crta

Blog - studeni 2008
nedjelja, studeni 30, 2008



Moja voo doo lutka nije ko francuska.

Savitljiva je i mlohava ko umorna čuna.

Jer kičme nema da je drži.

Moja vo doo lutka ima samo buljave oči i tamno odijelo.

I kratke noge.

Ali je bezimena i bezlična.

Jer obraza nema.


bolegr @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, studeni 29, 2008
Premijer možda ipak ima plan za suzbijanje krize. Identiteta.

Ministarstvo unutarnjih poslova je napravilo veliki iskorak u Dubrovniku. Dokazalo je da ona "I poslije Tita - Tito" (oprosti mi druže Stari) vrijedi ako se konstanta pretvori u varijablu.

Ili bi premijer možda trebao dat poapsit jedno četri milijuna ljudi i bit miran?

Ili bi možda mogo umjesto graničnih ploča "Republika Hrvatska" napisati "PP Ive Sanadera", naravno da ne kao Propagandni Program, jer ne da nema ozbiljan program za izlaz iz krize makar i crnog vraga zvao u gospodarsko već mu je i propagandni u banani, već poradi kratice Privatni Pržun?

Nikša Klečak je dobio okladu, a ja se kladim da mu je u pisanju ispalo nekoliko nula.

PS
A samo sam vam svima htio čestitati Dan Republike, nekom i rođendan, pa me vijesti povukle za jezik, oćureć prste.

Dakle - čestitam!

bolegr @ 14:14 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 27, 2008
Prohladan jesenski dan. Sumorna hladnoća svaki dobrojutarnji pozdrav u magličasti oblačić konzervira. Mirisi imaju posebnu, pomalo prijeteću notu. Treba se pripremiti jer surovo i škrto doba je pred vratima.

"Vlado! Šta radiš?! Znaš li uopće šta se oko tebe događa?! Ili misliš samo na svoju guzicu?!" - Anka koju su neki od milja, a neki od malih nogu zvali Naka, ljuta k'o ris, htjela ga je zgromiti jer je vidjela bjeloglavog petogodišnjeg malog čovjeka Aku kako sa štamplicom, štamprlekom bi rekli zapadnije od istočne Slavonije, u ruci tetura oko kazana vrelog i opasnog poput neke imaginarne željezne zvijeri što se u Kingovim romanima materijalizira iz zaigranih dječjih glava. Djed, osupnut napadom iz svih raspoloživih oružja, verbalnih bakinih stingera, kaćuša, raketa zrak - zemlja, sjedio je prikovan za štokrlicu poput predimenzioniranog patuljka. Jer, osim ponekad, a to je u vrijeme pečenja rakije i tiješnjenja loze, djeda Vlado (čitati spojeno, op.a.) ipak je bio brižan i odgovoran. I muž, i otac, i djed.

Sve je počelo onako, šeretski, pomalo u nevjerici spram mogućeg.

A kad su pošalice u pitanju nikad mi nije trebalo reći dvaputa. Valjda sam i pri rođenju prvo vrijeme kratko šutio da čujem reakciju bijelomantilskih svjedoka i akterice-majke prije nego li sam prokmečao.

Vidjevši djeda kako podmeće čašicu, konusnu sa prugama izvana, skoro skroz do ruba čaše, iz kompleta kakav baka drži u onom ovalnom dijelu bijelozelenog kredenca i koji ona, komplet ne kredenac, koristi za vodu, a djed uglavnom za gemišt, pa je prinosi ustima, usnama ljubičastim i ispucalim što od vjetra i hladnoće što od alkohola osobne proizvodnje, mali sam ja, a uvijek sam bio tamo gdje je vatra, latio jedne takve čašice i očima i gestikulacijom ruke upitao da jel i ja smijem probati. Djed k'o djed, pomislivši da će me ljutina tekućine uplašiti jer ću vjerovati varljivom osjetilu da je vrela, iako mi je dan prije objašnjava cijeli proces destilacije, od onog prelijevanja koma iz bačve u kazan, loženja i provođenja pare, pa do hlađenja njenog i kondenzacije, i nije znao da sam cijeli proces upamtio da bih ga mogao u detalje prepričati, dopusti mi podmetanje štamplice pod izlaznu cijev.

Oprezno, poput alkemičara ili modernije rečeno farmaceuta, podmetnem šakom obgrljenu čašu onom mlazu nevino prozirne tekućine i pustim da dopola nacurka. Odmaknem se u maniri odraslih par koraka unatrag, podignem čašu iznad glave, prema svjetlosti što je dolazila izvana. Još jedno oko zatvorim, zaškiljim ciljajući pogledom bistrinu tekućine, a ne vidim nego one pruge i sitne krpice, pahulje nekakve u toj tekućini.

Prinesem tu ošacovanu čašicu ustima, u nozdrve mi se zavuče određena količina još uvijek kinetički aktivnih molekula što prislanjanjem na receptore mirisa stvaraju u mozgu sliku neugodnog peckanja, zategnem mišiće koji licu čine ono što se mrštenjem zove, otvorim usta i prevrnem sadržaj čaše u se. U tren mi otrne cijela usna šupljina! Kao da me strefilo dvanaest injekcija lokalne anestezije! Činilo se da će mi poispadati svi zubi. Uši su mi provrile, nekako sam osjetio da se baš to događa, a vjerojatno su bile crvene poput svinjskih nakon odmjerene pekarskopećničjke termičke obrade...

Ali, ja sam faca, meni ništa nije. Nasmiješio sam se djedu, promrmljao nešto kao da je malo vruće, da bi mogao manje ložiti i shvatio da više nisam pod nadstrešnicom zaštićene pecare već sa ujakom kojeg nigdje ne vidim, na čamcu što se izmiče pod nogama od skliskosti vode u dodiru sa katranom premazanim dnom istoga. I nije mi smetalo što mi je površina vode imala teksturu ciglom popločanog dvorišta i što umjesto riječnih galebova gledam kokoši... Ništa mi više nije smetalo...

A tad se pojavila baka...

Ja svojeg djeda Vladu, Vladimira, nisam birao, niti on mene. Nekako smo posredno, preko cijelog jednog koljena što se generacijom zove, dobili jedan drugoga na lutriji života i radi toga smo sretni bili. Bili do devedesetdruge, od tada naovamo samo ja...

Udaljene slike.


* * *


Prohladan jesenski dan i danas. Sumorna hladnoća svaki dobrojutarnji pozdrav u magličasti oblačić konzervira. Mirisi imaju posebnu, pomalo prijeteću notu. Treba se pripremiti jer surovo i škrto doba je pred vratima.

A meni svako malo u glavi odzvanjaju pitanja baka Nake (čitati spojeno, op.a.).

Vlado, šta radiš? Znaš li uopće što se oko tebe događa? Ili misliš samo na svoju guzicu?

Vladina
briga za malog čovjeka, postoji li?

bolegr @ 14:56 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare




Vozi se drug Tito u vlaku kad odjednom vlak stane. Pita on pomoćnika zašto je vlak stao,
a ovaj mu odgovara da nema više pruge.  Na to će drug Tito:
"Pa zovite omladince da prave prugu da ljudi mogu ići dalje."

Vozi se Anto Marković u vlaku kad odjednom vlak stane. Pita on pomoćnika zašto je vlak stao,
a ovaj mu odgovara da nema više pruge. Na to će Marković:
"Pa zovite drugove da skidaju prugu iza vlaka i stavljaju ispred da ljudi mogu ići dalje."

Vozi se Sanader u vlaku kad odjednom vlak stane. Pita on pomoćnika zašto je vlak stao,
a ovaj mu odgovara da nema više pruge. Na to će Sanader:
"Pa zovite radnike da ljuljaju vlak da ljudi misle da idemo dalje."

bolegr @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 26, 2008
Probudi se i oslušne pticopjev što se kroz dvostruka okna prozorska, vakuumom ispunjena, ipak probija, protrlja kugle veličine srednjeodraslih mandarina, skine koru što se kapcima zove pa se zabulji u bljedunjavo magličastu sliku dana. Spusti ruku desno od sebe, ali je hitro povuče u strahu nalik onom neiskusnog putnika kakvog plitkog amazonskog čamca, neke južnoameričke inačice čikla, u predusađenom strahu od piranha, krokodila, amazonskih delfina, močvarskih rukojeda ili kakvih drugih gladnih nemani. Arheološki primjerak ženskog bića ravnomjerno se nadimao i ispuhivao kroteći jezik grlenim grotlom. Bolje to ne dirati.
 
Ustane. Spusti stopala njegovanih noktiju spremnih za zakačiti sve što je pri nozi pa ih pažljivo ugura u šlape dezena pruga sa pidžame. Stalno mu govori da bi trebao dezen mijenjati, a njemu ovaj baš paše. Protegne ruke uvis koliko da u pluća upusti maksimalnu količinu mješavine podsljemenkog zraka sa svim pripadajućim toksinima. Pomisli kako bi sad bilo lijepo kod brata u atriju se buditi, i nekako odoli posao voditi, al ne ide, bar još neko vrijeme, dok ne svrši ovu misiju ovdi.
 
Napravi par čučnjeva radi oživljavanja cirkulacije, poskoči nekoliko puta tako da zaškripi parket, čak se i Wiehlerovih konja na pojilu glave malo iskrenuše. Sreća da u suterenu nema više susjeda. Uhvati se za mobitel što mu neki dan povodom pada cijena poklonio mudri imenjak pa se obrecne: "Kakvo dobor jutro, majkumu?! Pa jel ti znaš koji je datum? Zovi mi Božu da mi se nacrta u deve u uredu... Kako kojeg. Bilo kojeg..." pa tresne tom spravicom o stol, pogleda je i shvati besmislenost spuštanja mobitela koji nije slušalica na stol koji nije kućište telefona...
 
I zato: svi za jednog, sve za jednog!
 
* * *
 
Košnica nazvana po svijetlom primjerku ljudske vrste dupke je puna, k'o šup... šipak, rekli bi neki, oni odoli odmah bi pomislili na nar, a ovo odgore na srbiguzicu. Mravinjak. Jato riblje sitneži. Sve što pojedinačno beznačajno izgleda, a u masi dokazuje postojanje neke kolektivne inteligencije (ovu posljednju riječ čitati sa velikom dozom razumijevanja). Ili kako je to Pjesnik jednom rekao: "Kada su dizali ruke uvijek je bio >>za<< ".

Veličanje snage jedne Partije u višestranačju. Veličanje Jedinog mogućeg Vođe Jedne Partije. Veliki Pjevač otvara Usta. Pjeva Veliku Pjesmu. Veliki Vođa je razdragan. Maše Velikoj Masi sa Velike bine. Veliki Sabor Velike Partije.

Samo je jedna mam... piv... Partija.
* * *
 
Žuljave ruke postale su neispravljive. Ne sjeća se kada je posljednji puta protegnuo prste. Jeste jednom, ali je zapucalo k'o što je devedesetih za Badnjak znalo. Ova žlica jedva se vidi u šaci kolika je. Tup zveket o limeni tanjur miješa se sa kmečanjem male. Šesto je, za sljedeće bi mogao Mileta za kuma zvati. Pmoglo bi. Pet iljada eura čuo je da daje kumčadi. Krov bi mogao završiti, skinuti najlon i staviti pravi crijep, i ožbukati isto, a ako ostane kupio bi peć na drva. Novu...
 
Zagledana u monitor dvotucetne dijagonale, umorna od posla koji mora biti gotov, a drugi ni da bi iako je njihov pa podmeće svoja ravna krhka leđa, lupka desnim kažiprstom po slovu J. Ovdje vuče bar za troje, organizira, kontrolira, pribavlja, usmjerava, doma za četvero kad treba, u statistici pokriva još pet umirovljenih tijela od kojih je skoro pola mlađe od njenoga. Ako ništa, sigurna je sigurno da vrijedi za pola dijagonale ljudi, a vrijedi i više...
 
Čas na ulici, čas u parku, ponekad u kakvom dvorištu smežurane glave zavučene u dvanaesttisućakunske plastične otpadne kontejnere umjetnozelene boje, izblijedjelo od propuštanja svjetlosnog snoplja i čestica, oko pokušava prepoznati ambalažne konture u masi odbačene materije nastale procesom zvanim razvitak civilizacije u postpotrošačkom dobu...
 
Uvalio se, a znao je od početka. Svešto je računao, krivo je računao, ona zemlja što je trebala biti neka garancija za budućnost, za starost, otišla. Kad su mu došli ponuditi peterostruko veću cijenu, prov su mu se oči zažarile, a onda je počeo razmišljati, ako njima toliko vrijedi, onda sigurno postoji neka kvaka. I jest da t anjihva ponuda nije bila od onih koje dobivaš svaki tjedan u životu, ali kad je odustao shvatio je da je trasa autoceste izmaknuta za kilometar i da više od onoga nikad neće dobiti. Neće ni onoliko...
 
Riskirala je, a još nije sigurna je li dobila. U ime karijere odrekla se karijere, radi njegovih sezonskih poslova zanemarila je svoju razigranu dušu, zatovrila je u četiri zida plača da traži smisao tamo gdje ga neće naći. Sve podredila onome kojega si je obećala. A nije morala...
 
Meditacijom i mirovanjem do sporog smanjenja mase i težine. Na pola. Uštedjet će na hrani. Mjesečno sigurno preko trista kuna. Pa puta mjeseci, nakupi se toga. A i odjeća, ponovo će moći stat u onu od prije pet-šest godina što valjda nije istrunula na tavanu, il se kakva živina nakotila u njoj. Knjige će prestati čitati, ili će ih krasti. A i na Hreliću se prodaju ko čokolade, tri za deset. Tri za deset. Kao i mnoge druge stvari u njegovom životu. A da je rasprodaja dobra, ne bi je trgovci džebe nudili...

Narod? Tc. Tek heterogena skupina pojedinaca, jačih, slabijih. I katkad se slični nađu, oni koji mogu jedni s drugima, i žele to uvijek i zauvijek. Katkad i ne.

* * *
 
Turobno ovo višestranačje. Još krajem osamdesetih i početkom devedesetih, svi smo se busali u prsa junačka, netko malo kasnije ostao na busanju, netko na busenju, i tako je to. Jer netko mora i povijest pisati, kako želimo višestranačje. A znamo kako je sa željama: želje pažljivo treba birati, jer izbor može i krivi bit.

Ali, ne smijemo zaboraviti jednu stvar. Nekoliko stvari (da, opet mi jezik brzoplet i psrti mi također). Za razliku od onih koji su imali odgovor i tražili pitanje, politološkofilozofski konzilij ima pitanja i odgovore traži:

- Ima li života poslije Dvadesetdevetog, koji bih ja, bajdvej, proglasio blagdanom i to tako da ga se može svakako zvati. Al glavno da se slavi. Oni koji se srame svoje prošlosti slobodno ga smiju nazivati Danom svinjocida, a oni koji su svjesni svojeg postojanja i povijesti smiju ga nazivati i Danom Republike (nek mi se javi netko tko je u to doba živio, a da nije bio sretan tog dana, ako ništa drugo jer je bio neradni. Dobro, evo ja prvi imam dvojake osjećaje spram tog dana. Veselje neidenja u školu malo muti nesjećanje posljednjeg poljupca koji mi je na nehodajuću nožicu na taj dan jedne daleke godine spustila baka Jacenta, al ja i tako nisam anketno tijelo pa se ne računam).

- I od kada, pobogu, seže tradicija višepartijskog sustava na ovim prostorima?
 


Aj' sad i ovo, iskreno: jel' kome zasmetalo ono vakuumsko punjenje međuprostora prozorskih okana u prvoj rečenici?


bolegr @ 15:35 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, studeni 25, 2008
U krizna vremena, kada su ljudi ispred politike, jer prvi redovi idu prvi na stratište, ali i u banani, i u banana državi jer je cijela država banana u banani, ljudi su skloni svakojakim radnjama, ali ne dućanima već učestalim potezima kao na primjer prekomjernom posvećenju nekim prilično nepotrebnim, zapravo neželjenim pa čak nedostupnim istvarima. Tada, u ta banana vremena, nerijetki se odaju prekomjernom konzumiranju hrane i pića, nabavljanju odjeće koju na se navuku samo prilikom siprobavanja iste (ako i tada), vjerovanju u čuda. I jest da su čuda moguća, ali neka su čuda ipak čista zabluda, unutarnja projekcija zamagljena uma i pogleda (ovdje dakako ne spominjem prepoznavanje ljubavi tamo gdje je nema, jer to je nešto sasvim drugo).

Superjunaci
(je li bolja zvučnost riječi superheroj? ma i nije) posjeduju određene kvalitete koje društvo ocjenjuje pozitivnima plus još neke kvalitete koje ga čine osobenim, neoibičnim,... pa haj'mo reć i pomalo otkačenim. I supejunaci se pojavljuju kada je toj velikoj većini teško.

A gdje su danas superjunaci?

Ostarili, okoštali, otromboljili se ili usahli, kako koji. Superhik se ugušio u poplavi buteljirane kemije onostranog podrijetla. Betmen se bacio u poso sa minipraonicmaa novca što se kladama i klađenjem, Heman se upustio u bludne radnje po školskim zahodima i razdjevičio se, Superman se počeo presvlačiti u Dieselu, a mladica Superhrvoja se zapravo nikada na ovom svijetu nije ni primila. Čak i onaj Ljermontovljev junak odavno je zaboravljen, pregazili ga vrijeme i tehnologija.

Baš kad pomislite da je vrag odnio šalu, jer viceva tek tu i tamo, na kapaljku odjednom ničim zazavan, ali po gardu se vidi da je on i izabran, pojavi se naš superjunak u svojem pravom ruhu! I sve je kod njega tu i na mjestu. Zanesen (ne zanosan) pogled pjesnika. Sklonost pošalici, komediografskom. Diskretna pedantnost (ops, sori, krivi link). Privrženost ponekim ljudskim porocime, odlučnost u danom trenutku (pravi link), pun razumijevanja i podrške za suradnike,... ma svega u njega.

Upravo, analnog karaktera (nema direktne veze sa seksom već sa psihološkim profilom, osim ako sâm Freud ne derivira jednadžbu), sa karakteristikama koje su lakoprepoznatljive, stigao nem je - Stegnireman.

bolegr @ 08:25 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 24, 2008
"Motorni vlak iz smjera..." začujem glas kreštav i zupčastometalan, kao iz radioprijemnika sa 13 tranzistora onog kojeg je otac tranzistorom zvao, radioprijemnik, a meni nije bilo jasno kako jedan tranzistor može imati 13 tranzistora i jesu li to možda neka djeca tranzistori što unutra sa malim ljudima rade na tome da ih se može čuti, no sve sam prevladao otvorivši tu crnu bakelitnu kutiju američke proizvodnje, dar bratu u domovini, i pronašavši u šumi nebrojivo mnogo tornjića, čunjića, minicisterni raznih boja i prugica, trinaest istih tronožnih šeširića što su nalik nekim čudima sa naslovnice Tolstojeve Aelite (oje sam u predpismeni slikovničko doba, to kao neko moje osobno prethistorijsko, naučio prepoznavati po naslovnici, a malo kasnije i po redoslijedu izgovorenih glasova sam mogao vizualizirati dotičnu) i usput se razočaravši radi neupoznavanja sa malim ljudima koji su tako lijepo pričali, pjevali, svirali, pa se zapitam kako današnja nanotehnološka dostignuća djeluju na dječju maštu?

"... na drugi peron prvog kolosijeka dolazi u...". Uteče podatak, isteče. Iscuri iz zvučnika nalik megafonu poput meda sa žlice neoprezno držane van tlorisne projekcije kruha sa putrom, poput... opet sve curi, slijevaju se riječi, nizovi cijeli. Ha, megafon... mikrofon... A što je sa gigafonima, terafonima, nanofonima,...decifonima? Ljudi. Prečesto kolokvijalno isključiva vrsta.

"... ponavljam,... motorni vlak iz..." ponovit će službeni spiker slična glasa onom što nekad po stadionima najavljivao promjene rezultata kao da ih na tribinama već nisu svi znali držeći mahom ljevicom preteče današnjih em-pe-tri-četri plejera, ciglice radioprijemnika sa izvana pričvršćenim gumom za tegle celogfanom poklopiti, nezgrapnim baterijama adekvatne voltaže jer onih odgovarajućih, veličinom, nije bilo za kupiti.

I opet me odvuče nit čvrsta kao paukova, kao čelik kevlarom armiran ili obrnuto, kako god bilo, i povuče mi glavu na spuštanje i upiranje pogleda u vrhove cipela, polukružne, tamnosmeđe, vulkanizacijom i opšivanjem vezane za potplate, da odole kiši, na gledanje u par crta nastalih u susretima međusobnim ili sa nekim drugim cipelama, usputno kao što to u uskostaznoj mimohodnji može biti. Među stopalima, pa uokolo njih, cijelo je prostranstvo tvrdih keramičkih pločica karamel boje, duljine dijagonale korijena dvostrukog kvadrata stranice od trećine pedlja, mojeg. Fuge su tamni utori sa naslagama katrana, nafte i prašine, sasušenog blata, zemlje bi rekli, i sa svom silom podataka o kretanju putnika namjernika i putnika slučajnika što su ih na ovoj stanici svojim stopalima tlačili.

Malo dalje, rubnik je, stepenica nevelika i ne prilagođena standardima niskopodnih vlakova budućnosti, već erotomanska u zavjeri sa stubama koje se spuštaju od harmonikastih vrata šinobusa i u penjanju čekaju svaku žensku nogu i zadizanje suknje do pedalj iznad koljena, do one granice zadebljanja ruba ženske čarape ili, ako je zima jaka, do gume ružičastih ili nebeskoplavih dukser gaća koje svu erotiku ubiju u hipu. Ne dižem glavu već očne jabučice usmjerim malo višlje, fokusiram pogled na čeličnosive i čelične horizontalne pravce što se na obje strane vidokruga gube u perspektivi i beskonačnost guraju u jednu točku, perspektivnu i bezdimenzionalnu nulu. Iza njih, poput šibica sa rascvalim glavama povezanim crnim nitima nalik mislima zuji i bruji informacija, energija tako da ni pticored što kandžama drži te niti u zraku tom protoku ne smeta.

Zamagli se najednom pogled audiovizualnim srebrnkastomutnim velom čije se trake polako pretvore u skupine točaka, pa prestanu biti monotono srebrne i daju se povezati u neke već viđene oblike, boje. Onâ, sad prepoznata labava vrata se otvaraju i to panonski utovljeno svijetlosivo truplo na tucanik ispušta svu prepisivačku raskoš praktične konfekcijske industrije i svu invenciju jedinstvenosti inspiracije ručnog rada ovijenu oko varijacije na temu ljudskog roda.

I sve to prođe. Po tucaniku, po pločniku, po betosnkim improviziranim reperacijama tla i zaputi se prašnjavim stazama kraticama prema parkiranim biciklima, automobilima, i još kojekakvim vozilima. 
Otkuda? Zašto sad? I, kamo?

Malo potom utiša se žamor, utiša se huk, klopot, škripa...

"... stoji na drugom peronu prvog kolosijeka i kreće odmah.". I taj glas željeznog i željezničarskog najavljivača... tako je nebitan. Jer loš sam slušač, uostalom kao i govornik.

A izgleda da se i vlak koji čekam ne zaustavlja na ovoj stanici.

bolegr @ 10:35 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 23, 2008
Dan je hladno sunčan, a plavožut plamičak, kako li se samo u zeleno ne pretoči, pleše na glazbu topline koja ga iznjedri. Svjetlosne zrake u padu očešu se o pikoprašnjaste letjelice i uz dobru dozu tihog nagovaranja natjerju te da se latiš čišćenja.

Iz izloga, sa police, iz kataloga, offset ili online, izabireš krpu nekako prirodno odgovarajućeg oblika, veličine, boje, uzorka dezena. Jednim potezom ruke, zamahom, laganim trzajem, povlačenjem, digitalnim, prstnim, stiskom biranim redoslijedom telefonskih tipki, lijeve plećke računalnog miševlja, dozoveš je u rukohvat, prinosiš je i licu, obraz na nju naslanjaš kao utorkom, i odnosiš je do grijanja stisnutu pod rukom.

Prelaziš njome po vrijednim detaljima života, povremeno je ostavljaš, na kraćem ili dužem čekanju, poput na kratko prekinute razgovore, pa joj se opet vraćaš i trljaš njome po flekama života kako bi upila, krpa, suvišak boli, onu količinu koju duša ne može apsorbirati sama pa rasterećena i ojačana odlažeš u stranu tu pretočenu bol, te strahove, dvojbe, a potom je, pomno čistiš, pravi program obnavljanja čistoće izabireš pa je poslije na čistu dvorišnu zraku sušiš, glačaš je uz najfiniju glazbu koju bi uho trebalo slušati...

I kotrlja se sve uokolo. Kotrlja se sve i iznutra. Pomiču se koordinate svih dimenzija i kroz iste te ruke što krpom su prašinu neku stvarnu ili samo tvojim očima vidljivu skidale, u živu klepsidru pretvorene, curi pijesak, onaj fini, što u sebi sadrži sićušne pločice sa fasada pradavno oklopljenih morskih bića. I sve rjeđe se ruke krpe one pomno odabrane hvataju. Sve je češće krpa negdje u kutu, u dnu ormara ležala i vjerno čekala svjetlost što kroz vrata ulazi skupa sa rukama koje život znače. Sve rjeđe ih je viđala. A i zgužvana ta krpa u zapećku tom valjda postane, pod čudnim kutem pada svjetlosnih zraka, čestica, vidjelo bi se možda i da je kao apšisala, onaj traženi oblik izgubila. Od trljanja bit će kao, od pranja, zasićenja.

I bi krpa pretvorena u podnu inačicu što je sve rjeđe imala prilike biti u rukama koje su je iz mnoštva izvukli. I dodiri postanu sve rjeđi, hladniji poput na suncu odstajale vode, sve dok jednom umjesto na funkcijsko obnavljanje, ruka desna ne otvori vratašca, ona ispod sudopera, a lijeva je odbaci poput kakve istrošene deformacije...

A onda, pogled upreš u pod, u ruke, u sve...


bolegr @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, studeni 22, 2008


Sanjaju li krpoidi baršunaste ruke?

 
bolegr @ 06:32 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, studeni 21, 2008
Na prepad je uletio, izgurao umoran četvrtak i preuzeo titulu sadašnjosti. Petak.

Miris svježeg duhana sa notom oraha, ili mirisi oraha i duhana, odnekud se uvlače u nosnice. Snijeg se na tren povukao iz aromatske najave. Šekspirijanska pitanja i lakonski odgoovri odgađanja. Ogledalo se nadvilo nada mnom poput suca nad krivcem koji to zapravo nije. Prijeti. Okrenem glavu za devedeset i pustim da mi tamne zrake sa ruba ulice odsjednu u oku. Pustoš. I vani i unutra.

Kao da su se četrdesetosma, četrnaesta i tridesetšesta spojile u jedan turbulentan momenat, sve se smiješalo do neprepoznavanja. Slike kao na Fordovoj pokretnoj traci prolijeću, prelaze iz ruku u ruke koje ih prevrću, pregledavaju, odbacuju dalje na traku ili pored, u koš, otpad, škart. Ne prepoznajem svoje sljedeće mjesto postojanja. Ne znam ni jesam li na traku dospio.

Prislonim se uz hrapavomekanu trokutne osnove bež prizmu, osjetim svu punoću prazne mase, zatvorim oči...

Otvorim oči...

Isto.

Čak se ni ne zakreće ništa. Ne vrti se ništa. Osim onog ringišpila pred dječakom ozarena lica i kose ustranu raspuhane jednosmjernim vjetrom.


bolegr @ 07:43 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 20, 2008

Iskustvo je bitno.


bolegr @ 15:28 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Kako, kada i zašto putem gubimo neke dijelove sebe? Ili ih ipak imamo negdje, samo malo skrivene, nedostupne?

Ako kojim slučajem nakon prvog pročitanog <rukopisa potražite križić u gornjem desnom kutu (na macjeziku bi to rekli "crveni kružić u lijevom"), onda tu ni nemate što tražiti, a ako nastavite, znači da nade ipak ima.

A ovdje? Ovdje se ništa promijenilo nije: virovitica, pahuljica, utorak, srijeda, nedjelja,...

bolegr @ 08:39 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, studeni 18, 2008
Osnovno je da remen, kaiš bi rekli nekad, a sad nas kao sram tuđica, stegnemo na čvrsto, kao što je jutros minus u termometrima stegnuo na dva, odozdo ak' je nula površina.
 
Svi se nešto uzjogunili ovih dana, graknuli na prvog među jednakima u vladi, bune se protiv naputka dr Uroša o ukidanju božićniih darova u državnim i javnim preduzećima. Kao da narod zaboravlja da je najbitnije da remen dobro stegnemo tamo gdje najmanje boli, a to je na tuđem struku. Osim toga, mi kao sekularna država ne bismo trebali favorizirati samo jednu felu blagdana pa je opcionalno ili dodati sve ili ih detronizirati. A i šta se ima narod buniti kad je do kraja osamdesetih slavio Djeda Mraza kao vrhovnika darovne službe?

K
ako se pravi vođa prepoznaje u kriznim situacijama, ja osobno cijenim odlučnost prvog čovjeka vlade i njegove predložene poteze treba pomno razmotriti prije nego ih se popljuje. Ali, kako mi u Hrvatskoj imamo cca oko otprilike četiri milijuna izbornika kojekakvih sportskih reprezentacija, nešto manje novinara i političkih analitičara, tako imamo i barem parstotisuća reformista u sjeni. Kako ne volim biti u sjeni ničijoj, ja svoj skromni vid reforme dajem svekolikom pučanstvu na razmatranje. Sve kvalitetne kritike su dobrodošle i bit će razmotrene, a po potrebi i ugrađene u potencijalni oblik prilagodbe društva stanju u cilju izmjene stanja poradi dobrobiti društva.

Ovako, č
etrdesetak tisuća zaposlenih u tijelima državne administracije, ministarstvo unutarnjih poslova sa oko petnaestak tisuća ne računam jer su oni ipak već većinom na ulici, impozantna je količina. Nećemo sad brojat kovalentne veze među njima. Ipak je to bazni dio administracije, a i dobro je da ih je što više jer će više božićnica biti uskraćeno. Jer matematika je egzaktna: ako je iznos božićnice 1600 kuna jednostavnom matematičkom operacijom dolazimo do ušteđenih 64 milijuna kuna, a što je dvostruko više nego da je administracije upola manje.

Ovo gore navedeno nije konačni iznos uštede. Ali nije ni rješenje. Jer Gaussova krivulja ako je se promotri (a prepoznat je se može jer pomalo liči na šešir ili slona kojeg je progutao piton) govori da se kvalitetni potezi mogu odraditi blizu središnjice. Krivulje, moći, čega god.

Tako bi za početak od one gore navedene mase treba naravno izdvojiti zaslužne državne službenike koji su označeni kojekakvim biljezima poput službenih kartica i vozila, te garniturama fotelja dobro raspoređenih po dnevnim boravcima koji se u njihovom slučaju zovu nadzorni odbori, a čije su samo osnovne plaće godišnje teške oko tri milje kuna. Njima ne treba ukinuti božićnice već treba ukinuti njih, 'oćureć pojedina ministarstva pa pospojiti srodne grane, a možda nastaviti sa popunjavanjem tih mjesta nekim sposobnijim primjercima, i time uštedjeti.
 
Oke, unutarnji Kasnomarko sa svojim Farberom već radi i treba im dati bar sto dana koliko smo naivni davali cijeloj ovoj vladi (jebate, sreća da nismo na samom sjeveru Švedske gdje dani po pola godine traju), pa možda razriješe dva-tri zločina.
 
Zato na primjer, priznam da me zamalo počeo mučiti ministar obrane, Branko Vukelić, ali sam se dosjetio. Obzirom na njegov trenutni način obavljanja funkcije, uhljebit ga ne bi bilo teško na mjestu čuvara bilo koje furde. A kako nam nad glavom visi giljotiNATO, upitno je uopće postojanje ovog ministarstva jer tko bi nas dirao kad budemo imali ovakvog čuvara? Osim toga, ako se Francuska može savezu vratiti, zašto ne bi mogla jedna Hrvatska pristupiti? Ipak smo mi nekakav subjekat. Da, al' u prostoj rečenici, po složenosti, a možda i po vulgarnosti. A ne, onda je to objekt. Hm.
 
Instrumentalni ministar bez dlake na jeziku kad ni jezika nema jer da ima sigurno bi nas izvijestio kolika je dobit od turizma ove godine bila, mogao bi se komotno vratiti u Novu Raču. Ili bar u Bjelovar. Jer tako malo mjesto već je dalo svoje velikane. Jedan je manje znani fotograf Tošo Dabac, a drugi konobar Dnevnog Boravka, Podrumario. Svoju bi fotelju mogao prepustiti Zdanku Kovačičeku hrvatske politike, liku ministra za sva vremena, Boži Biškupiću (mentor, kako bi ga moj prijatelj Gallax nazvao) koji bi mogao ovaj turizam pripojiti svojem ministarstvu. Time bi znatno bio smanjen balast (balast=suvišan, nepotreban teret, riječ koja u rječniku vlade ima zasluženo posebno mjesto).

Ministra za regionalni razvoj, Peru Vinara oslobodio bih stege vlade i kravate i pustio ga niz Mrežnicu, ma ne, pustio ga da Ilokom objašnjava značenje riječi nepotizam, a povjerenika za obnovu i povratak, Slobu Uzelca pustio bi da se odmori od hrvatskih nazivlja koja su mu u ratnim godinama javno smetala
, a njegovo bi ministarstvo spojio sa onim zaštite okoliča, prostornog uređenja i graditeljstva. Dotičnoj bi ministrici preko veze nekako trebalo dat posla kod Rojsa, a na njihovo mjesto bi se čisto dobro uklopio kao honorarni glavom i Mile Bandić, jer što sve čovjek stigne za dan napravit, sigurno da ima još neotkrivenih potencijala. A možda ga i koji dio naziva ministarstava asocira na kakav potez. Regionalnog povratka naprimjer.
 
Samohranu majku, ministricu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, žrtvu nebrojenih kleveta i laži rasteretio bih potprecjedničkoministarskih obveza kako bi se mogla posvetiti svojoj obitelji, a njeno bih mjesto prepustio don Anti Bakoviću (nema t iza don), isto novinaru, ali i piscu, suosnivači Pronatalitetnog pokreta u Hrvatskoj, političkom analitičaru i nadasve samoprijegornom i samokritičnom božjem slugi Crkve u Hrvata i čovjeku koji sigurno još nije rekao sve. Jer titula don't odnedavno ipak bolje stoji seksologu teoretičaru Anđelku Kaoćunku.
 
Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja i onog mora, prometa i infrastrukture imaju nekoliko poveznica, more je samo jedna kap-poveznica u moru, a između svih drugih važno je zvati se Božidar (jeote, šteta imena, stvarno), a kad smo kod kapljica i Božidarâ, ovo bi mjesto moglo pripasti onda čak i Aliću jer glumac je glumac je glumac, a takve intendant voli.
 
Slatkorječive, poslije-pojedem-govno-radi-istrčavanja-pred-rudu, ministre Dragana i Darka jednostavno bih poslao na vlastiti teren u -torije. nakupca Darka u sana-torij da se liječi od bolesti laganja, a Dragančeta u kakav zaigrani znanstveni labora-torij da pokušaju izolirati i eliminirati gen samodopadnosti i samopromocije. Resorna pripadajuća ministarstva ostavio bih bez čelnih ljudi, jer gore biti i tak ne može.
 
Vanjskoposlovnog (kako inverzna titula, nit vanjski nit poslovni) Jandrokovića bih preselio u suteren Kozarčeve 21 jer kad se ne izvlači premijeru iz guzice (tko ga je zadji put vidio?), onda nek mu i doma bude pri ruci, 'oćureć pri guzici, a njegovo mjesto dobro bi popunila (ne mislim fizički poziciono već titularno) Žuži Jelinek, žena sa međunarodnim iskustvom, iskonskom ženskom mudrošću i materijalnom neovisnošću, a i, kako sama za sebe veli, iako u godinama još uvijek spretna i sposobna. Sašit. Svakoga.
 
A za ministra gospodarstva i financija umjesto dosadašnjih Stanlija i Olija (ovdje riječ balast ne prolazi jer postoji ravnoteža mase, koliko je težak Ivon, toliko je lak Damir) predlažem Zdravka Mamića, a njegov prvi potez, bi bio svojeg brata Zokija, poslati u Južnu Ameriku na dogovor o transferu Eva Moralesa i Huga Chaveza u Din... Hrvatsku, i to ne za dva igrača s klupe već za udarnu postavu. Hm, a šta ako jedan od ove spomenute dvojice odluči... ?
 
Ovo smanjenje broja ministarstava rezultiralo bi lijepom uštedom, ali ne bi se piramidalno srondavalo pod utjecajem ikakve sila, tako i one gravitacije pa bi administracije doživjela tek preraspodjelu, a ne bi bila napadnuta opasnim nepopularnim mjerama rasterećenja suviška radne snage zvanim virus otpuštanja, jer kad su već jednom uhljebljeni, a u skladu sa naslijeđem koje vladajući naučiše u prošlom i omraženom sistemu koji je bio nazadan jer nismo imali naprimjer ni mobitela ni interneta, bilo bi ružno da se kvari statistika (ne)zaposlenosti.
 
Ali, da ne bude da ja imam nešto osobno proti pripadnika vlade ja bih drugi recesivni remen ovio oko saborskih trbušina i zastupnike počastio zborovanjem, zborenjem i mučanjem na volonterskoj bazi. Pa tko voli nek izvoli.

Dalekosežno gledano (a što dalekovidni kao ja sigurno mogu), ove bi mjere za razliku od ukianja Božića ipak imale sigurno snažaniji učinak na ozdravljenje i oporavak društva kao osnovne platforme uspjeha kako pojedinca tako i obitelji, malo više od onih dvjesta.

Treći takt remenske stege od volje vam.

A
da, satove 'opće nisam računao.


bolegr @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 17, 2008
Dan pomalo drugačiji. Kao da svaki ipak nije. Neobičan okus u ustima. Neobičan miris u zraku. Vožnja do posla neobično kratka. Kao i radni dan. Prozboreno dovoljno rečenica, završene poslovne dileme. Ključ je u ruci.

Vrijeme odlazaka, dolazaka, ono zabilježeno, i voznim redom se zove. Gužva je poslijepodnevna uobičajenog intenziteta. Grad su počeli kititi božićnim uresima. Samo fasade. Ljudi su promrzlih lica, ruku, pogleda. Nemir u njima je spokojan u svojoj postojanosti.

Vele meteorolozi da će zima topla biti. Neurokirurzi šute. Zvuk koračaja u dubokim cipelama, kaput. Ja. Prvih pahulja još nema. Ni otisaka stopala u snijegu.

Ravnina pod kuglom projicira iracionalno. Razine dostupnosti su pomjerene.

Kupio sam otirač i pitu od jabuka. Vješalica je stigla kući. Nemoj kasno doći.

bolegr @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Sreća da je danu kraj. Iako, imao je i lijepih trenutaka. Daju se sami prepoznati pa ih neću navoditi.

Rukopis mi baš i nije neki. Taman za pisati dijagoze, anamneze, recepte i uputnice... a ne, i to je već pretočeno u strojeve. Prepisujem prepisano. S papira u stroj, traktor generacije R52, a zato jer sam sa zaslona smrznutog traktora uspio prepisati jer mi se nije dalo ponovo smišljati redoslijed .

I, prelazi li eliptična rečenica u parabolu ako su joj fokusi ako su joj fokusi izmaknuti u beskraj?
Ma bolje da prepisujem:

sve( )to znanje, tajnoviti odmaci od sada u oba smjera, ne, ne šalim se

Kako nedjeljno kuhanje nema čarolije, a nit mi se nešto ne gledaju zidovi, obnaženi bez tapeta boje hrapavog neba, ne samo su tapete hrapave bile, nebo je glatko poput puti što sa zelenim i crnim zatvara kolorističku harmoniju, i u nedostatku termina za klizanje i badminton, sjetio sam se da izgovor za prošetati novozagrebačkim stazama mogu naći u nečem sasvim drugom.

Danas, uostalom kao i posljednjih nekoliko dana, Inter nije bio iz Milana, ni iz Zaprešića nije bio. Bio je prilično liber. Od libar vajda. Knjiga. Sajam nalik kakvom vašarištu, samo što posjetitelji koji su htjeli biti klijenti nisu mogli prijeći neku zamišljenu crtu. Ostali mušterije. Sa svim konotacijama i asocijativnim priljepcima koje ova riječ, ni kriva ni dužna, nosa, vuče za sobom po ovim našim krajevima.

[... u ovom trenu, nešto pred sâm kraj druge smjene neznani susjed ili susjeda gasi svoje računalo i onemogućuje mi trenutno jedini pristup međumrežju jer jedini obežičeni spoj sa istim dijeli sa svim bližnjima i bliskima, fizički, virtualno... i to me toliko izbacilo iz takta i kauča da sam se odvukao u kuhinju, do frižidera, jedinog rudimenta iz onosavskog mojeg doba...]

grick - srk - grick

[... smiren komadom pradomovinskog tvrdog sira i čašom potomjanskog tamnog blaga, nastavljam, ali ne tamo gdje sam stao već na nekom drugom]

Po poštu odlazim do starog broja 7, pozvonim nasumce (nikada nisam popamtio imena i prezimena susjeda, osim onih dviju najbližih, od odve godine dušâ balasta tijelâ oslobođenih) jer dogovor je sa kupicom (valjda kupac ženskog roda) bivšeg mi stana mojeg da me pošta čeka povrh četveroreda svih kaslića, na pitanje prozvonjeno odgovorim imenom i svrhom. Vrata se ne otvaraju o biblijskom smislu već zazuje kao ono o čemu veliki dio ljudi ne voli pričati, a ni slušati. Pokupim kuverte sa dogovorenog mjesta (dogovor je pao par sati ranije i ovakav je zato što gospođa kupica mora negdje ići, a ni meni se u stan ne ide, duhovi neki bit će).

Magla se u3nska skoro izgubila, pretvorila se u manje pramenove, kao negativ vatrenim jezičcima, palaca potaknuta gibanjem automobila. Ja također. Izgubio. Krenuo prema tržnici. Sreća pa to nije automatika iz doba prije rata jer bi ovo bilo svrstano pod jugonostalgiju. A i to me jako zaboli...

Nekako, što će reći uz čekanje i vožnju prorijeđenih javnih prometala, uspijem se dokopati velesajamskog prostora i sjetim se kako je Interliber nekada bio povezan sa sajmom informatike. Ne jednom sam nehotično isti prozvao Informbiroom, pa pokušavao raspetljati smisao izrečenog. Bez političkih i povijesnih poveznica. I bez uspjeha. Ali sad vidim.

Paviljonski ulazi okupirani kao pred Domom sportova pred kakvu važnu utakmicu ili koncert. Ajde, lijepo, pomislim. Onda me zapahne kombinacija estera što čini lebdećemolekularni potpis kobasicâ, hrenovki, senfa. Prava stvarnost se ne da skriti. Uočim sve geometrijske nepravilnosti rasporeda štandova pa odustanem od pravilnog obilaska izlagača i izložaka pa se upustim u svojevrsnu šetnju, puštam da me mirisi slova sami vode. I odvedu me. Prvo do izvora. Otamo me tepihstaza-rijeka provede po svojem suhom toku, po rukavcima, po svim limanima gdje knjižni alasi sa obala, sa svojih splavova i čiklova vrebaju neporezne dvonožne ribice i spretno ih hrane kojekakvim brošurama ne bi li zagrizli udicu i pomamili se za kakvim slasnim zalogajem ukoričenog papira.

Priznam, lak sam. Podlegao sam nekoliko puta, a podlegao bih i više da ostvarena lažno prikazana dobit izračunata iz popusta nije dosegnula nivo dobrog ručka koja me i potakla da se pokrenem prema izlazu. Sunce i ugodno temperirani zagrebački smog natjera mi vijuge u akciju i shvatim da je još jedan paviljon nakrcan knjigama pa me to ponuka na razlučivanje kako niti jednog stranog izlagača ne vidjeh.

Šestica. Ne tramvaj, to ću poslije. Sad je paviljon. Mirnije je unutra. Vjerojatno jer ljudi već u petici odustanu. Nakon nekoliko vremena i ja ću shvatiti zašto: izlagači se ponavljaju, oni veliki, a neki marginalni strukovni i tako nisu atraktivni,kako izdanjima tako i hostesama. Izgleda da su izdavači počeli učiti od nakupaca automobilima, ali oprezno sa prihvaćanjem ove rečenice, omjer golišavosti primarnih i sekundarnih spolnih markera sukladno je omjeru mjesečne rate kredita za auto i cijene knjige.

U nekom od parazitski zavučenih oaza oralnog mazohizma po ćoškovima paviljona prepoznajem neke od proizvođača nove hrvatske riječi, kako samostalne tako i one korporativne, reklo bi se u celofan uvijene opinjonmejkere. Odnekud mi u uho dopre svenadglasavajući „Aka!“ uzvik. Ženski glas, dakako. Poznat, dakako. Okrenem se polagano ulijevo jer zaležanost sa jednom od onih koje obaraju s nogu ima svoju cijenu: ukočenost vrata i skoro polomljena krila. Ona naočalska, od čitanja u krevetu. Andrea bez j. U antikvarijatu je. Odlazimo na kavu, njoj je potrebna kava, meni stolica. Šlag, macchiatto, voda. Narudžba. Šlag i macchiatto, bolje reć' takozvani. Isporuka. Nemar neposrednog ugostiteljskouslužnog sektora prema potrebi mušterije (sa svim konotacijama i asocijacijama) za vodom veliki su k'o Pacifik. A voda je izvor života.

Pita me kako sam, izbjegnem blazirani osmijeh i velim stvarno stanje malo oraspoložen neskidanjem osmijeha sa njena lica. Govori kako je kupila stan, ali je i dalje živi sa majkom. Ne može sama u hladnim zidovima. Pita me za lijepu ženu koju je sa mnom vidjela na jarunskoj tramvajskoj stanici „izgleda božanstveno, vi ste tamo izgledali božanstveno, aksiom ljubavi“ veli. Kimam glavom, odgovaram da ne znam i predlažem da pričamo o knjigama, stanovima. Pričamo o Petru, oporavku od moždanog udara, o njenom oporavku, o Batmanima. Petnaest minuta kave je prošlo kao da je frtalj sata. Pozdravljamo se. Ona odlazi u poznatom smjeru sa poznatom destinacijom. Ja ne.

Opet zrak. Opet sunce. Ono obično. Odlučim ispuniti želju probavnom traktu u Vukovarskoj. Jer, kuhanje nedjeljom nema one čarolije.

bolegr @ 08:36 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 13, 2008
U raskoraku sa sobom, spotičem se. O vlastite misli, riječi. Bauljam. Nigdje. Beskrajno dostižno.

bolegr @ 09:54 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Pod kapcima u detalj znano lice. Tišina se reflektira o bijele stijene. Misterija ne može izblijediti.

bolegr @ 06:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008
Riječ u grlu guši jače od zalogaja jabuke, a i lakše se tone s kamenom na srcu nego oko vrata.

bolegr @ 17:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Šumovi na srcu iz djetinjstva, predznaka medicinskog, vremenom se transformiraju i poodrastu.

bolegr @ 12:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
U maglovitom jutru ni prst u oku neće poboljšati vidljivost. Bistrina definitivno ne stanuje ovdje.

bolegr @ 08:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Već danima navođen automatskim pilotom. Čemu to? Vrijeme je loše. Hrana, voda. Ja također.

bolegr @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, studeni 11, 2008
Otvorio sam oči budan. Gledam televizor. Vidim televiziju. Smisao bez prefiksa bez nema smisla.

bolegr @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
"Da je Sara Badel znala zemljopis..."

Da. Da je Sara Badel znala zemljopis i ja bih znao otkud asocijacija za ovu kondiciju i zabilješku u mobitelu. Zagoooglam i vidim da je žena tog imena postojala. Dobro, sa h, Sarah, ali postojala. Film. Možda su mi odnekud na površinu polusvijesti isplivali Midsomer Murders. Ali zašto zemljopis? Pojma. Nea veze.

Prestanem pregledavati poruke koje sam si sam pisao ne iz razloga što ja ne pamtim, pamtim ja jako dobro, nego kad je vremenski determiniran događaj u budućnosti, onda se javlja potreba za bilježenjem kako bih bio ukorak sa notiranim događajem.

Danas se neću opterećivati suvišnim pitanjima jer mi probavni trakt ne funkcionira u željenom modu pa se neću kačiti na pitanja o Milinovićevom poznavanju matematike jer kako to da građanstvo Lijepe Naše koja je sve manje naša, a sve više tuđa, neće biti opterećeno ponovnim uvođenjem participacije za liječničke preglede i pozdrave, a u budžet će se tijekom godine sliti petipol milijardi kuna. I neće me ni Bozanić izbaciti iz takta, ali ne radi zabrane propovijedi Zlatka Sudca već radi objašnjavanja kako obitelj nije ničija privatna stvar.

Neće me uznemiriti ni kum Bandić, niti netko tko il je il budala il lažov, a ni šef mu.

Tek će me razveseliti činjenica da nade ipak ima.

Spava mi se.





bolegr @ 12:17 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 10, 2008

Umjesto suvišnih riječi tek link na tekst
(i kapa dolje u znak poštovanja):
Sidin i pušin.

A i na novine, é:
E-novine.




(Rauchen verboten -
Antikorupcijska)


bolegr @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Drugovi i drugarice,

Stvoriti takvo jedinstvo Partije kao što je naše, tako slavnu Partiju kao što je naša, riješiti tako nacionalno pitanje kao što smo ga mi riješili, stvoriti takvo narodno jedinstvo i bratstvo kao što smo ga mi stvorili – može samo narod koga vodi tako prekaljena Partija kao što je naša, može samo Partija koja poznaje zakone društvenog razvitka!

U početnoj fazi izgradnje naše nove društvene zajednice postojali su faktori koji su igrali negativnu ulogu i koji su bili velika kočnica našem razvoju. To latentno prisustvo neprijatelja ne treba podcjenjivati naročito zbog toga što sa strane, protivnici naše stvarnosti svim silama upinju da aktiviraju te unutrašnje neprijateljske elemente, a to su u prvom redu bili dosta jaki ostaci starog režima!

Uzeli smo sve fabrike, rudnike i druga preduzeća, transportna sredstva na vodi i na suhu, krupne posjede i trgovinu, hotele, sanatorije itd. To smo izvršili najtemeljitije, i danas kod nas nema više nijednog preduzeća i rudnika, ili kakve druge ustanove javnog karaktera koja bi bila u rukama koje nisu naše! Sada moramo očuvati ovu našu zajednicu i stoga ne dozvolimo kojekakvim arheorežimskim i nazadnim ispadima da blate svijetlu prošlost i još svijetliju budućnost!

Zato se oštro distancirajmo od sveg tog nekontroliranog crnila koje se nadvija nad grad tako revolucionarne prošlosti i poprilično izvjesne budućnosti!

U to ime, trebamo se obračunati sa svima koji su protiv nas, a ove ćemo zabludjele sinove, koji su skrenuli sa putanje zacrtanog razvoja naše velike obitelji, opomenuti na najjače, vođu tog huškačkog ispada isključiti iz Partije, i mi ćemo onda moći reći "idemo dalje"!

Pa nek se zna!

bolegr @ 09:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 6, 2008
"JEB'O POLITIKU!" znalo se ponekad prolomiti zrakom, međučestično se mičući, a poput eha, jeke, začulo bi se "JEB'O VJESNIK!" Dnevni tisak, financirani od svih, namijenjen "svojima". Bilo je to kao da te netko pita "Za kog navijaš?" a odgovor bi implicirao pripadnost naciji i bočnoj orijentaciji unutar iste. Tu se prvenstveno mislilo na klubove "velike četvorke" one po kojima je naziv bombonima meni nepoznati marketinški arhimag dao i još i pjesmicu osmislio: "Hajduk, Zvezda, Partizan, Dinamo, proizvodi Pionir iz Subotice samo." (ima i druga, al se ne mogu sjetiti, i mene ufatila onâ, kak se ono zove onâ... ? a nešto sa de ili sa am, a nije ni Amerika ni Dojčland...)

Evo, dok sam potipkao red slova što mi s noge na nogu čekajući cupkao pred prstima, zaboravio sam o čemu sam htio i radi čega sam ta slova baš tim redoslijedom htio poslagat,...

Nema veze, mogu ja o sjemenu recimo. I o banci sjemena. Biljnog, pokvarena mašto, tog sjemena, biljnog gena!

Jutros na dalekovidnom bivšem prvom prozoru u svijet spominjalo kako smo jedina zemlja u Europi koja ne brine o svojem bogatstvu bilja, kako nemamo arhivirano sjemenje već kao da živimo od danas do suttra i kao da nas nimalo nije briga što ćemo uskoro uzgajati i kojim ćemo se sve genetskim mofdifikacijama hraniti. Bit će stvarno veselje kad kumice na placu budu povrćke po Šlemlih-Majcenu izračunavale i prodavale. Ne znam za vas, ali ja sam svoj obol tom problemu dao. Umjesto u banku, ja sam svoje sjemenje spremio u čarapu. U podsljemenskoj zoni, u podrumu kuće Zlatka K., što se u vrtu ugnijezdila, smješteni su etaloni istočnoslavonskog povrtnog bilja s početka druge polovice prošlog stoljeća, jedino pravo naslijeđe što mi od babe i djeda ostalo jer na nekretnine oko kojih se neki glože, ja ne računam.

A to što ćemo nakon što su izbori prošli (ne američanski već oni koje ste pozaboravljali, dementna maso jedna, oni hrvatski parlamentarni, evo sam se i boleštine sjetio kad mi se digne, tlak) ponovo plaćati participaciju za svaki zdravstveni pregled i to petnaest kuna, to je kao normalno? Ono da kao prijedlog taj ide na raspravu u Sabor, kako je mini-star, što se poput kakvog neuspjelog nakupca i kokošara ponaša, izjavio, e to mačku o rep objesite.

Aha.

bolegr @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 5, 2008
Izbori, oni prekooceanski su završili. Kako stvari stoje ni muljanja nije bilo, velikog, a svijet kao da je odahnuo. Ja mislim da glavna potka stoji u američkom Ustavu po kojem nitko ne može biti tri puta biran pa tako ni G. W. Bush, a sumnjam da je od njega McCain mogao biti gori, bez obzira na smjernice u unutarnjoj ili vanjskoj politici, što će reći razvitku društva koje se busa u svoja prsa legalistička, demokratska makar bila i republikanska. Sad, da će nam sa Obamom biti bolje, nisam baš previše siguran u to jer američko jebovanje svijeta neće prestati preko noći.

No, ja se neću petljati u ovu temu visoke politike i velikih uloga jer nisam tome svojom političkom svjesnošću dorastao već sam na nivou lokalnih izbora za kućni savjet omanjeg broja stanara građevine na pristojnom položaju i u pristojnim godinama.

Zato mi je za oko zapela jedna sasvim druga informacija.

Pokušao sam... potjeralo me na povraćanje. Opet sam pokušao... opet isto.

Onda sam isključio sustav imaginacije i počeo pisati poput onog navigatora što blagoglagoljivo vozačima automobila, i vozačicama naravno, objašnjava kako naći neku uličicu u Vukojebini Donjoj pa krenem sa pisanjem.

Ovako, premijer, vješt u makinacijama poslovnim, što graniče sa zakonom, malo s jedne, malo s druge strane, stoji dupetom naslonjen na hrastov stol, možda bi bukva bila bolja radi tvrdoće i naslonjeosti, no to preskačem za prvu ruku, a njemu se, premijeru, u krilu raskopčanog rasporka i do koljena spuštenih svijetlosivih hlača, svojom omlitavljelom stražnjicom gnijezdi ocvala posvuduša i djelatnica u javnim i glasnim službama, pretendentica na visokopozicioniranu fotelju, sa rezervnim položajem koji upravo ugovara. Taman kad je premijer zaječao, uživljen u neki svoj film (e jbg., pada mi na pamet vic o Muji i Fati što se već drugi sat jebavaju i nikako ni jedno da svrši pa Mujo sažaljivo priupita "je'l, bona Fato, ni ti se ne moreš nikog sjetit?") ova se grlena djelatnica odmakne, a premijer, onako dopola spuštenih hlača, iskolačenih očiju ko da je njemu ne'ko gurao, zavapi, zaječi i nemoćan koraknuti stropošta se, strmopiz... strmoglavi na tradicionalni perzijski uzorak tepiha sa puno onih uboda, bodova, po jedinici površine...

Sve to, tu radnju, taj (zlo)čin vidio neki kivni zastupnik, kolega iz stranke i biće bez skrupula i ljubomorno napiše svoje viđenje i optužbe svega toga na svom blogu, a to onda još prenesu vrlo čitane novine bliske nekim krugovima i kvadratima u parlamentu...

Na sreću, informacija o blogoglagoljivosti desno orijentiranog parlamentarca koji na svojem blogu razotkriva razmjenu seksualnih i političkih pozicija nema veze sa Lijepom Našom, ni sa primjercima koje smo birali da bi nam smjestili. Ministricu, da je spavala sa svojim premijerom, kao i za potpuni nedostatak političke inteligencije, te da je i tu ministarsku fotelju dobila kao osobnu naknadu za dobro služenje, uzbuđivanje i zadovoljavanje, optužuje stranački kolega iz talijanskoga parlamenta.

Eto, i dok mi to nekako može proći u Italiji, možebit da je do ministrice Mare, kod nas mi to nikako ne funkcionira, ni u električnim snovima.

A možda je ministar?

bolegr @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare

Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.


Vladimir Petković Dis, u svojem najboljem izdanju, u mojem raspoloženju.

bolegr @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, studeni 4, 2008
Pogleda u ostatke ostataka bogatstva blagovaoničkog blagdanskog stola. Nalik sumraku Rimskog carstva za koje će ga vezati kasnije promišljanje o velikim i moćnim centrima i njihovim urušavanjima.

Najrađe bi se vratio u jutro ovog dana što je rođenjem obećavao pa bi se, stisnuvši kapke kako bi iznenadnu svjetlost spriječio u ataku na makule i onemogućio ranobuđeću disfunkcionalnost istih, okrenuo prema onoj strani kreveta koja je dirala zid. Teta Rosa bi krenula podviknuti "Morgen, Heinie!" onim svojim hrapavim glasom što je podsjećao na glas vrtlara Demiana, a on bi to ignorirao jer, kako će sam kasnije domisliti o takvim prilikama, ako ga one čovjekom čine, krajnje je vrijeme da te prilike postanu sasvim ljudske.

Dobro, tu su u njegovu čast za ručak bili gosti, jesu. Odrasli rođaci sa čoporom svoje dosadne dječurlije koja ni mašnu ne znaju svezati, čak ni grupno. I na stolu su bili i mali prepeličji batci za koje je znao da su pileća krilca, ali je prepuštao majci tu igru udvaranja i nagovaranja, jesu. I kolač nalik baklavi (koju će upoznati kao student tako da se ova poredba kosi sa vremenskim kontinuumom, ali baš me briga, ja ovdje mogu slagati događaje po osobnim prioritetima), bio je. I bio je i grožđani sok za djecu, i vino za odrasle, i... i... i... i svega je bilo.

I sve je bilo tako lijepo, a onda, usred tog plahog dana, umjesto da se prigodno vesele njegovom šestom rođendanu, ovi se, misli na starije, djecu ovdje neće ubrajati, nekrofilično (ovu će riječ, što ju je majka stidno i prijekoro izgovorila ocu, shvatiti u vrijeme nešto prije upoznavanja već spomenute baklave) raduju trećoj godišnjici odlaska nekog Francuza. Napo... Napo... Napo-nekoga, tako nekako se zove. Gdje je otišao, zašto i kako, kao da je to danas važno, ipak mu je rođendan.

No, kako se ne može vratiti u buđenje dana, a stolovi su opustošeni kao da je protutnjao uragan preko njih, odluči iskoristiti situaciju poigrati se sa onim čoporom daveži njegove dobi.

Park iza kuće, što se uvjetno samo kućom može zvati jer kućerina je to sa puno soba, bio je ograđen zidanim stupovima između kojih su se prostirali špaliri gvozdenog pruća sa zašiljenim vrhovima poput vrhova guščijeg pera kojim je otac povlačio crte po blago zakrivljenoj podlozi. Dvije su se grupe djece formirale prema njemu ne pretjerano čudnom ključu pripadnosti zasnovanom na finoći odjeće. Sa lijeve strane su bili oni daljnji rođaci, s majčine strane, i djeca iz susjedne ulice sa kojima je, ovim potonjima, rado dijelio tajne obiju obala potoka što je glumio kraj imanja na vrhu vrta. Za razliku od njihovh grubih sukana, štirkom ojačavanih i varikinom bijeljenih ovratnika, sa desne strane se oformila grupica djece očevih prijatelja, podignuta nosa radi ublatnjelih cipela i nabuhlih džepova fine tkanine koja jedva da je podnosila ulaštene parkete i mramorne stube.

Postojanje suprotnosti je korijen napretka, odnekud mu dopre nerazumljiva rečenica dok je gledao očiju velikih i gladnih poput zime, glavice naslonjene na one metalne ograde i izgledale su kao prizor iz zatvora koji je jednom prilikom vozeći se sa ocem uspio vidjeti. Iznenada, kao pljusak što ga je znao pod krošnju kestena otjerati za vrelih dana, ugleda pljusak slastica što je iz blijedih ručica letio put ograde o čije su se šipke, gle nevjerojatne preciznosti, razbijale i tek mrvice pogađale one okate glavice onkraj ovog rajskog vrta.

Dreknuvši na sve, autoritetom domaćina i slavljenika zaustavi ovu slatkogorku kanonadu i potjera cijelo društvo prema sjenici pod kojom se pripremala lutkarska predstava. Još jednom pogleda ogradu, oči one i šake boje zemlje. Samo, pomisli, što ako on te rešetke gleda sa krive strane?

Okrene glavu prema dolje i pored cvijeta toliko žutog da je u njemu prepoznao maslačak, a što ga je naučila teta Rosa, na tren zaboravi na onaj prizor od maloprije.

Kao iz neke daleko daleke daljine čuo je hrapav glas tete Rose "Heinie! Sumrak pada! Dođi kući!"

bolegr @ 14:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 3, 2008
Ovih dana, u sjeni nekoliko uspjelih ubojstava koja su rezultirala smrtnim slučajevima, neka od njih su, ubojstva, sa menua gotovih jela, a neka su à la carte, samo konobar još dvoji za koji stol da narudžbu dostavi, događa se strašna, uskoro radi oblika prijetnje možebitno i neviđena drama u redovima jedne udruge građana sa sjedištem usred Lenucijeve potkove.

Ta družba, koje bi trebala biti intelektualna i moralna vodilja u Hrvata, institucija nekad prepuna velikih umova što su svijet ugledali na ovim prostorima, HAZU, umjesto širenja pozitivne ideje i pravaca razvoja društva i istovremeno čuvati vrijedne tradicije, a time praktično preuzeti štafetu lidera u razvitku društva iz ruku one marketinške agencije što već stoljećima drma i Starim i Novim svijetom, uspijeva prihvatiti način ophođenja i međusobnog obračunavanja svekolikog puka što za argumente veću batinu uzima, i od metafora vidi metastaze po tijelu društva pa u to svoje prepucavanje uvlači čak i "svjetovnog" Ministra unutarnjih poslova.

I tako, dok se HAZU bude ponašala poput udruge kakvih ucviljenih tužibaba, a ne bude osuđivala očigledno moralno posrnule, do tada ćemo gledati kako nam djeca odrastaju u okruženju dijabolički transparentnog perfidnog kriminala.

Usput, u skladu sa djelovanjem izvršne vlasti, te obzirom na opaku prošlost i biografiju aktera, očekujem da unutarnji ministar Crni Marko smjesta i sa svih dosadašnjih istraga, od huliganskih bukvalnih vratolomija do praćenja onog konobara iz prvog odjeljka, jake snage MUP-a preusmjeri na raspetljavanje ove ubojite zavrzlame i očite prijetnje višestruke simboličke
odmazde neravnopravnom razmjenom glednih i jednih dijelova tijela.

Živjeli!
bolegr @ 13:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Novi sam kuhatorij doveo u radni režim, testirao, preživio. Nikakva atrakcija, nikakva senzacija, a ni zadovoljstvo nije baš neko. Kao kod pregladnjivanja. Nakon predugog čekanja prođe te glad. Zato ova musaka iz naslova nije od jestvina već od slova i lutanja ojađenih neurona po glavi. Fliper jedan pravi.

Zlo ljudskog pojedinačnog obličja širi se na sve strane, gore nego veselje o kojem je pjevao Zdravko, Od Vinkovaca pa do Splita niču nove žrtve stanja duha pojedinca i zajebnice nam naše, odrazi besprizornog i besperspektivnog odrastanja čovjeka u okolini poremećenih vrijednosti, bez svjetionika u kući, u školi.

Matanića nagradilo u Montpellieru. Ne brata, ni bratića, već Dadu. Nije ni čudo, kad ima glavu preveliku za motociklističku kacigu, priznao čovjek, što je dobro. Neki dakle, za vratom imaju državne službe sigurnosti i reda, isto dobro, a neki seksologa, izgleda jebača po definiciji, a i misionara novog doba i novog kova (don't Anđelko Kaćunko).

Lokalni izbori za novog šerifa na ovom trećem kamenčiću od Sunca u sutra su. Lokalni su, i šerifa biraju oni tamo preko Bare (nije Goran, al je veliko slovo radi konkretnosti i osobnosti dotične) ma koliko god mi mislili da je drugačije. Sad (SAD), što i šerif ima nekoga tko ga cima ko majmuna na kanafi, to je jedna sasvim druga priča.


Svi nešto navijaju za Obamu i to me podsjeća na opetovano busanje u prsa svih koji su na ovom komadiću kamenčića, na dnu leđa Europe glasali za neku naprednu opciju, ljevije od reakcionarnokonzervativnog stava koji nas je poput balasta vukao natrag, a kad su sve glasove ovosvjete i onostrane pobrojali, uzde su preuzeli oni koji ih natežu ko Musa jarca, do iznemoglosti. Tako i ovi tamo. Zna se tko najbolje zbraja glasove, a dobri su im učenici posebno na Floridi, zemljopisno smještenoj na jugoistoku države.


Naganjalo po Interlagosu autiće jučer predvečer, živi spektakl, čak i meni dokumentiranom nevozaču. Glavne uloge imali Englez i Brazilac, a režirala dva Nijemca.

I dok se svi skupa vozimo sve brže po ovom vremenskoprostornom kontinuumu, trenutni je poredak: Hamilton prvi, Obama drugi, McCain treći,... Benedict bez bodova, tek šesnaesti, što nije ni čudno. Govorim za ovog posljednjeg jer da mu je (a je) onaj mali, Dionizije Mali, izračunavao bodove, tko zna gdje bi završio, jer Malom računanje očito nije baš nešto išlo, što se pak vidi iz jednostavne računice i podatka da je Isus rođen 4. godine prije Krista.

Tako. Bole leđa. Bole noge. Bole i neki unutarnji organi. Nešto liječi vrijeme, nešto liječi zemlja, a nešto ništa i nikada.



(smijte se, smijeh liječi, al' ne zaboravite, ni mi nismo bolji)
bolegr @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.