crta

Blog - studeni 2007
petak, studeni 30, 2007


Uglavnom: ode, pa se uglavnom i vrati.

A kad se vrati, 
u kosu zakači mirise mjesta gdje je bila, 
u oči doda nijanse boja koje je vidjela, 
u osmijeh nacrta ljude koje je upoznala, 
u noge stavi ritam stopa kakve je činila.

Uglavnom: uvijek kad ode, uvijek se vrati drugačija.

A kad se vrati, treba pitati sto stvari,
jer nju želite poznavati.




 Until you know that life is interesting - and find it so – 
you haven't found your soul.  
                                                                         Geoffrey Fisher

moodswinger @ 13:50 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare

Jutro je toplije od večeri. Dobro, kažu da je ponekad i pametnije, ali ovo današnje je toliko toplo da se i kiša u letu smrzava, a što je još uvijek bolje nego da je toliko hladno da ne može ništa ni padati. Osim temperature.

One smrznute kaplje kiše odbijaju mi se od površine jakne (a ne, od dubinskog punjenja, mislim, stvarno ponekad znam izvaliti konstrukciju da bi je samo betonom trebalo zaliti), a ja se odbijam od površine Zemlje koja je u ovom malenom svojem dijelu presvučena asfaltom neravnim poput izgužvane plahte koja svakim naborom odaje vrelinu protekle noći. Pokušavajući se sakriti od ataka smrznutih kapi i stići do rudnika radnoga mi, svojom masom otežavam tramvajska kola broj neki troznamenkasti koji nisam zapamtio, a kompozicije voznog reda broj šest, i tako preostali do tramvajskog interijera ispunjavam volumenom svojim i prilagođavam se novonastaloj situaciji. Oko mene namrštene face, a razlog kojih je vjerojatno opravdan mrzovoljom uzrokovanom gužvom koje su i sami sudionici, bespomoćnošću začete neaktivnošću i vegetiranjem vlastitog nervnog sustava, a možda i nekim konkretnijim razlozima.

Trozeleni šal, ovijen oko vrata i busena kose koja je postala mrtva u silnim pokušajima promjene boje, nonšalantno visi i natječe se za moju pozornost sa francuskom kapom boje očiju najdražih, koja me asocirala da bi nositeljica iste mogla skupa sa svojim zanesenim pogledom stojeći hitati ka akademiji lijepih umjetnosti.

Tu je i glas nevidljive majke koja se povišenim tonom obraća svekolikom broju putnika govoreći sinu sve što je muči. Nevidljiva je jer je okružuje kavez ljudskih ruku šakama uhvaćenih za vodoravnu podstropnu šipku – držač. Glas njen upijaju kaputi i zimske jakne napunjene sintetskim materijalima i mirisima garderobnih ormara, ranije posjećenih zadimljenih nekih prostora u kojima su visjele čekajući vlasnike svoje da popiju još jednu prije nego krenu kući. Sve je još presvukeno zvonjavama mobitela kojima se, tim polifonim melodijama, a ustvari glasovima polifema ljudske duše, ponosni vlasnici ppokušavaju izdvojiti iz monotonije.

Stajanje na svakoj stanici udaranje je ritma svekolikoj i sveukupnoj masi koja sinkronizirano poput Anite Ekberg i kolegica joj, zaplovi naprijed, pa onda unatrag, a radi održanja energetske nepromjenjivosti i znam kada broj neželjenih i ne baš ugodnih ritnmičkih vježbi dosegne broj pet da mi je vrijeme izaći jer je ili moja izlazna stanica ili semafor pokazuje tramvajovođi crveno svjetlo i upozorava ga da ne bi bilo uputno nezakočiti. Držićeva i Vukovarska me, ruku pod ruku, dočekuju sestrama onih novozagrebačkih kapi i ja, sada i sam zgužvan poput onih plahti koje mi se opet provukoše nutrinom glave, koračam prisjećajući se onog "tramvajljudi" grafita iz Vodnikove i dišuši mješavinu ispušnih plinova, vlage, dušika, ugljičnih dioksida i monoksida, pomalo i kisika i još nekih nepriznatih plinova jer su nemjereni, i počinjem razmišljati o petku koji je znao biti i ljepši.

I bit će. Opet. Znam. Zato ti i ovaj, draga, čestitam.

bolegr @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 29, 2007

Davna je godina. Datum je kao današnji. U malenom dvosobnom stanu sa pogledom na jug i sjever, da, moguće je to u manjim građevinama, oko kreveta dva prešetava se dvoje mladih. U jednom, manjem, polugodišnji je podmladak, potomak, slijednik genskog njihovog zapisa i svega onoga što će ga naučiti i onoga što ga i danas uče.

U drugom, većem krevetu, pranositeljica je dijela tih gena, smežurana lica kakvo je bilo i ono maleno točno prije pola godine. Tiha je i neprimijetna u tom krevetu za odrasle, neprimjetna skoro kao i ono maleno biće u svojem krevetcu u drugoj sobi i tiha obrnuto proporcionalno količini buke koja je povremeno iz te druge sobe izlazila. Ne osjeća se nikako, a ne da bi mogla reći da se loše osjeća.

Kraj je tu, a radost joj je posljednjih točno šest mjeseci pričinjavala ona buka koju još čuje i ono bićence koje su joj povremeno donijeli da ga vidi, dodirne mu stopicu jer ne želi da ovaj veo koji je zakriljuje svo to vrijeme, ne daj Bože zakrili još koga. Kroz usta je još progurala par riječi koje su, kako mi poslije reče onaj mladi par koji je ovdje i sada nezasluženo u sporednoj ulozi, zvučale kao "dajte da ga još jednom vidim" na što su nesvjesno reagirali smjesta i donijeli unuka joj na posljednji pozdrav.

Oči su joj se fokusirale, a to su mogle jer je mišićje očno bilo neokrznuto zubom vremena, na to maleno živahno tijelce i promatrajući ga, uzdigla se ponad onoga kreveta i privremenog svojeg boravka, oplahnula jednim toplim zagrljajem svo troje, utisnula im poljupce u čela i odlepršala u neku drugu postaju.

Zvala se Jacenta.
bolegr @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Neko je nedoba prohladnih jutara i zubatog sunca što se nazrijeti dâ tek u kratkom periodu u odsjaju prozora susjedne zgrade, što gleda prema istoku. Svijetlosiva fasada zgrade, susjednog studentskog paviljona, prošarana je zagrebački plavim okvirima tih prozora. Sedamnaestipolkvadratna studentska kvazisloboda na trećem katu oplemenjena je kupaonicom sa tuš kabinom, umivaonikom koji još uvijk služi i kao sudoper jer čajna kuhinja sa pripadajućiom opremom tek je zamišljeni detalj u dijelu odnika, i sa zahodskom školjkom čiji je poklopac uivijek spušten, i sobom sa podužim ormarom i policom za knjige, dvama krevetima, radnim stolom dvjema stolicama i noćnim ormarićima i priručnim minibarom napravljenim od drugog radnog stola, namještajem koji ionako nije imao uporabnu funkciju.. Veći elementi namještaja držali su se zidova dok je minibar zajahao onaj radni stol koji nije svoju funkciju mijenjao već zaboravio. Knjige su pomagale policama biti popunjenima, no naslovi su bili toliko različiti da su konstantno bili posvađani. Marković (onaj matematičar, ne ekonomist) nije se voliko s Kišom (Danilom, ne padalinom tekućom), Freud je mrko gledao na Bibliju, ...

Burna noć je tek nedavno završila. Bio jedan od nepropustivih koncerata Lačnog Franza koji je nastavljen tulumom negdje u Dubravi, dosta sjeverno od one glavne ulice. Sjajni kao i skoro svaki mjesec te godine. Ključevi će se, oni od kuće osječke, stana točnije, kasnije tijekom dana tražiti čak i kod taksista na okretištu, jer oni mogu kontaktirati svoju službu "... da... da, dečki su se rano jutros vozili... da... bijeli mercedes... da... oke... ma da... a kaj bi ti rekel, je... bum... bum, bok...", a poslije se sjetiti pred svojim vratima počistiti i pod krevetom jednim iste naći. Dakle, takvo je jutro bilo. Mamurno i prohladno jer je i prozor jedan, onaj mali, ostavljen otvoren "na kant".

- Ustaj bagro! - čuje se veterinarski basbariton s one strane ulaznih vrata - Otvarajte vrata lijenčine jedne elektrotehničke!
Otvaranje oka jednog pa drugog bilo je uzrokovano i glasnim kucanjem koje se čulo. Za razliku od prošli puta, ustajem ja i uspijevam stopala ugurati u šlape. Lijeno se pomičem vukući noge, otvaram vrata, a na vratima dvometarsko čudovište osmijeha punog zuba sa Stockom pod rukom dere se kao da je podne, a jeste, a mi kao da smo u drugom paviljonu:
- Nisam ni Republika ni Majkrosoft već B! I sretan mi rođendan!

Dok sam se okretao kako bih se vratio u sobu sa intencijom da se ponovo spojim direktno sa krevetom, A je već gurao zvučnike nad onaj otvoreni prozor i stiskao "play" dok je pozicija potenciometra za kontrolu decibela obećavala glasnost iz linije sa koje je krenula jedna prigodna.
 
bolegr @ 07:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 28, 2007

- Zašto su tako bespomoćni i smežurani kad su mali, a kad narastu onda su svakakvi?

U subotu sam uhvatio nešto vremena, njihovog slobodnog vremena, ne svojeg, da ih konačno nakon šest tjedana posjetim. Susjedi M i M su mi prijatelji puno duže nego susjedi. Ustvari, M-a znam skoro petnaest godina. Iz doba dok smo znali pokoju partiju šaha baciti na šanku Boravka za ljetnih mjeseci u gradu koji konačno pokaže svoju ljepotu neopterećenu prekobrojnim ljudima sa svom svojom staloženom i nataloženom jednodnevnom prašinom. Sa lijenim tramvajima koji na pustim ulicama djeluju moćnije i brže, kao te-že-ve, i to onaj francuski, a ne Gredelj, i onom tišinom da možeš zvuk mijenjanja svjetla na semaforu obližnjem čuti u intermecu između dva valjanja automobilskih guma po asfaltu koji kao da beskonačno ljube po toplini ljetnoj, pa onim sumrakom kad konačno radi džepova nošena jakna dobiva ispunjenje i svoje primarne funkcije jer nije više vruće nositi je na ramenima umjesto pod rukom i ponoćnim dvojcem sa kormilarom koji na zelenoj nemani jašu i ispiru pomenuti jednodnevni gradski talog i tjeraju ga kroz rešetke kanalizacijskih otvora uz rubnike ulica u podzemlje pa tajnim putovima nekamo daleko. Daleko od grada i daleko od misli.

M-icu pak znam puno kraće vremena, možda jedan srednjoročni plan kako se nekada petoljetno razdoblje znalo zvati. Kao povremenu pojavu koja je sve manje bila povremena i sve više konstanta. Grlenost njena nevelika je i obrnuto je proporcionalna sa maznošću, ali je jaka i upravo je ono nešto što M-u daje dodatnu sigurnost koju je prije tražio kroz kvaziautoritarni stav.

Prošlo je šest tjedana otkako mi je pristigao njen sms sadržaja: "W ima nula dana, preko pola metra i trizarezdva kilograma" i to je poruka koja mi je uljepšala ne dan već nemjerljivo veći period. I osjećaj je koji sam skoro zaboravio, držati to bespomoćno tijelce, osjetiti tu toplinu i brzi ritam disanja i otkucaja srca, gledanje para očiju u kojima nema ničega osim žudnje za upijanjem informacija iz bliže okoline jer dalja ne postoji zato što je okce nenaviklo raspoznavati."Baš ti paše" čujem i smješkam se gledajući pod kapcim svojeg oca kako me drži objeručke poput štafete kojoj se divi i u kojoj vidi poruku sa zasluženim ponosom upućenu svijetu cijelom "gledajte ga, to je moj, naš sin!".

Pa ih gledam kako će kroz neko vrijeme hodati, M-W-M, i držeći se za ruke, preskakati one proljetne lokve kišnice zaustavljene u neravnim plohama asfalta pločnika, a onda kasnije ga pokušavati uhvatiti dok prtlja nožicama po busenastoj livadi i M će se trzati na svaki posrtaj dok će M sa smiješkom pratiti kako se javlja snaga i izdržljivost u tom malom biću na putu prema čovjeku.

- Zato što su tako kompleksni, pa je zato i velika mogućnost da nešto krene ukrivo pa da umjesto u čovjeka izraste u nešto što se imenom vrste ne može zvati.
bolegr @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, studeni 27, 2007

- Optimizam je glupost. I kako bi moglo biti drugačije? Samo je pesimizam realan.
- Lupetaš, da nema optimizma, ne bi bilo pokretačke snage potrebne za ostvariti napredak.
- Ne. Slušaj. Kako možeš reći da je optimizam pozitivan kada te tjera da projiciraš nerealnu sliku i da se za njom povodiš i činiš gluposti?
- Nerealna slika nema direktne veze sa optimizmom već sa iracionalnim, a to optimizam nije. Zašto ne bi optimizam bio realna procjena situacije? Zašto ne bi pesimizam bio odraz straha?
- Ma i ti lupetaš samo što to sad to okrećeš, kao odraz u zrcalu pa mi vraćaš istom mjerom.
- Nije to vraćanje već pokušaj da te dovedem u stanje razumijevanja. Pesimizam je regresivan, sa njim nema ni evolucije ni revolucije.
- Je. baš. I onda kad se zaletiš pa udariš glavom u zid. Ili zapneš pa se prostreš ko onda kad si bio mali pa plivao bezvodno.
- Zalijetanje bi bilo da je dan-dva, no kad to traje kroz cijelu godinu, onda tu više nema sumnje.
- Nego, shvaćaš li ti koliko je sve to ozbiljno? To te vodi u neke vode koj si mislio da nikada nećeš vidjeti.
- Naravno da shvaćam. Zato se svega toga i držim.
- Aj da se bar u nečemu slažemo.
- Pa tu nikada nije ni bilo upitnih stvari.
- Da, sad nije bilo, a u stanju si bio reći i "ne mogu" i opraštati se i svašta.
- A, jesam, ali me istovremeno izjedalo iznutra do kože.
- Pa onda si to nemoj više dopuštati.
- I neću.
- Aha, aj nešto pametno i od tebe. Zapali jednu, izvoli.
- Neću, ne treba mi.
- Ma sad ti ne treba, a znali smo zajedno prehodati pola grada radi cigareta.
- Da, ali ne treba mi više. Baš kao ni droga lajt niti kakva teža.
- Sad si i ciničan.
- Nisam. Optimističan sam.
- Opet ti o optimizmu.
- Ne ja. Ja o stvarnosti koja nas okružuje.
- Aj dobro. Prestanimo onda.
- Da. Prestanimo. Ionako lupetamo obojica. Cijelo vrijeme. A nismo sami. Pogledaj je...

Na kraju zakoračim u lokvu mirujuću preda se i u sliku, odraz koji cijelo vrijeme promatram razlijem u valove koji se bez obzira na oblik cipele, kružno počeše širiti prema daljim ruboivma i u povratku izazivati interferenciju koja će kolaž jedan dati za vidljivu sliku. A ja umjesto tih koncentričnih krugova koji se gube u srazu sa povratnima, pogled dižem i gledam je.

Dobro jutro još jednom.

bolegr @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 26, 2007

Slušaj, ti s pametan dečko. Da dečko?! Ti s već velik čoek, razumeš. I znaš matematku i jezik. A to su t najosnovnije stvari jer ondak moš razgovarat i računat, a to j osnovno za dobar poso napravit. Rećemo, i ja znam tu matematku, ne ko ti, al kad pogledaš, rećemo, tu okolo po sel, po ulic, niko, baš niko tu ne zna matematku ko ja. A ja sam ti jedan obični seljak, rećemo skoro pa beškole. Al, ne dam se ja! Neće men neki ko što j moj brat krojit kak da ja kukuruze sijem, a on ni papir ne zna sam okrenit već čeka da se sam od sebe il da mu ona sekretarca to napravi, a on samo ruke gore drži. Bože me prosti, nemoj da pomisliš nešt drugo. Razumeš ti mene.

Ev, i tvoj deda, bio j pametan čoek, al ošo, Bog mu dušu prostio. Nij teo bit u onoj posleratnoj milicij, već ošo u željezničare. No, nisam ja teo sad o ded ti pričat, iako ga ja poznam bolje otebe. Teo sam ti reć kak će nas ovi politčari saranit i ni krsta ni križa ni petokrake nam neće iznad gleve stavit. Jel može još jedna? Ev teb da natočim kad ja već neć. Znaš da sam se lečjo i da nema više alkôla za mene. Malo j mekša, al zato j zdrava za trbu. Neg, da ja teb sad kažem, rećemo, sve ti j ovo jedna globalna politka i nema tu ništ pod kapom nebeskom da mi mali odlučimo. Tako j kako j, i mal bolje mož bit jedino ak vi mladi, neopterećen onim drugim ratom i ovim ratom odjuče i straotama koje smo sade preživli svi skupa. al ope ne puno bolje.

Radit treba, radit! A onda će sve doć na svoje. I žena i kuća, il rećemo kaki ti stan imaš mesto kuće, pa onda obitelj, sve to ima svoj termit vremenski. I svoje zašto i kada i kako. Ne slušaj one što će t obećat preko noć da ćeš imat sve. Jer nikad sve neš imat. Nešto nam Bog uskrati i čuva za posle. Rećemo, men je dao dve kćeri. Eno ih. Zdrave s i rade. I unuke mi dale. A sina nemam. I znali s tvoji i deda i baba da mi j to falilo za života. Zato, rećemo tebe volim ko sina. Nemo sade da krivo svatiš, ja to odsrca, otvoreno jer ti s jedini koji kad je u selo dolazjo, uvek pozdravljo, pito za zdravlje i pomogo kak si zno, a to nij malo, ak me razumeš šta t govorim.

Et, nećemo sad više otome, ti moraš ić, pozdravit se sa babom poslednji puta i tamokar ti j i deda pa š i njega obić, a i ja sam već pri kraj, još koju rundu svinja da podignem i naranim vas tu kolko vas imam pa i ja odo u zemlju za tvojma dedom i babom. I nij mi žo što mi nij bolje bilo, al mi žo ak vama ne bude. Ti s pismen, rećemo, znaš napisat, znaš u te kompjutere, sve znaš i sreća onoj koja će te uskupit digod, jer uvek one nas uskupe makar mi mislimo da smo mi gazde. I zato treba da se latiš posla i da ne slušaš ove što t na televizoru govoru. Svi su t oni isti, u isti rog pušu samo j drugačija muzka.*

Izbori su prošli. Pobjednici su svi koji su si osigurali mjesto u prestižnoj udruzi zastupnika sa više nego pristojnom naknadom za kunjanje za klupom, po čemu bi se reklo da nisu ni otišli dalje od osnovnoškolskih klupa. U kojima su uglavnom slično djelovali. Naslijeđe istih trpjet ćemo neko vrijeme. Neki misle da bi to moglo biti preko tisućupetsto dana, a neki se nadaju da će biti manje. Ne znam. Kao što ne znam ni tko će drmati žezlom po gornjogradskom glavnom trgu.

Kako god, vrijeme predizbornih šarenih laža za široke mase je prošlo i nastupa vrijeme trgovine. Kupovina, maloprodaja, veleprodaja, veleizdaja, ... svašta nešto od čega ćemo samo vrh ledenog brijega možda vidjeti, a ostalo, u dubine mulja uronjeno, znat će samo oni koji će mazati kao guski vrat i i oni drugi što će se sladiti postizbornim čvarcima.

Meni su ipak draži oni pravi čvarci koje susjed i komšija Milovan radi svake godine u ovo doba otprilike, u jednom dalekoistočnoslavonskom selu, a u meteorološkom skladu sa Vakulinim izviješćima, baš kao što mi je drago i domišljanje zdravorazumsko njegovo, nezatrovano ičime jer je primarna potreba vrste nadvladala sve ideologije i potreba za shvaćanjem zakona prirode i nečega uzvišenijeg u svojem iskonskom obliku. A čvarcima društvo uvijek radi kulen. I njegova sestra također.


_________________________________________________
* Dijalog, koji se u monolog pretvorio, vođen prilikom posljednjeg mojeg
   bacanja pogleda na Dunav, čija je voda od tada već i do Mediterana došla.

bolegr @ 11:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 25, 2007

Sunce mi je, ono koje će se kasnije izgubiti u oblacima koji će se nad gradom spustili u pokušavaju mijennjanja imena u sumaglica, a poslije ponovo ukazati i biti potvrđeno vedrom kratkom porukom, rolete probilo svjetlošću i dalo mi indiskretno do znanja da je krajnje vrijeme da ponovim jutarnje ustajanje jer prvo je bilo i nije se jutarnjim baš ustajanjem moglo zvati jer je pred jutro bilo, pred zoru čak i bilo nagrađenom bdijenjem uz prebiranje po tijelu i iščitavanje nove mi sustanarke, prezimena roditelja joj, Hamilton-Paterson. Kava bi bila dobra uvertira, no kako sam jučer lijenosti dopustio da se razmaše i nadvlada potrebu za posjetom dućanu, danas će to biti neophodan

Izborni je dan i ja idem u šetnju po onu kavu, pa i na tržnicu. Gradski vrt, voćnjak, štalu i kokošinjac. Do glasačkog mjesta koje je u osnovnoj školi potrebno je spustiti se niz dvoznamenkasti paran broj stepenica proći troja vrata, jedno križanje sporih ulica i sedamdesetak metara. Prvi ovodnevni sudar sa javnošću uobličen je u susjedu koja je prerasla Tita, no drži se prilično dobro.
- Dobrojtro mladi susjed. - govori mi i ja istom mjero uzvratim. Stoji na rubu gornje stube u ulazu u zgradu i poledava niz ulicu.
- Možete li? Treba li šta pomoći? - ljubazan sam prema susjedi jer svaki dan jedan osmijeh nekome na lice staviti lijep je osjećaj i puni vjetar u jedro egotripa.
- Mogu ja, samo sina čekam da po mene dođe pa da idemo ... - odgovara mi a ja prema njoj okrenute glave jer je slušam, već zakoračio na posljednju stubu i krećem put izbornoga mjesta.

Prijelaz preko sadašnje mi ulice na križanju sa benzinskom, pakringom i mojom bivšom, normalna je pojava tek nedjeljama za prijepodneva, kad promet jenja i nema testnig vozača prestižnih utrkivačkih timova. Prilaz je karamanov i sve napučeniji ljudima. U trenirkama muškarci sa vrećicama popunjenim lokovima, mandarinama, kupusima, mesom umotanim u dvoslojni masni papir cijene mesa, sirom i vrhnjem,.. pored njih su supruge vjerojatno, također u trenirkama čija se otromboljenost, trenirki, više zamijeti, i one nose nekoliko vrećica, kruh iz Dinare bih rekao po boji i obliku, a oko njih skakutavi predškolci sretni što će priije nego li to zakon nalaže vidjeti prvi u nizu hramova znanja sa unutarnje strane, i diviti se većim stolicama i klupama, vitrinama, panoima i mapama, svemu što će mozak neopterećeni upiti u nekoliko minuta u kojima će prošetati unutrašnjošću te opake zgrade koju će svakodnevno pohoditi možda već sljedeće godine i bit će to niz dolazaka u nju kao da ni nedjelje ni subote neradne, neškolske neće postojati, samo kontinuitet ciklički, iz dana u dan, baš kao što i meni jedno vrijeme košulja sivomaslinasta i hlače istobojne svakodnevicom nametnule ritam vječnosti, no j ase izvukao iz toga kao i iz tog bezvikendnog školovanja i sad samo promatram pred sobom bića u pokretu.

I prolazim pored para koji su generacijaski bliski susjedi mojoj, s koje god strane, svejedno. Odijelo je crno ispod mantila sivoga, na bijelog košulji kravata ukoso prugasta, sivocrvena, sa čvorom dvostrukim vindzorskim, pod rukom u čipkastoj rukavici nježna ručica, samo proviruje i stišće najdražu podlakticu. Kaput je decentnog kroja i pristao. Lice je kremom uglađeno, njegovano, blago su našminkane usne. Iako su žrvnjem vremena bačeni u zapećak, danas je njihov glas jednakovrijedan i brojat će se upravo kao i ovog mladića, njihovim očima gledano, koji prolazi pored njih žustrim korakom.

Hram osonovnog obrazovanja prepunjen je natpisima - uputama za birače i ja se vjerojatno vođen politički nesvjesnom prijentacijom krečem polulijevo prema ulionici na čijim vratima otvorenim, sa unutarnje strane koja je sada iz aule vidljiva, piše Sarajevska, Šišićeva. Pun pogodak. Te ulice. Moj je podsvjesni izbor kretanja nagrađen nelutanjem. Unutrašnjost je učionice malo presložena i više liči na nove pedagoške metode grupnog rada i svladavanja zadataka od klasičnog rasporeda klupa kakav sam navikao pohoditi. Uz pokazivanje u ne baš najboljem svjetlu, jer tako mi izgleda fotografija na osobnoj, dobivam listić i odlazim sjesti u klupu zadnjeg reda koja je jedina ostala nepomaknuta. Ne glumim čitanje liste jer sam odavno odlučio gdje ću kemijskom povući kvazikrug pa to i činim, presavijam dvostruko papir i odnosim ga ubaciti u kutiju te odlazim van na zrak i prema tržnici.

Usput, tek da ne lamatam rukama, uzimam mobitel, igram se brojevima i stišćem par tipki. I lažem za uzrok uzimanj mobitela, jer uzrok je razgovor sa onim akoje sad već dosta dugo nisam vidio i to bih trebao do kraja godine promijeniti, a što i hoću, obećavam.
- Alo, jeste budni - zazivam speeddial 1 koji aktivacijom uspostavlja vezu sa roditeljima mi direktno.
- Nego, baš pijemo kavu i pitamo se dal da te zovemo il čekao da se javiš. Ideš glasati? Glasovati, kako god oćeš.
- Ne idem - odgovaram, a ne čekajući nastavak, otac poznavajući sina dodaje:
- A, pa da osam jer ti si već bio i na pijaci si vjerojatno. - i pogađa. A to nije pogađanje. On zna. I to bolje od onih koji za sebe vele da znaju. - Mama ti je otišla u grad, do djece, a ja evo kod kuće. - kao da je mei otišla i do moje djece, ali tako oni to, a ja razumijem i to je dovoljno, i izgovara on to kod kuće onako toplo i mekano da atmosferu vidim ugrijanog dnevnog boravka i opuštenu predblagdansku atmosferu, ljubav neizgovaranu. Življenu.

Slušam ovaj referat njegov i podsjećam se prepirki. Sa njim i prepirki sa Susan i uz te prepirke prisjećam se stavova i dosljednosti koja graniči sa tvrdoglavošću jer potkrijepljena je tek jednostranim viđenjima, pa gledam čime smo obilježili te svoje stavove i ta svoja gledišta, politička, vjerska, zemljopisna, biološka,... da bih došao, ne do velikog otkrića, već do videozapisa u kojem tu našu involviranost u zajednicu, koliko god to negirali, sjajno i jezgrovito opisuje jedan suvremenik nam i velikan promišljanja.


bolegr @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, studeni 24, 2007

Pogleda prema prozoru. Umjesto da mu se pozornost zakači na prizor iz parka ili sa udaljene ulice, polupropusnost okna nastala suzama kiše zaustavila je očne mišiće koji su regulirali fokusiranost oka upravo u položaju koji je to žarište držao na prvoj poluprozirnoj prepreci. Mrlje na glatkoj površini tvorile su labirint blago usmjeren, gravitacijski okomito, no razigrano poput kose tamnoputih ljudi. Odnekud do uha mu dopre zvuk citre i poznate melodije Reedovog Trećeg čovjeka koja se pretapa sa nekim čardašastim gitarskim solom u nastavku, i on shvati da pred sobom ima prazno platno i da mu se kroz glavu proteže jedna Richterova rečenica kojom je odagnao sumnje u apstrakciju kao nešto neshvatljivo i dekadentno gledano okom laika, gledano okom koje ne vidi, rekao bi on sam. Slikam istinu, ponavlja u sebi dok umjesto kista u ruci drži nožicu vinske čaše naglašenih, ženstvenih bi se moglo reći, oblina kojih je dno dragao palcem umrljanim akrilom.

Gleda u one mrlje kao na mrlje života na podlozi povijesti i repoznaje sad onu glazbu. Angelo Debarre, Ciganka. I njemu se od onih mrlja na prozorskom staklu odjednom, umjesto na ovim prostorima već tradicionalno svenazočne Gospe, one čiju malenu metalnu pločicu, on kakav već jeste, ipak nosi u novčaniku jer mu je ona sa vjerom dala, ukaza lik jedan, prvo konturama kao na Torinskom platnu, a onda i jače, kao u sceni svetog licebrisja iz Almodovarovog uratka iz doba kada je imala prvih deset godina života i lutala svijetom već naviknuta na život, pa najjače, kao da stoji tu i sad pred njim u svoj svojoj veličini i ljepoti, uzvišenosti duše i zamamnoj putenosti. Gracilna pojava čije hodanje i njihanje bokovima proizvodi simfoniju kakvu svi glazbenici svijeta nisu mogli niti će ikada moći u čujne frekvencije pretvoriti. Citra na kojoj bi vječno svirati mogao. Pa mu zaiskri neka kaplja ostala nasukana na talogu ranije pristiglih kaplji i vidi oka plamen kako poput brilijanta isijava svjetlost zamamno oštru i jasnu, a istovremeno ljubavnim zanosom magličastu i paperjastu do saomg rastapanja.

Palcem ukloni kondenziranu vlagu iz zraka sa površine čaše i prinese je usnama, čašu. Okus dalekoistočnoslavonske autohtone vinske sorte prostre se po jeziku paralelno sa mrisom koji mu okupa nosnice i podraži ih da jače udahne zrak. Papile jezične prele su u taktu zadovoljne mačke, dok se oko naslađivalo darujući duši sliku nad slikama, sliku one koju da je Leonardo vidio, Giocondu bi neovjekovječenu ostavio. Zastane malo nad ovom riječju neovjekovječenu i odnekud mu se u glavi stvori propeler, sama riječ propeler, bez slike istoga, pa se nasmiješi vidjevši istovremeno i onaj blagi osmijeh koji skriva tajnu ljepote, do pikograma izbalansiranu tajnu ljepote nutrine i vanjštine.

Pogleda u ruke svoje i vidi ih kristalno jasno, nisu zamazane nikakvim akrilom već su se bile pomiješale neke žive i nežive tekućine i osušile u doticaju sa zrakom pri temperaturi površine njegove šake, i shvati da on nije nikakav slikar već da samo snatri o nekim, možda i bolje da jesu, propuštenim pozivima, životnim, ne telefonskim, iako bi i o ovim drugima moglo biti riječi, i da ono vino u čaši i nije vino već razrijeđeni jabučni ocat, i ni čaša nije jednonožna već obična valjkasta, cjevasta rekao bi on.

Jedino su one prozorske mrlje stvarne i ono ukazanje koje ga prati i ne napušta ga jer to i nije ukazanje vezano za taj prozor ili bilo koji drugi, nije to ni pratnja, već slika koju nosi sa sobom i poput laserskog zraka ispaljuje je direktno na bilo koju podlogu u bilo kojim uvjetima. Slikam istinu, ponavlja si. I zna da bi isto bilo i da je prozore oprao.

bolegr @ 07:38 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, studeni 23, 2007

Nekada dan počinje sunčano ali samo izvana. Možda je utjecaj previše svježeg zraka pred spavanje učinio svoje, pa pluća, navikla na ovu zagrebačku plinsku mješavinu, povukla malo više kisika i overdozirala me i u snove otpilila nekim katapultičnim izbačajem i onda ona putanja koju pratim kroz te snove, kako se ono zove... balistička, jel', biva odjednom prekinuta nečim što me privede svijesti i ja, sa negativnim odgovorom na susjedino pitanje jesi'l čuo kak se noćas pucalo iza zgrade? više nisam siguran pnavlja li se povijest ili se moji filmovi vrte ukrug kao one velike "beskonačne" kazete veličine dlana odraslog čovjeka, a koje je bilo dovoljno umetnuti sa strane u kazetaš da bi prosvirale, kazetaš kao onaj koji smo sedamdesetih dobili kao još jednu prinovu u obitelji, nakon sestre, a pristiglu iz prekobarne zemlje obećane, mislim na prinovu, sestra je tu od početka svojeg življenja.

Uz taj crveni kazetaš stiglo bilo i nekoliko reprezentativnih primjeraka glazbnih uradaka koji su se slušali negdje usput u slobodno vrijeme. Engelbert Humperdinck, James Last, Elvis Presley, Marianne Faithfull,... stolovali su uz taj jarkocrveni monokazetaš sa trvdim plastičnim crnim pokrovom preko tog jedinog zvučnika, a da bi se stanje sa izborom glazbe repertoarno proširilo, trebalo je potegnuti do Zagreba ili Sarajeva i iskopati u nekom dućanu kakav primjerak koji je sniman vjerojatno za vanjsko tržište jer nikada prije, a ni poslije nisam vidio te glomazne audiokazete bez kraja i početka, i kome je to uopće trebalo, pa su se onim gore nabrojanim pridružili još Dubrovački trubaduri, 4M, Nada Mamula,... e dalje se ne sjećam. Pa šta...

I tako sve sada nebitno, jer sam se ja izgleda noćas vrtio kao ta beskonačna kazeta i jutro mi počelo malo mračno, a i kasno, neprimjereno kasno za moja poimanja, i umjesto ljepšeg uzbuđenja, ono drugo je uzbuđenje i sve što uz takvo buđenje ide.

Na brzinu popijena kava, pražnjenje organizma, tuširanje bez brijanja, oblačenje u hodu koji sokro da završi neželjenim posrtajima, bauljanje po ulici sa tendencijom bivanja kolateralnom žrtvom kamiona otpadoskupljača (ovdje zastajem i razmišljam zašto uopće kolateralno?), vožnja tramvajem u kojem ženski primjerak judske vrste u četvrtoj životnoj dobi i petoj brzini kada je ulaženje u tramvaj u pitanju, objašnjava generacijski pripadajućem muškom primjerku vrste kako je gužva jer ljudi idu na posao i djeca u školu, a i oni eto moraju negdje... tu prestajem pratiti monolog i izlazim iz tramvaja popeglan na više crta nego li ih ima američka zastava i udišući smogoviti zrak Držićeve konačno krećem u svladavanje posljednje prepreke do ulaska u rudnik i uvertire u radni dan pisanjem ovoga što je sada upravo tu...

Ma, razvukao ja priču, a htio sam samo reći da sam jutros zaspao iako je petak. Koji ti uz virovitičku pahulju čestitam. I svima ostalima, i slučajnicima koji danas zalutaju ovdje, također.


PS
Danas je u Hrvatskoj najveća koncentracija laži na kugli zemaljskoj jer je u referentnom nam inozemstvu počela naša predizborna šutnja.
bolegr @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 22, 2007

Brkove držati uredne. Češljanjem.



Onako kako bi trebalo pročešljati i izvore sredstava predizborne kampanje.



bolegr @ 10:43 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 21, 2007

Posljednji put u kinu sam bio kada je kino još postojalo i bilo kino. Apolo, Ilica nedaleko od Britanca, Grimizne rijeke sa Jeanom Renoom i Vincentom Casellom u glavnim ulogama, francuski film. Bez natruha holivudskih sapuničastih scenarija i scenografija uzvišavanja slobode pojedinca u borbi protiv nepravde i svih neprijatelja njegove visosti dolara i najdemokratskijeg sistema u galaksiji. Danas se tamo skrašavaju Histrioni što i nije loše za budućnost jedne kino dvorane, jer mogla je završiti kao skladište jednog maloprodajnog lanca prehrambenom i drugom robom ili kao buduće gradilište za budući poslovnotrgovački centar kakvih još nemamo po gradu, ili tek zapušteni i zatvoreni prostor bezidejnošću i sebičnošću određenih struktura. I nakon godina i godina apstinencije, ove godine sam odgledao nekoliko desetaka fimova na velikom platnu. Žanrovi razni, dvorane razne, redovi razni, sjedala uglavnom istih brojeva. Već sam u kasnovečernjim terminima uz televizijske reklame za nove projekcije u multipleksiglas centrima navično počeo gledati gdje je voda, voćni bomboni, žvake, čokoladice i ima li kokica u dovoljnoj količini...

Ipak da. Kino. I postoji stvarno kino. I ićemo u kino, veli. Večeras. Jer, filma je prepričavanje u osnovnim detaljima podgrijalo interes. Ali, moramo obići par bitnih lokacija u gradu. Vrata su drvena ili metalna sa oknima manjim ili većim, sa pneumatikom ili bez, automatska staklena i posmična, interiijer podjednako pretenciozno decentan, podilažeći stila vi-ste-nama-najvažniji dok sa vješalica visi svakojaka roba za svačiji neukus i poneki istančani osjećaj za stilski primjeren izgled urešen tkaninom.
- Nervoza te hvata radi karata? - pita dok kročimo prema sljedećoj destinaciji.
- Ne, nisam neurozan, stignemo valjda, a ako i ne stignemo... - i definitivno nisam nervozan i kino me to veseli, ali sam spreman i vrata poljubiti ako treba je rveselje je najveće i tako pored mene.
- Ićemo sad po karte... gle satovi! - zastaje uz jedan karusel na kojem se umjersto konjića, magarčića i drugih dragih četveronožnih bića, vrte satovi raznobojni kao što raznobojan ringišpil djece pun može biti. Veliki, mali, žuti, plavi, rimskih brojeva, arapskih, ovakvi, onakvi,...
- Idemo samo pogledati onaj zlatni...
I naravno da ulazimo pogledati onaj zlatni. Širokopojasni je i lijepo stoji na donjem dijelu vitke podlaktice. Boja zlaćana stapa se sa puti, no možda kad bi imali crni, to bi bilo to. Ne, nemaju više, prodali su i ne zna se hoće li i kada dobiti ponovo. Ali, lijepo, iskrica kroz bademe probija jer ljepota ljepotu prati. Izlazimo i krećemo se Ilicom, ja malo nesvjestan gužve i različite brzine drugih prolaznika udišem hladnoću , ali zato sa rukom koja me uspijeva maknuti sa tuđih putanja.

Dežmanov prolaz duži je no ikada u prohladnu kasnojesensku večer. Sa desne strane Likum je otvoren i daje nadu da ulica-prolaz može živjeti, no odmah iza pokojni je Delfin, a sa lijeve strane još je nekoliko zaprašenih potamnjelih izloga. Radi i Nada, frizeraj koji sada interijer pokazuje na najjače, poput izloga crvenih četvrti, fotelje su nalik stomatološkim i daju jednu notu ozbiljnosti ovom dućanu estetike. Pa opet nešto zatvoreno, otužna slika pruža se sjeverno i intenzivnije.
- A ovdje je bio jedan dobar dućan sa zgodnom komadima ...
- E da je opet ovdje moći navratiti ...
- I ovo je zatvoreno? ...
- Ovdje smo jedne godine božićno jutro dočekali ...
- U ovom se kafiću mogla dobra kava popiti i novine čitati, biti unutra, a vani, a pvp ovdje iza bilo je za jeftilen pivo piti,  ortodoksna gostionica starog kova, borosane i čipkasta tijara uz tamnoplavi kostimić ...
Sve neka sumorna atmosfera na desetak metara od ulice-Ilice koju već vabitelji kite božićnim uresima i mentalnim bičevanjem pripremaju kupce kao što tove stoku za klanje.

I ipak da. Kino postoji. Uvjerenje pisano mi je u ruci. Red jedanaesti, konačno da redove ne moram gledati po abecednom redu i gledati kako oni koji nikada ne bi u Milijunašu prošli najbrži prst bauljaju tražeći red E ili G na rubovima dvorana, dakle, red jedanaesti, sjedala 1 i 2. Naravno da nema biranja: dobro večer, dobro večer, dvije karte za sedam molim, izvolite, hvala, doviđenja.

Izbrušeni teraco je pod nogama, mislim da se tako zove glazura kojom su obloženi podovi liječničkih čekaonica, predvorja kina, predprostora ustanova izlizanih dugostojećim redovima. Kokice one-od-dvadeset već gube na masi dok pogledom pratimo pomicanje nastalog reda pred blagajnom. Parovi mladih zauzetih svojim i-podovima i mobitelima, dame srednjih godina željne mira i poželjnosti ponekog pogleda starijeg posjetitelja koji im se vrzma oko skuta dok usput kao premeće nepotrebni kišobran iz ruke u ruku, dva zaljubljenika u filmsku umjetnost raščupanih kosa i odjeće isto, a u svojim sebeuzvišujućim monolozima koji se isprepliću i tvore nesuvisao dijalog, starije maloljetne nabreklice pobjegle sa zadnjeg sata radi nekih simpatija kojih nepristupačnost liječe sa onim muškićima iz razreda koji su na raspolaganju. Uz rub zida, kao vremenska oznaka dvadesetprvog stoljeća na ovim prostorima, aparat je za vodu, onako sjetan i zanemaren kao kulisa u američkom političkom trileru sedamdesetih.

Predstava bi trebala početi i višeredno se penju putnici prema balkonskom ulazu u dvoranu. Niska niskih stuba uglačana milijunskim dodirom đonova tepihom je crvenim zastrta odajući duh nekadašnjeg šarma cijele građevine za koju vele da puca radi nekih susjednih gradilišta.

Nema nikakvih napadnih najava praćenih turbo-dolbi-saraund-kakvog-već zvuka, nema upozorenja o nekorištenju mobitela jer to ne postoji u ovoj dvorani u kojoj svi imamo dvadesetak godina manje, nema ni filmskog žurnala sa izvještajima gdje je Predsjednik bio i koga je posjetio i pohvalio u predanosti za boljitak samoupravljačkog sustava našeg, i sjedanje proizvoljno očito je nasllijeđe koje se neće tek tako iskorijeniti jer i nakon početka filma prešetavanja između osmog i devetog reda normalna je pojava koju nitko ni zviždukom da nagradi, tek pokoji tihi komentar. Pored mene, na podu, na "dodatnim" podnim sjedalima, skupila se četvorka, naslonila na zid i pogleda uprtih u platno u daljini šutke čekala početak predstave. Da. Kino sa svim svojim manjkavostima na koje smo brundali i gunđali još uvijek postoji. U centru je grada i treba mu dati šansku da preživi, kao što će i Mračne navike preživjeti i u nama i na platnu. Uostalom kao i mi.

Ovo dvosatno putovanje kroz vijeme, u nedaleku prošlost, koštalo je samo deset kuna po duši, a vrijedilo je beskrajno. Dvostruko beskrajno.


bolegr @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, studeni 20, 2007

- Mogli bi napravit opet proslavu mature, šta ti kaeš na to, Aka?
- Mogli, mogli. Šta da slavimo jubilarnu godišnjicu djeljivu sa dva, tri, šest, osam i dvanest?
- Pa, sad, kak se uzme. Da se mene pita slavili bismo svaku godinu jer sam nam mal povoda fali pa da se nađemo i poveselimo. Ak nikak drugačije, nađemo se ti, ja i K, a drugi ko oće nek se pridruži.

A ja već vidim kako bi krenula razmjena iskustava sa ljudima, i drugim pokretnim i nepokretnim živim bićima, neživim pokretninama i nekretninama koje ponekad poprimaju karakteristike živoga, o trenutnoj situaciji u svijetu i bližoj okolici, onoj vidljivoj Hubbleom i onoj malo bližoj, o Sijerkoviću I Hawkinsu, o onima čija bismo imena najrađe da ne znamo, o surovosti (a tako smo te zvali, sjećaš li se? danas to nitko ne vjeruje, moro bi se malo akivirat.) sudbine koja se poigrava, ali nam ipak daje nadu i nudi vjeru da se nešto može promijeniti pa se mi trudimo koliko god snage imamo, pa i nakon ne-mogu-više klecanja još više snage odnekud crpimo, i završimo priču negdje u evociranjima n adogađeje koje smo sukreirali ili im objektoma tek bili.

I u pravu je D, baš je u pravu. Nekoliko dragih ljudi ostalo je od svih kolega srednjoškolskih. Nismo se tada voljeli svi i nije se puno toga ni kroz oo proteklo vrijeme promijenilo. Oduvijek su klanovi bili aktualni, razjedinjenost je bila čak poticana od onih koji su pedagoškim pristupom trebali radini na odgoju našem uz to usmjereno obrazovanje. Tako smo bili podložniji manipulacijama, više smo ličli krdu preživača negoli onih koji pretendiraju čovjekom postati. I nismo si nešto bili dobri D i ja. Nisu bili  dobri ni K i D. A ni K i ja nismo bili nerazdvojni. Baš kao što je i velika praznina od dosta godina između posljednja dva okupljanja maturanata.

Prvo i pretposljednje je bilo u restoranu dragoga Tomislava i brata njegovog, u naslijeđenom lokalu koji je odisao duhom jednostavne čarolije kvalitetne kuhinje, dobrog izbora pića, lijepog ljetnog pogleda na Dravu bačenog iz hladovine para lipa koje su krasile dvorište - terasu. Napredak kojim su se hvalili "uspješni" bio je jedino vidljiv po stečenim pisanim dokazima socijalno prihvatljivog strukovnog uspona. Drugi pak napredak, koji je pratio isijavanje ljubavi i životne radosti vidljiv je bio na licima stažom mladih roditelja. Treći je napredak bo u posjedu onih koji su kroz život gurali sizifa skupa sa njegovim kamenom koji je pak bio vezan za podnožje kosine, a čvor je bio stegnut poprilično čvrsto, toliko da bi i sam Damoklo pobjegao vidjevši da bi mu se pri pokušaju sebi svojstvenim rješavanjem problema - oružje raspolutilo. I sve je bilo nategnuto, lažno, uštogljeno. Poput predizbornih obećanja kojim potkrijepljuju svoje aktivnosti za koje sumnjaju da su dovoljna prevaga u oku birača. I onako kako smo klanovski podijeljeni bili, sjedili smo, no nakon vremena ponovnog upoznavanja, počela su miješanja koja su završila u nekom suludom plesu neke diskoteke koja je u to doba, ne noći već desetljeća, radila i bila spremna prihvatiti petnaestak sitih i gasitih veselih mladih ljudi koji su se poslije, jutrom, po pločnicima prepirali kako u ranu zoru kavu u gradu dragom i snenom naći, ne pomišljajući da prate trag zombično krećućih onih koji su prvi morali negdje pokrenuti neke strojeve kako bi to mogli i oni koji nešto slično kasnije trebaju...

I prošlo je otada vremena, desetljeća su neka progutana u vihoru turbulencija u glavama i oko njih, stoljeće je jedno zmaklo i za sobom povuklo cijeli milenij, pojavila se nova pravila datiranja i ostavljanja prostora virtualnog za ista ta. Izmijenile se skupine gulikoža onih eksponiranih sa onima iz sjene, nekoliko puta i rodila se ideja o ponovnom viđanju, pa se neki i pozabvili skupljanjem ljudi sa svih strana svijeta. Zagreb, Split, Osijek. Slovenija, Srbija, Švicarska, Grčka, Njemačka, pa onda i par kontinenata... k'o rakovu djecu ovo nas vrijeme porazbacalo uokolo bez nekog redoslijeda, ali sa svrhom i razlogom. I ne skupismo se u jednakom broju, ali ne bi ništa lošije no prošli put. Nešto se manje pilo, a više jelo, i to samo u početku. Nešto nas je manje završilo u čekanju jutra i jutarnjih kava u prvim otvorenim gostionicama u kojima je praksa kavu ne piti u ta doba jer na šanku su čašoredi lozovača, travarica, vlahova i mirogojaca čekale svoje redovite svakodnevne dezinfektore jednjaka kako bi gorčinu života ublažili jednom ljutom koje se nikada ne pretvore u nekoliko ljutih jer to se radi tek oko deset...

Sada, dok pokušavamo odgonetnuti koji je ispravan K-ov broj, sjedimo za stolom D i ja. Za stolom krcatim zaprljanim staklovinjem i porculanom. Sve je već izjedeno i popijeno, ostalo je tek razmijeniti završne riječi i poći kućama želudaca ispunjenih ićem i pićem i duša pomilovanih nekim lijepim detaljima što duboko ugniježđeni čekaju da svako malo svojim postojanjem dokažu bogatstvo koje nam oteti može tek onaj,... onaj,... kako se zove onaj cvijet? Jel Ruža? Da... Ružoooo!

Mogli bismo. Stvarno. Mogli. I knjigu o toj našoj maloj džungli napisati.

bolegr @ 09:55 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare

Nije svaka Jadranka za paštetu.

Utrinski plac mi je bliži pa ne idem na Dolac.

Dolac mi je bliži od Beča i brata mu Berlina također.




E baš zato.


bolegr @ 08:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 19, 2007

Nedavno su se hvalili, čini mi se da je prošlo skoro pola godine, redizajnom svoje službene stranice.

Dopisnica elektronskih novina www.dayline.info, Mia Naprta o poziciji vlade u odnosu na zakone i dijelu redizajna u koji spada i izmjena grba Republike Hrvatske u svojem tekstu "Cr(ve)no bijeli svijet: Šahovnica sa dva lica!?"
pita u je li po srijedi nemar, neznanje ili možda nešto treće.

Službena stranica Vlade Republike Hrvatske:


Sramota. Neoprostiva sramota. Ne misle valjda na tom tragu još nešto redizajnirati?

bolegr @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Hokej na travi ti je dobar izbor sporta. Ja ti to iz svojeg iskustva govorim. Pripreme su zanimljive, imaš neki neobičan hobi koji ti garantira zanimanje komada za oon što radiš jer si drugačiji, pa ..., govori mi jednom davno drug sa fakulteta, jednog od onih koji su me trpili na listi studenata. Lako dođeš i do reprezentacije, a onda krenu turniri i turneje. Posjetio sam Egipat i Indiju, Pakistan i Sloveniju. Kad bih to inače? Naročito ovu posljednju kroz koju prođem ne trepnuvši jer to niti ne stignem. Objašnjenje je naoko jednostavno, a dalo bi se proanalizirati te motive. I ja se sjetim drugog hokeja, onog na ledu i klizanja, i opasnosti koje vrebaju nespretne i nedovoljno razgibane,

Jutro na obali je neobično. U auli hotelskoj miješaju se jezici i dobi. Talijanski i hrvatski. Francuski, srpski, crnogorski, albanski, slovenski, njemački, mađarski, bosanski (kako god ga službeno zvali). Babilon se preselio nakratko u ovo zdanje u fazi preuređenja. Markirane trenirke šeću se od recepcije do teretane i bazena. Umbro, Adidas, Puma, Reebock, Nike, i još neke meni neprepoznatljive po svojim logotipima. Odbojkašice i odbojkaši, borilačkim vještinama skloni sportaši, već pomenuti hokejaši. Svega.

Sauna je prepunjena, bazen vše liči na paprikaš u kotliću, a sprave za mučenje u fitness centru imaju svaka svoju žrtvu. U restoranu gužva kao na autobusnoj stanici koju su prethodna dva linijska vozila preskočila u svojim redovnim rutama. Dnevnonoćni bar dvoredno je zauzet u prilazima sa bilo koje strane i čuvan bolje od Fort Knoxa. Favorizirano pivo nije baš nešto što bi izazvalo ponovljenju želju, jer umanjuje neke druge.

Uvaljeni u jastučastu sofu pratimo kretnje figura pred sobom uz manje kakofonije od onih koje se po blatu valjaju. Dijamantni pir je. Hotel istoimeni. Ples zvijezda sa zvijezdama paralelno se po podiju vrti kao kakav zvrk na izmaku snage. Posljednji trzaji, okreti po rubu, hvatanje svakog akorda uhom i slušim aparatom. Na uzvisini, tik do stolova umornih fotelja i pomenute sofe, one-man-band stišanim tenorom prati svojim prstima izazvanu glazbu okovan elektronskim instrumentima. Izmjenjuju se evergreeni, šlageri, kancone i šansone, rokenrolični razvodnjeni korijeni pa opet ispočetka,...

Šljašte se perlaste večernje haljine od svile i mrežastog tila, tamne boje prevladavaju kako bi svîjetlost puti bila što izražajnija baš kao i onih detalja koji asociraju na božićna drvca, samo na kotačima. Pratnja muška je diskretnija, jednoobrazno skoro odjevena u tamna odijela jednodijelna, kako bi jedan mudrac nazvao jednoredno kopčanje istih, čak i je manje pokretna ta pratnja, a sitni koraci povlačenja đonova po mramoru nečujni su kao da su na dobro podazanim rolama koje nisu glumačke već one kotačićaste.

Završava patnaestminutna seansa nježnosti uz lake pokrete i znojem orošena tijela oboružana smiješkom nazdravljaju pivom iz jednonožnih čaša, ostaje pjene trag na dlačicama gornjih usnica razvučenih u osmijeh koji kao da će vječan ostati. Blag dodir po ramenu i struku, uzimanje parkirane štake sa naslonjača hotelske stolice, napola izgovorena riječ i uzdah.

Pokupim sa stola ispred sebe ključ i mobitel sa kojega samo tama nekomunikativna neka zrači i umoran od gledanja krenem put kreveta dok se skupina hokejaša treće generacije pripremala za sljedeću plesnu seansu...

bolegr @ 09:09 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, studeni 16, 2007

Na hrptu sata, to samo ako hrptom možemo prozvati sljeme, vrh, gornju najvišlju točku nečega što je okruglo i ne nužno postavljeno tako da vrh ima, kazaljka se zaustavila u i kao da razmišlja spustiti se naglavce u smjeru kretanja kazaljke na satu ili se vratiti na poznate putanje u suprotnom smjeru. Dvojba. Neizvjesnost odluke. Nedoumica. Da.

I onda, nakon vječnosti protekle u trenutku raskoraka između biti i misliti, nužna dijalektika goni onu crtu pričvršćenu za naizgled centrični sustav skriven ispod površine što krije niz zamršenih veza različitih zupčanika, koja je utjelovljenje otkrivanja jedinoga Sada u realnom vremenu, da se spuštati počne prema dogovorenoj pozitivnoj nomenklaturi vremenskih odsječaka. Ukorak s vremenom i tekućim događanjima.

Izvjesnost, sa tendencijom prolaženja istoga puta sa istim znanim infinitezimalno kratkim zastojima kao istim znanim pozdravima upućenim istim znanim mjestima, ma koliko se činila sigurnošću optočena i mirom unutarnjim ispunjena, donosi opet i samo istu sliku sličnim bojama bojanu i sa istim znanim turbulencijama.

Neizvjesnosti nema. Ona je utkana u sigurnost postojanja sljedećeg trenutka. Stvar je samo prepoznavanja situacije, akorda događaja, izvlačenja iz škrinje svojih osobnih, ili iz druge škrinje, onih kolektivnih sjećanja. Iz dubine gdje nestaje crta razgraničenja između iluzije i istine jer je zapravo, te granice, u nama niti nema.

A ja shvaćam da je upravo trenutak spoznaje koji će u drugom dijelu rečenice
tjednoiterirajućim jednodnevnim trenutkom najaviti konstantu, jer spoznajem da petak je i volim te. I petak ti ovaj zato čestitam, draga, ma gdje bili mi. Ostalima također.


bolegr @ 07:52 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 15, 2007

Silovanje. Prenemaganje. Skrnavljenje. Mrčenje papira. Dosađivanje sebi pa posredno i drugima. Gledam u taj nevini papir koij ponekad više govori nego kad ga slovom nagrdim pa povučem par crta. Sve nešto nalik perspektivi. Ne životnoj već dvodimenzionalnom prikazu trodimenzionalnog. Ta mi perspektiva za sad bolje ide od one na koju nisam mislio.

Povučem još par crta kojih se sjecište nalazi u gornjem desnom kutu papira koji sad postaje poligon ispoljavanja nekih frustracija mojih, pa okrenem u drugom smjeru. Ne napišem već narišem par specifičnih slova jer su toliko samovoljna da bi se za njih moglo reći da su male projekcije skulptura od kojih nastaju slučajni parkovi riječi.

Načetost grafitnim tragom (da, dopala mi šaka takozvana obična olovka) papir plaća svoju čistotu i ne dopušta mislima da slobodno nahrupe mi u glavu pa posredstvom impulsa do ruke preslikaju se na papir. Nema više slobode! Determiniranst postojećim stanjem koje oko prenosi mozgu i radi neki ulazni filter (znam da je moderno pisati filtar, no kako sam nepismen i demode, ja ću i dalje pisati filter, baš kao što me je pofesorica psihologije, iako znajući da se tako ne zovem, nastavila zvati Krešom) ne dopušta više svakojakim mislima da me iskoriste kao vodič ili medij kakav pa da dopru do papira.

Isfiltrirane, politički, socijalno, racionalno i emocionalno nesvjesne, sa malo pokupljenih karakteristika moje nutrine, gube se u svim onim nepovezivim, osim geometrijski, plohama, crtama, zgužvarijama. Misli. I umjesto da slova poteku u nekom slijedu čitljivom barem samo meni, šaka desna preda olovku lijevoj pa se probude neka davno pohranjena sjećanja kada je ljevorukost bila smatrana blagim hendikepom i iz kojeg razloga sam dvoručno pisao neko vrijeme, a onda polako netreniranost uzela svoju malu žrtvu i danas tek crtam slova lijevom, prepoznatljiva, ali nefunkcionalna. Skoro bezvrijedna, jer samo su sebi cilj bez poruke i smisla. Sada bi se na ovo dala uglazbiti pomenuta hendikepiranost radi težnje za odgonetanjem uzročnoposljedičnim i stalnim traženjem smisla, povoda i razloga, a ja bih se od toga morao braniti tek time da živim trenutno neobjašnjivije nego što je ikad bilo, sa žudnjom da to neobjašnjivo evoluira u nešto dugotrajno neobjašnjivo jer unatoč mnogim sličnostima i zahvaljujući sinkornicitetu rođenom iz različoitosti, ima perspektivu.

Da, pilu sam ostavio u rudniku i igrao sam se papirom. To mi omogućilo da ne pišem već da crtkam i odmaram, jer sljedećih ću se dana prilično umoriti. Tako mi i treba. Valjda.


bolegr @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 14, 2007

"Kalfovit - stoka je zdrava i ne pada s nogu!"
rečenica je koja me u svako poluvrijeme nogometnih utakmica oduševljava svojom jasnom porukom, točno determiniranim ciljem i obraćanje uskom segmentu publikuma. Nakon toga bivam zasut katranom crnožute kombinacije boja koja šalje poruku vrijednoga i predanog rada čiji je produkt nešto visokokvalitetno, pa ciglama, ... perje samo nedostaje u cijeloj priči pa da kompletiram potrebna sredstva za nabaviti i pripremiti se za ovaj olimpijski period bulažnjenja, ne u autobusu onoga Hienga, već ovog politikantskog, iz svih mogućih marketinških oruđa i oružja.

Nasmiješena je, a ja u očima osjetim bol do granice ludila od bjeline kojom me rublje zapljusne poput megatona onih bačenih nuklearki po kojekakvim vukojebinama i kao da nas to spašava globalnoga sranja, a koje ona vadi iz istoimene perilice i nosi ga u košari na osunčano dvorište uređenog travnjaka i jednako, ako ne i jače zazelenjene živice guste poput baršuna i podatne da bi glavu u nju zabio bez straha da će se išta dogoditi osim dublje sprege sa prirodom.

Između dva metalna stupa razvučene su plastificirani konopi na koje uredno vješa rublje što mirisom plijeni kompletno susedstvo, dok se dječarac nedorastao za školu, ali spreman na razne nopodopštine, hvata za skute i pokazuje na oca koji u dnu dvorišta sa osmijehom briše nadlanicom oznojeno čelo usljed fizičkog obračuna sa drvenim kladama uz malu pomoć sjekire nepoznatog proizvođača.

Ona, samosvjesna koja dio slobodnog vremena koristi za biti sa najdražima, baviti se domaćičkim aktivnostima, bira sama rublje vješati i veseliti se i smiješiti svojim muškarcima od kojih onaj stariji dio svojeg slobodnog vremena koristi za cjepanica lom jer se usput može smiještiti ženi suputnici i njihovom malom muškarcu, a mlađi ne brine za prenešeno zelenilo sa travnate podloge na plavet trapera na koljenima mu.

Eto, poželim jednu dobru tridesetsekundnu reklamu za deterdžnt nad deterdžentima, da me nervira lažnom bjelinom umjesto svih vrhunskih sportaša koji drugo izgleda niti nisu, i svih drugih zamornih politikantskih obraćanja meni, kao da samo njih čekam da mi se unesu u facu i priopće mi ono što oni istinom smatraju i po tome to mora apsolutom biti.

Poželim neku reklamu koju nisam platio ja već neka multinacionalna izrabljivačka korporacija kojoj je cilj uzeti mi novce poslije, a ne prije same reklame.

bolegr @ 10:46 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, studeni 13, 2007

Može li premijera biti posljednja predstava?
A može li za premijera ovo biti posljednja predstava?

Bez obzira na dugo i miloklizno njegovani ugled glavnog protagonista, bez obzira na ostale glavne role, i bez obzira na broj statista, i bez obzira na utrošena sredstva za scenografiju, zvučne i ine kulise kojih se ni sam Potemkin ne bi postidio, ja mislim da može.


Bonus: nisam baš neko zlopamtilo iako me memorija dobro služi, a niti sam sklon poželjeti nešto loše ikome, pa bila to i boleština, no kako pad imuniteta ne mora biti nužno medicinskog karaktera, ja joj to iskreno želim.

bolegr @ 10:49 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

Neki su utorci bolji od drugih. Neke nećemo nikada preboljeti, a neke bismo trebali ponoviti. I kad kažem ponoviti, ne mislim se vraćati unatrag jer ponoviti u pravom smislu te riječi, nemoguće je, ali je moguće dati priliku da se pojavi sličan, potomak neki utoraka takvih, nositelj genskog zapisa ili kako već nazvati tu, za sada neprepavljivu, knjigu povijesti.

Igrom slučaja i slučajem igre danas je utorak koji kako mi se čini neće ostati zapamćen ni po čemu značajnom. Trinaesti u predzadnjem mjesecu ove godine pune previranja na svim poljima, bit će samo točka na vremenskoj lenti. Onoj čije me značenje bunilo od samog prvog susreta jer kako mi objasniti linearnost vremensku i negirati ciklični oblik istoga kada mi je pod nos gurana - lenta?  A lentu od malih nogu poznam po drugu Titu i misicama i njihovim prvim i drugim pratiljama. Priznajem da me je bunilo to sa tim pratiljama i priznajem da su mi počesto bile daleko ljepše od misica samih, ali to je vjerojatno stvar razlikovanja ukusa žirija od mojeg predtinejdžerskoga. Pa onda da mi netko veli kako vrijeme nema elipsasti oblik. Evo sad, dok napišem jednu manje prostu rečenicu, ode ja sa utorka na misice.

No, vraćam se utorku. Ne sa pjesmom na usnama i ne na obale Save, koja je danas mirna i tiha, valjda su je umirili minusi koji su izmilili iz svih pora zemljinih i spustili se s neba paput usnulih anđela pa se dokopali svih ogoljelih ekstremiteta, malo pothladili noseve i vrške prstiju, onih čije jagodice zahrapave čim se nježnost njihova suoči sa grubošću života pa se sve to translatira u dubinu tijela i duše, već u deseti sat. Još uvijek hladan, ali sunčan i ipak obećavajući.

A što mi obećava? Ne znam. Možda da se sjetim svega loše učinjenog prema dragim osobama i sukladno tome i prema sebi, jer meni su drage osobe dio mene, nedjeljivi. Iz toga bi se dalo zaključiti da sam sebeljub, no to me ne brine, to da bi se dalo zaključiti jer zaključke stvaramo prema premisama kojih je ponekad nedovoljno, ali smo nesustavnošću i željom za zaključivanjem određenih događanja spremni i tako krnje zaključke donositi i griješiti.

Ne znam šta mi je. Tko zna nek mi javi. Zahvalan.


bolegr @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 12, 2007

Kiša svojom bukom prikriva prolaske rijetkih automobila Sarajevskom ulicom kao i zvuk saksofona iz televizora koji je ostao emitirati pored mene zaspalog. Repriza nekog filma, serije, nečega. Nebitno. Počinje ponedjeljak. Baš onako kako najmanje volim. Neizvjestan u nedostatku informacija o intenzitetu bolova koji su se nasilno ugnijezdili u najljepšu vanjštimu koju duša može poprimiti. Spavanja pokušaji uspijevaju ponekad i unatoč izmorenosti organizma san nekada tek lebdi nad krevetom i nikako da se spusti. Vrtim film unatrag pa promijenim rolu i uzmem dan ranije snimanu pa premotam skroz na početak.

- Ićemo ti gledat naočale ak ideš sa mnom kupit aljinu. - nije to ultimatum jer pogodba je šeretskog neobvezujućeg tona i ja pristajem jer, a to će se poslije pokazati točnom procjenom, kupovinu nečega iz nužde, meni je tlaka nad tlakama neusporediva ni sa čime pa tako ni sa kupovinom haljine koja je, kupovina, ne haljina, bila tek laka verzija davno obećanog maratona koji počinje subotom ujutro pa do pet, a onda nastavak utabanim slonovim stazama ponedjeljkom poslije posla, a za koji sam kondicijski sigurno spreman. Na maraton gladeno mojim očima i po procjeni dugačak oko petnaestak kilometara, pristao sam kako bih se mogao odvažiti i reći da znam što znači riječ shopping.

Subota se tako, prije odlaska u posjete, pretvorila u šetnju prohladnim gradom začinjenu podgrijavanjem i pregrijavanjem ulascima u dućane prekrcane različitom trgovačkom robom. No do te šetnje treba stići. Putovanjem kroz vrijeme brzinom vremenskog protjecanja. Devet je postalo pola deset dok se Zemlja okrene oko svoje osi za 7.5 stupnjeva. i koliko traje kava s mlijekom ako je se pije polako jer je već treća i bila je dovoljna za prelistati jedine slobodne novine umjesto kojih sam odlučio zapisati nekoliko poruka samom sebi jer je korisnije od listanja tih novina sportskog karaktera.

Nedaleko od početne točke kretanja kroz subotnje ulice centra grada prva je odredišna točka. Prodavaonica optičkih pomagala čiji naziv pamtim još iz proljeća po vrećici u kojoj sam knjige neke nosio, a koja je prije toga služila kao vranjska reklamna ambalaža za kupljene naočale koje i danas pokušavaju krasiti ono što se ničim krasiti ne treba niti može, ali i štitit ono što bi trebalo štititi kao dva najsjajnija dijamanta, postojeća, zamišljena, izmišljena, kakva god.
- Dobar dan - pristojnost nalaže da se klijenta, kupca, ne napada odmah po ulasku u dućan već mu treba dati malo vremena da se privikne na okolinu, ocijeni decentnost uređenja u koji je ulupano podosta novca, naročito na gomile polica sa ladicama, pa nakon odzdravljanja upravo ušlih nas dodaje - Izvolite, što vam mogu ponuditi? - nastavak je to ujedno i vabljenja žrtve koja zna da će to biti, no ne može se iz svoje uloge izvući. Jednostavnim rječnikom, borba za izbor okvira koji će morati trpjeti moje uši, nos i oči, počela je prvim korakom. Nakon  uzvraćanja dobardaniranjem počinju Muke po Aki koje su usporedive sa svom znanim mučenjima i mučenicima.

Stojim i buljim u nepregledne redove i stupce uredno posloženih okvira naočala i nakon ajde-reci-sad-šta-trebaš cimanja konačno počnem proizvoditi artikulirane zvuke:
- Trebam okvire za dioptrijske naočale. - tako je počelo. I preskačem sad sva ona uljuđena pitanja o obliku, materijalu, boji, posebnim željama i sva pogledavanja u jedno od nekoliko ogledala začinjeno kritičkim da, možda, m-m, nee, onako, uz ponovljeno probavanje onih koje su dobile ocjenu ove-ti-dobro-stoje i pamćenje po nazivu i cijeni, jer će to biti dovoljno asocijativno za slučaj izbora i ponovnog dolaska, i posjete nekolicini jednakorodnih dućana tijekom kojih je menadžerskodiplomatski, uz kimanje i odmahivanje glavom, pao posao primirivanja jedne verbalno zaraćene strane jer druga će bez partnera u sukobu nakon toga ostati, a sve pomoću nekoliko biranih i odmjerenih rečenica kakvih se ne bi postidio nijedan šrink koji drži do sebe i svojeg posla.

Izbor haljine je ipak meni ljepši prizor što je i normalno jer oku je nemjerljivo ugodnije gledati jedan maestralni izdanak prirode u svoj svojoj putenosti od nekog biranja okvira za naočale mi.

Zagrijavanje je proteklo svraćanjem u trgovinu kroz čiji izlog je oko nebrojeno puta bacilo pogled i u kojima nema haljina, ali zato ima cipela i čizama. Podalje, a nakon posljednje prodajne stanice očnokorektivnih pomagala, ulazak u dućan informatičkog naziva, a u većini slučajeva i krojeva odijevnih predmeta s moje točke gledanja unakarađenih do neprepoznatljivosti svrhe postojanja, neminovan je kao refleksno udisanje zraka. Na izlasku iz dućana koji su hardwearom mogli prozvati, pamtim da je odlična ona majica koja je meni ličila na suknju sa remenom.

Čarape čija tržišna vrijednost prelazi i najvišu točku prodajne cijene dionice T-HT-a, a radi "materijala i potpisa" dovodi me u sumnju o poznavanju vrijednosnog sustava. Na sreću samo nakratko jer život se ne sastoji samo od svile, vune i potpisa. Prelazak sa istočne na zapadnu stranu grada uzmemo li za ishodišnu točku Trg prošao je uz nevjericu i gađenje. Naime, u epicentru grada jedina veća ljiga od samog nam premijera imala je svoje prijepodne sa mikrofonom u ruci. I nije me čudilo to što je okupila gomilu ljudi pred sobom i plijenila njihovu pozornost svojim lupetanjima već me je iznenadilo to da unatoč blizini Dolca, igdje trulih rajčica nit sezonskih madarina nije bilo. Zrakom su samo letjela slatkorječiva obećanja one koja ih u eter šalje kao nevoljenu pastorčad do koje ne drži koliko ni do lanjskog snijega.

Zapadna se strana učinila podatnijom, a mjerena je voljom za probavanjem traženog odijevnog predmeta što je slijedilo nakon skeniranja polica poput kakvog najsofisticiranijeg detektora za otkrivanje plemenitih metala, kristala i drugih vrednota iako se mojem netreniranom oku sve činilo prilično sličnim i počesto sam miješao funkciju odjevnog predmeta kojeg sam pokušavajući biti korisnim, izdvajao iz obješene gomile.

Ogledavanja pred zrcalom, okretanja oko sebe u maniri balerine modernoga doba i plesa, upitnih što-misliš pogledavanja začinjenih izrazima lica koji su u rasponu od molbe za pomoć do ultimativnog usađivanja predrasude pa presvlačenja koja su radi višeslojne odjevenosti u hladna doba izazivač blage nervoze, no taj se nemir brzo gubi izlaskom na suncem oplahnutu ulicu, pa do sljedeće lokacije... i opet, pa još jednom... I zavrtila se balerina u svoj svojoj gracilnosti u smeđim tonovima. Poželjnom na poseban način osjetila se u svakoj kretnji ruku, pokretu glavom, u svakom koraku othodanom, a što je možda bilo i neptrebno dopisati jer svaki je sljedeći pogled na nju uvijek drugačije obojan iako sa jednakom beskonačnošću ultimativnoga.

Šoping-pong je psihofizički zahtjevna cik-cakična višebojna atletska disciplina obogaćena bildanjem živaca i natezanjem istih do krajnjih granica. Mnoge su stvari koje čovjek ne radi za sebe sa istim žarom kao za druge i sad kad mi padne na pamet da moram hlače i cipele kupiti, dođe mi da se kloniram.

I pomislim kako je to tumaranje po dućanim slično životu. Postoji početak svega i kraj, postoji i zacrtani neki cilj, jasan ili manje jasan, samo je putanja neizvjesna upravo kao i sam kraj. Naočale nekupljene, haljina također, ali čizme zato jesu.


bolegr @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Ukočenost prijatelja povod je no ne manje bitan od uzroka koji je izlječiv riječju, odlasku u Veliku Goricu, a ujedno je i nastavak je uživanja u suboti drugim sredstvima. Plan radnog naziva ti-kuhaš-ja-čistim dogovoren je dan ranije i praksa je pokazala da od plana i nije previše otklona bilo.

Nema dosadnog putovanja, dosada se nalazi u putniku samome. U ovim se putnicima dosada nije bila nastanila. Sa lijeve strane pratila nas pruga dok je sa desne višeslojni špalir čeličnobetonskostalkenih konstrukcija kao spomenik postindustrijskoj zapadnoeuroopskoj arhitekturi ogoljeloj do osnovnih građevnih već pomenutih elemenata, obezdušenoj i potemkinovski potaknutom oslikavanju dobrostojećeg društva koje je na rubu postati zlatna kopija Borghesove države srebra. Obzirom da je pruga zaopadnije od ceste i da su zgrade lijevo i da pojasnim ranije opisani raspored i referentni sustav iz kojeg gledanje potiče (iako bih da sam dovoljno velik egocntrik rekao da je referentni sustav u ovom slučaju jednak apsolutnom): sjedenje u jednoj obrnuto usmjerenoj autobusnoj stolici za elegantno popunjenije omogućio nam je takav raspored krozprozorskog pogledavanja. Druga takva stolica koju bi maseno nekorektni nazvali stolicom za debele bila je popunjena jednim upola mlađim parom dupadi koja su se prelijevala preko rubnika, a meni najbližem izazvala osmijeh na licu koji je govorio vidiš kako stanemo u jednu stolicu. Pa sam se ja opet sjetio onih svojih stolica koje bi trebale progovoriti i shvatio kako me proganjaju kao vrag grešnu dušu (jel se to tako kaže?), no misli o njim ame brzo puštaju jer pametniji popušta.

Na pola puta prema cilju niknulo je pitanje koje baš i nije izgledalo kao pitanje, no ne bi ga se moglo nazvati retoričkim jer samo je jedno pravo retoričko pitanje ono jesi normalan, već kao informiranje na putu sa kojeg više nema povratka, a riječ je bilo o psima, komada tri. Hm, obzirom na moje zaziranje od te vrste, naročito većih primjeraka, iznenadio sam se ravnodušjem s kojim sam tu informaciju primio na znanje. Vjerojatno me je u podsvijesti držala hladnokrvnim ideja da pas neće nevoljeti onoga tko hranu u rukama ima i možda je može i podijeliti sa četveronožnicima koji su radi hrane spremni postati i prijatelji.

Napuštanje jvanoprijevozničkog sredstva u Velikoj Gorici nije se razlikovalo od onih kako radim dok sam sam dolazio u Goricu.
- Na kojoj stanici silazimo?
- Ne znam, prepoznat ću kad dođemo.
Prepoznavanje je uslijedilo pravovremeno i nakon toga kupovina repromaterijala za organoleptičke užitke koordinirana je i komplementarna sa sadržajem hladnjaka domaćice. Kavovina dobrodošlička nas je okrijepila i ja sam se usudio distancirati od dijaloga monoigrokazom kuhatorij u gostima. Nikakvu senzaciju nisam pripremao jer čin sam bio je jednostavan radi relativne brzine pripreme. Tako je prsno zaplivala ptica oboružana vrganjima u bijelu umaku prošaranom tamnozelenom bojom kakvu Arsen koristi kako bi opisao kasnojesenske zagrebačke dane u mladosti. neotopljenim rudimentima gorgonzole, Svježi kupus sam rezao pješke i to nakon desetak godina bar i rezanci su povremeno bivali širi od dva milimentra, no to nije nagrdilo ukupan dojam koji je bio zadovoljavajući i jezicima i nepcima i želucima.

Bilježim da je generalno čišćenje i pranje počelo sa kosom, ispiranje je nastavljeno malvazijama dvaju nedalekih izvora presječeno jednim susjednim bijelim vinom blago povišene kiselosti, no lakog na nepcu i ugodnog uz poluzreli kozji sir. Ne mogu reći da postoji crna rupa u sjećanju ali večer je u ugodi protekla toliko brzo da je kao da mi nedostaje nekoliko sati.

U neko doba je dvotrećinsko četveronožje moralo u šetnju pa ja tom prilikom moglo biti viđeno nebo sa više zvijezda i tek je šum okretanja radara mogao biti orijentirom u noći. Nije nebo bilo baš zagledano niti se radar čuo od kakofonične etide riječima složenim neki redoslijed po pravilima nekim, ali je čašćenje pluća svježim zrakom razbudilo želju za krevetom i dekicom.

Jutro je počelo, ono pravo jutro, negdje oko pola osam:
- Ićemo ići - tiha je krnja rečenica kroz osmijeh ispuštena. I odlazak je uslijedio skoro pa odmah, dje riječi skoro i odmah poprimaju one karakteristike kretanja brzinom bliskoj brzini kretanja svjetlosti.

Nakon kupaoničkih rituala, popijene kave i slušanja lokalnopovijesnih detalja protkanih osobnim dramama i previranjima uz ono žestoko piće otočana britanskih, pa umornog pokušavanja gledanja u pokretne slike koje se nepovezive smislom radi oslabljene moći percipiranja ne mogu nazvati teve-emisijom, i sve tako djelić po djelić vremena do ranoposlijepodnevnih sati kada se
pojavilo ono skoro pa odmah i tada nam je konačno sretna Gorica ugledala leđa.



Rezime: šest Blizanaca, pet butelja, četiri zida, tri psa, dva datuma, jedan sjajan vikend.

bolegr @ 08:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 7, 2007

Na zaslonu pametne naprave u koju se pretvorilo nekad obično sredstvo verbalne komunikacije, a marke združenih dovitljavanja i djelovanja sjevernoeuropskih i dalekoistočnih tehnologa, iznenada se pojavila poruka. Ponad naslova poruke smiješilo se lice jednom davno, pred oluju ulovljeno objektivom ugrađenim u neku malo drugačiju napravu koja i taj objektiv ima i sve što uz njega treba kako bi prodor i sudar svjetla sa podlogom bio zabilježen trajno. Ovo trajno je sa točke gledanja same materije jer trajno prestaje onim trenutkom u kojem je kimanje glave sinkronizirano sa pritiskom na "yes" pod pitanjem "delete this picture?".


Pročitavši poruku ukoči vrat, a potom lagano podigne pogled prema preostalih 270° četverolista popunjenih trojicom kolega. Vidjevši opću nezainteresiranost za njegovo skoro neprimijetno trzanja na pristiglu poruku, sad malo višlje podigne pogled i okrene vrat polulijevo kako bi zahvatio preostali dio prostora koji bi bio ured da je manji, a kako je velik i kako ga već svi zovu openspaceom, on će po tom takonazvanom otvorenom prostoru baciti pogled pun konspiracije.


Mir. Nitko ni da bi. Dobro je. Zape mu za oko i maglom ispunjen zrak na sjeveru, iznad zgrada pa uz padine Medvednice koje su se gubile u toj magli i sjetio se započete i neispričane priče o Kraljevstvu u kojem su obitavali sestra i brat, Magla i Smog te mnoštvo živopisnih žitelja paralelnih svjetova (rekao si je, a potom i njoj napisao da ne zna kako i gdje će završiti, ali mu ni samom nije jasno što će biti sa svim tim likovima i prostoima). Odagna tu jutarnju priču i nošen upravo pristiglom porukom odluči, ukoliko se to hipnotičko stanje moglo tako nazvati, postupiti prema pročitanom naputku.


Ustaje i nada se da ustajanje ovo ničim ne odstupa od ustajanja koja prethode odlascima po vodu u hodnik koji je dubio nutrinu zgrade zvane rudnikom i koju bi Terry Gilliam vjerojatno iskoristio za Brazil snimati samo da je bilo prostor i vrijeme drugačije posložiti. Othoda tih desetak metara prema sivilu zvanom hodnik i pri prolazu prema njemu otvori i zatvori od kaljenog stakla vrata. Čim je noga kročila na tamnosivu pločicu poda tuneličnog i mračnog hodnika potegne prema kraju i odvojenom odjeljku sa liftovima jureći kao da ga gone sve negativne podsvijesti junaka Kingovih romana, vadio je iz džepa karticu pomoću koje je do sada mogao otvarati vrata između odjela, traktova, tornjeva i katova.


Valjda se nije ništa promijenilo u ovo nekoliko veemenskih jedinica. Tko bi njemu presretao poruke i kontrolirao baš svaki korak? Ipak je on tek mali kotačić koji pokreće veliki žrvanj koji pije krv svemu oko sebe što mu pod kandže dospije, a onda one slabe lomi i proždire bez ostatka. Par koraka prije sučeljavanja sa vratima počinje prednjom je nogom, a to je ovaj puta bila desna, kočiti u maniri vrhunskih klizača hokejaša, a što je znao samo teoretski jer hokej gleda, ali klizanju će vjerojatno kroz koji dan biti bliže no ikada u životu (tu ne računa ono dječje trotoarsko po zaleđenim mlakama). Uspijeva se zaustaviti točno po procjeni i ponosan je radi te procjene, sa vjerojatno glupom idejom da to ponovi na ledu.


Provlači karticu preko senzora koji kratki spoj, nastao usljed prepoznavanja potvrdnog odgovora na upit vrijedi li kartica za otvaranje dotičnih vrata, pretvara u potvrdno piskutanje, a proticanje slabe struje kroz crvenu diodu preusmjerava na zelenu. Čeka otprilike četvrtinu seunde koliko treba da se začuje i reski zvuk iz brave kao znak da je moguće spiuštanjem brave i guranjem vrata ista i otvoriti. Keanu Neo Reeves pozavidio bi mu skupa sa braćom Wachowski na ovom hitroharmoničnom gibanju radi čije se brzine, bar mu se tako činilo, vrijeme ponašalo malo tromije. Namjerno je pomislio na glagol ponašati se a ne na kretati se jer mu se čini da za vrijeme ne može reći da se kreće već bi prije rekao da transformira materiju u preostalim trima dimenzijama.


Manji odjel sa liftovima i rijetko korištenim stubištem koje je obgrljavalo središnji dio sa tim okomitim prometalima prazan je. U kratkom roku isprocesuira nekoliko jednostavnih jednadžbi, o kretanju niz stepenice bez faktora nesreće proklizavanjem, i o čekanju lifta i spuštanju istim u prizemlje ovog turobnosivog zdanja te usporedi dobivene rezultate. Stišće kružni plastični gumb sa prozirnom plohom forme strelice koja pokazuje prema dolje. Dao bi se kladiti da je to jedina plastika koju bi se moglo naći u roh-bau izvedbi ove građevine, ali sada za okladu i razmišljanje o tako banalnim detaljima nema vremena.


Ulaskom u tu klaustrofobičnu pokretnu škatulju stijena od rostfreia i zrcala, pritišće istovremeno gumbe koji označavaju "prizemlje" i "zatvaranje vrata" jer to je kôd kojim će se spustiti do prizemlja bez eventualnog zaustavljanja prouzročenih nekim drugim potencijalnim suputncima prema dolje.


Potrošenih dvanaestak sekundi potvrda je da je izbor spuštanja liftom sa petog kata, bez vratolomija, stubama bio ispravan. Na izlasku se skoro zabija u dvije gospođe na izmaku srednjih godina, u stisnutim bluzama kojima su pokušavale sve karte baciti na jedine preostale atribute vizualne privlačnosti jer za drugu nisu baš i marile, a što su upravo jedna drugoj zaključno potvrđivale dok su se vraćale sa pauze koja je samo bolji naziv za tračpartiju o kolegicama kojih nije bilo sa njima.


Vihor je prejaka riječ za trk kojim se probija kroz aulu i pored pulta, recepcije i radnog mjesta privatnih čuvara reda, no zato bi komparacija sa najbržim sprinterima na 60 metara dvoranski, bila prilično primjerena. Da je tome tako potvrđuje prvo nevjerica čuvara, a onda pokušaj preprečivanja njegove putanje, a potom i sustizanje. Neuspješno. Zato je uspješan njegov prolazak kroz dvostruka automatska klizna ulazna vrata jer su bila otvorena kao posljedica stalnih ulazaka i izlazaka stranaka u ovaj hram materijalističke diskrecije i destrukcije.


Istrčavanje na svježi zrak, onečišćen onim pomenutim parom Maglom i Smogom, i ulijevo, završava nakon desetak metara. Pogled usmjeri za desetak stupnjeva prema gore i zagleda se u jedinstven prizor.


Zajapurena lica što je bio znak loše kondicije, a možda i ne najboljeg zdravstvenog stanja, udisaja koji su graničili sa hroptajima i sa rukom na oružju kojeg je futrola već bila otkopčana, zaštitar dotrčava do njega i zaustavlja se na udaljenosti od oko stodvadesetpet centimetara, a što je pretpostavka, ta udaljenost, jer je razmak između njih bio otprilike dvije dužine ruke, njegove ruke.

- NLO? - upita uniformirani slovkajući, ma šta slovkajući, spelujući engleštinom i zavlačeći ono "o" kao da mu je jedan takav sletio na stopalo, i koncentriran na otkrivanje neobične pojave na zapadnom obzoru.
- Ne... - odgovara staloženo.

Sa osmijehom na licu i pogleda uprtog u nebo zalaska sunca omeđenog oblacima boje bogatstva jeseni, oplemenjenim onom slikom sa zaslona one spravice, projiciranom direktno iz glave i vidljivom samo njemu, ne gledajući, lijevom rukom pruža redaru mobitel sa kojeg ovaj uspijeva pročitati jednostavnu poruku:
"Poviri nebo na zapadu, ak mozes. :)"

bolegr @ 06:29 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, studeni 6, 2007

"Fuck work!" vele tri merkata siestičnoljudski oslonjena o zid dok im se guzice griju na suncem pregrijanom pijesku. I oronuli sokl zida kao da je jednako umoran od postojanja dok se ponad njega stere neravan zid prošaran sjenama rijetke krošnje nedovoljno bliske da bi sjene mogle biit oštrije.

Slika je meni, prizor bolje reći, ono što je tebi glazba. Pokrene se lavina asocijacija i izmile neke kemijskoelektronske veze, povežu tu harmoniju tonova pretočenu u boje i nijanse, polutonove bi to kod tebe bilo, i tako krenu riječi. Zaplešu neki ples nepoznati nalik kakvim paganskim igrama, a istovremeno dvorskim lažnomoralističkim plesovima pa se pretvore u strast tanga na parketu, ledu, u zraku i vodi.

Danas, kada je utorak promolio nos u svjetlost Sunca koje se nama ukazalo negdje oko trifrtalja sedam, danas mi se nekako sjedi. Neka me siesta uhvatila iako joj je vrijeme tek za doći, a ne biti već tu. Pa me to odvede prema nekoliko svijetlih točaka ljudske povijesti.

Michelangelo je govorio da iz kamena samo oslobađa postojeće likove i tijela jer su ona već tamo samo ih svjetlo dana ne vidi skrite pod plaštom suviška kamena. I ja, dok te gledam, shvaćam što dijamant jeste.

Brušeni si dijamant sa svih svojih idealnih, matematički definiranih, pedesetosam stranica (a što matematika jeste već perfektno sredstvo otkrivanja prirodnih zakonitosti) i ljepota je tvoja vidljiva sa najudaljenije znane zvijezde, ali ne samo radi oblina i oblika već radi onih omjera svih tvojih vrlina i mana i svjetla kojim isijava tvoja nutrina. Onog koje je tvoje Ja procesuiralo lomovima, osjetima, mislima i iznjedrilo nešto meni nadnaravno, nešto za što veliš da je samo u mojim očima, a ja samo sliježem ramenima i mogu reći tko je drugima kriv što mojim očima ne gledaju.
bolegr @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 5, 2007

Nebo iznad Trnskog, onog Johnyjevog, uspavanog Trnskog podjednako je sferično kao i iznad U3na. Jedina razlika je ta da ova druga točka gledišta mi je svakodnevica. Čovjek bi pomislio da ga neću ni primijećivati nakon svih tih godina, ali to naprosto nije točno. Pogledom prema gore, iskonski pogled kojim lovac prije odlaska u lov provjerava atmosfersko stanje trenutka sa mogućnošću predviđanja za sljedećih nekoliko sati, pokušavam dohvatiti djelić beskraja vidljiv tek svojim malim dijelom.

Zakoraknem prema kosini u stube zgužvanoj, pozdravim se sa ovostoljetnim četveronožnim utjelovljenjem druge najpoznatije arome osvježivača prostora zlatnog doba blagostanja nesvijesnosti i lakomislenosti (prvo je, naravno, pokošeno sijeno), protegnem ruke prema sjeveru i jugu, što je logično jer gledam prema zapadu, nakratko zažmirim i pogled prodre dublje u onaj svod, udahnem mješavinu zraka i onečišćenja nam sveprisutnih i krenem u dan.

Zahvaljujući trenju u dodiru đona tenisice koja neće završiti kao popust za novi par i asfaltiranog nogostupa te kontrakciji određenih grupa mišićja pokrećem se ostavljajući za sobom nevidljiv ljudskom oku trag, ali dovoljno jakom da me Zmaj prepoznaje iako me od parkiranih automobila ne vidi. Na drugoj, uvjetno rečeno humanoj strani lajne ruka je damska i staračka. Mama kćeri svojoj i Zmaju i Zmajevoj majci istovremeno, drži kožni završetak napet usljed potezanje jedne maltezerske snage (koja je otprilike 1/810 Pferde Starke) i zaziva mi dobrojutro nekako zaneseno skoro kao kad moru dobrojutro zaziva J.P. pa me trgne iz mojeg svijeta svojim snatrenjem na javi i spasi me zapinjanja za kegle koje su ovo jutro bile uobličene u kante za smeće.

Uspijevši izbjeći mrvljeno staklo kao rudimente odvoza krupnog otpada i naftne mrlje veličine drugog mađarskog jezera dokopavam se prohodnog mikrookruženja sa namjerom za otpočeti ono vrijeme koje mi pokriva osiguranje kod poslodavca. Sa neteškom torbom preko lijevog ramena veselo, kao đačić prvašić, krećem po vedru jutru put tramvajske stanice.

Sada nastupa onaj dio u kojem bih trebao napraviti verbalnu piruetu i okrenuti naglavačke cijelu priču nekim trubljenjem šlepera iz Klagenfurta (možda ne baš iz Klagenfurta, ali šlepera oko HaGe spota ima pa bih mogao i neki drugi grad izabrati), ili bi biciklist sa slušalicama iz kojih šprica muzika na sve strane mogao naletjeti na moju raširenu ruku kojom održavam ravnotežu dok ključeve trpam u najmanji vanjski žep pomenute torbe, ili  bi... No, ništa od toga.

Došao sam do misli o zapetljanosti svijeta i opasnosti koje vrebaju na svakom ćošku, ili još bolje, ona, ta misao, do mene, sasvim slučajno, usred noći pokušavajući ustati iz kreveta i doći do kupaonice i usput preskačući kablovinje jake i slabe struje. Ako me struja i ubije bit će to na manje električan način od onoga koji je T. A. Edison konstruirao (mislim da jeste on, ali ako nije nek me prosvijetli tkogod zna). Uspio sam u letu, u padu bolje reći, eskivirati policu, stol, kauč, ali ne i parket koji me dočekao objeručke, mojim rukama objeručke.

I što mi ostalo za zaključiti? Zamka zakrivljenosti posvuda je uokolo i treba paziti ne samo na novim putanjama već i na onim utabanim stazama koje se sigurnima čine.

Da, ponedjeljak bi neki drugim danom mogao biti čisto ugodan...
bolegr @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Naravno da ne pamtim datume i događaje tako enciklopedistički, bliža mi je glavi i rasporedu u njoj folksonomija. Nabacano svega i odsvuda kao u posljednjoj prostoriji iza staje i alatnice, tamo gdje stvari odleže prije nego konačno zasluže završiti u otpadu. Ne pamtim ni Batmanov rođendan, niti najplavljih očiju koje sam istom prilikom upoznavanja zatekao u jedanaestici, sobi jedanaestici, ne tramvaju. Možda zato jer oba padaju 18. ili 19. u mjesecu. Lipnju. Prosincu. Kako koji.

Kava, onakva kavu skuham, a mislim da sam u stanju iskombinirati materijale i momente spajanja istih za dobiti adekvatnu tekuću razbudilicu, uz Time machine i TV Kalendar skoro pa mi dođe informativnija od one uz vijesti.

Tako je na današnji dan jedne davne godine Grad dobio uličnu rasvjetu koja se protezala Ilicom od Frankopanske pa preko Trga do Zrinjevca i vjerojatno je to svjetlo davalo jedan svečani ugođaj, skoro kao onaj koji se prošli četvrtak mogao osjetiti malo sjevernije, i jedne druge davne godine (mislim da sam zapamtio dobro: 1876.) pokopan je na tom sjevernijem mjestu Miroslav Singer, tjelovježbeni učitelj, prvi u mačevanju, prvi na Mirogoju koji danas broji preko 320.000 posljednjih materijalnih počivališta.


Otkud mi sad to? A otkud bih ja znao. Vjerojatno je zapis u poruci koje se značenje ne može odgonetnuti ni uz pomoć one naprave što dešifrirala Hitlerove sljedbenike i što se zove nekako na E (stoposto nije na E već sadrže to slovo u nazivu).

I vjerojatno radi sjećanja na pothlađenu ručicu koju smo grijali kako smo znali dok smo Grad duša i mrtvih tijela pohodili proteklog četvrtka u kasnoposlijepodnevni sat koji se pretvarao u ranovečernji sa svim detaljima koji nose tu prelomnicu skrivanja Sunca za obzor i uz svu ljepotu smirenja koje su došli za sebe naći oni koji hode Gradom nadzemnim.



I zato jer je na današnji dan otišao, pozdrav i Mladenu, ma gdje bio.

bolegr @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 4, 2007

Dan je zubatog sunca. Miris hladnoće uvlači se kroz nosnice. Na uglu Petrićeve i Ilice klobučasto je konkavna žičanogudačka glazba kontinentalne, istočnoslavonske provenijencije. Prikladno odjevena i privlačna u svojoj glasnoj diskreciji privlači posluhe i poglede. Krećem se poput GPRS-om vođenog hodajućeg zombija. Gledam u zaslon i malo preko njega u vrhove cipela kojih vezice miruju, sputane automatskim pokretima mojih ruku, koje se, vezice, tek pokreću u ritmu mene cijeloga šetački lagano, ne divljaju i ne pokazuju sklonost razvezivanju usljed začarobiranosti bliskosti Jedne.

Zvoni mobitel uopćenim zvukom.
- Alo, Aka. Jesam te probudio? - Simplicio zove.
- Ne, zašto? - Ne mogu shvatiti pitanje jer debelo je previše sati da bih spavao.
- Rekao si da te nazovem i da ti kažem da se sjetiš. - ozbiljno mi objašnjava moje želje i pozdrave.
- Da se sjetim? - ponavljam pokušavajući proiknuti u poruke smisao.
- Da, samo da ti kažem da se sjetiš pa ja nazvao. Ti se sjećaj čega hoćeš, a ja odo. Bok.
Tako je. BAš bitno. Nek se ja sad sjetim i sjećam. Čega god hoću. Tko zna čime se glava zabavljala.

A i jučer, "p'bar onda praue plaukc" piše u bilješkama. Odgonetku trebam. Poruka je to koju sam sebi zapisao. Da se sjetim. Nečega što ne smijem zaboraviti. Pisano očito bez naočala. Vjerojatnije i bez mozga.

Iz šake mi se, malo kasnije, a sa terase smiješi Lice. Slika. Upijam kompoziciju. Upijam i detalje. Svaki je detalj - priča cijela. Gledam je i ona me ponese. Poteknu riječi za njom i pretvore se u odični monolog. Jer, zarazan je. Taj smiješak. Memoriram svaki njegov piksel i pohranjujem ga na najsigurnije mjesto na svijetu. Razvlači mi osmijeh usne dok se pokušavam othrvati skupini vrećica koje su me napale, ali kompletan atak onemogućuje im par ruku koji ih sve drži na uzdama, to jest za ručke.
- Oprostite ... - uspijevam zaustiti prije nego me uz vrećice ne napadne i riječ
- Idiot! - Prolomilo se kroz Ilicu podnevne vreve.
Ne smeta, hvala gospođo, zovite me kako vam paše, meni je svejedno. Dok u mislima odgovaram na karakterizaciju mene samoga od strane neznane junakinje, vrtim "jog" na sljedeću sliku, plam koji je čak blizu slikovno opisati moć.

Danas me nenadano obuzelo prelistavanje knjiga starih nekih, kao sudrugova u putu jedinom. Pa premećem po njima i usput, kao da ću nešto naći, lutam virtualnim bespućima u potrazi za malo zaborava, malo mira duši pokušavam kupiti.
Treniram ćirilicu na Bulgakovljevim Zapisima... pa se vratim na neke novijeg izdanja, misli najsvjetlijeg vjerojatno izdanka prvog nam Ugibališta na putu prema Zapadu.

Na televiziji dokumentarac o stolicama podsjeti me na neke davne stolice od prije dvadesetak godina. Stolice koje su trebale progovoriti o tlačiteljicama svojm, nekim guzicama što besramno se oslanjaju svom svojom težinom o konstrukcije, koje su za tu priliku bile drvene, odrasle i sa još nekim ljudskim osobinama, ali rasterećene svih predrasuda i obogaćene prekognitivnim sposobnostima.

Svemir se izgleda nema gdje širiti jer on je i sve ono iza ovoga što se širi. Nemiran je. Svemir. No, baš me briga. Ja jesenski pogled tvoj na dio Svemira egoistično prisvajam i gledam. Okom tvojim i svojim.

bolegr @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, studeni 3, 2007

Poznajemo se, draga moja, jako dugo. Cio mladi život tvoj. I dvije upravo protekle petine mojega. Života. Nije baš da smo nerazdvojni, ali nam se putovi isprepliću neprestalno.

Saznao sam za tebe par mjeseci prije tvojeg rođenja. I već tada si obećavala. Kada si se pojavila u svojem prvotnom izdanju djelovala si kao i svako drugo tek rođeno dijete. Puna pitanja. Iščekivanja. Neizvjesnosti.

I preživjela si boljke dječje i stasavala u jednu podatnu, omamljujuću, opijajuću, moglo bi se reći instituciju. I voljeli su te više nego li su te mrzili i zazirali od tebe i tvojih blagodati. 
No, godine idu i vremena se mijenjaju. Postajala si sve veća, bujnija. Čak i kada smo se počeli rjeđe viđati, strasti nije nedostajalo. Voljeli su te muški, voljele su te i žene. Vole te i danas. I bilo nas je dosta koje si ugošćavala iako si bila tek školarčica po uzrastu. Spol ni jedan nisi preferirala, za svakoga si imala dovoljno ukoliko smo tvoje usluge imali čime platiti.

Otac te je kao najstariju uvijek gurao u prvi plan htijući ti dati na važnosti i poštujući tvoje zasluge za odgoj drugih dviju kćeri svojih. Jer, da tebe nije, ni sestre tvoje ne bi mogle krenuti tvojim stopama darežljivica i nuditeljica nasladama raznorodnim.

Baš ti je bio rođendan, draga moja. Šesnaesti. Konačno si starija maloljetnica i nećemo više imati problema sa zakonom o pedofiliji i prodorima u tvoju toplu i podatnu nutrinu.


Omiljena Birtijo, sretan ti rođendan.

(hvala Kruni koji nije Prijatelj već prijatelj na starijemaloljetničkoj inspiraciji)


bolegr @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, studeni 2, 2007


Ne može mi. 
(ništa)

Ne može kao ja.
(dati se nagovoriti)

Ne može kao ti.
(čestitati petak)






moodswinger @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 1, 2007

Konfuzije mi je danas najbliži po svojoj filozofskoj misli. Dok gledam džepnu vješticu prekrivenu lakoćom dalekoistočnog rižinog ućebanog pokrivača, boca sa vodom je napola ispijena. I nije mi važno je li polupuna ili poluprazna.

Jednosmjerni vjetar, pomisliti bi se dalo da u Mađarskoj repove još ima, mota mi se oko zgrade i šunja poput kakvog tata. Ukrast će sve nepričvršćeno i odnijeti sa sobom tek da se poigra malo i onda ostaviti na najneprikladnijem mjestu kako m se čini. Nismo li i sami takvi?

Kroz kuhatorične mi kanale protrčavaju trakice direktne pernate slijednice dinosaura (simpl.pis.: ptica), komadić adidas slanine, đumbir sjeckan sitnije od slanine, nesjeckani iločki rajnski rizling i žličica dijonskoga senfa. Sve će se svesti na jednostavno, eksperimentalno, usputno. Hranljivo. A potom u sunovrat onom vjetru i još nečem lijepom.

Dok lagano prestaje dvojba nad šekspirijanskofeliksovskim pitanjem, jedino što mogu, uz pomoć onoga iz prve rečenice zaključiti jeste: danas će biti lijep dan.


bolegr @ 11:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.