crta

Blog - siječanj 2010
petak, siječanj 29, 2010
Jedni misle kako si otišao u muzej-dva, jer kao, vrijeme je za noćno svemuzejsko gužvanje, protrčavanje kroz masu prostorija umazanih parketa i ispunjenih bukom jurećih skupljača potpisa, onih koji su kolodvore zamijenili nekom gužvom druge vrste i podvrste, onih potaknutih dodatnim sadržajima što su se odlučili ciljano ukrasti ovu hladnu večer sjedenju pred ekranima i monitorima, drugi misle da se na Šalati smrzavaš uz led, gledajuć vintage predstavu sa pedesetak klizača i nekoliko crnih olovnogumenih čvarkuša, grijući prste šake hladnom pivskom ili ipak toplom vinskom tekućinom, iznutra, treći pak misle kako seliš, treći kat mijenjaš drugim, kao da ti treba ne znam koliko vremena, kao da je velik problem prenijeti jednu kutiju knjiga i torbu sa malo elektronike, a četvrti čak pomisle da radiš, proučavaš nove korake što ni sam nisi siguran jesu li stranputica ili put ka izlazu iz nečega, ili ulazu u nešto drugo, peti su uvjereni da će te sresti u nekom zadimljenom prostoru jer bilo bi zgodno na te naletjeti zamalo pa slučajno, ako slučajnosti osim one determinirane, ima, šesti se nadaju da gledaš vatromet nad gradom, svu silu barutnih punjenja, nebeskih maslačaka, rozeta, tulipana i ljiljana, a sedmi, sedmi te se možda tek sjete, onako usput, dok pale cigarete...

Kroz to vrijeme, neometan, sjediš u međuprostoru i pitaš se, čemu sve to?

bolegr @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 28, 2010
Na velika se zvona priča kako po Hrvatskoj ljetuju i pohode je velike zvijezde show-businessa, tko javno i pompozno, tko potajice, a tko potpuno neprimijetno, skriveni pomalo zaboravom, pomalo svojim pozadinskim poslom, ali i sjenom u kojoj se nađu usljed medijske pozornosti usmjerene prema pojavama koje su okupirale interes idoktrinirane javnosti.

Tako je i ovaj sjedobradi pomalo bezvremenski lik iako je u sredini svojih šezdesetih, u sjeni političkih previranja, nezamijećen, a i likom skoro već zaboravljen, osim od strane pasioniranih ljubitelja djelatnosti kojom se bavi, odsjeo u malom zagrebačkom hotelu, posve anonimno, inkognito, kako bi u miru, bez pompe mogao odraditi zacrtena poslove.

Zapravo, nije ni pomislio da bi mogao biti ovdje ponovo nakon samo pola godine otkada je bio na tom njihovom moru. Ustvari, nakon ovo vremena, ovih par mjeseci provedenih ovdje, po raznim lokalitetima, od Istre do Splita i onih pitoresknih i tvrdih vukojebina u zaleđu tog daha Mediterana, Tilurija, Garduma, pa sve do ovog grada koji više vuče Beču i Innsbrucku, kako mu se čini u ovo siječanjsko doba nalik čikaškim zimama, sve mu se to pomalo počelo i sviđati.

U vrijeme prijepodneva i ranih poslijepodneva, dok radni čovjek, a priča se da je takvih dosta u ovim krajevima iako slika govori tisuću puta drugačije, svoje vrijeme, znanje i rad neadekvatno prodaje poslodavcu, državi, korporaciji, ili nekom sitnijem izrabljivaču, izlazi prošetati dijelom grada radi skica. Odmjerava, premjerava, hvata ritam grada. Detalji koje asistenti uglavnom ne mogu odraditi.

Ruke duboko u džepove zavučene, u desnoj kromirana kugla promjera malo preko dvaipol centimetra, a u lijevoj mobitel. tih i miran. Nekomunikativan. Ni slike ni tona, ni pisma ni razglednice od Stevea. A obeđao mu je potvrditi projekt kad vidi situaciju uživo. Bit će da je u kakvoj gužvi kad se njemu ne javlja.

Vijuga ulica Ilica i on njome. Dođe do Britanskog trga preko kojega bi trebao uzbrdo, nekim ulicama neizgovorivih naziva, eh da mu je tu Branko, ili barem Miloš, da pomognu... Odjednom, kao da je od kuhanog vina, slike pred njim počnu titrati.

Na samoj toj Ilici što rubi donji, južni dio malenog trga - željeznarija. Mitrović. A sâm trg popunjen štandovima sa žustrim likovima prosto odjevenih ljudi što nude voće i povrće. Krešti perad iz kaveza, bjelasaju se sirevi i bijele kute sirarki i mesara. Kod ovih drugih ta je bjelina narušena poslom, ali sve to postaje skoro neprimijetno u jednoj panoramskoj slici koju uokviruju okolne zgrade. Katolički dječački dom sa skupltuom na krovu iznad ulaza. Sveti Josip.(adresu te zgrade će dosta godina kasnije B. nositi na sovjim identifikacijskim dokumentima), Cikuševa i Penićeva trgovina mješovite robe, gostionice Žurga i Vida, i Bajsova je tu, i Slabinčeva brijačnica i zalogajnica kod gospe Lončarićke, klobučar Hrěbéršek, postolar Matić, Zanatlijski dom sagrađen na parceli nekadašnjeg groblja na putu prema Pantovčaku. Bogatstvo boja i oblika. Zvuci sa tržnice, ispred dućana... sjajno. Baš za film!

Prodornim zvonom razbuđen trgne se kao ofuren. Okrene se i pred sobom ugleda plavo čudovište. Kroz U-obličen vjtrobran gleda ga nasmiješeni vozač crvolikog aerodnamičnog tramvaja. Skloni se u stranu. Nestane one željeznarije,

Odjednom, kao rukom odnešeno, kao da je popustilo djelovanje nekog opojnog sredstva, a bit će da ga u ovoj zemlji ima posvuda kad vidi kako ljudi ovdje žive. Nestane i natpisa naziva trga po banu Ladislavu Pejačeviću, a na zgradi koju je okupirala trgovina konzumne robe plava ploča sa natpisom. Britanski trg. Ona se Mitrovićeva željeznarija pretvorila parfumeriju Martimex, nema više knjižare na uglu, nema više zalogajnice  ni gostionica, nema ni klobučara Hrěbéršeka ni postolara Matića, nema apoteke uz koju je bila brijačnica, nema ničega. Sve se izmijenilo, usadašnjilo. Na jednom uglu dućan stilskim namještajem bez stila, na drugom trgovina konzumne robe. Malo više nje banka pa pošta, onaj kip je još nad vratima ulaza u zgradu pored pošte, neki bezlični kafići ispred kojih se nagurali taksisti, umjesto mesara na tržnic, mesnica je, kako mu poslije objašnjavaju, saborskog zastupnika... pa će gore, put glavnih aktera, novog projekta putem onih ulica što im imena teško izgovoriti, Kukuljevićeva, Kozarčeva...

U tom trenu mu u lijevom mu džepu zazvoni i mobitel. Ovaj put se ne trgne. Izvuče ga i prisloni uhu.

- Helou.
- O, helou Đorđ! – začuje vedrinu u glasu. Lijepo je pozvom razvedriti prijatelja.
- Čuj, mislim da uskoro snimamo. Izgleda da je arheologija opet u modi. A mi opet imamo pravu stvar!
- Bat, Đorđ, kamon, daj se uozbilji malo. Nije li Ford malo izlizan lik, kao i cijela priča? I više ne trebamo trošiti novac na skupe glumce.
- Ne, Stivi, ne treba nam Herison. Pusti čovjeka nek uživa u staroj slavi Indiane Jonesa. snimat ćemo sa lokalnom ekipom i imat ćemo hit! Kakvi izgubljeni kovčezi, pehari i dijamanti, ovaj put imamo nešto mnogo veće! Film će se zvati Inmirjana Jones i blago hrvatskih autocesata.


bolegr @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 25, 2010
Tamni vilejet

Neke se stvari ne mogu sagledati iz blizine. Tako ni samoprijegor, stručnost, kompetencija, elokvencija i ostala jia, radijske voditeljice se bolje vide izdaleka. Rećemo iz Tuzle. Ne bi bilo loše da tamo ostane. Kako bismo i mi ovdje mogli sve te vrijednosti prepoznati. Kolaterali uključeni. (više)


Faktor broj 5

Dok su smanjenja poreza provodile sve zemlje čije gospodarstvo posluje po principu trulog kapitalizma i dok su o tome na sva zvona govorili svi vodeći ekonomski stručnjaci u zemlji, u praksi se sve svodilo na vladinu ignorantsku poitiku "psi laju, karavane prolaze". Hoće li riječ vrlog stručnjaka i velikog čimbenika u hrvatskom gospodarskoj kaljuži, sina velmože i rado viđenog gosta koji bi s jednog brda mogao na drugo, prevagnuti? (više)


Materijalna osnova i duhovna nadgradnja

Gdje god nađeš zgodno mjesto
ti temelj posadi,
a temelj je blagorodan
pa će da nagradi.
Nagradit će izobiljem
kvadratom poda svog,
nagradit će bilo tebe
bilo brata tvog.

Kvaka je uvjet, a koji kaže da to ne smije biti egzistencijalno nužni životni prostor već nadgradnja postojećeg blagostanja. (više)


Zvjezdane staze

Dok u Srbiji David Jason, odnosno njegovo poznato televizijsko utjelovljenje Del Trotter, uživa status megazvijezde, kod nas bi dotični lik vjerojatno završio na mjestu ministra. Resor bi mogao birati po raspoloženju. (više)


Za kraj, svjetlost

Za kraj, ali ne tunela, treba napomenuti da to što je svjetlost na kraju skoro svakog tunela, ne znači da u tunel treba ulaziti. (više)

bolegr @ 13:22 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 24, 2010
Zatvor je prilično nezgodna stvar. Nerijetke su posljedice istoga neraspoloženje, slabost, glavobolje, migrene, čak i grčevi u predjelu donjeg dijela trbuha, kao i mnoge druge smetnje.

U Remetincu to jako dobro znaju.

Ne, ovo nije reklama za priručnik "Kako uteći" sa prašnjave police tajne biblioteke RBA* koja, hvala na pitanju, radi punom parom, ali obzirom na profil kadrova, i na postojeću količinu smole, u procesu je prekvalifikacija polaznika radi popunjavanja radnih mjesta u pogonu ukalupljenog izlijevanja poliesterwilliams mase obogaćene hipokrizijskim aromama, sa ugrađenim amoraltizerima.

Remetinec Factory još uvijek nedovoljno pozicionirana na tržište da ne velim kako je neizbrendirana, ali tvrtka sa definitivno velikim potencijalom i umjerenm rastom koji će prama procjeni gospodarstvenokriminalističkih analitičara u tekućoj godini bilježiti prirast od preko 47%, a što govori kako ovaj poslovni subjekt ne poznaje pojmove kriza i recesija, predstavlja novu kolekciju svojih proizvoda "Sve se vraća" izrađenim po vlastitim uzorima i mentorima, a namijenjenih primarno poslovnim i javnim prostorima, no nema prepreke za postavljanje istih i u privatne prostore zadanog profila i funkcije, ako potrošač** baš inzistira. Svi proizvodi su prilagodljivih dimenzija i mase koja varira od 2,80 kg do 3,50 kg. Nosivost je do 140 kg nerasterećene vage dok je podnosivost karakteristika vezana za korisnike. Svi modeli su izrađeni zahvaljujući domaćim dijarejičnoiritantnim polutransparentnim glavama i uvoznom materijalu ekološki neprihvatljivog umjetnog podrijetla.

Model "Maesral" (art.br. 21202)
vrhunski je model sa posebnim dodatkom za proluftavanje privremenog spremišnog prostora sa malo vitra, ima prerađen i ugrađen sat.

Model "Gravecurling" (art.br. 2 38159)
predviđen je samo za najupornije kojima ni tvrdoća ni skliskost nisu prepreka, model za one koji mogu delati i orati kao pčel konj.

Model "Silver Shadow" (art.br. 34550)
namijenjen je za prostore od preko devedeset kvadrata, ima ugrađen radio prijemnik te visok stupanj sklonosti amneziji.

Model "Port-au-Barbie" (art.br. 20554)
retro inačica koja se koristi uz školjke sa povišenom razinom vode kao i tolerancije prema svim vrstama amoralnih radnji, trgovina i dućana.

Model "Od srca džepu" (art.br. 48000)
prikladan je nježnoputim dobro organiziranim korisnicima, specifičnost ovog modela jesu spanking dodaci i instalirani reflektori za noćnu uporabu.

Model "Tunel of Love" (art.br. 23000)
krasi višestruki premaz kako unutarnjih stijenki tako i vanjskih i to svim farbama i svim mastima vrhunskih cijena i visokog faktora viskoziteta.

Model "Mentalna higijena" (art.br. 53000)
težište ima na, kako sâm naziv kaže, higijeni, no čistoća je samo pola zdravlja, mentalna naročito, druga polovina je negdje s one strane granice, dobrog ukusa, države.

Model "Shit'n'Sex" (art.br.  31000)
ne potiče devijantna ponašanja korisnika kako bi naziv mogao sugerirati već pokušava prikriti pravu kvalitetu, ima ugrađene mikrokamere i mikrofone sa osjetnicima pokreta i temperature, kapacitet digitalnog zapisa 66MB, povezivost IR, W-lan, Bluetuth.

Model "Ca morra" (art.br. 21000)
je za one viših kriterija i standarda, a prvenstveno za rodbinu po svim koljenima, diskretnog je karaktera, pogodna za jahte i druga prijevozna sredstva.
Svi proizvodni kapaciteti trenutno su optimalno iskorišteni, a kolekciju proširuju uskoro, na zahtjev vjernih i zadovoljnih potrošača** iz vlastitih ili donešenih predložaka.


Napomena korisnicima: prije svake uporabe ipak podignite onaj gornji poklopac.
Napomena čitateljima: sve modele možete vidjeti klikom na tusti, boldani naziv.

wile-black-1.jpg
_______________________________________________________________________
*   Remetinec Business Academy - za više vidi ovdje
** kako se pučanstvo pretvara u vjerne i zadovoljne potrošača čitajte uskoro

bolegr @ 01:54 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 20, 2010
Otkako su sa lica Lijepe naše nestali kombinati i otkako su se pored gradilišta koja su zapravo bauštele (bau [bau], njem. = gradnja, štela [štela], bos.kolokv. = namještanje) nikli kontejneri, promijenio se i sustav prehrane radnog stanovništva države nam naše.

Sve je manje onih restorana društvene prehrane, ustvari menzi sa linijama po kojima sa tacnom mimohodiš ponuđene kalorijski izbalansirane jestive prerađevine vojnički poslagane u količinama koje i samim očima zasićenje čine, u kojima te za kvadratne površine stolovima presvučenim kariranim plastičnim stolnjacima cvjetnog uzorka nalik zidnim aplikacijama sa trijemova kuća još od čerpiča rađenih, sa aluminijskim pastelnim pepeljarama savijanim nebrojeno puta i popravljanih na isti način koro isto toliko puta,i u kojima se mimo hranidbenih termina i mimo cjenika može jutrima popiti i kakav čaj pojačan rumom za kolače ili domaćom ljutom upravo stiglom iz našeg kraja i koju radi punac šogorovog šurjaka, a nema ni sjedenja pored iskopanih kanala na još neugrađenim kanalizacijskim cijevima sa frtaljom bijelog i debelo i ručno narezanim perizerom, ili katkad, radi raznolikosti, tirolkom izrađenima od ostataka genetski nemodificiranih grla goveda ili svinja, uz jogurt ili pivo, ovisno o tome je li netko već prošao internu terapiju liječenja i odvikavanja od pretjeranog konzumiranja alkohola bilo koje koncentracije.

Danas caruju fast food kiosci, brzogriznice i teško je tu biti jake volje pa se zaputiti u kakvu prikladnu i nedaleku gablaonicu. A i to što se tamo nuđa obično ne spada u jelovnike zdrave prehrane.

Evo naprimjer, u našoj je kući, koja je uvjetno naša jer u njoj smo jer redovito plaćamo mjesečne boravišne naknade, dakle podstanari, u prizemlju ugostiteljski objekt namijenjen konzumaciji hrane složene pripreme, pića i napitaka. Opstanak istoga jamčen je latentnom prisilom ovijenom pogodnoću djelatnicima matičnog preduzeća da u njemu za vrijeme predviđeno za topli obrok tijekom dnevnog radnog vremena konzumiraju hranu.

Podmetači od skaja, noge od rostfreia. Kruh kao da je iz starozavjetnih poslovica o kamenju, a ostalo, e to ovisi o raspoloženju osoblja, što će reči od bezvoljnosti do mrzovolje.

Ne jednom spomenuto nepro-varivo prepoznatljivo jeidno po nazivu u jelovniku. Alkemičarski pristup koji rajčicu lišava crvenila, grašak graškastozelene, a mahune svih potencijalnih boja, odnosi se i na okuse. Da ne piše piletina, junetina ili psatrva, ni svi džokeri svih kvizova svih televizijskih kanala, a ni smrad koji se širi iz prostora termičke obrade ne bi pomogao u odgonetanju i prepoznavanju hrane.Majstor brzogriznog repertoara priučen zaviriti u nešto dublje od komada mesa pretučenog na putu postanka metroplitskim odreskom nekadašnjih ili današnjih europskih velesila bio je kapetan gastroreprezentacije za koju su Jamajčani u bobu i skijaškim skokovima i Eskimi u lakoatletskim disciplinama ozbiljni kandidati za olimpijsku medalju.

Mi ostali, podstanari, koji imamo pogodnost nemanja te pogodnosti hranjenja po povlaštenim cijenama. možemo šarati uokolo po drugim trovačnicama širokog spektra djelovanja, od variva i specijaliteta bliskoorijentalnog podrijetla preko internacionalne kuhinje pod čijim se nazivljem krije pokradena ili izmišljena kombinacija jestvina, pa preko znamenite talijanske kuhinje okljaštrene na složence besramno prozvane lasagnama i pizze koje to jedva da su na fotografijama koje krase leaflete što lepršaju sa vjtrobrrana i po nekoliko kilometara i desetaka minuta udaljenih parkiranih automobila, pa do dalekoistočne u kojoj se dalekog istoka, vrste hrane i načina pripreme ne sjećaju ni tamo rođeni, a kamoli domaći priučeni kulinarski vječni šegrti kojima je kuhanje kobasica i hrenovki do nepucanja vrhunac virtuoznosti.

Uz sve te pogodnosti, kad je vrijeme ružno da ti se ne ide ni autom, da ti se ne ide ni kući, glad čini svoje i primorava čovjeka spustiti se u taj prostor u kojem čarobnjak u bijelom uspijeva ujednačiti sve vrste repromaterijala u bezličnu, neprepoznatljivu ikojim osjetilima masu pa se za par desetaka kuna oda riziku nadraživanja probavnog trakta.

Ali, nakon nebrojenih kritika odnedavno umjesto starog kuhara kojeg su valjda unaprijedili u skladištara, imamo novu kuharicu. Vele da je bolja, da ćemo primijetiti razliku. I jesmo. Zidni sat i kalendar su sada bliže šanku. I sada priloge možemo razlikovati po boji, a i meso možemo razlikovati. Kad je riba, odmah se dâ prepoznat. Na kalendaru. Jer je petak.

bolegr @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare




Ak nećeš da itko pročita ono što napišeš, ne piši po zidovima.

bolegr @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010




Dvojka. Nedjeljno prazna i tiha, za razliku od radnog dijela tjedna kada graom provozi  prevozi i marginalije i najsvjetlije trenutke evolucije koje čovjeka blizinom svojom mogu činiti boljim. Gledam besciljno, lutam pogledom po sadržaju ovog plavog crva polukolutićavca i vidim na desetak metara od mene stoji Rubens. Žmirnem, kapcima pokušam izbistriti sliku, pojačati kontrast i usput provjeriti podatke pohranjene negdje po nutrini koje se dio površine možd amože nazrijeti kroz oči, ako se tko bolje zagleda. Opet Rubens. Dakle, stvarno jest.

Nije to onaj Flamanac, vrhunski barokdžija, što je platna oplemenjavao golim nabreklicama, a nije niti onaj Brazilac što naganja jurilice u utrkama formule 1. Rubens je to jedan puno bliži ovdašnjem svijetu, poznanik iz studenstkih dana, sa Cvjetnog. ali danas meni poprilično dalek. U drugom dijelu tramvaja, zapravo u prvom, bliže vozaču, ja sam bio u drugom dijelu, negdje oko sredine. Pomislim, mogao bi ovo biti i dobar izgovor u godišnjim ifinancijskim izvješćima Zagrebačkog električnog tramvaja "Osim prijevoza pučanstva, prevozili smo i Rubensa u dvojci, a što je radi dodatnog osiguranja navedenoga iziskivalo povećanje troškova od osamsto posto". No, moje noge su bile teške za pokrenuti se, pokušati evocirati sjećanje, eventualno razmijeniti kakvu konvencionalnu upitnu rečenicu, razmijeniti brojeve telefona koje niti jedan nećemo okrenuti, nastaviti svaki svojim putem i tek se eventualno sjetiti ovog susreta opet "... i znaš kog sam u tramvaju sreo neki dan...". Od olova mi đonovi, duša plemenitija nije, a ni dan mi nije neki od razgovaranja.

Okrenem glavu na drugu stranu. Skroz do posljednjeg vjetrobranskog stakla seže prazna staza. Poneka sjedala nadgrađena nekim neuglednim i nebično umornim tjelesima za ovo doba dana. Pored meni drugih po bliskosti vrata stoji, zapravo pleše u ritmu tramvajske vožnje po asinkrono, neparalelno  postavljenim tračnicama, u jakni koje je boja odavno prekrivena slojevima vremena provedenog po javnim čekaonicama iz kojih ne tjeraju one koji nemaju kamo, lik upalih očiju i obraza, skrivenih pod dva broja prevelikom štrikanom kapom olimpijskog uzorka od prije dvadesetšest godina. Koščata šaka čvrsto drži rostfrajni rukohvat kao slamku spasa dok ga bujica nosi ovim tračnicama u nekom smjeru koji kao da je obosmjerno prolazio nebrojeno puta, ali uvijek sa nekom skrivenom nadom da bi ovaj put možda moglo biti drugačije. A drugačije bi moglo biti samo ako usljed kakvih prizemnih vikend-radova službe javnog gradskog prijevoza. Druga mu šaka, zapravo palac i kažiprst zavučeni u usnu šupljinu nesrazmjerno veliku u odnosu na glavu, kao da donja vilica ima dodatni zglob pa se objesila do ispod Adamove jabučice. Pokušavam prepoznati probava li iščupati gornju lijevu četvorku, čisti li međuzubni prostor od kakvih zapelih ostataka hrane ili grize možda nokat sa jednog od zavučenih prstiju. Ova borba naslijepo sa nekim meni neuspjelo odgonetnutim problemom traje dvije tramvajske stanice.

Pin-up djevojka iz pedesetih, samo sa preko pola stoljeća zakašnjenja namješta se na sjedalici kao da se umiljava nekoj nevidljivoj kameri što će je pomladiti, odvesti na sve zabave, žurke i čajanke kojih se sjeća ih požutjelih rijetkih novinskih izrezaka iz Svijeta, Praktične žene i nekih
nerazumljivim jezikom pisanih stranih časopisa prepunih fotografija bljedunjavih utegnutih ljepotica i nasmijanih preplanulih i zalizanih, u crno odjevenih muškaraca.

Malo dalje nemirno djetešce nateže majčinu torbu do ruba živaca i padanja sa stolice. Vani snijeg, suh i lagan, propaduje i ne hvata se za prehladan asfalt.

Zaboravim izaći na svojoj stanici. Nije važo. Nedjelja je, a i bio sam u dvojci.

bolegr @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, siječanj 16, 2010

Ili je smisao svuda oko nas, samo ga treba moći i znati prepoznati?







bolegr @ 12:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, siječanj 15, 2010
Trza se Zemlja. Proteže se, isteže, savija i poskakuje, ispuhuje, otpuhuje, isplakuje, pomiču se ploče litosfere, mreška se površina,. Pucaju vulkani k'o akne. Kao najslabije karike. Rigaju vatru dim i prašinu vulkani kao zmajevi, mašu plaštevima uragani, harikeni, tajfuni, vili-viliji skoro po cijelom zadebljalom tropskom struku planete, a čovjek se, kao kakav parazit trsi održati na površini, preživjeti. Čak i po cijenu samih ljudskih života. Tuđih, naravno. A sve to tek je običan proces kakav je normalan za nastalu floru i faunu u životu jednog planeta u podobnom za život pojasu oko zvijezde srednjih godina i koja je po stasu negdje između bijelog patuljka i crvenog diva, vele jedni. Božja volja, nagrada i kazna, vražja naplata, vele drugi.

Kako nesreća nikada ne dolazi sama, a za svake poplave svakojako smeće ispliva, povodom strašnog zemljotresa koji je nekidan pogodio Haiti i u kojem se žrtve nažalost broje šesteroznamenkasto, javio se i američki evangelist Pat Robinson poznat po biserju o uraganu Katrini i rušenju njujorških Blizanaca kao božjim kaznama za Amerikance radi zakona koji legalizira pobačaj i to sve potkrijepio citatima iz Starog zavjeta. Veli kako je razlog ovoj strašnoj katastrofi to što su Haićani sklopili ugovor s vragom koji im je pomogao da se 1804. oslobode Francuskih kolonijalističkih okova i od tada ih nesreće pogađaju jedna za drugom. Haiti danas, New Orleans sa Katrinom jučer, Indonezija prekjučer, New York bez Blizanaca koji dan prije... sve proces do procesa kakvi su normalni u životu jednog planeta, vele jedni, božja volja, nagrada i kazna, vražja naplata,
vele drugi.

Ne kažem ja da Zemlja povremeno ne prdne, ili otrese vodu sa dlaka pa se to reflektira i na nas sitnostvore, ali pravo na odlučivanje o rađanju ili pravo na svrgavanje dušmanske čizme i ostale oprave sa grbače stavljati u isti koš sa vragom znači biti licemjerni demagog. Osim ako stvarni motivi nekih koji su te provedbe provodili, nisu bivali skriveni.

I ne pada mi na pamet uspoređivati ovogodišnje poplave nastale u dijelovima države sa netom završenim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, iako ni to nije za odbaciti, jer razmjeri su puno veći.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih završila je polstoljetna tinjajuća faza nemicanja donjeg dijela kralješnice majčice Zemlje, širim masama poznat kao Balkan, i to i zemljopisno i povijesno i sociološki i fizički i muzički ma koliko se neki upirali bježati od ovog termina kao vrag od tamjana, a tektonske se ploče, naročito euroazijska, u srazu sa južnojadranskom mikropločom i afričkom, pokrenule i počela je erupcija nagomilane negativne energije, sve je eksplodiralo da se zatresao skoro cijeli kontinent. Zahvatila trzavica sve, od Malte do Švedske, od Turske do Engleske, može biti kako Island, Gibraltar i Laponija nisu na svojoj koži osjetili truni pepela što se izdigao iz grotla nastalog kao u kakvom vulkanu koji nije Etna, ali je definitivno bio etnički obojan, a cijeli je proces skinuo endogenu masku i pokazao svoje pravo, patogeno lice.

Proces kakvih je nebrojeno mnogo i kakav normalan u životu jednog planeta, vele jedni. Božja volja, nagrada i kazna, vražja naplata, v
ele drugi.

Ali ipak, ako je možda stvarno tako kako vele ovi drugi, da mi je onda samo znati kad smo mi to potpisali taj ugovor. I do kada traje.

bolegr @ 14:39 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 14, 2010
Čudimo se nešto našim medijima,  njihovom profilu i sadržaju te nerijetko velimo kako su izgleda preuzeli boje sa zastave Habsburške monarhije. A oni samo idu ukorak sa svijetom i svjetskim medijima.

Evo, tek završili predsjednički izbori negdje na trusnom području jugoistoka Europe, a ovi se, svjetski, počeli zabavljati sa problemima novoizabranog predsjednika tamo neke simpatične države nastanjene u najmanju ruku čudno okrenutim ljudima, Republike Hrvatske. Nije to zabavljanje čitatelja vezano za izbor tjelohranitelja budućeg predsjednika niti je vezano za modus suradnje sa vatikanskom ispostavom u Zagrebu, kao ni odnosi i stavovi prema susjedima sa kojima je ova zemlja u različitim statusima su(ra)dnje.Nije.

Svijetu je simpatičan problem s kojim se susreo novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske, a nastao ograničenjima najpopularnije virtualne društvene mreže: članak.

Izgleda da se popularnost ne mjeri više samo loptama ili lopatama (kak bi to dolje komentirao
DukesD.

Možda je stvarno počelo vrijeme za neke ljepše priče iz Hrvatske.

A kad samo pomislim čime su se mogli zabavljati...

bolegr @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare




Nije lako biti sarkastičan*, jel?

Umara vas naknadno objašnjavanje "što je pisac htio reći"? Neshvaćen je vaš smisao za opori humor? Teško su shvatljive vaše pošalice na račun velike šogorice? Ne da vam se objašnjavati kako Margarita i Ante Porkaš nisu iz Mamića Donjih?

Ne razumiju vas kad glasno i javno grizete u tusto tkivo gluposti?

E pa više problema nema!

Jer, oni imaju rješenje za vas!

Vi samo platite 1.99 dolara (američanskih, poštarina uključena u cijenu) i znak je vaš. Instalirajte ga na vaše računalo i nakon svake sarkastiče misli koju niste znali pretopiti u riječi ili vas ne razumiju oni kojima je upućena (a kome se vi uopće obraćate?), jednostavnim pristiskom na tipke CTRL+HMGWŠ znak će se pojaviti iza vašeg nadasve sarkastičnog teksta. Ono što još morate napraviti jest ljudima koji nisu upućeni objašnjavati što taj znak znači.

O svemu tome vas podrobno informira net.hr. (je li primjereno da dodam znak SarcMark sa objašnjenjem sad ili malo kasnije, ili ostavim samo znakić , ili da ništ ni ne napišem?).

Pa može li jednostavnije?

Može.

Jebo komunkaciju, o
š kupit ciglu?


_____________________________________________________________________________
* sarkazam = ironija2
   ironije = ... e pa sad stvarno, nisu to tako jednostavne matematičke operacije
bolegr @ 07:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 13, 2010
Neki zajedljivci i jalnuški diletanti nabrajaju čestitke novoizabranom predsjedniku Ivi Josipoviću pristigle prvi dan.

Te predsjednik Pete republike Nicolas Sarkozy čestitao, te dobitnik Nobelove nagrade za medic... za mir, Barack Obama poslao čestitku. Slovenski predsjednik Danilo Türk isto. Pa i luksemburški premijer Jean-Claude Juncker. I Hrvatska biskupska konferencija čestitala, učinio to nadbiskup đakovačko-osječki mons. Marin Srakić. Pa se pitaju kako to da zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u ime Hrvatske katoličke crkve još nije.


A jeste. Jer kad se ovaj molio za Milanovu pobjedu u nedjelju,
Bog mu molitvu uslišio, a on je pobjedniku čestitao. Pitajte Silvija Berlusconija.




Milan pobijedio Juventus, 3:0 u gostima.

bolegr @ 09:18 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 11, 2010
Rođena je u turbulentno virjeme početka urušavanja sustava izgrađenog na zabludama mnogih vješto punjenim vjerom u uzvišene stvari, rano je djetinjstvo, ono kojega se čovjek uglavnom ne sjeća, a što i nije loše jer zamislite traume radi nemogućnosti dobre komunikacije sa majkom ili ocem plačom koji varira od "gladno sam!" preko "boli me želudac!" do "zasrano sam do grla!" (srednji rod jer mi se nekako čini da u tom dobu razlika može biti jedino u visokolučnom pišanju) i kojeg nerazumijevanje dodaje decibele urilka iza kojih se krije nešto poput "pa jel turski il kineski govorim kad me nitko ne razumije!?" jer plač je taj na maternjem jeziku, a što su pojmovi tursko i kinesko saznat će dugo vremena kasnije, iako vjerojatno nikada ni na jednom od spomenutih jezika progovoriti neće, pa je sreća što se tih prvih dana ne sjeća, iako ih danas proživljava u jednoj drugoj, jednako zahtjevnoj ulozi koju joj je usud dodijelio bez raspisanog natječaja ili audicije, poželjevši se možda negdje drugdje roditi jer njen rodni grad, danas na rubu države, nije joj pružio mnogo toga. Ni onaj u kojem je odrastala, a zapravo je to bilo onkraj ruba velegrada, u prizemnim sobama paviljona nalik učeničkim domovima, u sobama vlažnih zidova u kojima se jutrima budila vlažnih obraza.

A nije mnogo tražila.

Od malih nogu obilježena kao službeno zavedeni beskućnik, čiji su roditelji isprva hrčkarili i nahrčkarili cijelu kuću u rinfuzi, dislociranu stotinama kilometara od temelja i korijena, a vremenom kako su tim nekim lažnim blagostanjem popuštale veze što ih držaše u nevolji, razišli se, prvo u krevetu, onda po sobama, na kraju i po svijetu, ostala je sa majkom koja se posvetila noovrođenom sinu, posljednjem pozdravu otišlog muškarca karakteristika ženskog spolnog organa, nije se upuštala ni u kakve odnose sa djecom iz drugih, stambeno i socijalno smještenih sredina.

Kasnije, po učeničkim domovima, izučavajući zanat za frizerku jer to je nešto od čega se može odmah početi živjeti, a kako će joj život sam objasniti da se malo preračunala i ona i onâ što ju je na školovanje slala, utjehu je imala u povremenim vikendima što ih je provodila sa bakom i djedom punim ljubavi i bezrezervne podrške djetetu koje im je sin razmetni ostavio.

Dvadeset i sitno godina kasnije, nakon jedva završene frizerske škole u kojoj je najveću podršku u roditeljskom tjeranju u istu i buđenjem u rane zore radi pohađanja prakse u sasvim drugom dijelu grada, nakon povratka u rodni grad, u obnovljen stan u kući dvodomki, prepuštena je samoj sebi. Daleko od svakog roda, radila je što joj na zavodu dadu. Čistila u restoranu i suđe prala, u dućanu na blagajni radila, u videoteci filmove izdavala, po kućama peglala, kraj s krajem vezala. Ljetom je uspijevala do mora doći, Istra, Vrsar, Novigrad, Poreč i tako popuniti rupe poderane čarape koju kućnim budžetom zove.

I ljetos je bila jedna od onih koje statistika lažno bilježi kao preraspoređene iz kolone "nezaposleni" u onu koja nema negaciju iako je zapravo, a u skladu sa svojom frizerskom strukom, ponovo na istom mjestu sezonski posao u
Đemailijevoj slastičarnici dobila. Hrana i smještaj osigurani, minimalac na ruke, a ostalo, neoporezovano na ruke, na kraju sezone. Vjerovala je ovom sposobnom makedonskom Albancu što u centru Poreča godinama nudi sladoled i druge slastice turistima, domaćima i strancima, susjedima Slovencima, Talijanima, Nijemcima i Austrijancima, ponekom Švicarcu, Bosancu, Hercegovcu i Francuzu i manjim grupama Čeha, Slovaka i Mađara. Svoje je korijene i sadašnji posao ovaj spretni slastičar već ukalupio u Europsku uniju do te mjere da su u blagajničkoj ladici zveckali podjednako euri i kune. Lipama i centima mjesta u njegovoj računici, pa shodno tome ni u blagajni nije bilo.

Danas, svojeg dvogodišnjeg željenog, ali svakako nesmotreno djetinjasto zaigrano začetog sina od kojeg je još kao budući, otac, mlađahan kao i ona pobjegao bglavom bez obzira, što mu i ne može za zlo uzeti jer možda je bolje tako nego da ga je ovim životom ucijenila, vozi u kolicima ćetvrte generacije što nije nikakav pandan generacijama Volkswagenovog Golfa već oznaka kvalitete izvedbe tih kolica jer već četiri obitelji je u njima izvezlo na početak puta svoju djecu, jedno, dvoje pa i troje. Gura ta kolica zimzelenotegetplave boje po bljuzgovitom nogostupu, sunce probija ogoljele krošnje drveća u parku, tu i tamo se začuje šuškanje vrabaca što prekapaju opalo lišće poput penzionera što kontejnere nadgledaju.

“Men je” veli “Đemaili ostao dužan deset tisuća. Deset tisuća! Jel znaš ti kôlko j meni deset tisuća?! Kolko j to drva, mlijeka i pelena?! A takih nas bilo petnajst. Tôlko nas je sade nesretnih više. A i više od tolko. Naravno da smo dobival minimalac na račun, a ono ostalo na ruke, al na kráj sezone. I odjavjo nas mjesec i po ranije bez da j reko pa na burzi popušia zdravstveno. I kad sam ode kotkuće nekidan došla u inspektorat da pitam šta d radim, kôm da s obratim, neka m žena tâm rekla da j tu moja riječ protiv njegove, moj glas protiv njegovog i da ona tu ništ ne mož. Hej! “veli “moj glas protiv njegovog!”

A nije mnogo tražila.

Puna optimizma koji joj društvo ulijeva od malih nogu, jučer svoj glas nije dala nikome.

bolegr @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 10, 2010

Da skratim. U ovoj predizbornoj kampanji svi su bili na jednoj strani.


Zoran se trudio pomoći Ivi. Stipe je pomogao Ivi. I Jadranka je pomogla Ivi. Čak je i Ivo pomogao Ivi.

Ali, da ne zaboravimo, i Milan je pomogao Ivi.





Hvala!

Molim!


I sad, svaki svojim putem. Jedan uzbrdo, na Pantovčak, a drugi... pa možda u suprotnom smjeru.


bolegr @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, siječanj 9, 2010




ili, kak se jednom jedan sjetio:

sve po zakonu, molim


bolegr @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 7, 2010


Ako iz suncokreta cijedimo suncokretovo ulje,

a iz bundeve, buče, cijedimo bučino ulje,

kako to da iz masline cijedimo - maslinovo ulje?




bolegr @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare




bolegr @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 4, 2010
Fenilketonurija njoj nije neka nepoznata strana riječ već je to njezin način življenja. Ona je Božica Hladik, a vi ste možda netko tko će joj pomoći u ostvarenju nekih snova koji su mnogim drugima svakodnevica.

Svi voljni pomoći malenoj Božici svoje novčane priloge možete uplatiti na brojeve računa: dječje štednje Pčelica u Zagrebačkoj banci 236000-1323122002, ili
u Privrednoj banci Zagreb 2340009-3209554708, na ime Božica Hladik.

Obitelj možete kontaktirati na telefon: 01 3866 526.




O svemu više ovdje (SD) i ovdje (VL).

bolegr @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.