crta

Blog - studeni 2006
četvrtak, studeni 30, 2006
Ili: ono što nam pruža smiraj, zadovoljstvo. Ugodu. Ushit! Ja moram dobro formulirati današnju prigodu koju mi je pružila Institucija bez Kokurencije, jer ne smijem se okliznuti o dasku po kojoj hodam niti slučajno povez sa oka (ok, oba oka) skinuti.

Volim vas makar ne vidim zašto (i kada bih progledao, vjerojatno bi mi loše bilo, sebe radi, a ne vas). Zato neću trošiti slova jer svako se protiv mene može upotrijebiti.

Aka a.k.a. +

PS razmišljam o prigodnom druženju u poslijepodnevnim satima, ali na mojem terenu (Frankopanska 9, pokojni Zaborav). Mislite.
bolegr @ 15:58 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 29, 2006
Ma, kako bi mi lijepo bilo da sam mogao biti iz neke vukojebine (ne zemljopisne) i imao za pravo reći: „kad sam ja jednom razmišljao jako sam se umorio!“. Autor izjave je školovani mehaničar i vjerojatno neoštećene i nerabljene moždane mase živi negdje u području bosanske Posavine, a dotičnu je izjavio jednom prilikom uhvaćen mrežu teoretiziranja o načinu deranja divljači koja je bila igrom slučaja sudionik prometne nezgode i koju je trebalo spasiti od truljenja u bespućima slovenskih ilirskobistričkih gorica, za razliku od njega, posjednik diplome o završena četiri razreda osnovne škole u kojoj nepoznavanje padeža nije prepreka ni za više dosege, svoj um koristi kao podršku (čit. support) za briljantno rješavanje svakodnevnih problema (poput izaponoćnog deranja onog ranijepomenute divljači u obliku divljeg zeca udarenog branikom neke prastare vojne Fiatove cabrio Campaniole) i veseli me njegova razigranost neopterećena smanjenim vokabularom jer poput iskusne kuharice od brašna i soli uspijeva napraviti deliciju.

A mene moj ludizam gura u neodgovornost. Sumnjičavost u bijeg. I strah u san.
bolegr @ 10:52 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, studeni 28, 2006
- Samo se muhe ulove na brzinu.

Slušam i pokušavam izvrtiti film i nadoći na razlog ovom komentaru. Nikada nisam srljao u životu (dobro, jesam, jednom, ali to se skoro niti ne broji jer i tako nisam imao nikakve šanse). a i da jesam, nije to baš svačija briga. No, staloženost i strpljenje samo su neke od mojih vrlina (što je ovo? autoreklama? moram to drugačije formulirati! ma neću, nek ostane, možda i bude kakve koristi od toga) koje me onemogućuju u nepotrebnom udaranju glave o zid.

Možda je htio nekoga drugoga upozoriti da samo mirnim putem čovjek može doći do kvalitetnog rezultata (a i to mi nije nešto relevantno, jer, kome je lov na brzinu jedino bitno u životu, njemu je svejedno što ću na primjer ja reći ili pomisliti). Lov na žene, na kraju krajeva i nije baš pravi lov. To mi je sličnije šepurenju pauna (tko se već čime može pohvaliti) pred ženkom nego lov sa toljagom na ramenu i prodornim pogledom koji kroz floru i faunu traži dobro gnijezdo za smještaj genetskog koda.

I, na kraju krajeva, manja je mogućnost greške u vezi, ako to ne počne kao susret za jednu noć koji preraste prvo u sletske vježbe raspoređene u pravim vremenskim terminima da bi završile kao navično cijeđenje tjelesnih izlučevina iz svih postojećih žlijezda.
- Da, da, na brzinu se samo muhe ulove.

Gladi Boletov automehaničar Hondinu haubu dok drugom rukom vlažnom krpom skida tamne fleke mrtvih mušica sa šajbe pokupljene usljed prilično dinamične vožnje autocestom prema gradu.
bolegr @ 13:18 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 27, 2006
Kako mi je, ne previše pohvalan, ulazak u dan sadržan u kavi i nikotinu, prije buđenja kompletnog misaonog sustava odlazim u svoj privatni kuhatorij i na štednjak stavljam džezvu (koja to nije ali za ovu priliku joj dajem to ime) sa vodom i u šalicu usipavam dvije žlice Nescaféa i šećera, bijeloga, smeđi sam opet zaboravio kupiti, a i nema Onog nego nekog čija se smeđa boja ispere u vodi!). Prelivajući to sve već uzavrelom vodom ne primjećujem (a kasnije itekako hoću) da nisam uspio proizvesti odgovarajuću okerastu pjenicu i to me u prvom trenu uopće ne zabrinjava. Dodavši omanju količinu mlijeka, odlazim do multipraktičnog dijela stana (za ovu priliku – sobu) i paleći cigaretu uvlačim duboko u pluća neprirodnu ali ugodnu mi mješavinu kisika, dušika, još nekih elementarnih čestica obogaćenu teškom smjesom katrana. Prinijevši licu šalicu sa kavom upijam mirise i nevino otpijam prvi giutljaj eliksira. GULP! Na djelić sekunde topla se tekućina zaustavlja u usnoj šupljini i brzinom kihaja i oblikom mlaza vode iz kamencem načete tuš-baterije izlijeće po meni bližoj i daljoj okolici! To je nešto najgore što sam okusio u svojem ne baš kratkom i krotkom životu! To je – slano! Bude se sve neprobuđene moždane vijuge! Bude se svi segmenti najsavršenijeg organizma koje taj isti poznaje! Kupaonica! Voda! Ispiranje usta! Grgljanje! Opet ispiranje! Uh, sada je malo lakše. Bit će da ima nečega u prvojutarnjem ispijanju zelenog čaja bez ikakvih zaslađujućih aditiva.

Ne bi bio veliki problem da je bilo vremena za drugu kavu. Ali, kako nije, iz stana sam morao izletiti bez standardne uvertire.
Sindikalni izlet sa elementima produbljivanja kolektivnog duha ugrađenim kroz manje ili više besmislene aktivnosti ili kako ga korporativno svjesni zovu timbilding (čit. teambuilding) ne bi bio možda toliko privlačan da se nije radilo o upoznavanju dijela istarske abecede. Dvodnevno druženje probudila je pozitivne reminiscencije u glavama ljubitelja ovog predjela Zemljine kugle i ostali, koji nisu imali takvih iskustava, bili su primorani slušati monologe nalik obrazovnim emisijama dječjeg Malog programa.

Zanemarim li i početak vožnje u kojoj smo Zagrebom prošli kilometražu maratonske dimenzije, jer vozač ima svoje utabane slonovske staze, i zanemarim li nespretno okretanje preko punih autoputnih crta na ulazu u ravnogorsko Tifonovo odmorište, i audiokazeti vokalnoinstrumentalnog sastava Abba zaboravljenoj u uključenom mehaničkoglazbenom automatu ostavljenom na repeat cijelim putem (ne mogu za sebe reći da sam razmažen, tek sam navikao na visoke stadnarde usluge na relacijama koje sam i sâm vodio do raznih destinacija), pamtit ću put do vrha istarske zapadne obale po ugodnom ljuljanju malenog busa izazvano možda čak i više kemijskom supstancom koju Badelovi tehnolozi zovu Pelinkovac nego uskim istarskim cestama.


Zanemarim li i promjene pravila za ulazak u finale utrke carting stazom negdje iza Poreča radi kojih se nisam kvalifcirao i imao mogućnost voziti za prestižnu nagradu nošenja jakne i hlača u kemijsku čistionicu nakon penjenja na postolje samozalijevanja Freixenetom, pamtit ću bol u predjelu četvrtog desnog rebra izazvanog naletom drugog sudionika kvalifikacija u bok mojeg skoro tristokubičnog bolida.


Zanemarim li i pokraj puta umrle perilice rublja i štednjake prislonjene uz ocvale europalete koje čekaju novu funkciju i bolje dane usred jesenjim lišćem okupane unutrašnjosti najzapadnije županije, u sjećanju će mi ostati urezan preko tanjura bačen pogled na ljudske građevine koje se pentraju po padinama i tvore jedan od meni najljepših prizora zvan Motovun.


Zanemarim li toplo večernje predjelo šurle (ili šurlice) sa dinstanom govedinom koja je neuspješno glumila srnu, a vidjela je samo na sličicama Životinjskog carstva i zanemarim li još znojeći pršut koji je trebao čekati neke goste u dolasku najavljenom za početak sljedeće godine i zanemarim li to što vino uopće ne spominjem jer ne zaslužuje niti pomen niti to plemenito ime (hvala organizatoru), pamtit ću izlet po iskonskoj medicini koja je ugrađena u juhu sa bobitji, u peku sa kozlitji, telitji i krumpiritji, po zamamnoj aromi prhkog kozjeg sira boje bjelokosti i po vrhunski ukiseljenim prepeličijim jajcima, (- probaj! - neću. - probaj, super su! - ma, neću, znam, ali ne jedem jaja. - ali tako su mala, probaj! ...) maslinama i paprici (ljekovitost ova posljednja svoju osobnost najbolje iskazuje za mamurnih jutarnjih sati).


I trajalo bi ovo vaganje do u nedogled, ali, zamislim se ja nad svim tim i pomišljam: kakvi su tek oni za koje kažu da su nepodnošljivi perfekcionisti i zašto sam bijeli šećer prebacio iz smeđe u bijelu posudu?
bolegr @ 09:39 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 22, 2006
Duge ranospuštajuće zimske noći na rubu istočne Slavonije stišane do laveža pasa iz udaljenih dvorišta stezale su se oko kuća i tjerale drvene oblice u emajlirane peći svježe posrebrenih rubova gornje ploče (tu ostaje onaj miris sprženih truni brašna kao trag napornog kuhinjskog rudarenja pri miješenju tijesta).

Oko blagovaoničkog stola skupljamo se mi maleni i uživamo u društvenim prigodnim igrama (mlin ima potpuno drugo značeje nakon jedne zime, šekret također). I dok nas natjerava da popijemo toplo mlijeko iz malenih prizmatičnih šalica sa likovima cijenjenih zanimanja (dimnjačar je bila moja, ostalih se šalica više ne sjećam), baka pomaže djedu skinuti teški šinjel. Val hladnoće sa njegovih rumenih obraza privlači i odbija. Njegova deformirana torba uvijek je mamac! Čekamo da izvadi ostatke jauzne. Stegnuta od zime slanina, od jučer usoljeni luk, komad starog kruha. Neodoljiva večera koja je jurcala željeznicom cijelu prošlu noć i današnji dan! Baka Naka (Anka nikako nismo mogli izgovoriti, a toliko često smo je prizivali radi zvučne rime da su i susjedi prihvatili to novo ime kao jedino) bi se ustrčala i pristavivši vodu za čaj prepuštala svojem životnom supatniku mjesto za stolom i špil karata koje je djeda Vladimir elegantno (unatoč velikoj šaci koja je do prije sat-dva ubacivala tone ugljena u oganj crnog željeznog konja) pobacao po sredini stola i od posljednjih pet složio lakosrušivu konstrukciju (dvije ukošene karte naslonjene jedna na drugu poduprte su drugim dvjema bočno postavljenima, sve to učvršćeno je posljednjom koja poput ravnog krova poklapa ovu labilnu građevinu) zvanu šekret. Uokolo redoslijedom vadimo karte ispod šekreta. Ima ih koje su daleko od konstrukcije, nevezane su i lako se izvlače. Mlađi to koriste i vesele se svakom svojem potezu. Moj je red i ja ne mogu da ne pokušam delikatne poteze povlačiti. Igram se vatrom i, naravno, bivam opečen rušenjem one građevine. Moj je red očistiti šekret i dok se ostali vesele ne mojem porazu već svojem uspješnom izvlačenju, ja skupljam karte i slažem to sve ponovo. Nije da je kazna velika, ali nije zaboravljena jer genetski sam očito predodređen da neke stvari radim na svoj način.

Sjetivši se tog dječjeg šekreta, gledam se u ogledalo i vidim da ja i dalje isto radim. Moram ja izvlačiti najdelikatnije karte. I normalno da rušim konstrukcije i danas. I uzaludan trud je samom sebi objašnjavati da su dalje karte sigurnije i jamče sigurnost. Blizina britkih konstrukcija privlači neodoljivo poput žarulje koja sa ruba kuće obasjava sokak u onoj hladnoj zimskoj noći sa početka.
bolegr @ 08:38 |Isključeno | Komentari: 31 | Prikaži komentare
utorak, studeni 21, 2006
Obzirom da je prije devedeset godina umro posljednji veliki K&K vladar, habsburška unitaristička čvrsta ruka (bit će da je  desnica) predlažem da ga posmrtno darujemo, kako to već i priliči jednom caru i kralju (prva mi je asocijacija na K und K monarhiju dugi sijedi brk na pčelinji-zadak-dezeniranoj podlozi) i našoj tradiciji darivanja diktotora.

Čini mi se prilično umjesnim da pokojniku darujemo neko javno mjesto. Ne novi zahod od mlijun milijuna kuna nego nešto prihvatljivije. Kako je još uvijek „in“ dijeliti i mijenjati nazive ulicama, predlažem nešto u tom pravcu. U gomili svakojakih ideja, od kojih su neke čak i realizirane, vrlo je interesantna šetnja zagrebačkim Trgom žrtava fašizma u posljednjih desetak godina, ne znam što bi na to rekao Franjo Rački, ali meni se čini da su mnogi stanari tog dijela grada Zagreba u to vrijeme imali priliku načitati se i naslađivati sadržajem tuđe pošte. Pa ni Andrija Žaja nije se baš posthumno smirio.


Na zadnje noge već petnaestak godina skače stoka sitnog zuba na pomen pravog naziva kazališnog trga, a nekako već duljinom prelazi rekorde svih sapunicâ (osim možda ove nove Veljačine, hmmhm) smještanje posljednjeg nam pokojnog predsjednika, pa mi se prigodnim čini odraditi posao putem ureda Hitromijena (novouspostavljeni vladin ured za brzim promjenama nazivlja svega i svačega, a u svrhu svakodnevnopolitičke koristi).

Nazovemo li kazališni trg „Trgom Franje Josipa“ zadovoljit ćemo sve bundžije: državotvorci će imati Franjin trg, titonostalgičari bi imali Josipov, a mi bismo se posljednjem velikom carsko-kraljevskom diktatoru odužili dajući ime trgu koji krasi zgrada koje je izgradnju, ako ne ne varam, i financirao.
bolegr @ 10:18 |Isključeno | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 20, 2006
- Moj Aka, subotnji Sveti B. je bio za pamćenje! Oženio se i Tomica! Ja bio kum, skoro, ne njima, u svadbi poslije. Ali, nisi ih vidio!
- Ne. – zbunjen sam jer prolom smijeha para prostor i ostavlja ga tihim poput noći. Nabacao par brzih informacija pa nek ja sad obrađujem materijal. Kome? zašto skoro? Što sam trebao vidjeti? Stvarno je interesantna ta crkva Svetog B. u Prilazu.

Pamtim nekoliko interesantnih detalja, ali najupečatljiviji mi je leteći ples para šišmiša za vrijeme jesenskog vjenčanja Kunsthistoričara Baranjskog. Očito da je ovo nešto što će nadmašiti sve dosadašnje.
- Koga nisam vidio? Bio si kum? A, da, pričao si o tome u prošlu subotu. I što je bilo?
- Gazdarica je bila u nekoj haljinici, ne znam kako to opisati... – zbunjeno gleda u mene pa po stropu Boravka, pa u Brku, pa opet u mene. A ja mislim kako ga je Crkva u Hrvata toliko iznervirala da ne mogu propustiti upadicom koncentraciju sjebati do kraja:
- Riječima – dobacujem.
- Ma ne jebi! Haljina je nalik okraćalom božićnom drvcu, a Tomica u majici.
- Legenda, je li obična majica ili dres sa brojem? – zamišljam Alfa u fraku, pogleda „zbunjola“ kako lagano došetava do oltara, kako premišlja o postavljenim mu pitanjima, kako mu slike života lete kroz unutarnju čeonu stranu lubanje i kako jednako rezignirano kao što je prihvatio radno vrijeme govori: „Ja tu ne vidim nikakve dileme, to tako mora biti.“
- Ni se vidjelo, imao je sako. – počinje se Crni valjari po barskoj stolici (koliko to ova dopušta svojim dimenzijama i statikom) – Jebeš mi sve ako je on normalan! Onda su se oni pokupili i otišli do onog restorana u tvojem susjedstvu, a na scenu stupio moj kum. Kurac kum! Nisam mu ni stigao biti kum.

Opet prolom oblaka, u obliku smijeha (smijeh je ustvari jedna zvučna kugla, Dalijeva Eksplodirajuća glava me strašno podsjeća na gromki smijeh:
- Majku mu jebem! O, Bože oprosti! Neću majku dirat. Zadnju kunu sam dao za košulju i cipele, a jebi ga kad još uvijek moram obadvije kupovat!
- Pa štaj bilo? – i dalje sam u informativnoj blokadi. To nije razlog da Brku ne natjeram (molbom, naravno) na još jedno stiskanje singlručice na kafeaparatu, pa to i činim.

Susjedni stolovi su za desetak decibela snizili glasnoću svojih dijaloga, monologa, prepirki i lagano uši usmjerili prema nama. Ne događa se da takav bariton psuje ko kočijaš i smije se ko luđak u isto vrijeme. To treba čuti. Ultimativno!
- Niš! Smederevo. Niš ni bilo. Samo je đubro došlo sa litrom pelinkovca precrkvu. U sebi, ne u boci. I to mu nije bilo dosta. Nazvo kreten kretena koji mu novce neke duguje, Da ga podsjeti da postoji. I, naravno, reko mu da se ženi. Njega se čekalo, a kad se pojavio nije mogao u crkvu uć kolko su mu vrata bila uska. Leluja. Rub košulje mu maramica. Strašno.
- Nisi ti možda trebo bit snjim? – pitam ja naivno
- Aj ne seri, pa zvao sam ga dva dana. Đubre pokvareno se javlja, ali neće reć di je. – skoro pa uvrijeđenim tonom prijekorno me pogledavši uzvraća Crni.
- Dobro, oke, i šta se onda dogodilo?
- Ušo skroz do oltara i stao pred popa, a ja ga spuštam na sjedalo i grlim ga da se smiri. Pop odma reko da ih neće ženit, a on bi ka zubima zaklo. Smirim ga ja, a on meni usred crkve: kume imaš pištolj, daj bar nož! Budala pijana. I onda mu još uleti onaj konj kojeg je zvao. Došo mu dat poklon. Nije kumu dugo trebalo, istrčo iscrkve ko vrag ofuren tamjanom i na ovog. Prvo poklon uzeo i razbio ga o beton, a onda ga digao za revere i tresi miško po portalu! Da ti jebem poklon i crkvu u koju si me došo vidit! Da ti jebem mene budalu što sam ti pare dao! Da ovo, da ono, tresu se vrata odjekuje cijela crkva, čak i oni tvoji šišmiši bi pobjegli da su mogli.

Ostajem bez teksta, kao i dobra polovia Boravka. Tek skoro kaplje slane tekućine valjaju se po donjim očnim kapcima.
- A mladenka?
- Ma, žena luda. Svi njeni sretni da se nije udala, a ona doma i u plač: kaćemo se ženiiiit! Luda baba. Skroz. A ovaj je kreten kukavički, usrani sve dobro isplanirao: litra kemije u grlo, žrtvu za tabananje prizvao u crkvu eto načina eskivaže. Ja sam mu samo jednu reko: kume, daj molim te kad me budeš drugi put zvao, odmah najavi da je generalka, a ne premijera. Poklon sam ti ionako odavno dao, pa bar da uštedim na košulji i cipelama.
bolegr @ 12:38 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare

U agnostičkom posustajanju, pomišljam da je Bog - Žena.
bolegr @ 10:25 |Isključeno | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, studeni 17, 2006
Htjedoh napisati nešto o življenju na ovim prostorima. O bankama, radiopostajama i pružateljima telekomunikacijskih usluga. O nemoralu i isticanju nemorala. O tome da sutra osim drugih možete kupiti i diplomu za sudjelovanje u skupu podrške za radiopostaju koja nekada nije bila njihova, a zahvaljujući i našoj podršci sada jest. O banci koja nas navodi na pomisao kako je nevjera ispravan čin. O varanje neplaćanjem računa kao putu prema uspjehu. O tome da namjerno ne spominjem nastavke pisane sitnim fontom, jer to 74,37% onih koji primijete reklamu, to niti ne čitaju, ili sve krivo razumiju ili ne znaju čitati (podatke ustupio neimenovani izvor iz Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena).

Razmišljam da počnem štrajkati glađu (ispravno: nejedenjem) dok mi se ne omogući bolji tretman u mojoj osobnoj ispovjedaonici zvanoj Banka uz naglasak da štrajkom uz svoje zahtjeve podržavam i druge koji gladuju. Ne svojom voljom, ako ste to pomislili. Da ne moram čekati u redu pred blagajnom najbližeg mi dućana. Da ne čekam tramvaj, nek on mene čeka. Ili da zahtijevam da mi se omogući samo biti iznad propisa pisanih od ljudi i za ljude. Sve ostalo ću moći i sam srediti. Nemam ja svoje ljude, ali znam one koji ih imaju.

Ali, neću.

Shvaćam da sam totalni laik. Da ne poznajem materiju. Da sam radikalno netolerantan jer ne mogu sebi objasniti pokretačke motive loših postupaka. I, kako ne mogu drugačije, ja ću sada stati sa tlačenjem očnih jabučica. Prvo svojih, a onda i tuđih (sreća da ih nema previše).
Čestitam petak.

P.S. Onima koji nisu razumjeli ili ne razumiju ili neće razumjeti:
Ni ja ne razumijem, samo pišem.
bolegr @ 09:18 |Isključeno | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 16, 2006
U Boravak upada poput osrednjeg tsunamija:
– BOK LJUDI! BOK SVIMA! – pade i pokoja pusa onima koje duže vrijeme nije vidjela. Osmijeh veličine Mjeseca.
– Kako s Aka? Kako ti Ana? Jes dobro Pero? – rafalnom paljbom puca po nama Ada (tako ću je nazvati kako bi mi lakše bilo pisati njeno poduže ime) i nastavlja – ovo j Špela, moja mala prijateljca iz Slovenje. Tu j na razmjeni studenata, a ja j znam otprje dok sam bila u Ljubljan na posdiplomskom (čuj: mala prijateljica, pa za nju su sve prijateljice i najveći dio prijatelja - mali).

Sad bi mi svi trebali sjediti poredani u krug i uglas odgovoriti sa „Helou Špela!“ kao na terapiji u Dear Johnu, ali mi smo samo otklimali glavom, mahnuli rukom i napravili mjesta za dvije pridošlice. Potegla se priča o punku, Akademiji, delikvenciji, ludilu, Glini (ne gradu, kiparu). Više to naliči monologu sa malim naratorskim digresijama koje mi ostali (dakle: svi osim Ade) koristimo da propustimo malo zraka kroz usnu šupljinu i preko zuba kako bi i iz nas nešto propištalo, da se vidi da sudjelujemo. Trajao je ovaj velesi tsunami nekih desetak minuta i pakiranje stvari u ruksak-torbu (kako je to danas teško definirati kod žena, i nikad nisi siguran da si koristio pravi izraz). Gura Ada neke vrećice Špeli u ruksak (ovo je ipak jedan reprezentativni alpskojadranski ruksak) koji je već na krhkim slovenskim leđima.

- Lakše Ada, strgat ćeš i ruksak i Špelu! - u šali ću ja (kao drug Tito)
- Ne brini se ti za moju prjateljcu, čuvam ja nju od tereta i takih ko što s ti. A i u njen ruksak stane cijela Slovenija! – izleti Adi i odmah jooj jednu ruku natjera na usta, ne od srama već da ne prasne u smijeh i snagom daha odpuhne Špelu do Bregane.

Okreće se prema nama i dodaje:

- Neće se ona na mene ljutt. Pa moj djed je sa njenim pio sadjevac još prje pedes godina! Djed radio negdje u Idriji, mislim, gastarbajter na baušteli i hranio i babu i mater mi i uju i nas kad smo bili mali, skrooz.
- Zato kaj te Slovenija hranila, zato i jesi tak narasla – plasira Špela bekendslajsparalelu sa smiješkom na zarumenjenom lišcu i uz pozdrav svima prva izlazi iz Boravka.

Špelina domovina i naše susjedstvo, inače znano i kao prvo Eurougobalište na putu prema trulom Zapadu, odlučilo je napraviti najveću piramidu na svijetu i zajebati i Keopsa i Samira Osmanagića. Ovog prvog jer se više ne može nadmetati i zapovijedati dogradnju još kojeg kata na obiteljsku potleušicu, a i pemzija je mala, ne može se više k'o nekad.Drugog jer će mu pokazati da piramida koju je po Bosni tražio i iskopavao tuđim rukama uopće i nije kod Visokog. Čini mi se da su Mujo i Haso rastavili piramidu i odnijeli Zmagi Jelinčiću u komadima. I, ne brini Ada, bit će posla, hranit će Slovenija Bosnu k'o nekada.

Jedino me brine kompletan rebranding nacionalnog identiteta koji će susjedi morati napraviti. Umjesto dosadašnje najviše točke države, Triglava, grb i zastavu susjedne nam države krasit će – piramida-muzej.
bolegr @ 11:26 |Isključeno | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 15, 2006
Nebo je vedro, samo na par mjesta transparentni pramenovi oblaka skrivaju dijelove sjevernog neba. Fokusiram se na jednu manju skupinu zvijezda i tonem. Zavaljen, sjedim u ležaljci sjeverno od Medvednice. Tišinu noći remete potmuli zvuci autoputa. Svjetlosna čistoća neba plijeni i bistrina tame noćnog neba pročišćava um. Što uopće jeste? Raštrkane božićne lampice tvore viševremensku sliku. Ništa više nije bitno u Kozari boku Mliječnog puta. Ta beznačajnost toliko boli da smo u stanju izmisliti neponovljivost greške Prirode koja nas je ovakve sklepala. Jedinstveni! Ma, da. I moja baka olimpijska pobjednica u petankama!

Mir. Lažni osjećaj moći razlučivanja nemjerljivih udaljenosti upravo uspavljuje (dobro, uspavljuje i plavac mali izrađen u relatovno maloj seriji koja je završila u pravim rukama). Uspavljuje i pomisao na beskorisnost i besmisao ičega. Slike prolijeću kroz glavu (ne slike života, nisam pred krajem!). Posljednjih par dana inspiriran bunovnim stanjem, posljedicom velikih bitki na internoj razini, zaključujem da sam se odmaknuo od zacrtanih ideja i ciljeva. Ne mislim tu na ideale nastale dječačkoj glavi, niti na mladenačke planove zasnovane na trovanju organizma koječim (ne, ne govorim o drogama i alkoholima, govorim o nedozrelom mozgu kojem je pod nos padalo svega štiva i glediva i iz kojeg je rudario do vrijednosti). Mislim na planove i obećanja koje si daje odrasla, zrela (?) osoba. I na varanje samog sebe lažnim obećanjima o novim počecima, neponavljanju grešaka (samo nek mi netko spočitne grješku, razbit ću mu monitor iskačući iz njega!) i gomili započetih stvari (naravno da su nedovršene, inače ih ne bi pominjao osim kao svršene činove), i shvatim da konstantno griješim. Da sam glup. Nepopravljivo glup. I da mi ništa i nitko tu ne može pomoći jer lakše je učiti na tuđim greškama nego na svojim, ali učiti na svojima i ponavljati ih, e to je za svaku priliku – glupost.


Sa druge strane, čemu sve to? Koga briga! Neka vrijeme teče! Neka se vrte zvijezde oko Zemlje i sve drugo nek se vrti oko nas, ima li ičega bitnijeg od mene?

A zvijezde se nisu niti pomakle u cijelom ovom mojem malom životiću, samo se moja podloga malkice zarotirala i dala mi novu sliku neba. I kao da čujem Vikinga kako mi govori: Druže Aka, bolje butelja dobrog vina nego čaša lošeg!
bolegr @ 10:34 |Isključeno | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, studeni 14, 2006
Sportom protiv droge poznata je krilatica koju Hrvatski olimpijski odbor rabi za promicanje zdravog načina življenja. I poznato je da se u hrvatskoj vino tretira kao prehrambeni proizvod (proizvoljno, ako nekome zatreba).

Za početak, gradacija:

Mošt – preduvjet za izradu dobrog sportaša jesu kadetske škole, inkubatori u kojima roditelji liječe godinama nagomilavane frustracije kroz svoj podmladak kao da im je to upisano vlasništvo nad pokretnom imovinom.
Mlado vino – mladi sportaši, puni energije, eksplozija snage. Pršti sve okolo. Zrak se cijepa na kisik i vodik (prilagodba poznate izjave jednog sportskog komentatora iz susjedstva, komšiluka prije).
Vino sa dignitetom odrasle osobe (grande reserve otprilike) – vrhunski sportaši koji svoju energiju oplemenjenu iskustvom koriste u multiplikaciji korisnosti na sportskom terenu, a i oko njega.
Arhivske buteljke – e, sad smo došli do nečega što je širokopojasno, a nije internet. Bivši sportaši i oni koji su aktivno bavljenje sportom zamijenili funkcionarenjem u istom, iako piju tek vina iz prve dvije kategorije, sve više postaju vrhunska reklama kojom potvrđuju ovaj naslov. Tu, podrazumijeva se,  spadaju i rekreacionisti (re krea cionisti).

Na ovu komparaciju me nije potaknula prevelika količina alkohola u krvi proteklih dana slave maligana jer mi se takav slučaj nije ni dogodio. Inspiraciju mi je ponudila krovna organizacija sporta u hrvata – Hrvatski olimpijski odbor. Jer, jedan od partnera HOO-a jest ni manje ni više nego eminentni proizvođač vina Kutjevo (izvor je bila subotnja radioemisija na stojedinici). Sreća da se neki od sa pravom ozloglašenih lanaca sreće (bijele, smeđe, šarene) nije prije dosjetio HOO-u ponuditi sponzorstvo, tko zna kako bi tek onda letjeli naši vrhunski sportaši svih profila.


Zamišljam kako će na sljedećim olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, a sve pod uticajem kvalitetnih sponzora osvanuti i naša bob-reprezentacija. Kako? Pa jednostavno: pod kvalitetnim stolnim utjecajem partnerskih derivata dečki će zamijeniti zimske i ljetne igre i pohitati na atletsku stazu (koja im ionako nije strana, ako se dobro sjećam treniraju na Poljudu) te preveslati kompetnu ekipu brzotrkača sa afričkog kontinenta.


Ili, Blanka Vlašić, ona može ostati u svojoj disciplini, ali bi ovi iz Kutjeva trebali tražiti da prezime promijeni u Flašić.


Očekujem skoro još kvalitetnije simbioze u ovom našem kaotičnom podjeblju. Ukoliko se bavite specifičnom djelatnošću, dobro razmislite! Mjesta za partnerstvo sigurno još ima.

Za kraj, da se razumijemo, ja jesam vinoljubac, ali sve ovo mi je ipak nakaradno i nisam mogao ne primijetiti. Da, znam da mi netko pod nos može turiti ono gaziranotrulokapitalističko piće na bazi koke i karamele i uporediti štetnost te Coca-Cole (ili bilo kojeg drugog proizvođača) kao jednog od glavnih sponzora Olimpijskih igara, ili pivsko (opet alkohol) sponzoriranje UEFA-inih Liga prvaka i drugih natjecanja, ali ja bih ipak htio prvo pogledati kako je pred našim vratima, a tek onda bismo mogli o susjedima i inima.
bolegr @ 10:23 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Malo sam zastao sa dijagnozama, no nisam prestao koristiti svoje slobodno vrijeme za rudarenje po blogu u potrazi za nečim dobrim (dosta mi lošeg, potrudit ću se ne komentirati kojekakve pojave koje nemaju veze sa ni sa čim osim što su spremni za promatranje u Žutoj kući, hmm, dobro, ostavljam si otškrinuta vrata za neke koji mi stvarno podignu količinu kiseline u želucu). A sada o pravim stvarima. Htjedoh Lesu poslati mail, a onda pomislim kako je zaslužio (ha, što sam umišljen sa svojim kritikama, ma što umišljen, idealan!) da mu posvetim koju rečenicu i na svojem blogerskom pendžeru. I evo kako sam to htio napisati:

Les,
čestitam ti za titulu bloga dana 2006-11-13! Zasluženo ti je pridružena kao još jedna potvrda tvom dobrom duhu koji pretačes u sliku. Naravno, sa određenom, vjerujem svima prihvatljivom, dozom humora. Po meni si u tome uspio. Uspio si izbalansirati svoju težnju za ludičkim i socijalno prihvatljivu notu pristojnosti (iako me za ovu drugu zaboli nokat). Sva tri tvoja smjera rada zaslužuju veliku pohvalu. Mogu li onu prvu nazvati hiperrealističkim fovizmom, drugu komentarom pojave zvane svijet, a treću i meni najbolju - karakterizaciju znanih i manje znanih likova koji su obilježili neko vrijeme ili podneblje (ističem monokromatsku seriju kao meni najdražu)? Nadam se da će te snijeg još više prikovati za radni stol i da ćeš nas sve moći uveseljavati svojim umorukotvorinama! Kako sve ne bi bilo idealno i da ne ispadne da te kujem u zvijezde nakon što si to i postao, moram se osvrnuti i na drugu stranu tvojeg rada (nije to ni približno dr. Jackylu i Mr. Hydeu). Dakle drugo tvoje lice, ono tekstualnorimično ne može se (po mojem skromnom mišljenju) mjeriti sa ovim likovnim. Iako su mi tvoje rime drage i osmijeh mi izmame tvoje doskočice, daleko me više razveseli slobodni potez tvojeg pera. Pera Majstora. Uveseljavaj nas još dugo. To želim nama koji te gledamo i čitamo, a tebi zdravlja da nam ove želje možeš priuštiti! Sebično? Da.
Pozdrav


I tako sam i napisao, poslao i ovdje postavio. Aha, da ovo posljednje se i vidi. Dobro.
bolegr @ 09:30 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 13, 2006
Za oko mi zapeo oblak prašine koja se digla oko onog nesretnika pokojnog pijevca iz Klovićevih dvora i „krvnice“ Vlaste Delimar, ali mi definitivno smrdi licemjerje (smrdi i kombinacija krvi, perja i prašine) pa stoga molim aktiviste za-humano-eutanaziranje-buduće-hrane, ili kako-god-se-drugačije-zvali, da prestanu sa mlaćenjem tuđim spolovilom po gloginjama.

I to su razlozi (osim ovog ograđenog) zašto sam kao dijete izbjegavao nazočiti prizoru ritualnog puštanja obezglavljenih pilića po dvorištu. Provodila ga moja pokojna ujna. Nije ona jadna kriva što ju je djetinjstvo naučilo okrutnosti. Ja sam prestao baki pomagati u klanju kada sam umjesto vrata pile pogodio direktno posred glave. Od obećanog mi mozga ništa nije ostalo (a to se i danas da primijetiti, ako me pažljivije promotrite). Razvlače sad aktivisti za prosperitet rasta pilića direktno u stratch foliji eminentnu našu performericu (koliko je uopće uputno za umjetnost i umjetnika govoriti „naša/naš“, misleći pritom na nacionalni predznak? nikoliko, jer ja prvi po osnovi afiniteta svojatam meni drage Melaviča, Viana, Dalija, Mandiarga, ...; o isticanju nacionalnog ključa kao smislu, imam svoje skromno mišljenje koje takav vid identifikacije trpa u isti koš sa bilo kojim drugim nedostatkom osobnosti, u konačnici čak i inteligencije) kao što moja baka razvlači tijesto za pitu (istanjiti živce do krajnjih granica, ali ne da puknu, neka pati cjelovita!).

Kako bi svijet bio lijep da nam mlijeko krave daju upakirano u tetrapak, a ne da bivaju podvrgnute svakodnevnom nadraživanju sekundarnih spolnih obilježja, a sve samo zato da bi neki mogli mlijeko piti, ili čak bijelu kavu praviti. I da nam i svinjski i teleći odresci rastu odmah upakirani i vakuumirani, tako da nam drage životinje što manje pate. I za sam da nam i voće i povrće Priroda odmah daje očišćeno i u konzervama, a ne da drvo boli kad mu plod padne. Moš mislit!

Vrli goreopisani aktivisti, predlažem da gornjogradske muzeje zamijenite bračkim Bobovišćem i tako pokažete da vas zanima i nesretni život tuna i njihovih ljudskih susjeda, a ne da moramo trpiti i uvozne kvazimoraliste skrivene pod zastavu zelenog mira.

Ili je za samopromociju jedan pijetao sa potpisom Vlaste Delimar ipak bitniji od stvarne brige za smisao života bića bilo koje
adrese, razine svijesti ili evolutivnog položaja po Darwinu?
bolegr @ 11:20 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 9, 2006
Gospodin Alexander Schoppmann je osnovao zrakoplovnu tvrtku Smintair. Ne, nema nikakve veze sa Smintom niti ćete na ulasku dobiti poruku stjuardese u stilu "No Smint - no kiss". Od Listopada 2007. godine nad europskim nebom nadvit će se bauk! Bauk nikotinskog dima iz auspuha i poluotovrenih šajbi zrakoplova tvrtke Smoker's International Airways.

Baš kad smo dogovarali otvaranje kluba ljubitelja nikotina sa sjedištem u Boravku kao jedini mogući oblik preživljavanja svjesnih letargičnih suicidalista (dijalog je otpirlike tekao ovako: čuj aka što ćemo mi kada nam zabrane pušit ovdje? osnovat ćemo udrugu. kakvu udrugu? pa, udrugu i klub ljubitelja nikotina i na svakoj članskoj isklaznici napisat ćemo sve tekstove koje inače viđamo po dodizajniranim kutijama kako bi svi članovi imali kvalitetnu informaciju
, pa ćemo...) napadnutih od strane zdravoživotoljubaca (nije da ne živim zdravo, samo, moram i ja neki porok sa sobom po svijetu vući), ideju mi uze i prilagodi svojim potrebama pomenuti gospodin. Morat ću opet razmišljati, a to zamara.

Počinjem snatriti onaj san. Kao, ja u zaglušujuće tihom prostoru beskraja čiji se zamišljeni rubovi oslikavaju kao nepregledno bjelilo, sa gomilom olovnosivih valjaka, kugli piramida, prizmi i ostalih geometrijskih pravilnih tijela koji se neprestalno miču u svim smejrovima, po svim osama. ja se još uvijek uspijevam maknuti i ne biti smlavljen, smrvljen, dezintegiriran. Definitnivni znak da mi raste stupanj zagrijanosti tijela. Odoh se liječiti (u vlasitom aranžmanu, pa neću sad kod doktorice kad sam novi) i ne misliti što će se dogoditi kada san završi drugačije.
bolegr @ 09:16 |Isključeno | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 8, 2006
Nije me, naravno iznenadila svojom efikasnošću po bilo kojem pitanju. Dakle, kako sam već bio dobio preporuku da se javim novoj liječnici, nije mi bilo teško otići u Runjaninovu i pohoditi hram zdravlja. Zgrada izvana naoružana svim silama kromiranih cjevastih rukohvata, nema majci da se netko bolestan i nemoćan ne uspije probiti barem do porte. osim toga, tu je i Ministarstvo kulture sa jedne strane hrama i „Krivi put“ sa druge. O ministarstvu skoro sve najbolje kada bi se vrli nam ministar osim likovnosti malkice pozabavio i drugim vidovima umjetnosti (tu iznimku radi jedino kada se prihvati fotoaparata, moža bi se i Lupino mogao okaniti svojega nakon što Božu vidi u akciji, a ne bi škodilo). I o „Krivom putu“: bio jednom. Jednom previše. E, pa ode Aka u Runjaninovu ne toliko da se prijavim doktorici koliko da vidim to čudo, možda je mis svijeta sa nobelovom nagradom za medicinu, matematiku i književnost? Portir me u čudu gledao dok sam mu objašnjavao koga tražim (možda stvarno pričam turski?), i smetam ga u gledanju neke poslijepodnevne sapunice na teveu mudro upakiranom u monitor za nadgledanje prostora. Pokazuje mi rukom „ravno“ i dodaje glasom „Prva vrata tamo.“

Odlazim prema „ravno“ i prema „prvim vratima tamo“ i uspijeva mi se provući pored ogromnog automata za slatkiše koji zakrčuje prolaz i nuđa svoje proizvode veselim bolesnicima sretnim što im je pri ruci jedno takvo dostignuće guranja svojih nemalo-nezdravih artikala usred hrama zdravlja. Pred vratima ovako tehnološki opremljene nakupine ordinacija natpis: MOLIMO NE KUCAJTE. Pisan markerom tamnoplave boje. Rukom.

Već vidim da ću ovdje vrijeme potrošiti zalud. Odluka koja je odavno bila duboko u meni, polako je dobivala obrise. Formu. Sadržaj se materijalizirao! Nema šanse da se ja ovdje prijavim (iako još nisam vidio to čudo medicine za koje trebam preporuku). Sumračna atmosfera. Stvarno Brazil. Drugi dio. Okrećem se prema onom automatu i uspijevam ga zaobići. Na ulici sa zadovoljstvom zdravog ovisnika (pluća su vam sportska, nakon pregleda od prije godinu dana kaže meni moja doktorica) palim cigaretu i krećem put sjevera. Nema meni do moje tete doktorice i njenih pitoresknih pacijelata i pacijentica u poodmaklom trećem (samo?) dobu i čiste i svijetle čekaonice uređene po svim pravilima arhitektonske i medicinarske struke, ali pedesetih godina prošlog stoljeća. Na kraju krajeva, kad sam već toliko rijetko tamo, može kvotu mojih recepata i uputnica sada proslijediti kome drugome (nisam li i ja njenom voljom, a an registra šetao po pregledima? red je da se to vrati). Nepažnjom koju ustrajno gajim dolazim do ordinacije na kraju ulice i uz pozdrave sa sestrom i liječnicom (tá, nismo se vidjeli od ožujka prošle godine!) uzimam papire (original plus indogi plus fotokopija plus indigo plus druga fotokopija: tako nam je još neko vrijeme, znate, ja sam mislila da nikada neću morati ništa drugo nego samo brisati prašinu sa kompjutera, ali kako je krenuo, morat ćemo pod stare dane i nešto ovo učiti, ja je tješim  poredbom sa svojim ocem kojeg sam uspješno dvije godine prije mirovine uputio u mračne tajne Gatesovih platformi i aplikacija) i krećem put one ustanove-koja-ima-nešto-sa-zdravstvom.

Penjem se na prvi kat i stanem pred pult koji me dijeli od Ljubazne. Predajem joj papire uz šturo dobardan i bivam otpozdravljen istom mjerom. Vjerojatno me izbrisala iz sjećanja jer u njenom pogledu ni truni prepoznavanju nekoga koga je podvodačkim metodama htjela ujterati u tor libling joj doktorici. Dodatak:
- Znate, ovaj vam papir (misli na onu plavu prijavu – kopiju obrasca za novozaposlene) vrijedi samo mjesec dana. Morat ćete imati iskaznicu.
- A recite mi gdje to dobijem? (naivno poput teleta pitam i iskreno se nadam da me neće poslati odavde u Klovićevu)
- To Vam je u Žajinoj kod Doma sportova, ona bivša Daničićeva četrdesečetr.

Šit! zašto sve nije na jednom jebenom mjestu!? Sada vidim da navraćanje u Boravak na putu od doktorice do ustanove nije bilo pametno. Mislim, bilo je pametno, ali nije bilo pametno popiti par puta par deci Erdingera (a kad paše, što čevjek da radi?). Krećem pogleda uprtog u zapad i mimoilazim se sa grozdovima studentarije eReNGea i arhitekture (klasteriranim budućim akademskim građanima, rekli bi, je li?). Kako bih se riješio suvišne tekućine – rezultata slabosti (tako je to, uvijek se plaća) svraćam do Kuhinjole i ugledavši parkiran javni bicikl kodnog naziva „763“ smišljam rješenje po pitanju ubrzanja dolaska do destinacije.

Kotrljam se lagano Ulicom Pjesnika i vrtim misli poput pedala: kao dijete satima sam znao obilaziti polupoznate, čak pomalo i opasne

Konačno sse zaustavljam pred Zgradom. Čuvar pred ulazom mi objašnjava da samo prođem pa lievo i do kraja
- Dobardan, ja sam došao po svoju zdravstvenu iskaznicu – izgovaram u komadu turajući na pult onaj plavi papir. Srednjih godina, uhljebljen u državnoj službi, ali ipak ne i neljubazan djelatnih Ustanove mi šurbekovski precizno uzvraća preko pulta:
- Iskaznicu? Vašu? Pa mi iskaznice od siječnja šaljemo poštom na adresu poslodavca. – odgovara službenim tonom službenik. Ipak, uzima papir i odlazi do polica prepunjenih kutijama za cipele (tako mi to izgleda, iako mislim da to ne bi moglo biti jer sa svojim plaćama ne mogu toliko pari cipela kupiti ni za deset godina rada) pokušavajući naći možda neposlanu iskaznicu.

U po glasa, više sâm sebi nego ikome komentiram ovo besmisleno šetanje, jer komentar ovdje ostaviti jednako je besmisleno, a za vraćati se nazad do Ljubazne i skinuti joj sve sa Olimpa – ne da mi se, imam pametniji način kako potrošiti iznenada stečeno (iako umanjeno) slobodno vrijeme:
- Ovdje desnica ne zna što radi ljevica.

- Gospodine, ništa od politike ovdje! Nema ovdje ni desnice ni ljevice! Ovo je centar! I to HazeZeOa!
bolegr @ 11:15 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Svatko slobodan, bolje rečeno svatko tko ima ideju o svojoj slobodi, ima pravo izbora. U razvijenom demokratskom svijetu nametnuta nam je mogućnost da biramo između jedan i jedan (oš heksadecimalno, oš binarno). Sve se na kraju svodi na nulu.

Od najranijih adolescentskih dana bio sam suočen sa sukobom interesnih sfera. Kako je viteški izgledala ta bitka oslikana na unutarnjoj strani moje lubanje. Svuda oko nas, na svakom koraku na raspolaganju je bila mogućnost korištenja immer besser manual sredstva za postizanje cilja, dolaska do rješenja koje u konačnici pruža i užitak, zadovoljstvo postignutim uspjehom. Tu i tamo bi se pojavila hostesa pohotna kao opcinalno sredstvo. I bila mi je daleko privlačnija, ljudskija, manje stroj – više duša. Bacana je jabuka pred nas mladoumne, i jabukom smo se i igrali, ali hostesa pohotna bila je san. Katkad i ostvarenje, ali ucjenjivačka politika velikih djelovala je vrlo indiskretno: može hostesa pohotna, ali obavezno je tu i immer besser manual! Trpio sam, trpjeli smo svi (iako, sada to slobodno mogu reći sa ove vremenske distance, nekima je ova meni neshvatljiva opcija bila draža). Prebacivali smo jabuku iz ruke u ruku, na koji god stručni izlet da smo išli, na raspolaganju je uvijek immer besser manual! Samo na specifičnim mjestima (kao što su bolnice) ušminkana i elegantna pojavljivala bi se hostesa pohotna i meni i srce odmah zaigralo, zakucalo brže za pedesetak posto, krv bi prokolala tijelom. Kao da sam je automatski imao. Kao da je bila moja. i dio mene. I ja dijelom nje.

I prolazile su godine, nije da se nisam prihvatio i nekih bezimenih, ali to nije bilo to. Hostesa pohotna bila je prva ljubav i to se ničim ne može zasjeniti.

Sada izlazim sa prezentacije na kojoj su nam objašnjene prednosti immer besser manual pred svom drugim načinima dosezanja krajnjeg cilja i šećem se gradom (išao sam završiti, ja mislio da će tako biti, sa birokroacijom, ali o tome poslije). O ramenu mi visi hostese pohotne samo plašt, a pod njim – immer besser manual.
bolegr @ 08:20 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 6, 2006
- Sada me! – govori Fata u jednom kontraobavještajnom vicu. Dere se, zapomaže, dok joj užitke pruža i u njima užva Mujo (ili je to Haso bio?). Radila fata za teroriste ili neke takve ekstremne istočne slučajeve. Sada ga, Sadama, osudilo na smrt. Vješanjem. Veseli se instinktivni survivor Bush (usput, paranoid ima subverzivnih elemenata i u domaćim redovima: 1. Otvorite Notepad; 2. Upišite: „Bush hides the facts“; 3. Spremite dokument na Desktop; 4. Zatvorite Notepad; 5. Otvorite dokument s Desktopa), veseli se skoro cijela Amerika. Malo je suzdržanija Europa, meni se čini manje kaubojska, više razumnija. Podjele su svugdje. Suniti prijete, šiiti se vesele. Tko je u pravu? Nitko. Crno-bijeli svijet je jedino u pjesmi.

- Sada me! – derat će se (u mislima, i ne na hravtskom) Sadam dok bude očekivao da mu izmaknu štokrlicu (dobro, znam da će mu maknuti komad poda, ali štokrlica djeluje toliko kockasto kao riječ da se naprosto opire izmicanju). Još će jednom pasti diktator sa stolice. Ovaj puta trajno. Razveselit će se Administracija samoproglašenog Dežurnog Šerifa Zemlje, navući će smiješak olakšanja i lice koje ne krije inteligenciju ( ne posjeduje).

Ako baš treba biti rigorozna (osobno mislim da treba, za sve što je počinio svojem narodu, ali nisam siguran da bi mu umobolnik trebao biti krvnik, a to kronološki gledano jest), kazna može i biti uobličena u kuglu vezanu lancem oko noge uznika. Jer, sreće niti u jednoj smrti nema. Ali, spominjat će se njegovo ime i dalje:
- Sada me! – derat će se Fata i dalje. Vrištat će dok joj Mujo penetriraući u njenu rodnicu vrat steže šakama ogrubjelim od bauštelskog rada negdje kod gazde Schulza koji i nije više Schulz nego Al Bahwagani koji je sve to otkupio prije koju godinu, a sve u želji da mu ova uzvrati istom mjerom, samo malo niže.
bolegr @ 15:15 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 5, 2006
Onaj fiš od neki dan je ustvari zagorio i ostao u kotliću dva mjeseca u brdu Žeinaca. Rezanaca je bilo previše i ljudi su ga odnijeli doma gdje su popljesnivili jer nisu bili dovoljno suhi. Kum Cigo i dalje lovi ribu na Dunavu, a ja sam odlučio raditi konciznije recepte i pridržavati ih se u praksi:

kompletan menu:
hladno predjelo – hladno
toplo predjelo – toplo
glavno jelo – glavno
desert – desert


bolegr @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Eksperimentirajući sa sviješću i podsviješću, čistoćom pred sobom, dualnost je ultimativna, multipersonalnost čak. Šamara lijepo, miluje frustracija želeći se prikazati boljom no što jest. Ružno se prekriveno patinom vremena pretvara u drago. Tuče sa boka jednosmjerni vjetar po jablanima, zaudara umjetni gnoj napadao po subjektivnim uzvišenjima. Pseudodokumentacija omogućuje spektar pogledâ na proživjeli period umotati u dobro dizajniran omot. Pokazati sve, a skriti to. Postavljanje nepostojeće robne marke na tržište. Paraliterarna fuga među podnim pločicama života. Češnjak u parfumeriji. Monada izgubljena med menadama. Slijepo crijevo eonskog eksperimenta. Rupa u teoremu. Determinirani kaos transponiran kroz zjenično žarište i usađen u eksplodirajuću panteonsku glavu. Dematerijalizator utjelovljenja lijepog skriven plaštom slatkorječive moralne ništice. Duh sa sjenom. Verbalni masturbator.

Što čovjeka navodi da prestane razmišljati, pitam se začudan ulazeći u referentni sustav u kojem mišljenje kao kategorija ne postoji. Komunizam je jači od lepinje – trpa svom junaku riječi u usta A. Platonov.

za drage: magarac bio tko se na krivom mjestu našao!
za druge (parasonetična stilska vježba)

bloger?
raj?
blogeraj
čisti vineger 

šlamperaj
svugdje,
gdjegdje
kupleraj 

sadržaj:
težak
očaj

za kraj:
loš
osjećaj
bolegr @ 11:32 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 3, 2006
Jutro je miirisalo na snijeg. Glava bistrija od sinoć popijenog piva. Do dolaska autobusa iz Iloka ostalo je još dovoljno vremena da popijem neki crni topli otrov na kolodvoru (a lijepo sam si iks puta govorio: ne pij kavu bilo gdje, toliko rijetko si ugodno iznenađen, da ti ne treba nešto što ti može pokvatiri cijeli dan). Vrijednost kave mogla se samo mjeriti pitoresknim dijalozima čiji sam svjedok bio. O seksu (naravno: nema ništa ljepše neg kad se nazdvoje sjebinimo), visokoj politici (državnoj: jedan peder, drugi šalđija, jesmo država; ali i gradskoj: jebo sebe sve ia zaposlijo rođo, majkumu jes sposoban, a ko zna, možda b i ja nešt ufatijo da ne pijem tute), uzgoju bilja (ti misliš ako ja vođe zoru dočekujem da ne znam sa biljkami? to ti je ko sa ženama, samo malo tiše i manje boli), alkoholu (danas je sve kemija niđe dobre rakije), sportu (ma jab njia sve poćero na rad pa da viš kako b onda trčal za loptom).

Odmah po dolasku na brdo iznad Trgovišta razletismo se po dvorištu i prihvatismo se već ranije podijeljenih poslova. Košnja trave, šišanje živice (nikako da ja dođem na red za frizeraj, uh, kako bih rado...). Zavlačim se uz rub dovrišta i krećem sa drugim dijelom pripreme, čistim ribu: štukina velika glava do sisa od oko kile, pola smuđa koji je u komadu imao oko tri kile (ev neć ti poslat cijele, jer su velike pa onda ne b imo sve štot treba), šaran divljak (naravno da je divljak kao i sve drugo izvučeno iz danupskih dubina) od dvijeipol kile i pra manjih somića ukupne mase od kile.

Utroba je završila u bubnju pokojne veš-mašine smještenom na kraju slijepe staze, dok su se krljušti uhvatile trave i ljeskaju se na zubatom suncu poput nekih dnevnih krijesnica. Dobro utrljana morska sol u narezanu ribu komponenta je sljubljivanja (ne'š ti izraza, izlizao se od silne upotrebe svih koji bi nešto htjeli reći o kulinarstvu) kontinentalne i priobalne Hrvatske, kotlić podapran kako bi bila odstranjena prašina sa površinâ nastala usljed dugog čekanja konačne uporabe na nečistoj paleti odjela seoskog gospodarstva u jednom trgovačkom centru na periferiji metropole i ostaje jedan detalj – dobra formula fiš-paprikaša:
- riba (tri do četiri vrste, preferiram 2Š i 2S, otprilike )
- paprika (mljevena slatka i ljuta, omjer prema afinitetu za ljuto, napomena: meki, light fiš, koji ne tjera znoj na čelo i nije neki, za ovu priliku sam sprašio 15 deka slatke i 8 deka ljute, mmmmmm)
- luk srebrenac (mase otprilike četvrtine u odnosu na ribu)
- sol (jedna jušna žlica na 5 litara vode)
- lovorov list (za svaku glavu ribe jedan list)
- kotlić (jedan)
- drvo (dovoljno suho da vatra može trajati)
- ljubav (veća od ribe, jer ni u ribi nije sve)

Iako egzaktno ovdje nenavedene, količine su vrlo osjetljiva kategorija, ali o tome na uho.


Vatra je lagano tamnila dno kotlića u kojem se caklio srebrenac (sitno sjeckan na kockice) na malo vode, nažalost ne riječne, a veći dio ekipe se bacio na sportske aktivnosti kodnog nazivlja ekstremno boćanje (susjedi imaju malo ravnije dvorište koje je prikladnije za ovu igru punu iznenađenja i preokreta). Trčkaram od vatre do dnevne sobe i kuhinjice, zagrijavam se vinom, provjeravam ukuhanost mljevene paprike (ubačene sa još sedam-osam litara vode i par jušnih žlica soli).  nakon uuhavanja dugog oko dva sata (nije obavezno, ali moja je želja dobiti konzistentnu tekućinu u kojoj ne vidim zrnca mljevene paprike.

Posljednjih pedesetak minuta držanja kotlića nad vatrom rezervirano je za finale: ribu s poštovanjem ubacujem u kotlić i lagano ga vrtim (u smjeru kazaljke na satu ako se, a jesmo, nalazimo na sjevernoj hemisferi. razlog je stvaranje virova). Još je samo trebalo skupiti sportaše i pokupiti sa kata rezance i obaciti ih u vreli lonac vode (veš-lonac!) i konzumacija može početi. No, zašto bi se sve događalo po predviđenom redoslijedu? Nema razloga. Vidovitost nije dovoljna da nas pripremi na (ne)zgode kojima svaki izlet u Žeince obiluje: tijesto koje je ostavljeno u gornjoj sobi na sušenju polijepilo se po Mlađoj Seki (postoji naravno i Starija) koja se omamljena naglom promjenom temperature vani-hlano – unutra-toplo i uz malu alkoholnu podršku stropoštala na krevet prekriven rezancima u fazi sušenja (mislila sam da je to nek bakin prekrivač od čipke, pravdala se, da, prava pašta čipka!).

Mlađa zabrašnjena sličila je duhu koji je vidio duha, a pašta čipka je preživjela i dočekala brčkanje u posoljenoj vodi do trenutka kada je isplutala na površinu.


bolegr @ 15:23 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
- Nisi valjda mislio to tijesto doma mijesiti?
- Nego gdje, na placu?
- Ma, joj, ne budi lud! Idemo kupit šta ti sve treba i onda kod nas u Kuhinjolu. Nema gužve popodne, svi ti strojevi na raspolaganju. Nećeš se s tim mučit?
- E, ova ti valja! Spasio si me. Ja već pomislio kako ću muskulfiber popušiti. Tko bi sutra kotlić vrtio!

Sjedamo u auto i nakon kupovine odlazimo do stražnjih vrata hrama hrane (pretjerano bi bilo porediti to sa Aja Sofijom samo ako ne bih objasnio da postoji paralela vezana za arsenal oružja koji se mogao i u jednom i u drugom prostoru naći u neko prošlo vrijeme).
- Gledaj, tu ti je sve. Pali i radi. Sol ti je gore, tu ti je oštro brašno, koliko ti za podbaciti zatreba i javi kad si gotov da dođemo po tebe.
- Mislim da ne treba po mene dolaziti.

Kakvo olakšanje. Ubacujem tri kile brašna u stroj nalik srednjevjekovnom vitezu pozitivcu: oklop, rešetke, konj, sve uglancani rostfrei! Dodajem svih deset jaja (jednoručno razbijanje čisto radi provjere sposobnosti, uspješno prošlo), nekoliko žlica soli i zalijevam to sa vodom. Oprezno. Ukoliko pretjeram morat ću dodati još brašna, pa onda vjerojatno opet vodu i kad se kotač zavrti, ja bih vjerojatno završio sa količinom tijesta za napraviti rezance i nahraniti cijelu ulicu. Na dodir sklopke zaronda Rostfrei-vitez i oslobodi me sumnje u svoju sposobnost. Kotrljala se masa u ovalu. Spirale (pogolemi otvarači za butelje) su se upirale u podatno tkivo, okretale je čvrsto, a opet nekako nježno, s poštovanjem. Kako je nepotrebno bdjeti nad ovom mješalicom odlazim do šanka na tri decilitra mutne zlataste tekućine. Palim cigaretu i otpijajući gutljaje piva ponovo pokušavam iskalkulirati potrebno vrijeme da bih napravio prvi dio pripreme. Hm, par sati. Pa i nije tako loše, moglo je biti i gore da nije one malo koja miješa. Tijesto.


U sljedeća dva sata uredno sam iz velike mase, nepregledne poput sive kugle koju sanjam samo kada organizam osjeća da mu raste unutarnja toplina i da će porast temperature biti znak unutarnje borbe, odvajao omanje otkitke (bravo, mogao si i prikladniju riječ uzeti, a ne sad razmišljati o ispravnosti ove) i razvlačio ih u plahtice promjera osamdesetak centimetara. Debljinu sam tempirao na dva milimetra. Širim plahte po kuhinji (preko svih strojeva sam raširio stolnjake kako bih ovlaš zaštitio druge uređaje). Prva. Druga.... Peta. Šesta.... Deseta. Jedanasta. Dvanaesta. Doataaaaa! Ruke više ne osjetim (dlanove od stiskanja razvijače - oklagije, podlaktice, nadlaktice – živa, korisna, primijenjena teretanologija). O ručnom miješenju ovog tijesta stvarno ne bih mogao drugačije razmišljati nego komparirati to sa mojom krhkom bakom koja je znala za posebne trenutke okupljanja svih najbližih (nema nas puno, no kada se sve to ugomili dođe se do količine od 14 gladnih grla) mijesila tijesto za juhu, prilog, kolače. Žena – zmaj! Baka Anka SuperWoman!

Prelazim na rezanje. Nož oštar poput jezika nekih mi dragih ljudi klizi kroz poluosušeno srolano i razrezano tijesto (u konačnici rezanac mora imati dimenziju 8*80mm; ne mora, ali ako su duži suočit ćete se sa prostrijelnim pogledima onih čije će košulje, bluze i majice biti začinjene kupkom iz koje će rezance vaditi na putu prema ždrijelu). Gotovo izrezano tijesto raširio sam po svim mogućim i nemogućim vodoravnim plohama i utekao iz kuhinje u smjeru bilokamo! Devet je i ne preostaje mi ništa do otići do Boravka i pričekati kraj radnog vremena Kuhinjole kako bih još jednom razbacao već jestive trakice (u manjim količinama, od većih želudac trpi).
bolegr @ 13:13 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
- Jesi nabavio ribu?
- Koju ribu? O čemu mi pričaš?
- Nemoj se sad pravit blesav. Ribu! Ono što pliva vodom. Za fiš!
- Kada?
- U subotu. Onako kako smo se i dogovorili.
- Nisam. Nisam mislio da je dogovor fiksan.
- Nisi ti normalan.
- To znam. I šta ćemo sad? Daj mi reci koliko ljudi će biti u Zagorju? To mi moraš reći onako pi puta oko.
- Čekaj (slijedi mrmljanje u kojem se dâ prepoznati nabrajanje ljudi). Sedamnaest do dvadeset.
- Dobro, daj mi petnaest minuta da ti potvrdim ribu.
- Ajde, šta čekaš?

Nevjerojatna količina energije akumulirana u jednom organizmu. Nije dobro. Kada je u pitanju planiranje obveza u zadanom roku, stalno je u raskoraku. Sa ženom. Prijateljima. Zaposlenicima. Ponekad čak i sa samim sobom. Spašava nas, a i njega, visok prag tolerancije tako da poplave nisu tako česte.

Vrtim (još uvijek koristim ovaj, sada već arhaizam za radnju lako sročivu u par riječi: zovem telefonom) susjeda.
- Oooo, komšijaaa! – uviek ista priča, dernja se u telefonski mikrofon, znači žena je pored njega i on uživa u njenom o-bože-nikada-neće-naučiti-koristiti-mobitel kolutanju očima – Šta imaaa!
- Bok Dado, pozdravi ženu, znam da je pokraj tebe, a čujem po buci da ste na putu pa te neću zadržavati nepotrebno. Samo mi reci di ti je kum i ima li materijala?
- Ma pun mi j kufer da ja glumim poštara. Ev ti ja šaljem broj pa s ti dogovaraj.

Kum Cigo je stvarno kum. Dadin. Iločki alas. Mit. Nikada ga ustvari nisam vidio (jes gledo na teveju o Dunavu kad je voda išla gore, Dado će jednom, nisam, e da s gledo vidjo b Cigu kako traktorom izvlači balvane iz Dunava, sve one sa naših adâ što s ovi od preko porezal, nisam gledao, odgovaram; i tako nikada nisam vidio Cigu). Stiže poruka i ja zovem Cigu.
- Dobar dan. Ggospon Cigo?
- Je. Doardan. Ko j to?

Predstavim se i krenem objašnjavati što mi je plan. A Cigi drago:
- Čekaj, čekaaaj – prekida me Cigo – samo mi reci jes u subotu ujutro oko deset u Zagrebu?
- U deset još jesam. U jedanaest odlazim.
- Dobro, šaljem busom.
- A novci?
- Jebeš novce, nemoj fiš zajebat. Poslać ti sa ribom i cifru pa mi daj kumu. A teb ću javit broj busa odma ujtro. Nema da nema kod kuma Cige! Al moram t reć da imaš sreće. Baš se navatalo jučer i noćas, nema greške, sve friško – veseli se Cigo što drugima može ponuditi vrhunski ulov, a meni se po nutrini lubanje uzjoguniše neuroni: predvečer sa ašovima u rukama po kanalima bismo moj ujak i ja tumarali, tražili dobra mjesta za vaditi gliste (i današnji poslijekišni mirisi novozagrebačkih pločnika pružaju čulima sličan smrad koji u meni ipak budi razdraganost), onda se zorom zapućujemo na razdrndanim biciklima prema ušću Drave u Dunav ili neko drugo, tada pecaroškim okom gledano kvalitetno mjesto. Komarcima sam idealan zalogaj jer uz sve instrukcije, ja i dalje ne znam dobro pokriti sve ubodive dijelove kože, ...
- Može kume – već ga i ja zovem kumom, zarazno je to, i završavam konverzaciju – ja ti još samo povratno javim kad robu preuzmem. Vraćam se društvancu upitnih pogleda i potvrđujem:
– Dobro, riba je spremna. To je glavno. Sad još treba ...
- Je?! Jeeee! Ti si naša riblja mafija! – prekida me Mamba.
- Čekaj, nije gotovo – dodajem – treba još imati dobru papriku i tijesto. Papriku možemo na Trešnjevačkom, a tijesto – nigdje.
- Kako nigdje? – nekoliko pari očiju me strijelja i ja odmah nastavljam – Tijesto kakvo treba biti za fiš ja još nisam našao u dućanima u gradu. Moram ga zamijesiti.


Izrekavši ovu posljednju ugrizao sam se za jezik (usporedivo sa pristojno konfiguriranim operativnim sustavom koji te dva puta pita kad je sranje nepovratno, i uvijek nakon drugog potvrđivanja pali se lampica jer si zaboravio bekapirati još jednu bitnu sitnicu). Znao sam što slijedi, ne mogu biti svinja pa uvaliti drugima posao. Ali dvadeset ljudi?! Da vidimo, Trebat će mi oko tri kile brašna, deetak jaja, sol, voda, i pola dana da to odradim. Ovaj put sam stvarno pretjerao, no mogu li ljudima priuštiti nepotpuni užitak? Iznevjeriti očekivanja? Mogu. Ali samo ona skeptična.


bolegr @ 08:51 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 2, 2006
Nabasavši na izgrebani grimizni Lotus Europa u jednoj od prašnjavih, umalo zaboravljenih kutija posloženih u nekoliko redova u tavanskom prostoru pokušavam smjestiti ga u njegov prirodni okoliš.

Sa prozora dnevne sobe drugog kata pogled sam mogao baciti malo preko ruba, ali zbog debljine zida ulicu nisam mogao vidjeti. Tek rub žičane ograde sa suprotne strane, jablanored i malonogometni teren. Iza istočnog gola je travnjak pa ograda koja igralište dijeli od dvorišta doktora Kirurga. Doktor Kirurg ustvari je nadrihećim i nadrihajvanhećim istovremeno – virtuoz koji je liječio i ljude i životinje alternativnim metodama povremeno koristeći i osnove akupresure (siguran sam da Čengija nije znao da postoji tako neobična riječ koja bi mu više sličila na kombinaciju psovke i dijela automobilskog motora). Mudro je svojim pacijentma sa moći govora dozirao svoje čajeve spravljene od mješavina raznih trava koje je skupljao po obroncima brda ponad željezničke pruge koja je vijugala pored rječice rđave boje nastale uslijed ispiranja neke od ruda željeza u gradu smještenom bliže izvoru.


Šest mi je godina i idem u prvi razred osnovne škole (kaže pedagoginja u školi da sam dovoljno zreo unatoč mojem tvrdoglavom objašnjenju da golub ima četiri noge bez obzira na krila: ako anđeli imaju po par ruku i nogu i usto i krila zašto ne bi i golub imao tri para ekstremiteta). Osim svakodnevnog petosatnog školovanja (za koje mi se činilo da je bukvalno svakodnevno - i ponedjeljkom i petkom i subotom i nedjeljom) jedina aktivnost bila mi je trčanje oko zgrada i naganjanje sa vršnjakinjama i vršnjacima te provlačenje kroz rupu u žičanoj ogradi i trčanje za loptom po nogometnom terenu boje naše rijeke ili pak, iza zgrade u kojoj živimo, guranje autića koristeći već postojeće prirodne stazice između busenja guste niske trave. Puna šaka autića (jednina objekta, mala je to dječja šačica nejakih prstiju) i druga sa načupanom travom (za maskirati tajnovito skrovište za čije postojanje nije znao nitko koga nije zanimalo) naoružanje je svakog normalnog dječaka i moja je mala prepirka sa jednim od dva najbolja prijatelja završila krvavim obračunom u kojem su stradala dva nosa, dvije usnice, malo limarije jednog Lotusa Europe (najdražeg mi bolida iz ergele koje se danas ne bi postidio ni jedan boljestojeći tajkun), kotač jednog Datsuna i sva načupana trava. Odlazak kući poslije obračuna (skoro paralelno oba sudionika kreću se stazom i ulaze u istu zgradu, jedan drugom čak pridržavaju ulazna vrata, i zapućuju se prema svojim stanovima). Pojavivši se pred majkom roditeljicom svojom onako prljav i krvav, izazvao sam prvo šok, a nakon objašnjenja događaja (jedan vrlo subjektivan pristup, moram to priznati) i popriličnu ljutnju koju sam osjetio na svojoj stražnjici u obliku neke vrlo žilave šibe. Moj protivnik iz bitke za tajnu garažu (ili nešto tome slično i krucijalno) prošao je otprilike podjednako (na stubištu su se majke srele i razmijenile iskustva i informacije o stupnju poduzetih sankcija).


Prenosim situaciju u danas i sa stravom zaključujem kako bi radi ovakvog prolijevanja suza(više ih je ipak bilo nego krvi) izbili sukobi šireg rajmera (majke bi se počupale za kose, očevi bi izvadili ručno rađene samookidajuće pištolje, skraćene puške ili kakav trofejni primjerak Glocka kako bi potomka zaštitili od ataka jakih snaga protivnika, da protivnika, neprijatelja koji je uz sve i druge nacionalnosti, buknulo bi to od haustora pa sve do Haaga ako treba). A moj Ismet i ja već smo sutradan u društvu Nebojše naganjali loptu i djevojčice i tek nam je od smijeha razvučena usnica pucala na mjestu gdje je jučer završavala karoserija Matchboxovog metalnog četerokotačnog oružja, i imena i prezimena služila su nam tek za međusobno dozivanje, a ne raspoznavanje i separiranje.
Zagooglao ja ne bih li sliku našao (a jesam, što po linku iz prvog reda i vidite) i osim lijepe uspomene, vidim da sam uspio i dobrom tuđom investicijom (nekada je takav autić koštao otprilike oko dvije njemačke marke) postati vlasnikom cijenjenog bolida čija je cijena skočila oko dvadesetpet puta. Možda i nisam bio neki fajter ali sam bio rođeni mešetar našeg izvitoperenog kova. Danas srećom nisam ni to. Tek uzvodno plivam, ne baš šampionski, ali barem voda nije mutna.
bolegr @ 15:59 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Odijevam li i ja svoje riječi u laž? Pokušavam ne pljunuti, no ne podnosim bahaćenje stavom i stilom, lažno nemarenje za drugačiji pristup ičemu. Pokušavam, otrgnut, zabilježiti misao (dolazi, dolazi, evo je, ...., prošla je; tako nekako ide to u filmu Dick Trace, je li?).

Pogled mi bježi u ogledalo, i kroza nj, u dubinu. Kroz otvor na krušnoj peći. Plameni jezici ližu šamotni svod, iskrice sijevnu i nestanu poput malih života. Uskoro će i neka hrana završiti u grotlu pa ću imati mirniji pogled, skoro blago-teleći. U ruci mi tamnoplava kemijska. Preda mnom komadić papira, „ukraden“ iz komunikacijskog bloka na relaciji konobar – kuhar. Na olovci – reklama. „Studena – za tijelo i dušu“. O moj bože, pa ovo je kao iz testamenta u Maratoncima! Popijem li Studenu, tako će mi biti. I po tijelu i u duši. Ne, to samo ja krivo shvaćam reklamni slogan. Ne mogu valjda ljudi ovako nakaradno osmisliti napad na tržište.

Ili možda mogu? Nema veze. To i tako nije bila tema ovom zapisu.

Htjedoh, ustvari, misao usmjeriti na smetnje no sada već kreće predstava iza pulta i ja prestajem misliti o bilo čemu osim o uzvišenom pristupu jednom tako jednostavnom i prozaičnom jelu. Neću ja o povijesti, Napulju, ugošćenoj i počašćenoj aristokraciji i tko zna sve o čemu još. Divim se mudro izbalansiranim sastojcima tijesta. Nema tajni. To svi znaju, ali ipak ne koriste se ovom metodom. Gledam kako Zoran od kuglolikog komada tijesta tvori skoro savršeni krug. Smješka se dok mu objašnjavam kako znam da se pokreti virtuoza skrivaju iza naizgled do kosti ogoljele jednostavnosti (to je ona kost iz jušnog temeljca). Umakom od rajčice iscrtava spiralu koju zatvara kružnicom (ne pretjeruj sa rajčicom, govori mi, kao ni sa čim drugim, ali ne stavljaj smeće na tijesto, radi to kao sa vinom: ne stavljaj u hranu vino koje ne bi htio popiti). Širi se splet mirisa kroz toplinu ugodnog interijera ispunjenog tihom zvučnom podlogom Nouvelle Vaguea. Malo maslinova ulja, svježeg origana i bosiljka već je u umaku i to mu kompletira profil. Sedam – osam listova mokre mozzarelle (slobodno procjenjujem debljinu lista na 4-5 milimetara)  pobaca po crvenoj podlozi i prekri ih sa ribanom suhom mozzarellom (ne pretjeruj ni sa čim, opet mi objašnjava, jer će se u protivnom tijesto skuhati, a ne ispeći, a ako pak ostaviš pizzu desetak sekundi dulje kako bi tekućina isparila, rubovi će ti otići u crno), malo bukovača, prutića svježe paprike, i listića pancete, pa još malo sira i ikebana je spremna (pazi, par minuta i gotovo, Zoran nastavlja sa obrazovnom emisijom, samo je malo okreneš nakon druge minute kako bi i druga strana bila malo okrenuta prema drvu i žaru). Miris pizze širi se prostorijom i prihvaćam se čaše – lustera ispunjene toplim „vinom kuće“ (plavac Mire Radana iz 2005.).

Hrskavi rubovi me bacaju u sada daleko mi istočnoslavonsko selo i ciču zimu koja steže ljudski rod i primorava ga da se skuplja oko drvom naloženih starih šporeta rubova premazanih „srebrom“ i okrajaka tijesta koje smo bacali na vrelu gusanu površinu, malo mirisa sprženog brašna, zvuci koji se iz usne šupljine šire nutrinom glave i zaglušuju sve druge vajeske podražaje.

Opijen jelom i pilom uranjam u virtualni razgovor sa dragima kojih se ne sjetim samo jednom u godini. Sa djedovima, bakom, prijateljima, dragom. I lagano dolijevam vino u usta ne kao ulje na vratru nego kao život na medna usta i prepuštam se ugodi i baš me briga što ne mogu iz svoje kože. Ponekad to i nije loše.

bolegr @ 10:22 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.