crta

Blog - listopad 2007
srijeda, listopad 31, 2007


Ispričaj se.

Popusti.

Napiši pismo.

Pruži ruke.

Dobar osjećaj je tako blizu.





Kako god okreneš.


moodswinger @ 13:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Noć je anonimna u svojoj tišini i muljavi prelazak u jutro obogaćeno povećanjem vlage stvara točno znanu atmosferu "što treba trunuti, neka trune". Mislim na materiju, sa ljudske točke spoznaje metamorfoze za koju smo iskoristili naziv četvrte, vremenske dimenzije, koja će se, materija, do proljeća stopiti sa tlom i obogatiti ga baš kao što mi doživljajima upijenim u sjećanja bivamo obogaćeni.


Samoupravni socijalizam, prijelazna faza u razvoju društvene zajebnice sa svojim teorijskim stremljenjem ka komunizmu iznjedrio je u duhu održavanja uzvišenosti nedostižne ideje kovanicu veću od stodinarke koja je veličinom i težinom bila dostojna zamjena za petomaračke kovanice koje su gutali predujedinjenonjemački cigaret-automati starog kova i za uzvrat davali kutiju nikotina sa sedamnaest do devtnaest cigareta i jednu dojčmarku pod celofanom, kovanicu "neprijatelj nikada ne spava" i ja se, šećući kvartom poput asimiliranog policajca u zajednici (nisam više siguran gdje rasporediti to D i to B, a ne bih se htio ponavljati, jer to u živutu dovoljno radim, iako se na kraju pokazuje da se iz kruga može i u druge oblike kretanja, nadam se ne nizbrdicom), osjećam pomalo načet tom tišinom i mišlju na tu kovanicu.


Kome neprijatelj? Uvijek sebi, to se na kraju uvijek iskristalizira u povratnu radnju poput povratnog glagola sa svim posljedicama od kojih je neke moguće zategnuti i učiniti ih nepostojećima, a neke ostanu zgužvotinama na duši poput onih bora za koje su nam kao malima govorili da nastaju usljed brige ili mudrosti, pa smo mi mali birali i ocjenjivali izbore radi kojih ćemo imati takva čela, a nitko nam nije rekao da i čuđenje svijetu jednako kao i nenadano probuđena naiva, pa mrko raspoloženje jednako tako mogu naborati čelo, a da sve to tek je odraz mijena kroz koje prolazimo na putu prema onoj fazi kada bora, ovih vidljivih, neće biti jer sve će biti popeglane metamorfozom i ostaće samo tragovi na duši ako joj je sjećanja individualno suđeno i ako nije kaplja koja se vraća u jedan ogromni kotlić (oksimorončino jedna, mogao si napisati kotlina, a i kotlovina pa se sjetiti ugostiteljskih pokušaja sa kojekakvih aeromitinga jarunskih prijeratnih, ova upadica je više radi držanja na zemlji da ne bih odlutao predaleko i previsoko, nego što joj je u ovom trenu ovdje mjesto) iz kojeg se nakapa malo nje u svaki novi organizam koji svijet ugleda, oćuti.


Zašto neprijatelj? Zašto ne čuvar? Jer uz navedenu, još mi se jedna po glavi mota. Doskočica, ne žena jer jedna je nemjerljivo velika da za druge mjesta ne može biti. "Ništa nas ne smije iznenaditi", NNNI. Nikada mi nije bilo jasno gdje se izgubilo to jedno S. Ili sam nešto krivo zapamtio? Možda nije prijeteće "ne smije" već smirujuće "neće"? Ne znam. Zato će sada, u ovaj obezvučeni sat, biti najbolje vratiti se gledajući u poneki visoko pozicionirani prozor kako odaje budnost sličnu ovoj mojoj. Neprijatelj? Čuvar? Stvar je jedna samo je pitanje s koje strane mosta gledamo i vidimo li desni ili lijevi profil onog jadnika koji opkoračuje rukohvatnu ogradu sa nadom da će u mokroj tami naći spas.


Pothlađenih ruku vraćam se u stan. U obranu od šetačkih pretraživanja, u stanu prekapam po ladici prizemnih svakodnevnih obveza ne bih li se dotjerao do fae pripreme za ulazak u svijetli dio dana do kojeg ostaje sve manje vremena. Umjesto da me to prizemljenje uspava, ja provjeravam virtualu, kopiju kombinacje stvarnosti i mašte pa mi se prsti spuštaju na crne tipke koje su različito usjajene i po stupnju toga sjaja dala bi se napraviti dobra analiza učestalosti pojedinih znakova u pismu i jeziku nam maternjem, a što je osnova bila i prije desetak godina u prilagodbi Scrabblea. Valjalo bi kutiju otvoriti i zaigrati koju partiju u hladnu kasnojesensku večer. Rezervnu vrećicu sa hrvatskim slovima imam.


bolegr @ 02:52 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, listopad 30, 2007

Difuzan je dan i gadi mi se to sivilo nijansirano prema scenografiji i produkciji loših filmova strave i užasa. Današnji datum prije šezdesetdevet godina Orson Welles je iskoristio kako bi u eter pustio radiodramu Marsovci napadaju, a čije posljedice osjetimo i danas. Jer, kako drugačije tumačiti da sve vijesti o kojekakvim napadima gledamo s distance jer kao da nam plasira neki ovostoljetni internetski Orson, a samo zato jer se ne događa pred našim stvarnim već virtualnim prozorom.  Današnji datum ove godine ja ne koristim ni za kakve napade, a ni obrambeni mehanizam mi nije na nekom nivou. Prije bi se moglo reći da sam na izvolte, a za što bih prije, dok u formi bijah skrivao pod krinkom dijeljenja bespovratnih kredita, donatorom sam bivao mentalnoverbalnim eskapadama koječijim.

To, ta difuznost dana, vjerojatno i jest razlog zašto se stvarnost polako prelijeva u virtualno, a i u obrnutom smjeru to ide. i iskobeljati se iz te melase nelako je i naporno. Isprepleteno baš kao što je to već bolje opisao Neal Stephenson u Snowcrashu. Teško. Baš kao što je teško prihvatiti svoje mjesto u hranidbenom lancu Prirode bez primjedbe i borbe.

Turbulentan je neki period i moje stanje poprima jednaku karakteristiku. Na rubu znanosti bih rado bio, no bit će da sam bliže Krležinom Na rubu pameti. Rub je širine betonskog rubnika gradskih cesata, onaj problematični, kružni koji svakodnevno nepropisno gazim na zapruđanskom rotoru koji bi jednako tako mogli zvati i u3nskim jer pripadnost granice nekome nepravedan je raspored (p)ovlasti(ca). Prešavši logično povišeni prioritet potencijalnog spajanja kretnje vozila, a i prometnica, gazim po tom rubnom kamenu nogu pred nogu dok jednim okom pratim kreanje vozila koja prolaze kružnim tokom, izlaze iz njega ili ga tek liznu lijevim bokom (ovo lijevim definitivno suvišna riječ jer znamo da se vozimo desnom stranom i znamo kako se u kružnom toku prometanje odvija u smjeru kazaljke na onom satu kakav je nekada u Zaboravu visio, a odlikovalo ga je kretanje kazaljki u suprotnom smjeru, a tek koliko sad suvišnih riječi,... nisam li već rekao da je suvišno pisati? jesam, ali se ne slušam, a od drugih bih da me slušaju,...). Moje kružno kretanje traje nekoliko desetaka sekundi, možda minutu i onda se pretvara u mješovito pravocrtno i krivocrtno, vijugavo, opet omeđeno prometnim pravilima, uzbrdicama i spuštanjima kosama onako valovito kao što se ruka spušta onom kosom blagovalovitom, a koja se, valovitost pojavi usljed gustoće i divljine.

Škripa guma nije česta pojava kad se približavam zoni 30 po kojoj se idioti u metalik ljubimcima uglavnom bave preračunavanjem kilometara u milje ili dvokilometre, pa shodno tome i kočnice rabe često do granice zapaljena, jer se i po brzoj cesti voze kao kroz pit-lane, na rubu dopuštenog, a i malo preko. E. pa jučer su škripale kočnice. I bilo je vjerojatno i šaka stisnutih i riječi koje se u finom svijetu pišu onim stripičnim znakićima koje bih možda našao da mi se kopa po fontovima, ali ne da mi se, kako bi već bilo rečeno. Možda je tko htio i iz auta izaći no vjerojatno je suvozačkog mjesta ispuna ragirala racionalno i spriječila sraz, akciju i reakciju, tko zna što još.

Pravila postoje da bismo ih se pridržavali, ali i da bi postojali izuzeci koji ih krše. Tako je i sa planovima. Zašto ne bi bilo i sa nama?

A možda je vrijeme da malo pripazim.


bolegr @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 29, 2007

Nije to nikakav moj mudroslov, niti su moje misli materijalizirane u riječi koje slijede. Tek, jučer sam čitao onako kako već čitam, paralelno nekoliko stvari i jednim okom na jednoj knjizi drugim pak na drugoj, da sam muha trebalo bi mi vjerojatno i gomila ruku. I nije to uzrokovalo nikakvu razrokost moju samo mrežu stvorilo u koju lovim misli koje lebde uokolo mene. Dio toga je toliko imozantno da vrijedi ponoviti i ovdje, jer vrijedi više od svega što ste kod mene pročitali. Ja mu kapu skidam i dižem mu jedan od mojih spomenika u glavi mi za svaku oblikovanu misao.

Ovo je samo kap u moru mudrosti koju nam je ostavio.


Kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročiti red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmo glavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš. Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Šta je onda naše u tom gužvanju? Nešto mora biti moje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti ti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje.

Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pečinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

Ili, kako bi to g. Meša Selimović rekao u jednoj rečenici: san je ono što se želi, a život je buđenje.


Nakon ovako nečega čovjeku dođe da prestane pisati i adrese na kuvertama, a kamoli nešto ozbiljnije. Jer sve napisano stoji.

Ali stoji i moje vjerovanje da buđenje i život mogu biti nastavak snivanja drugim sredstvima.

bolegr @ 08:15 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007

Hodamo Kvatrićem. Novim, nedovršenim Kvartićem koji je smetnja pješacima kojima je prolaz dopušten određenim popločanim dijelovima, vozačima u njihovim prometalima sa novom regulacijom koju poštuju do ruba strpljenja, a onda preko ruba pločnika i po pješačkim dijelovima, radnicima kojima je pola pažnje usmjereno na posao i zaštitu svoju, a drugi dio na pješaštvo što iz sigurnosnih, što iz estetskih razloga. Razgovaramo o posljedicama, uzroke ne diramo.

Ruku pod ruku kročimo pružnim sustavom Z3 (milsim da se tako zove onaj sustao popločan blokovima mozaik kocaka) jer je najmanje mogućnosti da nas pokupi kakav auto izgubljen u regulaciji prometa. Trebaš do banke, ja na tržnicu. Nekako kao da smo rasporedili zaduženja prema afinitetima i svako nekoliko ispliva na površinu po jedan par koji na obostrano zadovoljstvo funkcionira poput prevare sa ljepljivim kartama u šekretu jer čvrsta je konstrukcija iako se i nama povremeno činila krhkom, onako krhkom da neće izdržati jedno otvaranje i zatvaranje vrata i nastalu propuh koji otpuhne i ljude cijele, a kamoli komade tvrdog višeslojnog papira. Višeslojno je sve oko i u nama i to je zalog izdržljivost na smik, torziju, lom, na sve. Samo, ovo nije prevara, ovo je stvarnost koja dokazuje da vjera u nešto može biti pokretačem, inicijatorom, začetkom nečega. I Richard Dawkins bi se složio sa mnom jer smo uspjeli teoriju čajnika pretvoriti u činjenicu. Lijepu činjenicu.

Ragovor nam prekida zvonjava iz mojeg mobitela koju nikako da izreguliram, personaliziram tako da ne gledajući u zaslon, a i što mi vrijedi kad nisam još dioptriju promijenio pa bih vjerojatno tek nagađao pozivatelja čije slike nemam umemorirane, znam tko zove. I jedino mi neobično kako to čudovište zvoni kad bih ruku u toplu vodu stavio da sam ga postavio na "tišinu". Javljam se sa kratkosamoglasnim uskličnim "dá" koje ti povremeno zasmeta jer kao da plašim ljude.

- Jesam te probudio? - pitanje je koje me dovodi k svijesti. Mrak oko mene totalno mi resetira sustav skoro kao kad iz nekada ranije skuhanog i nepojedenim dijelom smrznutog graha "za drugi put" iznikne komad suhog rebarca koji oplemenjuje jestvinu čak samo svojim plivanjem u istoj, da o stalnoj nazočnosti i ne govorim.
- Kako probudio? - pitam zbunjen poput pučkoškolca koji pokušava suptillnom inteligencijom odgovoriti na trik pitanje o nepročitanoj lektiri.
- Pa tako kako pitam. Jesam te probudio? - Hrvoje će mi roditeljski, kako i dolikuje srodstvu nam.
- Aj dobro, jesi. - znam da ne vrijedi lagati, kao što već dobor znamo. Okrećem se u krevetu. Postelja je prazna. Sebe i tako ne računam. - Što je bilo? - pitam pomalo grubo, baš onako kako sam to jednom prilikom na Jarunu učinio i kad si me s pravom oprala bez kapi vode.
- Nije ništa bilo. - mirno mi Roditelj odgovara, što me smiruje, ali i intrigira jer iako sam ja taj koji plaća obje telefonske linije, uobičajeno je da ja zovem. - Sjećaš se ono jednom prije nekoliko godina jedno proljeće, kad si me usred noći budio da pomaknem sat koji su nam uzeli? Ne sat kao sat, napravu već vremenski period. - objašnjava mi u svojem stilu po kojem shvaćam da mi je stvarno kroz odgoj usadio način razmišljanja i izričaja, kakav god bio.
- Da, sjećam se. Bilo je dva poslije ponoći.
- E pa samo sam ti htio reći da nam upravo sad vraćaju onaj proljetno ukradeni sat pa da sadašnjih tri pomakneš nazad na dva. Laku noć sine.

bolegr @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2007

Bosna i Hercegovina bi na otvoreno more. Ko da nam nije dosta zmagovaleca sa sjeverozapada, sad imamo i njihove gastarbajtere povratnike, tamo naučilo slovenski lupetat pa sad to primjenjuje kod kuće. Vele da im to pravo pripada. I ja sam htio pa nisam mogao baš svake godine. Na otvoreno more, na to sam mislio, ne na nešto drugo. A za njih, e za njih ima nekoliko načina, al mi se onaj sa trajektom najsviđa. Prvo do Ploča, pa trajektom Ploče - Trpanj pa autostopom (dâ se nešto uhvatiti i u trajetku iako je vožnja kratka) do Orebića, i onda kad trajekt prema Korčuli krene, eto otvorenog mora. Samo ne bi mogli svi odjednom, najbolje da se dogovore o rasporedu kad će koja grupa ić.

Unatoč hapšenju novinara i drugim akcijama kojih se prihvati hrvatska policija (ne pominjem nikakav blog sada), nije sve tako crno u njenim redovima, ima i pozitivnih slučajeva, samo će za taj slučaj sigurno ustvrditi da je esdepeovac. Najvjerojatnije i jest. U nekom padežu.

Sesvetskog Einsteina poslalo na psihijatrijsko vještačenje. Kakvo bacanje novca. Meni to izgleda ko da ribu pustiš u vodu kako bi provjerio zna li plivati. Samo što je, kako god okreneš, loše. Ako mu dokažu da je lud, izvlačit će se na ludilo, a ako mu ne dokažu, nastavit će po starom. Krast Bogu dane i posredno nama pare. A za to hvala onom iz sljedećeg odjeljka.

Kad već pominjem genija, onda još malo znanstvenog pristupa radi objašnjenja vremenskoprostornog kontinuuma. Kad ne stigne nabrojati kvartove gdje da vuku bijelo, brižni monarh zagrebački samo pogleda na sat (vjerojatno onaj Aleksandra Stankovića) i ko pijani milijunaš drekne "do devet!" pa nek se motorizirano građanstvo slika. Subotom. Do tri. Zbog njega mi se čini da bi cijela stranačka kampanja mogla pasti u vodu. U Kupskoj. A njemu bih rado dao vremena za Cerov dolac (jesam reko glogov kolac? ne).

I pašteta, umjesto šlaga, za kraj. Kad bi im barem bio kraj, ne mislim fizički, ni muzički, ni likovni, već politički kraj (ovo se ja kao izvlačim za svaki slučaj da ne bi ispalo da prijetim). Hrvatska dajkunska zajednica ima svojeg Bandića (priča se da je njihov/a žemskog roda, a meni žao jer to vjerojatno sve druge žene vrijeđa). Pustio drčni operoljub Ivo sa verbalnostegovnog lanca svoju ljubimicu, a ona mu odmah uzvraća najbolje što zna ak se mene pita, pa kaže: što ne vrijedi za Zorana, vrijedi za Dalibora. Predlažem Milanoviću da umjesto svoje kampanje ugošćuje Jacu i samo je pusti govorit. Što se mene i izbora tiče, ona mi je jedan od glavnih aduta. Da će popušit. A poslije kampanje rado prilog obilati dajem.





(... otišao na kavu, Onu kavu ...)



P.S.
Pretjerivanje sa poveznicama (ili da budem razumljiv: link overdoze) namjeran je, kao uostalom i štošta drugo, ali mi se čini da zavrijeđuje svakog klika. Dobro, ima onaj jedan (HaDeZetov, e jbg. opet sam ga stavio) koji nije nužno kliknuti, dovoljno je i u Snapshot prozorčiću oko umoriti).
bolegr @ 08:41 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007



If you can't reinvent yourself, you might as well be dead.


bolegr @ 15:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare




Link govori više od riječi.


bolegr @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare




Ne bih smetao, ja bih petak čestitao, ako smijem, a ostalo ... e, to ipak samo na uho.


bolegr @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007

Francuz odgovarajuće boje, ne crn i garav, ovo nema veze sa rasizmom već sa Dinarom, pekarom, da ne bi pomislio tko da je planina u pitanju, i spretnošću osoblja iste. Pa još drniškim zaleđem propuhani pršut rezan ne baš sigurnom tetkinom rukom, i taj pršut više nije od babe, svinjski je, a i bolje, to sa rezanjem, ne sa babom, jer su komadi kraći, lakše svladivi zubima. Sir kupreški kupljen u Livnu na tržnici, a prema monologu na koji će strpljivo biće čitateljsko naići kasnije. Drugi sir zagorski, ne iz Zagorja već iz Zagore (možda se kaže zagoraški?), miješan, mješalicom i od mlijeka dviju raznorodnih majki. Rajčice šljivarice na četvrtine narezane jer nije bilo trešnjastih. Malo soli, stonske. Ne vidi se po smjeru u kojem se grupiraju kristali već ja pitao pa znam. I za kraj glavni začin: nekoliko dobrih ljudi, uz dužno poštovanje odsutnima, i eto onoga nečega što se zove dobro druženje. Sve začinjeno poludegustacijom plavca i pošipa jednoga majstora sa dva otoka. Poludegustacija je, jer onaj posljednji dio degustatorski, izbacivanje tekućine iz usne šupljine nitko nije svladao. Povod? To je pitanje postavila i kratko vrijeme jedina ženska osoba u društvu, a nova, i dobivši odgovor da se slavi četvrtak zaustila reći da nije pomenuti dan, a onda shvatila da je Majmunovo svetac koji slavi ova heterogena skupina koju socijalna kohezija i individualne radoznalosti drže skupa i omogućuju širenje pozitivnih vibracija uokolo tako jako da sam se i ja u jednom trenutku, propuhan milijardama neutrina koji su sobom to sve paralelno i poput duše nevidljivo nosili, osjetio kao da mi je dobro.

Usporedni svjetovi kao da su se pojavili u jednoj točki i svi, skoro svi moji Ja su tu negdje, okupljeni u tišini koju splet žamora i glazbe omogućuje. Naoko nevezani razgovori utapaju se u glazbenu podlogu o kojoj mari onaj koji ni nas niti jedan tren nije zanemario. Hm, kad smo kod zanemarivanja, zanima me bi li Perin kupac Zane da sina ima nazvao istoga Mariom.

- Pitam ga ja "jel, matereti očega je?", a on mi ko ispuške odgovara "kravlji, čist kravlji. Neb te lago.", pa kako ne bi čojek od njega kupio kad tako otvoreno ne laže? Pa ga pitam "Pošto?" a on meni "dese maraka kila. Niđe boljeg neš nać. Evo svaki ima oko dvi kile. Moš birat." pa mi odvaguje rukom i pruža jedan ko da ću ih ja sâm vagat. I uzmem ti ja dva komada, jedan za ženu i mene, a drugi za ovdje i ... E, jebiga, Aka! Zaboravio sam ti knjigu uzet! ... Ko bi se Meše sjetio?! Ma, sjetio sam se, al stvarno nisam imo vremena, sa starom sam bio i na groblju, ... ma znaš kako je. - ispričava mi se Hrvoje. Lijepo, ali bezrazložno, nisu knjige zečevi. Pobjeći neće. Možda će, ili već jeste, pobjeći pravi moment, no možda naleti kakav drugi, možda i bolji, optimista u meni besmrtan je koliko god ja ne htio to.
- Dobro, nea veze, doći će već nekako - dodajem dok istovremeno mislim o onom sladoledu, o dvije kugle nekog tamnijeg i toplijeg sladoleda i trešnjama, o onoj toplini koja se širi tijelom nesvjesno, iskonski podatno i predano poput žrtve oltaru, a nije žrtva već sudioništvo u ljepoti spajanja svjetova, galaksija cijelih...
- Ovaj drugi je mješavina koze i ovce, ali neće mi reć u kojim omjerima je. - vraća me u stvarnost i moj pogled pada na uredno narezane kriške bijeloga i žutoga, prave droge iscijeđene iz vimena i dorađene ljudskom maštom i aktivnošću nekih sitnijih, oku nevidljivih živina, pa se okrenu prema drugoj strani, prema pristiglim kolegama po struci i ljubavi prema iću i piću i započe drugu priču. O dvodnevnom rikavanju, o novom starom karavanu, o ovcama, skulpturama,...

Ne slušam ga dalje jer mi se Aldo odnekud u kadru ukaza poput Gospina ostarjelog Sina, koji je upravo završio tolerantni dijalog i prepirku, Aldo, ne Sin Gospin, sa Koljom o stavu  po pitanju šekspirijanskodepilacijskom: buš ili ne, to kada su u pitanju žene, ne nikako onaj, izbjegavam dodati epitet koji ga krasi kako bih time izbjegao krivo shvaćanje, kreten, pa nastavlja nekoć započetu priču o svojem viđenju sebe i okoline:
- Ama Aka, znaš, ne opterećujen se ja sobon. Moje ti je ovdje bit i razumit sve okosebe.
- Je, a kako znati razumjeti oko, ako sebe samog ne razumijem? Kako da znam razumijem li ili sam u svojoj nerazumnosti izgubljen slučaj? Ma ja jesam izgubljen slučaj, samo što me ona koja treba ne nalazi više.
- Daj nemoj lupetati sad da ne upotrijebin kaku pogrdniju riječ u neprimjerenom okruženju. - okreće se prema ženi voćnog imena i namiuje joj suvinovnički - Nije moje da ja sebe razumin, moje je poslanje razumit sve ljude, događaje, sve ovo oko sebe, a ti ćeš mene pokušavati razumivat, zato si ti tu, i ona, i on... - nastavi Aldo nabrajati sve oko stola prelazeći rukom kirurškorestauratorski precizno po obzoru Boravka pa se zaustavi opet na mojoj prikazi, spusti ruku prema kristalnoj nožici i u znak završetka ekspozea isprekidanog vremenskim diskontinuitetom i mojim potpitanjima.
- Da sam znao da si tu, donio bih ti Marlboro. - kratko će mi slušanje Alda prekinuti Joe, a u pauzi između dva obraćanja Dadi.
- Dobro, fala ti puno, donesi sljedeći put pa ostavi ovdje, a ja pokupim kad stignem. - velim.
- Može, ona moja je sve složila, pa ti vidi...

Još je gomila riječi prostrujala to kasno poslijepodne zrakom ispunjenim nikotinskim česticama koje su bile upornije od Samsungova klimauređaja koji mi je više ličio na kvadratni monitor, i gomila se vina ispila i prelila po kvalitetnoj želučanoj podlozi, i pominjalo se i citiralo starih mudrozbora, poredilo se jedne sa drugima i sa ovim što se Danas zove, pa sa nama svima i skupno i pojedinačno, i ideja i misli prostrujalo skupa, ruku pod ruku, ili samostalno da mi se ne da više o tome svemu. Jer, okrećem se natrag i vidim da su komunikacijski kanali već presloženi i da sam slobodan svoj dio uprijeti gore, visoko i polako mi svijesti dolazi i ono Ja koje me zove da se maknem od ove raspoložene nakupine i krenem put neke druge tišine, malo mračnije i hladnije. Onom paru pauka što ne prodah i svemu onome po čemu mirno hode u mojem izbivanju.

Priznam, sve sam mogao puno jednostavnije:
- sir tvrdi nemiješani, krava
- sir tvrdi miješani, ovca/koza
- rajčica šljivarica
- pršut drniški
- sol stonska
- vino bijelo, korčulanski pošip
- vino crno, viški plavac
- voda, zagrebandićka rinfuzna
- veste i košulje, Marlboro
- [sad tu ide i nabrajanje imena nazočnika, a to mi se ne da]
- i za kraj zbirna imenica (valjda je): druženje.
Ali nisam.
Jer vjerojatno ne bi bilo zanimljivo za čitati.


bolegr @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 24, 2007

(Naslov mi ispade kao zastava, a da veze nemam ni sa stjegonošama, niti sa obrnutog redoslijeda trilogijom Kieslowskoga koju bih rado pogledao ponovo s naglaskom na Crvenom, a ni sa Krležom, iako mi ovo potonje može biti i žao, ali samo donekle jer kako reče sâm kad ga jednom prilikom pitalo o potomcima i nemanju istih, hladno i bešćutno je odgovorio da ne bi volio da mu djeca liče na pretke pa je bolje i da ih niti nema.)

Bjelina, biserno prljava, a radi nedostatka svjetla ili radi umanjene moći refleksije same podloge, bila je poprskana tamnocrvenim kapljama organskog porijekla. Krv na pločicama, prva je pomisao, dok druga pomisao odmah iz ugla viri utjelovljena u nekoj staračkoj, do posljednjeg trena funkcionalnosti zamišljenoj, glavi otkotrljaloj niz krupni tucanik prekriven debelim plaštom razdjevičene bjeline snijega.

Ne. Pogled se širi i čistina forme površine stola boje tamne čokolade kvadratnog oblika bila je narušena velikim kupom sladoleda od limuna vjerojatno, prelivenim sirupom od trešnje. Preljev nije učinjen nikakvom trešnjom već mirnim kružnim pokretima koje bi najlakše bilo opisati sinkronim pokretima sa onim zglobnim potezima vješte gimnastičarke na parteru sa trakom u ruci. Zagledan u taj sladoled, sjedi na tapaciranoj sjedalici boje vanilije (o da, ovdje je sve, ukoliko si čovjek da truda pa nađe inspiraciju, uređeno sa porukom: "upravo ste ne izvoru slastica svojeg života") i prisjeća se splita, onog splita koji se piše malim slovom, a kojega nije bilo, ali je bilo nekih čokoladnobrodskih aranžmana koji su plijenili poglede bliže okoline. I sjedi sad sam kao pas, baš kako bi mu rekla jedna poznanica u nastupu bijesa i iskrenosti ( "sam ćeš ko pseto ostati, pogledaj se, ko bi tebe mogao trpit, a o ljubavi da ne govorim?!").

Malo mu je muka pri pogledu na taj aranžman jer ga asocira na one gore prve rečenice i odguruje od sebe staklenu posudu na petcentimetarskoj nožici, lagano ustaje kako ne bi rubom mantila zakačio pomenutu i polagano išetava iz ovog hrama slastica, kako bi ga nazvao vlasnik da ima dovoljno arogancije i mašte. Ustvari, laže, nije se odmah sjetio toga već onog drugog kadra sa čokoladnim jedrima i i jedne sasvim druge nedovršene priče.

Okrenuvši korak prema desno odluči pogledati uspinjaču, padinu sa ona njena dva plava vagona, zagrebački plava kao što je ostao tek pokoji tramvaj, nepolijepljen i prebojan sitnodušnom pohlepom. Pa mu pogled zapne za Kutjevo, nekadašnje Kutjevo, danas Valis Aurea, u kojem je proveo desetke zanimljivih ručkova i večera u doba revolucionarnih sloboda, dok su svi bili bez titula, samo sa onim što je spužvastom moći mozak upio prolazeći kroz događaje i skupljajući osjetilima informacije.

Sjeti se svih kravata umrljanih vinom i masnih fleka od raznih variva sakrivenih tim istim vinskim kravatama i sve natopljeno idejama uzvišenim neopterećenim svakodnevicom koju danas r_etropola trpi, jer nije drugo do r_etropola kad se omo m već počelo urušavati i ako ovako nastavi, ostat će samo - __pola. I još mu posljednje posjete slika nekako ostaje u prostoru između ušiju, hrvatsko-engleski pokušaj komunikacije osoblja sa frankofonskom gerijatrijom koja je svakim trenom prijetila postati nečim sa prefiksom nekro-. Kuhano povrće  i lešo govedina,  kruh i čaša piva. Tada je prvi puta vidio jesti kruh. Do tada su to uglavnom bili  prilozi na brašnasto-krumpirskoj osnovi. Suho kasnoposlijepodne kasnoljetno. Milina od dana, poput onih kada se jablansko suho lišće nakupi u količinama pa možeš hodati kroz njega i uživati u osjećaju da nisu voda koja otporom materije usporava kretanje.

Ispruži ruke i kažiprstima i palčevima uokviri, iskadrira slihu cijelog vrha Tomićeve pa sve do vrha Uspinjače. U kadru mu nedostaje ulaz u urarsku radnju i baš kako ga se sjeti, primijeti otvaranje tih vrata i dvije poznate figure kako se pozdravljaju sa osmijehom koji govori da je posao obavljen na obostrano zadovoljstvo iako oba misle kako ovaj drugi ne zna koliko je propustio. Napravi još korak i pol unatrag kako bi bolje uhvatio sve elemente kompozicije i pod nogom osjeti da je već na tramvajskoj tračnici. Još samo da izoštri i da virtualno okine snimku. Nakratko pogleda ulijevo niz Ilicu prema Gajevoj i onda se sjeti da je pogled u krivu stranu.

Okrene glavu put Trga i vidi kako mu se približava jedno veliko crno, u plavo uokvireno, slovo U. U skoro nepirmijetnim zavojima š
kripoklizno mu se približavao tramvaj nekada i negdje zavan treska, a vjerojatno radi kvalitete i prirode kretnje. Kroz glavu mu, dok se okretao da okine, prođe mu kao metak kroz glavu slika onog starca iz djedova sela, pa Frane Lasića iz Vrdoljakova Marinkovićevog Kikloopa, kako se ono zvao... Tresić,... da Tresić, Melkior Tresić i njegovog hoda, prije bi bilo izgubljenozamišljene šetnje nesvjesne dolazeće opasnosti, pred onim utjelovljenjem ratnog i svog drugog zla u nekoj prastaroj tramvajskoj kompoziciji koja se ljuljala kao stelna krava po Vodnikovoj.

Vrati se u Sada i pogleda uprtog kroz pravokutnik od prstiju klikne, škljocne, okine migom oboočnim, spusti ruke i makne se na pločnik postajući nedostupan ovoj plavoj nemani u istoj mjeri u kojoj je i glas tramvajdžije bio nedostupan njegovom uhu. Prolaznici su se čudili i zagledavali ga. I prolaznice su se.

bolegr @ 13:46 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007

Žuljavom ljevicom je prešao preko naborana čela. Sâm sebi izgledao je kao stari kvrgavi hrast natopljen mutnom vodom spore rijeke i naftom, onim njenim taložnim ostacima. Teško je bilo i to saginjanje radi vezanja cipela. Sreća da Darinka tu i tamo navrati da mu opere noge i potkreše malo one okoštale pandže od noktiju na nogama kako bi mogao nazuti ove svoje crne izanđale cipele.

Desnicu je oslonio na korman bicikla koji se sjeća, bicikl, i Hrvatskog proljeća, a kako i ne bi kad je proizveden one godine nemira pariških studenata kojih se pak on, Gašpar, sjeća samo kao nešto nejasno, jer kako bi i zašto imao prosvjedovati radi kojekakvih nepravdi dok ih čeka posao u toploj sobi uz neku pećicu iz koje vjerojatno malo sa strane promoli jezičac nestašni topli dim jer je uska limena cijev, kako bi se bunio na poluudobnu stiolicu koja može izdurati čevjeka osam sati, kako bi se bunio netko na to sve? Naročito on, kojeg život mazi jedino šmirgl papirom ne birajući ni mjesto ni vrijeme tog milovanja studenom vodom, brijućim vjetrom ili pak ljeti nesnosnom vrućinom i svom drugom prljavštinom koja se rastopi i biva nepodnošljivija nego zimi?

Gura taj bicikl kroz ovaj nenadani i nevini snijeg. Na bicikl je okačena veškorpa sa ribom, friškom. Jučer upecanom i očišćenom, a sad je već na putu za grad. Bit će tu za prodati par velikih bucova i tri srednja smuđa, oko pet kila šarana i malo manje babuški plus petnaestak cverglova. Kad se sve zbroji, bit će novca za do sljedeće subote za život, kakav god bio.

Tamno j zelena boja tog bicikla, ona hladnozelena, baš ko plava Vladinog politrenog lončića za vino, onog Vlade odprekoputa. Runi se ta boja kod sastava šipki râme dok su ovi, nekad kromirani dijelovi, od zvona do poklopca vilica poprskani rđom ko kad snajka od izákuće zakolje pile pa ostane traga po kuinjskom zidu pri vrhu onog dijela koji je polepit keramičkim pločcama koje nikada nisu dovoljno čitse kolko je uspijevo vidit il ak se usporede sa onima u radnji mesara Steve.

I taj mesar. Na prevaru j uzo starom Šandoru najmlađu kćer. Julišku. Njem na prevaru, pred nosom. Starom je obećo dat još jedan komad vinograda kako bi ovaj mogao imat dovoljno grožđa za napravit vina i moć pit preko cijele godine. I sve to samo jer mu je ćaća, Stevi, obećo prepisat tu mesarsku radnju.

A Jula, Juliška. Nij mu vjerovala. Tá, on je mogo svega imat samo da j pošla za njega. Bio b on dobar muž. Ne b on svu onu zemlju prodo, zapio i ošo u alase. I sad, kad sokakom prođe vidi je kroz oni metalni izlog sa velikim prozorma ko kroz kakav televizor da j gleda. Uvijek zategnuta ko komad velike ljudske švargle. Crne oprave, al ne one radne već svečano crne. I bijelih obraza poput porculanske kineske lutke što je vidio da je jednom doktor iznosiio iz auta, i sa mrvama rumenila pod jagodicama. Ojačala j malo, al je i sad prava.

Huče vjetar i nosi sitne grančice pišući po snijegu nekim nepoznatim pismom neku poruku nekome. Uši su, ono malo direktnom zraku dostupno, staklasto krute i hladne, zvuci se gube u labirintu vjetrovitih minikovitlaca. Oči su Gašparove uokvirene trepavicama bijelim od nahvatalih dijelova pahuljica (nije li pahulja čarobna jedinka poput kapi ili pruta, poljupca, ne može je biti pola jer je i ta polovica opet jedna cjelina, manja, ali cjelina, cjelovina?) tako da od svake zrake svjetla koje prodire do njega sa rijetkih drvenih bandera ukrašenih emajliranom rozetom u prozirnim balonom iz koje svjetlost pršti u polusfernom smjeru, tvori neke vilinske duplokrižaste zvjezdice.

Prti Gašpar snijeg dok mu hladnoća odnekud u nosnice donosi miris slanine iz neke pušnice, tko zna čije jer, daleko je od sela, a tu je i miris šlepera. Ne tegljača dunavskih već onih pružnih, u naftu natopljenih hrastovih pragova. Onih što griju dva puta. Prvi put kad ih piliš i cijepaš, a drugi put kad oprezno dodaješ u vatru da ne bi rastopili peć. Bliži se već i obris sada sive zgrade željezničke stanice. Još malo i, zna on, naići će vlak pa će ostaviti bicikl na stanici, kao što rade svi koji poslom u grad moraju, i oteglit do pijace ove dvije torbe. Onda će se malo počastiti onom industrijskom žesticom i natrag, u selo, u toplinu onoga što je od doma ostalo.

Fijuk vjetra se naglo pojačao u nesnosno jak zvižduk. Kroz Gašparove trepavice i napola spuštene kapke, dvije su vilinske zvjezdice svjetla rasle naglo poput kakvih eksplozija. Rukama je stegnuo ispucalu plastiku drški upravljača i pod svojom crnom smrznutom cokulom u snijegu osjetio skliskost hladnog čelika željezničke tračnice.


bolegr @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Vratim se  - ne vratim se. Ma kako da ne. Ima situacija u kojima čovjek često može reći: pored tebe mi je teško, a teško mi je i bez tebe. I što onda napraviti? A energije ponestaje. Stanjuju se zalihe poput čiste vode u Zagrebu. Ima spojivih elemenata za koje bi neto rekao kako je uredu, a sami elementi se ne bi složili u tome, a ima i nespojivih za koje nitko ne bi ruku ni u toplu vodu stavio, a funkcioniraju. Padne mi na pamet duet, meni osobno nespojiv, Arsena i onog napuhanka (nije to epitet iz ljubomore već čovjek mi tako izgleda) iz Dubrave na čiji koncerat nikada nismo otišli, ali smo bili jako blizu tome, i unatoč tekstu, osim ako to nije istina, a to ja sada ne znam, koji sjetom i tugom razara sve golemo što bi mi moglo pasti na pamet, zvuči sasvim dobro uzmemo li u obzir njihove pjevačke sposobnosti i moj sluh i uopće moj osjećaj za glazbu (koji je otprilike jednako spojeban kao i osjećaj za trenutak, odlaska ili čega već na primjer).
 
Dotičem se nekih religioznih trenutaka u povijesti jer me na to tjera Sada. U uredu je plus sedamstošezdesettri jer nitko od nas dvadesetak ljudi, tehnički obrazovanih, ne zna sa Honeywellovim zidnim potenciometrom koji je usko vezan i žično spojen sa istoimenim klimauređajem raspoređenim po ovom uvjetno rečeno uredu od dvjestotinjak kvadrata tako da ga ima posvuda i sa svih mjesta kao višeglavi zmaj, neki veliki Gleepov predak (i jednorog bi mogao biti zahvaćen šetom jednako velikom kao i imenjak nepranjem), i bljuje toplinu koja nam se čini jednakom onoj vatri kau u pravih primjeraka vrste. Religionzne detalje, ako su do sada bili nevidljivi, pronalazim u bekhendslajsparaleli sa Eccovim Imenom ruže i inkvizicijskim spaljivanjem naivnog svećenika koji biva žrtvom svoje naivnosti i dobrote koliko i zloćom onih koji su svoj red izvitoperili. Ili možda nisu, možda je tako i zapisano, ali drugačije prezentirano? Tko bi sad u ovaj vreli tren o tome...

Kad smo već kod Honeywella, na tržnici mi u subotu umjesto meda od maslačka teta Đurđa ponudila Medljikovac, kaže: "Ako tražiš maslačak, znam zakaj tražiš, a onda uzmi ovo, to ti je najbolje kaje Priroda stvorila za povećanje imuniteta organizma." Ja je bespogovorno poslušao i kupio teglicu koja sada na Uhranjenom u kuhatoriju čeka. Ako ništa, onda da je ja odnesem. I dođem kući i gledam u tu teglu, i gledam pa mislim... da je Ratio sâm tamo na tržnici bio, osvrnuo bi se na taj štand i sa sjetom otišao dalje, no kako su ruku pod ruku Emotio i Ratio bili, Emotio se poput zabrinutog malog djeteta zalijepio za rub drvenog pulta i okom tražio riječ maslačak po staklenkama isve dok teta Đurđa nije razriješila muku. I sad, ostala je samo briga.

A mi u uredu već izgledamo kao proljetni snjegovići. Šire se arome kojekakvih napitaka, mirisnih pomada, šire se i one arome koje na teve reklami nekoj simbolično nacrtanim praščićem dočaravaju. Temperatura je i dalje pomenutih  puno stupnjeva Nivesa. I Prijeti nam dehidrirati bez obzira što smo i bačvicu skorodvadesetlitarsku sa pripadajućim stalkom-pipom prisvojili i što smo smanjili kretanje samo na pokrete prstiju i očnih jabučica, i povremeno pomicanje stolice sa dupetom skupa a u cilju rotacije od oko pišljivih tridesetak stupnjeva (ovaj puta je kut u igri pa nema Celzija).

Uvijek se može jamrati, zar ne?

Vratim se  - ne vratim se. Inventura. Prodano - nula. Ostalo - hm... čovjek se nekih detalja, bilo nebitnih, bilo krucijalnih načisto ne može riješiti (čitaj: podsvjesno ne želi, jer tu vjetrojatno stoluje Emotio dok Ratio samo kima glavom poput paščeta iza zadnjeg sjedala automobila sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a i danas pokatkad). Uporniji su od savjesti koja manirom pitbull terijera grize potkoljenicu kako bi svratila pozornost na svoje postojanje. Ili da parafraziram, od mene možeš otići ili ja od tebe, ali ti iz mene nikada.

Up 'n' down ili obrnuto, ovisi o mjestu početka i kraja ...

bolegr @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007

televizor bez antene
hladnjak uhranjen
perilicu rublja skupa sa kamencem
štednjak ugrađen u dasku koja ne nedostaje

nešto posuđa
tepih ofucan
police crne
komodu bijelu

printer i dva skenera siva
peglu i fen tamnoplave
zelen kišobran
i slike i grafike

knjiga trocifreni broj
ploča gramofonskih manje
devedea i cedea nekoliko
par pauka sa paučinom

dvije biljke maloljetne
krevet rabljen
stan u najboljim godinama
i organe polovne starije od stana.



i to je sve, više niti nemam. detalji dostupni na upit. a sad, moram ić...
po cigarete. ili tako nekako.

kako god.

vratim se.




bolegr @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2007

Sjećam se jednog davnog ranog poslijepodneva. Na Trgu sam, pod jednim od kandelabera bližih hotelu Dubrovnik vidio propalu spodobu koja mi je odnekud bila poznata. Prišavši, kao slučajno, u prolazu, najbliže što sam mogao a da me ne osupne vonj koji se širio uopkolo dotičnog kandelabra i onoga koji je pod njim sjedio, primijetio sam da To što vidim nije optička varka. Preda mnom je u klošarskom izdanju sa svim potrebnim detaljima, od usjajenih natkoljeničnih dijelova traperica i isto takvih laktova na jakni kojoj se boja nije mogla razaznati. nadlanica bojom i teskturom bliže zagorenoj kori kruha nego ljudskoj koži, neuredne brade boje hlača, mirisa neugodna do odbojnosti sjedio čovjek kojeg znam.

U jednom djelići sekunde, možda tek dužem od treptaja oka, dogodio se kontakt. Pogledom. Bistrina u mene usmjerenih svjetlih očiju pod slamastom neurednom žutom kosom koja je odavala slavonsku ravnicu i žitna polja kojom se hranila duša u nutrini, dala mi je do znanja da na mramornom podestu ne sjedi ruina već čovjek sa svrhom i razogom.

Nekoliko mjeseci poslije u subotnje prijepodne srećemo se na kavi i Žac mi objašnjava kako je pokušao dokučiti dno i sa njega sagledati život kakvim ga vidi sve veći broj naših sugrađana i o svemu napisati tekst koji neće biti preplavljen floskulama i površnim slikama.

Noćas, u nedoba, kako bi rekli naši stari, listam virtualne novine i blogove na kojima se da čitati misao i nalijećem na vijest
(DebeliSchef, Net.hr, Index.hr) o hapšenju novinara i blogera. Uhićen je i priveden na saslušavanje slobodni novinar, novinar-istraživač, bloger 45 lines, Željko Peratović, a radi sumnje u odavanje državne tajne.

Poznavajući njegov sustavni način rada još iz doba dok ga se moglo redovito čitati u Globusu i Vjesniku i vjerujući u njegovu dosljednost provjere informacija i izvora, pitam se što je državna tajna?

Je li državna tajna sve ono na čemu ne piše da nije? Gdje je ovdje famozna granica između slobode govora i objavljivanja informacija i državne tajne?

bolegr @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007

Premalo je velikih ljudi da bismo ih tako lako puštali da odu. Ili nas negdje čekaju? Saznat ćemo to svi bez obzira na raspored krivulja na jagodicama prstiju. Do tada ćemo i bez njih kročiti tlom i prtiti putanje svoje potpomognuti mišlju na njih. I radošću što smo nekima bili suvremenici, poznanici, prijatelji.

Premalo je velikih ljudi da ih ne pominjemo češće jer veliki su ljudi pokretači evolucije i napretka, svojim djelima, riječima, idejama.



Premalo je velikih ljudi. Nosimo ih bar u srcima.


bolegr @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

Doručak u pola tri ujutro nikako ne može biti nešto čime bi se trebalo hvaliti. Zato hvali i nema mjesta, a ne kao inače. Vjerojatno sluđen rasporedom žive materije po prostoru spavanje nije radnja, ili bolje reći jeste nedostatak radnje koji se događa pa i taj doručak izbjegava. Pali radio, takozvanu liniju za koju bi nekome trebao platiti da je odnesu u eventualnoj suludoj ideji o prodaji te iste linije, i kao sluša nešto, a ta mu je muzika tek neka podloga jer u dvorištu nema nikoga od pretplaćenih šetača na početku ili kraju karijere zvane život koji bi razbili tišinu. Povremeno mu do uha dopre neki komad rečenice ili koji sklad glazbeni, no to mu samo prođe mimo svijesti i odnekud mu u misao utrči rečenica: "Volim trešnje." i ne može je se riješiti. Izvrti film unatrag preko nekoliko vremena, no ne može je locirati. A zna da postoji i da je tu, blizu.

Zato odlazi do kuhatorija kako bi složio, za ovu priliku cimetiranu neskavu (uvijek, ali baš uvijek ga to asocira na ono čudovište iz škotskog jezera) i usput radi inventuru u hladnjaku. To bi trebalo značiti da će opet baciti neke neiskorištene, propale hrane. I zaboli ga to ne radi trošenja novca na nešto što na kraju baci, jer novac bi i tako na nešto potrošio, već radi one Gladi koju ne može utažiti jer je daleko, predaleko da bi mogao ponuditi gašenje.

Ne previše vremena utukao je na razmišljanje hoće li se u ovo gluho doba, a stvarno je gluho jer se ne čuju čak ni automobili kako probijaju zrak kotrljajući kotače po asfaltu Mosta mladosti i njegovog produžetka, nadvožnjaka nad zapruđanskim rotorom, posvetiti nekom od eksperimenata u kuhatoriju, a za koje još nije siguran jesu li dotakli onu notu jestivosti bez ostatka i zamjerke. Odluka je bila jednostrana i u korist vraćanja u krevet gdje ga je još od sinoć čekala jedna od onih koje su uvijek spremne podati mu se. Knjiga.

Unutar nekoliko sati vrijeme se promijenilo i kava se sporoispijajuća pothladila. Nije siguran može li se opisati ta promjena onom koja gura na bolje ili onom koja vuče na gore, lošije. Promijenilo se vrijeme kao u Parizu, onako kad za dana prođeš nekoliko desetaka kvartova i tri godišnja doba. Iz ukočenosti krevetskog čitača punoj svijesti ga dovodi kupaonički ritual. Oblači se za posao lijeno i nedefinirano utučeno od proteklog dana dok ga ova magla asocira na one dane koji hladni nastaju i rastom bivaju sve topliji tako da su u podne već sasvim podnošljivim zimogroznicima, a vrući onima koji ubundani moraju rano od kuće, na one dane kada je, ne kao sada sa pet metara visine već sa desetog kata gledao u svijet kao iz čaše mlijeka.



bolegr @ 09:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, listopad 16, 2007

I manifestacija Života često fascinira. Pobuđene senzacije u oku, uhu, srcu, dosežu ponekad neslućene visine. Kvaliteta se ne mjeri iskustvom. Već samo osjetom koji dobijemo, uhvatimo i ponesemo sa sobom. Zauvijek, ono naše, ljudsko, konačno zauvijek.

Toše Proeski
1981. (Kruševo) - 2007. (Nova Gradiška)



Počivao u miru.



bolegr @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

Prvi Ga je put vidjela kao srednjoškolka. I kao da je vidjela Boga samoga. Naočitog, visokog, pametnog. Svemoćnog. Tada je odlučila da će biti Njen i ničiji više. I tako je i bilo jer Ona uglavnom dobije sve što zamisli. Upravo onako kako je dobila i prvi auto i kako se upisala na fakultet, ne onaj isti koji je pohodio On, već u susjednoj zgradi, da Mu bude blizu. Znala je sve Njegove kretnje napamet, svaku grimasu, konstrukciju rečenice, čak je i tijek misli Njegovih znala.

To što je vidjela Boga u njemu, nije u Njoj pobudio veću vjernicu nego što je do tada bila. Pragmatična kao vjernica koja je treću ploču ispustila i razbila pa je ostalo samo deset zapovijedi, a kojih broj zna, ali im ne zna sadržaja pa tako u neznanju samoopravdavajućem niti ih se pridržava, u svojeg je Boga gledala više kao u Ono što će je voditi kroz život u njenim zacrtanim planovima nego kao u neko idolopokloničko svevišnje biće.

I kako je već zacrtala svoje planove, isti su se tako i odvijali. Nakon završenog fakulteta On se zaposlio u lokalnoj tvrtki na mjestu inžinjera, a Ona je imala pred sobom još par godina grijanja stolice i premetanja knjiga po stolu i policama.

No, koliko god pragmatična, nestrpljivost je bila njena karakteristika. Ne mogavši dočekati kraj tog svojeg visokoškolskog obrazovanja, iskoristila je nedostatak zaštitnih sredstava i svečano Mu jednog dana, uz nedjeljni ručak koji je sama spremila, klasični onaj ručak uobličen u jestvine redoslijeda juha, kuhano povrće, pirekrumpir i piletina, objavila da izraz onog prometnog znaka "djeca na putu" u njihovoj do tada neslužbenoj zajednici dobio drugi značaj. Ne može se reći da Mu je komad batka, koji je Ona, uskraćujući sebi najbolje, pomno izabrala za Njega, ostao u grlu ili da mu je srk juhe otišao u krivi sokak, ali da su se na tren svi parasimpatički mišići stisli - jesu.

Nije Ga to neugodno iznenadilo. Već e naviknuo na njene eskapade i povremene nesistematične životne poteze no On je bio taj koji je sve to uspijevao ispeglati i dotjerati do funkcionalnog stanja. Tako je sada, iako sa velikim veseljem u očima i srcu, ovu informaciju prihvatio kao još jedan solo potez u nizu, i koji je iziskivao daljnje planiranje Života. A to će planiranje, ako želi da bude korektno odrađeno, pasti na njegova pleća.

Nedugo poslije uslijedilo je vjenčanje u jednom od boljih gradskih hotela. Uzvanici su se, a i uzvanice, zabavljali do kasno u noć, a neki i duže, do sati kada je ribarnica već otvarala svoja vrata. Nezaboravan pir ovjekovječili su prijatelji, kumovi i roditelji, a oni su se iskrali pokušavajući ukrasti nedjelji jedan od onih trenutaka strasti koje će pamtiti do kraja života.

Konačno sami.

Prva je normalna nedjelja Njihovog Života i nakon kasnojutarnje ophodnje tržnice i dućana u susjedstvu, sa cekerima, vrećicama i lokalnim dnevnih tiskom Ona ulazi u stan i odmah se baca na pripremu ručka postavljenog već kao tradiciju. Odmarala se u kuhinji i znala je sa kuhačom unatoč tome što je za radnog dijela tjedna prije izgledala kao mladi tigar koji se bori za svoju hijerarhijsku poziciju u poslovnoj džungli.

- Dragi, za tebe samo najbolje. - govori mu dok je maknuvši jušni tanjur, na plići pored pirea od krumpira stavljala komad batka sa zabatkom, crvenkaste pokrovne kožice, kao sa reklama koje će kasnije imati svi proizvođači hrane materijalizirane u ptice, a kojeg se i do sada rado odricala u korist Njegovog organoleptičkog zadovoljstva.
Gleda u Njen tanjur sa kojeg se bjelasa komad prsa, suh i vlaknast, baš onakav kako je oduvijek volio.
- A zašto sebi uskraćuješ To najbolje? -
- Jer je najbolje rezervirano samo za najbolje. - cvrkuće oko Njega dodajući mu zelenu salatu začinjenu upravo prema Njegovim željama.
- Dobro draga, ali onda si uzmi taj batak i molim te, daj mi već jednom to bijelo meso koje obožavam.


I čestitam vam svima Svjetski dan hrane. U to ime jedite dobro i budite zadovoljni.
bolegr @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007

Nakon skoro godinu i pol dana ponovo mi je ušla u život. Opet se pojavila.
U svom stilu. Bez najave. Kao kakva vještica na koju u idiličnim periodima života uspijemo zaboraviti, potisnuti je kao što svjesno ili nesvjesno (ovdje uskaču oni stručnjaci njemačkog govornog područja i židovskog porijekla sa svojim teorijama) potiskujemo neugodne doživljaje.

Ne sjećam se da pamtim prvi susret unatoč onoj ustaljenoj floskuli da se prvi susreti i prvi doživljaji nekih manifestacija doživotno pamte. Za nju ja to ne mogu reći. Jednostavno se ušuljala u moj život i postala mi suputnica kojoj nije smetalo ama baš ništa. Godinama smo gradili jedan suživotan ritam. Ovo gradili je uvjetno jer ja takav suživot nisam želio, ali sam ga morao prihvatiti jer mi druge nije bilo. Otkada se pojavila prvi puta, a to seže u doba početka posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, naši su susreti bili prvo relativno rijetki, a onda su postajali sve češći, dugotrajniji i intenzivniji. Od tih početnih jednotjednih njenih posjeta sve se pretvorilo u u skoro svakodnevne seanse koje su znale biti toliko intenzivne da sam ostajao nemoćan, skoro nepokretan nakon tih sudara.

A naučio sam i predviđati intenzitet tih susreta. Sve je ovisilo o njenom i mojem raspoloženju. Stanju duha i tijela. Kroz želudac su mi za uvertiru znali izlijetali ne leptirići već rojevi bumbara i osa. Zabijali bi se sumanuto sa unutarnje strane u stijene trbušne šupljine i boli me žalcima do iznemoglosti. Moje. Poslije čega je slijedio potmuli udar golemih dijelova tjelesine očvrsle godinama predanog vježbanja.

Nije joj smetao nedostatak moje iskrene ljubavi i privrženosti. Nije joj smetalo ni to što sam je pokušavao otjerati svom svredtvima koja su mi bila na raspolaganju. Hranila se onim trenucima kada je sva moj apozornost bila okrenuta samo njoj.

Ta potmula gastritična bol se vratila i ja njen povratak pokušavam pripisati kakvoj hrani koju bih trebao izbjegavati iako dobro znam da je njena manifestacija uzrokovana neizrečenim.


bolegr @ 08:13 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, listopad 12, 2007

prvi (hatevelizija, prozor u svijet bez prolaza, ili bi rekli stranjski: Windows without Gates)

Otpilike jednako kao kad na jednom od mudrih i štedljivih koncepata kvizolovolovstva, na pitanje iz koje su opere likovi redom pobrojani: bogati seljak Marko, Doma, njegova druga žena, Markova kći iz prvog braka Đula, momak iz susjednog sela Mića tojest Ero te Sima, mlinar, i dobijete odgovor: Othelo, tako se i meni otelo da opalim k'o iz debele berte jednu granatu put studija u kojem su se skupili lumeni, al ne bi bilo uredu jer, neki koji tamo nisu gosti već domaći, na terenu su pa bi to ispaljivanje sa te točke gledišta mogao onda prozvati i promašenim, a kad je promašenost u pitanju, dobra je jedino u onom vicu o žiteljima Sarajeva.


drugi (internet, radno vijeme sukladno SDA, a koja nije politička stranka već agencija, 08:00 - 18:00)

Ovdje ne trebam previše opisivati jer sam već sve dobio u pisanom obliku. Iz razloga što je danas petak, pa častim, mičem link i ime autora, a radi neširenja pošasti zvane svemirska pojava, kak bi rekao to stric A. E.:

Uh, evo krećem i ja u akciju mišljenja............što drugi misle o meni? o mome blogu? Odabrali smo vas jer smo primjetili da ste jedan izuzetno naočit bloger/ica i imate medju najboljima blogovima sadašnjice..................TO SAM ZAMISLIO OVAKO.......napišite post na temu
Mišljenje o [naziv bloga]-u i recite šta mislite o našem blog i staviti pod kategoriju glazba ili narodnjaci
Iskreno se nadam da će te to i učiniti jer me jako zanima mišljenje o mome blogu i da vidim šta bi posjetitelji komentirali(naravno,stavite naš link kako bi došli do nas i vidjeli)
Lijep pozdrav
Naš blog je [naziv bloga]

Ovo bi svakome trebalo biti dovoljno tako da ja ne moram ništa pisati.


treći (tiskovina, da je jače stisnuti, tko zna koliko bi moglo izletjeti)

Mislio da su Don't Anto Baković i presvijetli Anđelkaćunko najveći borci za domografski napredak hrvatskoga roda i naroda, kao javni teoretičari naravno. O njihovoj praksi ne bih, to prepuštam njima samima, i da su predvodnici u krojenju hijerarhijskog vrednovanja žena kao strojeva za proizvodnju malih ljudi prema broju ostvarenih uspješnih porođaja. No grdno sam se prevario. Nešto sam načuo, a jutros i pročitao kako vrla tlačiteljica saborske fotelje smještene s desne srane sabornice ima svoju klasifikaciju vrijednosti ženskoga roda. I lijepo joj to bodovanje ide. Ona koja je rodila jedno dijete, jedan bod, dva djeteta - dva boda. Kol'ko djece tol'ko bodova. Hm, zanima me je li i kvaliteta igra kakvu ulogu ili je bitna samo kvantiteta?

Kad ima takvo mišljenje o svojem rodu, mogu misliti kako tek vrednuje muški. Jer, mi muški ne rađamo pa smo vjerojatno u njenuim očima - nule.

A petak čestitam, naravno.
I vama isto.
bolegr @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007

Važno je imat cilj.

Važno je da ide.

I ak je cilj glup i ak ne ide uvijek.




moodswinger @ 10:50 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 10, 2007

Traje ova moja akcija zamjene staro za novo. Nije riječ ni o kakvim automobilima tipa "dovezite ili došlepajte neki krš, a mi vam damo popust kojim i tako tek krešemo ekstraprofit na normalni visoki profit" već zamjena starih klimavih plombi novim uz svesrdnou pomoć novih znanja i tehnologija. No, kako su moji zubi upravo nepredvidivi, a u duhu cijeloga mene, tako je i jedna skoro pa obična zamjena kao kad u posljednjim minutama utakmice željenog rezultata trener glavnog napadača mijenja za veznoga koji će uspjeti sačuvati loptu do konačnog sučevog zvižduka, postala je komplikacija a la Mrs. Ida Lowry sa svojom komplikacijom, ako znate na što mislim, Kako bi spašavanje bilo efikasno, potrebno je sve to učiniti u par koraka. Prvi od njih je bio moj iskorak prema ordinaciji, a dalje se odvijalo sve bez mojeg velikog utjecaja.

Iz tog razloga, jučer, negdje oko 17:50 po lokalnom srednjeeuropskom vremenu u jednoj maloj srednjeeuropskoj metropoli sa dosta natruha balkanskog mentaliteta koji je preplavio grad sa većim posljedicama od one poplave šezdesetčetvrte, ja se šetam prema ordinaciji jer vremena imam zato jer već ranije pomenuta cirkulacija krvi šetnjom potiče i sve druge protoke, a i termin mi je poremećen za sat vremena (ne bi bio, da sam ja ostao pri svojem i nepromjenjivosti termina, no kako ove termine ne ugovara Badinterova komisija, ja, po prirodi sklon popuštanju, prihvaćam dolazak sat ranije, a što će se u kasnijem tijeku povijesti pokazati pogrešnim jer umjesto ugodnije provedene večeri meni je ostala mogućnost upoznavanja stanara "njpoznatije kuće u hrvata" kako to vole samoreklamirajući govoriti nepismenjakovići sa komercijalne televizije čiji naziv potiče od jedne od najslušanijih radiostanica u Europi starog, blokovskog kova).

Na domak akutnom životnom cilju, a nakon par godina mojeg izbivanja sa tržišta u koje sam bio zakopan skoro kao kamen temeljac sveučilišne-bolnice-na-kraju-grada-strpljenja-i-razuma, nasred ulice susrećem gospođu u godinama sa ruba perioda koji iz pristojnosti nazivlju trećim dobom. Jedva je prepoznajem, no pravilne crte lica nekadašnjeg manekenskog stasa, potkožene naslagama godina i masnog tkiva ne daju se baš skroz sakriti. Prepoznaje me i osmijehom mi daje do znanja da je uredu prići joj i pozdraviti je bez straha da ću biti slučajni prolaznik koji verbalno maltretira gospođe po ulici. Sâm tjek razgovora sveo se na gomilu rečenica, salvu čak, a sve o nekoliko elemenata. Evociranje uspomena sa zajedničkih putovanja koja su bila nezaboranvna i ostala su neponovljiva, raspitivanje o njenom trenutnom poslovnom stanju, za koje veli da nikada nije bilo gore, a kad dodam da radi  posao koji je pod gradskom upravom, nekima će biti možda i jasnije, pa o mojem trenutnom stanju poslovnom, a vidi se, veli mi, po meni da je nešto na bolje krenulo jer izgledam kao da se pomlađujem, pa o mojem privatnom stanju i njenoj rado ponuđenoj suradnji kada je podmladak mi u pitanju (ne produkcijae radi već održavanja), a na što sam uzvratio kako i ona dobro izgleda premda  je vjerojatno umorna jer je vrijeme kada se s posla vraća, a što ona blagim zanošenjem vrata i potvrđuje, iako je od one gospođe i dame za kojom su lebdjeli mirisi parfema koji su pratili istoimene marame, bluze, i ostale odjevne predmete tek sjena ostala, tek jedna ruina smežurana i posivjela, potamnjela nekako kao komad drva izloženog konstantnim atmosferskim neprilikama, ... i tako, lakom šetnjom od jedne tramvajske stanice do druge razmijenismo pregršt lijepo upakiranih misli i konsatacija, pitanja i odgovora, istina i malih (ili velikih?) laži,... oprrostismo se uz želje za ponovnim slučajnim susretom kao i pozdravljanje svih kolegica koje me se sjećaju.


Prikovan blagim držanjem ruba dlana na licu, sjedio sam malo kasnije u bijelozelenoj stolici koja je više ležaljka, ali onoga tipa koji nitko ne bi poželio jer nije za plažu već za ordinaciju, vrtio taj maloprijašnji film i neka me nelagoda bila stegnula radi izrečenih očitih laži o formi i izgledu drage mi ženice.


Dan kasnije, vrtim taj film ponovo i unatoč svojem, što praktičnom, što teorijskom, znanju o tome kako komunicirati sa ženama, a i prema onome što svako malo dobijem servirano kako neke stvari pogrešno učinim ili bar u krivo vrijeme, meni preostaje samo jedno kada su žene u pitanju: o ženama pitati - ženu:

- Gle, jučer sam lagao i ne znam kak se sad spram toga odnosit. Aj mi reci što ti, predstavnica ženskog roda vrste naše, misliš o tom mom laganju. Može? - pitam onu koja zna.
- Ajde. - odgovori mi sa blagim osmijehom jer zna da ja rijetko tražim savjet i odgovor na pitanja radi taštine i ponosa. Nekad sa svrhom i razlogom, a nekad potpuno bespotrebno, čak besmisleno.
- Sad, ovako, ...
i opišem joj tu situaciju susreta sa svim okolnostima i popratnim zavisnim događajima koji bi mogli utjecati na konačni rezultat i slušam odgovor kao presudu da slušam jer kad su neke stvari o ženama u pitanju, ženama treba i vjerovati:
- Ma daj. ženi si uveselio dan. Žene jako dobro znaju kako izgledaju, al vole čuti koju dobru o sebi. Što su starije, to više. Elem, ne brini previše. - zaključuje Žena kratku dijagnozu sa sigurnošću kojom se mogu pohvaliti samo najsposobniji kirurzi, profesionalni eliminatori ili psiholozi, a ja, nakon svega objašnjenoga sa svega par mudrih riječi, poput dječarca u čekaonici ordinacije liječnika opće prakse umirenog omiljenim bombonom okusa naranče ili limuna, mirniji plovim srijedom dok mi u glavi odzvanjaju poznati taktovi Fleetwood Macka.

bolegr @ 11:16 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007

Kad bismo bili objektivni svi bismo vozili jednake automobile. I ne samo to. Svi bismo imali i vozačke dozvole, a ne kao neki koji ih nemaju, ali su cijenjeni kao suvozači, pratnja navigacijska.

Kad bismo bili objektivni svi bismo imali jednak odnos prema umjetnosti muzičkoj i fizičkoj. I jednako praktičnu odjeću odijevali (uz koju me asociraju bickli baš kao u onoj Kini sedamdesetih). I ne bismo nikada imali natječaje za bilo što, kako za parlament ili Nobelovu nagradu za mir, tako i za izbor za miss Svijeta, Univerzuma ili Solarisove plaže.

No, sreća je da subjektivan svijet je ovaj i ja u njemu. Jer kad pročitam kakav mudroslov ja samo mogu reći da je tvoja ona rečenica uobličena mudrije i da je tvoja rečenica meni za dva koplja smislenija i jer ju je iznjedrila meni najljepša duša.

Pa i kad pogledam miss toga Svijeta tek ću je usputno porediti sa onom koja je ljepša od svih normativa ljepote.

I Glas sa velikim S kad čujem pjevati, tvoj mi je glas dok izgovaraš mi ime položena osmica puta uhuugodniji.

A i svo bogatstvo zlata žitnih polja nemjerljivo je maleno u poredbi sa tobom, jer ti si ono moje - najpolje.




I jer je u mojem srcu i oku ljepota ta i nikome je ne dam.



bolegr @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007

Šetam. Nema veze to moje šetanje sa zdravsvenim preporukama ili brigom nekom posebnom već zato što šećući potičem da mi osim krvi žešće procirkuliraju i elementi svjesnosti. Ovih je dana u gradu Festival slijepih i slabovidnih. Možda je to jedan od razlog zašto ih više primijećujem. Ne, nije da ih ne primijetim, čak što više, neke i poznajem. Bezimeno, samo razgovorom, a i nerijetko prolazim i onim komadom Draškovićeve gdje imaju sjedište udruge i gdje je su nogostupi obogaćeni trakama načinjenim od tvrde reljefno raznoznakovne plastike, a za prepoznavanje pozicija slabovidnima i koje su su dobrodošle osim kada je kakav kišopadan dan pa ta plastika svojom karakteristikom nedostatka hrapavosti koja omogućuje povećano trenje, postaje opasnost svima odreda.

Nedjeljna šetnja uglavnom ima pauzu koja se zove Britanac. Mali plac oplemenjen ovdje već pominjanim štandovima s starinama i onim što će to postati jednog dana. Nakon devastiranja trga uklanjanjem kioska koji su uokvirivali površinu tržnice, pod krinkom uređenja, a iz razloga straha vrhovnog poglavara od mogućeg atentata, ova manifestacija je jedan od svijetlih detalja nedjeljnog grada. Ne da su meni pomenuti kiosci bili lijepi i da su se uklapali u cijelu vizuru trga već sam sentimentalno vezan za ispijanje nedjeljne kave "kod Nade" u društvu novina ili kojeg dragog susjeda ili susjede, a ima ih i danas živih i onih koji su već otišli, neki u dubokoj starosti ispunjenoj mudrošću, a neki na putu otkrivenja otišlih prerano ako se nas ostalih pita, njihovo mišljenje nikada nećemo saznati.

Sjedam u ono malo sunca na vrh terase i uz onaj svježe ispuhnuti ostatak unutarnjeg sagorijevanja četvero- i dvo-taktnih motora, živam u kavi i žamoru koji su stvarali znani i neznani pričajući o prljavom vešu politike i estrade, o cijeni dionica, kako su svi odjednom preko noći postali burzovni mešetari i meštri i pametniji od svih verificiranih financijskih savjetnika, skoro kao i ona krema mudrosti koja bi najbolje riješila križaljku zvanu sastav nogometne reprezentacije, o cijenama mesinga uobličenog u nešto vrijednije forme od običnih poluga kojih se povremeno dotaknu kao i satova i izdavanja računa po samjovima i talijanskim restoranima. Gužva je i moja privatnost sjedenja za stolom bez ikoga u blizini brzo biva narušena. Kako sam prvi uz cestu i pješački prijelaz tako je i logično, iako nevjerojatno.
- Ima li slobodnih stolaca ovdje? - pitanje je upućeno svima koji čuju, a ja, kako sam najbliži dajem si za pravo i odgovoriti:
- Izvolite slobodno je za mojim sltolom. - ustajem i pružam ruku na hvatanje onoj ruci koja ne drži bijeli trodijelni štap.
- Hvala mladiću. Ne ljutiš se što te tako zovem? - pitanje koje mi je prilično nejasno, jer ako nisam, onda je kompliment možda mojem glasu, a ako jesam onda je to dobra procjena nekoga tko ne vidi.
- Nema ljutnji mjesta, samo vi sjedite.
- Hvala opet. Nadam se da neću previše smetati u tim tvojim polučitanjima novina.
- Ne brinite, nea problema. Samo uživajte na ovom suncu. - ne dam se smetati, a već sam upleten u dijalog koji je stvarno omeo moje polučitanje jer se ne mogu koncentrirati na tekst preko kojeg prelazim pogledom.

U međuvremenu je konobarica donijela kavu i mineralnu za naš stol i stavila na točno određene pozicije jer sam primijetio da je bez opipavanja terena starac prihvatio šalicu, miješao kavu, istakao vodu iz boce u jednonožnu čašu koja možda izgleda eleganto negdje u otmjenim prostorima, ali ovdje gdje kave na tacnama nose na dva kata, neprimjereno je i nepraktično.
- Ne brinem ja za sebe. Za tebe isto ne brinem, ali to zato jer ti vjeruješ.
- Molim? - opet sam u dijalogu. Opet sam postavio pitanje nakon kojeg će ići odgovor pa možda će ga slijediti pitanje na koje ću ja odgovarati i tako do ... sve dok ne odustanem od ovog svojeg polučitanja i odem nastaviti šetati kroz knjigorede, aleje starih razglednica, metalne tehnikalije starije nekoliko puta od mene, sblje i noževe, porculan i ono što bi rado isti bilo, ...
- Samo osjetim kako si negdje drugdje čitam te i vidim da ti ovdje danas nije mjesto. - sada ovim monologom ulazimo već i u moj prostor slobode koji ne dopuštam svakome narušiti, ma skoro nikome, tek je par onih koji su to učinili, ali to onda i nije zadiranje u slobodu već apsolutni pristup meni,  ili čine bez da im zamjerim, uskratim mogućnost pristupa ili zatvorim sve prilaze.

Ovaj me starac zaskočio i ostajem zakovan za metalnomrežastu stolicu ukrabuljenu u tamnozesenu tkaninu ispunjenu nedebelom spužvom srednje gustoće.
- Vi meni želite nešto reći? Nešto ... nešto što ja možda ne vidim? - koristim tu riječ shvaćajući da njome neću svojeg sugovornika povrijediti.
- Pa, da. Zapamti. Na najjačem svjetlu nevidljiva može biti, a kad ugasiš svjetlo i kad sve ovije tama, ako je prepoznaješ, onda je i čuti možeš. Sitne šumove i tihe korake ljubavi. Jer, ljubav ti je poput žohara, neuništiva je i tu je čak i kada je ne vidiš. Hvala ti na vremenu i mjestu. Kava je već ranije plaćena, ne brini.

Ustao je polagano, onako kako je i sjedao, i sa štapom bijelim pred sobom odšetao put taksi stajališta. Iz džepa sakoa koji mi do tada nije bio u vidnom polju virile su - novine.


bolegr @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 7, 2007
(počnem pisati ovako:)

Sjećam se jedne televizijske serije naziva kao i ovaj tekst. Sestre. Bilo ih je. Dobro izbalansirani karakteri, likovi prilagođeni psihološkom profilu gledatelja, kako ženske populacije mislima i djelom, tako i muškom publikumu izgledom i dozom emancipiranosti...

(a onda shvatim da to i nije baš najsretniji početak, pa krenem na drugu stranu:
)

U životiću svojem stalno se susrećem sa ženskim likovima koji nisu jedinorođeni. Prati me to od najranijih dana i drago mi je da je tako. Jednako toliko mi nije drago što mi se događa da ni iz kojeg racionalnog ili emocionalnog razloga zamre neka spona konstantnog komuniciranja i sve se svede na sjećanje svako malo vremena i ostane na tome bez podizanja slušalice iako je broj već pronađen, isti je, ništa se nije promijenilo, i upisan u memoriju sa namjerom da se dočeka pravi trenutak...


(no, nekako mi ni ovo nije baš onako kako ja zamišljam početak, završetak teksta i tako sam od sebe nikne, likovi odrade nešto i odvedu me u nekom smjeru bez obzira na moju volju, haj'mo još jednom probati:
)

U neko doba dana osjetio sam određenu snagu. Nedefinirano stanje u kojem kad se čovjek nalazi, misli da može dosta toga. Kao da mi je energetska strelica upućena od kakve moćne vještice koja je ustvari dobra vila i osjećao sam se sposobnim za učiniti poneki mali veliki korak.

Kroz životne periode nailazimo, ili ne, kako tko ima sreće, a možda to baš i nije neka sreća, na ljude koji nam izmijene tijek života. Ili tek slike o dijelovima života. Od nekoga dobijemo kozice u ranoj fazi života, ili u gorem slučaju, kasnim, od nekoga popušimo i kakvu grozniju boleštinu. Netko nas pak usmjeri jednom mišlju koju ćemo dugo vrtiti kao primjerak vrijedne minijaturne skulpture, netko uprtim kažiprstom u smjeru kojeg ćemo naći odgovore, netko cijelim svojim likom i djelom (više jednog ili drugoga u kombinaciji ovisi od slučaja do slaučaja, ako ovo slučejem mogu zvati, a vidim da mogu). Čak i pogled na jednu nadlanicu ili vrat, mogu biti pokretač cijelog svemira baš kao i jedna rečenica ili riječ samo.

Svi u životu imamo takvih elemenata. Jesno li ih sve zmijetili? Prepoznali? Ja imam nekoliko ljudi koji su svojim postojanjem utkani u mene. Neke čujem i gledam, slušam i vidim skoro svakodnevno, sa nekima je taj kontakt rjeđi, ali konzistentan, a neke naprosto u svojoj glavi preslušavam i nikako da se odvažim pogurati to u stvarno.


Malo sam zaglavio u ovim previranjima, ali to je valjda tako sedmoga u mjesecu. Ne znam. Znam zato nešto drugo. Lijepo je nakon petnaest godina ponovo čuti nečiji glas. Razmijeniti kurtoazno i razvučeno "dobâr dân",preskočiti ponor od preko pet tisuća dana kao da je mala mlaka, plitka i nesposobna učiniti veću fleku na odjeći čak i ako se u nju zagazi naglije, i osjetiti da su neki ljudi ostali jednako dobri sa velikim D.


Parentia, majka jednog dragog mladog bića, učila me čitati i misliti, a Gloria me učila strpljivosti i toleranciji. Rođendan im je. I jednoj i drugoj. U sedam dana. A danas je aritmetička sredina. Zato ja, a i iz razloga što nikada nisam znao kojoj je kada, danas, a osim u uho im, i ovdje čestitam objema.


A kada jednom budem morao podvući crtu i umačući pero u svoj lapis lazuli kako bih nabrojao one koji su me gradili, i one će biti među zaslužnima.

bolegr @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, listopad 6, 2007

U zgradu ualzim iskošen kao kad u krevetu čitam knjigu, a to znači da mi je kralježnica savijena za trideset stupnjeva prema onoj strani na kojem ramenu nosim torbu i koja je ona lijeva. Strana. Razlog tome je što u vanjskom džepu torbe marke Hostesa Pohotna, a u kojoj nije stroj te marke već Immer Besser Manual, držim na klipsi ključeve. Kompletić od dvadesetak deka raznih legura i oblika. Ključ koji guram u cilindar, okrećem u smjeru u kojem istječe voda iz umivaonika na južnoj Zemljinoj hemisferi i guram vrata kako bih smanjio broj poteza potrebnih z adoći do stana.

Prolaz kroz ulazna vrata u zgradi vodi pored prostorije za otpad koju uglavnom posjećuju nepismeni jer unatoč poruci sa zamolbom da vrata zatvaraju, napisanoj na A4 papiru (297x210mm, za one koji dvoje oko dimenzija istoga) par centimetara velikim tiskanim latiničnim slovima tipa Ariel, vrata su otvorena tako da oni sa istančanim osjetom mirisa i iskustvom forenzičara mogu nabrojati što se jelo i pilo u cijeloj zgradi posljednjih dan ili dva, ovisno jesu li djelatnici Holdinga prošli toga jutra ili dan prije.

Na lijevoj je strani oglasna ploča koju samo okrznem pogledom i ne čitam je jer me prepucavanja izborna, a i ostali savjetodavni oglasi ne zanimaju. Najrađe bih tako i pored desnog zida na kojem su poštanski sandučiši, no savjest je kao bijesno pašče i ugrize ponekad pa otvaram svoj pretinac kako bih skupio standardnu količinu materijaliziranog spama i račune koje uglavnom kampanjski plaćam kad se sjetim (hvala ti Banko na netbankingu i ponoćnoj radnoj seansi i tome što je Internetu radno vrijeme 00-24, a ne kao onim stranicama kojih je kratica SDA, a nema veze sa bosanskom političkom strankom islamskog karaktera). Ostala pošta neviđena je za moje prilike, osim kada negdje oko Božića dođe kuverta do dvije sa nepoznatim markicama a u svrhu čestitanja blagdana.

Otaram, dakle taj svoj pretinac, odvajam smeće od obveza, smeće odmah spuštam u kartonsku kutiju koja je u funkciji spremišta za papirni otpad, i nailazim na poštu koja ne spada ni u spam ni u račune. U što bi to moglo spadati ja još uvijek ne mogu razlučiti, no da sam je primio pošiljatelj(ica) može samo nagađati, jer sama je razglednica, osim što mi je dragog autora Puntarića djelo, prilično neobična, a i potpis je neobičan.






Jer ga niti nema. Potpisa. Pa nek ja sad vidim.


bolegr @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, listopad 5, 2007

Došavši sinoć kući, doma, u stan, u stalno prebivalište dok ga ne promijenim, ... shvatio sam da sam opet promašio nogometnu utakmicu za dobrih sat do dva. Nekako me to ne čudi, jer sam sve posljednje bitne utakmice odgledao vani, u najboljem društvu i to u pozi koja baš i nije zahvalna za gledanje utakmice, no pored pogleda kakav sam imao, tko bi na utakmicu i pomislio, a kamoli gledao.
 
Otežao za trodecilitarsku mutnu tekućinu koja u većim količinama zamuti i vid i razvid i skoro pa cijelom pizzom ulazim u onaj prostor iz prve rečenice, popalio dovoljno svjetala kako bih onečistio mrak i shvatio da sam upravo skupio kritičnu masu stručnog osoblja da mogu osnovati kliničko-bolnički centar. Odloživši taj paket koji je vrijedniji od paketa dionica TeHaTea za koji predviđam današnje stanje u trenu zatvaranja vrijednost točno 363.00 kn, a iz razloga jer ja tako kažem, a ako se ne sruše svi izvori podataka, ja daljinskim koji je sofisticiraniji od daljinca iz Babe na službenoj džadi uključujem teve i shvaćam da sam došao u pravi trenutak. Za one koji misle da su igrači čisti mogu samo poručiti da su ovi koje sam gledao bili odreda na travi, a ni bijele crte im nisu bile daleko od dišnih putova. Poslije su odigrali kao da im je taj stimulans pod nogama bio dovoljan, ali koji drži maksimum pola sata jer da je utakmica potrajala još minutu sva ona halabuka bila bi preuranjena.


I što će se dogoditi? Demencija, amnezija. Opet će mnogi zaluđeni indiot, kako bi moj pokojni djed Vladimir namjerno spašavao one sa ajkjuom numeričkom oznakom manjim od opsega petogodišnje trešnje miješajući ih sa pripadnicima Potkontinenta, zaboraviti što je sve čuo posljednjih dana iz usta beskrupuloznog sesvećanina Z.M. (nema baš nikakve veze sa rekorderom po broju upisanih dionica TeHaTea), jer će Dinamo prezimiti u Europi. Pa meni baš drago da će prezimiti tamo je neće ovdje trošiti resurse za grijanje pothlađenih stambenih prostora, a i neće se ni tramvajima jadni voziti i smetati drage mi hokejaše koji zorom kreću u pohode zdravstvenoobrtničkim ustanovama. Jednako kao što će i vrli mu prijatelj, metropolitički šerif, imena koje pokazuje da stara latinska, hej men, o men, omen, nomen i kako to već ide, ima smisla, proći bezbolno kao da se češnjaka samo najeo i namirisao, i jednako kao što bi se moglo dogoditi da onaj kojem iz usta, a vjerojatno i iz drugih otvora, same latice ruže ispadaju kao obećanje i mali znak pažnje (iteracija će nekih detalja ovdje će biti dok ne prođu izbori), prođe na izborima kao pobjednik, a na krilima zaluđivanja masa obećanjima koja traju kraće od rođendanskih balona iz onog lanca trash-fooda u koje i sam ponekad svratim jer pokleknem pred neargumentiranim ali neodoljivim: meni to bâš fino.

Na današnji dan prije tridesetosam godina svijet je ugledao jednu zanimljivu pojavu koja je postala planetarno popularna. Ne širokopojasno kao nogomet ili kao Michael Jackson u svoje vrijeme već više onako, kako bih rekao (reći ću), među svijetom koji nije sklon u crnom vidjeti samo crno i u ružičastom vidjeti bijelo, ili roza, svejedno. Kao mali, mlad i neiskvaren, imao sam priliku susresti se sa njihovim nekim uratcima. Bio je to u prvom trenu šok jednak onome kada sam kao dijete, jedva teško da ga u školu mogu roditelji upisati, u ruke uzeo strip Alan Ford, i kada sam u prvi mah ostao zaprepašten naizgled izopačenošću, a ustvari realnošću koja trga idilične slike koje su me okruživale. Možda otada i ne vidim dobro sve ovo oko sebe pa sam takav kakav jesam, ali neću se buniti radi toga.

Na pola puta otada do danas, neki su i svoje izlete imali, bolje ili lošije, nisam kompetentan procijeniti baš sve, ali sekvenca me jedna nekako baš ovih dana dr(a)ži.



I na ono Kevinovo, da ne velim Ottovo: Ummm, le due coupole grande de la cattedrale di Milano ja za iste mogu reći: može proći, ali su passe prema jednim dvjema koje su mmmm, belle, molto belle, ma šta molto belle, bellissime!

Zato ovaj puta njima čestitam petak.

apdejt: Aj, dobro, onda i vama, petak vam vaš !
bolegr @ 10:35 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007

Sviće. Nije ikavica. Sviće i jako je rano jer je ljetni dan. Sa visokog kreveta, ispod dunje, perine koja se zove imenom voćke čiji pekmez obožava, polako se iskrada da ne probudim druge i spušta svoje male stopice na prohladan drveni pod ulašten tisućama silazaka iz kreveta i prepariran krpicama stratuma corneuma* svih stanara koji su imali privilegiju spavanja u bakimon i djedovom krevetu. Otapkavši do kupaonice podiže poklopac na školjci i hvata se za hladnjikavo smežurano spolovilo sa namjerom da ga isporisti u svrhu pražnjenja mjehura u koji je tijekom noći nakapalo dobrih pola litre tekućine.

Podizanjem na prste hvata ručicu vodokotlića i povlači je. Sa slobodnim padom vode pada i tišina, a on svoju glavu uvlači u ramena kao da će time ublažiti pad vode i rasap zvuka po kući. Nakon što je voda odnijela sve što joj se u školjci na putu našlo i nova ucurila u kotlić, oslušnuo je stanje svijesti i nesvijesti u kući. Tajac. Čuje se samo u daljini lokomotiva koja je povlačila desetke teretnih vagona boje prohrđalog željeza sa bijelim slovima naizmjence ispisanoh dvama pismima. Prilazi je umivaoniku koji mu je sada već pao na visinu prsa, okreće plavu ručicu u smjeru obrnutom od smjera kretanja kazaljke na satu na kojem se kazaljke vrte u ispravnom, a ne naopakom smjeru. Tanki mlaz, skoro kao onaj koji je maloprije i sam proizveo, samo hladan i proziran, gađa je odvod i radi buku veću no što se nadao proizvesti. Kako bi izbjegao taj neugodan zvuk, ručicom je pojačava mlaz no kako je ručica neprecizna i stara, mlaz je daleko jači nego je očekivao. Rezultat je automatsko umivanje neželjenom povećom količinom vode i zalijevanje podnih pločica koje su postale skliske i koje će kasnije tog jutra prouzročiti nezgodu zvanu mamino proklizavanje i s(p)retno hvatanje za rub kade koje je spriječilo apsolutni sraz sa podom uz mogućnost poravnavanja kralježnice i drugih joj kostiju.

Zrak u dvorištu svjež je poput oštrine prvih pijetlovskih poziva n abuđenje. Tenisice, plave adidaske, navlači na bosu nogu, a majica koja je nekad bila žuta i usljed voćnih sokova pretvorila se u zgodnu kopiju slikarske daske za miješanje boja, dobro je pasala i naopako obučena. Jednom rukom svako malo podiže kratkonogavične hlače iz kojih vire dvije čačkalice presvučene njegovom osobnom kožom, a u drugoj drži šerpu crvenu sa bijelim pravilno raspoređenim točkama koje su radi veličine trebale biti zvane krugovima, ali to ime nikada do njih nije došlo. Prolazi kroz prednje dvorište i kradomice prolazio stražnje, ono u kojem je carovao vasnik prodornog budničkog kukurijekanja. Dokopavši se vrata izrađenih od letvica koje su sada već poprimile onu tmurno sivu boju kakvu poprime križevi grobljanski kada godinama kisnu nezamijenjeni nekim trajnijim znakom posljednjeg počivališta.

Prošetava kroz niskogrmoliki špalir jagoda i pobrao plodove koji su se rumenili na sada već dobro osvijetljenom danu koji je bio jedan od radnoh možda, ali njemu tada nebitan, jer je ljeto vrijeme bez škole i svi dani su se tada zvali jednako. Napunjenu šerpu je ostavio na rub staze i prihvatio se ozbiljnog posla. Crijevo zelenozeleno, onako tamnosvijetlo, razvlači i pušta vodu da usmjereno prema jagodama šprica kroz nastavak na kraju crijeva. Korisni rad trajao je manje nego branje jagoda, no i to je bio dobro odrađen posao jer je bio posao, obaveza na koju ga nije trebalo podsjećati.

Zavrnuvši vodu primjećuje kako su tenisice postale tamnije plave, a i noge su postale mokre. Ostavilja crijevo na mjesto sa kojeg ga je bio uzeo, podiže otežalu posudu sa jagodama i kreće natrag. Ulazi ponovo u ono stražnje dvorište i na prstima ga prehodava. Uhvativši se za vrata na ogradi koja je dijelila dva dvorišta, osjeća olakšanje. I to olakšanje koje nema veze sa završetkom probavnog trakta već sa opuštanjem ručnih mišića koji su cijelo vrijeme održavale bijele krigove na crvenoj podlozi u položaju koji je omogućavao neprosipanje sadržaja. Jagode se razletješe po dvorištu, a do tada mirno jutro odjednom je prokipjelo. Sa svih strana dotrčalvaju jata kokošaka, kao da ih je bilo sedamsto, a ne samo četrnaest, i brzinom plamena zobaju svo ono skupljeno crveno blago.

Ovo će jutro će početi u nekoj drugoj boji.

_______________________________________________________
* ovo se zove qrčenje radi posjedovanja inteligentnog filtera
   pretraživanja, a radi se samo o mrtvom sloju epiderme
bolegr @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Malo mi je oko pjeskovito danas. I misao mi leti kao što mi je noćas glava letjela. No ne mogu si odagnati iz glave jednu, misao dadi.... vodilju današnju koja je ujedno i savjet jučerašnji. Traži više pa ćeš više i dobiti, veli mi dok sjedimo na terasi pored koje umjetna petrolejplavozelena juta glumi jedro napinjano naletima vjetra i prolazika koji su birali skorvitu putanju i zaštitu metalnoprofilnih skela kakve se viđaju po manjim gradilištima nesklonim novotarijama skela drugih profila i materijala. Slušam i mislim kako je to ispravno definiran naputak nekome tko je uvijek mislio u duhu idealnog socijalnog društva, mislio ideju uzimanja prema potrebi.

Što ćemo jesti? pitanje je koje iziskuje tek odgonetanje s koliko nogu će biti oborena jestvina jer ostali dio je nepromjenjiv kao ekipa koja pobjeđuje: njoki kuhani, umak od gljiva koje su predmet permutacija, i kupus nepermutiran, na rezance nasjeckan i pripremljen kao salata. Poluretoričko bi moglo biti pitanje ovo ako retoričnost ne bi mogla biti isključivo binarnog karaktera. I kao što u većii slučajeva znamo da je micek bolji od piceka, ali većina nas radi na picekima, tako i sa hranom, bijelo je zdravije, no crveno je slasnije podatnije. I dok mogućnost nasumičnog izbora roda i vrste, opet mi glavom struji rečenica: Traži više pa ćeš više i dobiti. Stoga, prestajem biti skroman i racionalan sa željama i potrebama i počinjem tražiti sve i nemoguće i odmah. I počinjem u to vjerovati.

Pomičem kazaljke na satu za nekoliko krugova u kojima se dogodiše sudari interesa i po(s)lovne ponude na rubu moralnosti i pomičem se par kilometara dalje. Stojim na ulici. Pored ulice. Dugačke, široke, sive i novouramljene tako da bi svaki highclass narkoman bio presretan bojom i dimenzijom. Veža. U veži vrata. Drvena. Visoka i stara, uspravna i neiskrivljena. Dobrodržeća, bez staračkih pjega. Malo mrka poput neraspoložene starice koja brine o svojm milima kada nisu u vidokrugu i pôra ispunjenih intimnom poviješću najvažnije štićenice, jer ima njih uvijek više, ali samo je jedna miljenica.

Vrata. Dobra stara vrata.



 A iza vrata - vatra. Čista neskrivena iskrena vatra.



bolegr @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007
... sve nekako 999 ...





bolegr @ 13:15 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Nekada, davno, gospodarski ili ekonomski pothvati slavili su se intenzivno. Čelnicima su ruže iz usta izlazile dok su o tome govorili, mahali su pioniri zastavicama trobojnim i onim jednobojnim sa žutim Heineken znakom, ponosili smo se svi kao da smo sami gradili ili projektirali bar te silne mostove, tunele, kombinate, hidrocentrale i sve drugo.

Propusti i promašaji bili su prisutni, ali nekako se tek potajice o njima pričalo. Služba je dobro radila i narod nije imao poblema sa gastritisom, čirom, povišenim tlakom, stresom i inim trendovskim boleštinama koje donosi novi ritam življenja. Tek se ispod glasa moglo čuti za neki promašeni poslovni potez, ono Nađi ovcu u Obrovcu* ili Napravi i meni jedan Feni**
samo su najhrabriji šaptali, a tek oni luđi izgovarali naglas. U našem se stanu znalo gdje je crkva i dobro se znalo tko je Tito (iskreno, više nisam siguran u sjećanja neka pa tako i jesmo li jednom prilikom samo štafetu tako svečano ispraćali ili je to stvarno bio On prolazio, i sukladno sa tim dementnim detaljima ja ne mogu zapjevati onu "...I ja sam video Tita Maršala legendu tu...", u našem se pak ulazu znalo tko vozi ponosno fiću, a kasnije i stojadina, a tko katricu, bubu ili tristaća. A mi smo mali znali prepoznati koji je auto žmireći i njušeći auspuhe i ne znajući kako je to najbolji lijek za overdoziranje čistim zrakom koje nam se danas događa kada se smogom gradskim natopljeni slučajno nađemo u kakvoj netrovanoj prirodi.

I unatoč tome što je tko vozio i bivao javno gledan poprijeko, unutar ulaza su svejedno jedni drugima posuđivali alat ili veću tepsiju za naučiti pitu napraviti. Svi su uspjesi bili naši i pod vodstvom Partije dok su promašaji uglavnom bili rezultat podrivanja sistema i slobodnog društva od strane unutarnjeg i ubačenog vanjskog neprijatelja, od rekacionarnih snaga koje kola vuku nizbrdo i unazad. Na nogometne utakmice sam odlazio sjedeći ocu za vratom i držeći se za kratko ošišanu i uvijek počešljanu kosu (do trenutka kada sam se svojim šačicama ja prihvatio friziranja iste) i na terenu se znalo tko je golman, tko obrambeni igrač, a tko napadač. Kolone su se slijevale prema ulaznim vratima na kojima su stajali postariji muškarci u sakoima i sa kačketima na glavama i trgali ulaznice (nikada nisam uspio sačuvati cijelu kartu i to mi je bilo nekako nepravedno da sam znao vikati kao Kalimero: "Nepravda, pa to ti je"). Ja sam svojem ocu služio ujedno kao navijački rekvizit. Šal. Plavi šal sa grbom (nije grba kao u deve već grb kao heraldički primjerak neduge, maloprekopolastoljetne povijesti).

I nema ovdje mjesta nikakvoj jugonostalgiji, nema mjesta ni nostalgiji, koju najčešće i miješaju sa onom prvom, a razlog je prohujala mladost i svi drugi lijepi trenuci iz sjećanja. Tek je pregled događanja nekih koja su slučajno isplivala i komparacija sa danas, sa srijeda (onaj dan koji je uslijedio nakon onog utorka). I bilo bi toga još, ali žurim. A da iskreno i ne znam ni zašto ni gdje.





U cijelu navedenu smjesu prošlosti treba dodati malo zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja, žličicu derivacija, prstohvat kvasca i pitati se: Koliko se toga uopće promijenilo?


_________________________________
* Tvornica glinice Obrovac
** Topionica feronikla Feni Kavadarci



bolegr @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, listopad 2, 2007

Sinoć, negdje oko vremena kada Ono Veliko Žuto odlazi iza onih Kosih Crvenih koji se nalaze sa strane gdje mi je kopča na ogrlici kada idem prema ulici kojom tutnjaju oni veliki kotrljajući nosači Dvonožnika na kotačima bez onih mekih dijelova koji ublaže udaranje o podlogu, naletio sam na jednog pripadnika te visoke vrste kako sjedi i ogledava se uokolo kao kad bih se ja ogledavao ne bih li negdje okom zakačio kakvu mladu kvartovsku koku, koja naravno nije koka već psećeg roda kao i ja sam. Gledao sam ga jedno vrijeme i onda je ponukan mojim znatiželjnim krivjenjem glave, onako kako to samo mi psi znamo, odlučio preći ulicu i porazgovarati sa mnom. Nije me začudilo što je znao govoriti naški, začudilo me je što se u pojedinim trenucim i ponašao kao mi. Neprestalno je zvjerao oko sebe (ili bi bilo prikladnije za to osvrtanje reći ljudiskao?) držeći jednom rukom neki komad zavežljaja koji je nekada možda i bio ruksak, a sada tek ambalaža za gomilu smrdljive odjeće natopljene znojem koji je vonjao skroz do Kvartića ako se mene pita.

Nakon što je proteklo vremena koliko nama treba za oglockati jedno suho svinjsko uho, a projesčni dvonožac potroši na ispijanje one crne ogaven tekućine i to još sa uskipjelim mlijekom, ovaj je moj dvonožnik krenuo put one velike ružne građevine koju su htjeli samo preurediti, a sada su je uneredili i još nisu završili, pa je čuvaju neki opaki likovi radi kojih izbjegavam tamo ostavljati svoje potpiše.

Nije mi baš izgledao dobro pa sam ga pratio i povremeno ispod klempavog mi desnog uha bacao pogled na malo nepiran hod koji obično imaju oni što uživaju u tekućinama koje smrede po trulom i na suncu provrelom voću, ali kod njega toga nisam osjetio. Zato sam ga i pratio. Tko zna kakvo je to stanje pa je dobro da ima nekoga pri ruci, pri nozi.

Zajedno smo došli i do mjesta gdje se križaju sive trake po kojima klize metalne kutije i vidio sam da dvoji pri prelasku toga svega jer su se izmjenjivala svjetal raznih boja na onim stupovima i uspjeli smo pogoditi ono svjetlo kada su drugi kotačni transporteri stali. Vidio sam d aje zbunjen mojom prisutnošću no nisam mu mogao otkrivati detalje jer bi ga moja briga i nivo funkcioniranja zbunili i tko zna što bi se moglo dogoditi. I to ne samo tada već uopće u suživotu vrsta naših, a ovako je čisto lijepo, ovako dok misle kako smo im bepspogovorni sluge i miljenici.

Nešto se probudilo u ovome Dvonožniku i gledajući u mene kao u izgubljenu božju ovčicu i krenuo je sa stajališta na kojem svi dvonožnici ulaze u utrobu onih velikih kutija na kotaćima bez mekog ovoja, natrag prema mojoj ulici. Opet smo paralelku opalili i bez riječi prošli sav taj put. Ponovo je zastao tamo na rubu moje ulice i bacio dugi i tih pogled u smjeru gdje je brdo iznad tamošnjih poreduličnih crvenih kosina. Pogledao je mene, prozborio par rečenica sebi u bradu pružio mi hrbat ruke koja je mirisala po mentolu i otišao u smjeru one velike ulice koja je donedavno bila rakospana i baš prava za skitnju.

Ono što me je cijelo vrijeme fasciniralo kod ovoga primjerka je da nije ostavljao nikakvoga traga, pa je to u ovom cijelom malom izletu prešlo i na mene, tako da nitko ne zna gdje sam i s kim sam proveo dvadesetinu od onog svijetlog dijela dana.

bolegr @ 12:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

Čarolija ponekad izgleda komplicirano, no bit je u jednostavnosti.






bolegr @ 08:40 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 1, 2007

Malo me žulja taj šancov ovratnik, a spužva mi inače nije najmilija materija koju si želim u blizini, posebno ne oko vrata, onog dijela tijela koji služi za nošenje glave a ne spužve, iako kad malo razmislim, neki stvarno služe za nošenje spužve. I kad su vrata koja se zatvaraju u pitanju, onda spužvasti tapacirung i nije loša ideja kao siguran eliminator prodora zvukova koje proizvodim kada recimo zapjevam. I kosa mi je na potiljku malo unaopko okrenuta. I to me strašno nervira. Al', proći će.

Prelazim preko parka, pored Krleže, pored novouređene terase i pored Školjke pod kojom opet neki band svira. Vidim Rusa. Onog Rusa kojeg ja znam. Ne onoga kojega pominje drugarica M, već ovoga koji u imenu ima jedno grčko slovo manje od toga drugog Rusa. Ustvari, prvo ga čujem kako me doziva, okrećem se i tek ga onda vidim kako sjedi u kutu one terase. Sada vidim da je i band koji svira poznat mi, i da je tamo i onaj drugospomenuti. Prvospomenuti dolazi do mene i kako bi me pozvao na vino u Zaklopaticu jer će tamo sidriti u srijedu.

Kazaljka na brzinomjeru se zalijepila za crtu koja je iznad sebe imala oznaku parnog broja sa dvije nule i vodećom dvojkom. Tek blage krivine sprječavale su uljuljkivanje u tiho brujanje koje je nadjačavao letargičan glas praćen tehnički dotjeranom glazbom punog i hladnog zvuka dostojnog Jabuke od prije petnaestak godina. Bijela je crta povremeno gubila smjer i pokušavala pobjeći udesno ili ulijevo, no kao što je ovo čitljivo, znak je i da joj nije uspjelo u potpunosti.

Umjesto tramvajske pruge koju bih trebali prijeći i ukockanim ulicama doći do obale jer tamo trebam stići iz nepoznatih ali vjerojatno dovoljnih razloga, kanal je dubok, konusnog presjeka i mutne smeđezelene vode. One iste kakva je prouzročila nemogućnost sagledavanja kraja vodi u koji je trebalo skočiti i što je rezultiralo ovim mojim ovratnikom-zaštitnikom.

Koračam preko mostića usporeno, čIsti filmski slow-motion koji se koristi prilikom grandioznih eksplozija, i zvuk je montiran kao na filmu, nije usporen i time produbljen već je kao naknadno nasnimljen, prirodan. Zapinjem za rub mostića i umalo da ponovo ne upadnem u mutnu vodu bez vidljivog dna. Iz ruke mi ispadaju nedavno nabrane crne trubice koje sam htio osušiti i samljeti, kaže Feđa da su sjajne kada ih se doda u umak za crveno meso, i plutaju površinom kanala kao kakve sasušene glave tamnih tulipana.

Kroz kosu, ono malo što imam, pokušavam provući otvorenom vatrom depilirane prsti presvučene filmom masnoćeom mješovitog podrijetla (runo/dlaka), otečeni su i nalik onima koji u posljednje vrijeme sve manje diraju klavijaturu, a sve više grle čašu, do bolesti. Sve je gotovo. Stol je prepun jestvina, otprilike kao za omanju raskalaženu zagorsku svadbu, a poslije sam saznao da je rođenje dvojke bio pravi razlog ovih suicidalnih bakanalija.

Na repertoaru su bili prvo bambi molesters sa dodatkom kravlje guze srednjih godina, a nastavak je bio takav da je za posljedicu imao one moje prste. Ubijao sam se višnjevačom, ali ne rakijom već pitom koja je imala pravi nedostatak šećera kako bi bila zamamno jestiva do pretjerivanja. Majka sestara Sisters ima sjajne ruke.

Vijuganje asfaltnim trakicama koje ovdje cestama zovu obvezuje spretnost Kostelića jer izbjegavanje maliganiziranih pješaka, biciklista i motoriziranih pripadnika ljudske vrste prilično je zahtjevno, ali poticajno kad se kući ide.

Obala mirne rijeke koja zimi poprima jednu notu opakosti popločanu krdom santi leda, mami me da se šetam, da osjetim onaj fini sivi pijesak među nožnim prstimai i da pustim da struja lagano zaškaklja listove i mirno ponese sve sa sobom u onu školski učenu nizaljku riječnih slivova sa morskim završecima.

Buđenja dnevnodnevnih je bilo nedovoljno, a noćnih nije nedostajalo. Košmar? Da. Neki nedefinirani košmar sa putanjom eskivacije i strahovima od gubljenja.

I nije bitno zove li se film Analyze this ili Analyze that. Bitno je nešto drugo. Ne podcjenjivati nikoga kada su percepcija i moć rasuđivanje u pitanju.


bolegr @ 10:02 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.