crta

Blog - prosinac 2008
srijeda, prosinac 17, 2008
Kao kakav maleni vir što u se uvlači okolne neuronske pošiljke, zapliće ih i u tom vrtloženju i spaja točke i crtice čarobnim vezama nekim neobičnim redoslijedima, skupljaju se detalji.

Potpomognuti trenjem i otporom okolne materije, oblikuju se i međusobno prilagođuju, tvore prepoznatljive jedinke koje prianjajuć jedne uz druge i morfološki dobivaju na vrijednosti, intimnoj, široj, kako već koji, pa takvi zavedeni uspostavljenim vezama bljesnu, zaiskre svojim svjetlom, posljedicom unutarnjih kemijskih reakcija. Mekani i nježni, u svojem prenatalnom stanju, podatni su međusobnom spajanju u veće jedinke tvoreći sasvim novo značenje, pravu razložnost postojanja.

Ali, ukoliko sve tako posloženo, u periodu poluraspada ideje, ne izleti na neku površinu podložnu zapisu, onaj se početni uvrnuti val smiri, stiša se sva bura, slegnu se elementi i zavlada tajac, javlja se opasnost, velika opasnost, da vremenska transformacija priredi osifikaciju pokrova i onemogući prjelaz u eksterno postojanje. Otvrdne, izgubi elastičnost cijeli jedan mali svemir, a ta se krutost proširi po membranama unutarnjih dodirnih ploha i emulzija ideje biva rastočena i ishlapi poput svježeg bjelanjka na toplu zraku.

I za nekoliko podjeljaka se pomakne označivač trenutaka na zapešću ponad dlana u kojem se Sve odvija, i okoštala masa biva osuđena na mrvljenje i rasipanje, počne gubiti čak i spomeničku vrijednost začetka. Raspu se rečenice u riječi, riječi u slova, a ova u crtice i u točke, ujednače se u bezvrijednosti izgubljenog smisla.

Ostane samo nada u novi povjetarac što će prerasti u kovitlac koji će ponovo početi mrsiti nestašne čuperke mašte narasle po tim sada amorfnim točkama.

bolegr @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 16, 2008

Zatečen... Jer odlasci su uvijek nenadani. Neželjeni.

Počivaj u miru, generacijo.



Simo Mraović (1966. - 2008.)

bolegr @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Nakon sveg pretakanja energetskih formi, zaključak je pomalo tužan. Ne treba zbrajati posljednje sate da bi se dobio kakav smislen rezultat. Ne treba zbrajati ni veće vremenske odsječke. Vreća puna kabastog balasta. I dalo bi je se i dopuniti čak.

A i mučno
mi je.

Od naglašavanja svjedočenja povijesno dinamičnim i dramatičnim trenucima...

Od nametnute neminovnosti koja uistinu i ne postoji jer sve se ipak može...

Od spašavanja nečega krivoga...

Vijesti po novinama su, današne ili jučerašnje, poprilično deprimirajuće, tamne. Tamnosive i hladne poput ovog mračnog i tihog dijela dana i podižu stupanj kiselosti u želucu što za sobom povlači gomilu neželjenih radnji u činu suspenzije iste počev od polusjedećeg, skoro fetalnog položaja tijela, pa preko kopanja po ladicama u potrazi za spasonosnim bijelim kvadratićima natrag u položaj smirenja...

Upravo ptica u pjevu i letu nadglasa šum propelerastog rotora pod tipkovnicom. Zaostali prolaznik na hladnoćom otvrdlim đonovima struže pločnikom svoju samoću. Iz daljine metal po metalu klopara. Zvuk hladnjaka nadglasa onu pernatu odletušu...

Umalo tišina.


Sa police mamac bacaju ideje na čekanju, a ja, poput zdravstva, držim ih na nekoj vremenskoj distanci jer kao nije trenutak, sad je nešto drugo na redu, dođite kasnije, za mjesec, dva, pola godine. Nemojte ni doći...

Optimizam je biljka koja teško uspijeva. Snagu treba pokušati izvlačiti iz arhivski posloženih elemenata slika, zvukova, dodira, koraka... I treba paziti... jako paziti... Jer oskliznuti se nije ugodno kao na ledu.

Nesanica. Kakvo društvo...


bolegr @ 04:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, prosinac 12, 2008
Tavu okreneš onako kako treba i polako uliješ ulja da ne prekrije nego polovinu dna i pustiš da se, uz odavanje dužnog poštovanja površinskoj napetosti, polagano širi. Podgrijavajući povećavaš viskoznost i plošna ekspanzija, prekrivanje ugrijanog metala, dobije na brzini. Kao ruke kad pustiš da klize plahtama, spajaju se i otoke stvaraju, u zagrljaj ih hvataju, i to je tren kada poželiš otokom biti, pa ih lagano i neizbježno stežu i tu se nekako gubi poredba sa zagrljajem i nastaje ona davljenja, otok se smanjuje, nestaje i biva prekriven uljnom masom, a želja za poistovjećenjem se gasi, guši...

Tsssssss...

Razigranost sjedina uz glavu potisnutih nekad tegetplavom šiltericom nepoznatog i izblijedjelog natpisa, natkrivala je pogurena ramena širine koja nadmašuje razmjere sklada sa dužinom trupa koja se od spomenutih spušta prema dnu kralješnice. Šake istaknutih drugih palačnih zglobova recipročno ergonomiji prilagođene dršci ručnog alata iz porodice lopata, stezale su kao za vrat crvenozelenu vrećicu ojačanih drški posustale izdržljivosti čije je okomito orijentirano tijelo, smještenog paralelno sa u sivosmeđe nogavice prikrivene čačkaličaste noge, odavala je težinu sadržaja, a zvučna kulisa kemijski prerađenog kvarcnog pijeska, kalcita i sode potvrđivala je istu...

Tsssssss...

Krhke šake do blijeđenja zglobova stežu pomalo ispucalu ručku torbe. Ispitna pitanja i odgovori u drugoj ruci slijevali su se sa prelomljenog papira u nefleksibilnošću oka izazvane nečitkosti kosine prijekcije. Nokti na brzinu premazani na prvi pogled neprikladnim lakom, rukavi prekrivajući hrpte penju se do uskih ramena što još više ističu bokovitost smještenu u karamel tapacirano duplo sjedalo metalnošipkastog obruba. Traperice proštepane svijetlozelenim koncem gubile su se u crnim kvazijahaćim čizmama niskih potpetica i patkastokljunasta vrha...

Tsssssss...

Mikado štapići ili oni za ražnjiće, otprilike podjednaka je mogućnost identifikacije, imaju novu granu primjenjivosti. Jovankina punđa je očit ideal za jutarnje kroćenje odavno izraslih vlasi što se po dužini jednostavno dade izraunati uzevši u obzir sve potrebne parametre. Visoka kragna, visoki kragn, kako kome koji rod paše, ovijala se oko vrata nalik rubu kasnojesenski obezlišćene šikare. Iz košare ispletene spretnim rukama podravskih nomada od šiblja narezanog po pravim šikarama izvirivala je glavica mišolikog stvorenjca garavih očiju kestenjaste dlake i crvenog kariranog prekrivača. Usvojenče. Kompenzacija za istovrsno društvo u osami dugovječnosti...

Tsssssss...

Autobus, nekonkurentan za marketinške aktivnosti pisane forme, još uvijek plavoprljavobijelom kombinacijom boja određen, koji od Kvatrića put jugoistoka, kroz Žitnjak pa negdje dalje, u nepoznata i nikad viđena predgrađa, vozi snene jedinke života, svojom putanjom presijeca jedan sprud što ulju urbanizacije, podlokan poduzetničkim poslovnim potezima sve teže odolijeva. Nigdjezemska, sa svim svojim čarima zajedničkih dvorišta ne većih od kupaonica srednje veličine ili nadgaražnih terasa tlocrtno ispresijecanih štrikovima za sušenje rublja dobrosusjedskim izmjeničnim rasporedom poarnoneparnih datuma, poput trgova što naponskim kablovima biva juispresijevani, ograde i prilazna vrata koja od slučajno odloženih komada valovita lima ili armaturne mreže odudaraju samo nedefiniranom bojom prikrivenom rđom...

Tsssssss...

Nigdjezemska sa stvarnim ulicama i stvarnim kućnim brojevima, sa stvarnim stanovnicima. Mikrosvijet na putu voznog reda 215 radnim danom.

I kako, nekad od kuće do škole, od škole o kuće... a danas skroz različito. Umjesto neke poslijepodnevne livade i predvečernjeg okupljanja oko ulične rasvjete pred ulazak u kuću, slijedi putovanje kroz prostor i vrijeme, i još priprema za poslovično izbjegavanja Klinike Erdinger i prigodna prosinačka neizbježnost Bolnice na kraju grada. Balona biti neće...

bolegr @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 11, 2008
Mrak rastjeruje svjetlo noćnih svjetiljki oko kojih umjesto mušica i noćnih leptira plešu paperjaste kapi kiše. Tartan se ljeska u svoj svojoj hrapavosti i mekoti koju kroz đonove izbalansiranih tenisica osjeća dok trči. Prigušenost tih srazova omogućuje bolju konverzaciju. Dobra ova staza, a i bliže od Medvednice...

- Šefe, sve sam izorganiziro i proguro. Evo, nećemo podsljemenski mali grad, ali ostalo je sve po mjeri. Sesvete, podzemni stožerni bunker, a dok ne bude gotovo, možemo u Zapruđe kod zetovaca. One helikoptere mogu zakamuflirat u prvu pomoć i gorsku službu, jebatga, ak imamo brdo i svjetski skijaški skup, onda možemo imat i gorsku službu...
- Nije skup! Taman je. I ne benavi već reci koji nam je bolji?
- Šta?
- Kaj šta? Tenkić! Koji je bolji?
- A oni amerčki Gurken je, što se podvoza i guma tiče bolji, a Kasper, to su Jugoafrikaneri konstruirali za Jovanesburg, to je za više ljudi, ali oba s jednim rezervarom stignu do Širokog bezgreške.
- Oba s jednim rezervarom, e i ti ga svašta znaš izvalit. Kako ćeš njih dva na jedan rezervar? A i nisam to pitao, već koji nam je bolji u postotku.
- A to. Pa Jugići poslovično daju više od Amera. Oko dva posto. Na četr milje to je još osamdeset iljada. Sa onih osnovnih dvjesta, nije za bacit.
- Ma baciću ja tebe lavovima u Maksimir, ako uzmemo taj još me buju proglasili Jugonostalgičarem, a ime mi se po kojekakvim fejsbukvama počet povlačit ko Ivekovo.
- Koji Ivek? Opet neki Zagorec?
- Pusti Zagorca, on ima svojih problema. Govorim ti o Sandiju.
- Šta, izdo album?
- Ma ne taj Sandi, ovaj drugi, prvi, premijer.
- Ali je i on izdao nešto?
- Šut, ne budali!
- A da ipak ostavimo i onu bespilotnu? Daj, molim te, znaš da je to dobra fora. A?
- Ne budali. Ko će je vozit?
- Niko, bespilotna je.
- Je, a ak uzimamo onda ima da leti! Il ćeš letit ti!
- A bi ja šefe, al ova je bespilotna zato što u njojzi ne treba pilota dok leti.
- Ma ne može i gotovo. I slušaj, jebogati, kad sam reko da mi treba taj tenkić, nisam mislio da š nakalemit cijelu vojsku. Smanji malo doživljaj.
- Dobro šefe, smanjiću. Ja sam samo mislio ako malo nadodam pa kad digne prašina i svi se od muke oduzmu, mi oduzmemo sav oni višak opreme, ostavimo tenkić, a rulja zadovoljna što ne trošimo puno.
- A zaboli me za rulju, dalo mi mandat i imaju bit kuš do kraja pa ko izdrži. Osim toga, sve to si nedovoljno konspirativno uredio, em ti, em me ponovo razvlače i za onih tries milja za podizanje športskog duha Zagreba. Saće trebat ić novi račun otvarat. Bem ti i novine i novinare.
- Jest, šefe i novine, jest. Ali, ak se mene pita, onih dodatnih osam za zege novine, to je malo kontraobavještajno.
- Ne kaže se kontraobavještajno već kontraproduktivno... ma kaj ćeš me i ti sad ić zajebavat?!
- Neću ja, gdje bi ja, Ali sam nešto razmišljo da bi od onih sportskih tries milja i mi malo za ovo trčanje mogli uzet? Da napravimo i kaku udrugu, ha?
- Prekini više, nemoj da te ko čuje kaj lupetaš.
- Kako ti kažeš šefe.
- I prestani mi govorit šefe.
- Nisam ja tvoj š..., aaaa, neću šefe. Mislim, neću druže gradonačelniče.
- Daj začepi i trči, neko će te čut i svašta bu pomislil... O jebo te koga sam si ja uzeo.
- Druže gradonačelniče, a zašto svi moramo ić zorom s tobom na ovi mobing?
- Ne kaže se mobing već đoging.
- Razumim!
- Ma kurac ti moj razumiješ. Da razumiješ ne bi ko Primorac pred rudu.
- Neću ja tako šefe, časna riječ. Nisam ja Primorac, a nisam ni iz Banje Luke.
- Aha, pionirska.
- Ma kaki pionirska šefe. Ne bi ja maloljetno.
- I bolje ti je. A kaj ti je to tute? Štafeta, ha?
- Koje?
- To, u ruci. Bogati, nisam te za gaće pital.
- Aaaa, tooo. To mi je dihtafon?
- Dihta šta?
- Ne dihta ništa, još tamo od Kupske.
- Ma jebla te Kupska. Koji ti je to kurac u ruci, to te pitam.
- A nije to da prostiš kurac. Dihtafon.
- A diktafon? Kaže se di-kta-fon, sa k. Šta će ti to, issati?
- Da se anti terorisčki osiguram.
- Od čega bi se ti to osigural, ha? I kako?
- Od đoginga. Snimanjem transkorupcije.


bolegr @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 9, 2008
R.K., sa Markova trga, dobro da nije milo dijete Robi Ka, stvarno je očajnik. Jest mu ideja, ali Yugić, slab to efekat. Baš kao i fejsbukači. A prolazim večeras pored Hummera, dječja igračka spram onog čuda koje si Kum sprema nabavit, no svejedno. Ovaj lijep, žut, na osami parkiran (drugačije i ne može bez posljedica) i uglancan k'o banana, pa si mislim da je bar tako što možda bi se i dao srušit portal Sabora.

A bolesni (k)um kani uz još neke investicije i hitne financijeske aktivnosti potrošiti preko 4 milijuna kuna za oklopnjak predviđen za rad u kriznim situacijama i prostorima, nešto kao da bi se išlo na izlet u Bagdad ili Kabul, gdje bih ga rado i jednosmjerno otputio. Pomislim kako je to nagrada samom sebi i stručnjaku za predškolski odgoj, obrazovanje i antiterorizam jer je na uštrb Holdinga IGH-u uštedio oko 4koma4 milijuna eura na kamatama. Za ovakvu naizgled naopaku matematiku instrukcije daje dr. Milinović koji bi zdravstvu namaknuo godišnje preko 4 milijarde kuna od participacija i plaćanja ostalih zdravstvenih usluga, a bez da se građanstvu uzme novac (ah, Koperfild jedan, vražićak mali). Baš me zanima bi li mene pričekali jedno godinu sa plaćanjem poreza i dali mi povoljnu kamatu ili bi ušteda bila premala da bi vrijedila truda i razdiobe uštede svim  zainteresiranim stranama.

"Ali to nije sve." rekao bi Queneau prilikom opisa Vianova opusa, a ja vidim ni ovo nije sve i da financiranju suludih projekata u Zagrebu nema kraja. U doba poticanja cjelokupnog društva na štedljivost, na stezanje remena jer smo u banani, a ta mi banana sve više liči na dobro upakirano govno, osim tog čuda oklopljene borbene tehnike, planira nabavku još i helikoptera dva, bespilotnu letjelicu, mobilni komuikacijski centar, ne znam ni sam koliko terenaca Lada Niva i oformiti sedamnaest petnaesteročlanih jedinica za brzo reagiranje u slučaju katastrofe raspoređenih po svim dijelovima grada, te na kraju i podzemni zapovjedni centar u Sesvetama, bunker otporan na prirodne nepogode poput potresa, ali i nuklearne i kemijske katastrofe. Umjesto grupe prognostičara iz redova seizmologa, meteorologa, fizičara, kemičara, šerif se uhvatio neizigranog dječaka Pavla pa krenuo opremati grad Zagreb kao pred apokalipsu. Jest da svijet nema baš neke svijetle budućnosti, ali ako netko ugasi svjetlo, bit će nam svima isto sa i bez oklopnjaka i bunkera. Oke, helikoptere prihvaćam. Ali.

Ili je neka javno nenajavljena elementarna nepogoda poput gadnog potresa usljed zijevanja rasjeda kod Otranta predviđena za skoru budućnost?

Ili je urušavanje grada doseglo te razmjere da bi požar u Diokiju bila prskalica u odnosu na rećemo eksplozivnu oksidaciju opasnog odzračivanog jakuševačkih smećarskih dubina, urušavanje u bazen sa već podosta onečišćenom vodom nad kojom se svi skupa gnijezdimo?

Ili bi da bude još bliže podzemlju?

Ili je to samo paravan jer se cijela družba ustvari nečega i nekog drugoga boji?



(brine me rok trajanja)

A nije da se ne može drugačije, može. I morat će.

bolegr @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 8, 2008
"Vlasnici kapitala i biznisa će kod radnika podsticati i stimulirati potrebu da kupuju njihovu skupu robu: stanove, kuće i tehnologiju, obvezujući ih pritom da ulaze u skupe hipotekarne kredite do nivoa neizdrživosti. I na kraju ti neplaćeni dugovi ce izazvati bankrot banaka, koje će morati biti nacionalizirane, pa ce država onda krenuti putem koji vodi ..."

Ima li kakva slika, asocijacija u gornjoj rečenici da se projicira iz okruženja trenutka? Prepoznavanje kakvo? I nije li istina da dobru ideju ne slijedi svaki put i dobra realizacija?

Prekapajući po nakupinama otkinutih i nekim mislima zabilježenih novinskih rubova, mekših dijelova kutija cigreta, čokoladinih omota, šarolikih etiketa boca raznorodna sadržaja, zapisa po ceduljicama, post-it listićima nekoliko boja i veličina već onemoćale ljepljive trake, tuđih tekstualnih i slikovnih isječaka, ili bi prikladnije bilo reći izrezaka, slažem kolaž.

Sadašnje slike povijesti, moje osobne lokalne male povijesti, slike budućnosti, mojim ograničenjima definirane slike, izmijenjuju se u kolopletu stvarajući nemoguće situacije, praveći holograme od zbrojenih događaja i ideja, igara i želja, pročitanog, domišljenog.

Toliko koincidentnih scena, detalja, slika i rečenica, putova, stranputica, a kad sve te vektore pozbrojimo dobijemo jedan jedini put. Put suradnje, suživota, pozivitnog razmišljanja, bez ograničenja brzine, ali i bez stiskanja papučice gasa do poda, bez kraja,
nešto kao sretan beskraj, to optimist iz mene progovara.

A pesimist se progurava doći do riječi: jer ne uspijemo li mi, jer smo u stanju posvemašnje sebičnosti spremni odreći se milenijima brušenih ljudskih kvaliteta koje već gube na vrijednosti i uzmiču pred opakom bolešću samodovoljnosti i modernog kanibalizma, othrvati se, nema veze sa Hrvatskom, humanom, vratiti se animalnom, ali začinjenom tamnom stranom tehnološkog napretka, bit će to
put bez putokaza, bit ćemo tek u notes putanje svjetlosti kroz znane nam dimenzije zabilježeni kao autodestruktivna masa, slijepo crijevo evolucije, nova nedostajuća karika i ništa više.

Da završim citat, onaj s početka: "... u komunizam". To odavno Marx u Kapitalu zabilježio.

B
rod iz naslova pun je vode, hrapave je površine, uglavnom je plav i okrugao.

Mi, imamo li šanse protiv nas samih?
bolegr @ 10:03 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 7, 2008
Stariji po godinama, stažu i čvarcima klateći se s noge na nogu kroz gužvu uz tramvajsku prugu kao baja na povratku iz štete, vanpropisno bunari po vlasititim džepovima da ne velim igra džepni biljar, dok mu mlađi kolega, po svim parametrima, u maniri školovanog ugostiteljskog pripravnika u lijevoj drži presavinutog gornjeg ovitka narančasti blokić, ako se dobro sjećam blok broj 6 (oznaka po A-formatu valjda), a u desnoj na taj blokić prislonjenu crnozelenu kemijsku dok mu sa lica vrstan poznavatelj čitanja sa usana ne može odgonetnuti - ništa.
(slika 1)

* * *

Boja kose nebitna, ali, for the record, plava. Kaput na razmeđi kariranoga i pepite, pomalo šprican, ali ne popadalim kišnim kapljama već drugom nijansom okera. Kroz buku prolazećih tramvaja nazire se nedaleko Bana bina na kojoj je maketa Markove crkve i nakupina nepoznatih koji ne pjevaju već govore, ali ne kao reperi već sporo. Pod pramenom natprirodno valovite kose skirvena ušna školjka i poklopac Samsunovog preklopnog telekomunikatora. Sa nekim razmjenjuje polurečenice: "... a di bi bila, na trgu... jel?... kakav prosvjed?... evo mi četrnaestice, aj bok!"
(slika 2)

* * *

Bilo pa prošlo. Za mnoge se stvari to može reći. Za mnoge, ne za sve. Jedna od mnogih je i onaj pokušaj skretanja pozornosti javnosti na stanje ovdje i sada sa dosta informatičke buke, puno manje radijskotelevizijske, grlenim izvikivanjem floskula koje svaki pošten čovjek ne jednom spomene kad se prisjeti tko sve brine za njegovu budućnost, bez odgovora ali i bez ideje o odgovoru. Bilo pa prošlo, sigurno vele i na Markovom trgu. A drugačije i nije moglo završiti. Neki će reći da su to unaprijed znali i ja ću im dati za pravo. Ovaj put.

Pismenih je u Lijepoj našoj preko pedeset posto, što je natpolovična većina i to je modus kojeg se vladajuća struktura poprilično dobro drži (vidi bilo koje glasanje u Saboru). Ali, od tih pismenih, unatoč silnim podacima o broju korisnika i priključaka na međumrežje, šačica je onih koji su tu svoju pismenost osuvremenili, informatizirali. Pomnožimo li to još sa postotkom onih koji znaju malo više od toga da računalo nije ono što liči na malo manji televizor te podijelimo sa brojem kišnih kapi po kvadratom metru i oduzmemo onih dvjestotinjak obitelji sa pripadajućom rodbinom i kumovima doći ćemo do podatka o cirka oko otprilike dvije tisuće duša na Trgu bana Josipa Jelačića u petak u periodu od šest do sedam sati uvečer. A to su:
- 376 čekača zakašnjelih tramvaja zaglavljenih u prometnom kaosu nastalom radi ono nešto
  ateriranih kišnih kapi (vidi sliku 2)
- 262 posjetitelja šatorom prikrivenih baraka sa ićem i pićem bečkih pretenzija i balkanskog ugođaja
- 228 šetača, nekih maskiranih u odjeću slučajnih prolaznika, a manji dio i onih odjećom definiranih
  redarstvenih državnih službenika (vidi sliku 1)
- 950 bezidejnih bučnih članova fejsbučne grupe boraca protiv bande lopovske
- 184 trgovitih mimohodača oboružanih vrećicama sa kojih vrište logotipi tržišno etabliranih robnih
  marki (vidi pod: brand)
(ukoliko tko sumnja u vjerodostojnost predočenih brojki, nek provjeri kod ekipe sa prve slike)

Srednjoškolci, kojima su internetske i mobilne telekomunikacije osnovni oblik verbalne komunikacije, svoju su komparativnu prednost sklonosti novim tehnologijama iskoristili za stjerati nadležno ministarstvo u kut kada je u pitanju bilo nedorečeno uvođenje državne mature. Studentarija, potencijalni podmladak inteligencije, pismeni da većina ne zna napisati ni osobni životopis, nije se uspjela izboriti za svoje interese jer se negdje u ljeto od posljednjeg zvona u školskoj klupi do prvog slušanja profesora u amfiteatralnoj predavaonici pogube se neke stvari: elan, enegrija, inovativnost, pokoja jedinica u oznaci IQ-a, interes za okolinu, maternji jazik, matematiku,...

No, obrazovanje u Hrvata i tako definitivno nije neka popularna disciplina što je i normalno za jednu Zemlju znanja. To u petoj brzini razvitka društva jamči i pokazuje i nova ideja nikla u međuušnim propusima odgovornih aparatčika po kojoj umjesto prvorazrednog učenja osnova obrazovanja, čitanja i pisanja, treba uvesti zamjenske programe: šivanje i piljenje.


Bilo pa prošlo. Sve. Sigurno vele na Markovom trgu.

bolegr @ 10:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, prosinac 5, 2008
Ujutro, kad otvorite snene oči, ili čilo iz kreveta iskočite (vi takvi, ipak smanjite doživljaj), lijepo sve po redu: kava, doručak, kupiona, redoslijedno kako kome paše, izostavite suvišno kome smeta, pa prijevozno sredstvo prema odabiru po mogućnostima i željama, za otići malo raditi (petak je, ne pretjerujte) ili štogod drugo činiti u protoku prijepodnevnog petačkog vremena. U slučajan kakav težak trenutak sjetite se nečega lijepoga i nasmijte se bez ikakvog vanjskog poticaja koji, ako se u međuvremenu i pojavi, uopće nije za odbaciti.

Ako ste u Zagrebu, u vrijeme pauze ili poslije ručka posloženog i posluženog prema prohtjevima moždanog centra za glad, sklonostima i uzusima (vjerski korektni, ateistički, kako tko), svratite i knjige u knjižnice vratite, to ako ste zaboravili tako što učiniti na vrijeme jer danas to možete uz oprost grijeha kašnjeničkih.

Ukoliko niste još, pismo Djedu Mrazu napišite i ne cjepidlačite sa pseudonimima pod kojima vam se obraća jer jedan je Djed kako god ga zvali, a to su ionako samo marketinški trikovi onih koji bi mu smjestili k'o zeki Rogeru i oteli posao, a ne znaju kako.

Potom, kad već svjetlost dana mine, kape na glave, rukavice na ručice, pod ruku dragu osobu obavezno i kišobran opcionalno pa u 18:00 na Trg. Mimo šatora i u što većem broju.


PS
Anić sa Trga odletio, knjižara Dešnjak ne postoji. I tamo i sada i tada: čp*vt, u+z.
bolegr @ 04:07 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 4, 2008
"Sveta Barbara je", osjetim kako mi potiljak zapljusne dio dijaloga iza leđa mi vođenog. Sjetim se da sveta Kata ima snijeg na vratima i ne mogu se iz svojeg sporadičnog poznavanja narodnih doskočica vezanih uz lica zapadnokršćanske ikonografije sjetiti ima li kakve rime vezane uz Barbaru.

Ali zato prepoznajem davne fragmente iz dijaloga starijih u sate pune šutnje i osluškivanja, kako je dotična zazivana u vrijeme mojem poimanju svijeta neshvatljivih tužnih događaja za vrijeme kojih su, u iščekivanju susjeda Smajinog povratka iz smjene, iz okna, iz teta Mitrinih očiju frcali strah, nada, suze...

A prva prava, vidljiva Barbara koju sam upoznao bila je ustvari Barbarica. Barbarella. Vadimova Jane Fonda u mojem prvogledanom SF filmu, i u svojim najboljim godinama. Tada, ne kad je film snimljen već kad sam ga gledao, negdje u vrijeme obiteljskog nam preseljenja iz brdovitih krajeva punih zmajeva u vitezima napućenu slavonsku ravan, na pragu puberteta, igrala je svoje role poslije gledanja filma mnogo puta po iznutrici glave mi mantave i bila je poželjnija i stvarnija od svih oku dostupnih naslovnica i duplerica Startova, kolegica iz klupa, drugarica iza katedri, prolazica,... svega ženskoga što vidljivo i ponosno nosi svoje spolne atribute...

Moja druga Barbara, a bilo je to početkom osamdesetih, i bila je to ona Prevertova Barbara. BIGZ-ovo džepno izdanje, a ona pokisla negdje u nekom nepoznatom kraju u neko nepoznato poslijeratno vrijeme. Slika koja mi se vrzmala po glavi bila je grimizna i siva. Jesen i nije bila tako hladna, ali taj promatrački položaj, ta vlaga... ma tmurno nekako unatoč svoj ljepoti i optimizmu koji pršti iz te Barbare jer tuđ je taj optimizam. Nedugo potom sreo sam se sa jednom domaćom Barbarom, zaigranom poput lahora, izgovorenom jednim nikotinski suhim vinkovačkim baritonom, bila je zamiješana sa onom prvom u neki splet uhu ugodne glazbe i stihova. I opet nekako sjeta jesenska provlači se svime. Događaji za čistu imaginaciju bez povlačenja paralela sa proživljenim...

Valjda je u to vrijeme bilo planetarno popularno to ime jer pored svih znanih Monica i Clara iz tih krajeva, u živote svih nas koji smo dijelili državljanstvo na ovom prirepku Europe, spočetka skoro neprimijetno uvukla se sveta Barbara sa kalifornijskog juga. Santa Barbara. Mješavina žanrova namijenjena predvečernjem odmoru od pomalo turobne stvarnosti koja je pritiskala sadašnjost i prijetila skorim napadajima na blago stanje u kojem smo bezbrižno smetali prolazeći kroz vidokrug omeđen očnim jabučicama starijih sa jedne strane i katodnom cijevi sa druge. I nije da povremeno i sâm nisam pogledao koji kadar. Jesam. Kako bih drugačije zapamtio nedvojbeno najvećeg junaka Cruza. A Martineza za kojeg se neprovjereno priča da je ime skratio jer ga bilo stid nositi cjelovito od majke i oca dobiveno - Adolf.  Nije da me to ne podsjeća na Dadu Topića, ali druga su to vremena, drugi prostori, a bogami i ljudi. A taj Cruz, valjda bi ga svaka majka a zeta poželjela, osim one Rajkine, Edenine...

Ta me Barbara, Santa Barbara podsjeti na nekoliko drugih serija od kojih se nekih poput Gradića Paytona ni ne sjećam osim kroz natruhe najavljivanja i okupljanja pred televizorima u to doba i prepuštanja nas djece nama samima da konačno bar malo budemo bez nadzora odraslih, ili onih drugih, Dinastija koje su fabulozno i produkcijski bile oličenje veličanja bogatstva i ispravnosti puta u svijetlu budućnost jednog poprilično iznutra iskvarenog društva koje će potamnjeti petljanjem po tuđim dvorištima. Zato valjda cijela ta priča sa Santa Barbarom u posljednjih desetak godina preselila malo južnije, progovorila latinojezikom, istaknula svu ljepotu globalne ujednačenosti kada su snobovština i nedostatak morala u pitanju.

I taj dijalog. To s Barbarom, svetom Barbarom od iza leđa mi, ne znam kako je završio jer me odvuklo na ovaj prelet po Barbarama kroz osobnu mi povijest, ali me podsjetilo na bit i bitnost dijaloga, obosmjerne komunikacije, ali bez šumova u kanalima jer govoriti u simbolima ponekad može imati za posljedicu nerazumijevanje što može rezultirati krivom reakcijom ili nereagiranjem uopće.

Kao na primjer:

murija**:           Otvori, policija!
narkoman**:      Šta hoćete?
murija:               Da popričamo!
narkoman:          Koliko vas ima?
murija:               Dvojica!
narkoman:          Pa popričajte!
*
____________________________________________________________________________________________________________
** - roletarima, onima što igrau role u ovom kratkometražnom skeču, slobodno izmijenite imena po osobnom nahođenju
*   - pahulja, tebi i četvrtkom
bolegr @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 3, 2008
02.12.2008
Poštovani korisnici,

Uz Dan Knjižnica grada Zagreba, u petak 5. prosinca 2008. godine, svim korisnicima mreže KGZ-a omogućen je povrat građe bez naplate zakasnina.


(to možete napraviti prije 18:00 jer ste poslije
vjerujem na Trgu)

bolegr @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Nekad se teambuilding zvao sindikalni izlet, no kako je organizaciju druženja od sindikata preuzeo poslovdavac, sve se promijenilo.

Igranje nogometa za muški dio populacije i odbojke za ženski, pa potom konzumacija dekapitirane cjelovite termički obrađene jestive životinje ukrašene povrćkama, sve zalijevano neumjerenim količinama piva najbližeg i najvećeg proizvođača ili gemišta lokalnog inokosnog poljoprivrednog subjekta, bilo je tu i tamo ponešto kokte, pipija, mirinde, pepsike, grenadine ili nare.

Sad su moderni raftinzi, kartinzi. fotosafariji i slične nove igre koje radi svoje posvemašnje rasprostranjenosti ozbiljno prijete postati i olimpijskima, a umjesto sveradničkih bakanalija na nekom prigodnom mjestu rasterećenom lažnog sjaja, hranjenje završi u razvikanom i pretencioznom restoranu zavidnog kapaciteta što se prijema gostiju tiče, kapacitet osoblja nešto je sasvim drugo ("od vina šta imamo? imamo bilo i crno, é"), a i jestvine bivaju prikladno potemkinovske: uzimanje zalogaja ribe nepoznatih roditelja, godine rođenja, ali izgleda i godine upokojenja rasterećeno je dvojbama oko začinjavanja priloga (pridjeve ću bolje izostavit): na stolu nit soli, nit papra, nit čačkalica. Bi'će navika iz sezone. A kad malo bolje razmisliš, šta će ti? Riba je iz slanog mora, cijena je sigurno paprena, a umjesto čačkalice mo'š i riblju kost uzeti. Naravno da je pomalo neobjašnjivo bilo  zašto su pojedine ribe imale obličje šleperom pregaženog ježa ili osmijeh paradontoznog konja, i to tako strašno da je "ni pes ne bi smio videti, jer bi infarkta mogel dobiti" kak bi rekao jedan fetivi kontinentalac. Jer ako je loša riba, zna se krivac, a ako je neprikladno pripremana opet isto. Kako god okreneš...

Ustvari, nije mi cilj bio govoriti o tome, samo sam se sjetio kako promjena terminologije nije samo dizajnerskog karaktera već pomalo zadire i dublje, u psihu konvertiranih profila, zanimanja. Tako je nekad znani beskompromisni i nerijetko kompromitivni element u slijepom crijevu rukovodeće strukture preduzeća, znan kao kadrovik odjednom postao ejč-ar menađer, što bi bilo kao upravljač ljudskim resursima, a ustvari najvećma promašeni lik na promašenoj poziciji, i sa podosta slobodnog vremena za krštenje jarića.

Tako je u našoj radnoj zajednici, naša osobena ejč-arka za dobrobit svekolikog djelatnog kadra što se mota po prostorima sjedišta firme (što znači il' da nisu kod klijenata il' da rade sa klijentima sa udaljenog mjesta, pa su to mogli i od kuće, il' su onaj dio struktura koji je nužan za postojanje i opstajanje na poslovnom tržištu, a što znači oni koji brinu da sve štima u četvrtu decimalu, il' bar u milijun kuna, ak' bolje ne može) uvela voćni dan. Svake srijede košara 
kapaciteta jedno sedam-osam kila raznorodnog bilja prosječne specifične težine i mase biva napunjena voćkama.

Nije da ja ne volim voće, ali imamo pet radnih dana. Mogli smo imati i mesni dan, i povrtni, i riblji, nek i petkom bude ak' baš treba, dan poslastica, a ne samo voćni. I to voće, uglavnom sezonski i politički korektno, donedavno je bilo pregršt mandarina, pokoja jabuka i banana. Da čovjek pomisli da nam naša ejč-arka ima neke neretljanske ili makaranske veze i korijene pa da se ne baci što bi rekli. A možda je samo urođena i naučena šparnost u pitanju.

No, kako god bilo, ejč-arka otišla, valjda u potrazi za ovim poslovnim izazovima, voćni dan nam ostao (da smo birali vjerojatno ne bi drugačije bilo). I kako i mandarine imaju svoj vijek trajanja, to jest njihova sezona, tako ih je sve manje, ali je sve više drugog voća, i trećeg, mislim na ove ranije spomenute.

Danas nam se iz košare smiješe grozdovi banana, a meni se na stražnjoj strani korteksa uprizori slika Suzana paštete.

bolegr @ 11:51 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 2, 2008
"S demokracijom se ne može igrati" veli premijer.

"Bilo tko", zaboravio je dodati.

Ili je mislio da s nekim stvarima treba ozbiljno?





Sva sreća, Charlie nije sada i nije ovdje.



bolegr @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Poštovani

Radi tehničkih poteškoća, nedostatka hr-a, što bi očito i razumljivo svakom Hr-vatu bilo hjuman resursa, sukoba interesa različitih interesnih sfera i sferoida, elementarnih nepogoda u vidu poplave, očekivanja mramornih ploča i fikusolikih dokumenata, najezde skakavaca, puknuća gume, gumice, a možda i prsluka, ispričavamo se što smo neko vrijeme (od jutros u dva pa do maloprije) bili nedo(s)tupni.


Sinersul jorz,
Mi.




PS
Meni se učinilo da sam nešto sličnog sadržaja upravo dobio... Ma samo mi se učinilo...
bolegr @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 1, 2008
Slika neba nad Zagrebom danas je jaka. Jaka poput ljudskog uma. Golema količina nijansi sive, malo manje plave i nekoliko bijelih splelo se u lijepu mobilnu projekciju. Najniži slojevi atmosferskog omotača i oni malo manje niski obogaćeni uparenom vodom okupljenom u jata što ih oblacima zovemo. Kad kažem lijepo, ja to i mislim jer nije to riječ koja se smije bez dobrog razloga koristiti. A ovo je stvarno bilo. Još uvijek je. Evo se prošetam do prozora prema Kolarevoj. Lijepo. Kao... kao... ma kao Ti (jer tebi ovo govorim, a za one druge: lijepo kao Ona, a to što ne znaju, ne znate, baš me briga, sebičan jesam).

I ta Kolareva... često prođem tom ulicom. U neka rana doba, jutrima, poslijepodnevima. Pamtim sa nekog kućnog broja jedno prezime od prije desetak godina. Iskreno, nevažno je i bilo, tek u sjećanju ostala neobičnost: Trinajstić sa broja osam. Kao da Šestak i Devetak dogovaraju druženje petkom. A danas na radiju, neki pandan tevekalendarskoj emisiji, novinskoj rubrici Dogodilo se na današnji dan, govore o Slavku. Kolaru. Rođen u pretprošlom stoljeću. Svi ga, ako, pamte po par priča, a prije će bit po ekranizacijama istih, Breza, Svoga tela gospodar. Nema veze. Podignem pogled još jednom u to nebo...

Uhvatim se mobitela. Pritisnem palcem tipku 7. Otvori se slika, osmijeh pred oluju na ulici pored tramvajske pruge. Ovo sa olujom se ne vidi, to ja pamtim.
Ipak nemjerljivo ljepše i od ovog današnjeg neba.

Pronađem tipku, mobilni pandan eskejpu, ne bijegu već tipki sa tipkovnice pa stisnem 4. Prikaže se ime.
"Da?" odrješito i tiho upitno da u obliku potisnutog zraka uleti mi u lijevu ušnu školjku svježe pretvoreno iz električnog impulsa u zvučni val.
"Sretan ti i dan borbe protiv side."
"A hvala. Evo je upravo stigla baka."
"Ona koja najbolje pamti današnji dan?" retorički pitam uz razvučen mi osmijeh preko cijelog lica. Uz dan suprotan ovosubotnjem na kakvom zamišljenom kalendarskom krugu, današnji mama sigurno pamti, noseći u glavi sliku one žestoke i slatke boli i olakšanja nakon začute dreke sićušnog grla koja je uslijedila.
"Je. A i ti se uvijek sjetiš, sve pamtiš...
" i dalje tih glas govori da djeca spavaju, jedno barem, ako ne idu u školu u istu smjenu.
"Da, pamtim sve..." odgovorim i ipak radi sedmice pomalo nalik inverziji naziva osobne mi krvne grupe othodam prema radnom stolu.

bolegr @ 09:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.