crta

Blog - prosinac 2009
četvrtak, prosinac 31, 2009
... i čestitke...

.. naputak kako zbariti nešto na brzaka...



Budite svinja i u, od ranije znanu, mlađu blizanku u  pravom trenutku, usred barenja, umetnite čvrst komad mesa*. Nakon toga, vaša je i možete je ljubomorno zadržati za se, ili je pak podijeliti sa prijateljima, prijateljicama, ljubavnicama ili ljubavnicima... i zato, nek vam noć il jutro, cijeli sutradan, boljim čini...


Mlađa blizanka:

 mlađa blizanka (...)
(opis)


Mlađa blizanka:

mlađa blizanka ...
(slika)


____________________________________________________
* slanina, špek, a može i panceta, čvrsto nasjeckana na štapiće
bolegr @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 30, 2009
Opskurno mjesto nalik onim lokalnim birtijama na rubu civilizacije, gdje su klupe zavarene za zidnu konstrukciju iz razloga produljenja trajnosti interijera, onemogućavanje njihove prenamjene u hladno oružje za vrele glave i nakon kakvih žučnih i maliganima nabijenih nebuloznih rasprava, sučeljavanja sa prošlošću začinjenih mutnim sličicama sadašnjosti i naznakama budućnosti.

Predblagdanski susreti nekih vrsta i podvrsta, motivirani jednakim potrebama, ali obilnijim nego inače željama za konzumacijom ića i pića, počesto rezultiraju uglavnom neželjenim razvezivanjem jezika, a sve kao posljedicom raznih uzroka i povoda. Ima tu proslave rijetkog viđanja, ima djelovanja apsorbiranih tekućina, ima i razdraganosti radi shvaćanja postojanja svijeta uopće, a ima i sobaričkopredratnopolicijske naivnosti. Kako tko, kako kod koga, kako kada, kako s kim, a i koliko... Svega. Ko u božjoj bašti.

Zapravo s tim razvezanim jezikom ja i nemam nekih velikih problema. I bez stimulansa ja ne pričam baš da se ne može do riječi od mene, i ovi me, stimulansi (kako to diskretno, sportskodopinški zvuči, a krije tek pet do petnaest postotno alkoholom obogaćene zlaćane, rumene ili bordo tekućine), samo uspiju uspavati, ponekad do betonski konkretne šutljivosti i razine inteligencije, a ponekad samo do referentnog umirenja i pretvaranja cijeloga mene u jedno veliko uho. Uglavnom, meni se više događaju neke popratne stvari, kao naprimjer san, pogodovo kad sam u nekom molu, onako energetski nisko, da me se može eventualno samo partvišom poskupljati po podu, ako ne hvatati kako kapljem sa stropa susjedima ispod.

Kako god, u vrijeme kad sam naručivao ulje po dobroj cijeni obzirom na mjesto i način proizvodnje, a što ću saznati par dana kasnije, prvo neizravno telefonskim pozivom iz prošlosti "...alo, ja sam... šaljem ti ulje po...", a onda zavrtjeti onu celuloidnu rolu perforirane vrpce malo unatrag ne bih li otpetljao,  ja usnim san.

Kao, ja više nisam ja već netko drugi prema kojem moje japajakasto hvalisanje teži k nuli, a ni ono opskurno mjesto više nije na rubu civilizacije već podno Kaptola, vizavi dućana sličnog naziva, a i opskurno više nije već je predblagdanski kičasto dotjerano u skladu sa svim običajima zapadnokršćanske potrošačke teorije i prakse.

I taj ja koji nisam ja već netko drugi, u društvu je šarolikom, prepunom likova koji se trude nametnuti autoritet nekim od sposobnosti, znanja, vještina, hvalisanjem pripadnosti interesnim grupama i grupicama... čist sajam taštine.



(snovi i radovi u tijeku... nastavak u siječnju)


bolegr @ 06:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 27, 2009

Directed by
Produced by



Written by
Starring


Music by
Cinematography
Editing by
Studio
Life in Croatia
Distributed by
Release date
December 26, 2009 (HR)
Running time
13 minutes
Country
Language
Budget
US$0 million


(klik za ovitak DVD izdanja)

jučer na zelenom valu, a sutra možda i u vašoj ulici...


bolegr @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Svakodnevne potrepštine, za konzumaciju bilo koje vrste, kupujem u nekoliko različitih dućana. Kako mi dođe. Ponekad se, iako uglavnom usputno, vodim i cjenovnim ili kvalitativnim razlozima, no te razlike su dovoljno malene da moje vrijeme obilaska svih njih vrijedi više. Neke ne kupujem svakodnevno već povremeno jer traju duže vremena, ali ih trebam stalno. Zato uglavnom izabirem one koje mi najviše odgovaraju, ali se dogodi i da kad ovih nema, izaberem one koje mi najmanje ne odgovaraju. Ovisi o ponudi.

Naprimjer, mlijeko. Dukat, Vindija, Meggle? Svi nude sve kategorije, tanko, srenje i punomasno. Zanemarimo li dizajnerske pokušaje i promašaje, samo je mala razlika u mehanizmu višekratnog zatvaranja i otvaranja, sve ostalo je tako-tako, može bilo koje.

Mali raženi, ovaj ili onaj, Klara, Žitnjak ili Svaguša? Ista stvar. Zakonski određen sadržaj, rekli bi, pa je svejedno koji uzeti. Može se odnekud pojaviti pitanje, ima li kontrole sastava? Je li sve baš po propisu? To je već stvar funkcioniranja sustava i nije zanemariva, ali je tu, na terenu, nevidljiva. Osim ako nekome zatvore proizvodne pogone. A onda nema ni dvojbe na policama...

Je li bolji Aquafresh ili Colgate? Manje-više, jednaka stvar, samo drugog naziva, ambalaže, eventualno su i same boje različite, neke su jednobojne, neke trobojno naglašene, mirisi mente crne ili zelene, eukaliptusa, sve je to poprilično slično.

Wilkinson, Gilette? Britko kao britva i jedno i drugo. I manje je važno koji je od onoga da je u mirnoj ruci i da po mudroj glavi klizi. Jer ako ruka nemir ima i u glavi ako je kakav, svaka britva može biti ubojita. To nešto kao sa onim Mandušićem Vukom, ali u inverznom obliku...

Ili, naprimjer: Koromačno, Dalmacijacement ili Našice? Neki bi rekli Holcim, Nexe ili Cemex, ali svejedno kako ih zovemo dok znamo tko su. Jedan je malo svjetliji, drugi tamniji, ovaj malo sporiji, onaj brži. Nekog ima u  potrebnim količinama, a na neki se treba počekati... U konačnici, kad stegne, skoro je pa isto. Jer ne ovisi samo o njima.

Rubel, Tide, Rex? Faks Helizim? Ariel? Svi se nude kao višefunkcionalni, ali za one izbirljive, mogu se naći posebni za bijelo rublje, a posebno za obojeno. Neki se čak nuđaju i za crno rublje. Ali za žuto ili crveno, ne. To spada pod obojeno, skupa sa zelenim. I plavim valjda, i ljubičastim i narančastim. Neki od nabrojanih su domaći produkti, neki iz susjedstva, a neki potpuni, čak radno neprilagođeni, stranci u ovim krajevima. Kako god, svoju funkciju imaju i odrađuju je prema doziranju koje prihvatimo kao normu.

A tek Ornel ili Lenor? Isto-isto, rekli bi i Bunker i Magnus. Tek slogovi imena redoslijed promijenili. Stači traša, oćureć, čista šatra.

Calgon ili Calgonit? Dobro, to i nije neka dvojba, naročito otkad sam otkrio da to nije jedno te isto, iako u konačnici i jedan i drugi čine isto. Samo na drugim mjestima.

Gastal ili Rennie? Mogao sam i bez njih. Neko vrijeme. Ali, stanje stvari je takvo da mi sad oba odgovaraju. Tu izbora nema. Daj šta daš, šta je pri ruci...

Allways ili Alldays? Eh, sad... Fantom, Mirage, Harrier ili Mig? To stvarno ne znam. Imaju krila, pokušava ih se napraviti nevidljivima i posao im je krvav, detalje prepuštam stručnim osobama. Osnovno je da su povremeno potrebni i zato trebaju biti pri ruci, ili ne baš pri ruci...

Nerijetko je izbor toliko težak da čovjek pred tom pretrpanom policom sustane i odustane pa rukom krene prema najbližem. Nekad je svejedno, nekad i nije. Kako kad. I kako kome. I tko kome.

No sama bit je jasna.


Bez nekih se stvari u ovako oblikovanoj sredini nažalost ne može. Zato treba dobro odvagnuti i  - izabrati.


bolegr @ 05:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, prosinac 26, 2009











































bolegr @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 16, 2009
Sanjao te neku večer. Široko, lijeno ušće ili je poluotoka početak, ili nešto između, ili oboje. Uglavnom, površina ravna, glatka do nepomičnosti, staklo jedno. Plavo po prirodi kakva voda jest, pa sve pojačano modroprozirnim sitnobićima i odrazom vedrine neba. Pojačano to plavo da bi plavlje bilo jedino dinamo poplaviti, potopiti pod površinu. Iznad sveg tog plavog razizemlja kuće i kućerci se nadžidžali po uzbrdičnim uličicama dovoljnim za proći trokolicom i na jedvite se jade mimoići sa čim sličnim. Mahalasto naselje.

Sanjala te neku večer. Ljeto neko, kasno poslijepodne, nije vruće, neki vjetrić piri, breeze, rekli bi Englezi. U sobi sam nekoj, niskoj, ko u starih kuća na moru, u Grčkoj recimo (nisam bila, ne znam, al zamišljam ih takvima), hodam bosih nogu prema vratima, a ona, vrata, ko slika u kaleidoskopu: komadić neba, sivoplav, komadić otoka, smeđesiv, komadić mora, tamnoplav, komadić zida ispred vrata, terakota, nešto tamnonarančastocrveno - skoro da miriše.

Neki nebitni ljudi oko nas čekaju u višeređu na ulazak u brodinu, vežem čamčić za krmu te brodusine, izgleda kao igračka pored kontinenta, pa krenem sjesti na klupicu u parku na malenoj uzvisini. Staza posuta u mladu travu zaraslim svijetlosivim tucanikom, da je crnobijela fotografija bilo bi to nalik koži slona. Indijanske pletenice labavo ti ukrotile kosu. Sitni cvjetići ti popadali po haljinici boje kestena, otkriva ti, ta haljinica, i ramena i koljena. Gledaš me blago ukošenim očima što ti daju onu notu mističnoga orijenta.

Zakoračim sa starog drvenog poda, iz sjenovite sobe, preko poprilično povišenog praga u sliku, na ono što ispostavi se biti uski prolaz koji povezuje sve sobe, naredane jedna pored druge u ovoj građevini na litici iznad mora, dugoj u lijevo, a i u desno. Povjetarac nosi mi kosu, gledam u sunce što polako pada u more, onako kako to bude u bablje ljeto, razmišljam kako je lijepo, toplo. Okrenem glavu nekom 'ko osjetim da stoji mi za leđima, pa isprva od kose što mi zakloni lice ne vidim ni tko je.

"Ti ćeš meni otić, toga se bojim."
govoriš mi dok skupljam na travu ti popadale neke figurice od Čovječe ne ljuti se, te figurice u boji onih cvjetića sa haljine tvoje, a ja te gledam, govorim ti "Nikud ja otebe ne mogu i neću." uplašen tvojim strahom. Prilaziš mi sjesti na klupicu od suha posivljena drva kakve već jesu po parkovima, glavu na me naslanjaš, na predio srca. Dišeš. Dišemo tako u nekom ritmu tišine...

Razmaknem kosu prstima, spustim bijelu haljinu što leprša preko koljena, pa spustim ruke nazad na zid. Ti, stojiš tako sav u bijelom kraj mene, i govoriš mi: "Ne volim te više..."



Probudm se, gledam mrak (spuštene mi rolete jer zavjesa nemam pa da ne radim predstavu gostima hotela, a tebe - nema. Odem piti vode. Uključim otprve svjetlo, teve, laptop, kuhalo za kavu, vešmašinu. Mozak jedva nekako.



Kažu da snovi ne znače ništa, da su hrpa nasumično razbacanih zapisa, što se oslobađaju nekontrolirano, ali želimo li nešto postići, moramo to osjećati i razmišljati, i izvan granica mogućeg, vjerojatnog ili očekivanog.

bolegr @ 21:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare






14.12.2009., prijepodne, nešto prije devet, kratka devetka u Zvonimirovoj, 5-6godišnjakinja majci:
"Je li mama da ribe ne mogu imat gripu? Kad bi imale temperaturu, more bi bilo vruće."

15.12.2009., rano popodne oko poladva, grad u snijegu, dvojka u Držićevoj, okotridesetgodišnjak supatniku:
"Kaj ti ba slušaš one hejvimetalce, Vajt Sneg?"


bolegr @ 15:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 14, 2009
Dobar dio ljudi vjerojatno može nabrojati pet osjetila koja koristi. Možda se nekih ne sjeti otprve, ali pet, toliko će ih ipak skoro svaki nabrojati. Oni koje perceptivne sposobnosti zanimaju i kao fenomen postojanja i prepoznavanja postojanja vjerojatno su spoznali ili barem pročitali kako osjetila imamo i više od nabrojanih pet. Osjet topline, elektriciteta, ravnoteže, osjet za bol, svijest o tjelesnom sebi, osjet za postojanje egzistencijalne opasnosti. Neki osjete i srodne duše, u frekvenciji što se pojavljuju i prate, čak su možda i jedno, no to ostavljam za reći onima koji o tome više znaju.

Vele neki koji se mjerenjem udjela korištenja osjetila u životu bave kako skoro osamdeset posto podražaja vanjskog svijeta primamo opažanjem vidom. Velik postotak, toliko velik da je zastrašujuć. Jer, što ako nam je to osjetilo uskraćeno, djelomice ili potpuno? Jest, razviju se drugi perceptori, profini se osjet opipa, sluha i njuha, vjerojatno i sva ona druga osjetila, kod nekih nastupi i sinestezija. Ali ipak, oko je oko.

Običan pješak namjernik i nenamjernik koji se nekim razlogom ili povodom pa čak i bez njih nađe u okolici Branimir centra i hotela Sheraton, točnije od tramvajskih stanica u oba smjera u Branimirovoj kod Draškovićeve pa do onih Branimirovoj najbližih u Draškovićevoj, kod Šenoine i Mislavove, sve skupa u obliku stiliziranog slova L primijetit će sedmerobriježne i šesterožlijebne bijele staze širine četrdesetak centimetara, na čijim je zavojima ili na rubovima nogostupa pred pješačkim prijelazima kvadratna ploča šire osnove, sa izbočenim krugovima. Neobična horizontalna markacija, reći će. Sve dok se ne sjeti ili mu na pitanje o razlogu postojanja istih netko ne odgovori kako se radi o stazama za pomoć slijepim i slabovidnim osobama u kretanju prostorom velike prometne frekvencije, a i jer se nalazi u blizini Hrvatskog saveza slijepih i Društva slijepih Zagreb, a nedaleko je, u Šenoinoj i Novi život, kazalište slijepih i slabovidnih.

Tu postojanje bijele staze postaje jasnije, ona se prestaje rimovati sa Djedom Mrazom i postaje svrhovita. Reljefna, radi osjeta dodira koji, gle čuda imamo i u stopalima, samo ih se sjetimo tek u trenutcima kada nam u cipelu uskoči nestašni kamenčić odskočio sa podloge usljed kombinacije nekoliko zakona kretanja materije. Bijela, jer nije samo za slijepe već i samo slabovidne, a ovo "samo" ne shvatiti prekritički, ali ni bukvalno, ono je tu samo kao malen razlikovni element.

Reći će neki koji krene domišljati razlog profila staze, pa reljefna je žljebasto jer u nju se uhvati vrh bijelog štapa pa klizi paralelno sa hodačem, neko jamstvo putanje bez opasnih zapreka. Ali će se moći sjetiti i Knjazove Mjenjačnice sa Edom Maajkom i Vojinom Perićem, najpoznatijim licem teatra Novi život i šetnje okolnim ulicama miniranim fekalnim dokazima postojanja ljubimaca što dvonožna humanoidna podvrsta (u ovom slučaju sam dotičnu skupinu slobodan poluvrstom nazvati, kao i sve druge što svoju slobodu šire preko granica slobode drugih) i koja ih nateže uokolo, što na lajnama, što bez, i pušta im srati po pločnicima, travnjacima (čak i pored znakova zabrane istih, eno mi pred ulazom primjerke prekrio snijeg) ne mareći pri tom čak ni za osnovne uljudbene uzuse, a kamoli razmišljajući o onima koji ne da ne vide, već ne mogu taj drek vidjeti.

Pa ako čovjek ugazi u jedno obično neveliko, umanjujem tu ostavljenu tuđu sramotu koliko mogu, pseće govno, kako onda ne bi slučajno mogao nagaziti, onako u prelaženju s desna ulijevo ili obrnuto, bez političkih konotacija, i na tu stazu i onako otežanih, čak ograničenih mogućnosti kretanja? Samo, neoprezno ugaziti u govno je jedno, smrdit će đon prateći hodača u stopu sve dok ga ne skine, očisti, a stati na mokru stazu znači I opružiti se po mokrom pločniku u svoj svojoj cijelosti, u tren postati žrtvom tuđe gluposti jer lažan i površan mar gori je od nemara, to je stvaranje preduvjeta za nesreću.

Hodam večeras ulicom, a ne hodam polako, ali ni prebrzo. Taman. Snijeg se dijelom uhvatio, a gdjegdje još na razmeđi agregatnih stanja. Nagazim na tu bijelu traku pa pored čitavih očiju, što bi otprilike značilo i zdrava vida, gledam gdje stajem i uhvatim pravac po njoj. Okrenem pogled polulijevo promatrajuć tramvaj u dolasku na križanje, a noge mi postanu brže od ostatka mene, prebrze čak, i jedino što me na nogama zadržalo jesu osjet ravnoteže i mogućnost orjentacije pogledom ka tlu pokušavajuć se ne baš koreografskim pravopisom korektno osoviti na toj podlozi hladnoćom dodatno smanjenog trenja. Nisam pao, ali sam se maknuo sa jezivo glatke staze i utekao gacati po lokvama oplavljenom pločniku.

Ništa mi bilo nije, ali pomislim…

Je li projektant, je li izvođač, je li barem nadzorni organ koji po zakonu i službenoj dužnosti mora obavljati posao iz nazivnika, ako već naručitelj i objavljivač natječaja za izvođenje posla postavljanja markera za slijepe i slabovidne, ako i to nije direktnom pogodbom kakav kum sve  po bratski zaračunatoj cijeni odradio, što je od iznimke praksom u ovom gradu postalo,  nije, ili je li itko kome je u glavi više od par klikera i zrna soli, povodljivih za novim tehnološkim dostignućima loše iskopiranih sa drugih podneblja, ikada pomislio kako ovo nije Sahara i kako je petina dana mokra i nestabilna? Nisu oni slušali profesora fizike što je učio svoje studente kako nije inkubator u neimaštini teško ni od drva napraviti, samo se treba sjetiti da to drvo mora podnijeti suptropsku klimu, a što drvo ovih krajeva nije kadro. Profesor je u ono siroto poslijeratno vrijeme bio skoro optužen za sabotažu projekta i uništenje 60000 kokošjih jaja. Šezdeset tisuća! Šezdeset tisuća? pitat će onaj prolaznik. Pa to je oko šezdeset tisuća kuna, ni deset tisuća eura, ništa. Ono poslijeratno vrijeme je  vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, a profesor je pokojni Tomo Bosanac, fizičar svjetskog glasa koji je podučavao od zagrebačkog ETF-a do masačusetskog MIT-a. Legenda. A riječ sabotaža u novohrvatskom jeziku ne postoji, prvo jer ovdje umjesto drvenih klompi klipove podmeću, a drugo, nema viših ciljeva, osim ako to nisu oni u korist tuđe štete radi jedino osobne koristi.

I jesu li, na kraju, barem oni koji su postavljali te trake lijepeći ih na asfaltnu podlogu, na tren dok su u vruć zagrebački dan gazili po djelomično montiranoj stazi nenamjerno zalivenoj istočenim ostatkom već stopljena piva sa dna politrene nekaucirane boce,  psujući onoga tko ih, te ploče, izmisli posumnjali u ispravnost svega, ako im to nivo percepcije i moć rasuđivanja dopušta, pa priupitali nekoga od nadređenih kako će za kišnog ili sniježnog  dana čovjek kojem ta staza predstavlja stazu samostalnosti, koračati i koliko će taj korak siguran biti?

U ovom se slučaju ne treba pitati koliko daleko uopće može onaj kojem su staze namijenjene, ako ide pješke, jer iako danas u skladu sa zaštitom na radu i zakonskim pdredbama o sigurnosti pješaka ili prolaznika na svaku zaglađenu mramornu stubu svakog novog i starog  građevnog zdanja  sa ili bez svih potrebnih dozvola, lijepe pojačivače trenja, naljepnice iz asortimana 3M čudesa, ili bruse, ohrapavljuju dijelove stajnih ploha, ovi su ovdje pripremili stazu koja bez perceptivne segregacije sve odreda vodi direktno prema, jednu tramvajsku stanicu udaljenoj - Traumi.

bolegr @ 23:11 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, prosinac 11, 2009
Na u tragovima vlažnom pločniku, uhvaćen u raskoraku sa svijetom i samim sobom, pogleda u izlog sa trgovačkom robom prikladnom dobu godine i agresivnim težnjama proizvođača i prodavatelja pozicioniranju te robne marke na lokalnom tržištu, te u odsjaju koji nastaje usljed refleksije hinjene velegradskosti sile umjetnog obojanog svjetla ugleda, što bi drugo, sebe. Popravi kragnu boje mrkog medvjeda načinjenu od vune neke dlakom bogate životinje i ispod oka upre pogled u dobro poznat obris.

Iza svojeg lika, kao razmazotina u izmaglici razvuče se slika nekoliko prolaznika. Neprepoznatljivo. Karakteristika toliko nebitna da bi ih najrađe izbrisao iz sjećanja, no jedan od njih se zaustavi metar-dva dalje, zastane na odskočnoj nozi, pogleda unatrag pokušavajući prepoznati lik što stoji pred tim idiotski uređenim izlogom i prizivajući iz dubina sjećanja slike za usporedbu, a nakon neuspjele identifikacije, odmahne glavom i skupa sa najavom kiše ode svojim putem.

Iz unutarnjeg džepa jesenskog kaputa boje srednje jake kave, uz kakav se u starim krajevima nose tamnoplave, za broj premalene francuske kape, izvadi crnu kutiju za naočale, prebaci je u vanjski radi održavanja ravnoteže materije u odnosu na okomicu postojanja i zaputi se niz ulicu napraviti još jedan krug.

Neduga nakon, opet je tu, ovaj put krajičkom oka primijećuje očekivane kretnje na nedalekom uglu zgrade, ishodišta Svega.

Par klizaljki, par pamćenih padova, par hladnih prstiju, par kuhanih vina, par pari iskara, par stotina rečenica, par tisuća koraka, par milijuna misli...

Par.

Sasvim dovoljno za
u par sati se obogatiti, nahraniti, oživjeti, podići se, odskočiti.

Tu i tamo iz pukotina kao na asfaltu nastalih transportom teških tereta, samo ovdje i za ovu priliku par neizgovorenih riječi, ispliva tračak te neizgovorene rezignacije i patetike,
jedna bi izgledala pomalo fatalistički, a zapravo je ogoljenje Svega do najsitnije čestice poznate samo teorijskim fizičarima koji su već debelo u flertu sa filozofijom i religijom, sâm rub poimanja beskonačnoga, a druga bi se pwkmwzasto razvukla po kišnoj večeri, nešto kao tanka mlaka, koju kao vodu sa stola krpom možeš jednim potezom odnijeti.

Ostane samo ono stanje kretanja uz očuvanja đonova, bez ikakvog trenja o podlogu.

I zato, ponekad šutimo.


I zato, čist pogodak, čekinja praščića, Čast Prizzijevih, čudo Prirode,...
Današnji, kao svi
dodanašnji prešućeni. I svi budući. Uvijek i zauvijek.
bolegr @ 05:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 2, 2009
Skoro se samoubio. Skoro, dakle, neuspješno. I ovo pišem što je isto dokaz neuspješnosti. Ali da ne bi bilo kako nad sudbom kletom vapaje po interneteru razašiljam, prvo, nije bilo namjerno, a drugo, bilo je vadičepom. A opće poznata stvar da se to tako ne radi ako nemaš pravu namjeru. I to još pri otvaranju četvrte buteljke Onog podtoranjski sljemenskog pošipa iz vinske radione Radana Mire. Izvučem čep, ali se vadičepu nekako nespretno zatvori ona poluga kojom podupreš grlić za izvuć metalnu spiralu što liči na svinjski spolni zavijutak i pričepim (glagol sa korijenom čepa), otkinem komad kože na zapešću točno nad venom. Poljubičastilo ko patlidžan, skočilo ko grašak, okolo se sve zarumenilo da je bilo nalik Zdjelarevićevom Fataleu koji zapravo i nije fatalan, iako je boje, mirisa i okusa jagode. Stvarno bizaran način da se slučajno samoubiješ. Jer milimetar je falio, a dok bi se tko od nazočnika sjetio šta bi trebalo, prošla baka s kolačima. S druge strane, smrtnost je oduvijek stopostotna tak da s tim ne bi bilo problema.

Sad, zanima me kad bi znali, bi li me pritom unutarnji organi, a ne mislim na jetru, pluća, crijevca i ostalo, optužili za nered, odnosno remećenje reda jer se nisam koknuo, kao što skupljaju one neuspješne po vodenim tokovima niže mostova, poprečne rezače žila, gutače valijumskih granulata i drugoga, pa ih lopitaliziraju, hoćureć hospitaliziraju?

One butelje nisam sâm strusio i nisu ni bile jedine četiri, tak da je sve zapravo bezveze. Ali, poanta je jedna. Kada imaš flasterski jastučić iznad zapešća, ruka sa mišem u dlanu lakše klizi podlogom. Skoro kao vino iz sedme rečenice.

Kad se već grlom dotakoh tih jagoda, te boje rosea, tog mirisa po jagodama, tog voćnog okusa te plemenite tekućine, a i zato jer i događaji imaju neki svoj slijed, uzročnoposljedične međudogađajne niti poput sinapsi povezuju ih, rade kompozicije, mrežu asocijacija, ja otputujem mislima u nekom dalju, nekom bližu prošlost (kao, to je nešto novo ovdje) pa zavirim kroz prozor. U svijet. Unutarnji. Još malo zawikipedaliram, malo ogooglam i prisjetim se te tisućudevetstosedamdesetpete godine (za one kojima teže idu riječi sa puno slova, a znaju sa brojevima - 1975.) jer te je godine Srđan Karanović počeo po scenariju koji je radio skupa sa Rajkom Grlićem snimati seriju Grlom u jagode, a što će godinu kasnije osvanuti na našim prozorima u svijet, ovalnim oknima smještenim u drvene kutije sa značkama velikana samoupravne elektroničke i elektronske industrije. RIZ, EI Niš, Gorenje, Rudi Čajavec, kako je koji tko mogao, volio ili za koga je navijao, i otamo će nas Bane Bumbar voditi kroz svoj maleni dječački i mladi život, u goste nam sa sobom dovoditi Gocu, Ušketa, Čombeta, Mikija Rubirozu i svu silu drugih likova.

Te godine Nobelovu nagradu Iz kemije dobio je Vladimir Prelog, onaj što pored škole istoimenog naziva skoro svaki dan prođe najvrijedniji koncentrat ugljikovih spojeva, onaj koji mi je u školu išao, baš kao i mentor mu Lavoslav Ružička (išao u školu, moju, a ne istoimenu, a i kemijsku je Nobelovu dobio ranije), a iz fizike je, što genetskim, što socijalnim predispozicijama, dobio tatin sin. Aage Niels Bohr.

I te sam godine već poprilično suvereno na svoju osobnu šahovsku ploču slagao šahovske figure, ne velike, ali drvene, prave pravcate figure. Još sam u nedostatku čoje izrezao i na osnove figura polijepio kružne podloške od velura mišjegolubijeplave boje, da zvuk auoritativnog pobjedničkog poteza bude dublji, puniji. A na kraljici, crnoj, boje je na jednom mjestu bilo viška, stvorilo se zadebljanje od osušene kapljice, kao suza. Pretekao me tada tek rođeni Vladimir Kramnik, a iume nekih svojih principa i ciljeva, meni naravno nejasnih, Boby Fisher odbija igrati protiv Karpova.

Te je godine Charlieja Chaplina britanska kraljica proglasila vitezom (mislim, dok njoj dođe do ispod krune čovjek ostari da ni mač na ramenu više ne bi mogao držat), a Bill Gates, onaj kojem u mladim danima, njegovim, ne biste dali nacrtane ovce čuvati ak ih je više od dvije, tojest 10, osnovao ono nešto maleno i mekano. Microsoft. I Craya jedinicu upravo tada dizajnirali, ali to spada u priču o dinosaurima, u mitove i legende. Kamo spadaju i tada friški vinili Pljuni istini u oči i Šta bi dao da si na mom mjestu  i Wish You Were Here, a koje ću slušati ipak nešto kasnije. Bili su soft i đonovi prvih samostalno kupljenih cipela (izbor samostalan, investicija
roditeljska), kuhana guma, a one, cipele, boje kestena, mokasine patkastog vrha.

U duhu svijesti o nesvrstanosti i nužnosti revolucije i oslobođenja podjarmljenih društvenih klasa, moj je otac skupljao novinske izreske o bitnim političkim događajima na globalnom planu, a ja naviknut na novinski papir od malih nogu, znao sam što su i gdje su jeli i pili Suharto, Indira Gandhi, Aldo Moro, Gerald Ford i Valéry Giscard d'Estaing. I normalno da mi je tako bila poznata i poplava oslobodilačkih revolucija trećeg, ugnjetavanog svijeta i proglašenja neovisnosti mnogih tih zemalja čudnih naziva, oblika i pozicija na globusu što mi je bio uvijek pri ruci, od Oceanije do Afrikanije, koje se nisu puno pomakle od tada, ni geografski ni ekonomski. Europom su harale kratice IRA i ETA, Baader Meinhof i Brigate Rosse, a na nebu se spojili Amer i Rus. Apollo i Sojuz. Viking je krenuo put Marsa što nisam gledao na teveu, ali sam zato gledao triler u Manili, izravni dokumentarac u kojem Muhammad Ali u stilu najboljih akcijskih filmova kasnijeg doba, punih prevrata, pobjeđuje Joea Fraziera, iako ovaj potonji nije negativac.

Te 1975. su se na svijet dovezli Montoya i Schumacher, Ralf, a put nepoznatog otišao Graham Hill. Svijet je ugledao i Tiger Woods, onaj što je nekidan pao niz štenge u autu, a poznato je da tko se golf palice laća, palicu i dobije. Od te će godine svijet krenuti uljepšavati i Angelina Jolie, Charlize Theron, Kate WInslet, Eva Longoria, Milla Jovovich, Harisu, Natalie Imbruglia i mnoge druge. I drugi također. Stvarno dobra godina, na tragu sebi preklanjskoj, za mene. Neki su i otišli. Josemaría Escrivá na razgovor sa šefom, bez posrednika, Ivo Andrić (umanjuje li njegove Kronike, Ćupriju ili Avliju to što je bio ministar Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovom Berlinu ili ga je neki lobi štitio za razliku od Ezre Pounda ili Knuta Hamsuna?), otišli i Chiang Kai-shek i Josephine Baker, i Haile Selassie, car Afrike i Azije, Bernard Herrmann, car filmske glazbe, i još mnogi drugi. Bilo nas je nešto preko četiri milijarde. Među njima i neki koji su znali više od drugih. A takve je mediokracija znala često povući k sebi. Neki su se uspijevali oduprijeti, neki nisu.

Te je godine i Bruno Bušić rekao kako "Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svatko nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima, makrolopovima. Navalit će na nas velike ptice grabljivice. Kako tada nas spasiti od nas?" A čovjek nije bio nikakav poseban vizionar, znao je s kim ima posla, baš kao što u širim razmjerima vizionar nije ni Atalli.  Bilo je i jest potrebno tek dobro promišljati povijesti i prirodu ljudskog roda u užim ili širim razmjerima. I slušati kako Priroda rješava probleme.

Uostalom tako je i sa prijateljima, obitelji, rodbinom, daljom, bliskom, bližom, najbližom. Treba moći gledati. I znati vidjeti. I ponekad možda venu pogoditi. Ili promašiti. Netko može i zna, a netko ne.

bolegr @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.