crta

Blog - listopad 2009
petak, listopad 30, 2009
Ne jednom sam poželio neslušati one strašne vijesti, biti dijelom njih, one kojima smo, iz perspektive bi se stabla masline pa čak i hrasta lužnjaka moglo reći - nedavno, bivali svakodnevno obasipani, i umjesto njih čuti kako su negdje u bijelom svijetu pijanom seljaku Haritonu spale hlače, ili kako je u amazonskoj zabiti pronađeno izolirano neiskvareno pleme koje se koristeći drevne, već zaboravljene tehnologije gradi vrtolete i računa na kompjuterima čija arhitektura datira od prije Blaisea Pascala, ili kako je na hladnim padinama visokih planinskih lanaca sreće Antarktika pronađena topla voda, pa čak i da se negdje u krškoj zabiti brdovitog Balkana, u kući stare majke, na površini prepečenog kukuruznog kruha ukazala sama Gospa osobno dok se na donjoj strani ocrtava silhuetovski zagoren šeretski profil najvećeg sina svih naroda i narodnosti tih istih krajeva.

Želja mi se ispunila. Zamalo.

Nema više baruta, gelera, nema sumornih avetinjskih likova, nema više krvi u blatu i betonskoj šuti. ili ako ima, tek je pokoji, udaljen i usamljen slučaj. Sad sa naslovnica, u buntove posloženih dnevnih tiskovina i sa početnih stranica elektronskih portala vrišti selebratija o svojim jadima, vrišti njihovo donje rublje, prljavo i skoreno poput obraza onih što se kunući se u samopregalački rad za dobrobit cijele zajednice (misleći zapravo pri tome samo na dio i to onaj neprikladno karakteriziran nacionalnom pripadnošću i nazivom društvenog uređenja) bestidno crvene i od djetinjstva nose jedino onu nevinu moć gledanja u oči za vrijeme izlučivanja fekalija iz vlastitog organizma. Licemjeri i lopovi sa čijih se usana može iščitati ona usklična "dršte lopova!" dok optužujućisu one koji su im dopustili i progovoriti, kako su izdali državu, tu istu, kao na polici za robu sa istekom roka trajanja nedaleko blagajne nekog trgovačkog centra u vlasništvu novofeudalnih velmoža, rasprodaju u bescijenje za vlastitu promociju, za mjesto u knjigama iz povijesti koje bi najrađe sami pisali, za šaku škuda čistu kao obrazi im, proglašujuć se spasiteljima svekolike države i nacije.





Iz moje je ulice prošli petak krupni otpad odvežen, adekvatno deložiran. Za razliku od neživog, onaj drugi, posvudašnji, opasniji od radioaktivnog, godinama se nakuplja, radi aktivno. Još uvijek.

Vrijeme je da opet nešto poželim. Samo pažljivo.

bolegr @ 10:02 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 28, 2009
Ima ih pozitivnih i negativnih, ima ih realnih i irealnih, pa racionalnih, iracionalnih, cijelih, razlomljenih. I svi su u određenim korelacijama, bližima ili daljima.

I s njima je lako. Jer su to brojevi.

Evo, naprimjer:

neka je

a = 1

i neka je

b = 1

iz toga proizlazi da je

a = b

a onda su i kvadrati brojeva jednaki

a2 = b2

s tim da je i kvadrat jednak umnošku dvaju jednakih brojeva

b2 = a * b

sad možemo oduzeti jednu jednadžbu od druge i dobiti

a2 - b2 = a2 - a * b

dobveno možemo rastaviti na faktore

(a + b) * (a - b) = a * (a - b)

i obje strane podijeliti sa (a-b)

a + b = a

sad od obje strane oduzmemo a i dobijemo

b = 0

a na početku smo rekli da je

b = 1

a kako je b jednako samome sebi, iz svega toga proizlazi da je

1 = 0

Gledano zasebno, svaki korak je matematički korektan. Kobna je jedna jedina stvar. Dijeljenje sa nulom. I nije problematično dijeljenje. Problem je jedino nula. Hiroviva, o
pasna, destruktivna prema okolini.

Tako je i sa ljudima.

bolegr @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, listopad 27, 2009

Nisu svi ljudi ovce.

Neki su više nalik zlatnim ribicama.



bolegr @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 26, 2009




Nije baš mudro od platiša* kao reprezentativnog uzorka očekivati puno,
ali tko god pomisli da smo dosegnuli dno, vara se.


_____________________________________________________________________
* vidi cijenu pri dnu ekrana, ne svojeg monitora već ovog gore usnimljenog

bolegr @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, listopad 23, 2009
Krenem pisati pa zastanem, zamislim se nad naslovom, što inače ne činim jer on sam ispliva u nekom trenutku, na početku kao ideja, za vrijeme pisanja kao poruka, na kraju kao zaključak, nekada i dan-dva kasnije, kad se slegne riječ. Ovaj koji je sada iznad teksta zavodi, dovodi u zabludu osobu koja se radi naslova ovdje našla. Jer, ta sedmica iz naslova nisu Windows 7 koji su meni čisto dobri jer rade, ako se zanemari da požderu oko 850 megabajta radne memorije onako za doručak; nije ni premija, dobitak na lotu, što nam skoro svima ponekad zavede maštu i ponese nas u neke pomalo nestvarne sfere, ali nas skoro sve (ova oznaka približnosti "skoro" ponaša se poput beskonačne težnje, limes) subotom pusti da u nedjelji uživamo kako znamo i s kim želimo, hoćemo i možemo; a nije ni istoimeni Dnevni Boravak, Birtija.

Dakle, svi koji ste očekivali nešto od navedenoga, možete komotno prekinuti sa čitanjem ovdje i svoje slobodno ili radno vrijeme iskoristiti za svoju, tuđu ili zajedničku dobrobit jer ovo u naslovu je samo jedan običan kućni broj u vremenu.

Umjesto ćurlika što počinju pred zoru, kroz otvorena vrata uleti sporadičan graktaj. Kroz prorijeđene brezove krošnje vidim kako se nebo rasplakalo nad odbačenim namještajem, priborom, alatom, uresima, karnišama, starim plinovodnim cijevima, polovičnim policama, mrtvom bijelom tehnikom od koje neki primjerci nikada nisu bili bijeli, pobacano bivših prozora u svijet kao da je netko režiju iselio na ulicu. Naherio se znak zabrane otpuštanja fekalija iz utroba omiljenih četveronožaca kao da je svjestan svoje bespomoćnosti, što je on u poređenju sa puno većim sranjima.

Izađem iz stana. Ovaj put ne na balkon.

Lijevo, pred vratima pored, deformirane, obrezane zatovrene drap cipele niske pete. Nordijska hodaljka u treoj dobi, ali je muči okomit uspon pa nekoliko puta godišnje zaslužim kakav kolač ili ručno miješen kruh. Mali znak pažnje radi hvatanja reciprociteta usljed nekad ranijeg vješanja zavjesa po prozorima ili cedeova po vanjskoj jedinici klima uređaja u svrhu tjeranja onih letećih štakora koji se ne libe iza bučnih ventilatora gnijezda svijati ili ulaženja u stan preko balkonske ograde jer ključ je ostao na nekom od tržničkih štandova...

Pred drugim vratima danas samo tišina.

Na katu iznad skoro pa mi je terra incignita. Nekoliko ljudi, jedan pas, starica, nešto sitne djece sa roditeljima. Sve to u tri stana stane ako se dobro rasporedi.

Zastanem pred liftom, a taj je na razmeđi mašte Disneya i Carpentera, škatuljica ukrašena intarzičnim detaljima i pohrđalim ogledalom, škriputavih vrata i propadajućeg poda, pa pomislim kako dugo nisam na krovu bio. A krov je, iako pogrbav,  topao sa svim svojim dimnjacima, čak i sa onim metalnim tanjurima i ribljim kostima. Toplinu valjda daje terpapirom presvučena površina, valovita poput izgužvane postelje. Puca pogled na sve strane, na dlanu cijeli obzor grada, zamalo kao u navijačkim pjesmama, pokoja visoka građevina, upire vrhom prema rubu svemira, a pokrajnje su tako bllizu da bi sa malo parkourovskih vještina bez problema mogao...

A tek podzemlje. Labirint hodnika obraslog paučinom. Zidovi bijeli, ali nekad davno, površina naborana, bez onih finih završnih radova, sjene poput netopira se poijepile po njima. Letvice pregrada potamnjele, Sumorno. Na drugoj strani radionica, ponekad subotom prijepodne čujem rad motora nekih strojeva za obradu drva i drvnih prerađevina. Radi se.

Krenem niza stube. Mimoiđem troja vrata, pa još jednom. Kada bih nekoga od tih ljudi sreo na dvadeset metara od kuće, nisam siguran da bih ih uopće prepoznao, pozdravio. A i tko zna koliko sam stranaca, susrevši ih u haustoru, na putu u posjet nekome zamijenio nza nekoga od ovih, dobrosusjedski pozdravio...

Pred kraj silaska mi u putanju uleti susjeda iz prizemlja, veli kako se rijetko viđamo, a susjedi smo u tako maloj zgradi. I jest. Jesmo. I zgrada je mala, i rijetko se viđamo, živimo svoje ritmove i tek kad se presijeku krivulje naših sinusoida ili kakvih drugih ida, sretnemo se, prozborimo koju, najvećma onako kurtoazno o vremenu, o tome kako se eto radi, ili je mirovina pomalo dosadna čekaonica. A ja ne vidim razloga da to bude češće. Nisam druželjubiv, a ni ljudi mi nisu previše dragi. Zapravo sam skriven mizantrop sa nemalo žlica mazohizma.

U prizemlju, visokom, par firmi. Jedna vrata prazna, samo je oko u visini glave, neki nakkladnik strane tiskovine za djecu. Druga je nezgrapna-četveroslovna-
kratica de o o za zastupanje i posredovanje vratiju izlijepljenih etiketama zaštitarskih tvrtki, informacija klijentima. Natpis, naziv, isprintan papir u uložnici.

Još nešto stepenica i vani sam.

Uvučen ulaz, jednu stubu podignut, neosvijetljen nekom jednostavnom rasvjetom koja bi se mogla uključivati pomoću senzora pokreta i onemogućavati skupljanje vlage, nerijetko je nedjeljnim ujutro kutova označenih tamnim mokrim tragovima koji nisu čista voda. Stijena od armiranog stakla mutno daje naslutiti stube koje se penju u unutrašnjost. Vrata su naizgled otvorena, pritvorena, a zapravo funkcionalno priručno popravljena i daju se otvoriti pomoću ključa. Sa bočnih strana zalijepljeno nekoliko cedulja, oglasi za odvoz krupnog otpada, studenti honorarno i uz malu naknadu prazne podrume (dobro da su stavili, skupi se u godinu dana dosta toga i meni se čini kako ta podrumski arhivirana krama ima neki tajni život spolnog karaktera nalik zečjem), pa drugi, isto student, povrat bi dokumenata koje je po parkiću izgubio, sve naškrabano rukopisom neuka predškolca pa mi nejasno kako li je samo do te x-ice dospio. Još je jedna cedulja...

A ima tome, sve po uzusima lijepog ponašanja i nakon prvoprespavane noći na svojoj novoj adresi, pozvonim na najbliža mi vrata na katu (kad god tako krenem na nepoznata vrata pokucati, pozvoniti, sjetim se kako sam jednom davno negdje pročitao terapijski naputak za praktično svladavanje treme od javnog nastupa koji podrazumijeva nepoznati auditorij, i za svladavanje straha od poslovne komunikacije, koji savjetuje kucanje na sva vrata na svim katovima po Zagrepčanci i predstavljanje zatečenima u njihovim uredima, pomalo bizaran scenarij, ali valjda je koristilo onima kojih se ticalo), a iz daljine, jest da je stan vjerojatno povelik što mogu zaključiti usporedbom volumena zgrade i pozicijom svojeg stana, ali ta daljina je imala i onu četvrtu dimenziju, ispod glasa bi se reklo, zapravo je nemoć pluća u pitanju, čujem "tko je?" na što odgovorim "novi susjed" i počekam dobru minutu dok mi zvuk okretanja valjka na bravi vrata ne najavi kako slijedi njihovo otvaranje. Preda mnom, koji ni sam nisam neka korpulencija i to do te mjere da sam počesto neprimjetan u na ulici, kao da me nema pa se nepoznati ljudi umalo i zabijaju u mene, a poznati me, ne općepoznati već meni poznati, nit vide nit pozdravljaju (ili je tu neki drugi razlog u pitanju?), kao miš malena, na četveronožnu hodalicu naslonjena svjedokinja doba prije Prvog svjetskog rata ma kad god taj bio počeo. Prozirna put na rukama otkriva utanjeno mišićno tkivo, potamnjelo krvožilje, pomalo već ukočene kosti zglobova, oči širom otvorene, jagodice, brada, sve mi se čini kako je priroda po zlatnom omjeru oblikovala tu morfologiju lica, neku ljepotu ni vremenski ovisna transformacija ne može sakriti. Antonija, veli. Smješka se. Zrači.

I ima tome, eto već godina prošla. Kretanje mi se moje gradsko za to vrijeme reformiralo. Nova je izmijenjena navika dolaska kući na ovu adresu postala automatska, tu treba izostaviti nekoliko pokušaja odlaska na staru adresu, u istom gradu, istog kućnog broja, ali sasvim druge ulice, prostor je poprimio dijelove mene. Valjda i ja njega, samo to teže primijećujem.

Nedugo nakon našeg jedinog susreta, vele mi njeni sa kojima je živjela, pala je i slomila ruku. A to sa sobom nosi krevet, bolnicu. Njoj, ovisnici o hodalici to je značilo prestanak samostalnog kretanja. Antoniju, svoju prvu susjedu, više nisam vidio.

Uz one cedulje na ulaznim vratima i jedna je sa istaknuto ispisanim njenim imenom.

Iskoračim van, na ulicu. Petak je...

bolegr @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 22, 2009
Nezgodno je kad shvatiš kako ljudi za koje misliš kako su svladali neke civilizacijske tekovine i kako tehnološka dostignuća svakodnevno upražnjavaju, unatoč silnim obrazovanjima po visokkim školskim ustanovama, ipak poprilično nespretni, nevješti. U prikrivanju određenih namjera i radnji. A ta se nevještost prije ili kasnije otkrije. Pa nastane nekad manji, nekad veći belaj.

I to kako ne tako davno.

Sjeća se Ančica kako joj je, dok je bila referentica prodaje jednog trgovačkog društva u čijem se asortimanu nalazi građevinski repromateirjal, tadašnji elokventan i fakultetskom diplomom potkovan građevinski obrtnik u ekspanziji poslao uplatu faksom. Na njeno inzistiranje na faksiranju potvrde o avansnoj uplati, a uzrokovano vrlo brzo potvrđenim opravdanim nepovjerenjem, iz faks-aparata su joj počele neposloženo ispadati pristigle kopije Marulića, Radića, i pokojeg Mažuranića pa još Dioklecijanova palača, nekoliko komada zgrade iz osječke Tvrđe i jedan sveti Vid... kaže mi, neštoneviđeno.

Tako i sada.

Izgleda da je u epidemiji, poplavi afera isplivalo još jedno govno, na vidjelo ovih dana. O tome kako su i neki visokopozicionirani gospodarski i politički manageri kao nedovoljno tehnološki educirani. Onu uslugu telekomunikacijskih provajdera o plaćanju putem mobilnih uređaja malo su bit će kao krivo shvatili pa su za po doma kupovinu malo Podravke i plaćanje iste obavljali putem SMS-a. Onog splitskotriljskog...


bolegr @ 13:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 19, 2009

Ima tamo i neprocjenjivoga...*


______________________
*
samo, treba doć ranije
bolegr @ 09:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 14, 2009
Tržnica, kad zahladni, kao da stiša ton, glasovi se ponašaju kao molekule, naprimjer vode, ne titraju na nižoj temperaturi kako inače znaju kad sunce upekne. Prolazim između štandova, vučem se jer neam pojma šta ću pa kombiniram u glavi slike sa onima koje mi upravo oči gledaju. Vrte se neka variva, vrte se juhe, vrti se i meni u glavi od sinoćnjeg premladog vina (a lijepo sam si ne jednom rekao: mani se tih mladih, zrelo je bolje).

Smirenim glasom zaustavljem stanem očiju uprtih u prizor.
- Ajde, sinko, sve friško ove kod babe. U vrtu i u ljubavi sijano i uzgojeno. - nudi mi svoje blago u trećem licu jednine, a preda mnom prava minijaturna povijesnozemljopisna mišancija. Chichen Itza od rajčica, Kefren od crvenog luka, Keops od srebrenca, Mikerin od krumpira, Tlachihualtepetl od paprika, Sfinga od celera, amazonski sliv od korjenika, kineski zid od češnjaka i mahunâ kao vojske od terakote. Sve pomalo napravilno, kao nagriženo zubom vremena, zaigranošću Prirode. A namjesto uskršnjih, prava domača jaja. Iza sveg tog malog presjeka povijesti - ona. Baba. U maramu boje zemlje sa tamnozelenim listastim dezenom, maskirna kao da je, uvijena sijeda glava sa dva okrasa od živahnih očiju. Preko prsnog koša iscurjelog po cijeloj prednjici poput dizanog tijesta, crna kecelja na cvjetiće boja venecuelanske, kolumbijske i rumunjske zastave, koja kome više paše. Ispod kecelje - crvenobijeli kvadratići. Nadlanice prošarane venama od modre galice, a jagodice do forenzički neporepoznatljivog stadija presvučene kratkim u rđavo smeđu obojanim sitnim zasjecima.
- U Vas, bako, sva čuda svijeta. - neodređeno uzvraćam hvatajući vrijeme za odgovor poput loše pripremljenih kvizovskih kandidata.
- E bome. Ima baba sve šta treba za kazanstan. I sve genecki nedirato. - namiguje šeretski i zaključuje dijalošku uvertiru očekujući moje pribiranje pa biranje po njenom jestivom krajobrazu.

Sve to prekida tržnička, štandovska susjeda, rano ostarjela nabreklica u tridesetima, zategnuta kao babuška, lica ispucalih kapilara od vanjske zime i unutarnjeg potajnog sagorijevanja alkoholnih skupina u bijegu od obiteljske svakidašnjice, hvaleći je i ispitujući je.
- Baka, kaj god da si u ajvara stavila, fajn je?
- E bome, je. - spremno će baka, glasom ultimativne samouvjerenosti jer taj njen ajvar drugačiji nego savršen nit ne može biti.
- A baka, daj mi reci, kaj...

Tu se isključim iz ovog internog komunikacijskog kanala sa bočnim otvorima za slučajne nazočnike i pokušam vizualizirati potencijalne kombinacije boja, mirisa i okusa koje će sat-dva kasnije otpuštati umjesto kazančeta lonac na otvorenoj vatri sa pogledom na ogledalo veličine zgrade...

A dijalog traje, ide dalje:
- ... i meni bu bilo boljše, kaj ne?
- E, e bome.
- Baka, a ti mene morti malo zajebavaš?
- E bome, je.
- Baka, vraktetvoj, ne znam kak je tvom starom s tebom bilo, ali reci mi, kaj je on tebi bil dober?
- E bome, je, bio, bio.
- Baka, a zakaj ti stalno ponavlaš to e bome, e bome?
- A štać drugo ćerce, kad je meni moje slovo j umrlo.



(samo treba znati, htjeti i moći zbrajati, povijesno gledano)
bolegr @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 12, 2009
Podignem rolete i poželim ponovo spustiti kapke, ali tek nakratko. Udahnem komadić hladne vlage sa ulice i poželim da je neki drugi dan. Uspijeva mi iscrpsti toplinu iz vodovodnih cijevi dovoljnu za sprati noć sa sebe. Princ Vaillant Kupaonički kašljuca, vrijeme mu je za sistematski. Procijedim čaj kroz cjediljku, a nedugo zatim pokušavajući piti ga i psovku kroz zube.

Vrata, stube, vrata. Promjenjiv slijed ukoliko bih liftom. A ne bih.

Hodam pločnikom, zrnatim i mokrim. Šumovi vode uzrokovani raznim vrstama kretanja utapaju sav ostali žamor gradske vreve. Usljed nekoliko zakona Prirode uspijeva mi neke kaplje zabaciti na vrhove cipela, a one se poput suza vraćaju najnižem mogućem energetskom položaju. Mimoiđem se sa površinom ulice i zaputim se ka autobusnoj stanici...

Na jednoj drugoj autobusnoj stanici, prostornovremenski beskonačno udaljenoj od ove kojoj prilazim, izdignutoj od nogostupa do razine kolnika, ograđenoj u žuto obojanim cijevima promjera oko pet-šest centimetara, asfalt je poprimio zrelost ispiranjem kišom, trenjem raznih potplata, hladnćom, suncem. Presjek strukture materije, tekstura, zrnata je paleta sive. Pogled uprt u jedno nepravilno zrno potraje da se ostala zrna počnu vrtjeti uokolo poput karte neba stvarajući nebrojivo puno koncentričnih kružnica, pa kao svrdlo se zabije, pogled, pod tu površinu i krene izlet ka samom središtu svijeta, tako to u tom trenu izgleda, stiješnjenom u točku bez dimenzije, u prapitanje, tamo gdje ne postoje lijevo ni desno, gore ni dolje, gdje su svi izmišljeni pojmovi kao i situacije i događaji koje objašnjavaju, nepostojeći, gdje Beskonačno dotiče Ništa.

Trenutak kasnije, po rubu zaderano skajem presvučeno spušvasto sjedalo autobusa kojem je auspuh spojen sa putničkom kabinom radi umjetnog i toksičnog poboljšanja raspoloženja putnika palog zbog nedovoljno dobrih amortizera, biva pritisnuto masom živog organizma uvećanom za dvadesetak posto koliko iznosi otežavajuća okolnost zvana obrazovna popudbina, i svo ono poniranje dobije novu dimenziju promatranja čestica prašine kako referentno lebde, lelujaju zagađenim zrakom dok istovremeno stotinama tisuća kilometara u sekundi nepovratno mijenjaju apsolutne koordinate.

Zagazim u lokvu kao da iskoračim iz onog autobusa od maloprije. Gužva je na cesti, po ulicama, na stajalištima javnog prijevoza. Nastavim koračati odlučivši protegnuti (nužno) i smočiti (opcionalno) stajni dio nogu pa još malo višlje prateći pâd kiše i osjećajući dijelove iste po licu. Kasnije danas će vjerojatno biti drugačije. Kao da je važno. Kao da je zapravo išta važno... Nikako da nadrastem te pokušaje pronicanja u srž i bezbrižno se prepustim slijedu događaja, bez potrage za ičime, jer se ionako tu nešto promijeniti baš i ne može.

A i stvarno, život je samo jedno konačno i nestabilno agregatno stanje materije, energije.
bolegr @ 13:10 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 9, 2009
Neštostroj koji se trudi biti kavospravom, i koji usput rečeno to htijenje materijalizira još uvijek bolje nego li trovač iz prizemnog kafića, spojio vikend sa praznikom i uzeo godišnji pa kavu mutim svojeručno. Čajna huhinja (i kavena i mikrovalna i vinska, sve u jedno dva kvadrata), Nespresso žlica, šećer žlica, mlijeko štrc, mlaz. Krenem po vruću vodu iz vodomata na drugi kraj hodnika jer vodovod je ovoj priručnoj kuhinji nepoznanica, a i čemu mikrovalnu uzbuđivati hladne molekule i izmišljati toplu vodu kad ona već postoji, stisnem crvenu polugicu koja podsjeća na prototip štipaljke, a vode - nema. Pogledam u bačvicu, vode - nema. Spustim pogled pored aparata, tri su bačve, ali vode - nema.

Dignem pogled gore, onako kako to rade oni koji bi se nekome iznad sebe obratili, pa neke riječi u tišini složim i to takve da je najbolje da tamo i ostanu. Da je prozora u blizini, sigurno bi mi se pogled za Mjesec zakačio, ali umjesto Mjeseca, vidim spušteni strop površine nalik Mjesečevoj. Gore uvijek ima vode. Na četvrtom katu, ne na Mjesecu. Tu sa Mjeseca, to će tek neki danas provjeravati (klink). Vele da će ga u južni pol gađati. Procijenili i izračunali kao i koliki će krater biti i još koješta.

A ja, penjući se (jer to je bliže nego ići po toaletnu vodu, onu iz taoaleta, jel, natrag hodnikom jer hodnik je naš dug da se po njemu lakoatletske, brzotrkačke i daljoskakačke, discipline mogu trenirati), odjednom imam kamaru pitanja. Što ako pogode u neko svemirsko osinje gnijezdo pa nam netko vrati projektil i svemir postane malo veći nemir? Ili, ako stvarno ima vode, pa sva počne curiti iz Mjeseca? Hoće li mjesec k'o dušica ispuhana izgledati, možda kao banana? Hoče li se to odraziti na naša mjesečna primanja? I koliko te vode ima, i hoće li kao kiša po nama padati kad to krene? Hoće li za posljedicu razina vode porasti u našim očima i krajevima? A ako vode nema, već ga u neku žicu pogode pa se raspoluti, hoćemo li dva polumjeseca imati? Pa plime i oseke, morske obale, otoci i mostovi, građevinska zemljišta, koncesije, morske vile (sa svim naglascima na drugu riječ) i ostala živina, prava na život, ...

Stepenice do četvrtog kata potrajale kao da su do neba. Potrajale da mi se po glavi svašta počelo motati. No, stignem gore, stisnem štipaljku, procuri voda, vruća da se puši iz šalice. Raširi se miris kavovine skroz do pod čelo mi. Udahnem duboko, do dna pluća, i isti tren zaboravim i na Mjesec i na vodu i svemirske ratove, recesije, secesije. Ostane samo petak. Tih kao da je posljednji.





bolegr @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 7, 2009
Pod taman. I po mjeri i kontrastom. Pruža se skroz do zidova obloženih imitacijom umjetnog materijala. Stolovi osamdeset na osamdeset, četveronožni, tako da uspostavljena ravnoteža ima težinu ugađanja plohe podloge materijalizirane u dvaput presavijenoj kutiji cigareta lakog podznaka.

Karirani stolnjak, kvadratići crveni, bijeli i oni između, roza. Nadstolnjak bijel, čist, posatvljen pod četrdesetpet. Na njemu sitni pribor sa bijelim i nebijelim dodacima jelu. Čačkalice. Čaša na nožici ispunjena do pola olutransparentnom grimiznom tekućinom, druga bez noge, sa prozirnom tekućinom. Vino i voda. Francuski restorančić iza ugla, pomislit bi dalo, ali, ima dalje.

Tanjur do pola ispunjen masom specifičnog agregatnog stanja i boje koju ne mogu znanstvenici ne mogu definirati, a ni umjetnici opisati. Žlica u šaci neodlučno kruži jedištem po sadržaju. Nad stolom, oko tanjura, podlaktice. Pored stola, na stolcu bez rukonaslona, nastavci i spojnice tih podlaktica. Nesit sporojed u dvojbi.

Zvuk nedaleke ulice, žamor, izgubi se u pitanju pridošlice stolu.
- To kelj?
- ... tc...
- Zelje?
- ... n-n...
- Kelje?
- ... tc..
- Ma'une?
- ... ma kaki...
- Pa kaj jedeš?
- Nepro.
- Nepro?
- ... mhm...
- A gdje to raste? Ka'je to?
- Neam pojma gdje raste. Varivo.
- Kakvo varivo?
- Nepro...
bolegr @ 11:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 4, 2009
Razine svijesti se neeuklidski umrse i stvore podtlak u sjećanju. Pomiješaju se stvarni likovi, likovi izmišljeni. Dragi ljudi i fikcije, pogrešni spojevi početnih stanica, pogreške u evoluciji. Simboli pršte iz svakog kadra. Nagovještaji, nagrade, opomene, prijetnje. Macchiato od trenutka. Od života cijelog.

Podignem glavu prema nebu, a ono - Mjesec. Šiba Sunčeve zrake da mi je vrata otvorio. Srmom pod kuhinje zalijeva. Neka svjetlosna dezinfekcija mraka.

bolegr @ 03:24 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 1, 2009
Posjedali na terasu oko metalkeramičkog stola, pred nama, onima koji na jug gledamo, pukao prostor da bi Italiju mogao vidjeti iako se nismo makli dalje od srijede iz pačje škole. Nadomak smo Zagrebu. Izmaglica kao da je prostrla skute po zemlji, talog na dnu zračnog oceana, pa gledana sa obronaka Plešivice stapa u daljini tlo sa nebom. Predprostor tamnog vilajeta.

Sitno dijete, mali čovjek, trčkara držeći u ruci komad drva što u mašti predstavlja majku, oca, kuću, auto, sve po potrebi i trenutnom stanju duha, kojeg će pramenovi sjećanja jednoga dana povući natrag na ovo isto mjesto i gledati ga krupnim plavim očima kroz rešetkasto postavljene stabljike cvjetova višljih i od same ograde, koji će pamtiti grbe i izbočine na nama danas ravnoj plohi terase čije neravnine primijećujemo tek klackanjem četveronožnih stolaca pripisujući to nejednakosti duljine tih istih nogu dajući im ljudsku osobinu nesavršenosti nastaloj usljed opet ljudske neprecizosti. A i tlo je ustvari neravno iz istih razloga.

Svi, skoro svi, kumovi su na okupu. Rođeni kumovi jednom drugom djetetu, Millie ga se prva naglas sjetila, ostali se počesto u sebi bez glasa prisjećali njegovih anegdota i izmišljotina, onome rođenom u kombiju nalik kutiji šibica koja nije sportska dvorana. Onome koje kako stvari stoje nikada neće odrasti.

Ekhem Sugurbija Čelonazadović zapravo nije imao priliku, rekli bi u ovim krajevima. Nisu ga ozbiljno shvaćali. Prihvaćen je bio tek kao šala, kao posljedica ludičkog spajanja nespojivog, nabujalog direktno iz nutrine nekoga od i sada i ovdje prisutnih.

A sa odrastanjem to neslušanje njega, neobraćanje pažnje na njega, raslo je, bujalo poput dizanog tijesta da ne koristim zloćudne poredbe. Prečesto je "uništa" govorio premda je u društvu bio. Njegova riječ ne da nije bila posljednja već kao da je nije ni bilo. Jedino što mu je preostalo bile su tlapnje. Ionako ga nitko ne sluša pa je mogao izgovoriti sve što mu je na duši ležalo, sjedilo ili skakalo kao sukus zla po nevoljenom grobu. Da su ga primijećivali, pozavidjeli bi mu mnogi javni politički nesvjesni kritičari društva, sportski i kazališni novinari, poslovođe restorana i pogona za proizvodnju vijaka i druge vijčane robe, opori oporbenjaci svih kategorija i životnih usmjerenja.

Švrljao je. I rukama i nogama. Rukama po pijesku, bojama, olovkom, po tipkovnici, nogama po zemlji, blatu i asfaltu. Trag je bio jednako brisan svaki dan u ponoć i petnaest jakim mlazom vode iz šmrka utaknutog u cisternu na kamionu u vlasništvu gradskog komunalnog

Nebo je dvostrukim bijelim pjenastim dimom proparao mlažnjak na putu prema nekom drugom svijetu, svijetu ljudi naizgled mirna i bezbrižnijeg života nego li je ovaj ovdje. Plavet se u kontrastu pokazala dovoljno jakom za opustiti nakostriješene dlake i dlačice s podlaktica, s potkoljenica. Jedan drugi dim se potrudio nadražiti nosnice i svojim sadržajem informirati te iste nosnice da je vrijeme objedu i vrijeme zatvaranju knjige o Ekhemu.

A ne može se reći da talenta u Ekhema nije bilo, vremena za rad također. No jednostavno, nije ga išlo. Usahnuo je ustvari i prije nego li je raširio krila. A mogao je, veli njih nekoliko koji su ga zapravo znali i vidjeli da je raspon krila imao za dodirnuti obruč nakrivo postavljenog koša u zapuštenom dvorištu višekatnice u centru grada.

Oni suroviji tek za njega znaju reći kako otići nije mogao jer nije nikada ni došao.

bolegr @ 10:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.