crta

Blog - listopad 2011
subota, listopad 22, 2011

Mislim, možda su to kamioni što skupljaju krupni otpad pred kućom mi...

... a opet, možda su i nosorozi...




bolegr @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 7, 2011

Pod, neka mješavina zelene i crne, izgreban nogama stolaca što ih gosti nemarno premještaju ne bi li se primakli, pridružili kome i ne bi li razmijenili kakvu važnu ili češće nevažnu informaciju, čuli ili izrekli koju pametnu ili blesavu, odšutjeli u društvu, nerijetko lošijem od vlastite osame, ne bi li nekako ubili vrijeme sebi i drugima. A tim drugima nerijetko i nešto više od vremena: slike, predodžbe, stavove, život, boga i vraga. Interakcija menažerije kakvu čovjek može sresti posvuda na svijetu i oko njega. Komunikacija.

Otužni zidovi, brodski pod koji je svjetlo dana zadnji puta ugledao davno jer dva su prozora trajno zakriljena teškim zavjesama boje mliječne čokolade, okićeni uramljenim fotografijama vlasnika sa njemu poznatim i bitnim ljudima iz bliske povijesti, razglednicama koje je sam sebi slao sa jadranske obale koju je pohodio sa ženom i troje nekad sitne dječice, eno ih sad cijeli ljudi, neka mazarija kojom je jedan njihov domaći propali student otkupio svoju stranicu iz crne knjige, veli, ulje na drvu, kalendar proizvođača piva dizajna koji je mogao biti i na reklami za autogume, fleka od neelastičnog sraza dotičnog zida, odnosno brodskopodne obloge i jedne neugledne boce crnog vina, stolnog, jednako neuglednog poput ambalaže mu.

Na polici, taman između Vlahova i Vecchie Romagne, etichetta bianca, pored kojih se ustranu naredalo još desetak prepoznatljivih brendiranih brendija i inih domaćih žestica istaknutog ali upitnog podrijetla, nevelik cepelinoliki radioprijemnik. Tih poput zbora mirogojskih mališana. Zapravo taj je cepelin više nalik glavi golemog mrava. Samo se antene tu i tamo, dok kelnerica Anđa žustro noseći tacnu sa čašama i flašama prolazi pokraj, znaju jedva primijetno pomaknuti. Kao da nemušto ispituju blisku okolinu u potrazi za radiovalovima ili nekim drugim signalom života. Stolovi kvadratni, drvenih izguljenih nogu, prekriveni kariranim bijeložutozelenim stolnjacima, na kojima, osim čaša, bokalčića sa vinom i vodom i pivskih flaša, kao trajno nastanjene po rubovima otučene leže staklene pepeljare. Stolci, jutrom po četiri oko svakog stola, a danom ispremiješane i razbacane poput igraćih karata u igri "šekreta", rasklimani Bernardi, kupljeni na opustjelom skladištu nedaleke lokalne tvornice.

Jedan, moglo bi se reći, prilično opskuran interijer.

Oko jednog od sedam stolova, četvorka karta. Sve i jedan pred sobom ima bačvastu dvodecilitarsku čašu, a sa strane litra i voda. Nevezane krnje rečenice, komentari i sočne psovke ispunjavaju prostor.

Za šankom tri visoka stolca. Na jednom, brade naslonjene na grudi, pogleda uperenog u beskonačnost kruga ruba čaše, otromboljena torza oslonjenog o šank podlakticama, malo iznad povijenih rukava, u trapericama, nogu prekriženih u predjelu skočnih zglobova, na nogama neka varijacija kanađanki, Jozo.

Ono malo dnevnog svjetla što se zna probiti kroz otovrena vrata zakrili sjena pogolema muškarca. Ogleda se po lokalu, pozdravi, zaputi se prema šanku i sjedne pored Joze. Naruči flašu piva, iz gajbe, pa se, dobivši je od Anđe, okrene starosjediocu šanka.
- Jes za pivu?
Ništa.
- Tebe Jozo pitam. Jes za pivu?
Opet ništa. Jozo i dalje gleda u onaj rub dopola ispijene čaše s pivom i ni a ni be, šuti kao zaliven.
- Jozo?! Jesi l tu il si odluto?

Jozo, ne dižući glavu, jedva mičući donjom vilicom sa pripadajućom jednotjednom bradom, malo napuklim glasom odgovara:
- Slušaj, Karlo, nisam t ja za komunkacije.
- Pa dobro, Jozo, jebemumater, ne pitam te ne znam šta. Tio sam te pivom počastit.
- Nemo ti, Karlo, meni pivo. Znam ja kak to ide.
- Kako ide? Šta ide?
- Prvo š mi platit pivo pa ć ti se ja zahvalit. Ondak ću, da t ne ostanem dužan, ja tebe ponudit i ti ćeš reć - oću. Tu smo već popli dvije pive i kreniće neka priča. Jel o sportu il o ženama, svejedno. Ispašće još da smo bili s istima, nema tu u nas puno slobodnih, pa će krenit priča kaka j koja bila, a nij lijepo bit baba. Onda ćmo o nogometu pa će bit da tebi valja ovaj, a meni onaj, pa zašto j nešto tak kak je pa će bit da s tu neki interesi nekih mafijoza i kojekakih drmatora i kak god okreneš, završćemo na politci, a men se to gadi. Prvo jer ne mislimo isto i drugo jer ti vjeruješ u sve što u novinama piše, što čuješ na vijestima, a to baš i nije tako. Ja ć tebi pokušavat objasnit kako nam lažu dok nas u oč gledaju, a ti š reć da to nij istina. Ondak će nam Anđa donjet još pit, a mi ćmo se nastavit prepirat. Ti š mene ondak u jednom trenutku pitat di sam bio devedesprve, a ja ću t rukom odmanut jer to nij važno i nij neka priča, a i znaš di smo bili. Onda š mi reć kak se moramo borit protiv crvene bagre, a ja ć te podsjetit da j bagra ona koja nas je dovde dovela da crkavamo bez dostojanstva. Ti š meni ondak reć da to nij istina, a znamo da je. Rećeš kak je to sve podmetanje i da svaki dan vidiš kak se one tvoje lopuže bore za boljitak, a da ovi crveni i slični samo što nisu u reštu. Ja ć tebe podsjetit kak je zatvor pun tih tvojih boraca za boljitak kojeg nema. Ti š men da sam provokator, a ovi tamo što kartaju, Matija i njegovi, prestaće kartat i počeće nas slušat...

Oni tamo što kartaju, Matija, samostalni autoprijevoznik bez licence, baš kao i dajc mu, dvoosovinac, koji neregistriran natjerava po mjestu i okolini, kad kome zatreba koji kubik šljunka, Luka, Matijin susjed, strojarski tehničar u tvornici namještaja na umoru do kojeg su je doveli poslovni potezi novosteka, ukidanjem prosperitetnih proizvodnih linija i forsiranjem izrade robe za koju interes pokazuju jedino ptice u preletu preko pogona, Ivan, priučeni pekarski pomoćnik, inače gimnazijalac sa par nedovršenih godina Prehrambeno-biotehnološkog  fakulteta, i Andrija, raspikuća koji životne troškove namiruje prodajom zemlje, sve odreda veliki junaci Anđine gostione, koja i nije njena već gazda-Marka, vlasnika i mjesne mesnice i njenog nenadanog ljubavnika i poslodavca od jedne večeri kad ju je tu u birtiji ostavio neki kreten sa mercedesom, sivomaslinastom stodevedeseticom, nakon što je shvatio da tu noć neće umočiti sa strane, a kojeg je ustopirala na putu u bolju budućnost, prestali kartati i počeli slušati Jozin monolog.

- Tu ti već neš imat šta pametno reć pa š počet vikat, a to se men ne sviđa. Ja ć probat tebe utišat. E sad, kako tebi to nije treća piva jer si već kod kuće prije ručka trgo rakijicu-dvi, a poslije se dohvatio ćaćinog vina, to sa stišavanjem će ić malo teže. Još ćeš me, ko samilosno, probat zagrlit jer smo svi mi braća, Hrvati i katolici. a ja to sve baš i ne pušim.

Anđa, pogledavajuć prema ovoj dvojici pokupi sad već prazne flaše sa šanka pa odnese još litru onoj četvorici i usput, bučnije nego inače, praznom zamijeni prepunjenu pepeljaru na stolu. Sluša ga Karlo, sluša ga i Anđa dok se prešetava po lokalu, slušaju ga i Matija i Andrija i Ivan i Luka. Slušaju Jozu bez riječi, a on, kao da si slavinu odvrnuo, nastavlja.

- Mislim, Hrvat sam, ali nij mi to profesija, a crkvu ne mogu provarit pa ću te podsjetit da je to ona ista crkva koja živi na našoj grbači i to ko bubreg u loju i još djecu zlostavlja, a ti š podviknit kak ja napadam moralne vertikale društva, a ja o moralu ne mog kad i sam nisam cvijeće. I još ćeš mi pride boga osovat i krv Issovu. Mene to s bogom ne dira i ja ć odšutit, al ti to i nije baš pristojno. A i neće ti bit dost, znam te, nego š mi osovat i mater i oca. E to ti već nije pametno jer ja ć ondak tebi dodat da ti moš sovat, al ja sam tvoju sestru jebavo i to njenom voljom. Ti š na to skočit pa š me šakom za uho, a ja ć tebe odalamit preko tih tvojih usta. Ti š mi probat vratit i ondak ćmo se gadno pokačit. Ti mene, ja tebe i nastaće rusvaj. Ondak će ovi tamo skočit da nas rastave pa će bit još većeg belaja, puknit će koja stolica i glava, a to nij dobro ni za tebe ni za mene.

Prinese Jozo čašu ustima, potegne dug gutljaj piva, spusti je na već vlagom omekšali kartonski podmetač pa doda:
- Eto vidiš Karlo. Zato, jebo komunkaciju.


bolegr @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.