crta

Blog - listopad 2008
četvrtak, listopad 30, 2008
Zalutao sam negdje u prostoru između nule i beskonačnosti pa često pomišljam na neko bolje mjesto.

Opasan taj humanizam. Implicira protivljenje Prirodi, instalira neki novi način borbe za održanje i jačanje vrste. Usmjerava evoluciju na putanju čiji se kraj nazire u opasnostima kojih smo i uzrok i posljedica, i neželjeno sredstvo i neželjeno odredište. Analitičari vizionari optimisti kažu da postoji nada za bolje. A ja ne znam gdje sam, a kamoli gdje ću, kada i kako. A i zašto bih.

Tiho je za dana, nakon čistača i dostavljača promet je zanemarivo nečujan. Sa ulice se začuje glasan smijeh malogodišnjeg djeteta iz kolica sigurnim majčinim rukama vođenim.

Stubište. Akustično odzvanja ta riječ istoimenim prostorom visokih zidova. Penje se do vrha poput proljetnog vjetra zaigranog sa jablanovim granama pa se odbija i spušta, prov polako, kako bi zavirio u svaka vrata i sjuro se prema izlazu. Ja krećem skupa s njom.

Zaškripala teška vrata na trećem katu, kao kakva kolotura bunarska kad zacvili od težine podizanja mrzle vode što se svjetlosti površine podaje, da nisu brižno redovito podmazivana. Drhtava se ruka ljevica oslonila na dovratnik dok je desnicu pružala u rukovanje. Koščata tanana sivobež šaka, iscrtana blijedotirkiznim grančicama presvučenim poluprozirnom epidermom, hladna je. Usne boje šake se pomiču, izgovaraju dvosložno prezime začinjeno bontonski predviđenom sintagmom koju u upoznavanju razmjenjuju ljudi i ostaju razvučene u osmijeh što grije unatoč dubokom i mračnom hodniku što guta cijelu njenu sićušnu priliku. Kućni ogrtač poravnat po okomici, blago zategnut u struku, bez nakane naglašavanja neštićenog dijela kralježnice, presijava se iz zlatne u kardinal crvenu i pada preko ruba kućnih šlapa izrađenih od mekog toplog materijala stopljenog sa tepihom što krasi i prekriva hrastov parket. Zidovi obučeni u tapete nalik uzorku tkanine kojom su presvučeni bidermajer stolci usjajenog i oslanjanjem pomalo otopljenog drva.

Govori da je tu od prvog dana, da pamti park pod prozorom, sa vrtuljcima i drugim izmišljotinama što tjeraju neprobavljenu hranu na kretanje u kontrasmjeru. I vriske dječje. I buku rijetkih tramvaja što se poput kakvih bređih kopnenih lađa njišu Draškovićevom. U snijeg umotane i prigušene zvuke, dolaske muževljeve koje je iza zavjesa pratila dok su, u iščekivanju zagrljaja i nježnog poljupca spuštenog pod ličnu jagodicu, grudi damarale, dok je srce bílo kao kad ju je dotaknuo prvi put.

U očima što su izgubile već podosta melanina ipak je iskra, mali dokaz ispunjena života. Devedesetpet joj je.

Sjetim se, onako usput, one imaginarne stare koja nije bila pila (testera, žaga) i nije bila pila (rakijicu, vince, ajerkonjak u pluskvamperfektu, u dobro ugrijanom dnevnom boravku) kad su je pitali šta je bilo prije, kokoš ili jaje. "Sve-e-e-ega je mo-o-o-oj sinko bi-i-i-ilo pri-i-i-ije, sve-e-e-ega..." meketanjem bi se moglo zamalo nazvati to protjerivanje zraka iz tijela kroz usnu šupljinu što već pomalo ima okus onostranog. Neki bi njeno slabo razumijevanje pitanja začinjeno životarenjem od mirovine koja je uvreda ljudskom dostojanstvu odmah proglasili nostalgičarskim pamfletom uvijenim u staračku maramu kašmirskog izblijedjelog uzorka i to sa predznakom južnim. Nostalgija, ne marama.

Nekoliko dana je prošlo od gledanja onih plahih očiju. Čujem da je pala. Nije joj prvi put ove godine. Samo, za razliku od onda kad su je neopreznu vrata lifta pogurnula niza strminu osam stuba i kad joj ništa bilo nije, ovaj je put slomila ruku, podlakticu. Kažu da je to jako srdi jer se u hodu ne može koristiti štapom pa će biti osuđena na više mirovanja, a u njenim godinama to je muka prava.

Pred stubišnim ulaznim vratima kroz koja je nešto prije mene izletjela akustika riječi, majka onog djeteta u smijehu skidala je mlado blato sa prednjeg desnog kotača kolica.
bolegr @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 29, 2008
Kakav naslov! Kakva najava !

Sve je govorilo u korist dobrog izbora za provesti večer. I taj naslov i najava. Čak i ne pretjerana količina prodanih ulaznica mogla je biti dobrim znakom negužvanja na galeriji, u parteru, oko šankova, u zahodu...

Naučen organizatorskim, menadžerskim i marketinškim trikovma fabričko večer nisam započeo u dvadeset:nulanula u blizini vrata dvorane oboružan bocom dobro pothlađenog piva. A ni sat kasnije jer najavljen za devet, koncert (zasada ćemo ostaviti ovaj naziv) je počeo sa zakašnjenjem da bi se mogao odgledati cijeli Matanićev film o Slavi Raškaj pa sam stoga u to doba planski ispijao posljednje gutljaje piva europskog naziva i spli'ske proizvodnje. A nisam morao. Ništa od navedenog.

Dvorana je bila ugodno neispunjena do te mjere da mi se pričinilo da mi netko sa vrha galerije, ponad mix-pulta maše. Zvrndanje mobitela je to i potvrdilo. Mahanje jest bilo meni upućeno, ali nažalost kriva je ruka mahala. Mislim, nije ruka toliko kriva ni po pitanju krivnje ni iskrivljenosti, bila to ruka iz preduzeća, nekoliko njih, a ja, ja sam samo poželio da to bude ona ruka što se mnogim tvorničkim večerima izvijala i plela.

Uvod začinjen tehničkim poteškoćama nije obećavao. I bolje. Jer samo obećanje da će biti lošija svirka od bilo kakve glasbene slušaonice, ili projekcije snimaka sa jutjuba moglo bi biti ispunjeno. Zombična ukočenost Firčijevog okteta dočaravala je proživljavanje svirke do posljednjeg odsviranog tona. No, kako izgleda da je sve puštano sa matrice (a ne samo Mladenovićev glas kako je organizator najavio), tako je i višeminutna nepomičnost ruke na gitarskom vratu uz istovremeno sviranje višeakordnih fraza bila normalna pojava.

Izbor prezentiranih (nisam rekao sviranih) pjesama je također bio za očekivati. Sve posljednji uradak do uratka uz par najsvijetlijih trenutaka pokojnog banda samo je dokaz da zadnjepristigli član, jedini preživjeli nije dorastao projektu kojim se želi kititi. Nije da sam ja neki veliki poznavatelj glazbe, ali ovo je bilo prozirno loše da sam i ja to mogao shvatiti. Sve što je valjalo, otišlo je.

"Bis ne tražim niti bih vam ga dao!" rečenica je koju bih rado uputio nakupini možda studijski solidnih muzičara, no svakako pozera te promašene tvorničke večeri. Na bis su izašli. Ne čekajući poziv publike jer ga vjerojatno ne bi ni bilo. A posljednja izvedba bila je prvosvirana stvar. Bojim se da je beskonačna magnetska traka bila kraća od predviđenog vremena.

Magareći izrasle uši i loš okus u ustima pristigao eustahijevim cijevima nije moglo popraviti ni pivo zelene ambalaže i naziva.

Ili, biranim riječima rečeno: Eine große Katatrofe. Sa šrajfe es.


bolegr @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Budim se u mraku. Nema nikakvog prenesenog značenja u prostoj rečenici bez prostakluka. Tek, rano je i unatoč teškim kapcima superljepilom prikeljenima za one donje, krvotok ne da mira. Ustati iako me malo toga dijeli od glagola odustati.

Tumaram prema kupaonici dok se parket pod bosim nogama glasa (papuče su tu negdje nedostižne stopalima). U susret mi u jednom trenu poletjela stolica. Teak one. Stolica. Tikvan. Ja. Ipak uspijevam eskivirati u stilu grogiranog Casiusa Claya dok se pred Muhammedom Alijem izmiče po ringu samoodređenja do poistovjećenja i sunećenja.

Sve se pošemerilo. Svjetlo palim kao da vodu puštam, a vodu ću puštati kao da trnem svjetlost iz žarulje gole. Mamurluk? Ne. Luk? Opet ne. Zamjena teza? Ni to. Samo otežana adaptacija na prostor predviđen za intimno postojanje. Umivanje mi pomaže progledati i pročuti, mlaz vode i huk plina objašnjavaju mojim osjetilima kako je vrijeme da se dogodi koordinacija i plan i program rada. A i krvotok se smirio.

Onaj huk plina biva zastrt mlazom tekućice iz kupaoničke tuškabinske slušalice i sve skupa hvata ritam bolji od prošlovečernjeg (ovdje bi stajalo nešto poput: u ušima su mi se izmjenjivale melodijske reminiscencije sa sinoćnjeg koncerta, no kako to i nije bio koncert već slušaonica nazvana multimedijalnim projektom u kojem su samoprozvani izvođači stajali ukopani u tlo da se ne bi pomakli sve da su i kakvom bocom bili gađani, a ne bi bilo nezasluženo, pa uvijek prisutnog talasanja neurona u ritmu protekle večeri nema). A nad otvorenim očima holografski monitor sa slikom nad slikama mi se ukaže, slika se pokrene, duša kondenzirana u sok na usnama progovori... eh.

Kujna još nalik idejnom rješenju, uostalom sve mi je, pa i ja sam, nalik idejnom rješenju, hladno me gleda bjelinom načetom tek gorenjskim mlađim rođakom Artuditua iz čije utrobe vadim pothlađenu i poluprerađenu jutarnju jestvinu iza kojeg opisa se kriju prodimljene (zapravo namirisane aromom dima) grudi oveće glasnoglasajuće ptice neletačice.

Prozor u svojoj onečišćenosti nudi mi se ne bih li vidiocem kakvim postao, a ja od svih znanih i neznanih bića, mogućih i nemogućih likova, vidim samo jedno. Na vedru nebu zapada jutrom Sunce vidim.

Miris kave, Nespresso, baritonski tup udar žlice o unutarnju stijenku šalice, osjet hladnoće parketa što ovija nožne prste... Baš sam se mogao i obuti, ali ne radi te neke hladnoće već zaštite radi jer još uvijek je po podu neko kablovinje, pokoja knjiga, kutija omanjeg formata, nešto što bi gaženjem proizvelo u glavi mi reakciju koja bi tijelo potjerala u skakanje i viđenje i sjevernog i južnog neba skupa sa Sjevernjačom i Južnim križem.

Uvučem se u hlače, nazujem čarape i cipele, sve precizno politički orijentirano, ljevice ljevici, desnice desnici. Uspijeva mi i košulju pokopčati poput već odslušanog vica. Preko svega nabacim jaknu, onako kao: bivol na konja, zavučem ruku u naramenicu ruksaka i krenem izlaziti.

Ključ! Nije u bravi. Prepipavam džepove sve brže i brže pa sam sam sebi pomalo nalik Majklu Džeksonu i njegovom Munvoku. Ili osumnjičenik u vožnji pored ZET-ovog kontrolora... Mahinalno otvaram ulazna vrata. Na sreću. Jer sa druge mi se strane vrata smiješe dva obješena ključa o treći, u bravu zataknut. I nitko ni da bi. Fino neko susjedstvo. Il' se kasno budi. 'Ko će ga znat. Možda ja, nekom drugom prilikom.

Haustorom dominira žutilo. Nema to veze sa Rundekom i sa možebitnim tiskovinama u nas već je sav me(n)talni dio, a to je okvir za lift, u žuto obojan. Odraz stanja bivše stanarke trpne ulice istog mi kućnog broja. A taj lift, star je i lošeizgledajuć za svoje godine. Dao bih mu preko sedamdeset bez imalo oklijevanja, a tek mu je pedesetjedna. Na pragu ugraviran potpis majstora. Velemajstora. Stijene od usjajenog, a onda matiranog finog furnira boje tamnog meda. Ogledalo pomalo iskrzanih rubova. Zatvorim vrata izvana i krenem pješice.

Spirala u smjeru kretanja kazaljki na satu. Stubište do pola prekriveno tamnobojnim debelolisnim puzavcima, hodam uz metalnu ogradu kako me ne bi uhvatili za zglobove i zauvijek mi kretnju iz nogu istrgli. Sljedeći međukat isto. Tek na prvom prolaz postaje slobodan svom svojom širinom. Bicikl privezan za  predprozorsku ogradu podsjetnik mi je da kvadratom izlomljeno spiralno kretanje treba polako pretvoriti u pravocrtno i izbjeći silazak u podrum.

Pozdravljam dvored kaslića, okrećem udesno i kul se po kuliru posljednjeg niza stuba spuštam, otvaram izlazna vrata i ulazim u tek načet dan svježe otuširanog Zagreba.

bolegr @ 08:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, listopad 28, 2008
Crnilo sakoa bi se pojačalo u trenu i mjestu svijanja lakta i ispod rukava, ponad hrpta šake, provirila bi poput holivudske zubne keramike bijela manžeta. U šaci bi se u obliku kakve male crne kutije, ali neke nehumane, monotone i hladne što ima moć pamćenja malo duže od dvadeset minuta, grijao diktafon. Palac bi stisnuo crveni gumb na kojem us ugravirana tri bijela slova REC i točka.

"Diane, kava je crna i izvrsna, a kada je zločin u pitanju, samo treba pratiti trag novca." progovarao bi u diktafon ostavljajući zabilješku za izviješće svojoj neviđenoj tajnici.

Moć imaginacije. Sposobnost logičkog zaključivanja. Neopterećenost relacijama i korelacijama. Ljubav prema kavi. Agent Dale Cooper.

Naravno, riječ novac je simboličnog značenja, tek najprepoznatljiviji oblik svih vrsta interesa.

Tko je ubio Lauru Palmer? Jasno da nismo od početka mogli znati, jer u interesu je proizvođača da serija potraje, a vrsni su majstori David Lynch i Mark Frost konce držali u svojim rukama dugo vremena. A kako? Prvo su slučaj dali lokalcima da se petljaju k'o pilad i kučini kako bi tako upetljani mogli sagledati svu svoju nemoć, a onda su doveli stranca.

Prodefiliralo u dvadesetdevet epizoda serije kandidata za zločinca, motiva, krunskih dokaza da ne mo'š ni zapamtit...

A naš Tween Peaks? Zagrabila Manda vodu. Bit će prije da je zagrebala nečija leđa, no to ovdje i sada nema veze.

Tko je potegnuo obarač, stisnuo gumb na daljincu?

Kome je u interesu držati publiku (javnost, rekli bi na hrvatskom) u napetosti, onoj što graniči sa psihozom, strahom?

Jesmo li barem na trenutak zaboravili sve što su neki do sada radili i uradili?

Je li Arhimedov zakon jedini kojim se neki povode u vrednovanju tijela?

Je li važno wildeovski se zvati Ernest ili je dovoljno biti Ivana, Ivo?

Tko zna koji je sljedeći korak, kadar?

Tko vuče konce nad marionetama?

U kojoj smo epizodi?

I, uopće, gdje bi mogao biti taj agent Dale Cooper?




bolegr @ 09:42 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, listopad 24, 2008

Kako stvari stoje, malo je kasno i za ovaj lefektor.
*             



_______________________________________________
* autor montaže nepoznat, ali svaka mu čast
bolegr @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
Spletom okolnosti što se Zemlja vrti oko sebe, oko Sunca i skup s njim oko središta Kumove slame,... prema beskonačnom zanemariva količina determiniranom kaosu sklonih subatomskih čestica u korelaciji sa hlađenjem Svemira što je zaustavljivo, to hlađenje, samo na jedan jedini način, a znamo kako, odradile su posao i cijela predstava se svela na infinitezimalno maleni dio Prostora i Vremena i moje subjektivno doživljavanje jutra maglovitim, prohladnim i otužnim, sve to nevezano za izvanjski mi svijet i događanja koja prolaze mimo mene kao pored turskog groblja. Jer, ja, ovakav ja, ovakva jedinka, nisam bitan.
 
Naučiti hodati. Održavati ravnotežu, vodoravnu u vodi i okomitu u oko... u zraku, na par kotača prvo, a poslije na dvostruko više. Naučiti disati. Pluća puniti talogom atmosferskog mora. Sve neka automatika koju svladavamo ne bismo li svime time prestali upravljati svjesnim dijelom mozga poradi rasterećenja i bavljenja drugim stvarima.
 
A kojim to stvarima? Što?

"Psi laju, karavane prolaze." Koja je poanta? Koja je to strana sa kojom se čovjek treba poistovijetiti i izvući pouku, biti važniji? Biti iznad nebitnoga? Je li superiornost pasa u prolaznosti karavana ili je puko lajanje pasa tek usputnica nadmoćnih karavana? I što je sa onom drugom, minorizirajućom stranom, ništicom? Jer, ona je, nula, ništica, opasna pojava, koje su se grozili drevne civilizacije, dok se mi njome poigravamo. Jer dok trepneš okom, nula funkciju natjera u beskonačno, razleti se logika, sve se razleti. Kao C4. Citroän, plastelin, štogod.

Vjerojatno je užasno biti Priroda i vidjeti krajeve pokusa i krajeve pokusnih kunića, laboratorijskih miševa, laboratorija, instituta, planeta... A možda je i dobro, jer nema pesimizma, nema osjećaja teškosti, samo konstatacija, statistika i matematika.
 
No, ja osjetim, ja sam subjektivan. I baš zato moj je svijet danas tmuran i turoban, jutro je pusto i prohladno, praznina je velika i sve veća. A ja tu ne mogu ništa...
 
 
No, unatoč oblačnome, čp*vt i danas, dvadesetčetvrtog u mjesecu.
bolegr @ 09:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008
Sjednem odmoriti među još neraspakirane kartonske kutije što ukrašene su natpisima iz pretprošlog života.

Ne sanjam. Ili se ne sjećam snova. U svakom slučaju, subjektivno poimanje kaže: ne sanjam. To govorim o snovima u doba spavanja u posljednje vrijeme življenja, životarenja, vegetiranja...

Pogledam u dalek strop. Nebo neko novo baš kao što je i podneblje. I odlutam.

Miris konja. Ustvari, miris konjske sape i slame. U slami prigušeno frrrktanje, Pokoji njisak. Mekoća ranog ljeta, oštrina vlati narasle trave. Crnica, ilovača, pijesak, onaj sivi što se presijava na svjetlosti, mljeveno biserje. Voda. tekuća i kontinentalna. Velika i spora, prijeteće tiha. Kruh, mek, prhke korice, namazan mašću, posoljen i zarumenjen mljevenom paprikom.

Onda miris šrôta, onog krupno mljevenog kukuruza, koji pomiješan sa narezanom procvalom salatom rukama umiješan tvori hranu za perad. Pa miris te iste. Žive. Prije onog smrdljivog rituala pretvorbe živog bića u prijesnu hranu, a koji ni uz najbolju volju ne mogu mirisom više zvati već je to nepatvoreni i ničim ublažujuć smrad sa velikim S...

A tek čempresi i borovina. Jantarne suze na hrapavoj kori, meke iglice po tlu. More. E, to su mirisi. Slike se izmjenjuju kao kaleidoskopski mozaici izazvani blagim zakretanjem šake, neka davna makarska rivijera, potom Baška, kupalište u Kopru, pa Slatina,... okus breskve začinjene solju sa usana, kompozicija koja kao da podiže očne jabučice držeći ih kao dlanovima...

Sve to skupa u jednu točku sabijeno.

Spustim pogled sa neba na suprotni zid, ravan i djelomice perforirane površine sa tragovima hrvatske naive prošlog stoljeća.

Treba se pod hitno riješiti suvišnog mesinga sa zidova, pomislim. Plemenitost boje zlata. Da, baš, kako da ne. A nije da ga nema. Brava na vratima. Ulaznim, kupaoiničkim, sobnim, jednosobnim, naravno. Vješalica neprimjerena položajem otprilike kao i utičnica ispod dovoda vode na dnu kuhinjskog zida. Držači ručnika, toaletnog papira, plafonjera, zidonjere, kao okomiti pandan onim stropnima...

Odnekud dopre novi miris. Nov u prostoru, ne u memoriji. Agresivan i neugodan. dakle ne baš miris. Podsjeća pomalo na elemente koji su vezani uz već prostrujale slike za ovog sjedenja. Agresija na receptore, unutarnosne pretvarače, tjera na mrštenje. Ali i na ustajanje radi pokretanja istražnog postupka u svrhu pronalaska izvora širenja neugode. Osvrnem se po hodnik u, tu nije. Nije ni u kupaonici, od tamo samo mesing tuče. Ulazak u kuhinju u glavu dovlači iz nekog moždanog zapećka asocijaciju na zahode željezničkih kolodvora zaboravljenih postaja. Hladnjak.

Taman kad sam pomislio kako se funkcioniranje obitavališta može unormaliti, zatvoreni sustav oduzimanja topline iz skladišne komore uređaja očito je prestao biti zatvoren, a dan je i pol nakon nošenja stajao nediran...

I naravno da nije problem, ali je sranje. Iako drugačije smrdi. I naravno da postoji rješenje. Zove se servis. I na njega treba pričekati. Do ponedjeljka ...

bolegr @ 09:55 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, listopad 21, 2008
Ovako:
Veliki sportski događaj u organizaciji Grada i Države magnet je mnogim profilima, anfasima i poluprofilima jer gdje su sportske manifestacije tamo su i sportska borilišta. Nesportska također. Ne mislim tu na doping i kojekakve stimulanse za postizanje boljih rezultata na štetu vlastitog tijela već na borbu za hranjenje gramzivosti, pohlepe. I jest da je stimuliranje tijela za postizanje boljih rezultata opasno i za okolinu u vidu stvaranja lažnih idola i uzora, no borba za izgradnju sportskih borilišta je ona koja je opasna na sličan način. Ali, unatoč sili pretvorbi, tragovima starog partijskog režima što još uvijek drma pod krinkom novog poretka i tranzicije, i unatoč poduzetničkom duhu pojedinaca na visokim položajima što su svoje spretnosti dokazali plivajući po površini političke bare i skrivanju svega lošega od oka javnosti i naroda, crv dođe na svoje. Mutni poslovi u mutnoj vodi i kalu bauštela su razotkriveni kao mlazom čiste i bistre vode, a dogradonačelnik će za primanje mita umjesto medalje oko vrata istim moći omastiti konopac.

Onda ovo:
Svjetsko rukometno prvenstvo u Zagrebu je sve bliže. Nekako se slegla sila prašine oko izgradnje dvorana po gradovima i ostalo nam je samo da imamo povjerenja u ono što su rekli prije godinu dana, jer ovaj prokušani i iskusni tim stručnjaka je već mnoge poslove na vrijeme priveo kraju. Hm, priznam, sviđa mi se ovaj posljednji glagol, jako.

I ovo:
Potemkinovom skelom i asfaltnim prilazom Horvatinčić je pokušao psihološki potaracat moral onih koji su protiv rušenja najstarije tiskare u ovom dijelu svijeta, baš kao što bi on tu istu i još malo uokolo potaracao, no unatoč svim raspodjelama materijalnih dobara što se u trošak stavljaju, a završavaju po nekim računima u nekim bankama, sve dozvole za rad - nema.

Pa još ovo:
Kako je univerzalno poznati projektantskoizvedbeni trojac Radić - Kincl - Neidhardt uspio svojim projektom potući neke svjetske arhitekte znane baš po projektima aerodroma ne znam, ali neke sjene se javljaju, a meni moja muška intuicija govori da to nisu one na plućima. Naročito ako znamo da na otvaranju  radova pristiglih na natječaj nije bilo kašljanja već otvorenog (pod)smijeha.

I za kraj:
Meni dođe da i ja raspišem natječaj. Za izgradnju svojeg novog sanitarnog čvora. Najbolji radovi bili bi nagrađeni. U rasponu od grljenja starog do trajnog vlasništva nad istim.

I, da, da ne zaboravim, ona priča s početka teksta. Radi se o Pekingu.

bolegr @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Točnost nije kao batina da ima dva kraja. Nešto ili jest ili nije. Binarno, do posljednje nule i jedinice.

Traljavost, aljkavost, nepreciznost i površnost jedne trgovine novca pretvoriš u picajzlastost, nepotrebnu pedanteriju ili tvrdoglavost druge je nčin za pokušati sa sebe skinuti eventualnu odgovornost za gubljenje vremena i vršiti pritisak na drugu stranu, jer nije tvoja ta koja koči posao. No, jesam ja glumpav i tupast, ali ne toliko za popiti sličnu priču. Otprilike. Jer mi mozak ipak radi. Poput sirupa protiv kašlja, samo što to nigdje ne piše u recepturi: prije upotrebe promućkati.

Prevedeno na hrvatski, javlja mi se moja osobna bankarka nekoliko puta radi ispravaka grešaka koje pravni stručnjak što se diči titulom magistra uspijeva na količini od jednog i pol članka i tri stavka kupoprodajnog ugovora napraviti kardinalnih grešaka više nego rahmetli Vranjo na salveti. Koordinate, da ne velim osobni podaci predmetne nekretnine bivaju ispremiješani i samim time definicija nečega nepostojećeg, a zakapareni iznos po tome ispade da je prodavatelj isplatio kupcu, Neviđeno. Od strane PNine banke, PN, a i mene. Ali zato jest viđeno očima moje banke. I primijećeno i odbijeno. Sa svrhom i razlogom. Svaka je ta pogreška, radi vjerodostojnosti ovog teksta, ovjerena kod bilježnice i u njenoj velikoj bilježnici postoji zapis o već navedenoj traljavosti. No, to su boljetice koje su preboljive, od toga duša ne boli niti pati.

Ljepota je u oku promatrača. To znamo. A znamo i da postoji kategorija što se estetikom zove pa za određenu skupinu suživotnih promatrača definira zajednički nazivnik, standarde, razmjere.

"Znate" veli mi PN "Vi možete useliti, a ja ću morati sve renovirati razbijati zidove, pločice, čudesa. Zamislite samo, na podu je šahovska ploča, sve crnobijelo...". Slušam dok čekam da tridesetinešto kvadrata poprimi izgled praznine, a to traje li traje. I ta praznina dobiva obrise interijerske bliskobuduće bauštele. Neka, prostor ima potencijala poprimiti izgled doma. Ne žalim se niti bunim, samo konstatiram jer mi je kampiranja i uživljavanja u ulogu laboratorijskog miša ili pokusnog kunića sa atelješkim dnevnim boravkom preko glave. O garaži umjesto ormara da ne govorim.

Poseban naglasak imaju kanadski detalji. Nije da ja imam nešto protiv javorova lista ili nekoga pod tim listom, ali me svako spominjanje ičega kanadskoga podsjeća na dragu Susan.

Imat ću kanadske tapete u hodniku, "znate, mogu se fino prati" argument je koji bi trebao prevagnuti u ostavljanju sitnocvjetnog uzorka u predsoblju. Imat ću ih da, ali jedno jako kratko vrijeme. Potpisujem. Imat ću i kanadski umivaonik. Ajd', to prolazi.

Prolazi čak i kanadska tuš kabina. Ozidani i okeramičen kupaonički kut sa slivnikom i staklenim vratima. Prihvatljivo za prvu ruku, još kad navučem nove fuge, može potrajati neko vrijeme.

Ali, imat ću i kanadsku zahodsku školjku skupa s kotlićem. Samo ne znam kako nazvati taj brodskozahodski sustav, uz naglasak da ono brodsko- ne označava grad već plovilo). Jer, školjka je puna vode i radi na podtlačnom principu. Već zamišljam kako je bučno i vlažno snužditi se nad njom, iz razloga malog ili velikog.  Ni to sve nije strašno i nepremostivo, ali ipak prednosti tog sustava za sada mogu samo nagađati, kao: multipraktik, nekoliko-u-jedan, ili neki sličan slogan koji bi pratio simbiozu akvarija, bidea i zahodske školjke...


bolegr @ 09:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 20, 2008
Nije gotovo dok sudac ne odsvira kraj, sintagma je sportskonovinarskog miljea kojom objašnjavaju drugu, višu silu, osobnu nemoć utjecanja ili prekognicije završetka nekog događaja, u ovom slučaju sportskog karaktera.

Pronalaženje stana je uza sve peripetije sa kojima sam se susreo fejs-tu-fejs, ili onima koje su me zaskočile iza flanjke ili ćoška, završena faza i okidač za početak nove faze mojeg humanog preseljenja (gordo zvučim sam sebi ovako samodopadno se čovjekom nazvavši, al nek sad ostane tako). Ta nova faza se zove kupoprodaja, a složen je proces, ovisno o povjerenju koje pojedini pravni (para)stručnjaci, gdje zagrađeni tekst nosi dvoznačnost od kojih jedna insinuira lažnost, a druga kolokvijalni izraz za platežna sredstva, imaju u klijente i poslovne partnere, sudionike u razmjeni materijalnih dobara.

Pojednostavljeno, svijet bi bio jednostavniji da nema zlobe u mašti i činu, a koja kao posljedicu rađa štetu iz koje propupa nepovjerenje, a kao kolateralna zapreka javlja se sloj zvani pravna služba, neka melasa iz koje bi trebalo evoluirati nadtijelo nadzora ispravnosti, no kako je u ranoj mladosti palo cijepljenje protiv virusa zvanog moral, bojim se za budućnost bez obzira na neke eminencije što svjetlost neku vide, nikako svijetla ne može biti.

Neću se riječima doticati devijacije kojoj naziv dadoše "rupe u zakonima" i kroz koje su službenici navedenog sloja u stanju organizirati larpurlartističko natjecanje kojem je osnova da ono spomenuto cjepivo djeluje i u kojem je jedino važna sudačka zviždaljka u pravom trenutku (ne gledati prvi pasus, ovo su drugi suci i zviždaljke više liče na bat za tanjenje mesnih odrezaka).

U svakom slučaju, uz vjeru u ljude koje mi ne nedostaje, i sa željom da napravim novi korak prema nekamo, a kako uglavnom idem u smjeru u kojem i gledam, to je uvijek naprijed pa ma kako se strane svijeta i nebeska i ina tijela izokrenula, porazmještala ili sakrila, a sve u skladu sa pozitivnim zakonima Lijepe Naše, sa Prodavateljicom Nekretnine (u daljnjem tekstu PN) krenem ovjeriti pisani dogovor o razmjeni dobara, a za svrhu dokaza ozbiljnosti kako bi mi trgovci novcem omogućili namirenje nedostajućih sredstava.

Prvo i osnovno što je bitno kad nešto kupuješ ili prodaješ jest da to točno nazoveš. Da pred mene netko blebne kakvu liječničku dijagnozu pisanu čak ne nužno rukopisom već printanu, uspio bih je razlikovati od recimo izvatka iz kakve mise samo po tome što prve ne završavaju uvijek sa amen. Zemljišne knjige, katastarske općine, izvaci, podizvaci, aovi jedan, aovi dva,... zabilježbe,... ne velim da se ne bih snašao, no kako PN ima svojeg strukovnog savjetnika koji joj je odradio njen posao sa kupovinom nekretnina, nepovjerenje koje gaji prema svakom drugom, a i moje gandijevsko prihvaćanje razmjene dobara kao dogovornii čin bez truni natjecateljskog karaktera te obzirom da je PN već u poslu kupovine novca radi kupovine drugog krova nad glavom i za ovo drugo ima pripremljene papire što joj odradio njezin konsiljere i tajni nekretninski agent (nije li ovo već sad pomalo već sumnjiv podatak?), sama se ponudila da iskoristimo postojeće dokumente i procedure koja je u njenom slučaju već u postupku.

Ja prihvatio ponudu jer u našem je slučaju sve jednostavno, treba samo izmijeniti objekt i subjekte i stvar gotova... I tu sam se zajebao.

bolegr @ 09:17 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 1, 2008
- bok.
- bok.
- daj mi molim te novi službeni antivirusni na traktor.
- aj daj, odma ti ja to napravim.
- eo.

[črčk-čuk-čuk-črčk] (ono mato peja tipkanja po laptopu)

- a pa tebe nema u domeni.
- i šta sad?
- niš, nema te, ne postojiš, bok.
- bok.

i tako. nema me.

bolegr @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.