crta

Blog - listopad 2010
nedjelja, listopad 24, 2010

Vožnja gradskim autobusom na liniji 215 što plavom krivuljom spaja Kvatrić sa Trnavom uglavnom je odraz međusobnog poštovanja i povjerenja putnika i vozača koja se odražava dobrodošlicom koju vozač svojim putnicima iskazuje otvarajući sva vrata, a one što na prednja ulaze pozdravlja dok se izvlači iz svoje kabine u nakani odlaska do obližnje pekarnice po pecivo i tekući jogurt u čaši ili na čik pauzu uz živicu kraj ruba trotoara. Sve dok ne zagrebeš ispod površine...

Povremeno u autobus uđe par kontrolora pa do prve stanice kod veterinarskog faksa pregledaju karte putnicima, a kako su uglavnom opremljeni onim ciglama od uređaja za očitavanje elektronskih voznih karata dovoljno su zamjetljivi čak i onima koji ih ne prepoznaju i svi oni koji se ustežu posredno donirati privatne sportske klubove putem plaćanja vozne karte koja puni gradski proračun stignu poslati dvoslovnu poruku na broj 8585 i time se svrstati u red legalista.

Povremeno na polaznoj stanici pri vrhu Heinzelove vozač otvori samo prva vrata što jezikom simbola govori, a on to i govorom potkrjepljuje "molim vas pokažite vaše vozne karte", pa se tu u jutrošnjem uskom grlu ZET-ova prometala izmjenjuju mrmljanja "dobro-jutro", "izvolite" i "kartu-na-pregled-molim" u poprilično nekonzistentnom redoslijedu i količinama kao posljedicom nereda pri ulasku u vozilo, a tu promjenu u ponašanju bezbroj je mogućih razloga i ako vani nije gomila ljudi i ne pljušti kiša nad ovim nenatkrivenim dijelom grada, niti jedan nije neljudski. Jer, ljudi moji, čovjek radi svoj posao.

Upravo je zaustavio na peronu, autobus, i vozač je otvorio prednja vrata dok sam mu prilazio iz smjera Zvonimirove. Grozd putnika. Kasniji je sat pa su to uglavnom studenti sa ruksacima i skriptama išpartanim markerima i penzići sa vrećicama i fasciklama, neki s placa, neki s pregleda ili kontrole neke od boleština koje su se putem skupile, rijetki zakašnjeli radnik, domaćica. Pričekam da se prorijedi gužva na ulazu, uđem i u polupraznom autobusu sjednem na tapaciranu stolicu iznad drugog desnog para kotača. Iz torbe izvadim knjigu i desetminutni izlet u literaturu može početi...

Može. Ali neće...

Kroz i dalje jedina otvorena prednja vrata utrčava žena srednjih godina koja bi sasvim neprimijetno, a ima li za žensku taštinu išta gore od neprimijećenosti, prošla do nekog mjesta za sjesti ili stajati dok se vozilo gradskog prijevoza ne dodrnda novoasfaltiranim i raskopanim gradskim ulicama, ovisno kojem becirku pripadaju, do njene stanice, da je vozač nije zaustavio sa "dobro-jutro-molim-vas-vašu-kartu", a ova bez riječi mašući mu mobitelom u šaci projurila pored njega kao pored, kak-bi-rekli, turskog groblja, pa potom prođe i pored mene skroz prema stražnjem dijelu autobusa. Na to vozač, vjerojatno htijući barem jednom mjesečno korektno obaviti sve radnje koje mu stoji u opisu posla, ili, za slučaj da sve ovo radi kako bi si napuhnuo egotrip i nahranio svoju taštinu, tek pokazati veliku želju i volju za komadićem moći tamo gdje ih može trenirati, otvori svoju kabinu, promoli okruglastu Mariolino glavu sa oliverdragojevićevskim zlatnim okvirima naočala pa pusti glaščinu:
- Gospođoooo! Mene ne zanima imate li vi mobitel i koje marke! Tražio sam Vas kartu da mi pokažete! - za desetak se decibela stiša blaga kakofonija koja sustavno ispunjava utrobe javnoprijevoznih naftopija, i ništa: - Gospođooo! Mjesto što ste pobjegli, dođite mi pokazat kartu!

Ovo zazivanje kod nekih putnika izazove interes čija je enta potencija motiv nekim produkcijskim kućama za proizvodnju reality-show emisija. Zakrenu glavu prema debelom crijevu MAN-ove krntije, a odtamo zajapurena i nafurena grabi krupnim, skoro vojnički odrješitim korakom, prozivana gospođa sa torbom u jednoj i mobitelom u drugoj ruci, a oko nje se, poput jeftinog i teškog zimskog parfema, vijore pramenovi promršene psovke "...enti-mater-i-kartu...". Nakon jednominutne verbalne komunikacije začinjene grananjem ruku oko vlastite glave, gospođa se vraća i sjeda na slobodno mjesto paralelno sa mojim. Oko nje i dalje poput vinskih mušica lebde nešto slabije odecibeljeni vulgarizmi, a u ruci joj umjesto mobitela - vozna karta. Tu smo dakle. Neuspjeh u pokušaju švercanja je povod svom tom izljevu nakupljenih frustracija:
- Bosanec jen - ispod glasa će, ali dovoljno glasno da je, dok mi sjedi s lijeve strane na udaljenosti prolaza po dužini - meni si došo ovdi gledat kartu... jebala te karta i ja skup šnjom da te jebala... kreten jean idiotski zatucani bosanski... baš da vidim oće li stat na svakoj stanici kad si tako pametan... kreten jean...

A da ju je direktor ZET-a autom, vozeć se neravnom razlokanom mokrom zagrebačkom ulicom, blatnom vodom zalio, bio bi vjerojatno šugavi Hercegovac, ali kako je ovaj nesretnik obični zetovac šljaker, vozač u gradskom preduzeću, nije od onih što su nam sve pokrali već jedan od onih što nam uzimaju radna mjesta, i zato ne može nego biti Bosanec. Da smo na placu bio bi možda i Dalmoš, a vjerojatno i Cigan ili Srbin, glavno da nije "naš" jer "naši" su uvijek u pravu, a detalji ovise o tome kako tko gradira negativni predznak koje nacionalne ili zemljopisne pripadnosti.

Odjednom, umjesto brundanja motora što se protezalo duž cijele putničke kabine, sve prekrije kanonada kletvi. Prolom oblaka! Zagraktalo sve kao da je netko istovremeno nazvao sve putnike na mobitel, a nitko da bi se javio.

- Šta ste sad ovdje sjela lajat? Ote tam odakle ste došla! - uzjogunila se napirlitana starica dignutog nosa da bi onu stropnu štangu za održavanje ravnoteže u krivocrtnoj vožnji nejednomjerne brzine mogla bez posebnog truda zakačiti.

- Ne krešti! Uhvatio te kako se pokušavaš švercati i sad ti je on kriv?! Glupačo jedna glupa! I naravno da neće stati na svakoj stanici ak nitko ne stisne gumb za otvaranje vrata prije neg dođe na stanicu! Tako ne troši nepotrebno ni vrijeme ni naftu ni motor busa! Kozo jedna kokošije pameti! - dodaje zgužvani starac u "adadis" trenirci i apšisalom šiltkapom Pioneer, DuPont Pioneer.

- Kak se to izražavate?! Kaj vam nije dosta tih što nas voziju kak krumpire?! Ni ja ne bum više karte kupila! - Pionneeru uzvraća Dignuti Nos.

- Naravno da nemaš kartu! Pogleđ se, kartu već frtalj stoljeća ne moraš kupovat! Matora babuskaro! - pionirski se počne cerekati DuPont pokazujući nutrinu usne šupljine koja je pretrpjela tektonska pomjeranja, a mostogradnjom kao da se bavila kakva državna firma.

- Da! Sad ćete je i vi napadati?! To što je onaj napada, to nije dovoljno?! Ha?! A ti tamo za volanom, nije ti ova jadnica kriva što moraš raditi za plaću! Smeće jedno zetovsko! Uhvatio ženu maltretirati! Nađi si nekog ravnog! - upetljava se u kučinu lađa oboružana ciklama torbom i kišobranom.

- Aj prekini više sa seruckanjem. Ja sam Bosanac i nisam ti ja kriv, a ni vozač ti nije kriv, a da imaš tri čiste, mogla si skužit da ono nije ni Bosanec ni Bosanac već negdje iz Moslavine! - u međuvremenu sa zgloba autobusa dobacuje suncem opaljena lica i vrata kršan lik su pedesetima sa Konzumovom vrećicom u ruci.

- Kravo jedna! Srami se jezika svoga! Nadam se da nemaš djece i da ih nećeš ni imati. - začuje se iz pozadine.

- Ti kuš! Razgovaraćemo kotkuće. - velevažni autoritet ušutkava glas iz pozadine.

- Nije tvoje da je braniš! Jel hoće da se vozi? Hoće. Nek plati. Nema džabe ni kod stare babe pa ne mora ni kod našeg Štefa. - odgovara Pozadinski Glas Autoritetu, a ovaj u skladu sa prijašnjom najavom razgovor ostavlja valjda za kotkuće.

U međuvremenu, Štef, sad znamo da se vozač tako zove, dere po trasi, i ko za inat staje na svakoj stanici jer, eto baš ovaj put na svakoj netko ima izaći ili netko njegov bus čeka.

Već smo i tržnicu prošli, neku sredinu puta. To da je sredina puta, to meni tako izgleda jer do tržnice je više onih koji u autobus ulaze, a poslije je više ovih koji iz njega izlaze pa ako i nije po dužini, onda je po ljudima. Sjetim se onog dvodijelnog dokaza da je krokodil više dugačak nego širok (prvo, kada krokodila pogledamo odozgo on je zelen i dugačak, a kada ga prevrnemo on je dugačak, ali nije zelen, dakle više je dugačak nego što je zelen, i drugo, kada krokodila pogledamo odozgo on je zelen i po dužini i po širini, a širok je samo po širini, dakle, više je zelen nego što je širok pa se iz svega toga da zaključiti kako je krokodil više dugačak nego širok). Primijetim kako mi se prst što drži bookmark na rubu knjige pomaknuo nije, a da je pogled zalutao između dva slova negdje skroz kroz sve nepročitane stranice i kroz korice pa duž potkoljeničnih kostiju izletio kroz petu, udario u pod autobusa i rasuo se ne poput metka kako je do dolje putovao već kao kocka leda, pa otklizili dijelovi po cijelom autobusu i zagledaju ove izvore glasova...

- A štas se ti uskopizdla?! - Ciklama je, karaktera osnažena kišobranom, odlučila braniti neobranjivo.

- Vi se bolje maknite od tih vrata! I tak ne izlazite van do zadnje stanice. - Dignuti Nos se zabrine za Ciklaminu nesiguran položaj.

- Ti ćeš meni gdi da stojim?! Ti?! Ja ću stajat gdi ja hoću, neš mi ti govorit! - Lađa ne ostaje dužna, bar kad su riječi u pitanju.

- Ama ženo, smetaš ljudima na izlazu. - objašnjavat pokušava...

- Niko meni neće govoriti da ja smetam u mojoj Hrvatskoj pa ni ti komunjaro stara!

Diglo se na noge sve višestruko punoljetno, razmjenjuju se epiteti i atributi, izvrću se teze, i jedno skače na drugo, jedni su za, drugi su protiv, sve manje ih zna za što i protiv čega i to kao da je prestalo biti važno sad kad se lavina krenula obrušavati jer uvijek se i kod svakoga nađe nešto protiv čega bi se moglo biti, a mlađarija, studenti na putu ka kampusu, pogledava se i iščuđavajuć se šapuće međusobno. Sklopim knjigu i spremim je u torbu. Od literature ovaj puta ni lit. Ima i takvih dana.

- A jeste se svi našli. Cirkus radite, a ova vas djeca slušaju. Nije ni čudo što bi htjeli van. - više će kao sam sebi četkast brk nalik ministarskom.

Danas kao da sam u krivom autobusu u kojem suputnici krešte kao u kokošinjcu, sabornici ili kakvom sličnom raspamećenom mjestu. Čisti švajneraj. Jedino se glas razuma povukao na najtiše. Zagušio ga izgleda dim nepotpunog unutarnjeg sagorijevanja što probija iz auspuha u kabinu i pomiješan sa podignutom prašinom truje kompletnu atmosferu. Jedan zakon, jedan običaj, jedno nepovjerenje. I gomila frustracija.

Autobus se zaustavi kod Aerodroma i ja, mada već dugo i bar naizgled dijete nisam, u skladu sa onim brkom, izađem van. Samo iz autobusa.

bolegr @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 13, 2010

Stvar je to opće kulture, obrazovanja i osobnog interesa, znatiželje. Jer ne treba poznavati svaku materiju do u detalje, ali je poželjno barem znati da postoji, znati je smjestiti vremenskoprostorne koordinate.

Tako znamo (znamo li?) za muke po Mateju. Poznata su nam i evanđelja. I po Marku i po Luki i po Ivanu (molim vas, ova imena nisam ja nit birao niti kome nadijevao, svaka je dakle koincidencija, paralela ili probuđena eventualna asocijacija, slučajna i proizvoljna u čitateljevu umu).

I kako se civilizacija razvija, jer evolucija nije događaj već proces koji traje i grana se, tako u tom procesu neke grane napreduju, a neke odumiru. Što će se točno sa kojom dogoditi, ovisi o mnogo parametara. Jedan od njih je i sredina u kojoj rastu.

A tako je i sa filozofskologičkopravopisnomedicinskoradiološkom šalatom znanom kao Shimadzu komparacija po Andriji:

lagati

ne govoriti istinu

izmišljati

Andrijin križ(a ovako ja vidim Andrijin križ)

I samo mi nemojte reći da niste ništa znali (vidi prethodni tekst).

bolegr @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, listopad 12, 2010

Moj grad
sitnica u tolikim svjetovima
umire
osamljen
moj grad
pošalji u plavoj koverti
napiši ime
pošalji mi moj grad
ako još postoji.


Iako bi se iščitavanjem ovih stihova prožetih dubokoumnim poimanjem svijeta i funkcioniranja modernog društva dalo naslutiti kako autor korijene vuče iz Mamića Donjih, prava istina je dosta sjevernije. Iz srca sjeverne Hrvatske, iz Pakraca poruku svijetu šalje jedna neshvaćena pjesnikinja, spikerica, popularna autorica popularne zbirke popularne poezije "Koraci" iz popularne 1971. godine.

Iz izvora bliskih izdavaču stiže informacija kako je u pripremi novo izdanje popularne knjige. Radi recesijskih mjera za ovo, ovaj put istinito izdanje, bit će korišteni već postojeći novootkriveni do sada tajeni materijali.

jadranka kosor - zašto sam vam lagala


bolegr @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 8, 2010

Od svih bijelih kuta, od Krškog i Ruđera, preko Dinare i Dubravice, od hitne do ambulante, od Jurkovića do Pešuna, najdraže mi je posla imati s ovim posljednjima, mesarskim. Oni odmjere, zveknu na vagu, uzmu ti mjeru i novce i nema repova u odnosima (osim onih svinjskih za u paprikaš, čobanac, može i za hladetinu). Ali, kako čevjek ne može uvijek birati, posla, htio ne htio, ima i sa drugima.

Pred kraj ljeta odem na sistematski, jer vele da treba povremeno pratiti događanja i u unutarnjem svijetu, i tamo mi objasne da prema novim standardima zdravlja ne stojim baš onako pa mi za nagradu preporuče neke dodatne pretrage. Nije baš da sam sretan s tim, ali ignorirati ih isto nije pametno, naročito kad ti obiteljska liječnica koja te još uvijek zove mladićem, a zato jer ti je bila prvi izbor nakon studentske poliklinike kad je to i bila istina, kaže kako to treba odraditi, možda u Vinogradskoj ili Rebru ali "ufff, to ti se jako dugo čeka". Zato, s određenom dozom nade i povjerenja, zagooglam jer mi je rekla kako se i "internetom može naručiti pregled“ i naletim na stranicu centralnog naručivanja u Vinogradskoj, Crv sumnje je ipak tu i ja umjesto da po uputama mailom pošaljem traženu dokumentaciju, nazovem.

- Dobar dan...
- Dobar dan…
- Trebao bih se naručiti za pregled emescete abdomena sa naglaskom na…
- Samo malo…
- To Vas mogu staviti za treći mjesec…
- Kada?...
- Treći mjesec, ožujak sljedeće godine...
- Dobro, hvala lijepa.

Klap, proizvede mi glava virtualni zvučni efekt spuštanja slušalice koji se još može vidjeti u repriznim folmovima i serijama po skoro svim dostupnim teve kanalima, u mnogom uredu ili javnoj ustanovi.

Prvo me sve to podsjetilo kako živim u Hrvatskoj gdje se i na hitnije slučajeve čeka ponekad i do kraja života, a onda odlučim probati sreću po drugim kućama. Ponovo zagooglam, zabilježim adrese, pročitam upute koje se razlikuju jer svaka je bolnica autonomna medicinska županija i ne trebaju im isti podaci, pa krenem prebirati po skeniranoj dokumentaciji.

Isti dan popodne stiže jedan odgovor. Dubrava. Naručilo za u odnosu na ožujak, bliski kraj listopada. Počekam da prođe dan, sa Rebra ni pisma ni razglednice. Potvrdim datum Dubravi. Sad samo treba ne zaboraviti označeni datum, a za to postoje poznate i provjerene metode.

Kraj rujna i početak jeseni prolaze ruku pod ruku, a ja sa strane, u svakodnevnim interakcijama sa životnim prostorom u tolikoj mjeri da si počinjemo nalikovati poput kućnog ljubimca i vlasnika, od ulaznih i ostalih vrata i prozora do prostorija i instalacija, od vode do kanalizacije.

Završi rujan i počne listopad, kadli nakon osam dana od upita stigne mail iz Rebra.  Bla-bla… donijeti to i to, datum pregleda šesti listopada u deset sati, glavna zgrada, prvi kat. Sve bolje i bolje. Ne da neću morati brojiti godišnja doba nego tjedne, već je ovo skoro pa odmah, za sedam dana!

E, sad, to što u tekstu lijepo piše datum prvog slanja: 24. rujna, primatelj: bolegr@hmail.com, i ponovljeno slanje: 1. listopada, primatelj: bolegr@gmail.com, neću iz pristojnosti spominjati, jer kao tipfeler je, svakom se dogodi, pa zato neću spominjati to da postoji gumb na kojem piše "reply" ili neka hrvatska prevedenica tog pojma, a i nakon toga o prikeljenoj odskeniranoj potvrdi koja je prije toga trebala biti i isprintana, ne mogu ni zucnuti. Zato bi tu sigurno najrađe uskočio mini star ginekolitičar sa trozupčastim utezima kreveljeći se u maniri Boba Rocka: "Da j sve centralzirano i pod vođstvom jedne čvrste ruke, ne bi ti moro ić okolo po bolnicama već jednom se naručiš i lijepo te sprovedu u najbržu bolnicu". Zaboravljajući, a možda vjerojatnije i neznajući pri tom činjenicu kako te stvari funkcioniraju parcijalno. A u ruke Milinović Darka svaka tehnologija bit će ubojita. Golub adresu sigurno ne bi pogriješio.

I tako, dan srijeda, oblaci, kiša, ljudi, tramvaji. Poznata putanja koju sam prehodao i provezao se njome nebrojeno puta, malo se promijenila. Na jednom kraju skoro završen stambenoposlovni prostor, na drugom niknuo jedan manji, a u međuprostoru neki dućani izmijenili lice, otišli jedni, pojavili se neki drugi, nestalo nekih servisa i trgovina pa čak i umjesto pravog cvijeća rastu nokti umjetni…

Kišpatićeva nije ulica daleka ni za šetače, a kamoli za me ovako poletnog. Kako god, krenem ranije jer sukladno Murphyjevom zakonu vrlo vjerojatno se odjel do kojeg bih trebao doći nalazi u zgradi na kraju bolničkoga grada. Na glavnom sam ulazu prije pola deset, dovoljno za stići na tu kompjutersku tomografiju u naručeno vrijeme. Kako sam tu prvi put, uđem i pravac prvi šalteri koji sliče recepciji.

- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Trebao bih... - guram papir sa potvrdom narudžbe pregleda.
- Kaj trebate, CT? Idite van pa levo do kraja bute vidli novu zgradu, pa tamo lijevo i na minus jedan...
- Hvala doviđenja...
- Doviđenja.

Izađem van pa lijevo do kraja, a do kraja ima jedno sto metara. Nigdje nikakvoga znaka niti jednog jedinog, a kakvih je po neorganiziranoj i usporenoj Vinogradskoj na svakom koraku, okomita signalizacija bolja nego na gradskim prometnicama. Već obilazim i barake koje su stasale do stadija zidanih prizemnica. Pogledam ulijevo i u daljini, opet jedno sto metara, vidim novu bijelu zgradu. Jest da je put do nje malo neuočljiv, ali vidim neke i ljude tamo, tamnoplave kute, njih pet, bit će da su neka tehnička služba, pitat ću, lakše je nego s mahovinom, a nisam ni u Mađarskoj...

- Dobar dan.
- Dobar dan...
- Trebam na emescete, rekli su mi da tražim veliku bijelu zgradu na kraju, jesam li na dobrom putu?
- Je, samo tu iza stubama pa onda ravno... - odmahuje ispruženom rukom kao da pokazuje na pučinu, a ne na nešto udaljeno stotinjak metara.

I ja tako. Prvo do ograde gdje mi se ukažu do maloprije optičkom varkom i zidićem skrivene stube pa pravo prema velikoj bijeloj. Prolazim pored najvećeg parkinga u podsljemenskoj zoni, uđem u tu novu bijelu zgradu. Šalter mali, manji od onog po sitnim željezničkim stanicama sa razglasom koje je izradio Guglielmo Marconi osobno. Pružim papir kroz otvor veličine mišje rupe.

- Dobar dan...
- Dobar dan...
- Trebam na emescete....
- To Vam je u glavnoj zgradi na prvom katu, vi'te piše Vam tu na narudžbi... - prstom prelazi po tekstu.
- A mene sa porte poslali ovamo... - pokušavam pojasniti moje nedoumice i lutanja.
- E pa ako su Vas poslali, onda idite na minus jedan pa tamo pitajte... - izvrće glavu u smjeru liftova.

Siđem. Gledam uokolo, sve neki onkološki odjeli za ovo, onkološki odjel za ono... a meni se ne sviđa ni ovo ni ono. Okrenem natrag pa van. Ostalo mi tražiti glavnu zgradu. Devet je i četrdeset.

Krenem natrag istim putem, pored te nove bijele zgrade pa niz one iste stube koje iz ovog smjera kretanja nisu tako nevidljive. Malo niže naletim na dvije lila tete sa poslužavnim kolicima. Lila jednako pomoćno osoblje. Pitam za glavnu zgradu i one me upute da tu iza ćoška su mala vrata pa nek kroz njih uđem. Zađem za pokazani ugao zgrade i vidim vrata. Mala vrata, pravi stražnji ulaz koji osoblje koristi za prečice. Koga sam pitao, tako me i uputilo, znaju one kako se kreće po ovom labirintu. Samo je pitanje jesam li ja dorastao tome.

Tu mi nosnice napadnu čestice koje probude sjećanja od prije više od frtalj stoljeća. Prvo Maršalka u Ljubljani, a onda Pivka, kaznena kasarna (pa se ti sprdaj sa stilom izdavanja naredbi crnogorskog kapetana u njegovoj kancelariji uz grohot smijeha nekolicine predstavnika pojedinih naroda i narodnosti, dalo bi se od toga vjerojatno iskonstruirati rušenje države humorom, a ja ni da bi, ma ni upis u radnu knjižicu kuharskog  zanata nisam tražio, a to sam baš trebao). Onako kako je svaka kućna kuhinja puna osobnosti preuzeta od vlasnika, svaka je velika nalik jedna drugoj, a ova je velikih proporcija i za pripremu donekle jestive materije za masovno prehranjivanje. Smrad otpadaka hrane pomiješan sa sredstvima za čišćenje, sve skupa isteklog roka trajanja neizbrisivo se uvukao u pod, u zidove u gumu, metal i plastiku, baš kao i u moja sjećanja.

Pođem neosvijetljenim hodnikom dok kroz zidove i leptir vrata dopiru pozanti zvuci, šištanje parnog ventila, grebanje zaimače po metalu, zveket spuštanaj manjerki na pod, roštanje povlačenja istih. Naletim na neke stube, popnem se kat  Opet hodnik, ovaj put poluosvijetljen, Iz jedne sobe izlazi žena u bijelom.

- Dobar dan. - da je imalo dobar kad ga već toliko zazivam...
- Dobar dan.
- Trebam na emescete i poslali su me u glavnu zgradu ovim putem...
- Gospodine, Vi ovdje nikako ne biste smjeli biti, ovo je farmakologija! - pa ako je, nije Pentagon kad sam ovako s ulice ušao, pomislim, ali se suzdržim.
- Mene su poslali da tu uđem pa ... - ne uspijeva mi dovršiti rečenicu, za misao me nitko i ne pita.
- Nema veze sad, prođite tamo, tamo je izlaz i prijeko je... - objašnjava mi sebi vrlovažna farmakologinja.
- Neka, ja ću ga preuzeti. - druga me uhvati pod ruku i izvede prvo na zrak, a potom i na pravi put, ulaz u glavnu: - Eno, ono Vam je glavna zgrada, idite desno uza stube pa lijevo na prijemni šalter.
- Hvala lijepa.
- Molim. - osmijehne se smirenija farmakolegica.

Prošvenkam pogledom cijelu panoramu, zgrada, koju mi je spominjala teta sa početka moje ekskurzije po Rebru, ona bijela koju sam očito trebao tražiti na početku, uopće nije bijela već je obložena aluminijski sivim plohama i uopče nije na kraju već je odmah iza prvog ugla prijemne zgrade. Govore neki sa jumbo plakata kako je dobro hodati barem pola sata dnevno. Svoju sam današnju dozu već dobro premašio i umjesto nadrkanosti trebao bih biti zahvalan na pomoći jer se vjerojatno šetnja u medicinski nadziranom prostoru plaća i mimo dopunskih i dodatnih zdravstvenih i omogućuje bonus popust kod sklapanja novih životnih osiguranja, a ja je dobio besplatno.

Odem prema uputama posljednje instruktorice (kako se na hrvatskom naziva žena vodič?) u zgradu pa desno, uza neke neugledne uske stube, skrenem lijevo i ugledam šalter koji bi trebao biti posljednji pred kojim ću visiti. Pred šalterom red. Sedam-osam njih, što kojekakvih službujućih teta u kutama od bijele i plave do drap boje, što civilno odjevenih budućih pacijenata (postaje li čovjek pacijentom ulaskom u bolnicu ili primopredajom uputničkih vjerodajnica?). Devet i pedesetjedna minuta. Izgleda da stižem točno na vrijeme.

Brzo se razišle ove uniformirane, svaka na svoju stranu sa dobivenim smeđim fasciklima pd rukom. Žena s one strane staklene stijenke se razbacala oko radnog stolca, malo je na njemu, malo skoči do drugog kraja ove uredske škatulje bez poklopca, malo kopa po naslaganim mapama, malo po ladicama. Pružim joj papire, lista, pregledava, pita me za uputnicu koja joj je u rukama ispod papira narudžbe, pita ženu iza mene što ova treba, gleda za drugo računalo sa praznim stolcem... kao da joj nije dosta što ne može obraditi ni jedan predmet već vodi paralelne procese koji su očito iznad njenih sposobnosti. Na kraju uzima uputnicu od trećeg čovjeka iza mene, jer on je za upis. Tu mi bude već dosta i šetanja podsljemenskom zonom i bijelih i rozih i oker kuta i klompi i krokodilki što se uglancanim kulirom vuku i njihovih rubova gaća po utegnutim bar jedan broj premalenim uniformama i prekinem gospođu u njenom pokušaju obnašanja multitaskinga i u nekoliko riječi tipa "i ja sam ovdje na upisu i na redu sam pa izvolite prvo to riješiti umjesto što se zatrpavate trima poslovima od kojih je jedan upravo identičan onome u kojem sam subjekt ja" uvjerim je kako nisam radostan što sam ovdje i kako je to dovoljan razlog da me se riješi i ne gleda me više. Prihvati moju ljubaznu sugestiju pa me uputi prema vratima iznad kojih svijetli broj 6 na plafonjeri na zidu... hm, stavi je na zid, na stup, ostavi joj osnovnu funkciju osvjetljavanja, promijeni joj radni okoliš, plafonjera ostaje plafonjera...

Prednost naravno imaju domaći, oni na neželjenom punom pansionu, neki u krevetima nalik Liebherrovim autodizalicama, neki u ofucanim frotirnim šlafrocima, u izriganim pidžamama, onima na rige, pruge jel. Sve u svemu nije ni jedanaest, a ja već ulazim u prostoriju prigušena svjetla, opskurnih poda i stropa sa istaknuto novom mješalicom vode nad umivaonikom. Glavninu sobe, ukoso postavljen, zauzima Uređaj. Vidio ga na teveliziji tko zna koliko puta, ležaj što se uvlači u neku cijev, komoru, šta li. A ovo ovdje - razočarenje. Nikakva komora, nikakva cijev radi koje ljudima ili alijenima biva loše, valjda klaustrofobičnima ili iz nekih drugih razloga. Umjesto toga - prsten. Jest velik, izvana lvadratičan, ali je prsten. Nalik rezalici za cigare.

- Dobar dan, - ne čeka odzdravljanje već samouvjereno nastavlja - vi ste Aka B… ondje se skinite do potkošulje, a ovdje ćete prvo sjesti pa se ispružiti sa nogama prema tamo, samo ćete hlače spustiti malo niže - pokazuje mi garderobnu nišu u kojoj je vješalica s koje visi olovna pregača, odbojna drvena klupica kao i sve ostalo, pa rukom upire na žlijebasto ležište na kojem je napuhnut jastuk sa udubljenjem nastalim pritiskom glave nekoga tko je ovdje odležao svoje, a na njemu morfološki sukladan list toaletnog ubrusa.

Skinem sa sebe višak odjeće, objesim o onu tužnu vješalicu pa odem do onog žlijeba, sjednem, ali me bijeli mantil pozove do umivaonika i natoči mi čašu vode:

- Popijte tri čaše pa ćemo onda krenuti.

Tri čaše i nije neka količina. Prve dvije ispijem naiskap, treću sa pauzom, pa natrag na žlijeb.

- Sad samo legnite mirno i slušajte ženski glas.

Kako iza one staklene pregrade ne vidim ni jedne žene, pomislim prvo na zagrebačke tramvaje, a onda i na prašku podzemnu. E to je glas! Nije ni čudo što su se oni Nizozemci usred ljeto ljeta devedesetoga poseksali usred dana na stanici podzemne jer taj glas stvarno može zapaliti.

Čut ću ženski glas... a imaju li ti strojevi ženski glas za muškarce, a za žene muški ili je ženski univerzalni?

Pokrene se stroj, tih zvuk hidraulike, mehanike pomakne ležaj sa mnom i uvuče me do pasa u prsten. Stane. Nad njime se upale neke lampice, zelen Smiley otvorenih usta gledan iz profila, nimalo privlačan metalni ženski glas razbije potmulu monotoniju šuma rada stroja: "dišite". Dišem. Dišem cijelo vrijeme, ženska glavo. Iznad glave brojke se malo izmijene, a glas me zaskoči: "prestanite disati i mirujte", umjesto onog zelenog, zasvijetli narančasti Smiley zatvorenih usta i napuhnutih obraza, ova simbolika sugorno pomaže onima koji ne razumiju što im govori metalka.

Udahnem za zaron, a stroj se pokrene, povuče me lagano prema unutra, u unutrašnjost prstena. Mesoreznica bez vidljivog cirkulara zujavo se zavrti...

(nastavit će se, jasno)

bolegr @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, listopad 5, 2010

Šunkerman is waiting for the sin

Shunkerman awaiting for his sin during break in dance.

bolegr @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Interesantno je vidjeti kako je jedan Nijemac, vrsni šunjator, uspio u svojim lutanjima poput kakvog svetog lika prodrijeti potajice u veliki broj kućanstava, u tišini i intimi, i istovremeno javno i glasno doći do biroa birokroata naglašeno jakih djelovanja magnetskih silnica i podvodnih metanskih vjetrova i sprijateljiti se sa duhovnim sljedbenicima Crne kraljice i njezine svite dok su za ogromanjske novce prodavali čistu alkemičarsku maglu.


Alkemija - tako su se u srednjem vijeku (približno do 16. st.) nazivali fantastični pokusi koji su imali za cilj pretvaranje običnih metala u zlato i srebro s pomoću tzv. "kamena-mudraca" (koji u prirodi zapravo ne postoji), svi napori alkemičara bili su upravljeni na traženje toga kamena i pronalaženje univerzalnog lijeka protiv svih bolesti, u procesu tih fantastičnih istraživanja otkriven je čitav niz kemijskih elemenata i različitih kemijskih spojeva čime su udareni temelji kemije.
(Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, NZ MH)

Alkemija - (arap. prema grč. hymeia: mješavina). 1. Vještine kojima se u starom i sr. vijeku težilo neplemenite metale pretvoriti u zlato te pronaći »kamen mudraca« i univerzalni lijek od svih bolesti, odn. eliksir za besmrtnost. Potječe iz Egipta, Arapi su je prenijeli u Europu; može se držati pretečom moderne kem. znanosti, koja se počela razvijati u 18. st.oljeću; 2. pren vrhunsko umijeće; lukava majstorija, obmana.
(Tomislav Ladan, Hrvatski obiteljski leksikon, LZ MK, http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1045)

Alkemija - vještina preobrazbe neplemenitih metala u plemenite, te težnja za pronalaskom kamena mudraca odnosno potraga za životnim eliksirom. Razlikujemo aleksandrijsku protokemiju, arapsku alkemiju te europsku duhovnu alkemiju, iako je ovo umijeće za gotovo sve alkemičare imalo i duboko mistično značenje. Alkemija se od davnine prakticirala u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, na Dalekom Istoku kao i u Europi od antike sve do suvremenog doba, do uspostave današnje kemije.

Naziv je došao u Europu u 13. stoljeću prilikom prevođenja arapskog naziva al-kimia (الكيمياء) na latinski. Engleski prevoditelj nije znao prevesti arapski određeni član al, te ga je ostavio u izvorniku. Tako je u europsku kulturu ušao oblik alkemija. Arapski oblik kimia potječe pak od starogrčkog χυμεία hymeia, u značenju mješavina, koju je, kao naziv za umijeće pretvorbe metala, prvi upotrijebio Zosim iz Panopolisa oko 300. godine.

Vještinu pretvorbe metala, Zosim je imenovao prema, navodnom mudracu i proroku Khemesu, začetniku alkemije o kojem se do danas nije mnogo saznalo. Zosim ga navodi kao velikog mudraca i utemeljitelja alkemije...

U Hrvatskoj, najpoznatija alkemičarka je bila Barbara Celjska, u narodu poznatija kao Crna kraljica. U svoje vrijeme je bila poznata po svojim alkemičarskim vještinama, pa o njoj piše i sam Paracelsus. Za nju se, između ostaloga, pričalo da u podrumu svoga imanja ima tajni laboratorij u kojem je proizvodila zlato, a za tajnu proizvodnje zlata svoju dušu je prodala vragu. Na području današnje Hrvatske alkemijom su se bavili i Pietro Bono, Daniel Istranin kao i splitski patricij Matija Alberti Matulić.
(Wikipedija, http://hr.wikipedia.org/wiki/Alkemija)


Alzheimerova bolest - teška, neizlječiva, degenerativna bolest mozga, koja može uzrokovati smrt. Svojim napredovanjem dovodi do demencije, gubitka pamćenja, poremećaja mišljenja, te promjena u ponašanju i osobnosti bolesnika.

U SAD-u bolest je četvrti uzrok smrti. Napada kratkotrajno pamćenje i uništava neurone i veze u moždanoj kori što dovodi do značajnog gubitka moždane mase. Bolest je prvi opisao psihijatar Aloysius (Alois) Alzheimer 1906. godine, a prvi čovjek koji je obolio od bolesti je žena Auguste Deter, koja je umrla 8. travnja 1906. u 56. godini, koja je oko sedam godina prije smrti oboljela od Alzheimerove bolesti.

Postoje lijekovi za usporavanje i ublažavanje bolesti u ranijim stadijima. Alzheimerova bolest je dvostruko češća kod žena, a najčešća u dobi od preko 65 godina. Bolest u prosjeku traje 7 godina, katkad i do 20 godina. Autopsija ljudi koji su imali Alzheimerovu bolest pokazuje oštećenja tzv. bazalne jezgre koja se nalazi u moždanom deblu i proizvodi acetilholin, tvar koja je potrebna za prijenos impulsa s jedne moždane stanice na drugu. Za pamćenje je vrlo važna dobra komunikacija među stanicama, a nema li dovoljno tvari koja tu komunikaciju omogućuje, pamćenje i dosjećanje je vrlo teško.

Kada bolest napadne um, pamćenje je vrlo kratkotrajno. Informacije koje tada čovjek dobije zaboravlja u roku od nekoliko minuta, a i često je razdražljiv i agresivan. Alzheimerova bolest se može potpuno utvrditi nakon što se pregleda tkivo pod mikroskopom, što je moguće tek poslije smrti. Zbog toga, liječnici se oslanjaju na druge tehnike da bi dijagnosticirali Alzheimerovu bolest. Dijagnoza počinje time što se uklanjaju svi mogući uzroci gubitka pamćenja kao što su depresija, alkoholizam i upotreba droga.

Osoba se zatim podvrgava pregledima, uključujući i posebno skeniranje mozga, da bi se kao uzrok uklonili i drugi poremećaji. Nakon toga, osoba ide na detaljniji pregled koji se zove neuropsihološki pregled, a koji je napravljen tako da procijeni njegove sposobnosti da izvrši određene mentalne zadatke. Liječnici se također raspituju o medicinskoj prošlosti oboljelog da saznaju više o nekim težim bolestima u obitelji, što može pomoći u dijagnosticiranju bolesti.

Alzheimerova bolest i ostali oblici demencije pogađaju danas oko 24 milijuna ljudi u svijetu, a znanstvenici procjenjuju da bi do 2020. u svijetu moglo biti 43 milijuna oboljelih. Procjene za Hrvatsku kreću se oko 80.000 oboljelih od demencije 2006. g.*
(Wikipedija, http://hr.wikipedia.org/wiki/Alzheimerova_bolest).

_______________________________________________________________
* Navedeni podaci za 2006. su nepotpuni jer ne sadrže podatke iz dijaspore.
   Podaci za tekuće razdoblje bit će objavljeni nakon sljedećih izbora.

bolegr @ 00:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 1, 2010

 (Dir Jaco, aj nou det ju dont lajk det pipl kol ju Jaca, end bikoz aj rispekt jor viš, from nau aj vil kol ju Jada)

Dir Jado,

Aj houp det ju hev a najs trip end vedr in Njujork and aj viš ju tu inđoj ol dejz end najc in Big Epl. Morovr, dont let sam rumors from houmlend to disturb ju on dis holi mišn from our god end godfader end madrlendfader.

Der iz erajz a lot od nju problems hir in Kroejša antil ju go tu Amerika tu kolekt sam mor otograms. Mani... meni of jor kolegs čejndž dejr klots and adresiz, bat dont vori, aj houp det ju vil fajnd end rekognajz ol of dem ven ju kam bek.

Aj herd det ju stir termz most end mast. Bi kerful bikoz der iz a lot od bed gajs hu vil kritisajz jor ingliš. Dont stir, šejk.

End last, bat not list, samting veri important. Dis iz not an asking, dis iz an order: du not reprezent mi eniver ol over d vorld eksept in Remetinec and Nejkid ajlend in d nirest fjučr!

Bist regardz end sinersul jorz
Bolegr

PS
Aj rajt diz ledr on ingliš on d vuk det ju ken fluidli rid it. 

 



____________________________________
To my dearest: today is friday, not branday.

bolegr @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.