crta

Blog - studeni 2009
nedjelja, studeni 29, 2009
Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam se ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli.

Imaju li Hrvati najlepše i najmodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraćaj? Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. Da li su im plate dva do četiri puta veće od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šeću po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktički na pragu Evropske Unije? Jesu. Da li im je državna televizija u odnosu na ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest.

Da li su bili treći na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh, ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu.

Pa što su onda tako nadrkani? - poentira na kraju prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom. Što su takvi namćori?

Moj beogradski prijatelj nije usamljen u takvoj percepciji Hrvata. Tezu o nadrkanim Hrvatima čuo sam u skitanjima Balkanom više puta, svaki put bez primisli, s iskrenom i dobrohotnom zavišću, i jednako iskrenim i dobrohotnim čuđenjem. Da smo mi pobijedili u ratu, objašnjavaju mi Srbi, da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojevića.

Hrvatima, međutim, ništa od toga ne može popraviti historijsko loše raspoloženje. Potvrdilo je to ovih dana i Gallupovo istraživanje, po kojemu su Hrvati uvjerljivo najnezadovoljniji narod u regiji.

Ništa njima, čini mi se, nije po volji: iako imaju uvjerljivo najviše plaće, standard i BDP, gotovo šezdeset posto Hrvata - podjednako uvjerljivo najviše - nije zadovoljno svojim životnim standardom. I Albanci, o čijem standardu Hrvati dan-danas pričaju viceve, i Bošnjaci, kozmički najebao narod, zadovoljniji su od Hrvata. Imamo najmanje povjerenja u Vladu, najmanje nas vjeruje da država ide u dobrom pravcu, i najviše nas misli da bismo u inozemstvu živjeli bolje.

Hrvati tako otprilike točno odgovaraju znanstvenoj definiciji namćora, vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet. Do podne, eto, turobni i bezvoljni Hrvati rogoboreći odgovaraju na pitanja Gallupovih istraživača o vlastitom životu, a od podne, na pitanja od drugima, kolutaju očima, prave prezirne grimase i zaokružuju "ne": Hrvati ne vole Slovence; četvrtina Hrvata ne bi u obitelj primila osobu druge rase ili vjere; šezdeset posto Hrvata ne bi kupilo srpski proizvod; gotovo polovica Dalmatinaca ne voli strance; Hrvatima su jedan put najneomiljeniji susjedi Srbi, pa Slovenci, drugi put Slovenci, pa Srbi; šezdeset posto Hrvata ne bi u Europsku Uniju; dvije trećine Hrvata ne bi na Balkan.

Ono što ne pokazuju ankete vidi se od prilike do prilike u svakodnevnom životu, u gostionicama, na forumima i nogometnim stadionima. Dok su nas mediji, recimo, uvjeravali da su Hrvati u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo navijali za Bosnu i Hercegovinu, u Vinkovcima su navijači izvjesili golemi transparent "Obrigado Portugal!" - Hvala, Portugal! - naslađujući se zadahu crknute krave s druge obale Save.

Od podne Hrvati ne vole Bosance, jer su im se popeli na vrh glave svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli, i koji su sami krivi za sve što im se dogodilo, ne vole Engleze jer su nas izdali na Bleiburgu i gurnuli u Jugoslaviju, ne vole Albance jer su primitivni plemenski mafijaši, ne vole Srbe jer su antieuropski samozadovoljni Balkanci, ne vole Slovence jer su bijedni austrijski prirepci koji ne žele Hrvate u Europskoj Uniji, ne vole Rome jer su lijeni lopovi koji ništa ne rade i sviraju kurcu, ne vole Čehe jer u naše jeftine zimmer-frei bunkere dolaze sa svojim wc-papirom i mineralnom vodom.

Od podne tako Hrvati ne vole nikoga a do podne ne vole sami sebe, ne vole se jer su se svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli sami sebi popeli na vrh glave, jer su sami krivi za sve što im se dogodilo, i za Bleiburg i za Jugoslaviju, jer su primitivni plemenski mafijaši, antieuropski samozadovoljni Balkanci, bijedni austrijski prirepci i lijeni lopovi koji ništa ne rade, sviraju kurcu i ne žele u Europsku Uniju jer se tamo radi, pa na godišnji odmor u jeftine zimmer-frei bunkere odlaze sa svojim wc papirom i mineralnom vodom.

Svi u regiji nekoga nekako vole, makar i kriomice, Albanci vole Hrvate, Srbi i Crnogorci vole Dalmatince, Makedonci i Slovenci vole Srbe, svi oni vole blesave Bosance, blesavi Bosanci vole sve, samo Hrvati ne vole nikoga, ni druge ni sebe. Nisu pritom imali baš najtegobniju povijest, Bosanci su ipak najebali malo više, Srbi su u prošlom vijeku najprije izgubili pola muškog stanovništva, a onda četiri rata zaredom. Makedoncima se država klima i trese kao Indonezija, Albanija ima četiri puta manji bruto-društveni proizvod, pa ipak se od svih jedino Hrvati ne znaju opustiti i nasmijati.

Hrvati ne vole nikoga jer ih nitko ne voli, ne vole sami sebe jer nikoga ne vole, ne vole nikoga i ništa, oni jednostavno ne vole. Napravite mali, neznanstveni ali poučni eksperiment: ukucajte u Google fraze "Hrvati vole" i "Hrvati ne vole". Za sintagmu "Hrvati vole" pretraživač će vam na internetu pronaći 5800 primjera, dok će vam za "Hrvati ne vole" izbaciti čak 24500 stranica: Hrvati tako ne vole prati zube, čitati novine, raditi od kuće, putovati na kredit i saditi kupus, ne vole volontirati, plaćati zdravstvo, javno prosvjedovati, podmirivati obaveze i koristiti kondome, ne vole web-standarde, peticije, inovacije, rizik, školu, ribu, buku, šećer, promjene i avanture, ne vole ateiste, motoriste, šefove, homoseksualce i Hercegovce, ne vole zakon i red, autokampove, domaći film, ekstravagantna odijela, polovne automobile, sado-mazo seks, odmor na svjetionicima, maslinovo ulje, talijansko pjevanje i Nikolu Karabatića, ne vole uspješne, ali ni siromašne, a iz nekog razloga, ubijte me ako sad znam zašto, ne vole ni grad Birmingham.

Ima li, dođavola, išta što Hrvati vole? Ima. Vole biti nezadovoljni i grintavi: iako po Gallupovu istraživanju gotovo sedamdeset posto Hrvata misli da bi bolje živjeli negdje drugdje, po istoj anketi samo desetina bi zaista emigrirala kad bi imala priliku.

Zašto su, dakle, Hrvati takvi namćori? - pitaju moji beogradski prijatelji. Nije to istina, odgovaram ja. To samo tako izgleda. Hrvati, naime, ne vole novinske ankete i internetske upitnike. I istraživanja javnog mnijenja. Ne vole kad ih se išta pita. I ne vole Gallupov institut. Ni grad Birmingham.


(meni po rukopisu ovo vuče na par ljudi, no nisam uspio naći autora, a ako ga netko zna ili prepozna, nek javi)


Update (02.12.2009.)
Hvala nereg. korisni(ci/ku) na informaciji.
Gornji tekst je umotvorina i rukotvorina Borisa Dežulovića, objavljen u Globusu, 27.11.2009.
Hvala i Borisu
 
bolegr @ 11:01 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, studeni 27, 2009
Strvinarima se nazivaju životinje čija hrana se pretežno sastoji od životinjskih strvina. To mogu biti ostaci plijena zvijeri ali i životinje uginule iz drugih razloga. Imaju značajnu ulogu u održavanju ravnoteže u prirodi razgradnjom mrtvih životinja. Poznati primjeri su strvinari starog svijeta, jastrebovi novog svijeta kao i neke ptice iz porodice vrana, ali i neki kukci.

U korištenju strvine često postoji određena "hijerarhija" kojom se strvinari hrane. Prvi su oni, koji imaju dovoljno snažne čeljusti ili kljun da mogu probiti kožu, zatim slijede drugi, manje snažni strvinari, a na kraju dolaze oni, koji su specijalizirani za hranjenje kostima (npr. žutoglava kostoberina, Gypaetus barbatus).

Naziv "strvinar" nije sasvim točan, jer sugerira za određenu životinju način života usmjeren isključivo na potragu za strvinama. Istina, postoje životinje koje se hrane isključivo strvinom, ali ih među kralježnjacima gotovo nema. Strvinari i starog i novog svijeta u pravilu većim dijelom žive od strvina, no čak i oni love male, ponekad čak i srednje velike, životinje ako ne mogu naći strvinu.

Sve kopnene zvijeri, s rijetkim izuzecima kao npr. gepard, svi redom mesožderi, u svakoj mogućoj prilici su oportunistički strvinari ako naiđu na svježu lovinu. Čak će ju i oteti drugoj zvijeri ako su veći ili brojno nadmoćni. Poznati lovci poput lavova, iskoristit će svaku priliku da preotmu strvinu drugom lovcu.

Suprotno tome, većina životinja koje se smatra dominantno strvinarima, kao npr. hijene, u nedostatku strvine, same su izvrsni lovci na male i srednje velike životinje. I kod izumrlih životinja za koje se smatra da su bile strvinari, vjerojatno je bilo isto tako. Kad je riječ o mesožderima, svejedno da li su sisavci, ptice ili gmazovi, svi daju prednost dolasku do hrane na najlakši način, bez da sami moraju loviti, što ne znači da oni to ne mogu i ne moraju.

Ovisnost o strvini puno je veća kod specijaliziranih kukaca, bilo da im je strvina isključivi izvor hrane, ili isključivo u strvinu polažu svoja jajašca.

Čovjek? Ma kakav lovac...

Sve nekrofazi, strvinari, tkivo(ž)deri i kostoglodi. Predsaprofitska neman što zajaši za vrat svakome tko posrne, zastane, osvrne se, tko dlanove pruži otvorene, slučajno ili čak i s dobrom namjerom. Kako po Zemlji, na zemlji, tako i u zemlji, užoj i široj okolini.

Tko ne vjeruje, ne vidi, nek' pita, naprimjer Jamesa O.Connela.

Ljudska priroda. To je.

bolegr @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 25, 2009
Cijepljen sam izgleda, ili mi je organizam stvorio prirodni imunitet, no kakogod, više mi ovi ataci virusja ne mogu ništa. Nesvjesno odlučan u borbi za ostatak sebe odagnavam zlo koje se nakupilo, nataložilo i naplavilo, uzmutilo i zagustilo cijelo stanište, mikroklima postala otrovna u tolikoj mjeri kao da je zemlju poharalo nekoliko jata skakavaca, kao da su se sve elementarne nepogode udružile napraviti zbirni katalog, tsunamiji, uragani, tektonska pomjeranja, cijela konjica apokaliptičkih jahača, popucale sve gume na kotačima... jedan je John to drugome jako dobro stavio u usta. Figurativno. Landis Belushiju.

Zemlja, ova i ovakva, to nije zaslužila. A ja, sa stečenim pojačanim imunitetom nekako se više i ne trudim nabrajati svakodnevne muke.

I zato, živo me zabole sve one stvari za pozivanja na tuđe greške od prije dva olimpijska ciklusa ili dva rata ili dva sata umjesto gledanja u vlastiti tanjur, za vladu koja se poziva na nemoć protiv zakona koje je nešto ranije sama slala skupštini na usvajanje, i za onu prije nje, i za onu koja slijedi, i za objašnjavanje kako smo kao masa glupi i kako ovdje nema šanse da se dogodi kritična masa umna što bi pokrenuti nešto mogla jer je nema niti će je biti, za otkrivanje sve sile afera o krađama svih vrsta koje su zapravo robinhudovske jer se kralo od bogatih, kakvom je država proglašena, i davalo siromašnima kakvi su lopine u svoje predtajkunsko doba bili i kakvima su se definirali svi koji su se siroti grijali blizu te vatre, za sve mutacija gripe faunovskih i florističkih naziva i zato jedva čekam da svinje polete ili ribe prohodaju pa da se pršuti mogu direktno iz mora vaditi.,za crkvu koja se korizmatski odriče odricanja i visoke državne administracije koja joj se ulizuje da su im samo stopala s ove strane rubnika debelog crijeva vire, i za djecu odgojenu u crnožutom medijskom okruženju što im se uvlači pod kožu direktno intravenski i posredno preko roditelja spremnih pokleknuti na prvu makretinšku provokaciju, za idiote koji misle da su jedini kojima je palo na pamet parkirati se ispod kinodvorane u kojoj je nekoliko puta više mjesta za gledatelje nego li je kapacitet garaže, za pacijente, ovisnike o hazardu što svoje padove i gubitke liječe natjeravanjem vozećeg vozila na maksimalno ubrzanje u sporednoj i neširokoj ulici koju bi Bolt pretrčao za desetak sekundi, za one koji unatoč poznavanju slova ne znaju čitati i one koji znaju čitati, a ne razumiju pročitano, ,za oše ugrađene prozore i Windowse, za baze i kiseline, briga me i za nogomet i nogometaše koji jedva sriču hrvatski bez obzira gdje su rođeni, ovdje ili negdje dalje, za manekenke me isto briga i za sve njihove poslovne i privatne twigobe, zabole me i za crne i crvene, smeđe i zelene, za ustaše i partizane, za fašiste i antiglobaliste, za velike i male, za pretke, a izgleda i potomke, i za one koji obećavaju brda i doline, ali ne napominju da obećavaju peep-show i da je to samo za gledanje, i zabole me za svu LHC i LTH i svu floru i svu faunu i sve nuklearne jebene glave i biokemijske tempirane bombe jer nećemo mi ovu Zemlju uništiti, ne možemo mi to, mi je samo možemo učiniti negostoljubivom za nas s naše najbliže i najdalje rođake i sve one između, i svega što sam preskočio u nabrajanju.

Pun mi je metaforički kurac svega do te mjere da mi je svejedno što me netko smatra budalom jer biti budalom u tom referennom sustavu, zapravo moralnom kaosu i nije uopće nešto loše. Jedino je možda materijalno neisplativo, ali neke se stvari ipak ne mogu kupiti tim sredstvima, ni kovanim, ni papirnim ni virtualnim ni plastičnim.

I još mi je malo pun. Moje konstantne gluposti i povremenog vjerovanja da se nešto može promijeniti na bilo kojem planu, u bilo kojem segmentu.

Svaki bi nenormalan spikolog, kako ih je moj pokojni djeda Vlado nazivao, a upravo i jedino takav i može jer normalni ne postoje što je i jasno poput Jasne poljane, rekao da ako mi je pun, neka ga ispraznim. Što sam upravo i učinio.

Eto, da mi nije svejebno svejedno, sve je dno, već bi me i ubilo sve to.

A za Jedno me ne zabole sve one stvari već me boli samo jedno i to me i ubija, a za to i živim, pa ispada da me ubija polako. Ali, to Jedno nikako ne zaslužuje biti skup sa svim ovim što pobrojah.

bolegr @ 20:42 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, studeni 24, 2009
Oprah hlače i košulje. Oprah i neke ceduljice u džepovima tih istih hlača i košulja. Oprah Winfrey nema poma o tome. Ostale samo plave mrlje poput onih na poleđini fotografije sačuvana lica, one poleđine, naličja, ovlažene prstima mokrim od iscijeđevina žlijezda, što su od citata jednog književnika, valjda adekvatnog za tu priliku, napravile inverzno obojene oblačke na plastificiranoj bjelini fotopapira.

Te plave mrlje, indigoplave, podsjetnik na neke uobličene riječi, neke brojeve, poruke sudbonosne vrijednosti u nekim vremenima isprane su praškastim deterdžentom srednje cijene i uprosječene kvalitete kakva se može naći na ovom tržištu, odnešene vodom u Savu, sa Savom u Dunav, a s Dunavom u Crno more, a ono... kako li već govori jedna dječja brojalica koja mene, mimo svijeta, tjera uzvodno, protiv struje, uzvodu, poput lososa.

Sasušen pomalo zastarjeli medij, onako porozan, izgubio je glatkost i plošnost, omekanio, postao nalik dekici za pothlađene nožice kakvom dragom sitnom stvorenjcu umotati.

Ako je nešto u kontroverzi sa sobom, svima i svime, onda je sve to skupa jedna harmonija. Imam sve simptome. Samo su pomalo krivo raspoređeni.

bolegr @ 01:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 22, 2009
Dan nije obećavao. Nitko to od njega nije ni zahtijevao. Dan nije mornar sjevernih mora što oplahuju aljaskanske obale već vremenski odsječak dovoljan za jedan ravnomjeran okret u hipu, nadaleko nepoznatom svijetu nepoznat. Sumoran, dan, poput duše ostavljene uz rub ulice, naslonjene na nogostup poput napuštenog bicikla, poput pod ormarom zametnute figurice intelektualno nezahtjevne društvene igre. A onda se Ona tek malo pomaknula, zatresla čipkastu suknju od oblaka i sve se u trenu promijenilo. Oblaci se razišli k'o rakova djeca, plavet se prostrla nebom poput nepregledne posteljine, a Sunce se blago dohvatilo lica naboranog vremenom.

Ali, za mene je već pomalo kasno. Penjanju ka vrhu nadredio sam prizemno preživljavanje. Sunce tek gledam kroz koprenu musavog prozora što na plohi stakla predviđenog transparentnim biti, nosi tragove proteklog vremena, a skupilo ga se. Vremena, tragova. Osobna arheologija.

Nije to posljedica godina. Ni njenih ni mojih. Ona se svakodnevno osvrće oko sebe, harmonično pleše u ritmu svemirske glazbe, a ja se, škriputav, pomalo već i islužen, jedva krećem. Ona, zrela i jedra, jaka, raskošna, na pola životnog doba, a ja već umoran od čekanja, prekoračio na nizbrdicu.

Ja, sâm kao pas na kiši, Ona u nekom flertu sa susjedima, plesu sa zvijezdama i planetama. Ja, na cesti prema nikamo, Ona na Mliječnom putu. Umjesto na Sljeme, ja kuham nedjeljni ručak bez boje, okusa i mirisa, možda je to samo voda, a Ona, Zemlja, uporno se vrti sve brže.

bolegr @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, studeni 21, 2009
Usporediti Jurdanu sa Tolstojem, makar i samo radi forme zajebancije nije nimalo različito od bježanja u zajebanciju od usporedbe Kusturice i Jergovića, pomislim.

Onda promislim.

Tolstoja zapravo i nisam čitao, zanemarimo li onaj jaram Ane Karenjine koji mi se u srednjoj školi ovio oko vrata kao kakav šal ljepotice u pogibeljnoj scenografiji. Jurdanin novinarski opus po meni postoji onoliko koliko sam
često (što ne vidim, ne postoji, rekli bi neki, jel), sada već skoro zaboravljeno prošlo svršeno vrijeme, u Zaboravu znao naletjeti u krivi sat bez sugovornika osim neadekvatne zamjene nađene u koloriranoj Gutembergovoj metastazičnoj varijacijil

A Kusturicu usporediti sa Jergovićem, izdancima sarajevskog bosanskog lonca iz kojeg, onako dobro ukuhanog vire kosti odvojene od mesa, i širi se primamljiv miris raznorodnih jestvina koje izvučene i servirane na gladnom tanjuru sadašnjice izgledaju nespojivo, jednako je neprikladno jer Jergovića ne mogu čitati ni kao publicistu aralićevskog stila ni kao književnika što bi Andrićem umjesto Andrića rado bio, a Kusturičinim filmovima sam se odavno prestao veseliti.

Razdvojiti umjetničko djelo od čovjeka i njegova racija nije lako, nekada nije ni moguće. Knut Hamsun i Ezra Pound su vjerojatno primjeri koji su postali daleki nama koji bliže imamo, a svijetu su i dalje slika rascjepa duha bića.

Forma mi je Harmsovska pak poznata i draga pa je možda neskolnost akterima prouzročila moju reakciju koja nema uporišta osim u mojoj glavi po kojoj ipak neću pepeo prosuti jer ima u meni i ono nekoliko mjernih jedinica taštine koja se poput zaštitne kacige, mentalnog prezervativa, nadvila nad glavu mi.

Uglavnom, ne znam otkud mi mazohističkog poriva čitati Stankovićeve hermetične samoljubne rukotvorine kojih razumijevanje preduvjetuje poznavanje njegovog televizijskog seciranja gostiju u maniri mladog biologa kakvog srednjoškolskog kabineta, ali sam sebi obećajem kako više neću.

No, kako god, ovo su usporedbe i promašaji. Moji, ali i tuđi.
bolegr @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, studeni 20, 2009

A samo naizgled nisam onaj isti.
Nanovo mi crijeva presvukli i pluća također.
Eritrociti mi novi, cijela jetra, kose pola.
Resto samo mozak, srce su i oči.
Ipak, sve moj znak nosi i ja sam ja, onaj kojega se sjećaš.




Čarolija pokreta, čistoća percepcije, čudo prirode...
bolegr @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 19, 2009
Razliku između crnoga i bijeloga lako je uočiti. Po frekvenciji reflektirane svjetlosti, one koja se odbija od površine gledanog tijela i završava u očnim nam jabučicama. Jer, poznato je da je boja opažanog tek jedna od vizualnih karakteristika koju smo naučili prepoznavati i razlikovati te pridružiti određenom tijelu.

Malo je teže uočiti razliku između bijeloga i bijeloga, naročito u uvjetima smanjenog osvjetljenja. Ali ni to nije neizvedivo, samo treba paziti. Jer postoje bijela i bijela i ovisno o materiji, o njenoj strukturi, dâ se uočiti razlika. Samo treba dobro paziti. Naglasak je na ovoj posljednjoj rečenici (ne ovoj nego prethodnoj, posljednjoj prije ove objašnjavajuće).

Za primjer, uz napomenu da gore spomenuto tijelo nije ljudsko već širi pojam, trodimenzionalno uobličena nakupina neke materije, uzmimo šećer i sol.

Uzeli smo.

Dakle, sol koju smo za ovu priliku uzeli, sitna je, morska i konkretno paška.

Šećer koji smo uzeli (ispostavit će se poslije da nismo), kristal je, konzumni bijeli, osječki.

Pod pretpostavkom da se nalaze u jednakim posudama za šećer, odnosno za sol, sa jednakim poklopcima za posude za šećer odnosno za sol, bez natpisa na stijenkama ili poklopcima šećer odnosno sol, a u uvjetima smanjene vidljivosti ranog buđenja i pomaknutog mjerenja vremena, razlika je, vizualna, zanemariva, i to toliko zanemariva da se razlika u frekvenciji reflektirane svjetlosti o površine hrpe kristala soli i hrpe kristala šećera, koji, kristali, nisu jednaki, skoro pa ne razlikuje (osim po mjestu na polici), a to je već pravi preduvjet za zabludu.

Uz sve navedene preduvjete velika je mogućnost za popiti jutarnju slanu limunadu, a to je nešto što definitivno nije bljutavo, nije ni odvratno, a nije ni skroz nekorisno, naročito nakon fizičkih napora ili uz tequilu. Ali definitivno nije za preporučiti kao prvojutarnji napitak.

A lijepo sam si ne jednom rekao, prvo kava. Tâ slana ne bi bila ni korisna.



(tekst je isforsiran, licemjeran i pattičan te, nalik autoru, neizdrživo dosadan i potpuno prazan duhom, i nema baš nikakvog prenešenog značenja)
bolegr @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 18, 2009



+ 18.11.1991. - 18.11.2009.

bolegr @ 08:38 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, studeni 17, 2009
Predigra je završila, cirkus kreće.

A cirkus će koštati preko 50 milijuna kuna.

Baš nešto mislim... pterodaktil, gavran ili štekavac? radni, paradni, trojanski? blavor, guja, glista?... cijela menažerija...Fauna bi floru naslijedila. Kao da je neki politički puni mjesec pa se likovi što rastu na ogradi koja ustanovu za pomoć umno potrebitima dijeli od škole lošeg humora, iščahuruju, skidaju krinke svakodnevice i navlače gaćice preko hlača. Još kad se tome doda pomjereni sustav iskrivljenih vrijednosti, dobije se skup kandidata koji bi altruistički dali sve za Hrvatsku, samo sebe i svoje ne.

Dame i gospodo, drugarice i drugovi kandidati, ako ste stvarno spremni na odricanje za dobrobit ove zemlje, dajte učinite to na najbolji mogući način. Nestanite sa političke scene, ne dijelite šarene laže, ostavite sve što vam ne pripada i odite uzgajati orhideje, rajčice i mrkvu, orite samo svoju njivu, pilite granu na kojoj ste sami, tucajte kamen, a ne narod,... nestanite sa svih scena.

A zapravo, mogli bi ukinuti stalni posao predsjednika i uvesti honorarca. Pa kad zatreba, može mu se iznajmiti i ured i auto i zrakoplov, i tajnica. I tako su savjetnici ti koji servisiraju posao. I odmah bi se rapidno smanjio trošak golemog hladnog pogona, Nema mirovinskog, nema mirovine, a ni cijele dvorske svite, od uvlakača do zaštitara. A ne bi bilo trošenja sredstava na kampanjsko šarmiranje puka. Cijena? Obzirom da tu nema autorskog rada već je u pitanju čista administracija, sasvim bi dovoljno bilo i po važećem cjeniku satnice nekog studentskog servisa.

Ukoliko bi se pokus sa predsjednikom pokazao zadovoljavajućim, onda bi se moglo krenuti i na prestrukturiranje Sabora.

Pa da vidimo altruizam na djelu i tko bi se prijavio raditi taj posao.



(Uzgoj mladih kadrova u Hrvatskoj)

bolegr @ 16:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 15, 2009
Kad je baka u razgovoru sa susjedom čelobašče, spomenula kako joj je sada plan izvesti Vilerove konje na pojilu, meni je neka trnoružičasta jabuka zastala u grlu. Jebo te! Omaknulo mi se iako nisam znao što taj glagol znači, nisam znao ni da je ta riječ uopće glagol, jer je za mene, uz imenice, zamjenice, glagole i ostale, postojala i ona vrsta riječi koje se ne izgovaraju, opsovanice. Zar ga baka zna?! To sam toliko naglas pomislio da se sve pretvorilo u rečenicu koja je vrlo vjerojatno odjeknula mojom usnom šupljinom, a poslije i hodnikom kroz koji sam prolazio pokušavajući se dokopati gostinjske sobe, one uvijek dotjerane za neke goste koji nikako da dođu i koja je u nahtkaslićima i psihama skrivala stvari i kutijice koje nitko ne treba, nitko ne rabi i vjerojatno nitko niti ne zna za njihovo postojanje, a dušu su dale za oblikovanje cijelih malih gradova.

No, sve planirane mikrourbanističke planove poremetila je baka tom svojom rečenicom koja je u meni probudila scenu. Drži moja baka zelenu kantu za zalijevanje cvijeća, zaškripi kapija u otvaranju, a na odškrinutim vratima se ukaže nekoliko likova sa šeširima, žutim košuljama i plavim trapericama, sa povocima u rukama, topot kopita po loše izbetoniranom trotoaru odavao je nervozu životinja naviklih na otvorenu preriju, moja baka spušta onu zaljevaču, uzima uzde iz ruku Teksa i drugova i odvodi ih niz sokak, prema kraju sela gdje su pojila. Iz čiste me znatiželje, znanstvenoistraživačkog karaktera zanimala još jedna stvar. Što je djed imao reći na sve to? Jer kad je on dolazio, njegov bicikl nije uzimala gurati nikamo već ga je on sam odvozio u šupu. Je li se to događalo bez njegovog znanja, dok je bio u službi, u vinogradu? Ili je na sve to gledao kao na neki hir, onako kako je baka trpila njegove izlete sa kolegama s posla?

Morao sam se hitno pohvaliti dečkima iz ulice koji su imali arhivsku građu o tom rendžeru i još nekim junacima naših malih života spremljenu daleko od očiju odraslih. Čardak je bio na zemlji, ali smo se mi u njemu osjećali kao na nebu, prvo radi stripova, sve sortirano po junacima, po izdanjima, po godinama, a kasnije se bibliotečna građa proširila i na izdanja za starije, sa puno manje crteža, sa jednako malo slova, ali sa puno više fotografija nepoznatog, ali uzbuđujućeg voća koje je tjeralo krv u lica i u neke druge, donedavno zanemarivane predjele organizma.

Dok sam se indijanski nečujno kretao natrag hodnikom kroz glavu mi poteku slike, neke pokretne, neke statične. Iza parka što dijeli glavnu ulicu od pijace, na pokockanom trgiću preko puta uličice koja vodi ka kinu, prije trokutastog raskršća pred jedinim hotelom u gradiću, od kojih desna vodi prema domu zdravlja, knjižari i školi, a lijeva prvo prema groblju, a onda se vraća udesno pa se kod Kamberove slastičarnice spaja sa onom prvom tvoreći jedan veliki stambeni otok u sredini, uz njegov sjeverni rub - trafika je. Ona ista pred kojom je, ima tome već dosta godina, moj otac čekao novi primjerak Gričke vještice (nije mi jasno kako je mama reagirala na ovu njegovu sklonost vješticama, a i pitanje je, je li joj to ikada priznao), pred kojom smo dosta kasnije od te vještice, moj prijatelj Nešo i ja jednako nestrpljivo čekali ukazanje novog primjerka stripa Teksa Vilera i njegovih vjernih pomagača, rendžera, Kita Karsona, Kita Vilera i Tajgera Džeka, indijanca koji je potvrđivao moje rane slutnje da ukoliko jedan od dvojice ima perje u glavi, a drugi kolt, nije nužno da budu neprijatelji. Oni će dosta kasnije, otprilike kada i se Teks pretvorio u Texa, postati Carson, Willer i Tiger Jack. Za razliku od mojih prijateja sa sela, mi nismo skupljali romane. Stari, uvjetno rečeno stari jer je pažljivo prelistavan, smo čika Vesi prodavali u pol cijene i svaki dodavali po četvrtinu pune cijene za novi broj. Uhodana je zamjena staro za novo donosila čika Vesi enormnu zaradu u visini dva primjerka stripa mjesečno i utaju tog prihoda, eklatantnom primjeru sive ekonomijice, nekom općinskom sekretarijatu koji je bio nadležan za financije, a nama dvojici poznavanje svih novih pustolovina roto-junaka.

Uspio sam se neprimijećen izvući iz mogućeg neprijateljskog okružja i pružio koračić koliko sam mogao, a da ne potrčim i time eventualno odam svoju nestrpljivost, iako nije bilo ama baš nikoga tko bi to mogao vidjeti. U toj sam žurbi na verandi zapeo za stolicu sa koje je u tom mojem naletu pala kutija. A na kutiji, smeđedrap boje, nacrtani neki konji. Iznad slike velika ukoso nacifrana slova: w, i, e, h, l, e, r, g, o, b, e, l, i, n onda crtica pa p, f, e, r, d, e, a, n, d, e, r, t, r, ä sa nekim točkicama, pa još n, k, i zadnje e. Wiehler Gobelin - Pferde an der Tränke. Hm, izgleda ništa od svega. Taj bakin Wiehler je Gobelin i to definitivno nije bio onaj moj Viler, Teks. Eh, bako, bako...

bolegr @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 14, 2009
Dug je put napretka, rijetko kad asfaltiran tuđim pokušajima poravnavanja makadama. Trebalo je čovjeku smisliti, probati, usvojiti što sve može kotačem, sa vatrom, što sa oštrim predmetima, što sa sobom.

Dug je put od Konfucija (Kung Fu Tse) do Milasa (Hajvan Majl As), blizu beskonačno puta duži no povratak, ako bi ga tko i htio, povratak. A izgleda da ima i takvih, koji bi povratak, ali ne svoj već drugih.

A kako bi ih, te druge, uspješno provukao kroz crvotočine nastale usljed pucanja i to ne spolovila već kontinuuma potrebno je jako malo. Obrisati crnu kutiju čovječanstva,
okoristiti se drevnom tehnologijom komprimiranja ambalaže podataka, verzija 2točka0, jednokratno, ireverzibilno.

Nije teško i ne boli. Osim druge.






bolegr @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 11, 2009
U posljednje vrijeme su mi obavljene pretrage koje su rezultirale dijagnozom na kakvu sam odavno i sâm sumnjao. Potvrda od strane trećih osoba odagnala je sve dvojbe, ali ujedno dokazala kako mi autodijagnostika funkcionira unatoč kontradiktornim mišljenjima nekih neovisnih promatrača.

U konačnici, oduvijek je bilo očito i ultimativno samo jedno, moj put prema onostranom, drugom konačištu, bit će jednosmjeran i uspješan.

A uzevši u obzir uznapredovali stadij smanjenja imuniteta, alergija je potaknula visok stupanj radne aktivnosti opakog i sveprisutnog virusa panplanetarne ljudska gluposti, te endemskih vrsta bahatosti, laži, lopovluka, licemjerja, meni je, eto, zlo. Zlo mi je i gadi mi se ovaj skliski kal nabujao preko rubova septičke jame, prekriven jesenskim bojama najave smrti.

Svijet je mogao biti i bolji, i ja skupa s njim također, a hoće li, to definitivno više ne ovisi o meni. Jer, ja sam odustao.

bolegr @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare




 
bolegr @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 10, 2009
Juriš kući s posla, ne smiješ zakasniti, usput uletiš u dućan po mlijeko za kavu, vrh nje za umak i čokoladu za desert. Sve potrpano u vrećicu sa koje se kesi natpis lanca maloprodaje odajući izdajničku primarnu ovisnost, neminovnost trenutka, stanja. Na pješačkom pzdraviš susjedu koja ide na svoje redovno ponedjeljačko razgibavanje, kod fizijatra, mahneš frizerki sjetivši se kako joj još nisi odnio Parfem, ne malenu bočicu neobična oblika i sadržaja već film, sprženu kopiju, iza ćoška te dočeka neurotičarka na lajni svojeg kuštravog ljubimca, pašče je već naučilo kako mu je njegov osobni poljski zahod bliže od Poljske i bliže od zapada, ali dalje od ovog komadića zemljine površine nepremazane naftnim posljednjim derivatima i koja bi se rado prozvala zelenom površinom da je malo više pretencioznosti, susjed ti, iako suvišno, drži zgradoulazna vrata puštajuć te ući u haustor jer ruke su ti zauzete, a on čeka ukazanje punice sa visokoprizemlja prostrtih stepenica.

U liftu je zgodno prebacujući torbu i vrećicu u lijevu desnom iskopati ključeve iz istostranog džepa. Škatulja se zaustavlja, čista elektromehanika kao konj otporna na gomilu problema sa kojima se susreću oni mlađi, sofisticirani.... da, kao konj... to, kao, znaš koliko je konj otporan pa porediš...lift brate kao što je i neki dan bio, kakav je već pedeset godina, pedesetdvije. Iskoračiš preko metalnog praga pa ključem prema vratima kao nespretnik sa nožem

Pogledaš na zaslon, Lijevak, ribež i ništa više. Mreža i baterija. Nema propuštenih poziva. Dobro je. Nisi zakasnio.

Odlaziš u kuhinju raspodijeliti provijant na za to predviđena mjesta po policama, hladnjaku. Nekako u ovo doba mobilnih komunikacija svih vrsta i razvijenene telekomunikacijske tehnologije zabrinjavajuće je inzistiranje na fiksnom telefonu. Bože, pomisliš, kako je dobro što na prošli Dan republike, rođendan druga po slovu i nepopijenom pivu u dalekoj pečalbi, dan bakinog odlaska na rubu kraja druge trećine proteklog stoljeća, u žurbi skraćenog rada subotom ulijeće kooperant korporacije pružatelja usluga fiksne telefonije, "Vaš broj je 555...", sjećaš se kako ti daje formular na potpis. "Broj za sljedeću godinu?" pitaš zbunjujući asocijacijom koja to možda i jeste tebi, očita do golotinje jednostavnosti, ali ne znači da je razumljiva svakome. Čemu inzistiranje na zemaljskom, lokalnom telefonu kad poziv i tako možeš preusmjeriti bilo kamo, a i veza sa Mrežom nad mrežama neovisna je o tome? Vjerojatno rudiment pravila ponašanja preuzet prepisivanjem starih konstrukcija formulara.

Sjediš. Čekaš da dođe šest i petnaest. Sve te hvata neka... nije trema, nije ni huja, nego... nestrpljenje nâkvo. nek zazvoni, poslušaš što će reći, kažeš svoje i gotovo. Piješ jogurt, hladnoća što se grlom širi, i jednjakom, smiruje.

Vrtiš programe. Izblijedjele sjene nekadašnjih zvjezdica televizijske C produkcije za nasmijavanje sloja ljudi prekobarskog kontinenta koji živi od hamburgera do pečenih kentakijskih pilića, i to još reprizno... Vremenska prognoza, sutra će biti tako-tako, ali se nazire poboljšanje... kakvo poboljšalje? Zar je skok temperature preko 13 stupnjeva Celzija sredinom studenog poboljšanje? Inverzija, a ne poboljšanje. Palcem upreš daljinac, jedinicu, i zapneš na Naslabijoj karici. Verbalna sadistica sve terorizira sve u šesnaest, pa čak i kad su joj dosjetke na razini šanka. Baš bi joj trebalo one predsjedničke kandidate pripustiti, a nju osim jezikom oboružati i kakvom dobrom pritkom za preko leđa pa kad oplete lajavog jalnog Kajina što je ispao proglašen najslabijom karikom od Nadana i Milana, ali i Vesne nacrtale srca na svojim pločicama uz Kajinovo ime također jer ni njima taj gudgaj nije po mjeri, otima im ljude. Braco, Boris i Alka su već otpali, Ivo bi probao sa Mikijevim imenom, Dragan sa Andrijinim, a ovaj bi se obračunavao i  sa Nadanom i sa Draganom i svima ostalima. A zašto, pitao bi se Damir, ali kasno. On možda i jeste točno odgovarao, ali nije stavljao u banku, zato u ljutnji zakoluta očima, u kameru zalijepi ciganovićevskomorićevski punašne usnice i procijedi: "Mislim da će u sljedećem krugu ispasti kandidat Hebrang jer je govorio neistinu preko deset posto". Najgore im što moraju surađivati. Vreća kostiju.

Ono crnobijelo Panasonic čudovište ni da bi. Tajac i u ulici, a nije brijestova. U daljini se tramvaj samo čuje, kao da je dvanaest sati manje. Ili više. Odlaiziš u kuhinju opet. Zastaješ zagledan u pločice, u radnu ploču. Po bjelini pokušavaš razmrsiti dvojbu: čaj - vino. Malo alkohola, naročito vinskoga, ne škodi, svi to kažu, i mudri starci, ne Indijanci, ovi domaći, liječnici isto. Ni čaj nije za odbaciti na prvu. "Pa nisam bolestan da čaj pijem" doluta ti rečenica koju je izgovorio ne jednom prilikom ne jedan pravi dinarski muškarac ne jednom Indijcu. Porto je rješenje. Grije skoro kao čaj, a nije, i poslije njega možeš u oba smjera dalje.

Spuštaš prste na tipkovnicu. Već su se ulaštila pojedina slova. Po toj zasjajenosti bi se mogla napraviti dobra analiza učestalosti korištenja pojedinih znakova. Ako dodaš poznate podatke za pojedine jezike, imaš sve šanse za izvući krivi podatak jer je nedovoljno relevantnih podataka o jezicima koji su korišteni pri pisanju. Humani, strojni. Pregledavaš portale sa vijestima koje kruže, prepisuje ih se, zamijeniš nekoliko intepunkcija, vrsta riječi, ponekad, onako usput, izgubi se osnovni smisao, ali tko mari, i eto ti novog autorskog rada. Kakva informacijska polucija, ozonska rupa u znanju čovječanstva. Laž i podvala nekako uvijek zavodljivije izgleda.

A što ako zablokiraš? Ako jednostavno ostaneš bez teksta? Ma ne, nemoguće. Nisi pred auditorijem, pred publikom. Telefonski je to razgovor. Običan poziv. Malo se samouvjerenosti uvijek nađe. Ostalo ti je nešto od toga.

Sjediš kao na iglama. Da pocupkuješ već bi uhvatio neku nepodobnu frekvenciju, uzvibrirao bi pod, zatresla bi se prozorska okna, most bi počeo plesati najbliži. Ali, ti ne treseš koljenima, nema pocupkivanja kao u čekaonici. Miran si. Hladan kao Doc Holyday. Iskustvo neko. A i to sve ne traje vječno, nekoliko beskrajno dugih trenutaka. Ka'će više? A i hoće li uopće? Odmaraš oči pogledom u daljinu koja to i nije jer pogled si zalijepio za ormar u hodniku, pored njega, u dovratniku okačen o klin visi reket za barminton, tamnoplav poput bicikla. Zažmiriš, vratiš pogled u sobu, prema policama, opet se sjetič kako treba nazvati Novi Liber radi karike koja ti nedostaje u onom metru crvenih, a sa te iste police, sa gornje pregrade sa filmovima kao da se punom širinom usana, i još malo jače, naceri sâm Jack Nicholson...

Zazvoni. Konačno. Već je prošlo osam, mora da je napeta. Situacija. Umjesto glasa koji poznaješ sa dasaka koje nekom život znače, sa zvučnika, sa susjednog stola nekog kvaziopskurnog lokala, nešto je poznatiji, skoro svakodnevan:
- Halo, ja sam. Ništa, nula, nada. Ni do barske stolice nisam. Prebrzi mi prsti bili pa se spetljali.

Natočiš još jednu, šta ćeš. Čaj će pričekati...
bolegr @ 02:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 9, 2009



bolegr @ 14:55 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 8, 2009
Grad je, ovako siv i tih, namrgođen, zabrinut, hladan, vlažan, sa dobrim i genetskim i inim preduvjetima za reumu dobiti. Star. Tramvajska je stanica. Jedna od mnogih. Sjecište nekolikih linija. Stoje ljudi. Bez čežnje čekaju svoj tramvaj, voziti se jedno vrijeme i otići nekamo van dosega pogleda onih koji u tramvajskim kolima ostat će vozeći se dalje.

Što ako ne postoji čvrst materijalan dokaz o nečemu?

Neki je kolaž od gradova. Frankenštajnovski se kvartovi tramvajskim tračnicama pospajali u prostor dostojan Dalijeve mašte, a dan suh, osunčan, lipanjski. Hodam malo u krljušt pokockanom Ulicom 6. aprila pa malo Kranjčevićevom što prema kolodvoru prečicu glumi, prošećem do željezničke stanice koja služi samo za transfer teretnjaka i jednog trovagonskog lokalca koji se u nekim poravnanjima brdskih šumovitih pejsaža u nepreglednu ravnicu žitnih polja, pretapa u šinobus koji stoji na trećem peronu vrele popodnevne nedjelje, na peronu bez krovova, bez podignutih stajališta, samo bedem cigleni, sparušenim ljuljem obraslih donjih ogoljelih redova cigle, dijeli cijeli svijet od ove osamljene čekaonice na vezu za dalje.

Što ako sjećanje biva pomiješano sa snom, ponavljanim snom?

Tramvaj je broj sedam, skoro prazan, zagrebački plav i češki zaobljen, ono češko jaje, na nogama mi tenisice, bijele sa patinom dvomjesečnog skitarenja ulicama. Krenem iz Podravlja, tamo istočno od Biljske ceste, pa preko mosta, pored Vijenca Borisa Kidriča presiječem Vukovarsku bez onog semaforskog špalira, ulica pustinjava, kao da su sedamdesete. Tek autobus bijeloplav, spšisala plava, potamnjela bijela, jednačenje po frekvenciji, vozi ostavljajući za sobom diman trag.

Vratim se prema Trgu Francuske republike na kraj drugog grada i milenija, Austrijeskom pa Savskom okupanom jesenski obojanim lišćem od karamela do grimiza, i iz koje se u ravnini Kranjčevićeve koja se pojavljuje i u sasvim drugom svjetlu, u ulozi prečice prema kolodvoru, i onda njome kroz park u hrast skriven stigne do otvorenog gradskog bazena sa vjetrobranom od jablana. Produžim Savskom sve do Trnskog, a otamo prema Kvatriću.

Vrijedi li to sjećanje kao potvrda stvarnosti kao što je izjava svjedoka na sudu?

Ulaze u tu moju sedmicu ljudi. Ulaze, voze se neko vrijeme, sačekaju svoju stanicu, izađu. Ohlade se sjedalice na kojima su, ako su, sjedili, na njihova mjesta sjednu neki drugi, a ovih prethodnih kao da nije ni bilo. Da je zime i vlage ostao bi trag prsta na prozoru, nespretno narisano srce ili prozor, ime, nadimak, poruka... Ovako - ništa. I tako bi sa velikom većinom. Malo ih je, na prste jedne ruke možeš izbrojati, koji ostavljaju za sobom trag dublji i trajniji od onog brodskog. A oni ostaju do posljednje stanice, i dalje.

Paralelni svjetovi, mnoštvo ih izgubljeno u jednokratnosti. Oni glasno zapisani bivaju pretvoreni u povijest, u skup zabilježenih slijedova događaja. Sve ostalo nestajanjem postaje Ništa.

Od Kvatrića krenem malo pješke, uzbrdo prema Srebrnjaku, okrenem u poslijekišnim suncem okupan Dugii Dol. Neki se ljudi sa psima na povocima šeću nizulicu dok ovi, psi, njuškaju po kratko ošišanoj travi posutoj biserima kiše. Penjem se prema Mirogoju. Neki sa mnom i u meni, i daleko i dugo nakon posljednje stanice.

 
bolegr @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, studeni 6, 2009
Maksimir i danas, unatoč kiši, može namamiti usne na razvlačenje u osmijeh.

Nakon vijesti kako su kopljanici (jedan od meni dragih klubova, uz Barcelonu, Liverpool i Milan) nabili maksimirske laviće i to ne na koplja već sa dva naprema nula, vijest kako su stgla pojačanja u Maksimir, sama od sebe izgenerira imena Modrića, Kranjčara, Ćorluke, Eduarda i Eto'oa, ne Ettoa (postoji Rolex, a postoji i Rollex, postoje i majice sa aždajice, a postoje i super majice sa dvije aždajice, prodavalo ih osamdesetih godina na osjećkoj pijaci malo iznad nabavne), i odmah postane dominantna na naslovnicama svih novina svih boja i oblika koje čovjeku padnu na pamet i svak tko plavo diše i misli počne vrtjeti priče.

A nije to, već su Jorrito, naturalizirani Hrvat, i Francuskinja Thoiry Maksimiru podarili veselje. Njihov podmadak je zaigrao po maksimirskom travnjaku. I po drveću. Što će reći kako to nisu oni što naganjaju loptu po onom betonskom spomeniku tranzicijske građevinske operative grada Zagreba, jer to zapravo više i nije Maksimir već Maksimit. Maksimir je preko ulice. A i šire. I tamo je stiglo to pojačanje. Sportskopolitički neobojani mladunci crvene pande iz porodice rakuna.

bolegr @ 12:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 5, 2009
Dobro jutro!

Iz studentskoga krećem, iz Iloka, pokoriti Hrvatsku. Svaku ulicu i selo. Svako dijete dobit će nogometnu loptu i Milan će se igrati lopte protiv Intera. Rodit ću kao konj za Hrvatsku.

Meni je dosta izbjegavanja odgovornosti i dosta mi je toga da nismo nudili ni rješenja jer to nije SDP koji sam karao.

Vrijeme je da se cijela Hrvatska probudi. Svih mojih 10 godina u na čelu sam bio krivo shvaćen. Ortodoksni ljevičari su me optuživali da sam populist, a retorički desničari da sam salonski komunist. Ja nisam ni jedno ni drugo, ja sam sebičan čovjek - jedan od nas.

Vrijeme je da se probudimo. Bez staračke stege, kao penis se dižem i kandidiram se za hrvatskog predsjednika.

bolegr @ 09:20 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 4, 2009
Kao mali, mislio sam, a mislio sam poprilično često jer je onaj efekt spužve kod mene bio prilično izražen u to doba za razliku od sada, kako Golanska visoravan ima nešto golo u sebi, nešto više od samog značenja dijela riječi, kako je to neka visoravan bez stabla,  bez grma, ošišana do gola. Kasnije sam shvatio da to "gola" nije svaki put dobro jer eto tih bliskoistočnih dobrosusjeda, imaju (ili nemaju) tu Golansku visoravan (slično je i zovu i jednakosmjerno pišu, هضبة الجولان ili רמת הגול, i jedni i drugi), ali to "gola" u toj visoravni ima krivi korijen i tek se može shvatiti kao gola istina: oteto - prokleto.

Poslije sam, bombardiran hormonima, duplericama pa čak naizgled i nevinim reklamama, shvatio kako je golotinja pokretač svega. Golotinjom se, stvarnom, metaforičkom, čak i samo verbalnom može sve. Ali, nije ovdje riječ ni o kakvim jeftinjačama što besramno
izazivlju muško nudeći tjelesa uživo ili kroz neobjektivne objektive svih žarišnih udaljenosti, a nisu ni oni skupocjeni promjerci što to isto rade samo u svojem paralelnom svijetu. A nije ni ona čista neskrivena ljepota koja je jedina primjerena  ambaaža lijepe duše. Evo, naprijmer ja (ja pa ja, jel), kad ja kažem gola, meni se ne ukaže Maja, ne ukaže mi sa ni ona Modiglianijeva crvena golišavica koju su VIS Idoli, za koje sam se srednjoškolski blentavo pitao što li samo imaju s tim Visom, iskoristili (draža mi od Maje, iako je povijesno gledano manje revolucionarna, ljupkija je, a i na pravom boku spava), meni se ukaže ultimativna ljepota, ali nećemo sad o njoj.

Pa kad je tako... onda o čemu?

O turizmu.

Španjolci imaju Golu ljepoticu. La Maja desnuda, Goyino remek djelo. Masterpiece. A baš lijepa je ta riječ, masterpiece. Kao kad dirigent sinkrono mčući sve ručne zglobove izvija štapiće kroz mek zrak. Skoro kao dotična gospa što se opružila po divanu i meškolji se dok maestro kist jedan u ruci drži, a drugi grize od nestrpljenja, dvostrukog nestrpljenja jer pred njim su dvije ljepote, jedno božansko, a drugo njegovih ruku djelo. I ne samo ruku, obzirom na položaj, njena je desna grud dokaz kako je umjetnik ovu ljepoticu slikavao iz nekoliko rakursa, u nekoliko poza, ali to ja ovdje samo onako usput.

Evo Britanaca, oni imaju onog golog kuhara Jamieja Olivera, što je Britancima prodao toplu vodu otkrivši tim hladnim haringama mediteransku kuhinju u tri koraka, rajčica, maslinovo ulje i češnjak. To je tri. Još četvrti pride, dodati trave, začinske. I voilà, eto zdrave hrane, zdravlja i dugovječja.

Holivuđani imaju Gole u sedlu, Easy Rider, film druma i beskorijenske slobode sa Dennisom Hopperom, Peterom Fondom i Jackom Nicholsonom, i imaju i Goli piškolj, Naked Gun sa onim sjedokosim likom što u sebi ima duhovitosti kao jedan brat Marx, najstariji, Karl.

A Talijani, oni su prvi mateorološke najave obogatili golim vijestima. I ta toplina koju topless stvara jedan je od pravih uzroka dizanja razine mora od rastopljenih alpskih glečera, globalnog zatopljenja i nikakav Kyoto nas neće spasiti te sudbine (u konačnici, nećemo mi uništiti Zemlju, samo ćemo je malo protresti, ne promiješati, i učiniti nama samima negostoljubivom, a ona će se  bez nas nastaviti vrtjeti sve dok joj se ne prezamanta pa odleti na sve strane, a to je nešto čemu nećemo svjedočiti)

Eto, svugdje golotinja.

A mi? Mi nemamo golog kuhara, nemamo ni gole maje, one gole vijesti što se povremeno prikazuju na televizijskim otupljivačima uma, kao i odjevene, da te Bog sačuva i vijesti i golotinje. Onu golu  istinu što se jednookim kiklopima izdigla samo je lopata kala izbačena u prolazu

Pa što mi to onda imamo? Imamo Golu istinu, mitološkoastronomsku knjižicu koju nisam čitao pa ne mogu o njoj suditi, pa ću je ovom prilikom zanemariti.

Ali imamo još nešto.

Osim pola Savudrijske vale, što još uvijek imamo, komadić državnog teritorija i akvatorija, sitan, ali bitan, malo dalje Imamo i Brijune, nacionalni park sa pregršt flore i faune kojoj jeste i nije mjesto na ovom podneblju, ali koja je baš zgodna za kakav fotosafari, i osim što imamo još mnogo toga da ne nabrajam i da se ne odmičem od golotinje, treba zaploviti malo jugoistočnije od ovog mjesta gdje sam zastao, oploviti Istru, pa između Cresa i Krka zaploviti ka Plavniku, obići ga, proploviti između Prvića i Svetog Grgura i eto nas!

Go ko od majke rođen,  Goli otok.

Bojom, a i tlocrtno samo kad ga se malo krene uvijati, rotirati, pravi mali jadranski Antarktik. Suh, nenaseljen osim nekim akspedicijama, svijetli se sa neba gledan. Taman kako treba.

E sad, kako bismo proširili ponudu onog fotosafarija sa Brijuna, treba na taj otok nešto i ostaviti. Jer neće Nijemac, Čeh ili Mađar da ne spominjem Norvežane, Amere i Japance ili čak turiste iz prijateljske tople Afrike, dolaziti snimati gô kamen na kamenu na tom Golom otoku, Toga ima na mnogom mjestu na ovom svijetu. Dakle, treba im ponuditi nešto autohtono, nešto poput kulena i štrukli, pršuta i pogace, nešto poput Plitvičkih jezera ili Risnjaka,  boškarina ili tako nešto, i još da je zgodno za okinuti. Fotoaparatom.

Jedino što nedostaje jesu eksponati
za to slikavanje. Ali i to je rješivo. Postoji zgodan filter kroz koji treba propustiti određeni sloj ljudskog taloga isplivalog na površinu društva i odmah se nađe materijala:



KAZNENI ZAKON REPUBLIKE HRVATSKE
("Narodne novine" br. 110/97)

...

GLAVA DVANAESTA (XII.)

KAZNENA DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE

Veleizdaja

Članak 135.

(1) Tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile pokuša promijeniti ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske, ili izdvojiti dio njezinog državnog područja, ili dio njezinog državnog područja pripojiti drugoj državi, ili svrgnuti predsjednika Republike, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile na dijelu državnog područja Republike Hrvatske pokuša spriječiti uspostavu ustavnog ustrojstva ili državne vlasti, ili uvesti strani sustav djelovanja vlasti.


Priznavanje okupacije i kapitulacije

Članak 136.

Građanin Republike Hrvatske koji potpiše ili prizna kapitulaciju ili koji prihvati ili prizna okupaciju Republike Hrvatske ili dijela njezinog državnog područja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.


Ugrožavanje državne neovisnosti

Članak 137.

Građanin Republike Hrvatske koji pokuša Republiku Hrvatsku dovesti u položaj podređenosti ili ovisnosti prema kojoj drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

...

Povreda ugleda Republike Hrvatske

Članak 151.

Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, hrvatski narod ili etničke i nacionalne zajednice ili manjine koje žive u Republici Hrvatskoj, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.


Udruživanje radi činjenja kaznenih djela protiv Republike Hrvatske

Članak 152.

(1) Tko organizira grupu ljudi ili na drugi način povezuje u zajedničko djelovanje tri ili više osoba radi činjenja kaznenih djela iz članka 135. stavka 1. i 2., članka 137. do 139., članka 141. do 143., članka 147. i 150. ovoga Zakona, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Tko postane pripadnikom grupe iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Počinitelj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka koji otkrivanjem grupe spriječi počinjenje kaznenih djela iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine a može se i osloboditi kazne.

(4) Pripadnik grupe koji otkrije grupu prije nego što je počinio kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka oslobodit će se kazne.


Pripremanje kaznenih djela protiv Republike Hrvatske

Članak 153.

Tko nabavlja ili osposobljava sredstva, uklanja prepreke, stvara plan ili se dogovara s drugima ili poduzme drugu radnju kojom se stvaraju uvjeti za izravno počinjenje kaznenih djela iz članka 135. stavka 1. i 2., članka 137. do 139., članka 141. do 143., članka 147. i 150. ovoga Zakona, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.


Naknadna pomoć počinitelju kaznenog djela protiv Republike Hrvatske

Članak 154.

(1) Tko počinitelja kaznenog djela iz članka 135. stavka 1. i 2., članka 137. do 139., članka 141. do 143., članka 148. i 150. ovoga Zakona sakrije, daje mu hranu, odjeću, novac ili ga na drugi način zbrinjava da bi otežao njegovo otkrivanje ili uhićenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

(2) Neće se kazniti za kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka osoba kojoj je počinitelj kaznenog djela bračni drug, osoba s kojom živi u izvanbračnoj zajednici, rođak po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, posvojitelj ili posvojenik i njihovi bračni drugovi ili osobe s kojim žive u izvanbračnoj zajednici.

...


GLAVA TRINAESTA (XIII.)

KAZNENA DJELA PROTIV VRIJEDNOSTI ZAŠTIĆENIH MEĐUNARODNIM PRAVOM

...


Protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice

Članak 177.

(1) Tko iz koristoljublja nedozvoljeno prevede preko državne granice jednu ili više osoba, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko organizira počinjenje kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka počinitelj će se kazniti.


Međunarodna prostitucija

Članak 178.

(1) Tko drugu osobu namamljuje, vrbuje ili potiče na pružanje seksualnih usluga radi zarade u državi izvan one u kojoj ta osoba ima prebivalište ili čiji je državljanin, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Tko drugu osobu silom ili prijetnjom uporabe sile, ili obmanom prisili ili navede da se uputi u državu u kojoj nema prebivalište ili nije njezin državljanin radi pružanja seksualnih usluga uz naplatu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinjeno prema djetetu ili maloljetnoj osobi, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Bez utjecaja je na postojanje kaznenog djela iz ovoga članka okolnost je li se osoba koju se namamljuje, vrbuje, potiče, prisiljava ili obmanom navodi na prostituciju već time bavila ili ne.

...

Ne piše u dotičnom filteru, a ja bih dodao pod obavezno još dvije stvari. Poslove prevođenja međunarodnih sporazuma i prebrojavanje. Glasova. U Saboru.

A onda, k
oristeći već postojeće resurse tiskara raznih albuma i sličica, poput Kraševog Životinjskog carstva, ili sve sile sportskih vedeta sa kojekakvih svjetskih smotri, usput angažirajući propalu tvornicu ljepila i boja Karbon, mogli bi posjetitelje opremiti i sa dodatnim detaljima. Albumima za sličice.

Već mogu zamisliti situaciju razmjene sličica.

Naprimjer, cvrči Chizuko, Japanka iz onog istog Kyota, dok moli svojeg dragoga, plavokosog norveškog antropologa da se mijenjaju za sličice Ona će mu dati dvije bezlične ženskinje za onog ježolikog  što jedva na duplericu stane jer se sjeća kako je po novozagrebačkim kvartovima pokušavala izgovoriti ime te simpatične životinje pa je to zvučalo kao hrengleski ili engvatski.

Ili, trlaha jezikom, a meni tako zvuči jedan od jezika kojim tamo govore, Lovro  za prijatelje izvan Hrvatske znan i kao Lawrence, objašnjavajući svojim rođacima iz Kenije, a koje je doveo upoznati ih sa naslijeđem koje je ostalo od nekadašnje prijateljske i nesvrstane socijalističke i federativne države, da ono što su snimili nije ravničarska albino koza već primjerak niže podvrste dvonožnih sisavaca koji obitavaju na jugoistoku Europe.

A silni bi strani gosti, avanturisti, godinama unaprijed uplaćivali tu safari rutu, za prekoredne posjete u zamjenu nudili po paket karata za Božični koncert u Beču, mjesto za stolom u drugom redu holivudske dovrane Kodak7 ili sobu s pogledom na stazu u monegaškom Casinu...

Uza sve te cijene i navalu, ipak ne znam bi li ovi stranci došli na red. Od domaćih.


Bonus (aktere imenovati po osobnom nahođenju)
bolegr @ 14:42 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 3, 2009
Toliko je toga, a meni je teško artikulirati malo zahtjevniju rečenicu. Pokušam dovršiti misao, a ona odleprša poput ptice poplašene kakvim aktivnim strašilom u što se zapravo polako pretvaram. Kao i sve drugo.

A ni čitanje mi ne ide od ruke. Od oka.

Kad izgubiš sve, sve si izgubio. A to predefinirati - ne ide. Jer ono što je pohranjeno po sivim stanicama odlazi tek sa svim ostalim dijelovima, detaljima.

Padaju mi na pamet dvije stvari. Narodna poslovica i biblijski motiv. Prvo je prevođenje žednih preko vode, a drugo je Mojsijevo (Mojekskijevsko, mislim, stvarno...) prevođenje naroda izraelskog preko Crvenog mora.

I kakve to sad veze ima i sa čime?

Život je stvarno suvišan oblik postojanja.
bolegr @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Okretanje, izvrtanje, teza, kao i imputiranje pretpostavki u logičkom zaključivanju, kao sudbine, uopće nije nevjerojatno već klasični oblik mazanja očiju.

Mate Granić:
"To je izuzetno dobro jer Slovenija onda više neće moći blokirati daljnje pregovore s EU." (vidi tamo)

Bolegr:
Ali, Nizozemska i Velika Brotanija nisu dobile komadić hrvatskog mora i one nas i dalje mogu blokirati radi korumpiranog pravosuđa, jel tako?
(vidi tu)

Ivan Grdešić prvi put:
"Dugoročno gledajući, mi možemo ostati teritorijalno cjeloviti, ali možemo biti država bez demokracije, u kojoj će prevladati korumpirani političari, nasilnici, organizirani kriminal i mafija, pa ćemo se natjecati s ostalim balkanskim zemljama kod koga ima više kriminala, a nećemo biti europska zemlja koja govori o tome da kriminala nema, odnosno da ga ima manje." 

Ivan Grdešić drugi pot:
"Igraju se našim životima. Europska budućnost Hrvatske je pitanje preživljavanja Hrvatske u budućnosti, u svijetu globalizacije. Inače će nam se dogoditi sve ono što nam se događa već 20 godina, da živimo u zemlji u kojoj se o političarima govori kao o kurvama, gdje ekonomijom vladaju kriminal i mafija, da nam kriminalci bježe u BiH, da djeca prolaze sva s pet, a da nitko ništa ne zna." (opet vidi tamo)

Bolegr:
Dugoročno gledajući, mi možemo ostati teritorijalno cjeloviti i energiju potrošenu na pregovore sa zajdljivim i pohlepnim susjedima iskoristiti za nesređene unutarnje poslove u koje nam također prst upiru drugi, kao da sami ne vidimo koliko je lošega u svim tim segmentima života, i koji nas ovakve ne bi u svojoj zajednici. (vidi opet
tu)

Ines Sabalić:
...

E nju mi se, njen tekst također, ne da kopipejstati jer je  njen demagoški kompletić podugačak
(nalazi se isto tamo), ali svakako jedan dobar primjerak oba naslovljena pojma (tu).


bolegr @ 05:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 1, 2009

Junction, novi aranžman: Tuxedo Junction.

Ujedno i eklatantan dokaz da je Jackson bijelac. Joe.



bolegr @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.