crta

Blog - prosinac 2007
ponedjeljak, prosinac 31, 2007

Nekome fali daska, netko ima koju viška. Nekome fali toliko da bi cijela bina tek dostatna bila. Tako nekome i pokoji šaraf fali, a netko ima viška.

Dobro je kada ne trebaš niti jedno niti drugo jer svega imaš taman, a onda se pojavi suvišak ljudskih bića koji te natjera na kojekakve vratolomije poput sjedenja na komodi, polici za knjige, podu, radijatoru i sličnim elementima stambenog prostora.

No, nezgodacija je kada ti je jedini mogući potencijalno sjedeći element pokojna zidna lampa, pa je iskoristiš opterećujući je svojom osobnošću do rastepanja u sastavne dijelove, nje naravno, ne osobnosti, i pri tome dobiješ nagradu u obliku viška nekoliko dasaka na podu i jednog podužeg šarafa u nozi.

#¤&@¤# ja sam sebe glupog i smotanog!




Sretna mi Nova godina. Vama još i više!



bolegr @ 09:54 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, prosinac 28, 2007

Dan je kao stvoren za jaču dozu depresivne autodestrukcije. Sumaglica sa obje strane koštane stijene koju vratom klimam. Od kape mi kosa čupava,  ali prati tu sumaglicu i na drugoj strani.

Proganja me slijed događanja i pokušavam odgoentnuti razloge redoslijeda i preskočene događaje. Sve to na neki način opterećuje sadašnjost i ne dopušta joj disati, a možda ne bi ni trebalo. Ili bi. Danas ne znam.

Neke mi (re)kapitulacije padaju na pamet oih dana, a nisam sklon inventurama u ovakvom raspoloženju jer dosta se skupi toga što bi trebalo čuvati i njegovati, i ja usljed svega spreman sam za otpis to pripremiti, iako znam da ni u kom slučaju ne bih smio jer je samo to je još ostalo.

Nekako su mi se pomiješale boje i zvukovi, sve se skupilo u jedan veliki amper i da mi je još i Disneya Walta ... ne on, njegovo se ime samo slično čita... da mi je Alessandra Volte, bilo bi snage. Ovako - ništa.

Tek larpurlartistički slažem slova samo da bih posljednjih nekoliko mogao napisati.

Kako god, petak je i sve znaš ....

bolegr @ 10:22 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 27, 2007

Ustajući iz kreveta, na lijevu nogu, jer lijevom nogom uobičajeno počinjem uspravni dio dana, kroz glavu mi je promililo nešto o tišini bjeline i njenom zrcalnom odrazu - bjelini tišine. Vjerojatno me je na to pogurala dan stara ideja o šetnji najmirnijim krajem grada i nešto kasnija preporuka za to isto. Sinkronicitet, sklonost istim nekim detaljima, kako god nazvali to - godi. Da, definitivno treba udahnuti malo čišćega zraka, a to je najboilje učiniti to tamo gdje nije onečišćen prevelikom količinom licemjerja jer prohladno je i nije vrijeme čoporativnim posjetama.

Kroz prozor mi se pogled zapliće za ogoljele grane posute snježnobijelim paučinastim pahuljama pomalo narušene konstrukcije usljed otežalih posljednjepalih kolegica im. Malo niže vidim jotrošnje šumove. Trag susjede i njenog četveronožnog ljubimca. Veći su tragovi nalik otiscima vojničkih čizama, dok su oni manji nastali hlađenjem mekih ružičastih jastučića na nevinosti snijega. Čujem nestvaran i nepoznat cvkrut ptica. Dolazi izvana i otvaram prozor kako bih ga pustio u stan. Osim toga i zvuka nepodmazanih spojeva metalnih nosača prozora, ništa drugo ne proizvodi nikakav zvuk. Utihnula je ulica, cesta sa rotorskog nadvožnjaka, utihnuli parkirani automobili i ljudi koji stružu kore leda i snijega sa automobila,... Njih niti nema. Ljudi, automobila. Samo te nevidljive ptice i tragovi u snijegu. I ja pred otvorenim prozorom.

Prohladno je i trebat će se dobro utopliti ukoliko ne želim osjetiti onu promrzlost svih postojećih prstiju i koja bi me mogla sjećanjima vratiti u doba kada je škola bila pojam sive trokatnice velikih prozora. Kako do tih sjećanja mogu doći i neempirijski, navlačim na se dovoljan broj slojeva odjeće i sve to nadograđujem rukavicama i kapom koja mi pričinja posebno zadovoljstvo pri skidanju jer daje dozu neizvjesnosti: nikada ne znam u kojem će mi smjeru biti posložene vlasi na glavi. Ma, zadovoljstvo je imati tu kapu bez obzira naposljedice.

Ulica je nepokretna. Tek na drugom kraju vidim neko dijete što se bori sa snijegom i gravitacijom ne shvaćajući kako je jedno prolazno i ciklički pojavljivo dok je drugo stalno i neizbježno. Nogom pred nogu, polako, onako kako obično treba hodati ako se ne želi nigdje stići već je hodanje samo po sebi neka svrha, napredujem prema sjeveru gdje me očekuje tramvajska stanica i na kojoj ću ja malo kasnije, kada do nje stignem, očekivati prijevoz, a koji se ukazao u obliku "češkoj jajeta" sa brojčanom oznakom koja nagovještava destinaciju kretanja koja se poklapa dijelom i sa mojim težnjama koje su bile prilagodljive kada je u pitanju putanja, jer do cilja se može na više načina, a i nekoliko njih može biti ispravno ako ih se prepozna. Praznina kola je uporedna sa ulicama. Vozač je, unatoč skoro svima drugima neradnom danu, raspoložen i nasmijan kao da ga veseli ne dodatak na dnevnicu već dobro djelo prijevoza ono malo putnika. Sjedala su grijana, osim onih ispod kojih su kvadratnoprizmatična spremišta i ja biram jedno toplo koje mi omogućuje lutanje pogleda kroz nezamagljen ali ipak polutransparetan prozor u vanjštinu gradsku. Suzbijena zvuka lupetaju kotači metalni o slični materijal poravnat po podlozi i bez jeke daju punoću i debljinu neku svemu bijelom oko sebe. Krećemo se tramvaj i ja. On skladnim ritmičnim zaustavljanjem prekida svoje kretanje, a ja nepomičan na stolcu pratim ga u stopu.

Novouređen trg još uvijek nedefiniranih dijelova svojih prekriven snijegom žertve svoje pritajeno čeka, a koje se uredno pojave u obliku neopreznih šetača lakih cipela čiji dodir sa podlogom ne ostvaruje dovoljne sile trenja koja bi zaustavila neželjeno kretanje. Prelazak preko istoga izbjegavam pokrajnjim obilaznim putem i nailazim na zapreke druge, nepropisno parkirane vrste koja me tjera da sebi u bradu izgovorim neprimjerenosti koje ovaj puta treba shvatiti kao ekspresije stanja odnosa mojega spram pojava na koje nailazim i koje moram obilaziti.

Uzbrdična šetnja povećava temperaturnu raliku između mene i okoline, no to mi danas ne smeta jer danas mi ništa smetati ne može. Već i ljudi ima po ulici i znak je da se sve ipak kreće, barem pomalo. S lijev estrane kućored je osstarjeli, prošaran novosagrađenima od kojih se neke uklapaju u melodiju koju krovovi postojeći rade dok su druge aritmija i kakofonija ulična. Desni kuća red ne vidim u ounom sjaju i svjetlu jer su mi preblizu, tek po ogradama pratim izmjene vlasničkih terena. Ljudskih. Psećih.

Dolazak pred sam kraj ulice argentičnog naziva preda me postavlja konačni cilj. Ulazim u ograđeni prostor kojega ograda nikada mi nije bila spojiva sa ičim ljudskim i dostojanstvenim i ulazim u meni danas raj na zemlji. Utabane staze dopuštaju jedino cipelama proizvodnju škriputavog zvuka koji me prati dok lutam alejama i poljima. Jedino su glavne prometnice posute tucanikom koji omogućuje kretanje nespretnijima i nemoćnijima kojih je više nego li bi trebalo po ovakvim uvjetima. Korake sam nesvjesno usporio i pogledom pratio kamene izrasline koje me pozdravljaju naklonom diskretnim. Prelijevaju se imena i prezimena. Pred njima na bijelim podlogama kružno okopnjelim i igličastim tvorevinama omeđenim sjede lampaši. Crveni, plavi, zeleni, ljubičasti. Iskra glasne oksidacije titra i razdvaja neke atome i molekule i spaja ih neke nove zajednice stabilnije, vjernije, polivalentne kemijske veze. Pod bijelim se skriva zemlja, a nad glavama se nazire ona tamna tamnozelena ipolako se sele i u dubine mene.

Škriputanje se na tren pretvori u šljapkanje pa se opet vrati na staro. To ja prelazim preko glavne prometnice koja je zasuta nekim protusmrzavajućim sredstvima. Nastavljam tu svoju skitnju ovim stazama i prepuštam skitnji misli koje kao da su jedva dočekale da se otisnu u neke druge krajeve, trajna počivališta dragih mi privremenih nositelja duša. Ali, je li ta privremenost ispravno gledanje? Nije li baš taj splet sadržaja iambalaže ono nešto što daje konačnu sliku? U jednom mi se trenu učini da je tu odgovor, no taj tren ne potraja dugo jer mi pozornost odvuče proklizavanje postarije gospođe sa vrečicom iz koje je virila nagorjela plastika, vjerojatno ostatak onoga što je trebalo sliku vječnog plama označavati na kamenu ponad neke drage osobe. Pružam ruku i uz tiho "jeste dobro?" pitanje pridižem neteško biće koje već vjerojatno i svoje ime ima u kamen pored dragoga uklesano i možda čak i godinu čim raniju priželjkuje. Zahvalnost provučena kroz blažen smiješak, iskra u već skoro ugaslim očima nagrada je koju ponesoh sa sobom duž staze koja me izlazi vodila dok sam sebe istim pitanjem počastio, a odgovora ne dobio.

Upravo kako jutros nisam znao kojim ću putem do gore, krećem prema izlaznoj kapiji i vrtim sve opcije silaska u prizemlje života grada. Ničim određenom odlukom krećem nizbrdice, strmijim putem, pješice i osjetim onu pothlađenost u nogama. Kretnje hodanja postale su drvenasto automatske, bez osjećaja za ritam i podlogu. Skliskost se terena povećava udaljenošćiu od frekventnih putanja drugih i vjerojatnost da ću pasti postaje sve veća, osim ako...

bolegr @ 10:20 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2007

Ulica je novouređena, instant drvored posađen i očekuje se od njega uskoro nekakva minisjena koja će prolaznicima omogućiti skrivanje od neželjenih posljedica atmosferskih manifestacija. Niska je ta vrsta raslinja kako ne bi smetala stanarima prvih katova zgrada koje se svojim pročeljima prislanjaju na rubnike ulice, a za prizemljaše tko mari.

Tamna boja novog asfalta skrivena je filmom prašine napadale sa obližnjeg gradilišta koje to više ne bi smjelo biti, pomiješane sa suhim pahuljama sniježnih tvorevina koje će prvi sporiji automobil svojom minimalno povećanom temperaturom pretvoriti u tamnu mrlju na poroznoj podlozi ili će ih otpuhnuti u sporednost pored rubnogkamena.

Prošetati današnjom slikom svoje povijesti nije uvijek nemoguće ma koliko se činilo. Zakoraknuo sam tako nekidan u nju posve slučajno i vidio da teče bez mene jednakom brzinom, možda malo popeglanije, bez turbulencija, dizanja tlakova i temperatura, ali teče tim nekim smanjenim opsegom. I sve se događa nekim ustaljenim slijedom, svakodnevica kao da svojom monotonijom preuzima ovlasti nad životnošću. Pomalo je to predvidivo i u oku stvori neku sliku neveselu.

Tek su male izmjene, pokoja bora na licima, promijenjeni glas, tiši, onako mirniji, ali ne čini mi se spokojnijim već više pomirenim sa tom paralelom od svijeta što se vrti u smjeru zvrka zakotrljanog lijevom rukom. I prigušeni lažan smiješak  prepoznat među tragovima četvrte dimenzije daje mi za pravo u dijagnozi.

Usput, onako naivno pogledavam po zidovima i promatram tragove utisnute duboko u pore površine pred očima mi. Pa prepoznajem detalje s kojima sam živio više negoli sa bilo kime drugim, i one druge, slučajno nastale sprege tvari i energije. Poneki zvuk, slika neka, dvojba, doskočica, misao, potraga, ...



Ponedjeljak je. Snijeg kao da hoće pa neće. A meni je, kada je on danas u pitanju, potpuno svejedno. Kao da se o lanjskom radi jer ovaj današnji nema Ono Nešto.

Samo, koliki je onda taj faktor zamjenjivosti? Negdje je jedan kroz jedan i nebitan je oblik jer je bitna održivost materije, a u nekim je slučajevima ta zamjenjivost potpuna nepoznanica i nemogući događaj. Na sreću. Ili ne.


bolegr @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 23, 2007

Osim snijega do preko koljena, od hladnoće protrnuli prsti i na rukama i na nogama, skoro poplavjele usnice, jezik spaljen okušanom ledenicom, plavoljubičaste ustvari, onako kao ljeti radi neizlaženja iz mora (isto meni sve to jer nemam mjeru valjda od malih nogu), sve to meni je zima planinska. I miris vruće, za nos štipajuće rakije iz komšiluka, susjedstva, nikako to nisam bio razlikovao, i čokoladnomirisni topli otrov iz auspuha što mrlje na snijegu ostavlja slične nuždno ljudskima, samo je boja drugačija, umjesto žute, crna je. I to mi je zima.

I ukiseljenog povrća miris i okus je tu. Krastavci maleni, kornišoni. Paprika punjena rezanim kupusom i obavezno tu i tamo koje zrno crnog papra, još cvjetača, uvijek otvrđa mrkva, lukovica sedefasta i feferon zakrvljeni. Ona nevoljena zelena rajčica, sada omiljena, uostalom kao i mnoge druge u djetinjstvu mrske mi stvari. Jednom riječju - turšija.

Kakao, tamniji, tako taman da bi se i o gustoći boje i materije dalo govoriti. Topao, na granici vreloga, skoro da jezik opeče, ali ga brzo makneš tako da možda samo skorupa na njemu ostane.

Meni je zima naranča, sočna i mirisna tako da cijela kuća poprimi njen miris. A kad je guliš, zašprica savijena kora, čak i u oko uz neugodu kad pogodi, lijepo je.

Širi se miris te naranče i narančine kore, i sa planinske zime odlazi u ravničarsku kako bi nadmašila i onaj dunjâ poslaganih po rubu ormana u prednjoj, negrijanoj sobi spremljenoj kao i prije pedeset godina, samo je lutka na sred kreveta plastična jer porculansku su djeca razvukla i razbila, ova je iz Trsta, kao i gondola na RIZ-ovom televizoru.

U toj ravničarskoj zimi miris je još dimljenog sušenog mesa iz pušnice u rano pristigli sumrak, zavijanje uznemirenih pasa iz tuđih udaljenih dvorišta. Onda, mješavina emocija koju nosi modrina šinjela natopljena hladnoćom, katranom, torba od svinjskog boksa sa upijenim mirisima usoljenog luka i slanine, kad djed bane na vrata, iz službe, gurajući bicikl jer se ne može po ovolikom snijegu.

Bakine su ruke oboružane nadljudskom snagom i izdržljivošću i obložene smjesama koje nakon odležavanja u vreloj rerni postaju zamamna poslastica, miris ruma za kolače i ono umjetno rumenilo za breskve, pa medne oblatne, gužvara sa makom,...

Nepcem kad se rasprhne okus oraha i meda dok pod nosom pleše oblačić iritirajućeg štauba... mmmmmm... medvjeđe šape... šape u nazivu a šape, zvjezdice, polumjeseci, oraščići i konture u obilku... i sad već gubim i riječ i ritam. Rekli bi oni naši stari - bernpracne, svi oni naši dovoljno stari da se sjećaju vremena o kojima samo možemo čitati i to tko zna što napisano. I to je meni zima.

Osjetim taj okus sada, ali stvaran je. Potpun je i intenzivan. Toliko jak da mi mrvice po podu padaju i sve me to tjera ponovo proći gore napisano kako bih cijeli taj put još jednom prošao. Jer, tko zna kada ću i hoću li opet.

bolegr @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, prosinac 22, 2007

Ljeto je sparno. Japan i Savezna republika Njemačka upravo su primljeni u Međunarodni monetarni fond. U Jordanu princ Husein od bolesna oca preuzima vlast (vid a litl help ... kako to već ide). Ljeto je sparno i u Ankari. Kako po prašinom presvučenim ulicama tako i u hladovinama rezidencija imperijalističkih šapa. Jedna od njih je bila upravo obogaćena za maleno biće koje će, lutajući od malih nogu svijetom, a prirodi posla očeva zahvljujući, rasti na neobičnim mjestima i upijati sve te razlike življenja. Nešto kasnije to će nadraslo biće imena John Graham i prezimena Mellor radi kojeg su ga sigurno neprihvatljivim nadimcima u društvu zazivali, svoje ime promijeniti i Telecasterom punom snagom zaprašiti.

Rane osamdesete su mi bile protkane nekom sjetom ugrađenom u one flojdovske cigle kojih je bjelina odavala neku bolesnu težnju za čistotom. U sebi sam i oko sebe vidio uglavnom nedostatke. Kao, za primjer, vozeći se bijeloplavim autobusom, a i ta bijela je bila više oker radi patine koju je nosio uglavnom višemjesečni sloj prašine, prigradske linije nisam bio zadovoljan mekim skajem tapaciranim sjedalima već mi je smetao neugodan miris ispušnih plinova koji su čudnim podpodnim kanalima uspijevali naći u toj brzini od preko pedeset na sat put ka putničkoj kabini i skupa sa prašinom činiti nosne dlačice umornim od filtriranja unošenog zraka.

Onda je odnekud uz sve one meni neprihvatljive teškorokenrolične deračine i poneku baladu u ruke doplahutala neka longplejka neobičnog izgleda. Par čudnih pojava čučalo je uz tračnicu željezničku dok im se iza leđa prostirala ravnica. I, baš kao da sam gledao nas par dok smo u potrazi za raznim novim životinjskim vrstama ljeti tumarali po njivama i pustarama i prelazili usijanu prugu, tako sam gledao u omot


Uza sve teške riječi i još teže udarce po instrumentima iz kojih se cijedila energija, učinilo mi se da čujem nešto vedro. Te osamdesetdruge, nešto kasnije sam u rukama držao i ploču na kojoj je upravo posljednje trenutke odbrojavala gitara u rukama neke naizgled rahitične pojave. I tu sam, uza svu odslušanu glazbu i slikom definitivno bio kupljen. Kao sirom, vinom ili tamnom čokoladom.


Od tada je prošlo dvadeset godina i bezbroj puta se ploča vrtila po gramofonima kojih je nekoliko u mojem životu bilo, da bi me pred Božić dvijetisućedruge dočekala jedna tužna vijest. U skladu sa pozivitvnom energijom koju je kroz glazbene svoje borbe vojevao, srce je zadnji puta udrilo ritam i otpustilo mu dušu u bestežinsku slobodu.





Punk's not dead!

Joe Strummer too!
(1952-08-21 – 2002-12-22)


bolegr @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, prosinac 21, 2007

Dan je bolji od očekivanoga, što i nije teško obzirom na jučerašnje mi stanje. Godina je na izmaku baš kao i tramvaj čiji desni bok ispraćam pogledom bez čežnje. A sljedeći je zato pun k'o dinja. Sva su sjedaća mjesta zauzeta, a po sredini je prolaz prazan i prohodan. Stvoren za prehodati do zadnjeg dijela kola jer sam ušao na prva vrata, a do kojih sam došao ljubaznošću vozača koji su ovaj dan prepoznali kao vrijeme kada bi mogli biti ljubazni prema onima koji ulicu prelaze na svježe obilježenim davno određenim pješačkim prijelazima.

Za razliku od vozača za automobilskim upravljačima, tramvajovođa nije imao dobru noć i očito da mu nitko nije rekao da je jutro dobro. U zavoj je ušao tako da sam se sjetio elastičnog mi sraza sa dvostruko težim protivnikom jedne malonogometne neprilike nakon koje su mi rebra bila u stanju Adamovih u doba stvaranja najvećeg božanskog čuda, a iz razloga bliskog susreta sa ogradom kod vrata.

Držanje za štange tu nije bilo pomoglo osim što mi se prije navedenog sučeljavanja sa stijenkom tramvaja, pogubilo dugme sa nekad zakopčane jakne (sad me možete prepoznati po tom sitnom detalju). Ovo dugme i javni prijevoz neminovno me asocira na Peru Kvrgića i Raymonda Queneaua. I Stilske vježbe, naravno.

Nakon drugog semafora stanica je na kojoj napuštam plavi prijevoz i pružam noge po pješačkom prijelazu. Napola, da budem iskren, jer kratim put zamišljenom hipotenuzom. Po cijenu kazne. One uniformirane ili još teže: one rječite.

Koračam dalje prošaranim pločnikom i pitam se gdje mi se izgubila ona navika negaženja rubova površina, pa hodanje po zebri skoro kao po algoritmu, i onda, iz razloga podjednake zastupljenosti dodira stopa sa određenim vrstama podloga, pocupkivanje u hodu, kao kad pedala na biciklu, a radi razlohanosti prijenosnog sustava, preskače pa noga u jednom položaju samo proleti u prazno.

Nema toga sada. Jedino što mi donekle drži pažnju posvećenu podlozi po kojoj hodam jesu nagazne mine obožavanih kućnih ljubimaca čijim vlasnicima najrađe nosom poželim aktivirati te ostavljene tragove.

Nebo se sakrilo iza teškoprobavljivih čestica bolje nego što bi oveći mlad mačak iza vješalice. Zvuci velegrada nestaju u tim granulama sitne osvete kraja posljednjeg normalnog radnog tjedna.

Dan je bolji od očekivanoga i zato ti petak, ovdje, sada, tamo, poslije, svuda i zauvijek ... čestitam sobom* cijelim.


____________________________________________
* neizvedivo sa polovicama, pa čak ni svinjskim jer je konj u pitanju
   (a da je i pahuljica - jest)
bolegr @ 12:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 20, 2007

DING-DONG !
Koje zvono! Gdje sam?! Čiji je krevet?! Koji je dan?! Nakon prvih nekoliko pitanja koja me dovode u svjesnije stanje iako ne još najčišće (a dogodi li se to ikada kad sam ja u pitanju?), shvaćam gdje sam, a pomalo i tko sam.

Kad god mi pored uha ovako zazvoni, pomislim da u kojem se krevetu budim. A sam sam si smjestio, to zvono na mobitelu. Poruka je stigla. Pošiljatelj nema slike. Hm, traži si sad Aka naočale ak misliš pročitat išta od te poruke.

Negdje su po krevetu sigurno jer je i knjiga pored mene. Na rubu su. Kreveta. I pada sa istoga. Hvatam ih, i naravno da prstima dohvaćam baš staklo. Neaeze, poslije ću ih čistit. Uspijevam pogoditi krilima iza ušiju i stopice na nos prisloniti. Malo je mutno, no čitati se dade na zaslonu:

"Vozim mamu na kontrolu"

Malo niže četiri znamenke napola podijeljene dvotočkom govore da je šest sati i dvije minute. Skoro sam se i bez dinganja i donganja probudio. Oke, Batman, danas idem tramvajem na poso. Kontrola ugradbrenih elemenata anorganskog podrijetla u ljude drage nam i bliske ima bezuvjetni prioritet. Tako bar ja mislim i osjećam. No, zato ću putem nanjušit kakvu priču za na blog stavit. To sa tramvajem sam naučio na njenom blogu pa povremeno iskoristim to naučeno (danas, a to kasnije vidim, razlog je više, od toga kako ona i što, za otići tamo, pročitat šta piše i poslušat je).

Spuštam noge, stopala točnije, na pod. Drvo parketa je davno lakirano i prohladno. Papuče, kojima je mjesto otprilike tamo gdje sam dotaknuo tlo koje je sad i pod nogama, čekale su dodir sa prstima mi na jednakoj toplinskoj razini sa podom. Zavlačim prste nonšalantno u njihovu nutrinu kao da to radim nekoliko puta dnevno, a što i jeste činjenica, i ustajem. Ispravljam kičmu i protežem se tako da mi se čini kako će mi ruke krilima postati. Tko zna, možda sam u nekom prijašnjem životu Ikar bio. Pažljivo u hodu prelazim preko kabela koji su mi ne jednom skoro glave došli i to spetljavanjem mojih nogu i njihove opuštenosti pa uzročnoposljedično glavinjanje moje prema stolu, polici, podu.

Uspješno svladavam tu prvu prepreku i sad već višeg stupnja svijesti, svoju istoku orjentiranu putanju skrećem put sjevera. Polako vrtim završetak filma zvanog protekli dan kako bih mogao nastaviti serijal u nekom kontinuitetu. Oproštajka Matina u rudniku, hladnoćom šetnja, Boletova izložba u Booksi, četverokotačni prijevoz do kuće, ne prekasni posjet frižideru radi njegovog olakšavanja, nagovaranje teenagerske talijanke da mi opere rublje, što je ista i učinila nakon što sam joj pripustio struju i vodu, susret četkice sa dvadesetšestipol zuba potpomognut autističkim pokretima ruke, zavlačenje pod pokrivač sa knjigom u rukama, ... ne sjećam se da sam svjetlo ugasio, a naočale sam očito skinuo...

Koraknem preko praga mi sobnog i ....

(...da je ovo fikšn izgledalo bi ovako: ...)

TRAAAAS !!!

Noge su me moje pretekle i poletjele u zrak kao Katarini Witt u najboljim danima pri izvođenju trostrukog axla, no onda me napusti Katarina i osta mi samo wittlanje po zraku ...

(...ali ovo nije fikšn pa to izgleda ovako: ...)

Skliiiiiz ! Prokliznu mi ljevica u papuči po keramičkom podu, a desnica, stabilna kao što odskočna noga i treba biti, svojim doticanjem suhoga parketa spriječila je neki bolniji scenarij današnjice. Malo sam zastao i uspio ostati u vertikali. Mozak se sad već potpuno uspravio u ležištu i profunkcionirao. Knjige čitanje razlog osnovni je bio čekanje završetka rada perilice kako bih joj daljnji dotok vode uskratio i time spriječio prelijevanje iz željenog toka na neželjene prostore i površine, pod na prvom mjestu. Susjedi na drugom, ...

Da, voda mi je poplavila pod koji je ostao siv. Saga o tramvaju pričekat će neki bolji dan.


bolegr @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 19, 2007

Kuna nekada u odnosu na dojčmarku, pa kuna danas u odnosu na euro, stalna je polemika oko odnosa vrijednosti, koje posredno ili neposredno utječu na gospodarski rast, napredak, kvalitetu života u Lijepoj našoj.

Količina kuna koja se treba dati za jedan euro varira ovisno o godišnjim dobima koja su se tako rasporedila da se neka od njih poklapaju sa željom za odmorom određene skupine ljudi, ili pak sa potrebom da povećanim izdacima usmjerenim na nekoga ili nešto iskažu druge neke odnose, osjećaje i interese.

Lov je pak, onaj sa ubojitim oružjem u ruci, rudiment nekadašnjeg načina preživljavanja i pretvoren je u nešto što bi neki svrstali pod sport, očuvanje okoliša, održanje ravnoteže, i još koječega. A sve ovisi sa koje točke gledati.

I zato, k Vrapcima! Lov na lovca tek je dio kruga kojega je Priroda načinila kako bi zavarala stvarni razlog postojanja svega.

A ja sam danas izgleda naišao na dokaz da je kuna precijenjena u oku pojedinih promatrača.

bolegr @ 10:14 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Jutro je bilo i probudio sam se. Doručkovao sam, posrao se, obrijao i otuširao. Obukao sam se i otišao na posao. Radio sam nekoliko sati, a većinu vremena lezilebario i tako sve do tri sata. Tada sam otišao piti. Sa prijateljem i ostalim drugovima. Pio sam pivo. Poslije i pelin. Kući sam došao tužan. Mislio sam, a to nije dobro. Skuhao sam juhu od tri vrste gljiva i nadao se da je barem jedna otrovna. Nažalost, nije bila. Zato ću se sutra opet morati probuditi. Zaspao sam bez sna.

Izgledalo je da bi mi se iz tipkovnice na monitor moglo preslikati samo nekoliko prostih rečenica i ništa više, no pisana riječ pristigla u kasni sat ipak ostavlja neka pitanja otvorena, nadu neku. Čak i preko noći. I dalje. Preko tjedna cijelog.

Hladno je. Kroz prozor, pogleda prema istoku, vidim ogoljele hrastove grane nanizane pticama, tamnim radi kontralihta. U pozadini nekoliko sunaca pokušava odagnati noćnu zavjeru. Nakon trljanja očiju radi poticanja kolanja krvnih čestica shvaćam da sunca nema. Ulične kuglaste lampe samovoljno su preuzele tu uzvišenu ulogu i igraju se Boga.

Pogled prema sjeveroistoku zakači mi se za toranj toplane, već jednom okarakteriziran kao falusoidni spomenik industrijskoj revoluciji, i nagna me da osjetim i svoju toplinu. Toplovodi su snaga života i spas vrste.

Kava me dovodi svijesti i počinjem razmišljati. Razmišljati. Jedna od oznaka koja nas razdvaja od drugih poznatih bića i njihove znane nam funkcionalnosti. Ili možda ipak nije?

Sedam mi je jedan od sretnih brojeva, a njegova mi negativna inačica nije ništa osim krhke informacije da je hladno hodati i bez vjetra u kosi koje još uvijek ima.

Zamrznutni cvrkuti ptičji ovdje su zasada jedini potencijalni znak života.


bolegr @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 18, 2007


Težina riječi nije u slovima.

Težinu ne određuje njiihova ljepota i dobrota baš ako ni duljina, oblik, pismo ili jezik.

Težina je riječi u izgovaratelju.


bolegr @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Iza učionice je mala prostorija iz koje se naslanja na prozor u vrli novi svijet. nekolicina entuzijastičnih dječaka i djevojčica na granici kada ih se definitivno tako prestaje zvati jer pred njima je godina u kojoj su njihovi roditelji, barem oni koji su škole pohađali, polagala veliku maturu, sjedi i naizmjence kljuca na dvije tipkovnice neobično posloženih tipki i oznaka na njima.

Za vrijeme nastave broj se istih smanji na jednu do dvije proključale glave, no odmori su vrijeme u koje je ovo postalo okupljalište reda veličine barem kao i pušiona u koju je ilegalno pretvoren jedan zajednički wc ili buregdžinica tamo preko puta, kod Brke (svi smo je zvali kod Brke po mlađem bratu starijeg brata koji je bio vlasnik zalogajnice ili zdravljaka, i to radi brkova koji su bili gusti kao što su bili oni sredovječnih milicajaca ili oficira koje smo sretali po gradu.

Tako, s jeseni, kada se u školi ukazao novi naraštaj, neki od njih su se stidljivo priključili onim glavicama s početka teksta i školske godine, no isfiltriralo se to uskoro na par najzagrižeijih.

Dvoje ih je bilo posebno zanimljivo. Jedna je tamnokosa, vitka i tiha dugonokta djevojka elegantnih vilinskih pokreta u koju sam se odmah zaljubio, a to prihvaćam kao činjenicu tek nešto kasnije, što je rezulitralo nedozrelom reakcijom da je ne mogu slušati kako nokti tuku tastaturu. Drugi je pankerski nastrojen šutljivi dečko koji sa sobom nosi hrpetinu skripti sa ETeeFa jer mu brat tamo nešto kao radi.

E taj drugi si bio ti, dragi druže prijatelju.

Pa provodimo u društvima vremena i vremena zajedno, rješavamo algoritme, sviramo i pjevamo iza nasipa kod zoološkog vrta, a što bi već Baranjom trebalo biti, i tamo  povjeravamo ljubavne tajne, od kojih se neke i dodiruju jer su vezane za iste osobe, neke ovdje pomenute i neke koje nisu.

Onda neko vrijeme bili razdvojeni prostornom distancom radi pripadnosti različitim školskim generacijama i u kontaktima smo povremeno, no intenzivno držeći to čvrstim i ipak nerazdvojnim. I slova su razmjenivana na zebrastom bijelozelenom papiru, zadatci, informacije, opservacije. I isprike radi nekih poljubaca padaju jer su poljupci u odsustvu na krive usne padaju.

Drugo je neko doba, hladno je i Sloboština doživljava najveću koncentraciju živih bića po kvadratu stana jedne subote koja obilježava gomilom simpatičnih detalja izazvanih u jednom jednosobnom stanu prvog kata ulice sa greškom u imenu, kako sam je nekada zvao radi početnoga slova G. i tada i pauze između predavanja i vikende dijelimo sa svim drugim stvarima i prijateljima.

Ranu mi previjaš kasnije, i u nedostatku flastera izolirband koristiš, a koji dan poslije to izaziva smijeh na dokrotovom licu i poziv svim kolegama da vide dovitljivost bezprvopomoćno-inženjersku.

Brda osvajamo sa dragim nam zajedničkim ljudima, usput se 42postotnim alkoholnim kerozinom podgrijavamo, pa sve poslije pivom i vinom zalijevamo.

Roštilje na Britancu zajedno u dvorištu pored pošte pripremamo dok se susjedi grudima tvoje sadašnje žene otvoreno dive (a tko nije?) i dok ja ne jedem ništa s roštilja tog jer sam mi je operacija zuba dan stara. I otprilike tada ti, zahvaljujući nekoj reklami za čarape, titulu Batmana stičeš.

Pa šetamo po gradu Samoboru, ispijamo neka pića od kojih nam se krokodili u potoku ukazuju dok se proljeće promalja negdje u predgrađu.

I onda opet neke pauze cjelotjedne pa samo subote koristimo za testiranje kulinarskih sposobnosti, a čiji zamorci su zadovoljna djeca, žena tvoja i prijateljice i prijatelji, znani i zvani i slučajnici banuli iz nekih udaljenih prostora i prošlih vremena.

Danas povremeno sjedimo u rudniku nedaleko jedan od drugoga i dok u tišini tek se čuje rad prstiju po na tastaturi, često se sjetim prvih koraka zajedničkih, a to sjećanje kao da je povremeno i uteg radi kojega ne uživamo ovo danas koje nas pak tjera da to sjećanje zaboravimo. I tako amo-tamo, ko profesor Baltazar u trenu rješavanja problema. A iz sve toga se ne može.

Batmane, u prvom poglavlju smo se upoznali, u sljedećim poglavljima prolazili kroz život ispreplićući putanje svoje međusobno, a danas ti je, moj najbolji prijatelju, rođendan. Trinaesti po redu prostobrojni je u pitanju i ja ti i ovdje isti čestitam.

bolegr @ 10:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 17, 2007

Sok od rajčice je blag, a i za krupno zrno-dva preslan. Kao da ovo jutro žudi za votkom i tabascom. No, neću mu to zadovoljstvo priuštiti. Danas će se usamljen prošetati mojim probavnim traktom. Srednjegusta se smjesa razlila po usnoj šupljini, preko jezika prelaze krpice teksture preživjele obradu i lagano prešavši preko jezika, uz pomoć instinktivne reakcije nazvane gutanje spušta se niz grlo. Pada tkućina u dubinu, a s njom i sjećanja uranjaju u skrivenije slojeve koji tek uzborkani nekim okidačem bivaju izbačene na površinu i u dodiru sa sadašnjošću i zrakom nježno oksidirane uskovitlaju se i krenu svojim stazama popločanim nekim mirisima starine.

Stražnja je soba novodograđenog dijela kuće opremljena namještajem koji je proživio više nego prosječan čovjek. Čvrst je, drven i neraskliman unatoč preseljenjima koja je preživio i podnebljima koja je trpio. Svoju je čvrstoću i na glavi mi kao sasvim malenom dječarcu dokazao kada sam u snu sletio sa visokog kreveta, onako visokog kakve su nekada još puno prije rođenja moga radili, i glavom se dočekao, točnije čelom, na rub nahtkaslića, koji bi sada zazvao noćnim ormarićem i poslije kojih par sati mi je baka skoro prerano otišla jer joj skoro srce otkazalo kad je vidjela krvavu mrlju u krevetu iz sredine koje mi je zaspala glava provirivala (kao da joj je ljetos bilo na vrijeme za otić, mislim, stvarno, baš biram riječi).

I sad, to jest onda, ali ne onda iz doba mene predškolski malog već iz doba mene školski nezrelog, u noći pred svitanje ja kući dolazim i u podrum se spuštam. Onaj podrum koji je pohodio djeda Vlado za kopanja bašče radi okrjepe vinom. No, moj je posjet bezalkoholniji, Paradajzičan.Tekuće paradajzičan. Rajčičast, ako netko tako voli. Uzimam litrenku pljosnatog oblika, ostalu za ambalažu od popijene šljivovice koju je netko nesmotreno donio na dar, a nesmotreno jer kako "kupovnu" donijeti domaćinu koji sam svoju radi, i odlazim u tu stražnju sobu, u mrak spuštenim roletama produžen i hladovinom obogaćen, a nužno potreban stanju u kojem sam.

Skidam celofan pritegnut škarama nepravilno odrezanim komadićem biciklističke zračnice i dvostruko namotanim oko grlića boce, otpijam gutljaj-dva, među zubima mi ostaju krpice koje ću dugo kasnije osjetiti u ustima i što će me asocirati da se prisjetim ovoga dana. Zaliježem u krevet sam ko duh, a i kako bih drugačije kada sam pretjerao sa tko zna kojim sve ne pićima i surovo odbacivao ponude bivših osnovnoškollskih ljubavi da me vode kući (tada još nisam shvatio da nisu mislile voditi me svojoj kući već mojoj, radi toga da bismo proveli mračni dio dana skupa već radi sigurnog solaska istoj, sve radi pomoći meni overdoziranom alkoholnim destilatima svih boja i koncentracija).

Izvaljujem se preko hladnjikave posteljine, uspijevam, na teži način, ležeći svući se, jer nema nikoga čak ni mene samoga da mi kaže, objasni kako je to jednostavnije sjedeći učiniti, sigurno stojeći nije lakoizvodivo, obzirom na stanje mi moje srednjeg uha i mehaničkog mi sustava. Padam u nesvijest sa bukom u ušima, bukom koja me putem pratila, vrtile su se ponovo sve stari osamdesetih, i one ranije, u nekim kakofoničnim prijelazima, sa novim aranžmanima koje nikada nitko na sreću neće čuti.

I onda, iznenada, kao ona Arsenova Ines samo bez vruće rakije - mrak.

Čisti i tihi mrak. Praznina kojoj je vremenska dimenzija obamrla zajedno sa mnom. Tek nekoliko pokreta ruke koja je bocu ustima prinosila, a ujutro će se dati primijetiti polovično uspješno jer tragovi neuspjeha vidljivi su bili pa plahti, pokrivaču, majici, meni,...

Tlak je na razini nemjerljivoj. Vjerojatno bi živa, ili alkohol, što god da već  jeste u onoj cijevi iscurilo van na pod i zabilo se u površinu nekih otoka filipinskih (tamo gdje bih ti govorio mahal kita). Teturam sobnim mrakom i kroz glavu mi odnekud podatak ispliva da ta tako prerađena rajčica snižava tlak. A moj je ionako nizak. Tlak. Bešbudalu!

Sjedam na krevet, onako spljošten. Ja. Kroz crtičaste proreze na spojevima roleta ulazi dan. Pored mene polica sa knjigama nekim nevidljivih naslova, što radi mraka što radi godine proizvodnje koja nekoliko puta premašuje moju. Godinu proizvodnje. Miris ustajale prašine koja je uz pomoć davne neke vlage već ušla u same pore papira. širi se do nosnica mi i kroz glavu mi prolaze slike sobe i saznanja gdje sam, kada sam, i tko sam uopće.

Još jedan gutljaj malo presoljenog soka i pored svog onog aromatičnog crvenila, miris mi je one prašine u nosu. Saginjem se preda se. Na stolu otvorena kutija puzzlea iz koje ovlaš razbacane, kao kod neurednog traženja bez namjere za stvaranjem nereda, fotografije crnobijele sa kojih mi se smiješe lica dragih ljudi.

Sve se izgleda ukrug vrti. I pijano, i trijezno, i tjelesno i ono drugo, pa naizmjence...

A ja pišem ponekad tek onako. Da bih pisao. Bez ikakve poruke ili misli.

bolegr @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Završetak godine iziskuje povećanu potrošnju energije. Ne mislim na toplinsku energiju jer bi bilo nepravedno prema prvomjerenima siječnju i veljači, prosinac stavljati na tron uzročnika potrošnje te vrste. Umalo sam izvalio provrođenima, no kako nema dovoljno dokaza da je svijet počeo u siječnju, izbjegavam takvu kategorizaciju. Mislim na energiju koju trošimo na trčanje kako bismo stigli obaviti sve zacrtano u svoje osobne i poslovne kalendare za učiniti do kraja godine, a tu su još i blagdanske obveze veledarivanja koje postaju, ovakve, nametnute od strane vrlih centara gospodarske moći, sve izopačenije i bezdušnije.

Tu je o onaj, jednako naporan, ali malo ljepši dio tog odljeva energije, zabava. Sredine tjedana postaju zagušene zabavama protjeranim sa od već ranije rezerviranih vikend termina, spavanje je sve kraće, čak i ovo moje nekolikosatno. I, umjesto da radim nešto po pitanju rješavanja preostalih poslova, ja sjedim utopljen i zavaljen na kauču, pa mi se misli malo poigraše sa nekim podsvjesnim dijelovima mene i lagano utonem u neko stanje kao da sam se ukrcao na čardak, ni na nebu ni na zemlji, da povećam dnevni prosjek nesvijesti.

Ponese me to stanje i ponesu me tenzije nakupljene u posljednje vrijeme i onda se odjednom slike počnu slagati same od sebe. Kad igra reprezentacija, kolokvijalan naziv za onu nogometnu i čime su sve ostale počesto i nepravedno zapostavljene, onda je u nas izbornika onoliko koliko ih zna skoro pola nogometnih pravila. Shodno tome, kada je izbor reprezentacije koja će nas umjesto na Euro 2008, odvesti u EUro 20xx, onda skoro svi koji su imali pravo glasa, bez obzira jesu li to pravo konzumirali ili ne, spremni su i sastaviti ekipu.

Operoljub, osnivač tirolskog HaDeZeta, veronski gastroglazbeni đak i vlasnik nepostojeće nekretnine u Zagrebu, dobio je od predsjednika mandat za sastavit vladu. Vjerojatno je to zaslužio ustavno propisanoim normama jer predsjednik veli da ga je ovaj uvjerio da ima potreban broj mandata za sastavit vladu. Pa će sad ponovo u pregovore, ponovo sa onima s kojima je skrpio, kako se hvali, preko sedamdesetsedam mjesta u Saboru.

Ne znam kako i što tko misli, no Jaca od devedeset kvadrata je idealna na poziciji ministrice kulture i viđenja, a u što nas je uvjerila razlogom iz kojeg je u četvrtak bila u Klovićevim dvorima, kaže - "biti viđena".


Fotelju čelnika Ministarstva informiranja poslao bih u Bjelovar, ali ne Đurđi, njoj ću prepustiti da se bavi lancima seće i ljubavi, već, kao višestručnom zidaru i politologu od formata što dokazuje svojom sustavnom neinformiranošću čak ni osnovnim podacima, kao što su poznavanje riječi i nedjela poslodavca, te kao poticaj u prekidu onečišćenju sredine svojim laprdanjem, slijepom sljedbeniku šefa si svojega, Gordanu Jandrokoviću.

Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uvrijeđenja može biti rezervirano samo za jednog, ali velikog čovjeka, bolonjskog đaka, novog i starog predjesnik svoje stranke i novog i starog magistra, Antu Đapića.

Miomir Žužul, vrsni je međunarodni stručnjak za rješavanje problema, magistar psihologije, kliničku je psihologiju diplomirao na filozofskom fakultetu (nu) pa je idealna osoba za ministra u Ministarstvu dobrosusjedskih odnosa, vanjskih poslova i svekontinentalnih makinacija.

Ministarstvo obrazovanja i nogometa bih za početak, a u skladu sa decentralizacijom vlasti preselio. Za to bi najpovoljniji bio grad Zaprešić, a ministrom bih proglasio zaprešićkog građanina, valjda jeste ako je tamo prijavljen za glasnje na izborima bio, Nikom Kovačem i njegovim pomoćnikom, pardon, bratom, također. Time bi se uštedjelo na naknadi za ministrov odvojeni život od obitelji i uštedio nešto novaca, a zaprešićanima ponudio nekoliko radnih mjesta u državnoj službi.

Kako decentralizacija ne bi otišla u totalnu dispreziju i povećala broj potrebnih nekretnina pod čijim bi se krovovima krojili potezi pojedinih ministarstava, a i iz razloga dobrosusjedskih odnosa, fotelju u Ministarstvu obmane bih dodijelio na sve imunome Branimiru Glavašu .

Zvono je kao sa bakelitnog crnog telefona ono što me trzne. Zvoni mi mobitel nedefiniranog ili rijetkokontaktirajućeg pozivatelja nepersonaliziranog zvučnog signala. Pasmaterstudiorum! Ostalo mi još praznih fotelja! Nigdje nisam uvalio ni slovensku snajku ni trgovca ugledom. Tako me dobro krenulo, a netko već smeta.

Fokusiram pogled, no, mutno je sve i dalje. A naočale i stakla novi. Malo bolje gledam i vidim da su malo zamućena stakla od prislanjanja na mene u rem-fazi. Brišem na brzinu prozore i gledam u zaslon - nepoznati broj. Razlog gledanju i tako nije taj što se ne bih javio već jedan bezrazložni pokret viška.

- Molim?
- D'ardân, je li to Aka? - razvlači istočnoslavonski muški glas.
- Ja sam. A tko me treba?
- Ovdje kum Darko. Iz Osijeka. - odgovor mi nekako razvlači osmijeh preko lica jer sa druge strane ovog bežičnog komunikacijskog kanala okorjeli je šumoljubac i planinar, kum po nadimku koji nema veze sa Mariom Puzom. Rijetko se čujemo, skoro pa svake olimpijade, tek tu i tamo mailove razmijenimo malo češće. Brata mu Vladimira još i sretnem, iako užasno rijetko, jer smo za ove zagrebačke prilike i distance susjedi.

Razmijenimo nekoliko kurtoaznih rečenica i proslijedim mu par informacija koje je trebao, dogovaramo se kako ćemo se vidjeti kada se ukžem u Osijeku i završavamo konverzaciju:
- Aj što mene ne vidiš, kad nit ne dolaziš ovamo, al, jel mi brata vidiš?
- Zamislim se nad ovim pitanjem i iskreno, a još pod dojmom predrazgovornog kunjnja odgovaram:
- Iskreno? Ne znam kako da ti kažem. Vladu ne vidim, a izgleda da će tako biti još neko vrijeme.

bolegr @ 07:32 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2007

Vinovnik je ovoga izazova poznat, a ja, bit ću, kako veli, muško pa ću odgovoriti izazovu. Iako sam i zaigrano dijete još uvijek, k tome ne baš nepristojno dijete pa me i to na odgovore na tih nekoliko desetaka pitanja gura.

Ono gdje sam slagao vidjet će se iz aviona, pa to možete pročitati kako vam drago.

1. Savršen dan: prekratak
2. Što na ljudima prvo primjećujem? ono što je kod njih najistaknutije, a ponekad i ne, ne primjećujem
3. Žena sa lovom i karijerom bez ljubavi ili žena bez love i karijere ali ljubav? ljubav, ostalo su detalji koji mogu pripomoći
4. Ime u rodnom listu: rukom pisano, nije bilo pisaćih strojeva, o printerima se čitalo u SF-ovima
5. Nadimak:  povijest veli da je bilo surovih i kriškastih, današnjica ima i bolegra
6. Koliko ću svjećica na torti imati 2007?  prošlo je otada više od pola godine... ne sjećam se više, moraću Ružu zvat.
7. Datum rođendana: 29.05.
8. Najdraža životinja: krava, daje svašta, a ne grize
9. Boja očiju: šućmurasta, ovisi o atmosferiskim (ne)prilikama
10. Boja kose: smeđa
11. Imam li piercing?  neam
12. Imam li tetovažu? neam, još... tko zna...
13. Boja čarapa?  uglavnom boje očiju
14. Sretan broj? 7
15. Gdje bih otputovao?  Portugal, Francuska, Maroko, Meksiko,...
16. Omiljeni film: Blade Runner
17. Omiljeno mjesto za odmor: krevet
18. Omiljeno jelo: termički obrađeni bivši rogati četveronožnici
19. Omiljeni dan u tjednu? subota
20. Koju pjesmu slušam? kakofoničnu simfoniju mamurluka od sinoćnjeg preduzećkog partija
21. Koju pastu za zube koristim?  Sensodyne F
22. Omiljeni restoran? kuhatorij, rent a cheuf po potrebi
23. Omiljeni cvijet? trulipanj, oću reć tulipan (tifpeler, pogledaj u tipkovnicu)
24. Omiljeni fast-food? nemam
25. Omiljeno piće? vino
26. Kako sam izgledao sa 10 godina? mladoliko, to za svoje godine, i tuđe isto
27. Od koga sam dobio zadnji mail? od kolege sa posla
28. U kojem dućanu bih želio imati 75% popusta? hm, jel može plac? tržnica? ha?
29. Što radim kad mi je dosadno? ni mi dosadno
30. Kako reagiram na ljude i situacije? svakojako, nekad ishitreno, nekada sa zakašnjenjem
31. Tko mi od prijatelja živi najdalje u km? Džebel
32. Što mi je trenutačno najbolje u životu? volja
33. Tko će mi odgovoriti na štafetu? Backoff, Paramenta, Petal, Skitnica
34. Koliko je sati? 14:57
35. Čokolada ili vanilija? čokolada
36. Ljeto ili zima? proljeće
37. Toplo ili hladno? toplo
38. Crno ili roza? crno
39. Narodnjaci ili metal? dragi su mi prirodni materijali, a ni plastika mi nije za bacit, radi ekološke osviještenosti
40. Motor ili auto? auto
41. Najdraža boja? ljubičastozelena
42. Što mislim o petku 13.? sve najbolje, baš kao i on o meni
43. Jesam li praznovjeran? samo vjeran iako mi to nije ime

I sada, kako bi Đurđa to rekla, a reći će sigurno ovako nekako, jer je meni već rekla nekidan:

Ja sam Đurđa iz Garešnice.

Imam 74 godine i nemam zube. Molim Vas, proslijedite ovu poruku najmanje 13.252.831.216,17 ljudi na Gmailu ne bi li meni ponovno narasli mliječni zubi.

Prije 2 mjeseca Ljutko iz Našica je ignorirao ovu poruku. Nakon dva dana žirafa mu je kod Virovitice sjela na netom kupljeni auto i potpuno ga uništila.

Jure iz Kaštela je također ignorirao ovu poruku. Sljedeći dan divovska girica mu je kod Čiova odgrizla testise.
Možda je zgodno napomenuti da je i Ante Gotovina ignorirao poruku...

Prije odlučujuće utakmice za EURO, svi engleski igrači i izbornik McClaren također su dobili poruku. Sami zaključite jesu li je ignorirali...

S druge pak strane Štef iz Čakovca je odmah poruku poslao dalje, sljedeći dan prodao je rekordnu količinu krumpira urlajući zagrebačkim ulicama "KRUUUMPIIIRA".

Još jednom Vas molim da pošaljete ovu poruku svim svojim znanim i neznanim kontaktima na Gmailu, jer s Đurđom se nije za igrati...

i da lanac ne bude prekinut, a i da me Đurđina kletva ne stigne, štafetu predajem omladinkama nabrojanim pod rednim brojem tliestli (čit.: 33).

Ugodan mi vikend. Vama isto.


bolegr @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2007

Vukući kaput i lijevu nogu, čvrsto stišćući žutu vrećicu koja je već samo svojom bojom, bez logotipa, odavala trgovački lanac koji propagira, polako se penjala na Gornji grad. Malo ju je strah prelaziti Katarinin trg radi onih klinaca koji su ponekad zločesti prema njoj, kao da znaju. No to je ipak najbliži put.

Ovaj je četvrtak dobar. Ne treba pohoditi okolo puno nego jedno ali vrijedno mjesto, a onda će malo za gušt. Penjat će se u Klovićeve, među one halapljivce koji svoj interes za umjetnost mjere pojedenim i popijenim pa se onda spustiti do onog malog, tamo kod njega nije neka ponuda, ali je uvijek opuštena atmosfera, i pozdravi je kao staru znanicu. On kao da zna kako to dobro večer nešto znači.

Gužvu je očekivala, no toliki buljuk ljudi - nije. Ovako bude možda jednom godišnje. Sreća da ima tu pozivnicu. Nije ona kajgod. Nešto je ostalo od zasluga iz doba posla u školi. I doba kad su i nju slušali.

Bože koliko pompe oko jednog ruskog židova. Francruskog. Sjetila se kako je prije skoro trifrtalj stoljeća bila zbunjena nemogućnošću povlačenju paralela između tih dviju zemalja. Francuski - Francuska, ruski - Rusija. I zašto nije Ruska već Pruska. Eh, da. Bilo je to vrijeme...

Uspjela se nekako progurati kroz silnu navalu kravata i salonki do šanka i naslonila se pored tacne, presvučene damastnim bijelim rubcem, popunjene čašama sa pićima. Prihvatila je jednu za nožicu i lagano prinijela ustima kako bi prikrila žudnju za razlijevanjem topline usnom šupljinom i jednjakom, želucem, za danas prvim susretom sa vinom. A i te čaše. Sreća da su još uvijek iste. Danas će ih kompletirati. Pored tacne je i pladanj pravokutan sa šarenim kanapeićima. Šteta što su mazani. Nezgodni su za nositi. U hipu je progutala jedan sivkasti sa nečim crvenim i zelenim po sebi.

Podigla je pogled i zašvenkala glavom po dvorani, malo se prazni sve, već postoje i kanali kojima se ljudi kreću. Spustila je ruku sa čašom prema drugoj ruci i damski kao kad peteljku trešnjinu ostavlja na tanjur, otpustila je onu nožicu iz ruke i čaša je skliznula u vrećicu. Tiho. Iako to nije bilo nužno u ovoj gužvi i buci.

Privukla je zdjelicu sa grickalicama i pogledala u nju. Odgovara. Pereci su teže lomljivi od štapića i dovoljno su čvrsti i veliki da se ne pogube, a kikiriki, ako ga i ne bude mogla vaditi, ostat će u vrećici za doma. Istresla je sadržinu u vrećicu i čula sitno zveckanje kada se zrnje srelo sa staklom. Zdjelica je bila neinteresantna i vratila ju je na pult te se gegajući poput kakve punoguze patke otputila ka izlazu.

Provući će se pored školaraca mirno, bez komentara, shvatila je da ih to ustvari smeta kada im ukazuje na sve te bedastoće koje rade, i spustiti se prema Matici. Pankerati neki, nešto. Nada se da neće svirat. Dovoljni su i samo ružni bit.

Doklipšući do cilja, spustila se polagano niza stube i ušla u previše svjetla i premalo ljudi. Nigjdje onih ružnih koje je očekivala vidjeti, osim onog jednog, sa naočalama i nosom i crvenom prigodnom majicom. Njega pak zna sa Katarininog trga. Branko Nekakoslovenski. Prošetala se do stola prekrivenog mrljama i stolnjakom koji ih je nosio. Iz vrćice je izvadila žuti plastični tanjur, koji od doma uvijek, praktična kakva jest, nosi za servirati štogod ako bude i nagrabila one perece u nj.
Uzela je limenku piva 10%gratis i pozdravila dečke. I curu.

Žac Hatevejac se drži za prozirnu čašu pelina, bivši vozač reportažnih kola državne televizije, ostao bez posla radi vjere i nevjere. Vjeran je bio porocima, nevjeran obitelji i poslu. Kako je bradu pustio izgleda sad kao da je njihov. A možda mu uspije, tko će ga znati.

Pa tu su i, dugo ih nije vidjela skupa, Dragec i Ana. Ana voli slagati perece oko alkoholom punih čaša i time začarati goste da ih ne diraju, jer će ih ona sama. Pepeljare od naočala su joj pokidane bočno i malo joj uhero stoje i daju joj izgled nestvaran u toj količini asimetrije.

Dragec kratko podšišan svojeručno, što se vidi iz aviona i to ne niskoletnog, kamikaznog, padajućeg već onog daleko visokog, premeće cigaretu do pola izgorenu. Bez pepela je jer drhtanje sve teže kontrolira. Čak mu ni nekoliko jutarnjih ljutih više ne pomaže. Veseli se što je vidi. Baš je jedan nemisleći emotivac. Grli je, ne misleći na žar u ruci i njegovu blizinu kosi njenoj, i usput joj čestita blagdane, unaprijed. Bez veze. Kao da se za desetak dana neće vidjetidolje u Branimirovoj.

Iz poštovanja prema onima zbog kojih su se ljudi tu skupili, odvaja se od grupe i krene prema izložbenom dijelu galerije. Po zidovima koji su znali i bolje dane, ali Mali nije kriv, ne daju mu sigurno dovoljno novaca za sredit ovo podrumište, polijepljene su neke fotokopije velikog formata skoro kao prozor njen. Crnobijelo. Pa malo u boji. Iz male sobe čuje zvukove kojih se sjeća. Već je dugo godina otkako su ti dečki uživo svirali u školi jednom čak. Kamera je tamo. Pa da. To je od Malog kolega s televizije i sa nogometa, to ih je jednom čula pričati dok su pili za istim stolom. Neka. Nek se radi, neka ljudi gledaju šta je umjetnost i kod nas, a ne tamo neke ruske da moramo gledati. Snobovi jedni.

Popila je do dna ovo pio čudnog naziva i odlučila sjesti na zrak i udisati čokoladni miris iz auspuha sporovozećih auta po centru grada. Krenula je prema izlazu, neprimijetno i reklo bi se i bezvoljno po tome kako je vukla nogu, no to je samo jedna noga i ništa više. Na podestu je zaboravljeno ležala nekakva čudna žarulja. Nema onog zavoja već samo pipce. Halo... halo... nekako. To je čula jednom da se tako zovu. Možda zatreba. Ljevica je završila u džepu a pogled i desniica su skrenuli ka buntu novina iza podesta. Neki sportski časopis, vidi to po naslovnici, ne da joj se nit čitati naslov ... papiri od neke banke ... Globus ... Večernjak ... opet neki papiri ... monografija, to je teško za nosit ...Ma, Globus će biti dovoljan.

Da. Danas je sve svoje tamo nahranila. Eto, i danas je dobro djelo učinila. Potom je sjela na klupu skrivenu strehom tramvajske stanice i zapalila pretposljednju cigaretu iz ove kutije. Druga je u vrećici među kikirikijem koji joj je za doma ostao. I čaša! Valjda je čitava, da ne mora opet tamo gore.

Pored nje je prošao onaj manji mali što je kod Malog u galeriji bio. Vidi ga da hoda pomalo izgubljeno, ali vidi ona da će se to uskoro popraviti i da će sutrašnji dan nekome zaigranog srca čestitati.




I bila je u pravu. Jer, čestitam ti petak. Pahuljama. I sa snijegom.
bolegr @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 13, 2007

Nemam o čemu danas pisati.

Dan ko dan, uredovan i ne baš uredan. Tipkovnica jedna, tipkvnica druga. Kava, voda, kava. Red na menzaškoj liniji, red pred džuboksom. Kava, voda, kava. Tipkovnica jedna, tipkvnica druga. Kroz sve se provlačila jedna lijepa gtalkična nit koja je sve to držala na okupu.

Večer nije završila lijepo kako je počela. A počela je, kao što rekoh, lijepo, još za dana, kada se sa istoka pojavljivala vozeći se starom plavom dvojkom, njišućom u ritmu oscilirajućih tračnica kao kakva bokovita seljanka sa kolicima, a iza koje je devetero rođene djece i tridesetak goidina po par jutara zemlje motikom obrađivane.

Pa je nastavila, Večer, pod kišobranom i strehom nekom priručnom promatrati hodače kišnih nogu kako oblijeću one koji su skriveni iza gomilâ trgovačke robe koja nema ni povijesti ni kemije. Paralelno izgovarane riječi susretale su se negdje na suprotnim zidovima.

I gledala se Večer u ogledalu. I vidjela je puno toga. Nije samo zabavna ona i nije samo zabavljačko pomagalo. Dubina koju je vidjela išla je generacijama daleko. I prenosila genom sinkroniciteta u te dubine i daljine.

Onda se Večer razdvojila i postala dosadna. U buci gužve i praznini kreveta. U prevelikoj koncentraciji šarolikosti monotonije i nedostatku lijepoga i nužnoga. Tako je, praćena pokojom pisanom rečenicom, utihnula i pretvorila se u Noć.

Noć sam neuobičajeno loše nesvjestan proveo žmireći i ne sanjajući ništa. Ne sjećajući se ničega. Budio se nisam čak.

Danas nemam o čemu pisati. Zato je najbolje da niti ne pišem.

bolegr @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 12, 2007


Možete li riječima nacrtati lice vaše ljubavi?
(Bi li to slijepa osoba učinila bolje od vas?)

Možete li dlanovima nepogrešivo ponoviti ritam?
(Bi li to gluha osoba učinila bolje od vas?)

Možete li razumjeti ljude oko sebe?
(Iako govore jezikom koji poznajete?)

Možete li prepoznati ritam ljubavi u muzici,
iako je tekst napisan jezikom koji ne razumijete? 





"O bom samba e uma forma de oracao 
porque o samba e a tristeza que balanca 
e a tristeza tem sempre uma esperanca 
de um dia nao ser mais triste nao."

"Good samba is a kind of a prayer 
as samba is the sadness that sways 
and sadness is always hope 
for one day not to be sad any more."



moodswinger @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Datum je zašao u drugu dekadu mjeseca i sveopće napuhavanje zagrijavanja atmosfere polako se kreće prema kulminaciji. Pomalo sluđen reakcijama okoline na te umjetne podražaje dobrog raspoloženja i sam se povremeno izgubim u skitnji datumskim markerima u želji da potisnem to nametnuto ludilo. Ne nerijetko već uvijek, takve mi se stvari obiju o glavu. Na neki najmanje prikladan način. Nije baš da mi netko iščupa nokat ili slično, ali na neki prilično neugodan način.

I govoriš mi "Sad ćeš bar imat ujutro o čem pisat" dok se smijuljiš kasnovečernjim snenim smješkom. Onim dječjim, zadovoljnim jer ipak, zadovoljna si bezopasnim završetkom događaja koji me zadesio tu večer ranije.

Cipele su kupljene radi zabave. Radi toga što će biti na nogama za vrijeme zabave i sve do trena kada umor prevlada sve granice i natjera ruke da ih skinu i dopiusti onu situaciju kada čarape imaju direktan dodir sa podlogom, uglavnom naizmjence jer ples ne prestaje. I kupljene su radi zabave zvane kupovina unatoč samopadajućim čarapama koje navučene štite i koljena i dobar dio natkoljeničnog dijela nogu. Karte za kino su u džepu, posredno jer su u novčaniku koji je u džepu.

Idemo do centra Centra. Popit ćemo kuhano vino za zgrijavanje grla. Prsti neće in osjetiti tu toplinu jer su čaše polistirenske, čuvaju vino od prebrzog hlađenja koje im može donijeti hladna večer, a prsti, oni će se grijati međusobno, međuosobno. Usput ćemo pogledati planere, rokovnike. Ne poslovnoodrasle monotone. Vesele neke, zaigrane.

Ili, idemo do centra Centra pogledati rokovnike, planere. Neke vesele, osobne i zaigrane, kasnije doznajem i da su iz plavomedvjedaste kolekcije, ma što god to značilo. Usput ćemo grijati probavni trakt, a time i svo tijelo kuhanim vinom. Prste ćemo grijati preplićući ih, u rukavicama, bez rukavica, u džepovima, na otvorenom, u zatvorenom. Svugdje. Stalno.

Put do centra Centra popločan je raznorodnim tekovinama civilizacije. I iznenađenjima. Tramvaj je zgodna solucija za brzo prevaliti kilometar puta bez puno hodanja. Iako nas neće pratiti do odredišta ulazimo uz moje logično objašnjenje da je bolje se pomaknuti dio puta nego čekati direktni, za slučaj zastoja barem smo malo bliži cilju. Umjesto odgovora dobio sam pogled "ajde dobro".

Prazan tramvaj u ovo doba godine i dana je vjerojatno i senzacija koju vrijedi zabilježiti. Ulazimo na zadnja vrata njemačkog sredovječnog jednodijelnog tramvaja poznatog po onim senzorima koji sprječavaju hvatanje putničkih glava zatvarajućim vratima. I poznatog i po jakim kočnicama što sam osjetio nepridržavajući se osnovnog pravila koje avanturisti skloni vožnji ZET-ovim prometalima, držanja za za to predviđene šipke. okomite i vodoravne.

Tek je nas dvoje na stražnjem dijelu kola, starica sa velikom vrećom punom ambalaže umjetnog porijekla i sredovječni gospodin zamišljenog izgleda i ruku u džepovima. Ovo dvoje nabrojanih nije nam ni blizu. Ni fizički ni ikako drugačije. Bar neko vrijeme. Nakon maloprije pomenutog uvjerenja da su kočnice ove gusjenice od tramvaja ispravne za što mi je dokaz osjećaj blage boli pored kralježnice nastao u srazu mene sa štangom, dio pozornosti mi privuče obraćanmje onoga gospodina koji više nije imao ruke u džepovima. Ne radi držanja i kočenja već zato da bi nam u vidokrug namjestio značku i u sluhokrug ubacio rečenicu "dobro večer, karte na pregled molim."

Vadimo novčanike. Ti onaj zeleni iz torbe, ja onaj egoistični iz džepa jakne. Izvlačiš iskaznicu i za uzvrat dobivaš "hvala lijepa". Izvlačim i ja svoju. Za uzvrat ne dobivam nikakvo "hvala lijepa" već "gospodine, danas je dvanaetsti mjesec i datum jedanaesti, znate li to?" Pogledam u izvučenu iskaznicu, i stvarno imam što za vidjeti: usred prosinca ja se vozim sa kartom pripadajućom proteklom mjesecu. Ne gledam nigdje do li u tu izdajničku iskaznicu koja nema tajmer za podsjećanje na apdejt, apgrejd, kupovinu markice za sljedeći mjesec, štagod da je, samo da je. I dok ne gledam osjetim pogled kontrolorov kako šeće od tebe do mene pa natrag se tebi osvrće dok ja pokušavam izreći ono što se dalo zaključiti i što je čovjek pored nas već znao. Iz mojih je usta nesuvislo, ili se meni tako činilo izlazila neka nevezana količina riječi oblika i značenja nešto kao "... zaboravio... početak mjeseca ... inače kupujem ... gužva ... napišite mi kaznu ... ".

Je li to radi toga što je vidio da mi je u iskaznici bunt proteklih mjeseci, ili zato što mu je odobren kredit, ili mu su mu upravo javili neku radosnu vijest, ili što ne izgleda da bismo namjerno ušli u tramvaj skupa s njim jer kontrolori znaju da se ne mogu kamuflirati u putnike i prevariti one koji ih izbjegavaju, ili radi tvojeg otkopčanog gumba, onog presudnog gumba na košulji, a bit će da je to, kontrolor nije htio ništa pisati. Ja, baš kako si i rekla sinoć, malo kasnije, evo jesam.


bolegr @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 11, 2007

Neki se snovi ostvare, a neki nikada. Zar ne? Meni se u posljednje vrijeme slažu i u stvarnosti detalji koji su mi poznati iz snova nekih s proljeća. No neki se snovi nikada ne obistine. Bar ne dovoljno brzo.

I ležim tako utopljen, toplinom pokrivača ovijen, ne podvodno zaustavljen, i vrte se slike davne, iz doba otkrivanja svijeta, mojeg svijeta i svijeta koji me okružuje, iz doba kada nije bilo

- Alberaaaat! - viče mater kroz prozor. Glasnice su napete do pucanja, stakla na prozorima isto. Susjedini živci također. - Alberaaaat! - iteracijom riječi do manifestacije moći.

Zna majka kako će. A sve se čini da bi, ako ova to nastavi, i susjeda mogla domisliti kako će jer već se maša za oklagiju, onu duguljastu za razvijanje tijesta za pite. Razvijača. Kako nedefinirana riječ. I tom nosačicom meni malo nedefiniranog značenja na maternjem jeziku, priprema se susjeda već lupiti u strop ne bi li umirila materine glasnice.
I nema onoga dodatka o istoimenim keksima jer već je Alberat bio vabljen time i forsiranje bi dovelo do zasićenja. Kako keksima tako i trikovima.

- Alberaaaat! - unatoč tome što sina niti vidi, niti čuje, a i kako bi kad samo sebe čuje, dernja se kao zbor utovljenih svinja u ovo predblagdansko doba, na neki čudan način svjesnih kraja svojeg tjelesnog iskustva.

Susjeda već odustaje od oklagije zvane razvijača i odlazi u kupaonicu po vatu kojom bi mogla začepiti ušne šupljine i umanjiti time dotok decibela sa gornjeg kata. Na ulici ljudi već zastaju, dižu pogled prema tom trećem i posljednjem katu omanje stambene zgrade urbanog mjestašca izraslog iz nakupine koliba rudara. Već se i grozd prolaznika formirao, svi gledaju u mater i ne vjeruju onome što čuju.

- Alberaaaat! Alberaaaat!

Neki se prolaznici već i u reportere pretvaraju, vade olovke i narančastih korica blokove broj šest, o jezik namaču vrhove pisala i kreću sa zapisivanjem detalja koje će svijetom razaslati AP, TASS i Reuters, ovi posljednji pod naslovom Zaustavite Alberta, a što će im se kasnije vratiti kao bumerang. Drugi pak vade fotoaparate. One starinske magnezijske bljeskalice eksplozijama sitnim prate okidače. Poneko otrči iza ugla gdje se, pretpostavljam, nalazi telefonska govornica iz sasvim ovom trenutku neprikladnog drugog doba.

Kadar koji pratim ne prekida se, samo kamera švenka prema gore lijevo, na onaj pomenuti prozor.

- Alberaaaat!

Na katu ispod, dvije šake u pesnice stisnute tuku po onim ušima vatom ispunjenima. Očni su kapci stegnuti do štrcanja suza iz suznih kanalića, sve buduće bore koje će krasiti lice podebljane su grimasom, a iznad svega toga, sa trećeg kata odjekuje:

- Alberaaaat! Ako te auto pregazi ne dolazi mi na očiiiii!

Slušam Davida Holmesa, Analyze That i po Međumrežju čitam kojekakve besmislice. Neki snovi stvarno kasne. K'o HaŽe.

bolegr @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 10, 2007

"Ajemlejt." Normalna stvar, to lejt. I zabrinulo me tek kad je jednom prilikom izostalo. Vladimir i Estragon bi mi sigurno zavidjeli.

Kremasti ili granulasti? Bolje ovaj drugi. Ali, ako je tako zrnat onda nije pire? Ili jest? U svojim kugličastim tvorevinama ipak je pire pa je onda i sve, bez obzira na formu, isto. A nije. Vele neki da nije i da je zrnati, granulasti, kugličasti, kakogod, bolji. Ja osobno mislim da je kugličasti bolji jedino zato jer se jezik manje trudi nepcem rastopiti i površinu pirea povećati radi zajedničkog veselja svih osjetilnih završetaka na površini jezika.

I dok ja tako važem, odmjeravam, procjenjujem, i dok je igra sa zakrivljenim prostorom poprimila onu simpaičnu notu pokušavanja neeuklidskim metodama dosegnuti križanje Petrinjske i Tesline (Nikolićeva ti je to Aka, veli mi Šani jednom davno, a ja pitam je li to radi Nikole pa od milja dodala ić, na što mi ona odbrusi, ali sa smješkom punim simpatije da kak ću ja postat od jednog dotepenca zagrepčanec ak ne znam kaj je kaj i kak se Teslina prije zvala, a meni nit je bilo do toga da se guram postati zagrepčanec nit mi je pejorativno dotepenec smetalo iz usta dragih ljudi ni tada a ni sada, već mi samo nejasna konstrukcija naziva ulicebila) i dok teleportacija živih bića nije ni uzačetku, a neki već i ulice uspijevaju teleportirati pa Makančeva završi u Cesarčevoj, kestenov se pire iz svoje dualne prirode posluživanja transformira u vrelu tekućinu okusa dotjeranog dodavanjem klinčića i šećera.

Prosinački mirisi uvlačili su se u sve pore skupa sa blagom hladnoćom koja je ipak uspijevala zastati na površini. Na vrhu nosa i na prstima, onim prstima koji su nemirni od nekog skrivenog ushita listali odavno utvrđene stranice knjige.

Odnekud proleti, sa kišnim kapima, ali ne istoga smjera, pojam iracionalnog straha. Liftovi, mostovi, let. Dubine, baloni. Nešto pregaženo racionalnim poimajem stvarnoga, nešto ostavljeno u amanet budućnosti. Strah od stiskanja u tunelu širine malo veće od promjera torza navodi na pomisao o klaustrofobičnosti, a neki bi psihoanalitičar, spikolitičar rekao bi moj pokojni djed Vladimir, čijeg literarnog imanjaka kolege Estragona ime krasilo kanticu senfa na štandu kobasičaste brze hrane, a čiju suseljanku, Vladimirovu, ne prepoznajem na VeBeZeovom knjiškom štandu (poznaje sestru mi, susjeda-komšiju iz Dalja i kćeri njegove, a ja - ništa, sram nek me bude, poslije se sjetio da se žena zove Valentina i da je kao curetak izgledala tako da je za pomisliti kako je izgledom idol onoj Gwen Stephani), no, taj bi neki stručnjak za sadržaj unutrašnjosti glave sigurno mogao iz toga zaključiti da se tu radi i o klasičnom strahu od izlaska u svijet jer prolazak iz maternice ka otvorenom surovom svijetu nalik je tom mom kanalu iracnalnog straha. I svašta bi se tu još dalo nakalemiti i izrasla bi tko zna kakva čudna biljka, no, na sreću mene iz tog kovitlaca trzne jedna druga, racionalnija, misao i odvede me u Sada.

Ruka pod kapuljačom grijala se toplinom najdražih leđa. Pod božićnim drvom visibaba bez smisla, ili sa skrivenim smislom održanja energije radi utjelovljenja duše. Zastoj tramvaja u ranu zimsku večer izazvan ničim i na očigled. Glazbena podloga ugodnih džezoidnih obrada prigodnih božićnih pjesama. Zašutjela brada snene i spokojne glavice naslonjena na rame. Pokoja tiho izgovorena riječ.

Jedna lijepa nedjeljna šetnja.


bolegr @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2007

Na unutarnjim stranama očnih kapaka pojavile su se svjetlucave točkice. Tmina se zacrvenila od proboja svjetlosnih čestica kroz prokrvljeno tkivo i dalo cijeloj slici dozu vreline koju ta boja nosi.

Kapci se, asinkrono, prvo desni pa lijevi, povlače prema gore i miču vrelinu sa površine očnih jabučica. Izoštravanje pogleda na hrapavost stropa i njegovu bivšu bjelinu (da, trebalo bi to srediti) traje nekoliko sekundi, a nakon toga počinje igra spajanja postojećih krivulja.

Lik vremešnog muškarca kako sjedi poput ostarjelog Rodinovog Mislioca i koji nije nalik slici Boga sa limenke Julius Meinl pržene kave, ali ga se i tu može prepoznati. Bujna i blaga vijugava rijeka skoro mi je na dohvat ruke i umalo da podižem glavu napiti se.

Pa aleja neka, jablanored vjetrom malo iskošen, vodi u daljine poput kakvog vlaka. Perspektiva. Ne kao projekcija dolazećeg vremenskog perioda zvanog budućnost već kao percepcija treće dimenzije oslikana u samo dvije. Sunce i Mjesec. Pored drvoreda skoro pa simetrično raspoređeni lebde mirno i isijavaju žar. Visoko iznad svega, oblaka je nekih tamnih mekan i mirisan trag.

Ujednačavanje oštrine slike nastale spajanjem dviju pristiglih kroz različito dioptrijski određenih mi očiju donosi uvijek novu, a jedinstvenu sliku. Tvoju.

I nije to za šaku već je to za konvoj šlepera dužine cijelog Mliječnog puta.



I, ne mine niti dan da... Pahuljica i Virovitica. A petak ti čestitam. Dobro, i svima drugima malo.




bolegr @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 6, 2007

"Pogledajte mi smijeh." Kakva rečenica. Smrznuo sam se uz svu toplinu doma svoga priključenog na toplovode gradske toplane kada sam jučer u dnevniku vidio Satoljuba Operovića kako izlazi pred novinarsku svitu gladnu ovih informacija o četverodnevnim pregovorima koje vodi sa seljacima.

"Imamo preko osamdeset glasova." Kakva je tek ovo zastrašujuća rečenica. Zar je počela predbožićna rasprodaja ugleda? Ugleda? Ili je to minorna pojava u odnosu na iskamčene pozicije, ali ne one foteljaške, već one manje vidljive, iza zavjese, sa koncima u rukama.

Da se tu nešto loše kuha, očito je. I po kiselom izrazu lica sa Iblerovog trga, a i po navlačenju papira po Osijeku, a na kojem, papiru, ne Osijeku, piše ostavka. Mislim na magistralnog velikana desne orijentacije.

Današnji dan crnim debelim slovima pišu Dubrovnik i Osijek, a da bi gorčinu u ustima i jad u srcima bili veći pobrinuli su se susjedi uoči današnjeg dana, proglasivši vinovnika najvećeg stradanja Dubrovnika u posljednjih nekoliko stotina godina uopće, a od ljudske ruke vjerojatno nikada, bolesnim. Pa naravno da je bolestan, jer da je normalan ne bi ni pomišljao na razaranje grada granatiranjem.
A grad je, znamo, urbana naseobina sa svojim žiteljima.



Da, Rambo je bolestan. Ali nije jedini.



bolegr @ 08:42 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 5, 2007

Računajući, a to donekle znam radit, da će me druženje sa katodnim cijevima, a poslije teefteičnim plohama koje emitiraju svjetlosne i druge čestice, koštati kumulativno gubljenja oštrine vida i dijela sredstava radi korekcije tog istoga, svakih nekoliko mijenjam okvire, dioptriju, čarape, plahte, i sve drugo slične frekvencije. Nisam pominjao međupranja i slične aktivnosti, molim lijepo, da ne bi bilo da nisam napomenuo.

Tako sam jedne godine bio uspješno nagovoren na poluokvire. Ono, sa gornje strane nešto, a sa donje neki konac - palac i to sve drži staklo koje i nije više staklo jer to mora onda iti neki drugi mateirjal, a za ovakve prilike to je neka vrsta umjetnih plastičnih masa. Ali to nije sve. Okvir, odnosno, onaj vidljivi dio je od titana izrađen, "nelomljiv i trajan poput Zeptera" govorila mi gospođa koja se očito kužila i u kulinarski pribor, no ja danas od nje ipak ne bih kupio posuđe. A ni naočale. Jer titan nije izdržao. Pametniji popušta veli stara poslovica, a ja sam, eto, priznajem, a i nemam šta priznat kad se vidi, manje pametan od jednog metala. Možda to i nije bio metal već mental što bi dalo sasvim drugu sliku.

Kako sam se na metalne okvire opržio, naravno da nisam bukvalno, a to radi nefleksibilnosti (o negativu ovog pridjeva kasnije), malo sam prešao na izmjenu teza. Plastični okviri i okna od klasičnog stakla ("kakva stakla želite, plastična ili staklena?", hm, ja bih ipak stakla staklena, a plastiku plastičnu, da ti stakla plastična) koja su sa mnom lijegala nebrojeno puta u krevet i tragove mi po licu ostavljala. No kako je zamor materijala kod živih bića vidljiv postupno (nema veze sa postupom od neki dan), tako je zamor neživih materijala umjetne tvrde forme uglavnom nevidljiv. Tek, iznenada, kao Ines u Dedićevoj pjesmi, ali ne uz vruću rakiju već uz smijeh i skidanje naočala radi brisanja suza koje je iz očiju mi smijanje istisnulo, u lijevoj mi šaci naočale, a u desnoj, pola metra dalje, desno krilo (uvijek me zbunjivalo to krilo, znam za krilo ptičije u juhi, onda i ono što u prau omogućuje let, i grupnosportsku poziciju bočnog sudionika).

Ništa mi preostalo nije već biti zadovoljan što sam tjedan ranije, a poradi promjene dioptrije, osvjedočeno na kompjuterskoj izmjeri poslije koje je svejedno išlo i ono obično, slovonabrajalačko gledanje radi kojeg poželim da i memorija slabije radi, jer se nizovi slova ponavljaju, a to znači da mogu i bez gledanja.

I tada, sa selotejpom oblijepljen kao loša bandaža iz priručnih sredstava, dan mi je bio završio, a sutradan sam poosno preuzeo nove naočale, sa staklima koja su plastika i okvirom koji nije titanski. Sad da ne zaboravim, onaj negativ nefleksibilnosti odnosio se na fleksibilne okvire od titana, flexititanium, a sa kojim sam se sreo prilikom potrage za okvirima, koja je bila uspješna jer sam ih izabrao iz izloga broj jedan, što je i pohvalno, a naročito nakon posjeta izlogu broj predzadnji, a mislim da se taj brojem četiri zvao, gdje sam upoznao pomenuti materijal koji mi nije nužan pa mi neuzimanje istoga može u džepu ostaviti nekih oko otprilike šest tisuća kunića razlike u odnosu na nefleksibilne okvire koji nisu od krokodilske kože, ali nešto sa tim imaju.

Ponos gledanja kroz nova okna, nove prozore u svijet, bio je veliki. Toliko da sam nenaviknut na oštrinu svega skoro završio pod oštrim okruglim čeličnim nosačima tramvajskih kola. Izbjegavši jednu nevolju uspješno sam apsolvirao putanju zvanu ići kući, no došavši na odredište, pokušaj skidanja novoustoličenih (može li se reći/napisati novonanošnjenih?) naočala završio je pomalo neslavno, poderotinom na jagodici kažiprsta desnog. Uzrok jednostavan. Do boli. Ne ove prstoboli jer to i nije neka bol, već do iskonske boli šlamperaja ugniježđenog duboko u dušu, ako je ima, ovdje nastanjenih dvonožnika vrste homo sapiens (priznam, i sam sam povremeno dijelom istoga, i nisu mi dragi ti trenutci pa se još i sada učim popraviti to). Porezotinu je napravio moj prst stišćući malo jače krilo naočala u svojem zglobu, na poziiji na koji vijak sponu okvira za okna i krila čini čvrstom i pomičnom. Vijak zvani šarafić bio je pritegnut na najjače i to ne bi bio problem, problem je taj što je odvijač za ovu priliku nazvan šrafncigerom bio prejak u ruci optičara pri stezanju šarafa i time glavu istoga oštetio do stvaranja prijetećih oštrica koje sam osjetio i počastio plemenitom tekućinom oznake 0+.

Prošlo je par dana dok nisam ponovo prošao kroz ulazna vrata radnje koja mi je podarila bistrenje vida, a i uma djelomice. Nakon dobardaniranja sa doktorom i majkom koja ga tako pred klijentima koje vjerojatno intimno zovu mušterijama i pacijentima, jer ima nas svakakvih i neki vjerojatno i zaslužujemo pridodane atrbute koji neizravno nose ove imenice, doktoru sam se požalio na skoro nevidljivi, ali prstima osjetljiv problem. "Nije to nikakav problem" reče uzimajući od mene naočale i usput gledajući u kutiju iz koje se šepurila siva krpica za nježno glađenje stakala i plastike sa logotipom njegove radnje, provjera je majka nesmotrenosti. Nakon desetak minuta njegovog sjedenja u stražnjoj prostoriji i mojeg gledanja kroz izlog na ulicu po kojoj su ravnomjerno plahutali tramvaji novi i plavi, automobili raznih frekvencija motora i pješaci ukapućeni i maskirani kapama i šalovima do neprepoznatljivosti, doktor izlazi preda me i pruža mi moje naočale:
- Evo gotovo je, hoće bit uredu?
Gledam naočale, ustvari više pipam (baš me zanima kako ljudima koji ne poznaju značenje engleske riječi peep objasniti da u peep-show prostorima kako su i kod nas nazivani, nema - pipanja) i sve je glatko i korektno. Samo, malo mi se nešto bjelasa na desnoj strani. Odmaknem naočale od sebe koliko mi duljina ruku dpoušta i gledam. I gledam i ne mogu vjerovati. Na tamnim okvirima bjelasa se glava svijetlog, kromiranog malenog vijka. Pogledam doktora, za čije rezoniranje i shvaćanje mene kao ozbiljnog kupca i klijenta počinjem sumnjati i vjerovati kako sam u njegovim očima cijelo vrijeme bio pacijent i mušterija, upitnim pogledom i dobijem odgovor ko iz puške:
- To Vam se, gospon nit ne vidi. A ako baš inzistirate, ja mogu probati naći neki sličan pa zamijeniti. - nonšalantno me gledao u oči, kroz naočale. Moje, on ih ne nosi, a možda bi trebao, bar bi se na dioptriju tada mogao izvlačiti.
- Bilo bi to jako zgodno jer su se na mojem nekidan potpisanom slipu sve jedinice, dvojke i nule vidjele u istoj boji. - nisam mogao biti mirniji i ljubazniji, ali nisam mogao gledati kako mi uši na očigled prolaznika po ulici rastu.
- Da, da. Nema problema, sad ću ja.

I ponovo je otišao u svoju buksicu pa se vratio do polica sa ladicama po kojima je prekopavao i konačno vjerojatno našao okvire kao moje ili bar bratske, sestrinske, istovrsnog proizvođača, kakogod, pa s njima natrag za stol. Nakon nekoliko minuta šutnje i odjekivanja basova koji je proizvodila vibracija tla poticana onim starijim plavim tramvajima (zanimljivo kako ih ovdje malo s reklamama ima), preda me izlazi kao pred streljački vod i kiselo mi pruža moje naočale.
- Izvolite, sada je sve uredu. nos je malo dignut, kao da sam ja kriv što ipak i uz nepomenutu dioptriju, vidim pa dodaje riječi - Hvala lijepo.
- Hvala Vama. Doviđenja.
Dodati nešto ovoj odzdravnoj kovanici, nešto o ponovnom navraćanju, dolaženju, bilo bi neumjesno, a govoriti o zadovljstvu bilo bi pak na rubu mazohizma pa je tako što i izostalo.

A možda sam ja ustvari jedan frustrirani pacijent kojem svaka dlaka, mislim svakakav vijak smeta?


bolegr @ 12:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 4, 2007

Ek het jou lief
Ek is lief vir jou
Iaka Lakaovakae Yakaou
Me do wo
Të Dua Shume
Ich hoan dich gear
Ene ewedechalu
Ana Ahebek
Ib'n hebbak
Ana Ba-heb-bak
Nhebuk
Ohiboke
Ooheboki
Bahibek
Yes Kezi Seeroom yem
kezi shad ge seerem anoushig
kezi ge sirem
Moi tomak bhal pau
ana bayinakh
I love you
Men seni sevirem
Nan nyanyar do
Nere Maitea
Holong rohangku di ho
I mog di narrisch gern
Ami tomake bhalobashi
Lakh tirikh
Namumutan ta ka
Gihigugma ta ka
qanta munani
ahs te obicham
chit pa de
Bong salang oun
kh_nhaum soro_lahn nhee_ah
Je t'aime
Ngo Oi Lei
T'estimo
T'estim
T'estime
You conch me out!
Gihigugma ko ikaw
Hu Guiya Hao
Néméhotâtse
wo aì ni
wise cas
Ti tengu cara
Mon kontan ou
mwen damou'w
volim te
Miluji te
Jeg elsker dig
Ik hou van jou
canda munani
Amin sinta lle
Nagligivaget
Mi amas vin
Mina armastan sind
Tora dust midaram
Asheghet Hastam
Dooset Daram
Mahal Kita
Iniibig Kita
Minä rakastan sinua
Ik zie u graag
Ik aanbid u
Je t'aime
Ik hald fan dei
misumo bo
Tha gradh agam ort
me shen mikhvarkhar
Ich liebe Dich
Ich liäbä Dich
idaguy lidaguv yidagoo
itangiriko
Idugi Ludugove Udagu
S' agapo
Asavakit
rohayhu
Kari Bari
Hoon tane prem karun chuun
Ina sonki
Ina kau narki
Aloha wau i'a oe
Ani ohev otach
main tumse pyar karti hoon
Naanu ninnannu premisuththene
Kuv Hlub Koj
Wa ai lu
Nu' umi unangwa'ta
Szeretlek
Szeretlek te'ged
ég elska þig
Mér þykir vænt um þig
ég elska þig
palangga ta ka
Ay aya tenka
Saja kasih saudari
Saya Cinta Kamu
Saya cinta padamu
Aku cinta padamu
taim i' ngra leat
Ibi Libove Yibou
ti amo
Te vogio bén
Kimi o aishiteru
Aishiteru
Ora omee no koto ga suki da
Ore wa omae ga suki da
Suitonnen
Sukiyanen
aku tresno marang sliromu
kulo tresno marang sampean
Kulo tresno kaleH panjenengan.
anw toke pyaar karati
anw toke bowaj gurati
kaluguran da ka
Nigwedete
Ninguanchete
qud'end
Tangshin-i cho-a-yo
Jeonun Dangshinul Sarang Hapnida
Nanun Niga Joa
Nanun Neoreul Saranghanda
Neoreul Hjanghan Naemaeum Alji
Ez te hezdikhem
Tom hojdeve
I Lovole Youan
Khoi huk chau
Vos amo
Te amo
Es tevi Milu
Nalingi yo
Gramo-te bue chavala
As Tave Myliu
mi do prami
nkwagala nyo
Aheri
Ech hun dëch gäer
Te sakam
gramo-te bue'
sengko' tero ka be'na
tiako ianao
Saya Cinta Mu
Saya sayangkan mu
Saya sayangkan engkau
Saya cintakan awak
Njyaan Ninne' Preetikyunnu
Ngan Ninne Snaehikkunnu
Saya Cintamu
Saya Sayangmu
Saya Cinta Kamu
Aku Cinta Padamu
Inhobbok
Wo Ai Ni
kia hoahai
me tujhashi prem karto
Mi tuzya var prem karato
Yie hum may
Konoronhkwa
bi chamd hairtai
Mawaca bimcheepee
Ngiyakuthanda
Ma timilai man parauchu
Jeg elsker deg
Niin Zaagii Giin
amo te
Ondi ku hole
Mbe ku suvera
Mi Ta Stimabo
Mi Stima Bo
Mi luv yuh
Tora dost daram
Ashegetam
Dooset Daram
Ashegetam
mi laikim yu
Ie Ovele Ouye
Ja cie kocham
Kocham Cie
Eu amo-te
Eu te amo
Eu amo você
ni u rondi
Mai taunu pyar karda
Main Tainu Pyar Karna
Tye-melan'ne
Te iu besc
Te Ador
Ya vas lyublyu
Ya tyebya Lyublyu
Ya polyubil tebia
Oute Alofa Ia Te Oe
Tha gra'dh agam ort
volim te
Ka gorata
Ndinokuda
Maa Tossa Pyaar Kando Aaya
Mama oyata adarei
Techihhila
Iish loveish youish
L'ubim t'a
Milujem t'a
Ljubim te
Rad te imam
Kegorata
Te Amo
I Lovany Yoof
Mi lobi joe
Abdi bogoH ka anjeun
Nakupenda
Jag älskar dig
ich liäbä dich
ich ha di gärn
Bhebbek
Mahal kita
Sinisinta kita
Ua Here Vau Ia Oe
Wah ai ni
n'an unnaik kathalikkinren
Neenu ninnu pra'mistu'nnanu
Nenu Ninnu Premistunnanu
Ch'an Rak Khun

... ali to ni malo ne umanjuje vrijednost i značenje ovo.


bolegr @ 15:19 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare

Sklon sam razmišljanju, ali mi to ne upali svaki put. To je kao kad vanbrodski motor treba upogoniti, a gorivo je standardno onečišćeno pa ono inicijalno navlačenje sajle izgleda više kao jedna druga aktivost. I što se dogodi? Natežeš, a niškoristi. E, ali danas mi se motor upalio od prve. I sad već više od preko nekoliko sati razmišljam. I dok čitam, i u prazno. Pa me zaokupljaju događaji oko mene, oi bliski, nemam ja vermena za velike stvari. Na kraju krajeva, i ja sam mali. Zanemariv i neprimijetan, a to se da naslutiti po tome kako me se ne doživljava kada govorim. A to sada nema veze. Htio sam pričati o nečemu drugome.

O poljoprivredi naprimjer. Ja ne znam ništa o poljoprivredi iako je to jedna od osnovnih jelatnosti kojom se čovjek bavi otkako je naučio pripitomljavati životinje kako ne bi morao nomadski tumarati za njima. Možda znam nabrojati žitarice i nekoliko povrćki i voćki i to je sve, a i ne zanima me baš nešto puno ta grana. Sad bi netko mogao pomisliti kako sam umišljenko kojem je ispod časti zanimanje za poljoprivredu, ali to nije točno. Jednostavno, nisam čovjek od zemlje.

Zato više i neću o poljoprivredi već ću temu promijeniti i pričati o rudarstvu. Jedno vrijeme sam živio u rudarskom okruženju i znao sam par termina koje koriste oni koji su spremni zaroniti duboko pod zemlju, ali ne onu poljoprivrednu već mnogo težu, mračniju i opasniju. Živio sam okružen susjedskim strepnjama svakosmjenskim jer nije nemoguća pojava, a to je dokazala svojim ponavljanjem, da se dogode strašne stvari, a to sve radi nečije niske dukata i niske cijene ljudskog života. Znam da se iz zemlje rudari raznorazni metal, ugljikove onečišćene inačice nekoliko vrsta, pa neki minerali i to je sve. Dalje ne znam pa je bolje da o tome niti ne pričam više.

Mogao bih pričati o matematici. Barem o onoj elementarnoj kojom vladam donekle. Hm, ne vladam, služim se njome. Matematika je ta koja vlada nama i našim životima i odnosima, samo je umotana u razne krinke spajanja kemijskih elemenata, množenja organizama, dobor, to nije matematika u elementarnom obliku već samo glagol posuđen iz opisa jednog od operatora, a za produljenje vrste. Pa onda odnosi koje prepoznajemo u prirodi i koje smo skloni harmonijom zvati, a samo jer se podudaraju sa, kad su harmonijom i savršenstvom prozivani nepoznatim, sustavom i omjerima nevidljivim oku ljudskome. Pa onda me uhvati ona misao o izjednačavanju infinitezimalno malim veličinama i beskonačnsti pa u svemu skoro da bi se dao primijetiti sličan sustav djelovanja, što i ne treba čuditi jer su tu oni fizikalni zakoni. Koliko ih je ono? Četiri? Mislim, možda je donesen još neki, ne znam. I ond ame ta skičnost navede na to da više niti ne razmišljam o matematici, pa zato prestajem ovdje i sada.

I tako. Kad prestanem o matematici, ja mogu o čitanju i pisanju. Iako sam, izuzmemo li početne godine životića mi moga, sedam godina nečitanja imao, jedan općemračan period po svim poljima osim možda u autodestrukciji i iz kojeg me izvlači vjera u nešto što se ma koliko o tome pisali rijetko događa, ja u dubini duše čitati volim. Pa tako i čitam usporedno nekoliko različitih stvari pa mi se to i pospetlja u glavi i mislima i tako se rode čudne tvorevine koje ponekad i ispišem, osim ako ne čitam uz vino, pa radi osnovnih potreba organizma isto ne ispišam. No, da se vratim...

Eo, vratio sam se. Dakle, i onda se dogodi da čitajući naletim na neke bliske mi misli i ideje, pa me to trgne jer je već napisano i izrečeno je to nešto. I ja se onda pitam, zašto ovo ja kad je sve već domišljeno i rečeno na mali milijun načina?


bolegr @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 3, 2007

- Kako se meni čini sve je posloženo i smeće je na dobrom položaju - veli Simplicio nakon promatranja situacije i konstelacije cijele.

Postizborno je vrijeme konspirativne vokalnoinstrumentalizirane trgovine kojom smo bombardirani iz svih raspoloživih medija. Istovremeno, rasplamsavaju se vabilački vapaji, jecaji i uzdasi robnouslužnih trgovaca kroz grla ljepotica svih boja i stilova.

"Šezdešest kuna za neoguljeni kilogram kikirikija?! Hoću reć, kilo neoguljenoga. Pa to je strahota! Al svejedno, triest deka ću uzet pa makar bili posljednji." Ponovo je pogledavao kako bi zapamtio šifru i shvatio da navedena cijena nije kikirikiju pripadajuća već nepostojećim lješnacima. Tražena šifra nalazila se ispod sušenog ananasa što je i logično, kao i to da istaknute cijene bivaju prekrivene tako da im se ne vidi pola šifre, a crtično jedinstveni matični broj zvan bar-code da se niti ne spominje. Ipak je to samovoljna roba koja ludički šeće po pleksipolicama.

Sagevši se, što još uvijek i nije neki problem, uzeo je plastičnu žlicu koja je uvjetno žlica jer bi je prije nazvao trpalicom, žlica mu djeluje nekako profinjeno, zahtijeva da se njome čovjek služi sa poštovanjem jer to poštovanje je ujedno i prema samome sebi obzirom na funkciju žlice, osim valjda u nekim ekstremnobolesnim slučajevima. Natrpao je istoimenim priborom vrećicu do preko pola i izvagnuo ni deset kuna, ali bit će dovoljno.

Dok se čekao početak seanse zvane grupni peep show, što znači da nema aktivnog sudjelovanja u tjelesnim razgibavanjima, a što neki zovu i gledanjem utakmice u društvu, bačeni su kraljevi koji su odredili parove za kartanje i dokoličarska večer je počela zagrijavanjem i uigravanjem kao da je u pitanju reprezentativni nastup uparenih stolnoteniskih vedeta, a ne tek večer gledanja nogometa.

Popratno je nevezano nabacivanje rečenicama i nedovoljno funkcionalno dekoncentriranje, ali se iz svake izgovorene dâ naslutiti podsvjesna potreba za komunikacijom koja i jest uzrokom okupljanja, kartanje i nogomet tek su povod i nepotrebni alibi.

- ... a, jel ti vidiš onog monstruma?! Šta mu fali?! Lupeta više nego ja, ljudi pljuju po njemu, a njega baš briga. Ručnik mu je vjerojatno veći od travnjaka na Maksimirskom stadionu, a mokriji od potkošulje bauštelca. Vjeruje li on u ono što govori? Kako svojim kćerima gleda u oči dok im laže? ...

Krene onda neka nevezana šutnja koju je remetilo tek izgovaranje očekivanih komentara na igru i na predstojeću sportskonerekreativnu predstavu dok je čekajući par ordinirao po kuhinji koja će postati jednog dana i blagovaonicom. Zdjelica čobanca inspiracija je za koji Knez pokazuje interes da bi i sam probao isti raditi.

- Ma moš mislit. Al nije ti to niš - nastavlja priču Knez - daj se samo sjeti one izjave o deset posto izbjegavanja istine. To je smeće bilo ministar! Jeote, gdje ja živim? Pa kaj meni treba da se time zamaram? Idem u dijasporu pa da me može bolit kurac za sve osim kaj bum se jednom u četr godine sjećao svih vas... - doza je indignacije radi situacije više nego osjetna.
- Aj ne pizdi - ubacije se Vuk - pogle kak ti je u firmi, il kod mene. Samo kad vidiš tu hijerarhiju sve ti zlo dođe od uvlakača.
- Dobro, al kakva gomila idiota je ova kaj ju trpimo, a kak se čini bumo i dalje. - Knez je u svojem svjesnopolitičkom elementu iako bi, kako sam veli, rađe bio u petom. Nešto radi filma, a i Mila Jovovich mu je jedna od najseksipilnijih glumica.

Istače se postupno već i treća prijateljska butelja postupa čiji buké bi najlakše bilo opisati kao tinjajuću energiju sunca uhvaćenu u tamnim bobicama sa istoimenih položaja poluotoka pelješkoga, za sebe i prijatelje odnjegovano u splitskom obiteljskom podrumu. Zastupljenost alkohola u količini većoj od jedne sedmine jamči dugotrajnost ispijanja jer zdravorazumski su motivi uživanja u ovom božanskom piću, a ne želja za nesviješću. Fizičkom. One druge ionako ima na metre.

- Je li, a kak je tebi? Jel i tamo ima kretena nad kretenima, onako hijerarhijski, ne komparativno? - ispaljuje eMViPi pitanje, to "ispaljuje" jer kao da je iskoristio kraticu njegovu most-valuable-player koja se rodila negdje u doba kada su popularni bili crnokronični ljudi sa imenom, prezimenom i nadimkom, kao da ga je (to pitanje) Mirjana Rakić uputila Benazir Bhutto pri autorizaciji interviewa.
- Tamo ti ima svega. Znaš kako je, a ne znaš, svaka smjena svog pulena ima, e. Kaubojština živa. I dok je tako bit će i oni hšto pri penjanju prolaze obrnutim redom kroz probavni trakt od bolje pozicioniranih pa im ponekad samo stope iz gornjih guzica vire. - epski je raspoložen za odgovaranje Pavo dok se okreće prema ajnštajnovskoj glavi - A šta s se ti ušutja?
- Samo polako, osjećam kako ovaj Radan radi. I u želucu i u glavi. Al ugodno. Jebala vas politika. Vjesnik također. - staložen, sit i gasit odgovara Simplicio i uzima sljedeći plod kikirikija čije ljuske pridodaje već odstranjenima na stolu. I pogledavajući pod isti i naslanjajući se laktom na koljeno i na sav politički nekorektan niz monologa, gurajući sa površine stola nakupljene ljuske od kikirikija reče:
- Slušaj, ja znam da je onako kako si sami posložimo, ali smeće je na dobrom položaju.

Ljuske su, gurane
sa stola njegovom rukom, grupno padale u dobro pozicionirani koš.


bolegr @ 07:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.