali malo bolje ucifran bijelim nadstolnjacima po kariranim kvadratićastim srvenobijelim stolnjacima, ostakljenim pepeljarama umjesto onih savitljivih aluminijskopastelnih i čašama koje su iz bačvastog evolurirale u pravilan valjkasti oblik, kroči tom musavom ulicom put zapada i prema novoj destinaciji bijega, imenjakinji ulice.

Trag za brodom pjena je uskovitlana, moćna. Trag za njim tek je premija za svakog forenzičara materijalizirana otiskom nekoliko prstiju na površini čaše. Ostat će tamo i nakon pranja jer "...nestašica je kvalitetnog deterdženta..." (đž, kako jednostavnije za napisati i koliko kompliciranije za izreći) i "...stroj je baš na popravku...", "...saću malog najurit radtog šta ne radi...", i još par isprika, odavno smišljenih i spremljenih u pretinac kelnerskog buđelara pored najkrupnijih novčanica, bit će bačeno kasnije za susjedni stol kojih će uzrok njegovi otisci biti, kao i ruž na šalici - trag poljupca lakoskidivog ruža (nisam siguran je li ovdje mogu potrijebiti pridjev jeftin jer ne razumijem se u ruževe, osim da su jestivi i neki su okusa boljeg od ikakve hrane, a vjerojatno jer su na usnama na kojima bih i izdahnuti pristao) i iz koje sada kipi kapučino i prelijeva se na tanjurić potamnjelih utora.

Gazi preko zebre, a ja se pomislim da prijatelji životinja neće tražiti da se ukine ovaj kolokvijalni izraz jer je to mentalno tlačenje jedne vrste životinja pa se nadam da bi u to ime sebe ponudili. I mentalno i fizički.

Na bijele plohe ne staje. Nekada je to radio iz razloga jednakosti dodirivanja tla lijevom i desnom nogom, a sada je čisti pragmatizam u pitanju. Po bljuzgotini bjelina zebre je skliskija i vuče organizam cijeli ka prelasku u vodoravno stanje uz splet smiješnih i nekontroliranih pokušaja održavanja ravnoteže.

Hlače, njihov donji stražnji dio obiju nogavica dobiva smeesiv točkasti potpis prelaska ceste jače i neravnomjernije ovlažene od pločnika. Ruku u džepovima, spuštena pogleda, krajičkom oka tek prati zelenilo na vertikalnoj uličnoj signalizaciji. Semafor je brzomijenjajućih poruka i zvuk nestrpljenja starog stojadina prodorne trube ubrzava mu korak.  Dokaz da nije tek nečija fokcija već vidljiv i onima kojima je samo usputna prepreka. Sumračno je. Vjerojatno ni maligana unutar tog auta ne fali, i to je ubrzanje hoda dobro za kompleto stranje stvari.

Pokušava sublimirati u ovom hodu desetke odšetanih kilometara. Ggornjogradskih, donjogradskih, svih tih još uvijek secesijskih išpartanih kvartova. Pa uz rijeku, kroz šumu. I svako zaustavljanje. Klupe koje su ih ugošćavale, nalik baš ovoj pored koje prolazi, sivoj, ostarjeloj, ali toploj i podatnoj unatoč skromnosti letvastoga drva i vitičasto iskovanog metala.

Duž ruba prostrane površine u trg pretvorene gura svoje tijelo jedino još tromošću kretanja, jer snagom uma ne može pokrenuti zamalo pa ni očne kapke. Stopalo pred stopalo. Pogledava vrhove cipela koji i nisu vrhovi već kalotični, patkasti završeci. Kopče na cipelama skirivene su dužinom hlača. Ispod mračna kaputa na sakou još osjeti toplinu odavno zakrpane rupe od vatrenog poljupca vrha tinjajuće cigarete i vunenih niti koje upetljane nekim tkanjem tvore njegov rukav.

Došavši do privremenog odredišta i stavši na otirač grubih čekinja, stupanjem otresa višak tereta sa nogu. Brava je hladna, obla i mesingana. Upravo onakva kakva je jednom davno jedan dječji nagovoreni jezik neodoljivo privukla i držala ga ljubavnički prianjajuće slijepljen sve do spašavanja zalijevanjem mlakom vodom. Dohvaća je. Bravu. Ovaj put šakom. Iz tople unutrašnjosti na hladan zrak izlijeću pramenovi nikotina, onog već disanog i izdahnutog i onog drugog, samolebdećeg, i kakofoničnih monologa, jer uvijek uglavnom su to monolozi, i akorda Rundekovog Šala od svile.

Vidljivost u očima, koje su iznutra kao mačje svijetlile, a pod rasvjetom nekog markera za sinkorno okidanje fotografskog aparata i bljeskalice, smanjena je izmglicom popijenih alkoholnih opijata. I gledam ga kako stoji pred tim vratima cijelu vječnost, a tek je sekundi par prošlo. Gleda. Ući ovdje jednostavno je. Bezbolno.

No postoje i ona druga vrata i prilazi koji ga vidno tište. Ona čijim krilom u svojoj nestrpljivoj ludosti maše kao kad umjetnim propuhom prozračiti neki prostor treba. Ući? Odustati? Uvijek je na raskrižju to neko "ili". Izbor. Odlazak? Slatka predaja?
Bolno jednostavno. Jer sve je to sloboda. Samo treba vjerovati. A on? On unatoč tom svojem lamatanju vjeruje i čeka. Čeka samo jedan nedvojben poziv. Koji će ga pretvoriti u živa čovjeka.

bolegr @ 13:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Izgubljen je instrument u hrvatskoj zbilji koja više sliči lošem uratku ispodprosječnog humorista. Prepoznatljiv je, instrument, ne humorist, po osobini da svira isključivo na maternjem jeziku:

berda,

begeš

ili

Bajs.


Ako netko isti primijeti u pokretu, nek se skloni u najbliži hotel, mjesto je sigurno ko Sigurna kuća, i obavezno neka javi savjetnici, pardon, mami, njegovoj.


bolegr @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 21, 2008
Kroz glavu mi probila strijela, lijevom stranom viličja, ona koja veli da ću morati pomno pregledati novoimplantirano polimerno bjelilo sa svrhom utvrđivanja točke sijevanja, pregled mislim. I to mi je ta strijela kroz prazninu lubanjsku proletjela upravo skupa sa sjećanjem na neki zapis koji uspijevam odgonetnuti što me iskreno čudi jer većina napisanoga ni meni nije uvijek jasna.

...jer većina napisanoga ni meni nije uvijek jasna. ...jer većina napisanoga ni meni nije uvijek jasna. ...jer većina napisanoga ni meni nije uvijek jasna. (odzvanja onom prazninom gorepomenutom)

Jednom sam napisao kako bi bilo lijepo detaljnije nabrojati naslovljenu putanju po kojoj je bila razastrta ta vinska karta, no njena duljina čini to da je ta putanja nepobrojivih kontrolnih točaka.

Pa sam dodao kako sve krene na brdu sjeverozapadno od uže gradske jezgre, ai s otoka jednog našeg u kojem istoimenog grada ulice usisavačem čiste, ili mi se to pričinilo kad sam jutrom jednog ranog ljeta lutao u potrazi za radnim ljudima profila trgovac, usmjerenja mješovita roba iz razloga ovisničke krize za proizvodima koji ne spadaju u nužno zlo: Novine. Nikotin. Nubijske ljepotice. I ino (ove Nubijke su tu kako bismo dobili NNNI, što će nekima ipak nešto značiti).

Onda, a nakon kušanja, sam dopisao kako je to vino, bolje reći kako su ta vina jer ih bí nekoliko, iako bi i vino kao zbirna imenica moglo proći, punoga okusa i topline usvojene kroz ljeto kroz i godinu u mraku sada inox bačve. Stijene čaše oplahuje uljasto, onako kako to samo alkoholom obdarena vina mogu i klizi po tim stijenama jednako mokro kao i po grlenim površinama.

Onda sam bilježio kako smo preselili čaše na kopno poluotočko, prvoga po veličini u državi nam, i tamo, sa nekom blago cvjetnom aromom i crvenilom koje niče pod noktima dok ga piješ, prati krumpiriće izlegle ispod grdobine koja je otplivala svoje posljednje morske metre tek dva dana prije i sada čeka biti dijelom duhovne nadgradnje nastale kompilacijom nepcu ugodnih osjeta.

Potom sam zapisao kako smo se onda prebacili preko neke nevidljive zemljopisne crte koju povučenu prati različit jezik, a aroma bačve poprima neke mirise bliske trešnjama.

Pa sam prestao zapisivati to prosinačko neko veselje koje je i posljedicom i uzorkom istu tvar imalo, a sve iz razloga, to zapisivanje, jer nisam znao što bih sa tih par rečenica osim reći kako je je malo potrebno da se sve zavrti i da dođemo do spoznaje.

Da je Zemlja ipak okrugla. I da je Galilei imao pravo. I da vrhovni dogmatik unatoč svojim znanjima, kako vele uvaženi akademici u paranovinarskim tiskovinama, nije nužno nekima poželjan, omiljen, voljen, dragoviđen gost, ...

Pa kako tko. I kome.



(ovdje se gubi misao, gubim se i ja polako vjerojatno u suprotnom smjeru, a to je, iako to ne bih htio, možda i dobro, za mir u svijetu)


bolegr @ 14:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Zašavši potajice u dio dana u kojem se u ruralnim sredinama oglašavaju muški primjerci ptičetine, a u svrhu samoreklamiranja i objave postojanja, ne baš svjestan samog čina prelaska preko te, u tom trenu zamišljene, a na satovima uglavnom vidno označene crte, hvatam se knjige čiji naslov mogu nazrijeti ali nije ni važno. To je samo podmetač za glavu umjesto jastuka. Jer, priznajem, nije mi do čitanja, ali možda me konačno otjera u neku nesvjesnu sferu.

Nekako, a i nakon nešto vremena, shvaćam kako to nije baš pravo rješenje za rastjerivanja oblaka, tmastih i punih igličastih padalina i okrećem glavu prema gore. Skupa sa jastukom izmičem i knjigu, popravljam iskrivljeno krilo naočala i upiljim se prema gore.

Pred očima strop, nekom smiješnom tehnikom rađen, ono trackanje, tako da ostanu neke uzvisine i udoline, kao kad mokru spužvu dižeš sa vlažnog sivog sitnog pijeska, onog koji među zuboma ostaje škropati nakon plivanja i što se zavuče, privremeno nastani, u sve pregibe tijela pa žulja ne bi li biser postao, ali krivo je mjesto, kriivi organizam. Cijeli reljef neke nepoznate zemlje (da sam kao što nisam naučio barem osnove sviranja klavira i pisanja i govorenja latinštine vjerojatno bih napisao tera inkognita onako kako treba, no kako ne znam točno, a ne da mi se prevrtati po knjigama nit mi se googla danas, ja pokušavam pisati - hrvatski).

I sad taj stropni reljef umjesto da se zadovolji skupljanjem paučine mimikrično prianjajuće za stijenku, on svojim zavijucima i izbočinama tvori nešto treće, ... deseto. Lik je neki. Ja, halucinantno koncentriran u jednu točku, tolikog intenziteta da pomišljam i ja otvoriti kutak za mlade nirvaniste, obraćam se stropu četveroslovnim i peteroslovnim jednoriječnim pitanjima, gledam u to nešto. Lice zapravo. Smireno i blago, odnekud poznato Lice.

Nije sve i svugdje ukazujuća Gospa. Jer ne znam jest li ona uopće, a i ako da, sa mnom više nema što raditi, osim da me prekriži (iako kao pravi agnostik skloniji ateizmu u novčaniku držim jedan maleni oval sa reljefom njenim dobiven negdje u doba dok je lišće opadalo i varljivo ogoljavalo grane, a ustvari prekrivalo i skrivalo tle po dnogama).

Odjednom, kao uzrokovano kakvim kataklizmičkim potresom, strop se zaljuja. Odgovori, neusvisli, padaju po meni kao otpala žbuka, zatrpavaju me polagano poput predaje. U grudi mi se zabijaju usmljena slova i probijaju u nutrinu. Jedan uskličnik prodre lijevom stranom skroz do lopatice, desno pluće nekolicinom samoglasnika posta perforirano, čipkasto poput onih miljeića čiji su trokutići uredno krasili gornje dijelove televizijskih ekrana. Oko vrata, dijela tijela, veliko mi se slovo A zabi u madrac i onom vodoravnicom pritisnu hrskavicu jabučice do pucanja. Disati je sve teže, naročito kad postane dio pitanja.

Tek, sve racionalno, čime pokušavam objasniti stanje, pada, ne sa stropa po meni, već u vodu, i ono nešto više od racionalnog nadvladava do boli. Jedino što više ne znam znači li to išta?

bolegr @ 10:40 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, siječanj 19, 2008
Sjedim na stolu potkresanih nogu, stola, ne mojih, i time pretvorenim iz blagovaoničkog u takozvanodnevnoboravišni, privučenom komodi na kojoj je preklopno čudovište uštekano u sve potrebne dovodilice kojekakvih slabostrujnih impulsa (struja, mreža, miš, voda,... ne voda, vode ne treba,... zvuk, ono o čemu ja ipak ne znam ,...), otklopljeno i blješteći tuče oči.

Desktop sjetno, preko spolovila, u merkate materijalizirane slike šapće "ef ju si kei" (da, dobro je to slovkanje Jamesu Douglasu išlo)
pa punom riječju dodaje ono "work", a čega se pridržavam već preko tjedan dana jer ne raditi je sigurnije nego ići na posao i loše posložen svakojaka čudesa raditi. Kad su već sranja, nek ostanu za osobnu mazohističku upotrebu.

Čitam. Pokušavam čitati, da budem precizniji. Ne baš nešto uspješno, ali barem mi slova niz preko očiju prelazi i na tren skreće pozornost sa... ma koga ja valjam, ne skreće mi poozornost ni sa čega, tek sve to gledam kroz drugu optiku i izlog optičarske radnje nadajući se da će nogostupom ugledan proći pramen života.

Smrdim. Po nikotinu. Kao da sam popušio dvije kutije cigareta, onih kojih se jučer nisam sjetio pomenuti radi sile drugih impresija, a sanjao ih kao i sve tamo ranije pobrojano, i to tako intenzivno da mi je znoj pribio majicu za tijelo tako čvrsto, do hlađenja, da čak i u ustima okus opori osjetim.

Skinem košulju i hlače. Prinesem nadlakticu u majici nosu. Smrdim i dalje. Skinem majicu i ponovim radnju. Opet isto. Odem pod tuš kako bih sa sebe sprao taj film nikotina i katrana prilijepljen za put mi. Sada je kao bolje. Barem naizgled ne smrdim i naizgled je kao i sve drugo. Jer, sprati ono nešto moguće je samo s površine. Duboko u nutrini ostaje ona gorkost nenačeta, turobna i surova poput nadimka stečenog u davno doba kada je jednom provalio bunt protiv ziheraštva ukalupljen u tjeranje maka na konac (koristim ovu uzrečicu punu nerazumijevanja još iz doba dok je Vladimir hodio po zemlji i za razliku od Anke šumom išao, i dok je ta ista Anka, Naka, baka naka kaka jest, njega istoga unatoč svim prepirkama na koncu drumu vukla).

Fleke na zidu primijećujem. Nove stare fleke. Izmilile, izbile čak, ispod sloja neke guste bijele boje, ali nedovoljno jake da prikrije mrlje u svojem korijenu i svoj dubini i snazi. Jedan novi sloj boje ništa popraviti neće, samo će očima novu svijetlost privremenu dati, a onda će opet sve biti po starom. A mrlje se ne otklanjaju. Znam. Zato bi trebalo mrlju pretvoriti u ljepotu trenutka kada se jedna materija probija kroz drugu i zajedno tvore jedan novi oblik sa svim posljedicama koje budućnost može sobom nositi.

Ali, to vrijeme. Gubim glupu utrku sa tom za sada jednosmjernom dimenzijom, sve dok ne savijem plohu događanja i ugasnem svjetlo pijući sokove energije iz tijela okolice. A, ima li dovoljno te energije?

Pucketanje u radijatorima odaje brzinu širenja prve vreline kroz toplovode gradske. Počnu onim papinskoustoličarskim znakom iz industrijeskog minareta, pa se promole u obliku jakotitrajućih vodenim molekupa u cijevima podno zagrebačkiplave škatulje veličine kakve plesne dvorane i krenu podmostno put rijeke Save (onako kako bi svaki pješak koji drži do sebe trebao rijeku prelaziti, iako ne znam zašto), pa preko nje u novozagrebačke kvartove nekim suncokretnim redoslijedom, pa onda...

Nedostaje mi nokat. Nedostaje mi deset noktiju. Onih polimernih masa oslobođenih, skinutih još ljetos, što kao protuteža su prstnim jagodicama, i sve ono dalje što ih okružuje, a više od toga nedostaje onaj pogonski kotač koji od predivnog privremenog boravka čini najsvjetliji trenutak od nastanka i povijesti Prirode, naravno, priznam, mojim očima gledano, ali time ne manje već štaviše, više vrijedno. Najviše.

Odustajem od daljnjeg čitanja i komode, kao da se odmičem od kakvog komodo zmaja, gasim stroj. Ovo prekognitivno pišem jer će se to dogoditi nakon nekog vremena proteklog od pokušaja smislene iritacije žutih mrlja na poleđini očnih jabučica i dalje i dublje, one sive tvari koja mi se čini da sve manje ičemu služi, i umjesto šatdauna ili hibernejta ja u posljednje vrijeme stendbaj biram, radi vrata.

Zašto? Pa ona jedanaestica danas u 1330 u Zagrebu je. Nije u Parizu. I sigurno ne vozi do Place de Concordea nit do Buddha bara već tek do pošte u Jurišićevoj, ali možda je i to nešto.

bolegr @ 05:07 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2008
Pokušam nešto u trifrtaljadvanaest - ne ide. Pokušam sat kasnije - opet ne ide. Skupi se tu par kakvih riječi, ali sve su nekako krivo posložene kao i karike u lancu nekog loše orjentiranog života. Par sati kasnije - isto ništa.

Dođem u napast bar ostaviti koji komentar kako bi se neki pitali kad spavam, ali kako ništa suvislo ni u par riječi ne mogu, ja bez riječi prošetam po preostalih dragih par blogova i odem u onu stvarnu internu virtualu zvanu spavanje nadjeveno snom sa mislima otišlim u subotu, na jednu od tramvajskih stanica jedanaestice, onu kod likovnjačke akademije, gdje u taj dan u pola dva počinje terenska izvedba najdugovječnije istopostavne kazališne predstave na svijetu. Stilske vježbe. I baš kao što je stvarnost, ma cijela povijest, onakva kakvom je vidimo, tako i ova vožnja tek je preslika života u trajanju od nekoliko tramvajskih stanica na vremenskoj traci dugoj kao cijela pruga jedanaestice. San se uvlači u krevet. Više nas je i bit će toplije.

Sada kao sjedim i kao ovaj puta ima nečega.

Malo se osvrnem preko glave, ugledam ono golo tijelo naopako okrenuto, naglavačke bi se reklo, na crnoj podlozi sa žutim i narančastim detaljima, bijelim je uokvireno poput traga nesretnog tijela na uviđaju nakon neke nesreće, zločina, šta li. Ustajem i krenem na sjever, kao izaći ću iz sobe.

I kao idem ja u kupaonicu i pogledam u ogledalo, a tamo netko potpuno nepoznat. Kosa tamnosmeđa, čelo osrednje sa rupom od vodenih kozica, obrva nespojene, nos opterećen naočalama iza kojih su oči sivosmeđe, uho je jedno malo niže, obrazi pomalo već popunjeni, brada zarasla (za razliku od obraza) u nekolikodnevne dlake miješane boje, svaka je treća bar već sijeda, ukupno gledano, i sve u svemu, neki prosječan lik, ali meni potpuno nepoznat. Toliko nepoznat da pomislim da ili ne stojim pred ogledalom ili to uopće nisam ja pred njim, ogledalom.

Skrenem pogled ulijevo jer tamo gdje bi krajičkom oka trebala bjelasati se kada, nešto je tamno, neživo, ali trodimenzionalno. Hrpa je mase srednje gustoće, a što se vidi po zadržanoj formi prijašnje, nazovimo je tako nespretno, ambalaže. Govna. Hrpa govana velika ko osrednje prase.

Izlazim iz kupaonice ne osjećajući nikakvoga smrada i razmišljam je li moguće sve to tuširanjem protjerati kroz kadin slivnik ili ću se morati time pozabaviti na neki više manualan način.

Umjesto u hodniku, ja sam već u redu sa košaricom u ruci. Preda mnom je nekoliko ljudi, blagajna i nad njom obavijest velikim slovima ispisana.

"DO 5 ARTIKALA" natpis je iznad glave u crveno odjevene gospođe najamnice koja je nekada desnorukim prstima plesala po numeričkoj tipkovnici a danas je tek prebacivačica robe preko staklene stijene koja ispravnost tog jednostavnog čina potvrđuje onim prodornim "bliip" koje me neodoljivo podsjeća na Asp(i)rinovo Zlatkovo glasanje, gleepanje. I nema tu milosti. Čista je matematika. Ništa preko pet! Ili odi na drugu blagajnu ili se odreci nečega!

A "10 ITEMS OR LESS" natpis je nad brzom blagajnom života, jer jedina omogućuje izlaz iz labirinta supermarketa pretrpanog nepotrepštinama.


Ja sam svojih deset ili manje već izabrao. Pitanje je samo je li moguće. Petak da i sve to. Uvijek i zauvijek.


bolegr @ 10:05 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 17, 2008
Ulazim u odinaciju prekoredno, ako bi tko pitao one koji još ni knjižicu sestri nisu dali, a već bi pacijentsku stolicu kod doktorice tlačili. Ustvari sam samo prvi došao i nemam ništa sa sobom za pregledati.
- Gospa doktor, ja sam već trebao bit kod vas! - žurno i tresući desnicom tako da vjerojatno poželi da mu je takva bila prije sedamdesetak godina, smežurana lica, tamnoplavi mantil sa francuskom kapom obraća se ženi u bijelom.
- Ne brinite gospon Al-Fulir, mladi će gospon brzo bit gotov, pa ćemo onda nas dva polako kolko god treba. - bijeli mantil smirujućim se glasom obraća starcu dok mi rukom pokazuje da priđem i u ordinaciju prođem, onako kao kad prometni policajac iz zgloba požuruje neodlučne vozače na križanju Ilice i Gundulićeve.

Prođem poslušno kako već znam povremeno biti i pokušavam reći da ne žurim nigdje i da mi nije za ići prekoredno.
- Ma pustite vi gospon Alfirevića, znate, ne zovem ja njega slučajno Fulirom. I on i ja znamo da dolazi samo da i bio ovdje. Niš mu nije. Prekjučer je bil tu pa smo se siti narazgovarali. Sad bi opet. Ko kakav zaljubljeni pubertetlija. A što ste me trebali? - krhko se stvorenjce u bijelom smješka, onom zrelinom žene koja je sretna svo vrijeme koje sobom pokazuje. Pomadom zaglađeno lice nježne puti iz koje paperjaste dlačice tek promaljaju vrhove, ruž u boji majice koja pod službenim mantilom još jače crveni, naočale zlataste, oči plave, duboke i vedre.
- Donio sam one nalaze od prošle godine da ih ne pogubim po kući. - objašnjavam jednostavno i pružam neke jesenske medicinske dokumente koje smo apsolvirali telefonski jer nisam stizao posjetiti je, a ni potrebe nije bilo jer su bili prihvatljivi za stanje tijela mi moga.

Ne pita me izravno, onako majčinski kako to već zna napraviti, šta radim u ovo doba u gradu jer radno je vrijeme onima koji rade od osam pa do četiri popodne, iako je malo kopka sve. Ja na nepitano ne odgovaram, a ona okoliša.
- Niste više u onoj firmi tam na Kvatriću, u Domjanićevoj?
- Nisam.
- Ma da, rekli ste mi. Bože, i ja svaša pitam, a gle pradamnom sve stoji i piše... - gleda u dnešene papire i u monitor gdje kao nešto povjerava pa dodaje - ... jesu nas malo usporili, ali kaj da velim, moram se i ja opismeniti, kasnije to bu sve bolje i sigurnije. I zamislite kak sve ostane negdje zabilježeno. I ništa se ne izgubi... Zvala ja već dečke jer smo nekaj prekucale sestra i ja i sve nam vratili. Bu to super, naročito mlađima. A mene... pa vi to jako dobro znate kaj tu je, jel?

Zazvoni telefon i prekine monolog. Migne mi "vanjska" i diže slušalicu. Rukom pokazujem da jel' smijem otići jer me više ne treba, a ni ja nju, a ona mi uzvraća mahanjem vodoravno postavljenim dlanom, prometnički "... polagano, usporite vožnju ... " i nakon odslušane polminutne uvertire govori u slušalicu:
- ... da, ali ja nisam jedina punoljetna u kući, ti sve dobro znaš organizirati pa ćeš i to. Dobro je da je sve uredu, a ti si mi dvije godine faksa manje dužna, eto, kaj nije to dobro?... - opet red slušanja, pa red riječi u slušalicu odaslanih,... a kroz prozor se zazelenila padina i strmoglavila skroz do samog zida zgrade.

Lijepo u ovaj siječanjski datum, čak i neke ptice su si dale truda pa paraju zrak šumski i odvode me u vrijeme kada je sjevernije od ove kuće "Život na sjeveru" bila svakonedjeljna podnevna destinacija za rani ručak jer kuhinja je bila dobra, a izbor jela intrigantan po svim mjerilima. Spuštao se sa šestinskog obitavališta prema Britancu gdje mi je ona pauza u vožnji ZETobusa bila za kupiti Vjesnik, dok je još bio novina od formata, velikoga, i dovoljnu količinu nikotuinskih uživalica, koje su to već i prestale biti, pa dalje gore ubrdo, na mentalnoprobavnu seansu punjenja baterija svih vrsta...

- ... oprostite, - prekide me doktorica u mom izletu - moja mlađa, ona što sjedi na manjoj metli, dobila neke novce od osiguranja pa sad ponosna kaj će sama platit fakultet. A, kaj vi ne radite danas?
- Ne, ja vam šetam. Sebi ne Vama, naravno. Pokušavam disati. Nekada upali, često ne. Ali, živ sam.
- Jel Vama dobro? - sad pitanje nije prirode konverzacije poznaničke već profesionalno - da Vas pregledam?
- Sve je uredu, samo sam bio išao u šetnju pa se sjetio da bih mogao sa sobom ponijeti i donijeti Vam papire jer uvijek me nešto odvuče, čak i dak sam u kvartu pa se ne popnem do Vas, a sad sam poprijeko, s Mirogoja i eto me.
- S Mirogoja velite? Ma ček malo, moram sestru zvat. - diže slušalicu gledajućui me zavjereničkim smiješkom zategnuta lica i obraća se sestri - Sestro, nećete vjerovati! - zamalo pa dere tako da joj i ne treba ta slušalica, mikrofon u njoj, veza niskonaponska i sve ostalo jer vrata su ordinacije samo prislonjena, to kako ja nisam mislio ostajat duže od davanja joj papira, ali u njene ruke tako da zna da ih je dobila, jer sam tako obećao, a pola godine kašnjenja pa ima i gorih stvari u životu, i zvuk njenog glasa nalazi prostora za širenje. Iz slušalice se ništa ne čuje, ali zato iz sestrine radne sobe pa kroz čekaonicu dopire pitanje koje također ne treba internu telefonsku liniju:
- Kaj neću vjerovati? - kreštalica će, i, kao da su kućni ljubimci u pitanju, nalik svojoj doktorici kao preslikač.
- Ma zamislite sestro koja sam ja doktorica. Svima pacijenti na kraju balade odlaze na Mirogoj, a meni moj pacijent upravo otamo došao. I to s nalazima. Dobrim.

bolegr @ 11:28 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 16, 2008
- Ej rode! Kako je?! - samo zlatan zub, neka gornja dvojka, nedostaje na novoposloženom keramičkom zubnom bjelilu, kako bi slika bila upotpunjena i zaokružila jedan ordinarni ciganski smiješak, vedar i glasan poput vatre zakurene uz makadamski put, dotičući uski trak tratine koja put dijeli od požutjelim kukuruzom izbodene njive, spremne za paljetkovanje.

I, osjeti se malo sarkazma u tom pitanju, jer ne ide ta razina inteligencije bez malo te duhovne igre i hrane. Bravar i matičar, idealist i pragmatičar (ova rima uletjela sama kao ljetos vrabac mi u kuhinju kad je jadan pomislio da je to kakva crvotočina, prava ne ona vremensska i da bi se mogao kakvom poslasticom počastiti). Čovjek. Skoro svi preduvjeti da bude novi Tito su tu, iako, priznajmo, jedna je mama i jedan je Tito (sreća da smo daleko parsto kilometara pa me ova poredba, a radi političkih uvjerenja, neće u afektu koštati skidanja svjetskog sprinterskog rekorda u bježanju pred ispaljenim metkom uiz kakve utoke ili berete, a vjerojatno toga ne bi ni bilo, jer bez obzira na različitost uvjerenjâ, tolerancija je jamačno zagarantirana sve dok postoje argumenti).

"Rod" ga pogleda, samozadovoljnim smiješkom zategnutih usnica preko i dalje mrkog lica koje zasjenjuje vedrinu što i iz oka isijava, onu bezbrižnu, sa zadatkom da ništa u životu ne može biti smetnjom u osobnim nakanama i planovima. "Rod" je Robi, Roberto, Robinho, Robin (ako već među likovima imam Batmana, zašto ne bih i Robina?). Baci on ovlaš pogled preko dijela prostora u kojem se svakodnevno sreću.
- Dobroj. Dobroj. Odlíčno! - glasnoćom pokušava zasjeniti kiselinu u odgovoru, onakvu nalik onoj gastritičnoj, no ne uspijeva mu. Ovaj puta ne.
- Nu ga! Što je? Jesu kuleni pojeftinili? - ključna riječ u krnjoj upitnoj rečenici kao da je sijevnula odavde, iz centra Zagreba, pa preko Žitnjaka sa svim poslovnoindustrijskim kompleksima koji u sivilu i staklu kriju i jednu neponovljivu, čak neopisivu ljepotu, onda preko Moslavine i kala do jeseni iskorištenih njivâ i vinogradâ, preko rječicâ mutnozazelenjelih od žabokrečine ili nafte, i tako sve do središnje slavonskoposavske regije do ovećeg imanja u malenom mjestu naziva neobična, kako ga jednom prilikom deželićevsko-britanački Lovejoy inkorporiran u lik Slavoljuba Penkale bez naglašene klempavosti ušiju Štakorovcem prozva, u selu Sikirevcima i probila sve membrane, opne i zaštitne slojeve, i zabila se u srce slavonskoga lole jer tijelom je on u Zagrebu godinama, no srce je ostalo u sokaku, med ušorenim kućoredima sa tampon zonama od avlija kojih je sve manje ciglom popločanih sa mahovinom obraslim fugama u hladovini i kokošijim kljunovima oplijevljenim onim drugim fugama, na sunčanoj strani.

Kad se ženio, u svadbu je sve prijatelje i drage ljude zvao, par sto gostiju na piru svadbenom častio i tri dana nije sebi dolazio, za one koji nisu do sela mogli, kulen, svoj osobni ponos, donio, pô prsta debelo narezao i sira ovčjeg i kravljeg poslagao i kiselim sve ucifrao i sa svima spriječenima nazdravio, kulenovu seku nije rezao jer je nikada nit nije bendao "... sâmo j' kulen prava stvar, kulenova seka, to ti j kó kad, rećemo vama neslavonskim dušama da objasnim, filuješ papriku pa pretjeraš s rižom i dobiš mikado filovanu papriku, il radiš bakalar, pa unutri dodaš mal oslića... ne valja..." (čitam ovu posljednju rečenicu ponovo pa mi nekako zvuči kao "Dan kada je Richard III...", a nije namjerno, melodija podsvjesno došla jer je kao kad netko ode).

I prošlo je otada mjeseci i dana dosta i najava podmlatka bí, pa naraste to malo čedo već u centrimetrima se brojalo, ali od kulena ni k. Osim s. Kao sjećanje. Nisu pomogla nit uvjeravanja, nit ikakva platežna jamstva, bez obzira na skok cijene kao da je vezana direktno za samu naftu na svjetskom tržištu i to omjera 1/1. Naprosto, kulenu se trag izgubio nekim maglovitim ravničarskim šumama i nikako do druma da se iskobelja pa na pravu stranu da se zaputi. Bilo je pokušaja, nije da nije, inicijacije kojekakvim oblizekima navođene sve ne bi li se starac u kući smilovao pa od stobrojne familije usta koji kulen spasio i u Zagreb na ponovljeno testiranje ko za Milijunaša poslao. Ali ništa. Ni da bi.

- Ma nisu kuleni pojeftinli. Otkud ti taka glupost za reć? To ti je ko zlato. I ono zlatno i crno. Kako god očeš. - Odgovara Robinho cjenovnim driblingom pa nastavlja: - žena mi bila na ultrazvuku.

Neki tajac nasta. Kao, nitko ne prati o čem njih dvojica raspravljaju, a naročito kada je ključna riječ egdje u rečenicama, moš mislit, a onda odjednom, ko kake babe, svi uši načuljili ko Koljin Krak, onaj mješanac vižle i vučjaka što bi se za hladan ćevap i mrvu kruha prodao, ma može i bez ćevapa.
- Jel sve u redu? - pitanje se zboraški pojavilo u eteru kao da su glasovi uvježbani u zboru I.G.K.
- Ma je. Samo, ne vidi se pišo. - ko turšijom zaliven odgovara, ko mokar pijetao pred zatvorenim kokošinjcem na kiši kad stoji, u nemoći i sramoti, pa pokušava objasniti kako je od doktora tražio i profil i sučelice da snima, a sve ne bi li se negdje nazreo kakav izdanak muškospolnosti. I ništa.
- I jel sve drugo uredu - ne mogaše nedostajući zlatan zub prešutjeti pa nakon potvrdnog odgovora dodajoš malo soli:
- Ajde, rode, kad već ne vidimo kulena, bar ćemo vidit kulenovu seku.

bolegr @ 14:21 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
"Gradić Peyton", "Peyton Place" rekli bi autori i ja sam dugo vremena to "place" čitao kao "gradić" i "pla" sam onda shvaćao kao "grad" i razmišljao kako je bilo koji strani jezik ustvari vrlo jednostavno naučiti, samo ako su logični, onako kako ja to vidim. Sjećam se tog "Gradića Peytona" kroz izmaglicu i crnobijelo. A takvo je i bilo. Emitiranje. Crnobijelo jer takav smo RIZ-ov prozor u svijet imali i to bez onog filtera duginih boja, a u nedostatku kvalitetnog signala jer antena se na svako golubije a-anteniranje vijorila na krovu poput kakvog jarbola nevelikog brodića na nemirnom moru, i snjegovito, sfmato čak ako se gleda izdaleka:

"... pomnoži lijepo dijagonalu sa pet i otamo možeš gledati u ekran... ne znaš još množit? ... ne znaš šta je dijagonala? ... onda dođi ovamo, sjedi na kauč i gledaj pa ću ti objasnit ..." - pa ti nemoj učit množit ...

Tek, sjećam se bljedunjave čovječje ribice, kasnije ću joj ime saznati jer je bila sa onim štreberastim riđim Židovom sa dva imena. Mia Farrow. I onog ulickanog lika Ryana O'Neala. Kakvo ime. Rajan. Hm, onako starfakersko bih rekao tada da sam znao što ta riječ znači i da je ta riječ uopće postojala. Kako nije, onda sam samo to pamtio kao ime koje će poslije nostiti stripovski junak prethistorijskog doba Rahan. Neki dan mi do uha dopre i informacija da se i Leslie NIelsen pojavljivao u nekoj od rola. Ne sjećam se, no nema veze.

Prve prave dugoigrajuće serije koje se sjećam da sam gledao iako pravog razloga za to nije bilo jer nije bila predviđena za tako mlađahan uzrast, jest "Dinastija". Cijela nakupina poznatih glumaca, onih koji će to postati i onih kojima će to postajanje biti nedosanjani san, u ulogama koje se prepliću u svim mogućim i nemogućim rodbinskim, interesnim i incestuoznim vezama.

Sve te intrige i svađe u tolikoj količini i vrtlogu iz kojeg povremeno iskoči dio pojma kao što je lju bav, moć, novac, slava i onda se opet u tom klupku izgubi, pa podmetanja, odlaženja, nestajanja i zamjene drugim licima, sa istim karakternim osobinama, koloplet svega što ću kasnije uživo moći pratiti kao tužnu istinu o sredini u kojoj živim.

Da se nit ne sjetim "Santa Barbare" i Kruza, A(dolfa) Martineza.

Antika sapuničastih nadaljevanki koje naslijeđuju barbarski primitivne i prozirne, blijede slike i loše kopije ovih prvopomenutih.

U cijeloj toj jeftilenskoj scenarističkoproducentskoj robi meni na pamet pada onaj pomahnitali umirovljeni partizan i povjesničar, i njegova, dobro, nije njegova, ali posuđena i lokalizirana ideja, o dvjesta moćnih obitelji sa svojim izaslanicima, i njegov mi nasljednik na pamet pada sa svojom svitom poslušnika, i mjehur neki od loše sapunice, i ... jeste, vidim neku loše lošu kopiju.


Da, hvala na pitanju, osjećam se loše, a u meni se optimista budi i dodaje: "'ajde može i gore."


bolegr @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 15, 2008
Jedino što čovjeka može držati na površini nekoliko je bitnih stvari i vjera u njih.
Djela, riječi. Poruke bilo koje komunikacijske razine.
Koje znače i vrijede.





Ostaje samo nada da one postoje.

I ostaje 42.


bolegr @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 10, 2008
Kava je na brzinu ispijena, nekarakterna poput sporedne uloge u filmu be produkcije. Maglovitost prozora izražena u tragovima poodavno pokojnih kišnih kapi, potpomognuta stvarnom izvanjskom maglom, jutro karakterizira jogurtasto bijelim i teškim. Poslijesanovni rituali automatika su čista. Usput bačen pogled na sat koji odokativno pokazuje točno vrijeme, koje u konačnosti svega i beskraju mogućnosti završetaka i nije bitno, i odlazak u nepoznatost budućnosti koja se poput razmatanja tepiha otkriva pred njegovim stopalima i očima.

Hod po žici tek je zgodna parabola u odnosu na hod kroz današnji dan i kvart. Pored pločnika, kroz posivjele krpe te donedavno željene bjeline, a sada tek tragova iste, probija površina livade. Zelena je, tamna, natmurena poput nerado probuđene zvijeri. Povijena trava, usljed težine zimskog pokrivača, izgubila je onu svježinu, ostarjela je.

Jednim dijelom svojeg bića suosjeća sa tim blatom umrljanim potpokrovom dok ga drugi dio drži uspravnim i pogleda uprtog u nevidljivost okoline izražene u niskopostavljenosti visoke koncentracije vlage u zraku.

Livada koju postrance usputno gleda ne liči na onu kojom se Kroničar Vremena, imenom Slobodan Čovjek, šeta dok razmišlja o uzroku postojanja ljubavi, kao o alatu za pokretanje evolutivnog kotača ili kao o
pokretaču svega i najvišem dometu uopće. O njenoj usputnosti ili uzvišenosti.

Ona druga pseudomanifestacija života, mehanička, ljudskom rukom stvorena, svjetlima ga upozorava na svoje približavanje, a zvukom i na usporavanje.



Dan je počeo sa velikim postotkom vjerojatnosti da će i završiti.

bolegr @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2008
Je li komplicirano provesti klaustrofobičnu ženu kroz tunel ispod Mont Blanca? Nije. Je li problem suorganizirati i voditi vreću rogova po cijeloj Europi i sretne ih i čitave kući vratiti? Nije. Je li komplicirano spojiti nekoliko kumulusa i pretvoriti ih u glečer koji visi niotkuda? Nije. Je li komplicirano na tisuću načina izreći jedno uzvišeno stanje? Nije.

A je li komplicirano kupiti dvije AAA baterije, Pronto za poliranje baš drvenog namještaja i papirne ručnike? Nije? E jeste. Kako znam? Pa sve probao.

Silazeći niz devetnaest stuba plus bonusnih osam (sad, u tiho doba otišao pobrojati e stube ponovo, radi vjerodostojnosti, ali i bezrazložno, onako kako samo čovjek može funkcionirati) namjera mi je osnovna bila vratiti svete moći daljinskom upravljaču kako bih smanjio tjelesne kretnje ustajanja i gašenja televizora koji je i tako cijelo vrijeme negledan radio uzalud. Dodatni zadatak bio je, a nakon SMS potvrde da je Pronto-nešto upravo to što trebam, nabavka dotičnog spreja poradi poliranja namještajnih površina koje imaju nevjerojatnu sklonost prihvaćanju svakog zrna prašine u prolazu. Kuhinjski papirnati ručnici u ovoj su se priči pojavili samozatajno, ali i nepozvano.

Desno ili lijevo? Nije to pitanje epohe, a ni politički osviješeno, no bitno je radi svladavanja nakupina smrznutih bljuzgotina u raspadu i asortimana ponuđene robe u odredišnim lokalima robnonovčane razmjene. I ipak lijevo. Ne radi izgubljenih izbora (jer dobili su sljedeće koje prozivam prijevremenima,
ako nešto ne spotamburaju u međuvremenu, a iz razloga nivoa vjerodostojnosti ovih novoizabranih) već radi procjene da bih tamo mogao obaviti sve-na-jednom-mjestu kako bi trebao glasiti novi slogan za stari lanac dućana.

Svladavši sve prepreke, počev od prljavokrutovodenastih, preko ceste, do lokalne nakupine rudimenata ljudske vrste okupljenih oko dviju boca pive koja je hladna radi jednačenja sa okolicom po temperaturi, odgurujem crvena metalnog okvira i prljavog stakla vrata. Dočekuje me SMB kanta unaprijeđena sa odjela za otpad u onaj za prikupljanje reciklažne ambalaže i trgovkinja odjevena u mrzovolju druge smjene. SMS mi se opet ukazuje (s)likom. Čitam, odgovaram, šaljem.

Prolazim kroz špalir štapića kemijski akumulirane električne energije niskog jednosmjernog napona, pa uložaka, ručnika i igračaka jeftinog izgleda, i dolazim do prvog raskrižja u životu jednog trenutka (trenutak je upravo završio svoj život i prenio informaciju svom klonu slijedniku) idolazim do čistilišta samog, to jest sektora polica sa šestotrideset vrsta sredstava za čišćenje. Dobro, možda sam malo preuveličao broj, za nulu, ali ne mijenja na stanju zbunjenosti vidljivu na licu mi, a što je dokaz da nikada nisam bio dobar u skrivanju stanja svoje (ne)svijesti. Izabirem to talijansko čudovište zvano Pronto kojeg se sjećam još i kao kontaktne neke riječi interaktivnih muzičkoglazbenih emisija na lokalnoj TV-Koper postaji uz koju sam lokao lokalno vino i pušio cigarete sa krep-papir filterima u pokušaju skraćenja vojnog roka. Opet SMS, ista procedura, iste misli i stanja, samo druge riječi.

Nastavljam kružiti dućanom poput bjeloglavog supa (bjeloglavi juh, ha, kako to novorvacki zvuči?) i umjesto Velebitskog piva kojeg i tako nikada nisu imali, uzimam trajno mlijeko odnjegovano u kravljim vimenima punjenim na velebitskim pašnjacima. Na blagajni me ona mrzovolja ipak pozdravi smiješkom, onim kao za sekelji gulaš, naplati mi robu i okrene se drugom najbitnijem poslu na svijetu, manikiranju noktiju na radnom mjestu.

Opet susret sa hrvatskom zbiljom utjelovljenom u onu grupaciju oko sad već polupraznih boca, pa ulica sa zebrom i na njoj jednom žirafom iz Croatia Airlinesa iz susjednog ulaza, pa bljuzga i eto me pred onih osam stuba.

Penjem se po svim onim stubama. O, 'bemti ručnike i baterije! Pa prošao pored svega. Ima li to veze sa onom boljeticom i Ružom? I šta sad? Ništa. Iz ovih se stuba, već i ranije, dalo zaključiti kako živim na prvom katu, bolje reći: najčešće spavam, i da mi zavidi osamdesetdevet posto susjednih penzionera koji moraju do svojih kvadrata i liftom, a eto im, kad vole tramvaje nek se i liftom voze. Ostavljam vrećicu sa logotipm i zakašnjelom čestitkom koju sam iz kaslića izvukao, a po čijem rukopisu (poslije i po markici jer sam već zaboravio kako koje i čije izgledaju), vidim da je prekobarska, Susanina, pa opet nizastube. U nove kopovinske pobjede. Evo meni još jednog SMS-a i sve što uz to ide: čitanje, smiješak, odgovaranje, smiješak, slanje.

Ovaj put idem desno. Ipak je bliže, udaljenost gledam, ne politiku, a i ne treba mi ono brendirano čistilište. Preko INA-e (a kako ispravno deklinirati ovaj akronim?) do kupov-ine (i Ante Gotov-ine i pi**e mater-ine, i ...uf). Osoblje je ovdje jednako uniformirano, malo manje okrenuto svojim aktivnostima i isto tako klijentima koje preko cijelog dućana mušterijama zovu.
Baterija ne vidim, ali s razlogom, pa pitam, no nema ih: "imamo samo ove od jedanipo, velike", a u nemanje ručnika sam se sâm uvjerio.

Praznih ruku, ali duše pune, vaćam se stambenom prostoru, počnem se penjati i shvatim da nije vrijeme za treninge već da mogu drito na lijevu trgovačku stranu. Žirafe nema, zebra je tu, nema ni onih boca na klupici kao ni kvrgavorukih držača njihovih. Mrzovolja sa blagajne me gleda. Ovaj put sa smiješkom, ali sa naglašenom dozom izražavanja zadovoljstva uzrokovanog tuđom nepotrebnom šetnjom začinjenim nepotrebnim, ali naglašenim: "nešto smo zaboravili sused?". Neki to uopćeno nazivaju cinizmom.

Uzvraćam visokim stupnjem kiselosti u osmijehu da bi mi i zubna caklina mogla stradati (o
d verbalnog komentiranja spašava me SMS: čitam, smješkam se, odgovaram i šaljem), sa police skidam paketić od 6A (nema veze sa jakošću struje mjerenu u cijelojediničnim mjerama već je to skraćeno za reći 2xAAA, i usput produženo za objasniti, jel, nek se ima pisati i čitati), plaćam petnaest kuna i izlazim ne čekajući ni račun.

Već sam krdo zebri prešao u posljednjih dvadesetak minuta, no sve u rok službe one Ruže. Preskačući po dvije do tri one nabrojane stube dolazim pred ulazna vrata, guram ključ u cilindar i sjetim se: papirni ručnici.

O, Bozi, ljudi, urbi et orbi, svekoliki tko da jeste neka ste, dajte mi organizirati zasjedanje Sabora koji će, jamčim, imati kvorum i dovoljnu količinu socijalne svijesti, referendum za potvrdu odjebenice OTAN-u (meni je francuski ipak prvi strani jezik), summit nesvrstanih sa svim uskrslim vođama, da i Titom, i Naserom i Nehruom, i dajte mi organizirati izlet na Mars sa pogledom na njegov neelastični sraz sa međugalaktičkom plutajućom minom, a koji se očekuje u neko skorije vrijeme, ili nek organiziram badminton, klizanje i sve kasnije oblike igre i života, sve samo mi nemojte dati ići utorkom kupiti tri potpuno nesrodne stvari u dućan mješovite robe i osrednje veličine.

Da sam žena, mogao bih reći da mi je to od PMS-a. No, nisam, ali zato mogu reći da mi je to sve od SMS-a. A kad malo bolje razmislim, dobro je. I bit će i bolje.


bolegr @ 04:34 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 8, 2008

Priznajmo.


Slagali nas na tren,
(odgovorom na kurtoazno pitanje)

slagali nas na par dana,
(u televizijskoj reklami)

slagali nas na četiri godine,
(na izborima)

slagali nas za život.
(pa se njima vjenčali)


Skloni smo iluzijama.






Illusions are dangerous people

They have no flaws.


moodswinger @ 13:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Ludilo je, meni se tako pričinja, samo sociološkomedicinski definiran poremećaj u percepciji svijeta i manifestaciji shvaćanja istoga. Ili to ja tako vidim u ludilu svojem osobnom.

Davno, zamalo pa netom nakon što je zapaljena prva umjetna vatra i izumljen kotač, negdje u doba kada je Isusovo magare otišlo u zasluženu mirovinu, i tek su se neki sjećali živoga Gaja Julija Cezara kada se pojavio novi prozor koji nije bio uglavljen ni u koji zid već bio okrenut prema svima i u sve istovremeno gledao (ja svjedok da uvijek mene gledala ona teta što je, kako sam ga ja intimno nazivao "nevnik" vodila), u to doba neko nevino, ili se to meni iz moje perspektive višegodišnjeg življenja čini da je to sve tu negdje, kada je u pitanju bilo sagledavanje svijeta oko sebe, želio sam biti Ivanhoe u cijeloj dužini filma i još zeru duže, pa onda, jer serija je cijela emitirana u ranovečernjim satima, tjednima me držalo biti Shane. Poslije su se redali još neki glavni likovi, pomalo samozatajni, ali nekako su uvijek bili na strani dobra u ulozi konačnog pobjednika.

A danas? Danas, u svakom liku, sa bilo koje strane otkud god gledali, ja mogu prepoznati neki detalj koji u sebi nosim. Sklonost neka sestrama Ani i Lizi, valjda. Vjerojatno trebam drugi par sestara, Diju i Gnozu.

U posljednjih sam deset mjeseci bio u kinu više nego li u posljednjih deset godina (aproksimativno omjer je jedan naprema dvadeset, iako protekle godine nisam baš visio u kinu svaki dan), a nisam flimomrzac, čak štaviše, imam i omiljeni film, nekoliko dragih glumaca i glumica, redatelja,... i ne bojim se mraka, naprotiv!

Za učestalo kinopohođenje zasluga nije moja, a priznanje ultimativno treba odati jer nije mala stvar razbiti iracionalni strah od narušavanja onog rituala kupovine ulaznica stajanjem u redu od tri sata poslijepodne kada se blagajne otvaraju, uz dašak neizvjesnosti mogućnosti kupovine istih kada se na red dođe jer su baš među prvih desetak kupaca tapkaroši koji će netom kupljenu kartu rado ustupiti u zamjenu za potražnji adekvatno povišenu svotu novaca, pa sjedenje u neširokim sjedalicama, grickanje isključivo špica i kikirikija kao jedinog asortimana u ponudi usputnih uslužnih djelatnosti, nadanje da se u redu ispred neće ukazati Andro Knego, Mihovil Nakić ili ženska odbojkaška prva postava Mladosti, pa izlasci poslije predstave u mračna dvorišta i traženje najbližeg ili odlazak do omiljenog kafića na šalicu ili čašu kakva pića koje će pomoći u rezimiranju svježe nastalih impresija...

Dosta je toga nestalo sa mojim posljednjim odlaskom u onakvo kino, no nema tu više toliko nostalgije, one sa prefiksom jugo još manje, samo je jedno sjećanje koje sa sobom paralelno nosi druge detalje života. A to priznanje za zasluge adekvatno bit će jer ošire fotelje, ugodna punoća zvuka (zanemarit ćemo sad bljeskove u glavi koji nastaju usljed eksplozija zvuka uzrokovanih akcijskim i sličnim nabrijanim scenama), kvalitetna slika i nesmetanje glava gledatelja u redu ispred nije za zanemariti.

I onda, nakon svih najava i reklama koje su direktni slijednici filmskih žurnala u kojima smo pratili i put Predsjednika i sva druga nezaobilazna događanja u svijetu i njegovoj bližoj okolici, napokon gase se sva svjetla, ostaje samo onaj odraz sa platna, utihne šuškanje vrećica i druge ambalaže napravljene tako da iritira gledatelje u kinima i kreće film.

Glavna ženska uloga je spočetka u nekoj nedovršenoj komunikaciji sa glavnom muškom ulogom. Nekoliko sporednih muških i malo više sporednih ženskih uloga tu su radi zapleta, djelomično radi vođenja priče prema raspletu i završetku. Kulminacija je sa kraja vremenske lente izvučena i prebačena na početak prve trećine ali u apsolutno kirurški točnom momentu.

Jedno je remek djelo vrhunskog majstora pretočeno u ozvučene pokretne slike. Doduše, to ozvučenje bilo je na kriivom jeziku pa se ljepota temperamenta izgubila u ipak hladnijem tonu komunikacije, ali zanemarmo li taj ne baš maleni detalj, ostaje ipak jedna sjajna priča o stanju koje bi se nerijetko moglo svrstati u dvije kategorije.

Obje su te kategorije prilično neracionalne i svoju potpunu karakteristiku uglavnom ispoljavaju kroz senzitivna i senzibilna bića. Da, netko ne voli patlidžan, netko piše duga ljubavna pisma, netko je podložan tuđe projekcije prihvatiti kao vlastitu sudbinu, netko je uporan kao crv u kamenu, spreman na čekanje.

Ona se komunikacija sa početka nastavlja iako je jedna strana negira, a druga uzgaja kao eukaliptus na balkonu. Vrijeme se ovdje može shvatiti kao irelevantna kategorija, a istovremeno i pokazatelj trajnosti i snage osjećaja koje ni vječnost ne može isprati jer početak i kraj tek su dio jednog uzvišenog stanja između dviju osoba.

Ljubav, kolera, nije svejedno, ali prvi su simptomi jednaki. A ovdje bolesti nema.

bolegr @ 06:29 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 7, 2008

Godinu je dana, ako ne i više, pripremao svoj odlazak iz metropole. Ne baš odlazak sa zatvaranjem vrata i brisanjem telefonskih brojeva i adresa u imeniku već povratak u mirne krajeve za razliku od ovog zagrebačkog koji mu pomalo ide na živce svojim užurbanostima, gužvama, zrakom i još nekim detaljima. Iako je zajedničke godine, zagrebačke i svoje, proživio u dobrom okruženju, srce ga je vuklo onom iskonskom ognjištu i željom da svojom rukom sa stabla skine mandarinu, da u vlastitom čamcu otplovi od obale, baci mrežu i u tišini osjeti balans između svijeta koji ga okružuje i onoga virtualnog koji sâm svojim umom stvara i koji je bio najveća prepreka u preseljenju, ali na sreću riješena tehnološkim napretkom koji je dopuzio i do provincije.

Kuća je prohladna na onaj južnjački, tradicionalno zimi slabogrijući način koji je u potpunoj oprečnosti sa hodanjem u gaćama i majici po cijelom stanu, a čija je toplina vjerojatno uvjetovana i pogledom koji se iz stana pružao ka sjeveroistoku gdje je vizuri okomito parao dimnjak toplane, jednom već pomenuti falusoidni spomenik industrijskoj revoluciji.

Odlazeći do novouspostavljene lokacije radnog mu mjesta nije brinuo o parkirnom mjestu jer takvih problema ovaj kraj, njemu prvo veće susjedno mjesto, ne poznaje. U malenoj ispostavi velike, sada multinacionalne financijske korporacije u zadnjih je par mjeseci podijeljeno podosta otkaza i ljudi su u svojoj neinformiranosti i neizvjesnosti po pitanju poslovne budućnosti poprilično nervozni. Već je cijeli jedan kat ispražnjen i na njemu su samo tri tete i njegov budući ured, smješten na samom kraju hodnika, pored čajne kuhinje.

Kada se pripremao njegov dolazak, nitko, pa ni sam direktor ispostave nije znao tko dolazi i u kojoj funkciji. Jedino što su domaći znali je da iz središnjice dolazi neki novi lik, skoro njihov domaći, i da mu treba osigurati radni prostor. U svojem prvom kontaktu sa direktorom ispostave, pokušao je pojasniti svoje poslove koje će obavljati pominjući skladištenje podataka, razvoj određenih procesa, poslovnu inteligenciju, no očito da je korišteni rječnik bio nedovoljno razumljiv jer sve što je rekao direktoru, ovome je zvonilo na špijunažu od strane nadređenih. I, kako pokvareni telefoni djeluju besprijekorno, ta se i informacija o konspirativnom djelovanju novoga kolege proširila zgradom poput ljetnog požara.

Sljedeći dan mu se u uredu ukazala i druga najbitnija osoba ispostave utjelovljena u hodajućoj lađi. Punđe kao u Jovanke Broz, a haljine malo više nalik onima kakve nosi Esma Redžepova, njihala se ta grdosija od žene, moćno, ali istovremeno i nekako nježno, paperjasto, medasto.
- Dragi kolega, je li sve u redu sa kancelarijom? Ako Vam što treba, slobodno mi se obratite.
- Sve je ovdje super, znate. Samo, ne radi mi grijanje. - i to će ga grijanje ovdje skroz uništiti. Sve je to navika, morat će odraditi ovu zimu, a poslije će biti lakše kad se organizam sjeti prijašnjjih predzagrebačkih stanja.
- Bez brige. Sredit ću ja to odmah. - i smjesta je nazvala nekoga da pod hitno dođe popraviti to nesretnogrijanje.
Prvo što mu je na pamet palo bilo je kako je užitak osjetiti beskrajnu ljubaznost na svakom koraku u ovom kraju neopterećenom zakulisnim igrama i podmetanjima radi osobnog poslovnog proboja, a što je obično završavalo sa stopalima u tuđem turu, ali nije stogao to ni pomenuti jer gospođa će dalje:
- Jedino bi morali vidit kako ćemo obračunavat Vašu plaću i to ...
- A, ne morate se oko toga brinuti, gospođo. Ne radim ja u vašoj korporaciji, ja sam vanjski, nositelj jednog projekta...

Kakva greška u koracima! U očima ljubazne gospođe bljesnula je iskra opečenosti o visoku peć, onu koja je i visoka, ali i služi rastaljivanju željezne rude. Žena je definitivno postala uvjerena da su iz Zagreba poslali nekoga da ih špijunira i da vidi koga se još može otpustiti, rasteretiti budžet i opteretiti preostale najamnike. No, kao i svaka prefrigana (dugo mi je ta riječ sama po sebi značila premazanost svim mastima i nisam je uopće povezivao sa friganjem iako taj korijen riječi bode oči, šprica kao ulje iz pregrijane tave) računovodilica, ova lokalno usidrena lađa nastavlja sa opisisvanjem situacije kao načinom pridobivanja pridošlice iako joj je negdje u dubini tijela, a to je stvarno onda duboko, lampica sijevala, zvonce zvonilo da je taj njen monolog o prepunom katu ljudi zaposlenih preko glave, o dobroj radnoj atmosferi, zadovoljnim klijentima, nepotreban. No iskoristila je to kao uvertiru u pitanje koje je bilo od krucijalnog značaja za cijelu regiju:
- Nego, recite mi Vi, šta Vi to ustvari radite? - suha su usta izgovorila to pitanje koje je bilo teško skoro kao ono kada je za vrijeme nastave trebalo tražiti izlazak do toaleta radi stvarne potrebe, a nakon nekoliko sličnih upita ispod kojih se krilo eskiviranje sa nastave.
- Ma ja samo skupljam podatke iz različitih sustava na jedno mjesto, pa ih preslagujem i oblikujem tako da olakšam izvještavanje. - odgovor je suvisao, ali samo onima koji su upoznati sa problematikom poslovanja i neopterećeni konspirativnim djelovanjima, špijunažama i orvelovskom bigbraderštinom.
- Znači, Vi ste ovdje kako bi pratiti tko od nas šta radi pa ćete nas ocjenjivat ili tako nešto? - paranoja je zaplovila punim jedrima, njedrima, bedrima i inim masivnim dijelovima tjelesa.

Tek nakon ovog iskrenog pitanja uzavrele računovodilice koja je pred njim sjedila kao kod dijagnostičara kakve opake boleštine, povezao je priču s otkazima i svoj dolazak o kojem nitko unprijed nij eništa znao pa svojee objašnjavanje dijela posla koji će obavljati, ono skladištenje podataka, izvještajima,... U sebi je od smijeha počeo skakati do stropa, no to ga je kratko držalo, jer nije htio od sebe raditi opću opasnost za okolinu.

Pokušao joj je ponovo objasniti što on zapravo radi, pa za primjer spominjem usklade, analitike i druge stručne termine bliske njenom poimanju poslovanja, a sve sa krivom pretpostavkom da ju je uvjerio da je bezopasan i da nitko zbog njega i njegovog rada neće dobiti otkaz. No, da je i to bio njegov bezuspješan pokušaj u samoraskrinkavanju, shvatio je kada mu se u poslijepodnevnim satima u uredu ukazao i treći čojek koji poopisu posla iskače iz gomile.

Lokalni sistem-administrator je zakucao na vrata koja i tako nisu bila zatvorena. Dečko je, osim što izgleda kao što već poslovično opisuju geekove, zarastao u jednotjednu bradu, konstitucije ojačane pivskim pretakanjem i nezanemarive dioptrije, čisto racionalan i realan tip sa dobrim smislom za logiku i jedini mu je, uz priličnu dozu humora, uspio dočarati sliku koju su svi stekli, a što je i sam pretpostavio: ljudi su isprepadani, svi ga se boje, zato ga svi lijepo pozdravljaju, svi su mu na usluzi, sve bi učinili za njega i mimo posla. Jer, treba biti dobar, došao je inkvizitor iz Zagreba, pa će odlučivati tko će na burzu, a tko možda i u zatvor!

Ni sam više nije bio siguran je li konačno uspio sa sebe skinuti veo tajnosti i odagnati duh neprijatelja zajednice, no nadao se da će mu sistemaš u tome biti od najveće koristi, a u što se uspio uvjeriti jer ga dan kasnije nitko više ne benda ni pet posto.

Za provjeru toga nazvao je šeficu računovodstva da mu donese kavu, a vrata ureda je širom ostavio otvorena kako bi kao mogao pratiti tko i koliko često odlazi u čajnu kuhinju. Ako prešetanvanju ne padne frekvencija i ako ga gospođa računovodilica pošalje u p.m., znači da su konačno shvatili, a ako mu
stigne kava sa malo više straha i hodnik prestane promenadom biti, onda će još neko vrijeme morati biti strah i trepet ne samo ispostave već cijeloga grada.


bolegr @ 10:58 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 6, 2008

Težak dan nastavak je tek onog proteklog, začinjenog nepotrebnim kvalifikacijama, riječima, izvučenim iz konteksta i nabacanim kao lošom žbukom po glatkom zidu, dvostruko loše dakle. Jutro zamrzavam kao nepotrebno i utapam ga u tekućinama neprimjerenim u konzumiranim količinama i omjerima.

I poremetio sam, spojebao, dan. Ne prvi put, veli za dan, ja dodajem kako je možda posljednji, a nada u meni, a na sav glas, vrišti NIJEEE i to iz razloga ne što bih se popravio, jer za to ipak vremena malo više treba, već kao znak sutrašnjeg širenja užitaka i na organoleptičku grupu, iako trenutno živući okus neprehrambenog karaktera ne bih ni za jednu jestvinu mijenjao do kraja svijeta ma kad to bilo, ili bih svo vrijeme na čekanje stavio.

No, opijen čašom vina, malvazija je pretpostavka više nego konstatacija, uvučen u san i stan povodom i nagovorom o raskićavanju božićnog drvca, koji je, nagovor, ne drvce što je i iz korištenoog roda imenice vidljivo, bio kraći od onoga kada me trebalo na put u Berlin nagovarati i koncert na friško srušenom zidu gledati i slušati, a to znači infinitezimalno maleni djelić sekunde, sjedim ovijen toplinom tijela i ovijen oko topline tijela. Uzročnoposljedičan stupanj poziva ma koliko ga drugačije nazivali.

Zlatne su jabuke nitima poput vlasi kose bujne upetljane su u tamnozelene grančice umjetnom bjelinom urešene. Pa šampanj-roze kugle, i one crvenije i veće. Onda zvijezda sa vrha koja nonšalantnim klaćenjem između ormarâ, uz vrata za tu priliku oduzete funkcionalnosti, zaključana rekli bi, odzvanja tupo, onako sa porukom: ne dam se ja tako lako razbiti jer sam već toliko puta doživjela te bliske susrete sa čvršćim materijalima i još sam čitava i živa. Sve ionako odrađujem krivoredno, obrnuto i pomalo uvrnuto, pa zašto ne i ovo raskićavanje, demontaža, ali i priprema za sljedeći put.

Miris proteklih blagdana, otišlih u ladicu sjećanja. Miris naranče odnekud dolebdio. Miris topline zajedništva. Miris roditeljâ. I roditeljskih ruku koje nježno svaki ures okreću i slažu u pomno čuvanu originalnu ambalažu.

Poslije sam, uz već pomenuti dan, poremetio i raspored srebrom uokvirenih uspomena na klaviru, i onih drugih, u glavi. Besmisao ravnodušja negirao. U odlazećepozdravnom zagrljaju čašom sam pokušao zaliti tepih i dio stola, a što mi je parcijalno uspjelo proporcionalno količini vina ostavljenog na dnu preživjele čaše. Odveden pred ulazna vrata skupa sa nekim drugim uspomenama (ima li tu kakve simbolike?) zaputio sam se kući koristeći sredstva hohštaplerskomonopolistički skupog alternativnog gradskog prijevoza.

Neko je drugo doba dana i opet vlasititi stan. Onaj koji s bankom dijelim u neproporcionalnim dijelovima, a sukladno cijeni novca na tržištu. Na sivim keramičkeim pločicama kuhinje (zas)pali je zidni sat u punoj svojoj imajućoj masi odbrojanog vremena bilježenog kemijskim putem stvorenim naponom. No, baterija je ispala iz ležišta i vrijeme je i ovdje, i simbolično, stalo u polaponoć.

Skidam rukavice, jaknu, kapu... kapu ne... Nema kape na glavi! Potražim po džepovima. Vanjskim, unutarnjim - nema. Dar kojega vrijednost premašuje sve što mi na pamet pada! Izlazim pred zgradu, tražim pogledom po zabijeljenom i onom drugom, asfaltnosivom ledenom dijelu parkinga. Nema. Sranje. Konj! I to ne kineskohoroskopski već kompletni mentalno retardirani, bezvrijedni tegljački, sada i beskapi, konj!

Zovem devetsedamnula: "...molim vas možete li provjeriti je li u taksiju broja mu ne znam, ali na relaciji od tamo prema ovamo u doba to, ostala jedna kapa? vrijednost njena nikome neće biti veća od kakve krpe za cipele, no meni je vrijedna u dukatima više nego li očica štrikanih ima...", a odgovor uz ranije smirivanje i molbu da se suzdržim daljnjih eskapada jer i da je zlatna vratili bi je (a mislim da kako i da ne kad im u zlatu prijevoz i tako plaćamo) stiže relativno brzo, no neželjen je, razočaravajući: "... nažalost ništa..." poput ekspreslutrijskog najčešćeg odgovora na pitanje ima li sreće u materijalnom.

Svjedokom sam kupnje njene bio jer kako drugačije vidjeti jel mi stoji ili ne, i tamo bih mogao otići po drugu, no to je čista patvorina i ta kapa bila bi kao propali abortus. I, lagao bih samo sebe, a to ne znam raditi u jednakoj mjeri kao i kad drugima lažem jer se vidi iz aviona kako bi moj muški prvopredak rekao za nešto očigledno kao Kineski zid.

Dotičem sliku najdraže (da, imam tačskrin i upravo se hvalim mobitelom koji prema mojem izboru fotoaparata nema, a što mi, priznam, povremeno fali) koja je i šortkat, prečac kako se kaže, do pisanja poruke. Otipkam kratku rečenicu iz koje digitalne suze cure:
"Izgubio sam kapu :("

A tako napisano vidljivo još više zaboli. I sa tom kapom kao da sam i dio sebe izgubio, smisao, vjeru da možemo više, da možemo sve. Kao d aje pisalo "tebe".

Ono send je bilo teško poput utega od šesnaest tona pa koliko god to bilo, i poruka bi odaslana eterom, a meni se odzrcali u obliku gastritične muke i boli, jer da kako ću išta sačuvati ako ni kapu nisam u stanju. O psu da ni ne govorim, pa lajnu praznu (ne bijelu već onu što je povodcem još zovu) ne bih bio u stanju čuvati. Mislim, stvarno. Grozno. Jadno.

Unezvjeren šetam stanom poput zbunjenog štenca u šinteraju (valjda oni tako šetaju, ne znam kako to izgleda, ali mi se kao poredba učinila dovoljno gnjusnom, ogavnom, da bih mogao opisati stanje u kojem sam).

Din-don, poput naziva polubrzohranog restorana pored pivnice na Vukovarskoj, oglasi se ono eriksonyčno (nikako mi nije jasno zašto nisu uzeli kovanicu EricsSony za zajedničke proizvode ili bih im ja to trebao ponuditi?) komunikacijsko čudovište koje ću uskoro mijenjati jer mu preskače onaj bočni kružni potenciometar. Pogledam u smiješak najdraži iza kojeg je vijest o pristigloj poruci dragim jagodicama pisana, jedinim jagodicama čija konzumacija u meni ne izaziva alergisjke reakcije već one puno sladostrasnije. Otvaram poruku potvrdnim odgovorom na mobilnoaplikativno pitanje i čitam:
"Nisi :)"

bolegr @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, siječanj 4, 2008

Klupe su bile jednako zelene kao proljetos. Možda čak i zelenije jer je sunce bilo pod drugim kutem. Svjetlost se lomila o sjenice onako, jesenski, i dopuštala oku spustiti pogled niže, na zelenilo parka, tamnije i ugodnije od klupe. Blagi je riječni vjetar njihao grane snagom uzletjelog jata srednje velikih ptica, skoro pa zanemarivo jako. Dalje, prema rijeci klupe, poivjelih osušenih letvica ispucalih od ispiranja nebrojenim kišama i sušenja nebrojenim danima vjetra i sunca, dodirivale su stazu posutu tucanikom.

Nedaleko, ako se nagne ulijevo, žuti se oronula rodna kuća onog jednog vremenologa, astronoma. Zrak iznad katranom zasićenog asfalta titra od vrućine i svemu daje fatamoraganičan izgled. Lijenost ptica u ovo vruće rano poslijepodne dala je krila malim letačima nižeg razvojnog stupnja i nudit će, remećeno tek pokojim brujanjem pogonskog motora, uspavljivanje svakome dobrog sluha.

Zujanje insekata potjerat će vremenski kotač naprijed za desetinu stoljeća, u isto godišnje doba, nevrijeme za svakog đaka željnog vječnog trajanja ljetnih ferija. Isto je mjesto, samo malo niže, na ulazu parka u školu, u rukama će mu osvanuti mala pčelobojna, žutocrna knjiga, knjižica, crva sumnje u jabuci razdora. Dopast će mu u ruke onako, kao s neba i gledat će u nju sa nekim pitanjima, kao što upravo sada neka pitanja postavlja i odgovor zna, samo traži novi izvor energije kako bi uspio taj odgovor sačuvati i u vidnoj nereakciji tuđi nepotreban strah prepoznati i odagnati.

Vratio je pogled u unutrašnjost, kroz prozor, samo drugim putem, tamo preko čeonog zida. I školske ploče. Na klupi se kočoperila nova bilježnica golubijesivih korica, sa vodoravnim crtama jednakih međusobnih udaljenosti i jednom okomitom, grimiznom, sa desne strane.

Na ploči boje parka bijelim je grbavim slovima objavljen pismeni zadatak. Gledao je u tu krivulju koja je tvorila donekle smislene riječi, ako se ne zadubiš u pojedine, raščlaniš u slova, razbiješ je na njene osobne atome i dobiješ tek gomilu zavojitih crta. Pratio je njeno lomljenje, nestajanje i pojavljivanje na drugom mjestu radi održanja kontinuiteta kredom i crtom definirane misli. Spajanje naizgled nespojivoga postajalo je logično, potrebno.

Um je grozna stvar, pomisao je prostrujala glavom zaraslom u tamnu kosu koja se, na majčinu, kovrčala na vrhovima. Ponekad zanemarene sitnice postanu jako važni detalji. Poželio je da budu prepoznati, i da odjednom izronjena ravnodušnost nestane u kovitlacu potisnutih manifestacija osjećaja.

Zatvorio je bilježnicu neoskrnavljenu olovkom i slovom. Tabula rasa. A ipak, nije prazna. Sjedio je tako neko vrijeme. Zazvonilo je. Ustao je i izišao van.

Petak je i ja ti ga i danas čestitam kako god jezgrovito i hladno bilo.
bolegr @ 07:03 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2008

Jedan je od blogera koji se ne skriva iza ikakvoga nadimka, nicka, piše pod punom blogerskonovinarskom spremom i za to biva nagrađen uhidbom od strane državnih snaga za održavanje reda i mira, vladajuće svite. Povod i uzrok im je njegovo raskrinkavanje političke korupcije u državi.

U svojoj je potrazi, kako veli, za slobodom, dostojanstvom, pravdom, jednakošću, sudjelovanju javnog mnijenja te drugih vrijednosti, a koje su se u ovim posljednjim vremenima pogubile.

Njegovo ime je Fouad al-Farhan, a država koje je
političkopolicijska klika uhićenje izvela jest Saudijska Arabija.

Kao mali gledao sam klizanje i nije mi ništa nešto bilo posebno zanimljivo osim vidjeti gaćice klizačica i slušati dvoransku spikericu kako izgovara ocjene famoznim glasom sa hladnoprostornom jekom fajvpointfor, fajvpointseven, fajvpointnajn, fajvpointri.

I sjećam se da je ocjenjivanje išlo dvoredno. Jedno je bilo ocjenjivanje za umjetnički dojam, a drugo za tehničku izvedbu.

Ne mogu se oteti dojmu da tehnička izvedba naše tehničke vlade ne može nositi ocjene ni za prolaz kvalifikacija, a o nekom ulasku u finale i pobjedi koja nosi novi mandat da ne govorim. Zašto? Pa jednostavno previše je rupa u tulupima, axlima, dvostrukim, trostrukim, i svim inim figurama.

Svaka sličnost gore navedenog uhićenja sa ponovnim ispitivanjem kolege blogera i novinara Željka Peratovića potpuno je proizvoljna, ali mi se nekako nametnula kao nešto nepreskočivo.

Umjetnički dojam tehničke nam vlade ne bih ni pominjao.

bolegr @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare

U posljednje vrijeme zakačila mi se jedna riječ za glavu, zaplela za ono malo kose koje je količinski malo zato što je kratko ošišana, a ne zato što kao rudiment dlakavosti nestaje sa površine moje glave. Upetljala se u one vijuge za koje pouzdano znam da postoje i to ne jer sam nedavno vidio fotku Einsteinovih u nekom labosu već zato što je naprosto nemoguće nemati ih. I kako sam ja sve samo ne nemoguć, znači - imam ih. No mimo svega rečenoga i danas i jučer i cijele ove godine u začetku. A riječ nije nova, dapače.

Bilo je srednjoškolskog upoznavanja sa protokom informacija i obavljanja zadataka pa su kratice počele uvoditi ritam u obrazovanje i život općenito. Od onih ranije upoznatih OOUR, OUR, SOUR, SIV, CUO, CeKa (poslije se i Kalvin Klajn ogrebao za ovu kraticu), pojavile su se i FIFO - first input first output, LIFO - last input first output i MIMO - multiple input multiple output. Sve se manje slova koristilo za višerječno označavanje pojmova, događaja. Tako je valjda i jezgrovitost nastala.

No, prije nego li sam se usmjerio u centru za takvo obrazovanje, onako mlad i neusmjeren imao sam zadovoljstvo biti degustatorom poderanih gaća. Nema to nikakve veze sa seksualnim fetišima već je to čista tradicionalna gastronomska poslastica koja se uglavnom slana jede. Dizano tijesto pravokutnog oblika po dijagonali kratkim rezom noža rasparano, poderano, bačeno na vrelo ulje i poslije vađenja posoljeno. Najbolje ga je bilo, a i sada je, kombinirati sa svježim sirem i vrhnjem. Nešto kao krafna od uštipka ili uštipak od krafne. I radila je to često draga jedna zagorka imenom Paula, ne Marija, i piskuptavim glasom je znala dreknuti na kćeri i nas prijatelje u neki monolog ukomponiranu poštapalicu ni vrit ni mimo. a što je povezano sa kontekstom imalo višeznačno više značenja.

U neko sam ranije doba, ali još nedoraslo i neodraslo, slušao kako je baka djedu znala govoriti da kad on krene šumom, a ona drumom, a na što je on odgovarao da joj je širok novopostavljeni asfalt, i tako su te svađe tekle svojim šumskim i asfaltnim stazama i uglavnom završavale bakinom konstatacijom da joj je muž mimo svijeta cijelog, a ne samo kontraprotivan njoj, ali da si je sama kriva kad se pristala za njega udati.

Ali, još sedamdesetih godina, dok su se rađala hrvatska proljeća, a i meni sada najdraža proljeća, bio sam u nedoumici nerazumijevanja. Na izletu u crnogorsko primorje i Boku kotorsku susreo sam se prvi put sa indirektnom kontradikcijom. Ne znam postoji li takva kovanica, sintagma, pojam uopće, no meni se čini najprikladnijim za ono što i kako je neke verbalne manifestacije moj mladi mozak poimao, a sad sve nešto mislim kako ni sada nisam daleko odmakao. Jest da sam prvo bio iznenađen melodijom govorenja tamošnjih nam domaćina. Kako netko može biti istovremeno i za nečim i pored tog istoga. Onda su mi držeći neki žućkastozeleni stručak objasnili da se ne kaže istovremeno za i mimo ili mimo i za već - mimoza.

A naslov, naslov nema veze ni sa građevinskoarhitektonskostatičkim elementima, ni sa nogometima, ni sa gimnastikama. Mimogrede je sasvim. Sa svim.

bolegr @ 09:14 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 2, 2008

Pa koliko j to vremena prošlo? Ima jedno dvajes godina sigurno. Jelda? Ono, otkad sam sa sela otišo i kod Kiša bio na zanat krenijo kad smo se u gradu zadnji put vidili. Bokte tvoj, a vid sade. Neb te prepozno na ulic. Ja sam ti sad u nedovršitoj kancelariji od rvackog gazde ôde. Ima da sam tu već drugi mjesec. Otjeralo me iz Unije. Bio sam u Ljubljan skoro firmu otvorijo, de-o-o jer stranac tam ne može obrt, al sam zeznijo stvar sa jednim Bosancem kad smo prelazli grancu na malom prelazu negdi u Gorskom kotaru kad smo išli radit jednu kuću pa me eks... ma protjeralo.

Slušam. Povremeno kimnem glavom, jer osjetim da je ovo potrebno iz raloga nekoga zasada nepoznatoga i da bi moje sudjelovanje ovo pretvorilo u dijalog koji i nije cilj, svjestan ili ne. Iako se tako možda ne čini, dobar sam slušač. Puno bolji nego pripovjedač. Jer, uglavnom nemam što za reći. Monolozi su mi uglavnom puni besmislica, provaljenih štoseva i lupetanje koje se samo ugasne i postane šutnja. I zato ja bolje - slušam.

A znaš, i to sa Kišom i zanatom, nisam ti ja baš za šustera išo jer mi se htjelo, moro sam. Nij bilo izbora tada. Mater poslala, a znaš kakaj ona, kad nešt odluči, nema tu vrdanja. Tvrdoglavo ona tupi i danas, al ja to više ne pušim. Tako j i brat završjo kod Kiša, sam on sad to i radi, oženjo se, ošo na selo kod njeznih, tam su neku kuću babnu nasljedli i on sad kucka u pete. Popravlja. Kaže da se mož. A ja sam čekam kaće se javit da mu j svega dost jer ne vjerujem da se može o šusteraja živit.

Crni kratki kaput. Na kopčanje od tri gumba sa uskim reverima ispod kojih viri uredno posložen šal da štiti pluća. Hlače crne, na crtu, da muha onu stvar može porezati. Cipele uglancane do najvišeg stupnja refleksije. Kažu da djeca kroničnih alkoholičara imaju taj rudiment čistoće prenesen sa roditelja kojima je to bila jedina svijetla točka u životu.

Ja sam ti sade u keramici, ne znam jel znaš. A kak bi ti to znao? Počo sam u Njemački ko pomoćnik radt kad nas je otkuće protjeralo. Prvo sam radijo za nekog našeg čoeka i mal učjo jezika. Tak sam i ovu svoju upozno. O Bože mi oprosti, ja je svojom zovem, a nismo zajedno. Svašta i od mene. Bila j dobra, ta, zvaćemo je sad moja. Vredna j bila. I tako, mal po mal, mi smo krenili ić zajedno, pa počeli živit. Študgard pa Vizbaden i Majnc, pa Darmštat, opet Študgard. Skupljali smo novce tako da sam ja skupljo, a ona brinila o svemu. Al para nikad dost. Ja joj jednom kažem da ode da si kupi nešto lijepo i meni da uzme odijelo jedno za crkvu. Računam, imamo deset iljada, nek potroši iljaduipo-dvije, neka. Biće para. A ona kad sam se vratijo s posla sve nešt okolo kere pa na mala vrata, te aj oš jesti, oš popit vode, jer ja već dugo ne pijem, otakko sam se izlječijo, te sjedi malo pa da pričamo. A ja vidim da nešt ne štima. Pitam štaj, a ona kaže pa kupila sam ti dva odijela i cipele, ... A vidim ja da j i sebi uzela, i neka j, to sam joj i reko, al malo j pretjerala pa me htila kupit sa dva odijela jer zna da ih jako volim. Pitam je kolko s potrošla, a ona kaže četir. A tad ak me nije strefilo šta ili kad nisam ruku potego na nju, neću nikad.

Kosa je poduža, crna, ravna, svezana u rep nekom gumicom nerazgovijetne boje, Nad krupnim očima predsjednički debele, crne, spojene obrve. Brada jednodnevna, gusta, prekriva skoro cijele obraze i vidljivi prednji dio vrata.

Svatijo sam ja tako da mi nij dobro bit pomoćnik i sitne novce zarađivat pa sam se potrudijo i kod sljedećeg gazde ja se prijavjjo ko majstor. A dašta već da sam majstor postô kad sam izučijo sve radeć po tim bauštelama. I to nisam sam smislijo, reko mi moj prvi gazda da na drugi poso kad se prijavim da kažem da sam majstor jer da tak dobro radim. I da znaš, ja stvarno dobro radim. Tako sam počo radit na kvadrat. To j bolje, znaš. Više se mož uzet. Rećemo, kad su marke bile, ja sam mogo i preko deset iljada uzet na mjesec. I stavljalo se na stranu, Ova moja je pucikala po kancelarijama i stanovima za neku sitnu lovu, al bar je radla. I kad nij radla, ja sam je vodijo sa sobom. I u Portugal sam je vodijo kad sam išo tamo radit za ove moje Njemce. Faro. Kako lijepo mjesto. Tamo bi se valjalo na duže zaputit. Ja sam prekodana radjio, a ona j po cijeli dan na plaži, na kupanju, smao j morala skuat ručak da kad kuć dođem nešto ašikom pojedem. Baš je uživala. I neka. Samo je na kraju tih petnajs dana morala opucikat sve, al to j ona ko prava u jedan dan.

Pokušavam prodrijeti u sleng novogermanizama jer uz znane mi štosdemfere, kuplunge, firangle, rajngle i šporete, sada i ovo pucikanje. Putzen. Čistiti. Dakle, čistilica pucika. Oke. Promakla mi je tek jedna rečenica jer mi se ovo pucikanje zavrtilo u glavi taman u vrijeme otpijanja vode mog sugovornika, bolje reći deklamatora vlastitog života.

I jedne smo se godine i uzeli kad su nas vratli u Hrvacku jer smo bili bespapira. Njezni, iz onih toplica nisu bil sretni samnom, a ja sad znam i zašto. Znaš, ja se uvijek prilagodim kad negdi dođem. Osluhnem kako sredina diše pa se pritajim, naučim i ponašam se da ne smetam. Ali ovi njezni, e ti su ti bili pravi hoštapleri. Nju su imali samo zato da je iskorištavaju. Zamisli ti kaki s to roditelji kad samo pitaju štaš nam donjet, štaš nam dat. A to nij dobro jer djecu treba volit ko djecu, a ne da ih imaš za izrabit kasnije.

Htio ja da popravim kuću onu svoju staru tam u Slavoniji, ipak je to puna cigla, a ne čerpić il nabijača. Znaš, ono, htio sam krov presložit, deku stavit i prsten oko temelja koji s popucali. Brat bratu, mogo sam je sredit kako valja, al njeni su je nagovorli da ne ide u staru kuću negdi u selo, već ak tamo mora ić da bude nova kuća. I ja ti, tako, svaku ciglu do temelja skinijo, otuko, jer dobra j cigla pa b se mogla iskoristit, kupijo sav materijal, sve, a onda j ona tražla rastavu jer da ne mož sa mnom tako više. Ja ne znam jel imala koga ona il su je to njezni nagovorli, al ko da je sade to bitno. Svu sam ušteđevinu na to dao i osto bez ičega. Objasnio ja njoj da se prešla jer je rastavu trebala tražit prije neg smo novce uludo dali pa b imala pol, ovako, nema ništ. A ne mož ni pola moje kuće nedovršene dobit jer to nismo skupa stekli.

Šake su poluskupljene, spuštene na šank kao okamenjene, suhe kože od hladnoće i od posla vjerojatno. Prsti, dugački, pomalo grbavi, pravilnih noktiju, nespretno drže onu čašicu konjaka dok je lagano vrte palcem i kažiprstom. Šaka sa sjećanjem.

Vidiš, ja ovog našeg malog nikada neć tak gledat. Ko nekog ko b mi mogo davat pod stare dane. Kog ću izrabljivat i okretat protiv nekoga kog voli. Al, da se razumimo, ja mislim da j ova moja dobra, sam su je njezni iskoristili, i to me boli. Kad ne budem ništ mogo, otiću na onu djedovnu u smirit se pa dokle traje. A ne bit djec na teret. Dobro. Ja sade ne mog baš puno svojem dat, jer kak smo sve novce dali za kuću, ništ nije ostalo i ja dam svaki mjesec devesto kuna alimentacije, al ja svaki put još i kupim malom kad smo zajedno. Il cipele il kaku majcu, igračku kad znam da j lud za autićima.

I tako ti j to kod mene. Idem sad odmarat ovi par dana, a onda ope u borbu. Čeka me advokat u Ljubljani, da mi riješi papire, čeka me i ona kuća u rinfuzi da je dovršim i da se tamo skrasim jednog dana, u miru bez ikake brige, a kak izgleda i bez ikoga osim Boga.

Grbavim je prstima posložio šal kako se slagao sredinom prošlog stoljeća, u V, zakopčao kaput smireno kao da je svo vrijeme svijeta njegovo, odgurnuo čašu sa napol popijenim konjakom, kažiprstom dotaknuo neki zamišljeni šešir u znak pozdravljanja i onako visok i zguren odšetao u maglu, snijeg i večer.


bolegr @ 08:01 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.