crta

Blog - listopad 2006
utorak, listopad 31, 2006
Još tamo davne 2006 godine, u drugoj polovini travnja, kada se na virtualnom nebu pojavio Bloger, otvorivši ovaj blog, malo sam dvojio oko kategorizacije napisanoga (mojom rukom i glavom, za druge, manje – više) i stao sam pred zid neodlučnosti. Nisam mogao ovo svoje mrčenje virtualnog papira nigdje smjestiti (danas me povremeno vuče kategorija Recycle Bin, ali još nije utjelovljena). Nešto sa mnom nije uredu, jer ja još uvijek stojim pred tim zidom (i favicon to kaže). Ne kažem da je lako smisleno složiti to (da počnem od sebe, ja sam nedosljedni, površni, ), ali zato sam siguran da meni nešto ne štima u cijeloj ovoj priči. Neću se dotaknuti slovom svake kategorije koja mi bode oči, samo ću ovim probati autore ove podjele potaknuti da razmisle (nježno rečeno, pristojno nadasve).

Prvo, tematski blogovi izdvojeni su u kategoriju i dodijeljen im je tretman nositelja „Fan bblogova“ i „Lokalnih“. Ostali blogovi nisu tematski?

U „Društvo i politiku“ spadaju „Gay“ (počinjem sa njima jer su prvi na listi nesretno smještenih) dok nam se u kategoriji „Ljubav i seks“ nudi podkategorija „Škole i razredi“ (pod „Teen blogovi“ koji bi pak po meni trebali spadati u „Život“, ili je teenagersko doba predviđeno samo za upražnjavanje ljubavi i seksa?). "Erotika" također ima značajno mjesto. Ne bi to bilo pod „Ljubav i seks“, to je nešto sasvim drugo. Što? Umjetnost nam je podijeljena na „Fotografiju“, „Poeziju“ i „Priče“. Film nije umjetnost. „Film“ i „Glazba“ spadaju pod „Zabavu“ (a kako se ja zabavljam, tu bi trebalo staviti i mnoge druge podkategorije). Tu je i „TV“, a istovremeno su u „Društvu i politici“ – „Mediji“. „Klađenje“ je pod „Sportom“. baš prava sportska kategorija! Koliko je maha uzelo u nas, klađenje bih ja onda stavio pod „Biznis i ekonomija“ (podkategorija, ruku pod ruku sa „Gay“). Sad mi se već više ne da secirati ovo tkivo pa vam ostavljam da se pozabavite i nađete svoju omiljenu kategoriju. Samo pazite da pod „Seks“ uskoro ne nađete podkategorije „Auto“, „Lift“ ili možda čak „Toalet u osnovnoj školi“?

Sve napisano u najboljoj je namjeri da nam izbor kategorija bude malo manje neobičan (oper birane riječi), pregledniji i, htjeli to priznati ili ne, smisleniji.

Evo liste: 
            Društvo i politika
            ...Biznis i ekonomija
            ...Filozofija
            ...Gay
            ...Mediji, aktualnosti
            ...Politika
            ...Razmišljanja
            ......Satira
            ...Religija
            ...Znanost i edukacija
            Erotika
            Kompjuteri, tehnologija
            ...Auto-moto
            ...IT
            ......Igre
            ......Mobiteli
            ......Računala
            ......Web i internet
            Ljubav i seks
            ...Osobno
            ...Teen blogovi
            ......Škole i razredi
            Sport
            ...Klađenje
            ...Lokalni klubovi
            ...Navijači
            ...Nogomet
            ......Dinamo
            ......Hajduk
            Tematski blogovi
            ...Fan blogovi
            ...Lokalni blogovi
            Umjetnost, priče, poezija
            ...Fotografija
            ......Fotke
            ......O fotografiji
            ...Poezija
            ...Priče
            Zabava
            ...Film
            ...Glazba
            ......Narodnjaci
            ...Humor
            ......Vicevi
            ...TV
            Život
            ...Djeca
            ...Gastronomija
            ...Kućni ljubimci
            ...Ljepota i zdravlje
            ...Moda i trendovi
            ...Priroda i okoliš 

Cijenjeni čitatelju, ukoliko si stvarno došao do ove rečenice, sa zadovoljstvom ti priznajem da je ovaj tekst stavljen u podkategoriju „Priroda i okoliš“ sa željom da nam priroda bude zdravija, a okoliš čišći.
bolegr @ 09:23 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Kradem ovu ranojutarnju temu, jer je to bilo toliko dobro da mi nije bilo pomoći, a autoru i sudionicima obećajem isplatu tantijema od zarade od ovoga.

Teta u vrtiću pomaže obuti čizme djetetu koje je pitalo za pomoć. On je gurao, ona vukla, a čizme nikako na noge. Nakon (u jednom trenu čovjeku pred problemom se može učiniti) beskrajnog vremenskog segmenta obje su čizme bile navučene na jedvite jade, a teta je bila sva u znoju. Misleći da je kraj muci nemalo se iznenadila na djetetov komentar, skoro se onesvijestila:
- Teta, čizme su na krivim nogama.

I stvarno, kad malo bolje pogleda, bilo je tako. danas stvarno kalupe za dječju obuću rade u jednom primjerku. Nimalo nije čudno da djeca ne razlikuju lijevo od desnog (što li će to sve implicirati u kasnijim godinama, tko će im poslije objašnjavati što je centar, što lijevo, a što desno, kako li će tek razumijevati povijest i politiku, brrrr). Ali, sada više nema dvojbe – čizme moraju prvo dolje. Nije ih bilo lako skinuti, a ponovo navući bilo je podjednako teško (trebala ih je ostaviti svaku na svojoj nozi u verzije Obuvanje 1.0, ali popustila je). Na kraju muka pored kojih bi se i Tantal postidio čizme su bile na pravim pozicijama.

Kako jedno sranje ne dolazi samo, i uglavnom nije konzistentno, glas djeteta ponovo para tetine uši:
- To nisu moje čizme!

Kako bi izbjegla puštanje glasnog tarzanovskog krika kao komentar na ovu konstataciju, teta je mogla jedino ugristi svoj jezik i mirnim tonom nastaviti:
- Zlato, zašto mi to nisi prije rekao? – i uz skoro jednaki napor ponovno kreće u svlačenje istih tih jebenih jednokalupnih čizama, izuvanje verzija 2.0 (radi lakšeg praćenja razvoja situacije izbjegavamo podverzije i koristimo samo čiste produkte).

Kako bi ublažio cijelu nastalu pomutnju, dječaka obuzima trenutak lucidnosti:
- Čizme su od mog brata (kasnije će naučiti da čizme mogu biti od krave, svinje, zmije, pa i krokodila, a da smo davno nadrasli običaj izrade čizama od sebi bližnjih). Mama ih je dala meni.

Plakati ili se smijati? Hamletovski teta postavlja dvije jedine životne opcije. Slijedi aplikacija Oblačenje verzija 2.0. Nakon novog navlačenja čizme su ponovno bile na nogama.

Konačno. Odahnula teta nakon nepotrebnih muka i upita dijete:
- A gdje su ti rukavice?
- Paaa, ugurao sam ih u čizme.
bolegr @ 08:10 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 30, 2006


Ogoljena Venera. Tako vruća. i bliska. Tako fluidna i okretna. Velika i okrugla.

:)

bolegr @ 12:39 |Isključeno | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Htijući jednu staru kutijetinu pripremiti za otpravak iz stana, odlučuje se pozabaviti sadržajem iste.

Nalazi tu gomilu spremljenih, pomalo zaboravljenih stvari. Nepregledna količina glezbe, punka, rocka, šansona, tu su i dječje pjesme, pa jazz, blues, San Remo i Krapina, ukrajinske tradicionalne, sakralne, evergreen, svega.

Videozapisi kojekakvih izleta. Zimski doživljaj osvajanja Sljemena prćenjem neprohodnih i neoznačenih staza (neki niti danas ne znaju taj bezazleni detalj, bio je dovoljan samo jedan pogled između dva prijatelja i – putovanje je odrađeno bez štete, panike i straha, i dan danas nitko od suputnika niti ne zna koja je to staza i kako to da nikada više ne idemo po njoj).

Jedan strani (sa Jamesom Masonom, Sue Lyon, Shelley Winters i prejakim i preludim Peterom Sellersom, dakle Kubrickova Lolita; hm, koje li slučajnosti) i jedan, nekada zvan domaćim, film pun Topalovića (da, Šijanovo remek djelo prepuno crne istine i najjačih glumaca istočno od Dunava: Todorovića oca, Zorana Radovana III Radmilovića, Bogdana Diklića, Pavla najvećeg naturščika ovih prostora Vujisića, Danila Čvorovića Bubuleje Stojkovića, i još njih, neću sad cijeli casting servirati).

Zapinje i za duhovit događaj koji je usrećio dvoje, a nada se i više ljudi. Naime, nalijeće na tradicionalnu svadbu sa par stotna uzvanika, iz te nepregledne količine izdvojeni su samo bitni sudionici (roditelji, kumovi, župnik, stari svat i, priznajem meni nepoznate dvije funkcije: ribica i đurđa). Sluti tijek derneka, u glavi formira slike: gomila uzavrele krvi, alkohola, teške hrane i znoja, buke. Vesele se svi svojim skrivenim željama, opušteni u gomili, skriveni kao stablo u šumi. Ide dalje.

Fotografije iz djetinjstva i onog nedefiniranog doba odrastanja, pa prve godine studentske „samostalnosti“. Fotografija druga, jednog, drugog, trećeg, fotografija drage, ... nikada ostvaren koncept portreta umjetnika (uglavnom u gladovanju, bez obzira na J.J.). Kompleti fotografija nekih performansa (organiziranih i izvedenih na Trgu Republike) i predstava (ilegalno snimljenih sa galerije osječkog Studentskog centra neke godine). Dokumentaristički zapisi sa okupljanja (nekada su to i tulumi) po stanovima, studentskim sobama. Pa organiziranje proslave nečega, upodrumljeni party sa živom svirkom banda popularnog, ali užem krugu ljudi. Poneka fotografija zaboravljenih likova (imena su ishlapjela i jedina relevantna informacija je vrijeme događanja),...

Još vadi neke žice i vodilice, vijke i – gotovo. Komoda je očišćena. Spremna za odlazak. Suvišne stvari našle su neko novo mjesto ili put prema kraju, možda nekom novom životu.
bolegr @ 10:29 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Za prinošenje žrtve oltaru zvanom Sveti želudac, podrum Zakmardyjeve palače vrlo je dobar izbor. Toplina kamenih zidova raslojava ugođaj tamnice. Duhovit i brz pristup osoblja, putnika namjernika može ostaviti nespremne, te bi listajući ukoričeni jelovnik (ukoričen u masivne komade drva da su dostatni za omanji roštilj) mogao birati i snebivati se do Sudnjeg dana. Raspaljuje maštu mogućnost odgonetanja sadržaja koje nose nazivi pojedinih prehrambenih aranžmana. Poneki barun, Templari, javni bilježnici, osuđenici, sve sami uglednici taje svojim imenima uratke gospon Miljenka i njegove bijele svite. Jušni čajevi i čajne juhe, na bodeže nabodeni dobri komadi mesa i povrćki, složenci, kompozicije, vrhunska viljamovka, pristojan izbor vina,... Mislim da su počeci saturnalija bili nalik ovom blagom stanju tijela i duha. Besprijekornu okrjepu upotpunjuje doktorska desertacija: višnje su zajahale piškote i pokrile se sladoledom i šlagom na rubu golema tanjura osjenčanog štaubkulom grada Varaždina. Nisam siguran više u ultimativnost poznate “vidi Napulj i umri”. Guska je, ne zlatna, nego pravi dragulj!

Nakon takvog subotnjeg ugođaja izuzetno prozaično može izgledati moj nedjeljni uspjeli kuhatorijski pokušaj utapanja teletine (ako niste picajzla, možete ostaviti koju bijelu trakicu masnoće, ali čemu to kad ih možete odstraniti, samo ustanete sat vremena ranije, ionako smo tim jednim satom počašćeni, rundu vraćamo u travnju) u pivu obogaćenom đumbirom, pa čak i ako tome dodam mladi sir (mekši, bez vrhnja, ipak treba malkice paziti na trigliceride i kolesterol) ukrašen vlascem, te dugotrajno pripremane salate ručno ribanog celera i mrkve (i pomalo moje osobnosti materijalizirane u epidermi hrpta dlana; dobro, izvađeno je) sa malo mljevenog oraha i papra, a sve to naročito dok na radiju slušam moralno dno dna („... vlak mi stiže, tralala...“ i ja se iskreno nadam da taj vlak definitivno i hoće konačno doći, zasluge su bespogovorne).

Raspelo sastavljeno od hedonizma i mazohizma.

Nema recepta.

Neću odati ni detalje poput onih da pivo mora imati bogat okus (koristio Leffe blonde, tamni koristim za starije i divljije meso, za pećnicu), niti detalj da ovakvu salatu škropim limetom (i da sok mogu kupiti po pristojnoj cijeni). Acceto balsamico daje novu notu svemu i može ići ukorak sa ovim, no izgubi se lijepa svijetlonarančasta boja salate, i onda to nije to.

Neću čak pomenuti palačinke sa drugim dijelom onog mladog sira zašećerenog i zacimećenog, niti da ove palačinke ne smiju biti zapečene jer mi je otišao jedan grijač.

Ništa. Da.
bolegr @ 08:22 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, listopad 27, 2006
Predlažem Vladi i Predsjedniku, te Saboru, kao trolistu upravljanja i vođenja Države u bolju budućnost, promjenu naziva iste nam u Brazil. Za otkup prava na ime grb i zastavu molim lijepo da se nadležni obrate Terryju Gilliamu osobno (neobičnog nicka: Captain Chaos). Ne mogu reći da sam se previše nasukao na administrativne sprudove, ali pretpostavljam kako je onima koji nisu imali sreće kao ja. Zato vam čestitam petak.

Nakon višemjesečnog diskontinuiteta u obavljanju svojih osiguraničkih obveza uobličenih u proslijeđivanje određenih sredstava prema instituciji koja se bavi zdravstvenim osiguranjem, a impliciranih mojim svojevoljnim prekidom radnog odnosa u bivšoj firmi (o mrtvima – ni riječi), sa svježom kopijom prijave na HZZO u ruci (usput da pomenem, iz nje sam saznao da mi je titula puno kraća od gomile ponuđenih, nešto kao: ja bi ja ne bi i tako to), a sve nakon što sam poljubio vrata zubne ordinacije, jer, ja nisam od lipnja u registru, prihvaćam se rješavanja problema na, za početnika i optimistu, najjednostavniji način. Telefonom.
– Dobar dan. – pristojno ću ja.
– Dobar dan. – uzvraća mi glas neodređenog spola, ili su u pitanju moje slušne sposobnosti.
– Jesam dobio Zavod za zdravstvo ili nešto tako?
– Da, dobili ste.
– Zanima me, znate, doktorica mi je rekla da me nema kod nje. – kako glupa konstrukcija, naravno da me nema kod nje kada nisam bolestan, ne treba mi bolovanje i ne palim se na uniforme i Željke (kolektivni naziv za dame long-play-tridesetih koje mi se pokušavaju uvuću u krevet, dok su one mlađe, kojima bih ja to isto htio, Gordane) – Mislio sam reći, mog kartona nema kod nje i da se trebam vama javiti.
– Pričekajte malo, spojit ću vas.

Koja debiluša. Mogla me je prekinuti, a ne dopustiti mi da izbiflam cijelu kobasicu od rečenice. No, ako malo bolje razmislim, skretničarka ima odgovoran posao i učas sam mogao, da joj nisam dao prave i razumljive (?) informacije, završiti u nekom drugom odjelu i tko zna kada bih se iskobeljao iz krive sobe,  krivog kućnog broja.  Zglavio negdje u žici slabe struje i nestao među elektronima. No, spoji mene glas: klik-trap-driiiing-driiiing.
- Dobar dan, izvolite – ovaj put će ženski glas.
- Dobar dan – i ja sad poput štrebera ponavljam iste riječi, rečenice.
- Ništa – odgovara glas, pristojan i služben, ali nejasan.
- Kako, ništa? Možete li vi to meni malo bolje objasniti?
- Žao mi je, ne dajemo telefonske informacije. Morate doći do nas i sve ćemo riješiti.

Bespredmetno je objašnjavati kako zavodi i ine ustanove koje su na raspolaganju građanstvu rade upravo u svom zadanom terminu koji se, gle koincidencije, poklapa sa radnim vremenom 87% radno sposobnih i zaposlenih. Rješenje sam našao u slobodi organiziranja svojeg radnog vremena prema potrebama tvrtke i djelatnika i otišao par sati ranije iz ureda (onog empty-space-a). Dokoturavši se nekako do adrese uspijevam probiti prvu crtu obrane utjelovljene u blindiranoj transparentnoj kocki popunjenoj informatorima i čuvarima. Pustilo me da odem do ureda koji će mi riješiti probleme:
- Dobar dan – dobar dan – opet ista priča, samo ovaj put komunikacija nije „preko žice“ („Ljubav preko žice“ je naziv nekadašnjeg na-rubu-glazbenog hita, čit. uspješnica, mora da je boljelo), ostao je samo pult!
- Dajte mi iskaznicu, molim.
- Pa nemam iskaznicu, imam kopiju prijave.
- Dajte.

Kako sam nekidan ljubio vrata svoje zubarice, od nje sam dobio i neke izjave koje su ovi trebali potvrditi ili unijeti podatke, što ja znam što. Predajem sve to izuzetno pristojnoj gospođi. Pregledava ova te papire, udara neke žigove po stranicama, tipka nešto u računalo, vraća mi papire:
- Evo, gotovo.
- Što je gotovo?
- Papiri.
- Dobro, papiri, jel' ja sad mogu do svoje doktorice?
- A koja je to?
- Moja. U Kukuljevićevoj. Što niste upravo sad to aktivirali?
- Ne, ja sam Vam potvrdila papire koje ste mi dali. Što ste Vi meni uopće dali? – uz svu začudnost, gospođa sa smiješkom nastavlja u pristojnom tonu koji graniči sa apsurdom.
- Papire od svoje tete zubarice.
- Čekajte! - sad opet črčka po tipkovnici i diže pogled prema meni – Pa Vas nema!
- Kako – nema?

Ja je gledam i smijem se, jer mene ima. Ja jesam. Ima me. Itekako. iako bih ponekad najrađe propao u zemlju, ipak me ima. Onaj smiješak je blago dobio ozbiljnije crte, glas od umilnog postaje malo tvrđi, oporiji.

- Tko je Vaša doktorica? Govorimo o liječniku opće prakse, je li? – za svaki slučaj provjerava govorimo li istim jezikom. Ja navodim ime, naziv ambulante i adresu, gospođa ponovo provjerava i zaključuje:
- Ne, vas nema u registru od devedesetosme.
- Nemoguće, gospođo!
- Nemojte Vi meni nemoguće, znate i sami da je sve moguće.
- Dobro, ali ja sam prošle godine posljednji put bio kod svoje doktorice i bio sam i na sistematskom, sa uputnicama. Prije toga sam nekoliko puta telefonom rješavao svoje boljetice. Kada sam prije par godina uho probio (ne resicu, bubnjić sam uspio nabosti) kod nje sam bio, dobio recepte i sve je bilo normalno.
- Dragi gospodine, ona je to na svoju ruku.

Sad sam još i tetu Kseniju uvukao u sranja, baš sam majstor u kompliciranju (ili, kako bi to dobra stara gospođa Ida Lowry rekla „My complication had a complication!“).

- Kako – na svoju ruku?
- Pa, zalihe recepata i uputnica koje nije iskoristila upotrijebila je za Vas i Vama slične koji jj niste na listi, a uporni ste u dolascima.

Uh, sad sam ja i na grbači gomile penzića koji pohode moju ambulantu. Strašno.

- Gospodine, ako ste zainteresirani, ja Vam mogu ponuditi liječnicu. – provodadžijski se vraća smiješak na lice ljubaznice.
- Kako ponuditi?
- Preporučiti.
- Kako to mislite?
- Izvolite ovaj papir i odnesite joj. Recite samo da sam Vas ja poslala.

Gledam papir. Ambulanta, ma dom zdravlja, je nedaleko, puno pristupačnije od stare mi ambulante. Ime na papiriću – poznato. Prvo prezime – poznato. Drugo prezime – poznato. Ali ne i kompletna kombinacija imena i ovih dvaju prezimena. Kako me nije teško nagovoriti na nepromišljene poteze, uzimam papir i pitam:
- A što da kažem, tko me poslao?
A ljubaznica spremno uzvraća:
- Ne morate ništa govoriti, samo joj dajte papir. Sve vam je tu legalno i nema nikakvih tajni, doktorica je slobodna.
bolegr @ 09:38 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 26, 2006
Za dobiti kvalitetan rezultat u bilo čemu nužno je pridržavati se pravila. U ovom slučaju upute su te koje vas vode do uspjeha. Ukoliko niste sigurni da možete izdražati, javite se i jake interventne snage doći će u pomoć. U ponoć. Pa, ovako: u utorak navečer, prije to nazovite u noći, negdje na začetku srijede, po povratku iz utoračkog Gjure (haj'mo u đuru, znaš da je utorak, idemo samo malo, sat-dva; a nije da ne bih, ali radni dan je ta srijeda, nema nikakvog seminara, sajma ili sličnog alibi-događaja), ranije opisani komad krave izrezati na pločice veličine desetak kvadratnih centimetara, a debljinu ostaviti nepromijenjenu, jednocentimetarsku. U maslinovo ulje ubaciti prstohvat kapara, par listovalovora i krupnije narezan omanji luk (glavice promjera oko 4 cm, ali to i nije tako jako bitno). Dobro potopiti komade mesa u smjesu i ostaviti u hladnjaku da odstoji neko vrijeme. Najbolje da odstoji cijeli jedan dan jer to znači da ćete u miru noći moć nastaviti sa pokusom.

Nije nebitno da mobitel obavezno taj dan ostavite u dnevnom boravku, jer ako ga zaboravite i on ostane u kuhinji, benigni (svi se kunu u to i ja nemam razloga da u to ne vjerujem, naročito poslije eksperimenta sa držanjem svježeg kokošijeg jaja između dva uključena aparata postavljena na udaljenost od oko deset centimetara koji je rezultirao kuhanjem jaja i novim načinom uštede na smanjenju potrošnje električne energije) snop zraka mogao bi u vrijednosti od nekoliko pronana naštetiti strukturi DeeNKa naše pokojne krave. Nakon što u srijedu ujutro odete na posao i tek tada shvatite da će mobitel vjerojatno izluditi sve susjede (naravno da ima prodoran zvuk i bit će gomila poziva jer se u petak sprema veliki posao i klijent je prilično uplašen, ali nema mu izlaza, upgrade se mora odraditi), odradite sedmosatno sjedenje i buljenje u monitor, kopanje po manualima i release letterima (da ne napišem uputama i obavijestima) na putu prema doma shvatite da nemate prebijene kune i da morate u veliki dućan (mali ne prima ništa osim keša) kako biste si priskrbili nešto nikotina i tanina.

Obzirom da ste dobro isplanirali ovaj dvadesetčetverosatni pâc, neće vam biti teško poslije čitati nešto neopterećujuće (predlažem Braudela i Attalija, dobro liježu uz čašu-dvije plavca malog). E, sad, da ne biste morali čekati da prođe tih najavljenih 24 sata, možete se uhvatiti epruveta i kireta. Meni se to nije dogodilo. Načisto, zaspao sam i omogućio naočalama i knjizi da ostave duboke rezove po licu mi i ruci. Kada ste se ovako relaksirali, a to ćete osjetiti tijekom sljedećih nekoliko dana u obliku bolova u ramenu i laktu i kuku, istjerajte insektoidne letjelice koje su se skupile oko rasvjetnih tijela i zatovrite prozore. Štednjaku priđite hrabro, face-to-face i nemajte previše respekta prema tom zdepastom stvorenju. Iz hadnjaka i pâca izvadite one komadiće mesa, stresite sa njih eventualne ostatke luka ili kapara i složite ih na vrelu tavu. Čim izgube svoju prirodnu boju okrenite ih i omogućite to i drugoj strani medalje. Pustite da druga strana dobije i lagano rumenilo kao reakciju na dovoljno prženje i podlijte sve sa preostalim pâcom te posolite (probao sam krupnu morsku sol i može ići jer će biti dovoljno vremena da se krostali dobro razbiju i prošire po cijeloj posudi).

Sljedećih četrdesetak minuta kontrolirajte situaciju izbjegavajući da se komadi krave zalijepe za vreli metal dna tave. Podlijevajte sve jušnim temeljcem (a nisam vam rekao da ste u nedjelju to trebali pripremiti ako nemate neke zalihe od prije? šit hepens!) kako biste održali količinu tekućine dooljnu da tretirani komadi krave budu cijelim svojim obujmom.

Desetak minuta prije isteka zadanog vremena dodajte papar (izmeljite ga direktno u tavu, količinu sami odredite, jer ako ću vam to ja odrećivati, bit će vam preljuto). Kada tavu skinete sa vrele ploče (na struji radimo, na struji) lovorove listove izvadite i pobacajte sitno isjeckani svježi peršun nonšalantim pokretima sijačice.

Uz ovako pripremljenu kravu dobro je konzumirati kuhanu rižu. Ja to obično radim tako da je skuham (na laganoj vatri, a onda je isperem kako bih je oslobodio suvišnog škroba, a zrnima omogućio samostalnost i neovisnost, opcionalno je dodavanje šafrana, ali samo u slučaju ako se radi o bijeloj riži).

Toliko za danas. Maltretiranje nastavljam izviješćem iz ustanove koja ima neki zdravstveni prefiks.
bolegr @ 13:38 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Da biste dobro pripremili neku jestvinu morate se – zaljubiti. U nedjelju sam hodajući obližnjom mi katedralom postpotrošačkog društva u njenom jugoistočnom dijelu, u niši sa ikonom Svetog Mesojeda, iza ovalne prozirne stijene koja dijeli neugodno hladno od ugodno hladnog (neće vas toplinom uspavati, morate se kretati, proći pored što više polica, ali ne prebrzo) ugledao tako lijep komad krave. Svjež. Bez ijedne bore. Po boji bi se reklo prilično mlade krave. To je tako lijep prizor da se morate zaljubiti. Ne u staroga mesara (drugima ostavljam i ovu mogućnost), ne niti u neku kupicu (ženski rod imenice kupac?) jer budimo iskreni, ne možete se zaljubiti u guračice kolica zažarenih očiju i kose na brzinu svezane u masni rep, u guračice kolica sa kojih vise otromboljene fensi trenirke dok se dovikuju sa svojom jačom polovicom, ili, što je ipak prihvatljivije, sa nekom susjedom, cimericom, prijateljicom. Morate se zaljubiti u komad budućeg obroka.

Vidjevši da mi se umilnim glasom obraća ta ružičastocrvena gromada, oči mi se zažare (da, meni od zaljubljenosti, a onim ranijepomenutim primjercima ljudske vrste to je od potrošačke groznice; ja pišem i ja biram) i tražim jedan komadić te mlade krave kako bih mogao uživati u nekoj novoj kuhatričkoj kombinaciji (kroz glavu mi brzinom misli, a kako drugačije, lete slike predigre, što pružiti i što tražiti, miris mediterana – da, koloristički bogato – da, kombinacija nazigled nespojivog – da,...). Mesara (makar ovaj lik nije baš prototip mesara, nema niti sto kilograma, ali su brci tu i maljave podlaktice, valjda nam time hoće reći da je on taj krotitelj koji rješava sve dileme od vremena posljednje ispaše, pa do hladnjaka) tražim da mi odreže primjerak šnicle veličine uha slonovog mladunca i centimetarske debljine. Dobivam traženo i zadovoljno odlazim ne obazirući se na mazne vapaje sa polica, pultova, paleta.

Eh sad, pripremiti hranu, dovesti je do onog jestivog stupnja, nije neki kumst. Ali dovesti je do uzvišenog stupnja, da vam pruži orgazmičan organoleptički užitak, to je otprilike jednak posao kao osloboditi skulpturu iz kamena. Ne mislim na čekić, nož, dlijeto, bat i slično. Mislim na jednu običnu iskonsku stvar – viziju. Viziju bez koje ni gospodin Groargh ne bi vatru zapalio da mu nije dosadilo da ga gospođa Groargh nije na ulazu u pećinu svakodnevno dočekuje sa monotonim osušenim komadom neke prethistorijske biljožderne životinje.

Dakle, recept.
bolegr @ 10:34 |Isključeno | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Kad bih barem na tren opet mogao otići u onu mirnu ulicu koja vodi smo negdje prema parkovima, blago uzbrdice i pogledati u jedan od dva objektiva fotoaparata u koji moj otac gleda odozgo dok drugom rukom drži moju majku oko struka.

Kad bih barem na tren opet mogao potrčati sa komadom kruha namazanog svinjskom mašću i posutog solju i paprikom, i onako obezglađen palcem nožnim zapeti za kamičak koji viri iz loše izbetoniranog dvorišta.

Kad bih barem na tren opet mogao glavom u stablo šljive udariti dižući se iz atletskog niskog starta hitajući za drugom djecom, i zaplakati pred svima, javno i hrabro.

Kad bih barem na tren opet mogao osjetiti okus tekuće jogurta i par šnita parizera u frtalju bijelog kruha dok su noge do koljena mokre od rose sa korova koji se namnožio između redova mlado izraslog kukuruza.

Kad bih barem na tren opet mogao sići u podrum zgrade koja mi je znanja najviše utresla u glavu i ispružiti lijevu ruku oko buduće polarne lisice, privući je i reći joj sve što želim reći i sve što želi čuti.

Kad bih barem na tren opet mogao vaterpolo zaigrati u bazenu jedinog hotela omanjeg gradića u pelješkom zaljevu i biti dijelom Udruge za punjenje hotelske kade praznim vinskim bocama.

Kad bih barem na tren opet mogao sjediti u naglo osvijetljenoj kino-dvorani opčinjen posljednjim scenama i Deckardovim (bi li se gospodin zvao Descartes u nekom drugom vremenu?) monologom.

Kad bih barem na tren opet mogao dobiti odbijenicu u privatnoj mjenjačnici na Savi od ljudi koji-slabo-govore-hrvatski ali dobro barataju svim vrstama valuta i to sa objašnjenjem da meni ne mijenjaju niti marke jer sam policajac.

Kad bih barem na tren opet mogao od Glavnog kolodvora do Britanca, prteći naglo napadali snijeg u gluho doba noći, vući svoj prvi monitor i nešto domaćih suhomesnatih slavonskih prerađevina, spominjući svu bližu mlađu rodbinu redoslijedom: Jugoslavenskim Željeznicama, Zagrebačkom Električnom Tramvaju i zagrebačkoj taksi-službi.

Kad bih barem na tren opet mogao, ne bih srljao k'o obezlavljeno pile po blatnom dvorištu štrcajući esencijalnu tekućinu svuda oko sebe znajući da sam predodređen za upotpunjavanje nedjeljnog ručka.

Pišući ovo, uvidjeh kako uopće nisam koristio copy-paste za iterativni dio i kako me živo zaboli što nisam sačuvao svoju kapu i maramu, te odlazim pripremiti neku hranu čiji tajanstveni recept neću podijeliti ni sa kim. Ili možda ipak hoću?
bolegr @ 07:56 |Isključeno | Komentari: 22 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 25, 2006
neznam više što da radim da bi bio bolji. pun mi kurac svih ovih poslova koje ču morat odradit danas i do kraja tjedna i ne ču se više furat na spike o obrazovanju. idem odma kod doktorice da me pregleda i da mi da bolovanje nekoliko tjedana a onda če i božič uskoro pa ču ljepo sve to pospajavat. pa onda bu vrijeme za skijaću i tako to. pa sad idem na pauzu popušit jednu pa se vratim da nastavim pisat ovdje šta mi se sve dešava dok kradem dane bogu i poslodavcima i moram zvat mamu da ćujem šta je za rućak i ljepo ću ženi reč da se goni i ona i ona njezina suseda skojom stalno klafra i nišš neradi. kao traži poso a mene zajebava u zdrav mozak. jbaću im ja majke ...

Je li to čitljivo? Propali abortus obrazovanja i odgoja. Čovječanstva.

Eto, zato sam
popizdio kad me prekinulo. U pisanju sada već naslovljenog cogitusa interuptusa (aj, nepismeni, pomagaj, kako se latinizmi ponašaju u hrvatskom jeziku?).
bolegr @ 15:20 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Nisam baš dugo o tome razmišljao i zaključio sam da me Indexov bloger podsjeća na velike trgovačke centre (mislim, da sam o ovome morao dugo razmišljati zabrinuo bih se za svoje mentalno i ostalo zdravlje). Šareno sve do boli. Da, do boli, jer očni živci popuštaju pod napadom tolikog spektra. I stalno su neke rasprodaje, robe ima k'o u priči (ovoj npr.; op.a.; a č.d.). A bofla – svakojakog. Ima tu naravno kvalitetnih namirnica, izuzetno jestivih i pitkih, njegovanih, ali u najvećem slučaju biljčice se uberu mlade i puštaju se u proces sazrijevaja u vrijeme transporta. Tako uglavnom imamo nedozrele plodove. U cijeloj ovoj papazjaniji, ja imam sreće. Da imam tu privilegju posjećivati nekih petnaestak autora (da, nisu još svi na listi, treba to mjesto zaraditi).

I baš kad me krenulo i kad htjedoh još o ovoj temi, prekida me buka čiji izvor sjedi nekih petnaestak metara dalje (open-space-office koji je ujedno i empty-space-office jer su ljudi uglavnom vani):
- Jebo je ja glupu! – dere se Dara – zbog njene gluposti ću i muško postat!

Stolovi su sučelice složeni i ukoliko čovjek-radnik-najamnik ne gleda u monitor, pogled mu sklizne na kolegu/icu prekoputa. Sreće imaju oni kojima kolege/ice nisu u uredu. Ne zato što im puca pogled, nego zato da to mogu otkomentirati u ovakvom stilu.
- Nemoj tako o kolegci – tiho se, više alibijski, usprotivlje se Mara, kolegica od skoroprekoputa.
- Ma, glupa je kooo, da ne velim kaj, nisam ja vulgarna!
- A ti novi! - pruža pogled u daljinu - Kako se ono zoveš?

Da, svi smo na „ti“, napasali ovce, krave i koze, tugeder, najamnici, ne živina. Pita me za ime jer u firmi sam već mjesec dana, a ured sam vidio u dva navrata po par sati. Ja odgovorim, a Dara nastavlja svojim zrakoparajućim glasom:
- Jesil dobijo vizitke?! – naglasak (bez vrijeđanja, molim) lagano vuče u Sisak, pa još malo prema Baniji (danas Banovini).
- Nisam, valjda će uskoro biti gotove.
- Oće onu stvar! Jes dao podatke?!
- Pa svi moji podaci su poznati.
- Ma kua poznati! Daj rec što tje funkcja u virmi?!
- A što ja znam, štrikam nešto sa bazama i mrežama, kako da vam sve objasnim?

A i kad sam dolazio, stari znanci su pri upoznavaju sa novim kolegom, mnome, drugima uglavnom objašnjavali moju funkciju kao nešto nedefinirano što će donositi novce firmi. Pametnome dovoljno. Još da to i opravdam, uveselit ću i šefa i sebe.
- E, mali, onda ću t ja mejlat link pa ti izaberi i sâm to sredi! Može?! - vidim da je zajebancija na moj račun krenula, ali natrag se ne može. Pristiže emajl i ja se pokušavam naći:

Junior Roadrunner for Open Source Board Communication
Lead Vice President of Overdose Human Resources Processes
Second Chief of Visionary Product and Support Competence
Acting Open Source Network Analyst
Security Development Vice President
Interactive Support Team Lead
Network Design Strategist
Internet Communications Coordinator
External Project Specialist
Deputy Systems Consultant
Internal Information Coordinator
Corporate Data Facilitator
Corporate Data Analyst
Human Identity Engineer
Regional Infrastructure Consultant
Global Intranet Specialist
International Intranet Technician

Dakle, kad me sretnete (a bolje prijeđite na drugu stranu ulice), pitajte me što vam srce želi, samo me ne pitajte da vam dam vizitku!

Vama prenosim samo linkove pa dajte:
bolegr @ 10:44 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, listopad 24, 2006
Začudni krumpirastonosi Felix češka svoje tri – četiri dlačice na lubanji pogleda uperenog u stol. Na stolu računalo. Stolno, kao vino čiji vlasnik možda i radi to vrhunski, ali mu se ne da plaćati danak loše organiziranom sustavu gradacije kvalitete). Stolu jedna noga kraća.

Pod njom par knjiga podbačeno kako bi eliminirale klimavost (prečitavajući ovo gore napisano, shvaćam kako mi ovaj font stvarno ne dozvoljava brzo čitanje, morat ću to malo izmijeniti). Sukus pitanja budućnosti knjige nastale usljed eksponencijalnom funkcijom opisivog tehnološkog napretka.


Pokušavam naći ovu Puntarićevu karikaturu i ne uspijeva mi. Najgore od svega je što sam je dugo vremena imao, izrezanu iz novina, magnetom pričvršćenu, uz još nekoliko dobrih, na vrata hladnjaka marke Gorenje (ima i tri zvjezdice, jel' to ima veze sa hotelima ili što?) nisam čak siguran je li to bilo u Večernjaku ili Vjesniku, a doba je to kada je Srećko Puntarić radio malo tamo, malo amo (dalo bi se sada i o ovome: VL mi je tamo, a Vj amo). Hvala dragi gosti što ste me ostavili obeskarikaturenog. Kada sljedeći put budete navratili, odnesite i hladnjak. Može zid. Može i mene!

Ispod goreopisane slikovne dvojbe iz Felixova svakodnevnog života samo jedno retoričko pitanje:

„Može li kompjuter zamijeniti knjigu?“
bolegr @ 13:22 |Isključeno | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 23, 2006
Dragi prijatelju Aka!

Danas sam bio izuzetno vrijedan (osjećaj se javio u doba kada je Michael Schumacher vozio svoje posljednje službene krugove u onom cirkusu zvanom Formula1).

Dva puta sam bio na misi, a u međuvremenu sam prošetao do jedne još neotvorene crkve. Neću pominjati vjeroispovijest kako ne bih bilo koga stavio u prednost. Naime, ja sam all-around vjernik koji trči od oltara do oltara pokušavajući dobro odvagnuti gdje će me ispovijest najmanje koštati. Tá, tko će se baktati sa previše zdravomarija i očenaša!

I, sada, zamišljam kakav bi mi život bio da se dogodi da Udruga USTA (Udruga ulančenih i samostalnih trgovaca i akvizitera) izlobira kod nagrađenog nam premijera (ne mislim na onu nagradu iz Milana, već na onu Splitsku, koja nesrećom nije stigla do njega) da mi ukinu mogućnost odlaska na nedjeljnu misu. Život bi mi bio sveden na slobodno tumaranje bespućima Konzumatora, Retroa i ostalih štatijaznamkakosevećnezovu domari građevina sve luđih i nepristojnijih oblika. A da nam nedjeljnu misu prebace u srijedu? Možda bih mogao to nekome predložiti. Koliko god to izgledalo neobčno, to ne bi bilo uopće loše. U redu bi bilo da i naši dragi svećenici imaju slobodnu nedjelju. Jer, ja mogu zamisliti tu predanost svojem poslu, ali ukoliko tako neumjereno rade, može se dogoditi da zbog premorenosti u sred posla mislima odlutaju (ruke ili druge ekstremitete da ne pominjem) u neke sfere neprimjerenog karaktera ili sadržaja.

Samo, malo sam se našao u nedoumici, što ako USTA ostanu gladna? Uhhh. Zapetljano. Razmislit ću o tome i
što sam smislio jjavit ću ti sljedeći put (ako ne i prije).

Pozdrav.

Ekhem Sugurbija Čelonazadović
bolegr @ 14:14 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Izlog je prepun komada. Mlado meso, srednje godine, pa ima i onih koje su godine mladosti odavno napustile. Pogled na prekrasnu, meku, sočnu karmin-crvenu boju tjera mi slinu na usta. Trudim se biti pažljiv i strpljiv, no iskonski lovac u meni ne dopušta mi oklijevanje. Ako ne skočiš i ne baciš koplje, plijen će biti tuđi!

Gdje je granica između dosljednosti i neinventivne tvrdoglavosti? Zato sam nagrađen mamurlukom sa okusom jeftinog alkohola i nikotinske predoziranosti.

Sjetan dan (nelijepo mi je nekako izgledalo slovo „b“ u prvoj riječi, ali apsolutno nedaleko od istine). Jutro počelo naopako. Umjesto ugodne šetnje do tržnice i po njoj, morao sam se skrivati od mlazova ukrovljene kišnice koja je imala tendenciju grupnog susreta sa nogostupom. Ulijećem svjesno u proces nagrađujućeg konformizma? Jesam li podlegao pritisku? Pretjerujem sa upitima poslanih svojoj sivoj kori u rano jutro? Da. I to je jedini način da se odmaknem od statusa pripadnika masovne populacije. Ne razumijem te, kaže. Mislila sam da mi uspijeva pratiti tvoje putanje, ali shvaćam da ovo ne ide.Uzvraćam sa: didli didli didli dam pupi du. Pa ti sad misli što je pisac htio reći. Kasno.

Trudim se izbjeći pokornost i člansku iskaznicu u klubu masovne populacije zatupljene nagradama za sljedbu. Jebe mi se za plavu kravu i sve teorije iscrpljivanja. Kao i za mogućnost pogrešnog shvaćanja dostupnih (hvala ti Mrežo) informacija, nefiltriranih, neobrađenih od strane zaduženih za definiciju demokracije, zaboli me i za političku teokraciju i za Bakunjina (koji se od sreće vrti na rajskom ringišpilu jer, znao je da je bio u pravu).

Trenutno me interesira jedna prozaičnija krava. Konkretno, jedan njezin dio koji će mi omogućiti svekolike užitke kad sunce promoli svoju glavu kroz sivilo nalik ovoj podlozi i popne se na najvišu točku dana.

Vrijeme ističe, i ja, koji sam bio siguran da ću odabrati pravu, gubim kontrolu i nesvjesno množim dvojbe. Desnu? Lijevu? Jednu od onih u sredini? Onaj mi je komad vitkiji od drugih. Je li to pravi izbor? Jedva dočekujem da dođe red na mene i osušena grla od napetosti skoro vrištim:
- Dajte mi pola kile bifteka od onog komada desno.
bolegr @ 12:02 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 18, 2006
- Slušajte vas dvojica. Ja poštujem svoju ženu. Najviše na svijetu. – stišava glas pokušavajući privući pozornost kompletnog auditorija zavaljenog u sjenicu negdje u nekom turopoljskom dvorištu – Ja poštujem sve žene. Ali, žena je kurava! I ona je primorana to biti! - turopoljski blues obogaćen Kratošijom progovara i nastavlja u rezigniranom tonu bez obzira što pedeset posto auditorija luta svojim mislima. Odlutalih pomenutih fifti-per-cent (spašava ga ovih „per“) negdje lebdi iznad Jabuke. Muče ga tornjevi. Muči ga Grmčić mlađi. Muči ga žeđ. I nesanica, nedostatak iste ustvari.

- Gledaj – nastavlja domaćin slučajnog skupa veterana ljubitelja dobre iskonske tradicije pripremanja plijena na užarenom ognjištu – godina je 1913. Mračno jer vrijeme, rat na pomolu, jebo te. I? Nema tu ništa I. Muškarac je pravi muškarac (eh moj Buldožeru, avangardo južnoeuropskog rock&rolla, niste se baš nešto proslavili u Boogaloou, ali oprošteno vam je sve osim nedolaska imperatora ludizma Brecelja). On se sprema za rat! A žena? Žena cijepa drva da se obitelj može grijati.

-  Ili, godinu kasnije, rat je. Muškarac je u rovu, u blatu, a žena? Ona već i crijep mijenja. Tako vrijeme ide i žena postaje prava kurava. Opet, tridesetšesta je. Velika godina. Muško se ponovo sprema za rat. A žena? Kurava. Ona sad već i zida i žbuka. – razmahao se rukama i pokušava dočarati svoje viđenje građevinskih radova. Usput, lijevom rukom uspijeva zakačiti kabel kojim teku amperi struje prema uzvišenom mjestu među paučinastim i prašnjavim gredama u kojem se ugnijezdila mala žarulja kao kakva voćka, pravi topli plod. Smiruje to svoje grananje rukama i koncentrira se na poglede svekolikog auditorija.

- Neću preskočiti četrdesete, ali varate se ako ste mislili da ću pomenuti rat. Ne! Četrdesetsedma, osma i sljedeće godine. Sve nešto gradimo pruge podižemo na noge razrušeni zavičaj. Jest, ali dok mi radimo za Tita i Partiju, žena doma drži uzde na kolima koja se truckaju nizbrdo. Ona je ta koja koči svojom odebljalom petom da sve ne ode u pičku materinu. Opet se podaje kurava. – uzima zraka, potom za nožicu hvata čašu sa vinom, podlijeva grlo kao što i priliči ovakvoj situaciji: naratorska digresija, mora ostaviti vremena cijenjenom publikumu da predahne, da svari ovaj povijesni presjek.

- A tako je i danas. Žena je kurava jer se žrtvuje za nas muške. Za nas muške babe i jebivjetre, i ratnike i rokere, bluzere. Podaje se teškom i mukotrpnom radu da bismo mi neki genijalci ispoljili svoje frustracije umotane u neke umjetničke izričaje. Ma to je sve kurac! – rezignirano je povisio količinu decibela u sjenici toliko da su i susjedi u tišini svojih zatamnjenih soba odslušali ekspoze (tu i tamo zažariše vrhovi nikotniskih, a možda i kakvih drugih, valjčića kao dokaz da se auditorij malo proširio). Odrvenjela ruka spušta tanušnu stalkastu čašu na stol i završava tihim, gotovo mitski autoritativnim:

- Eto, zato volim žene.
bolegr @ 12:14 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, listopad 17, 2006
„Revolucija je vječna“ zaječa Nicolas. I bit će da jest sa ljudske točke gledanja. Tako i neznatna odstupanja mjerena najboljim i najpreciznijim uređajima na ovom svijetu mogu biti opisana kao ritmično djelovanje naše ćudljive planete, samo joj treba dati dovoljno vremena.

U glavi mu je totalni kaos. Rastrzan od obavljanja nekoliko paralelnih poslova, sâm sebe sreće po stanu, ulicama, uredima. Miješaju se san i java. Stresno razdoblje traje već skoro dvije godine. Otprilike od vremena kada je počeo razmišaljti o do sada učinjenom, o postignućima. Je li to kriza srednjih godina? Ima li izlaza iz nje osim smrti ili prelaska u treću dob? Ili je to ipak samo trenutno stanje duha.

- Konačno ta naša kava – istočnoslavonski rasteže krnju rečenicu. Gleda ga u oči ne trepćući i pokušavajući odgonetnuti povijest crta njegovog lica.
- Da – neuvjerljivo odgovara razmišljajući o užarenoj zemljinoj nutrini koja se već milijunima godina ne hladi, već tu i tamo malo pljucne kroz površinske pore.
- Suđeno nam je sretati se ovako ritmično, svako nekoliko – veselim očima odaje zadovoljstvo neopterećeno banalnim formama. 
Ovaj put stvarno – kava. Ne obećanje dano u žurbi između dva telefonska poziva, samo osmijeh i onda dugo ništa. Obećanje koje s ponavlja u skoro pa točnim vremenskim razdobljima. Ulaze sa ulice u zgradu, na treći kat, vrata lijevo, dovela ga je pred svršen čin:
- Znaš, ja ti ovdje živim tek posljednjih par godina – kao da pokušava opravdati mali raskošno namješten stan u strogom centru.

Njega više čudi što stan nije veći, mogla si ga je priuštiti. Od silnih menadžerskih poslova po Floridama i New Jerseyima, Švicarskama i Italijama. Na zidovima dvije probrane slike i polica sa samo nekoliko trendovskih knjiga iz područja sociologije, ekonomije i marketinga. Ovaj je posljednji primjerak vjerojatno i potpisan – autor je nedavno boravio u Zagrebu. Za petstotinjak eura moglo se odslušati i njegovo predavanje. HaeNKa mu baš nekako pristaje, predstava za lokalne marketinške kvaziautoritete, veliki mag prodaje priču koja se, a sâm je to i izrekao, svodi na jedno: usmenu predaju. Zato je, usmeno, grad bio izlijepljen jumbo-plakatima:

Kotler Cirkus samo danas u vašem gradu, došao sam vam uzeti mjeru, a vi se možete čak i slikati. Sa mnom. Nažvrljat ću vam črčkice po kojoj od knjiga koje dobivate besplatno (naravno, samo uz plaćenu kotizaciju ranijepomenutog iznosa). 

Baš su mu misli odlutale, izgubi se dok udariš dlanom o dlan. Pogled ponovo usmjerava na svoju domaćicu. Obožava Domaćicu, čokoladno preliven prhki užitak! Divan je u bilo koje doba dana.

Gleda ga kao što predator gleda kapitalni plijen. Lav gazelu. Zmija žabu. Vuk ovcu. Vuk koji ne vjeruje u Platona, vuk koji vjeruje samo očima. Svojim. Gleda ga i pri tome joj kroz glavu prolaze slike škole. Školskih izleta i majčinih zabrana druženja sa opasnom djecom (ne fizički, više onako, radi zaštite strogo kontroliranih misli). Sjeća se i filmske radionice u kojoj je morala imati glavnu rolu, a on odradio sve ostale tehničke poslove. Sjeća se i pubertetskih pogledâ koji su završavali na njenom licu, vratu. I niže. Osjećala je te poglede i na leđima. Zato joj kroz glavu fijuknu odluka, i ova će kava biti slatka kao kakva šećerlema. Rastaljena čokolada. Topla i mirisna. Prava Jabuka. Nada se obostrano.  

I dok se ona meškolji na podu svojega stana (smetaju joj veliki komadi namještaja, ovako na jastucima je bolje, prisnije) glave zamantane nečijim lažnjacima u obliku pozitivne kritike njenih hobističkih likovnih pokušaja, motiviranim vjerojatno ritmičnim pomicanjem tvrde kruškolike stražnjice, možda malo pretankih, na granici anoreksičnog, ravnih nogu, njemu kroz glavu prolaze prvi susreti starijih pionira u gradiću nadomak metropole, prvi dekolte koji ga je zaista zainteresirao. To i nije bio dekolte. Bila je to majica tako skrojena kao da ima dva donja dijela, i jedan je morao završavati (počinjati?) na ramenima, a ta mršava ramena držala su crvenu tkaninu kao kakva ljudskom kožom presvučena vješalica. Samo su se pod tom tkaninom nazirale mlade drske grudi. Prelijepe oblinčice na već skoro pravom ženskom tijelu. Komparirajući ih sa onim u, od oca potajice posuđivanim Startovima, nisu bile baš nešto. Ali bile su blizu. Bile su žive i trodimenzionalne. Sada ta vješalica nije baš vješalica, priroda učinila svoje i nije se htjela drsko poigrati, našaliti. Darežljiva je bila u pravo vrijeme.

Pogledom prati njezine korake. Ona odlazi u kuhinju složiti kavu. Tako je rekla: složiti. Toliko joj je strana riječ kuhanje da i kavu slaže. Propušta to glasno napomenuti. Ne želi kvariti ovaj idiličan trenutak. Ma kakva idila, u stanu je vruće za popizditi i on se već preznojava. Sve je ljepljivo od aluzija. Seksualnih. Odlazi za njom u kuhinju. Okrenula se sa metalnom žlicom u ruci i zavodljivim smješkom na licu. Ogroman pritisak u donjem dijelu njegova trbuha čekanjem neće nestati. Samo raste.

Proces pročišćavanja organizma i izbacivanja toksina jednosmjeran je. Iako podsvijest traži rješenje u konceptu slaganja slika u slijed, i tvori od toga cijelu priču – san, duboko empirijski usađena prepreka, izazvana dječjim lošim iskustvom spavanja u hladnom i mokrom, tjera ga da se ipak probudi. Odlazi do kupaonice-zahoda izliti iz sebe nakapine tekućine nastale usljed podužeg sinoćnjeg druženja zalivenog vrhunskim pivom i vraća se u krevet jer tek je tri i do jutra bi mogao još odspavati.

bolegr @ 08:36 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, listopad 13, 2006
Čestitam vam još jedan petak. Nije trinaesti već četrdesetprvi. Ove godine. Početak weekenda (neslužbeni) obećava.

Ja neću ništa.
bolegr @ 11:18 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 11, 2006
Ne mogu te nazvati prijateljem jer to nikada nismo bili. Niti kolege nismo. Znanci smo dobri čije je druženje bilo toliko rijetko i nekonzistentno da se mogu bilježiti tek puki susreti po kojekakvim zagrebačkim okupljalištima mladih i onih koji se tako osjećaju.

Dakle, dragi Simo, ne želim ti pisati jer nisam dorastao toj formi i izgubio bih se u željama da ti izrazim sve ono što sam znao i u posljednje vrijeme o tebi
lijepo čuo i koliko sam ljudi koji ti žele dobro, po gradu sreo, zato samo poručujem.
Koliko te dugo poznajem, uvijek si bio na svoju ruku (rekla bi moja baka za nekoga tko je imao jasno izraženu osobnost i isprofilirane stavove, a koji su se ipak malo kosili sa društvenim normama i tradicijskim, čak pomalo malograđanskim, shvaćanjima vrijednosti). Tako, i ovaj put, kada je najveća borba u igri, i kada si bez aduta i asa u rukama i rukavima, izlicitiraj betl (kako se točno piše ova šesta igra?), zajebi protivnike sa jakim kartama, ostavi ih bez juhe u pokrajnjim kolonama, ostavi ih bez mesa koje su htjeli uzeti bez pitanja i prava, uzmi im mjeru i ne dozvoli da prerano korisimo prošlo svršeno vrijeme.

Možda je malo neprimjereno, ali znam da će tvoj vispreni um razumjeti. Ovaj put (a uvijek je tako, zar ne) za druge me zaboli ... jer, tko ne razumije nikada ni shvatiti neće. Drži se ove strane rijeke. Amo. Drži se. Simo.
bolegr @ 08:30 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 2, 2006
Htijući pogledati večernju nogometnu predstavu, nakon šetnji i izbjegavanja stršljenova po sljemenskim, ovaj put obilježenim stazama, zavaljujem se u fotelju i uključujem televizor na izdisaju (devetnaest mu je godina, televizoru, a to bi u televizorskom mjerenju vremena značilo da je u najmanju ruku kavkaške proizvodnje).

Kako sam bio dovoljno izmoren petosatnim tumaranjima ponad Zagreba, gledajući u izblijedjelu sliku i na njoj zelenu odmarajuću podlogu po kojoj se kreću i posrću malene bijeloplave i plavobijele figure i pokušavaju svojim najinteligentnijim ekstremitetima gurati neku kuglicu, lagano tonem u san.

Iznenada, u drugu se fotelju smješta Arhimed, uzima sa stola daljinski upravljač i nevještim staračkim rukama prtlja po tipkama. Najednom, podloga se iz zelene pretvara u ciglastocrvenu. One preplaćene bikromatske kreature se pretvaraju u gladijatore i na scenu stupa razjarena crna pantera. Ne naganjaju više one figurice Arhimedove nacrtane lopte već figurice naganjaju panteru kao što se naganja vola u kupusu. Shvaćam da je u pitanju zamjena teza, kao i da su moj epistolarni oproštaj od posla neki shvatili kao napuštanje virtualnog.

Stoga pokretom očnih kapaka šaljem Arhimeda na šaranje krugova po pijesku i odlučujem postati skladištar.
bolegr @ 11:49 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.