crta

Blog - siječanj 2009
petak, siječanj 30, 2009
Kao mali imao sam faze odbijanja konzumacije nekih jestvina i to je trajalo neko vrijeme, a onda nestajalo, mijenjalo se. Tako je, prvu koje se sjećam, savijaču od višanja naslijedilo jaje zbog one skramice bjelanjka što nije dobio porciju vreline ulja, ono prozirno preko žumanjka i tu sam odbojnost već tada znao zvati alergijom, e a njega je zamijenio špinat, vjerojatno kao jajetu blizak prilog obroku koji je majka znala raditi, dok je slijednik špinata na toj mojoj listi bio grašak. Mrske zelene kuglice koje su, svježe, mogle završiti u nosu ili uhu, mojem, sestrinom, kako kad, a termički dorađene, bez umaka od rajčice ili sa njim mogle su poslužiti za natjecanje u izdržljivosti brljanja i nakotrljavanja po tanjuru kao po rouletteu, do izmaranja ruke ili popuštanja opne zrna do prskanja i pretvaranja istoga u kašu. Najjači su ostajali najdulje u tanjuru. Čisti eksperiment prirodne selekcije.

No sigurno nisam ja jedini koji je od hrane poroke radio. I nije da se stavljam u isti rang sa nekima, ali mnogi su tako kao ja ili slično, počev od Platona, no znam jednoga koji je umjesto kockanja kao ja grašak koristio više za svodničke, podvodačke igre. Za razliku od mene djeteta, on, miteleuropljanin, intelektualac, rođenim imenom i prezimenom Johann Mendel (kasnije je ovo osobno zamijenio umjetničkim - Gregor) bio je ipak malo ozbiljniji. Propitivao pojedine karakteristike, uspoređivao svojstva u tih i nekih drugih živih bića i bilježio ih te dolazio do interesantnih zaključaka koji su se ticali nasljenosti određenih osobina u tih bića. Tako je začeta znanost i dalo joj ime genetika, a njega, graškosvodnika, prozvalo ocem te iste.

Znanost je velika stvar u pravim rukama, ali isto tako opasno oružje u krivima. Jel' treba spominjati kotač, vatru, dinamit, cijepiva i cjepljenja atoma i pripadajuće negativne aspekte? Mislim da svatko iole razuman sa 23 para kromosoma može za svaku navedenu tehnološku novotariju navesti primjer. I pri tome ne mislim na automobil (iako bi na njemu radi pojedinih primjeraka vrste nam naše svakako trebalo pisati: "vi niste bitni, no neoprezna vožnja šteti bliskosusrećućim plućima, trudnoći, mozgu, i životu uopće") već na re'ćemo kotač za rastezanje što nije rabljen u rekreativne već u inkvizicijske svrhe, dalje neću nabrajati.

Kako to da je mali Niko Kranjčar zaplivao vodama, potrčao travom oca svoga, nogometaša, pa mrči loptu po engleskoj travi skoro kao Cico po njemačkom govornom području? Geni. I kako to da jedna Blanka Vlašić završi u atletici kao njezin otac Joško i još iskristalizira jednu od deset disciplina koje je tesao ćaća? Opet geni. Je li moguće da se mali Matija baš uvrgnuo na mater i ćaću Gabi i Arsena kad kobasičasto prebire akorde po klavijaturama? Mora da su i to geni, i to dobri geni. Ili kako to da se sin Miroslav tako dobro uklapa u očevu politiku. I likom i djelom? Isto geni.

Pa ako je tome tako zašto se onda ne bi mala Iva ugledala u mater svoju Anu koja pak pravnička nećakinja, i postala sutkinja? Ipak je u genotipu zapisano rimsko pravo, a i završila je obiteljski fakultet kao mnogi drugi doktorov i odvjetnikov sin ili kćer pripadajući fakultet? I na kraju, je li natječaj raspisala mater dok je obavljala ulogu ministrice pravosuđa, za koju je riječ heroin muški rod imenice junakinja, a ne netko nepoznati? A nije valjda raspisala natječaj da se netko nepoznat i gladan moći dočepa sudačke stolice pa da krene raditi po nekim pravilima što se zakoni zovu? I još se neki pjene na člana Državnog sudnbenog vijeća, Arnoa Vičića kad veli “Genetika je vodeća svjetska znanost. I ja ne vidim razlog da genetika ne bude jedan od kriterija za ocjenu sposobnosti kod Ive Lovrin koja nosi gene prvoklasnog pravnika Šmalcelja. Kada sam glasao za nju, vodio sam se raznim kriterijima, pa genetika nije bila jedini razlog. Ali jest bila jedan od razloga.”

Nemojmo biti smiješni. Državno sudbeno vijeće se i tako oglasilo da genetika ovdje nije imala upliva i da je navedeni član iznosio svoje osobno mišljenje koje nije utjecalo na izbor. I ja mislim. Jer to nema veze sa genetikom ili kojim slučajem sa eugenikom, starom ili novom, pozitivnom ili negativnom. To se zove nepotizam.

I kakve veze ima moj dječji grašak sa svim time? Nikakve. Samo mislim kako sam možda trebao ići u poljoprivrednike.


bolegr @ 07:29 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 27, 2009
Probudim se kasno poslijepodne što uopće nije rano. Rublje obješeno na sušilici koja je ustvari obični komad spletene žice i šipki vijori se iznad peći poput stjegova u Zadru. Svijeća u čaši je dogorjela i izgubila svoju sekundarnu aromatizirajuću funkciju što je dobrim i mudrim idejama nekih trgovaca lojem i parafinom primarnom postala. Ono malo svjetlosti što mi dopire kroz perforacije na sastavima letvica roleta nedovoljno je za prepoznavanje meteoroloških neprilika pa bez imalo stila odustajem od tih kognitivnih aktivnosti.

Obuvši šlape prema ergonomskim predispozicijama, othodam do kupione gdje povlačeći konopac palim svjetlo jer mi je sklopka visokopozicionirana, a i od te je visokopozicionirajuće sorte.

Podignem poklopac sa novoinstaliranim monolitom za skupljanje i prosljeđivanje sekreta i time si izmamim smiješak na svojem osobnom licu jer mi pogled više ne završava na kupnjom nekretnine naslijeđenom triujedan akvariju, bideu i školjci, a tako što instalirati, e za to moraš biti poseban na onaj poseban način. Stan urediti tako da instalacije dovučeš sa drugog kontinenta čije su norme u najmanju ruku nekompatibilne, a neke od njih i upitnog smisla, mjerne sustave ne spominjem? Definitivno posebno.

Motajući prstima pomalo otrnulim od izležavanja uspijeva mi iščeprkati dio sebe iz gaća i na vrijeme se koncentrirati na pražnjenje mjehura. Tišina, točnije rečeno tih šum me smiri i mišićje očnih jabučica zategnem tako da se ove zakrenu ulijevo i zaustave na podu i liku Ricka Deckarda, portret na pleksiglasu prvotno namijenjen licu zidne lampe, a sada u funkciji poklopca rupe pored wc školjke nastale usljed stručnog pomicanja podne kanalizacijske cijevi uklanjanjem površinskog sloja keramičkih pločica i dubinskog sloja kamena i betona.

"To vam ja znate, inače ne delam. Ovo je radi suseda, znate, kaj s njim dosta toga delam pa zato. Al ovo gospon dragi, to vam niko ne bu delal". Sjećam se kako mi je dabljusi-spešelist govorio, a ja mislio da ako to nitko ne radi... htjedoh završiti rečenicu, ali onda shvatim da je ova egzota ravna mojem televizoru marke Sony rađenom za sjevernoameričko tržište kojem sam čak jedno vrijeme našao funkciju ovećeg podmetača za cvijet. Ali, to nije sve, što bi rekao Raymond Queneau u predgovoru Vianovu romanu Vadisrce odnosno Srcoder, ovisno o prevoditelju, i dok sam prvi naslov imao u rukama prije, a i bliži je originalu, drugi je vjerojatno skovan sa osnovnom težnjom za razlikovanjem od prvog. Osim što je rekao da će raditi to što inače ne radi, najavio je da će on samo to i nikakve druge poslove, nema zidarije i nema keramike, ili nedajbože odvoza šute. On to ne dela.

A bila je to samo uvertira koja inverzno objašnjava izlicitiranu svotu novca koje kao satnice se ne bi postidjeli ni odvjetnik, ni javni bilježnik, a ni državni dužnosnik koja je uključivala i naknadni dolazak: "I tak, znate, keramiku ak malo kvrcnete, ona bu pukla, treba pažljivo s njom, kad bute gotovi zbetonom i keramikom, bute mene zvali pa bum je ja prišarafil. Kaj, to vam je i tak u cijeni". Pamtim da sam samo poželio jedno: da ima laptop, i da mu rikne.

Otpustivši sam sebi tekuće grijehe sjetim se Mao Zedonga i pritisnem gumb na kotliću. Pokušam iz glave izbiti neprikladan oblik zvona što je nalikovao na čašu visoke noge koja me pak asocira na nešto ranije cjelodnevno nepovratno pretakanje iz šupljeg u prazno.

U ogledalu nad lavaboom me dočeka mračan i neraspoložen lik koji bez pozdrava sa gnušanjem okrene glavu u stranu. Učinim isto i vratim se krevetu.


bolegr @ 20:45 |Isključeno | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Umjesto dosadašnjih uplatnica, HE(L)P je uveo nove, modernije uplatnice pogledom na koje ćete sigurno lakše podnositi čekanje u redu.

Osim boje, dodatnih poboljšanja prijenosa energije, ekološki prihvatljivih biorazgradivih materijala, promijenjene su i dimenzije. Sada je format A6:



 (klikni za uvećanje)

bolegr @ 13:36 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 26, 2009
Tko se još sjeća hitroreznih jumbo (nema veze sa onime koji je prijatelj onoj doljespomenutoj) plakata kojima je oblijepljena vansezonski i predkampanjski osvanula Hrvatska? Bucmasta i debela obraza premijer nam se obraćao u petoj brzini, ako ne već i sa rukom na mjenjaču za prebaciti u brži ekstatični ritam, poručujući nam kako su pripremili bypass na vlastitom pretilom administrativnom tijelu kako bi omogućili bolje kolanje dokumentacije što bi u konačnici značio i brži priliv novca kroz plaćanje poreza i drugih davanja. Naravno da to dizaje potemkinovskih spomenika nije bilo financirano iz džepova sebepromotora već iz državnog buđelara koji puni porezni obveznik Lijepe Naše. Tada to nismo znali, ali sada znamo, nije bilo nikakve pete brzine, bili smo u leru, bez kočnica, na nizbrdici.

Nitko?

A sjeća li se itko oglasa "Istina je..." u Jutarnjem listu, preko cijele stranice? Onoga što smo ga svi koji za zagrebački prirez izdvajamo iz svojih primanja zajedno platili kako bi nam gradonačelnik nezadovoljan napisima po nekim novinama objasnio neke stvari vezane uz neke nekretnine?

Ne?

Sjeti li se itko svako malo onih naših dvadesetak milijuna kuna što nisu završili u Dinamu već svako nekoliko pada po kulir glaziranim podovima stubišta u obliku tiskovine neprobavljiva ustajalog sadržaja? A ozbiljne stvari tamo pišu. Toliko ozbiljne da bi takav briljantan potez sam po sebi vijest koja treba završiti na naslovnicama svih pravih tiskovina? Jeste. No, za početak, mi pravih tiskovina niti nemamo, jer ono što na kioscima ljudi uzimlju kako bi orcnili prste gledajući kako drugi ocrnjuju treće i tako nisu novine već obični etatističkokorporativni bulletini.

Opet ne?

Eto.

A neki se našli napadati gradonačelnicu koja niti je jela lude gljive, niti je bježala od stupa u koji se autom zabila i selo bez struje ostavila, niti se uvlačila budućim biračima skidanjem zastava sudionica svjetske sportske manifestacije, niti se pokušala fizički obračunati sa neistomišljenicima, već je samo, bez ičije pomoći, zajedničkim novcem platila objavu intervjua sa samom sobom. Da ljudi shvate što sve za svoj grad i sugrađane radi.

Baš.



Eo vam i bonus (valjda me neće privodit radi ovoga).
bolegr @ 11:44 |Isključeno | Komentari: 20 | Prikaži komentare
petak, siječanj 23, 2009
A
anomalija - preduvjet promjenama, istupanje preko zacrtanih granica društvenih normi

B
bol - mentalna naknada za pretrpljeno oštećenje

C
cinizam - omalovažavanje nedostupnog

Č
čitanje - predradnja za pokušaj razumijevanja nečijih uslovljenih misli i besmislica (vidi sebe i sada)

Ć
ćud - skup pojedinih karakteristika koje predodređuju akcije i reakcije uz odricanje odgovornosti za iste

D
dokolica - prostor pored uz tik do kolica poznatog sadržaja

džungla - uređen sustav življenja organiziran prema osobinama žitelja

Đ
đerđiv - naprava koja pomaže u izdvajanju krute od tekuće materije

E
enologija - znanost koja u vinu osim ugode traži druge arome, formu prihvaća prema obliku čaše, a boje vidi bolje od likovnih kritičara

F
farsa - stvarnost koja loše oponaša zamišljene situacije apsurda

G
gaza - lakoplatneni pokrov preko rane i rana na tijelu ljudskosti

H
hram - mjesto koncentracije podaništva neobjašnjivom kako bi preostali prostor bio oslobođen istoga

I
igla - lokomotiva u malom

J
java - otok, otok svjesnoga, pokušaj sinkronizacije događaja izmeđiu dva sna

K
krug - savršeni poligon

L
lumen - onaj koji je pod svjetlom kandelabra sposoban rasvijetliti predmet znatiželje

LJ
ljubav - uzvišeno stanje neobjašnjivo znanstvenim metodama kojega postojanje ipak priznaju i sami znanstvenici

M
mrak - progresivno stanje spravljanja bevande od svjetlosti i prostora dolijevanjem prostora

N
nada - očekivanje ostvarenja nevjerojatnoga

NJ
njega - paska, pažnja, radnja nastala od glagola njegovati, njegova ti

O
oksimoron - prihvatljivo oblikovana kontradikcija

P
pad - vrsta privlačnosti

R
rječnik - taksativno posložen skup poznatih riječi sa objašnjenjima punim nepoznatih riječi

S
strašno - superlativ komparativa

Š
šala - poopćavanje surove istine radi povećanja probavljivosti

T
trag - posljedica potrebe produljenja postojanja neživim sredstvima

U
ugoda - individualno poimanje harmonije

V
vjerovanje - neargumentirano održavanje nade na aparatima

Z
zaborav - ne mogu se sjetiti

Ž
život - prolazna pojava


Ima još. Kao p - petak, p - pahulja... i još...
bolegr @ 13:35 |Isključeno | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 21, 2009



Crni Papa?

bolegr @ 08:27 |Isključeno | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 20, 2009
Ustanem iz ležećeg položaja i iz kreveta u zadnji tren izbjegavši škarastu konzolu-držač što mi nad glavom visi, i po autonomnom lokalnom mraku odem u kuhinju. Kroz prozor uletjelo ulično svjetlo pripustim kroz najviše otvore na glavi i zaslijepljen tom malom količinom luksa zažmirin i po sjećanju krenem sa otvaranjem hladnjaka u cilju pristupanja kartoniranoj mliječnobijeloj tekućini sličnog okusa, bitno svjetliju od nefiltrirane mliječnodrap koju se može naći još samo u krajevima gdje djeca vide kravu uživo, a ova travu također. Ruka mi dohvati metalno hladnu ručku. Ne prepoznajem je kao onu čiji mi je oblik pohranjen negdje po vijugama. Zanemarim podatak, presavijem ruku u laktu i kao posljedicu dobijem više svjetla i manje topline.

Zakrenem glavu, ustvari je vratim u pravogledan položaj, prema naprijed, otvorim oči, a izvor tog nestajanja topline, visok k'o normalan, širok k'o normalan, dubinu ne primijećujem, al' nije ni važno, betlehemski me obasja. Dohvatim kutiju i okrenem se prema polici sa čašama. Ruku zabijem u tanjure što saznam po zvuku koji je sa čašama nespojiv. 'Emti preslagivanja! Nategnem onu kutiju i tekućina mi ohladi usnu šupljinu, bradu, grlo, vrat, jednjak. majicu na prsima. Nadlanicom otklonim bijel curak sa brade. Higijena u posljednje vrijeme nije in. Ni rublja, ni usne šupljine. Nigdje ni jedne reklame u posljednje vrijeme. Ni menstruacije nisu na cijeni. Danas se nosi mobilna telefonija, raskrabuljena komercijalna farmacija i glas malog kupca iz velikog dućana. I kockasti se krumpirić iz McDonaldsa nosi, a meni draži onaj što ga Bob Rock u šest poteza od sferoida načini.

Vratim se krevetu, zagnjurim glavu u jastuk. Pokušam zaspati. Ne ide. Uključim teve. Zvuk probije tišinu po dijagonali sobe, snop svjetlosti iz katodne cijevi isto. nad dvorednim tekstom okrugao je znak sa brojem u sredini, mislim da je 88. Ili je to beskonačno povrh beskonačnog? Svakako je neka vrsta preporuke za gledanje programa. naravno, samo onima iznad navedene granice.

Pokušam opet zaspati. Iz drugog pokušaja uspijevam. E'o, već pavam i sanjam: Kao, hodam čistim nogostupima omeđenim plitkim travnjacima spicnutog suburbanog prostora bez označenih naziva ulica. Prolazim pored dućana koji radi. Nije nedjelja zaključujem, ako je uopće moguće zaključivati u snu. Iza dućana je škola. Moje hodanje mijenja odnos ovih dvaju objekata. Iza škole je dućan. Pred školom gužva. Djece sa torbama, biciklima, čeličnim šipkama kružnog profila i zagrebački plave boje, one koje sve manje ima po gradskim tramvajima, autobusima, ograđen je nogostup. Zakrčli ga pa se jedva provlačim. Zapnem između pedala i stražnje osovine pa preskačem. Dokopam se šire, prazne staze, kad ono - svi bulje u mene k'o u svjetsko čudo. I imaju i zašto. S glave mi skoči vjeverica i odskakuće prema njima. Gledaju je, mene više ne. Dobro je. Sad je sve jasnije, ja sanjam a oni je pokušavaju nagovoriti da ode s njima u školu nutkajući je koječime, govoreći joj stihove, obećavajući joj sve što joj srce poželi. No, nježna zvjerčica odbija djecu kimajući glavicom prema meni, pa veli: "vi ste okej, ali ja ipak vjerujem starijima", doskakuće prema meni, popne mi se na glavu i zauzme položaj zaštitne kape i repom mi Morseovim znacima odlupka po potiljku: "ajmo ić".

Probudim se. Gol. San kao san. Nemam pojma koji je sat i šta se uopće oko mene zbiva, alli mi ništa novo. Samo od vjeverice u krevetu ostala zgužvana tamnozelena majica sa bijelim tragom.


bolegr @ 00:41 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 19, 2009
Sunce me na ulicu izvuklo iz topline stana (to-plina ima plina) pa preda me prostrlo koktel stazu, suh asfalt prošaran mokrim dijelovima, a na ovima otoci snijega i ja po njemu koračam kao da školice igram. Prorijeđen promet u vrijeme ručka omogućuje ležerno prelaženje prometnica. Iza ugla me pukne u glavu miris što aktivira mi sliku. Juha sa vilicom tiješnjenom mrkvom, ptica manjeg formata odležala kaznu u pećnici, krumpir pire, salata od svježeg kupusa, cikla...

Začujem ubrzan rad srca svjetlosne prometne signalizacije, podignem glavu, ispružim nogu. Zeleno svjetlo je na semaforu i ja sam već na pola pješačkog prijelaza, a da ne znam kako sam do tamo. Sustignem sadašnjost na tren, izbjegnem lokvu boje blatnog i mokrog kartona i uputim se u smjeru slučajnosti jer nemam konačni cilj. Ustvari imam. Hodati sunčanim gradom.

Nalik slalomskoj vožnji moja se putanja može prepoznati u višestruko izmjenično izlomljenom pravcu. Cik-cak. Smjer fzičkog kretanja sjeverozapad. Ono drugo kretanje ciklično je iako nema veze sa maloprije vizualiziranom salatom. Među loše ostavljenim starim papirom ugledam crnožutu kombinaciju. Vjesnik iz nekog doba s kraja prošlog stoljeća. Raskvašen do neprepoznavanja da bi čovjek mogao pomisliti da je Oko. Novina koju se trebalo čitati od zadnje stranice.

Sretnem D. kako stojeći na suncu sa kavom u ruci poput kopca što plijen iščekuje, pokušava rasvijetliti mračna stanja svijesti iz perioda prethodne večeri, govoreći mi detalje koje ne bi trebalo nikome govoriti. Za sveopće dobro. Moje također.

Mic po mic eto mene na Britancu. Magnet je tamo sto posto.

Prekapam po kartonskim kutijama za banane i rabljene knjige. Sve unutra poslagane su po deset, a posebne su vani i imaju drugu cijenu. Knjige. Neka je godišnjica vezana za Gutenberga, uhvatio sam pola vijesti u TV kalendaru... čuj - pola vijesti. Ako je pola, onda i nije. Jer ne možeš vijest dijeliti. Kakva glupost. Čuo sam, dakle, spominjanje njegova imena i to je sve. Na prvim stranicama još uvijek tragovi brojeva zaduženja kod preuzimanja knjiga u knjižarama. I cijene. Stodeset. Sad bi vjerojatno jednak broj stajao za cijenu, mijenja se datum, podneblje, valuta, a broj konstanta.

Nešto mi dovuče ime Artur u glavu. Nekoliko njih se odmah prijavi za postojanje. Može biti da sam prešao okom preko nekog naslova i imena autora. Rimbaud, Miler, Schopenhauer,... a nije ni važno. Tek, kad sam tu, sjetim se nekih koji nisu na naslovnici i da
Vodič nisam pročitao prije nego li sam nju upoznao, a jedan drugi istoimeni otočanin zausti pred sam kraj svoj: "I nisam ni znao koliko mi je duša bila prazna dok se nije napunila". Kao da smo čaša u koju dušu valja uliti, pa koliko stane. A ne možeš po vanjštini odrediti jer stijenki debljinu ne znaš.  Pa ti vidi.

Nekako kao da sam u sporovoznom životnom prijevoznom sredstvu. Pomalo je to nezgodno u ovom vrtlogu, ali to je kao boja očiju, predodređeno pa se ti s tim nosi. I onda, kad se može avionom, ja brodom ili vlakom, kad se može automobilom, ja biciklom, umjesto tramvaja, pješke putujem, i unatoč tome, za ovu našu vrstu u izumiranju ja sam definitivno ispred svojeg vremena. Nedjeljno slovom prihranjen, sa novom-starom knjigom mekožutih korica pod rukom krenem nekamo dalje, prema nečemu. Pa dokle stignem.

bolegr @ 04:13 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 16, 2009
Nije mi ni na (da ovo počnem naglas čitati, sgurno bi mi se Nieminen osobno javio) kraj pameti naslovom pokušati glumiti profesora Matka Peića, jer za to nisam sposoban ni intelektualno ni fizički, ali povremeno ugledam neke detalje koje sam sebi interpretiram koristeći naučeno iz njegovih misli pretočenih u minuciozne rečenice što su izronile iz njegovih u gumicu za dumst povezanih blokića mekih narančastih korica. Nekada to bude skulptura, ponekad plošno djelo raznih tradicionalnih i modernih likovnih tehnika, a ponekad fotografija, nekada umjetnička, a nekada bilo sportska, bilo ratna, bilo slučajna, jednostavno rečeno dokumentarna.

Tako mi danas za oko zapelo nekoliko fotografija od kojih si par pokušavam komparativno objasniti.


   


Primijećujem li razliku između ovih dviju fotografija?

Da.

Ono što se odmah dade detektirati kao razlikovni element, a sukladno likovnom motivu, jest da je na prvoj fotografiji portret, dok druga fotografija prikazuje figure.

Sagledavajući određene elemente ne može se ne primijetiti razlika u kompoziciji, boji i ritmu, prva je dinamičan portret, nabijen snagom odsječenog lica, ali tako da gledatelj dobiva osjećaj kako se portretirani lik unosi u objektiv i kroza nj se direktno obraća gledatelju u mjeri da gledatelj dobiva osjećaj kako dolazi do izravne komunikacije, a na drugoj se osjeti ignorantski stav grupe četiriju figura spram svega uokolo (ne da mi se apokalipsa pojavila kao prva asocijacija nego mi se učinilo kao da galop čujem), nepostojanje interakcije sa gledateljem dovodi do osjećaja otuđenosti, pa čak i nedodirljivosti grupe.

Dok na prvoj fotografiji prevladava toplina smeđih tonova počev od nijanse dječje ružičaste šake u prvom planu, pa preko osjenčanog lica, golubije plavosive košulje pa do tamne pozadine (primjetne su i uzdužne pruge na odijelu, bit će da je to neki cehovski znak pripadnosti), druga fotografija je monokromatska da bi je se moglo bez imalo zadrške okititi epitetom naglašenog jednoumlja, ali pod paskom, ipak pomalo dekoncentriranog do te mjere da kažiprstom promašuje nosnicu, drugog lika slijeva.

Detalji poput cigare u funkciji pokazivača, ili nadomjestka za nedovoljno dugačak kažiprst kao prijeteći element kao i pečatnjak na malom prstu, iskaču iz fotografije, daju prvoj fotografiji plastičnost, trodimenzionalnost, stvarnost, ljudskost čak, dok sve to u drugoj fotografiji ne primijećujem, naglašena je plošnost, ravnodušnost, bezdušnost.

Eto, razlike ima, i to na prvi pogled.

Ali ima je i više nego li sam u prvi mah i na ostale mahove primijetio.

Zemlja je, ma koliko neki bi pa ne bi, u banani, i ova naša bumerangolika sa malim početnim slovom, ali i ona kuglasta sa velikim. I dok se
jedni, unatoč predrasudama o sumnjivim poslovima u stjecanju osobne dobiti kakvim se nažalost izgleda mogu pohvaliti i neki nam geografski bliži, ponašaju i sukladno situaciji snižavaju plaće, drugi ih smjerno, skoro nemoćno, a uime cjelodnevnih radnih aktivnosti, sebi dižu.

No, da ne bi bilo da je sve u sagledavanju lokalnoga i bliskosusjednog kroz likovnost, ne treba zanemariti ni epistolarnu formu kao zalog ulaganja u budućnost nacije na, prema religijskim kanonima, miroljubivoj osnovi, a za što nam zoran primjer daje samoproglašeni izabrani narod. Pitam se za što.

bolegr @ 11:55 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009
Fotografije. Salvete. Razglednice i čestitke. Božićni ukrasi. Camera oscura. Cipele. Kolači. Vrijedne stvari. Osobne. Skupne. Toliko pojmova, a zajedničko im jedno. Jedna obična kartonska, kutija.

Ne znam kad je čovjek zaključio da je osim cipela u kartonske kutije za cipele zgodno pakirati i mnoge druge stvari, no siguran sam da je taj događaj jedna od prekretnica u povijesti čovječanstva i to na razini one nedostajuće karike u razvojnom stablu homo neznamkakosezovusa. Tko ne vjeruje, nek' razmisli, kaš'će mu se samo.

Jer, neke su, poput one Ottorina Barassija, čuvale vrednote općeg značaja, ili su, iako sudionice začetka velikih poslova, od njih ostala samo sjećanja, tako je i jedan, do toga dana sasvim beznačajan švedski džepni sat zaustavljen u mjerenju vremena u trenutku potonuća Titanica do prije nekoliko godina od javnosti desetjećima bio pohranjen sa nekoliko drugih suputnika tog plova upravo u kutiju za cipele, dok se u Šotolinu poeziju jedna takva kutija, skupa sa fotografijama nečijim, uvukla i otada prkosi svemu lirskome. Tko zna gdje se još sve neće pojaviti poput kakvog nijemog svjedoka ljudske povijesti.

Mnogi su fotoalbumi u rinfuzi, razvrstani nesloženi buntovi, svoje obličje prepoznali u kutijama za cipele. Baš kao da su za te svjetlosne bilješke stvorene i ni za što drugo. Doduše, neke su i nečije fotografije preselile iz tih kutija u neke druge prikladne, u kutije za slagalice, puzzle, a iskustvo kazuje da su najzgodnije one od 750 ili 1000 dijelova, no mnoge i dandanas, za pregledavanje spremne, u tami što pod poklopcem caruje čekaju neke ruke da ih prelistaju i nagovore sinapse da zaplešu neki ples reminiscencija.

Čak i parapovijesni dokumenti tvrde da su odvajkada pripadnici polarnog altajskog naroda svoje smrznute jutarnje pozdrave spremali u kutije za cipele i čuvali ih za turobna vremena, i to da crkvene knjige, one skrite po slijepim hodnicima vatikanskih podruma, govore da je i sveti graal umotan u flis papir i upakiran u kutiju za cipele prije nego li je zakopan duboko u sjećanja, da je jedno amazonsko pleme ljudi kojima su mnogi potvrđivali dotadašnju neotkrivenost, svoju najveću vrijednost, ljudoliki korijen drevne svete biljke čuvali u malenoj kutiji za "Ciciban" dječje cipele, kao i to da su nemalo bili začuđeni prvi posjetitelji Tutankamonove grobnice kad su osobne relikvije našli spakirane pored lijeve butine u kutiju za cipele sa čijeg se poklopca dalo razaznati da je, barem prema tadašnjim heraldičkim pravilima, proizvođač sa područja sjevernog Sredozemlja.

A jednostavno je nezamjenjiva. Okomito postavljena odsječena četverostrana piramida sa vrhom u beskonačnosti što bi jednostavnije bilo nazvati kvadratnom prizmom, a još jednostavnije tatinim dvoobjektivnim Rolleiflexom, izazov je veliki za jedno bjelokoso stvorenjce. Zuher, vizir, koji je ustvari pravi mali display sa naopakom slikom privlačan je bio u najmanju ruku kao i majčine poslastice. Objasniti predškolcu kako i zašto je slika "naopaka" moguće je pričanjem (teško), crtanjem (lakše), izradom primitivne mračne komore (lako kao 1-2-3). Kombinacijom triju opisanih metoda, preda mnom je nastajala čarolija filma, fotografije, a glavnu ulogu, mračnu sobu sa rupom i zaslonom odigrala je jedna obična "Šimecki" kutija za cipele.

Baš kao kad u neki kasni sat sjedneš podvijene desne noge poda se i lijeve spuštene poreko nje, preko ruba fotelje boje meda tako da ti prsti se o pod oslone, na krilo ... Razglednice s morâ, izleta, čestitke blagdanske, i one rođendanske. Djetinjstvo, odrastanje, prvi samostalni letovi u život, daleki bliski rođaci,... Prevrneš svaku preko vitih prstiju, pravilnih, na dva milimetra podrezanih noktiju, kao. razgovaraš s njima, i onda naglas zaustiš tek pola rečenice, kratko i dovoljno objašnjenje sjaja u bademastim očima i zategnutih usnica od trešnje. Cijela jedna lijepa mala povijest. I to dijeljenje lijepih sjećanja umnožava im vrijednost, i osnova je za smišljanje lijepe budućnosti.

Božićni ukrasi, kuglice, srca, izduženi dodekaedri, zvijezda, ... ah, to već neka druga priča, o drvima...

I kao kad telefon zamijeniš sjedenjem uz čaj, lijepo je kad poštom stigne, no, priznajem ti, ljepše je kad po nju odem. I podignem kartonski pravokutan poklopac sa nepoznatim mi natpisom i igrom boja i oblika što pretendira logotipom biti, izvadim salvetu papira prostrtu preko sadržaja. Otkrijem sve to. Gradu i svijetu. Medvjeđe šape. I polagano posljednji put zaronim prste u kutiju za cipele.


bolegr @ 22:41 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 12, 2009
Neuspjela predstava (vodvilj)

Na pozornicu izlazi Petrakov-Gorbunov, želi nešto reći, ali štucne. Počinje povraćati. Izlazi.
Dolazi Pritikin.
Pritkin:
- Uvaženi Petrkov-Gorbunov trebao vam je priopći...
(povraća i istrčava)

Dolazi Makarov.
Makarov:
- Jegor...
(Makarov povraća, istrčava)

Dolazi Serpuhov.
Serpuhov:
- Da ne bi bilo...
(povraća i istrčava)

Dolazi Kurova.
Kurova:
- Htjela bih...
(povraća i istrčava)

Dolazi jedna mala djevojčica.
Mala djevojčica:
- Tata me je zamolio da vam svima prenesem da se kazalište zatvara. Svima nam se povraća.

(zavjesa)

I meni se povraća. I to ne ovako slikovito kao u ovoj Harmsovoj Neuspjeloj predstavi, mislim, nije neuspjela predstava, već joj naziv takav, nego od lokalnih i globalnih povraćanja.

Povraća mi se regionalno od svestranih aspiracija na povrat svetih zemalja, šuma, njiva, livada i kamenjara, grobalja po ovim jugoistočnim Europama. Talijani bi ovo, Slovenci ono, Srbi bi i, a Hrvati dsz. Pa Mađari, Bugari, Albanci, Grci, Turci, Kinezi... Afriku da ne spominjem.

Lokalnije, povraća mi se od povata imovine Crkvi koja nije prezala ni od jednog samoproklamiranog smrtnog grijeha ne bi li do posjeda došla. Dovoljno se sjetiti samo starog Rodriga, zapapljenog Aleksandra, sina mu Cesarea i kćeri Lucrezie i krojenja ispravnosti prema osobnoj koristi prijevarama, krađom, ubojstvima...

Ali mi je trenutno najviše povraća od ovih bliskoistočnih bolesnika što u ime povraćanja vjekovnih ognjišta (je li ovo kome odnekud poznato?) holokaustično uništavaju narod jedan cijeli. Zar u ime svoje vjere i Boga imaju pravo otimati, paliti i ubijati? Izgleda da da, naročito kad imaju potporu velikog prekobarskog Šerifata.

Selili smo se, selimo se i selit ćemo. Iz Afrike ili iz Raja (piše li se velikim slovom?) povuda uokolo, pa onda o'tamo dalje, i opet. Negdje ostaneš duže vrijeme, negdje kraće. Ostaviš kakav trag što nakon nekog vremena postane arheološkim dokazom postojanja, bivanja.

Je li to znači da možemo polagati prvao na praadresu? I dokle seže to pravo? Imaju li ga svi ili samo izabrani? I, tko je izabran, a tko bira?

Hoće li nas umjesto pobune iz kokošinjca stići kletva pobune iz šume, iz zoološkog vrta i zahtjeva po genskom zapisu bliskoh nam rođaka za povratom sve zemlje na koju su sa drva sišli? A možda su nam već podvalili. Onu boleštinu, pa nek se jebemo.

A kad ste zadnji put vidjeli delfine i par miševa bijelih.

bolegr @ 12:30 |Isključeno | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, siječanj 9, 2009
Nekako ne samo malo već i loše spavam u posljednje vrijeme (rastezljiv pojam to "posljednje vrijeme", a kod mene i prilično visokog elasticiteta), ali u krevetu nisam sam, dijelim ga sa nesanicom. To što loše i malo spavam ne znači da dobro i puno ne spavam jer iako ima oprečnih mišljenja, ova stanja nisu isključiva. I tako, uglavnom, bez mira sam, nemiran i onda mi mi u taj neki besani mračni sat svašta na pamet padne.

Odnosi pojmova suprotnih značenja ili pojmova i njihovih negacija... "Bokte, o čemu ti razmišljaš..." začujem kao jeku neku pa se oglušim jer uživo bi još i imala vrijednosti, ali ovako... No, da se vratim na negacije. Evo, lako je staviti negacijski prefiks i promijeniti značenje riječi, no to nema uvijek smisla. Naprimjer: prirodno - neprirodno.

Priroda je materija u svim pojavnim oblicima od kojih neke pojmiti možemo, a neke baš i ne. Prirodno je sve ono proizašlo djelovanjem prirode.

Zvijezde, jedinke velikih i malih zviježđa, daju skoro sve od sebe, što će značiti da isijavaju energiju nastalu nekim pretvorbenim aktivnostima na subatomskoj razini i tu svoju koncentriranu tvar u energiju koju razašilju uokolo u vidu kojekakvih zračenja od kojih djelomice svjetslosne posljedice vidimo, radioaktivne osjetimo, a neke još niti ne poznajemo. Prirodno.

Tako naprimjer stablaste biljke rastu iz tla, tu preskačem onaj dio da potrebna energija stiže iz prethodnog pasusa kao uostalom i sve drugo samo u ranijim fazama, i rastući, te biljke sazrijevaju pa se razmnožavaju, šire se okolinom i šume u livade pretvaraju. Prirodno, nego šta.

Onda neka životinja poput dabra pili to bilje naraslo do stablastog obličja i njime gradi brane koje vodotokove preusmjeravaju, i tako mijenja okolinu. Isto prirodno, jel'.

Prirodne su primarne potrebe. Rađanje, u kojem god obličju bilo, hranjenje, odrastanje do sazrijevanja, razmnožavanje, uzgajanje mladica, odumiranje, vraćanje početku u pramateriju.

Prirodno je i da se događaju promjene na tim bićima, mutacije, eksperimenti Majke Prirode, pa te promjene neka izmijenjena živa meterija nauči imenovati i zapisivati i prozove to evolucijom. A nauči to jer usavršavanjem sve manje vremena troši na primarne potrebe poput hranjenja i to u mjeri i količini da je previše i za preusmjeriti to u spavanje pa počinje pod kostima lubanje borati sivu tvar koja i nije baš toliko siva, i skladištiti sve veću količinu neurona i to nesrazmejrno tako da gustoća postane i počne smišljati koještarije.

Ili da se ne pogubim opet u kojekakvim silogizmima i zaključcima na staklenim nogama, ako ih uopće ima, tih nogu, u nestručnim bulažnjenjima jer stručan nisam iako mi struk više nije slabija strana, no ako su munje i gromovi ostavljali vatren trag po tlu pa ga čovjek iskoristio i ponešto o svemu tome naučio i ako je plijesan niknula baš na određenom mjestu da bi je čovjek iskoristio kao lijek, zanima me je li itko kompetentan pokušao rak izliječiti sidom? Možda bi mu se, ne stručnjaku već raku, imunitet mogao oslabiti pa ga onda dotući nekom jednostavom medicinskom alatkom.

Da, da. I komunizam je jači od lepinje, što bi rekao A. Platonov
.

Eto, stvarno, o čemu ja to...? Bolje da sam se pozabavio nekim bližim slikama i skicama iz života.
Neki me noćni glasan prolaznik, što snijegom prigušenim gradom baulja, vrati u onu poziciju kamere koja se u smjeru i brzinom sprintera kreće pored atletske staze prateći događaj u trenu nastajanja i sine mi ideja konačnog rješenja nekoliko problematičnih stanja i situacija.

Kriza je. Sveopća. Uzrokovana što globalnim, što lokalnim činiteljima. Duhovna, materijalna. Evo samo dio: brodogradilišta se, nakon višestrukih sanacija i praznih navoza, prodaju za kunu po komadu, bez obveza prema ičemu i ikome, fosilnih je goriva sve manje, a i to što ga ima samo probleme stvara u nedozrelim gramzivim kamenim glavama, i još, što je isplivalo na površinu od ovog svježenastalog plinostoja u plinovodima iz Rusije koji vrte brojčanike, i to po cijeni višoj od one što od Talijana uzimamo za svoj jadranski (evo provjerio svoj: vrti mi se k'o ringišpil), zaposlenih je ljudi također sve manje, uglavnom u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima jer primarnih gotovo da niti nema. Trgovci ostaju bez posla i minimalnih zarada sa i bez radne ili neradne nedjelje, jest oksimoroničan izraz radna nedjelja, no običaji i ritam življenja nije isti kao u devetnaestom stoljeću iako su neki još uvijek objema nogama i glavom tamo, turistička sezona nam je prošlogodišnja bila toliko pozitivna da se nitko nije usudio javno busati u prsa pile... junačka rezultatima... svega se nakupilo...

Ma rješenje nam je sigurno pred nosom, samo treba pogled dobro fokusirati.

Naprimjer, ako mogu Ameri, zašto ne bi mogli mi? Oni svoj San Diego prispoje na nuklearni nosač aviona i napajaju cijeli grad strujom. A Zašto mi ne bismo lijepo zaposlili svih petipol brodogradilišta da punim kapacitetom porade na izgradnji jednog nuklearnog nosača zrakoplova, jer stručnjaka imamo dovoljno, i radne snage po škverovima koja bi se rado pokrenula, a i konstruktora, inžinjera i znanstvenika također, samo ih treba iskoristiti.
Još ga prikladno damo obojiti i dotjerati kakvim cvjetnim uzorcima da bi svakom tko ga vidi sa usta počela curiti pjesma "l'jepa naša Hrvat-ska, Hrvat-ska, Hrvat-ska / I obala jad-ran-ska..." i ono dalje, sa čistim plavim morem sa više cvijeća i manje smeća...

Pa onda na taj nosač lijepo prikopčamo cijelu nam Lijepu našu pa otkantamo sve Plomine i ostale crne i teške pogone, a Slovencima ostavimo Krško nek se vesele, da ne velim nešto drugo, tjelesno aktivnije.

Kako nemamo baš neku zrakoplovnu flotu, nosač osim kao izvor energije, možemo iskoristiti u druge svrhe. Umjesto piste za letala izrađene od standardnih za to predviđenih građevnih materijala, ne bi bilo loše posložit travu i tribine pa tamo smjestit naprimjer cijelu nogometnu ljigu skupa sa nazovinavijačima svih boja i oblika i oko svega podići veliku zaštitnu ogradu kako ne bi mogli u pasti u vodu koju negdje lokalno morem zovu. I kako na takvim grdosijama mjesta ima kol'ko voliš, uza svu tu ljigu, pasalo bi preseliti Sabor i vladu. Tamo bi im bio jeftiniji smještaj, a ni sa parkingom ne bi imali problema. Još da im se i kakav golf teren izgradi, da ne diraju zemlju hrvatsku...

Sidrenje? Ni to nije problem. Split se već i usred turističkih sezona nagledao NATO-ovih vojnih brodova, pa im jedan šareni nosač sigurno ne bi smetao, jedino što se možda Šolta ne bi vidjela sa ponistre, a to je već ozbiljna žrtva. Dolje, niže Dubrovčani su već navikli na cruisere i na goste koji ostave sadržaje novčanika svojih, a da to nisu slike drage djece, unučadi i kućnih ljubimaca, redoslijed uspostavljen slučajnim odabirom, da ne bi bilo kakve ljutnje radi možebitnog protežiranja i stavljanja u prvi red, a noću ne prljaju posteljinu pa ih ne treba i u večernji sat dvorit, a i riblji fond se očuva jer je poznato da ovi dosadašnji termiti što kruze i kruže svijetom izjedu svu serviranu riblju mlađ, a počesto i mrenooku gerijatriju pa nije u redu da im se remeti red i rad. Zato bi najbolje bilo nosač parkirati, usidriti što dalje od ta dva grada, naprimjer kod Savudrije.

A s obzirom na inventivnost i posebno iskazan poduzetnički duh naročito ovih posljednje ukrcanih, ako se i slučajno dogodi da im padne na pamet da dignu sidro z aotploviti i nekom drugom šteker probat' prodati, nimalo mi ne bi bilo žao, široka im cesta i mirno im i duboko more.

I kako god zvučalo (ovaj prvi dio rečenice za one koji čitaju naglas), nimalo se ne šalim.

Idem zatvoriti prozor, oči također. Možda i san dođe, i...

bolegr @ 02:51 |Isključeno | Komentari: 27 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 5, 2009
Kraj svijeta. Pomislim li na prerezanu traku što vremenske jedinice za oznake ima ili rub ploče koji je potajno Kolumbo priželjkivao vidjeti jer bi vrijedilo više od Amerike? A 'ko će to sad znati...

Greda se, okomito usmjerena prema plohi površne Zemljine kugle, klati čeličnom žicom vezana za čvrst zidani vijenac. Pola grede ustvari. A opet, cijela je, baš kao i prut kad slomiš, nemaš dvije polovice već dva pruta. Kap kad prepoloviš, dvije dobiješ. Tako i ova greda. Još i nagorena po sredini, ispucala po dužini. Snijeg prekrio ono što je jesen ogoljela skidanjem lišća sa korovlja nadraslog ruševinu kako bi barem nesmotrenu prolazniku idilično zazvučalo "jednu do Gornjeg grada". Trnci u stopalima dokaz su globalnog zatopljenja koje se obično događa na izmaku ledenog doba. NIgdje nikoga. Ni psa, ni ptice, o čovjeku da i ne govorim. Klati se predugo. Greda.

Birtija. Kolodvorska. Zidovi dotjerani plakatima sa ispisanim datumima zabava, cjenikom što izgara od uloženog truda u postizanje iskonske samouke doze estetike u pokušaju. Kava sa šlagom. Mlijeka nestalo, a nema ga se gdje kupiti, nedjelja je. Zaboravljena čaša vode, dnevne novine koje tiskari za razliku od trgovaca radeći tiskaju. Šećer, komada dva, u vrećici sa adresarom lokalnog lanca ugostiteljskih objekata. Putnici, službenici, skupljači tuđeg perja. Dugačak sat.

Sumoran kupe na kraju vagona. Sve nijanse tamnosmeđe uz dodatak par sivih i zelenih, prašine i otvrdlih kala i kolomasti. Iz zvučnika kasnije eliminiran krik kratkog spoja.

Osamdeset i koja je već. Šaka naslonjenih na grijač, artritični zglobovi, što su izobličili nekoć lijepe duge prste sa pravilnim noktima, pokušavaju se preplitanjem ispraviti. Crna rekla povrh veste iste boje. hlače na crtu, čizme deformirane sadržajem drže se jedna druge. Lice zemljopisno slikovito, tretirano prirodnim ekstraktom vjetra, kiše, snijega, sunca, mraza. Ljevakinja.

Bundevasta glava, slamasta kosa. Naivnonemarno stvorenje što kobasičastim prstima kopka po dvama tipkovnicama raznorodnih komunikatala poput vreće tijesta širi se središnjim dijelom trosjeda i sitnim očicama pogledava u smjeru teksta dva pasusa niže. Definicija amorfnoga.

Sjedine odavno smirene kose uhvaćene drvenom kopčom uokviruju lice. Nastavna kemija u mirovini. Visoko čelo, ženska inačica antičkog profila, pasent drap dolčevite, prsluka i vezice na cipelama niskih potpetica i podosta prijeđenih kilometara. Šake preplele prste, palčevi uprti jedan u drugi odguruju se i plešu ritam spojnica mrtvački hladnih tračnica.

Ekonomijica zaglavila iza punih usta pod tamnom rijetkom kosom. Ritam oblina prostire se duž cijelog torza. Utegnute hlače dodiruju cipele koje krase mašne na peti i blato na špicu. Bjelasa se tek majica što obline dira u rascjepu odjevnog crnila. Nokat, zabijeljen pri vrhu tako da glumi umjetni, prebire po brojevima dodirujuć neke uzastopce, višestruko "čekaj me kod lokomotive".

Hod po ledenoj stazi kolodvorskoj, kao po žici. Krckanje smrznutih poleglih pahulja pod težinom naizgled živog organizma. Uhvatilo se, k'o inje. I ne pušta. Smrzotine izbile na površinu pa i vani minus. Već duži period kriva mjesta, kriva vremena. Izdaleka nerealno dopire miris doma.

Fragmenti. Pobrkane koordinate.

Bolestitis nekakav što blokira funkcije. I još hladan stan i mrtav bojler. Dobrodošlica.

bolegr @ 14:44 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.