crta

Blog - veljača 2007
srijeda, veljača 28, 2007
Možemo li mu pomoći? Mislim da možemo.




svi detalji na:
http://alan_martinovic.bloger.hr/

EDIT/UPDATE (2007-03-02)
Dragi čitatelji, dragi komentatori, ovako: ja nisam medicinski stručnjak, već običan laik, ali me zaboli tuđa nesreća, naročito kad su djeca u pitanju. Ovdje su priloženi podaci koje su roditelji napisali. U zaglavlju je adresa i broj telefona. Vjerujem u dobru namjeru komentatora (po komentarima vidim da znate o čemu pričate), ali sve detalje pitajte njih i ja vjerujem da će im i dobar savjet biti od velike pomoći. Hvala vam.
bolegr @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, veljača 27, 2007
U predvorju hotela Bristol, u centru Bruxellesa čekao je da se supruga sa kćerkom i sinom spusti kako bi ih poveo do bara na neki aperitiv dok on odradi još par eventualnih telefonskih razgovora, a onda po preporuci osoblja bara (zna on da su tu sitni interesi u pitanju, ja tebi ti meni, ali tako je i kod njih u uredima, tko kvalitetnije umota što veću nagradu taj može računati da si njegov, barem neko vrijeme) na neku lakšu večeru. Neće ih previše maltretirati, i on je umoran, sutra će se još malo prošetati Bruxellesom, a onda svak na svoju stranu, oni kući, a on natrag, u Haag. Umalo pa nevjerojatno zvuči: tu je već treću godinu.

Marisa, njegova supruga, posjećivala ga je povremeno. Povremeno je i on dolazio kući, sve kako bi ta takozvana bračna zajednica, razdijeljena poslom, interesima i drugim pogledima izgledala idilično u očima zavidnih susjeda. Znao je za njene flertove jednako kao što je ona njegove. Znao je sve njene agente za nekretnine, savjetnike, znala je sve njegove šefice odbora, asistentice, tajnice. Dobro je u svemu što ipak zna da su djeca njegova i da neće tuđoj ostavljati krvavo stečenu imovinu. Krvavo? Pa dakako, trebalo je trpjeti sve ove godine poslovne odlaske u vukojebinu jugoistoka Europe. Neće tu u istu košaru stavljati i ljetne odlaske na Jadran. To je ipak onaj talijanski dio, Istra. Ne bi on ni tamo išao, no Marisa se zaljubila u krajolik, tako veli kad je pita, a njemu se sve više čini da se zaljubila u dobar izbor potentnih pastuha koji vrebaju iz svake uličice. Ona bi i kuću tamo, i preselila.

I ta djeca. Toliko su se tamo spetljala sa svime što je urođeničko da već i sriču te slavenske jezike. Dobro, i on je silom prilika nešto naučio, ali samo silom prilika. Ne može više čekati. Na recepciji ostavlja poruku za Marisu da došeću do njega u bar.

Odmah se dogovara sa barmenom i ovaj mu telefonski osigurava stol u malenom, ali jednom od najkvalitetnijih francuskih restorana koji ne pretendiraju biti nobl po interijeru već po kuhinji.

Htijući se odužiti barmenu upita ga za ime.
- Boris. – odgovara bijela uštirkana košulja ispod kardinalcrvenog prsluka povrh crnih hlača.
- Russian? – sa smješkom prepoznavanja dobacuje novo pitanje.
- No sir, Croatian. From Zagreb. – smiješak ne silazi ni sa Borisova lica.

Pa, dobro, ima li mjesta gdje ih nema?! Kvragu, njemu sad nisu oni bili na voznom redu već oni drugi i treći, Srbi i Bosanci, ali njemu je sve to isto. Sreća da mu nije što izletjelo kroz kolokvijalno razbacivanje informacijama i mišljenjima, ovaj ga je mogao ubiti, otrovati, tko zna što sve ne. I njega i Marisu i djecu... S njima dolje nikad ne znaš. Žurno napušta bar i presreće ovo troje baš kod same recepcije. Ne osjeća više onaj mekani tepih pod nogama kao prije pola sata. Ne osjeća više ni nju pored sebe. Nikoga.

Stižu do restorana u pješačkoj zoni. Pa, tek je jedan od mnogih! Šta mu je onaj balkanac prodavao priču o rezervaciji?! Kada su ušli u predvorje, shvatio je. Za razliku od svih ostalih pored kojih su prolazili i iz kojih su ih pozivali veseli i uglađeni manageri, ovaj je bio pun  do posljednjeg stola! Pretposljednjeg. Jer, njihov ih je čekao. Znači, ipak, ... Ljubazni Francuz ih dovodi do stola i smješta ih kako i dolikuje uvaženim gostima i pušta ih da predahnu, razmisle, dogovore se.

Opet mu se vraćaju te ružne slike pred oči. Je li baš morao sve to gledati? Bit će da je potrebno otšutjeti, pustiti da sve prekrije prašina zaborava. Gleda u Marisu kako maloj neopterećeno objašnjava zašto mora piti vodu, a sa njegove desne strane, sin i slijednik, udubljen u slaganje pribora za jelo sebi u bradu ponavlja upravo osmišljenu njemu samome za sad još nerazumljivu brojalicu:

- Nodž - džlica - vilica... nodž - džica - sebrenica...
 
bolegr @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 26, 2007
... odite vi.

Da sam mogao birati ulovio bih ovu gripu i ranije. Ne zato što sam neki ljubitelj ovog influentnosomnambuličkog stanja koje mi omogućuje neslućeno zadovoljstvo u praćenju televizijskog programa, već su me na to ponukale dvije sms poruke. Subotnja: "ulaz je kod narančastog kontejnera" dala mi je za misliti jedno vrijeme. Dok nisam povezao povezivo. Vesna, Anita, Vukovarska, Heinzelova, gradilište, izložba. Baš sam senilan. Objašnjavam Vesni kako sam u komi jer se tresem od groznice i objašnjavam joj da sam pod četiri pokrivača i da nikamo ne izlazim sigurno sljedećih dan-dva (klasa optimist), na što dobivam odgovor da me je htjela podsjetiti za - ponedjeljak. Dobro, to je već nešto drugo, gdje je ponedjeljak, danima daleko.


Druga, današnja poruka me obradovala kao ... a nekako, jako, neću sad detalje: "
tvoja kaciga će te čekati na ulazu". Čime sam ja to sve zaslužio? Mislim, da dobivam građevinarsku kacigu na poklon?

Ukoliko stignete, odite pogledati ono što ću ja tek za koji dan moći.

Što?
Izložba: Die Baustelle
Tko?
Anita Šurkić
Gdje?
Zagreb; gradilište 'Armelija', Vukovarska 284
Kada?
Danas od 17:00 do 20:00 sati
Info:
Culturenet
Net

Ili kako reče najbolji obrambeni nogometaš over50 među slikarima i najbolji slikar među obrambenim nogometašima te generacije, Ante Rašić:
"Ovom izložbom Anita Šurkić svoje djelo izlaže u prostorima gradilišta koje je ujedno i njen osnovni motiv. Izlazi iz konvencionalnih galerijskih okvira i približava ga svome ishodištu – ljudima i gradilištu. Na taj način ostvaruje novu jedinstvenu komunikaciju i oplemenjuje urbani prostor u kojem umjetnost postaje gradilište, a gradilište umjetnost"

I ne uzimajte moju kacigu osim ako mi je nećete donijeti u krevet.

 
bolegr @ 15:58 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 25, 2007

Kako bi iz nadzornih odbora povukao ministre, Salamander bi rado organizirao tečaj ili seminar (ponavljam: TEČAJ ili SEMINAR) i na taj način DOŠKOLOVAO stručnjake za sjediti u nadzornom odboru. Mislim da je prošao jednodnevni tečaj za premijera.

Ne mogu dalje o tome jer me temperatura tuče. Vodi sa dva razlike.

Probudivši se (a to sam danas ovako gripozan učinio barem sedam-osam puta) shvaćam da sam imao orgije u krevetu danas. Društvo šaroliko. Tanjur plastični, nož metalne drške i oštrice duge 14cm, jedna načeta jabuka, Thinkpad, daljinski, mobitel, par knjiga i ja.




UPDATE:
Vjesnik objavljuje govor u kojem premijer ne pominje seminar već visoke škole. Ili sam sjedio na ušima dok sam pratio vijesti na teveu ili mi je to bilo od povišene temperature.
bolegr @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
subota, veljača 24, 2007
Opirao sam ti se danima. Tjednima. Trpio sam sve tvoje izazove. Približavala si mi se pod raznim krinkama. Virila si iz nekih nepoznatih likova. Mijenjala vanjski identitet. Bila si dama. I bila si sotona. Mamila se me kojekakvim trikovima. Nisam nasjeo. Jučer mi se pričinilo da bih mogao pokleknuti, da ti se polagano prepuštam. Je li predaja na pomolu? Danas, nakon nekoliko kava i par piva, na povratku domu svomu shvatio sam. Obuzela si me cijeloga. Pao sam i bez ispaljenog metka. A nisam to nikako htio. Gripo, 'izda ti materina !!!
bolegr @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare

Ona: Kad ćeš se ženiti?


Ja: Kad ćeš se rastati?

Ona: Ja mislim - ozbiljno.


Ja: Kad ćeš roditi?

Ona: Hoćeš li se ti uopće ženiti ili me zajebavaš?


Ja: Znaš i sama da sve to ne ovisi o nama muškima.

Ona: Opet ti po starom. Termin jepočetak rujna.


Ja: Pa nisam rekao da bih se baš u rujnu ženio.

Ona: Ma budalo jedna, trudna sam!

Ja: Drago mi je. I žao. Što se nismo vidjeli posljednjih pet godina.

bolegr @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, veljača 23, 2007
23. veljače 1996. ili kako bi to u Kalendaru rekli, na današnji dan te godine rodilo se jedno malo biće. Tjedan dana kasnije već smo se i kupali, mislim držao sam te nad malo mlake vode u kadici. Osjećaj je poseban. Definitivno nemjerljiv osjećaj. Par mjeseci kasnije zajedno smo išli na tvoju prvu kavu. Dobro, nisi je ti pila, ali ti je to bio prvi izlazak u javnost. Godinu kasnije prozvala si me Akom i ja i danas koristim taj nadimak ponekad. Te iste godine si Ujevićkinog Krležu (koji je konačno bio spušten na mjesto gdje su ga htjeli) nazvala Ukom. Da, bila je to poveća lutka. Nekoliko godina kasnije Picassu si na Promenadi prste brojala i čudila se kako čovjek pa makar i u kip pretvoren može imati prstiju kao likovi iz crrtića i stripova ...

Svibanj je te tvoje prve godine i teta, ne moja već tvoja, i ja šetamo i naguravamo tvoje prvo prijevozno sredstvo. Krupnoplavooka nastavnica povijesti nas presreće i nezaustavljivo se oduševljava susretom.

- O, dobar dan vas dvoje! - prikriveni ushit kakav sam vidio samo jednom, kada je pred kartu Europe (tako se tada zvao Stari kontinent) u kratkim hlačama izašao Nabildani kako bi odgovarao, a sa intencijom popravljanja trojke, a ova ga potjerala iz škole radi neprimjerenog odijevanja. I bila je u pravu, jer kad netko može pokušavati misliti i govoriti i pri tom se češkati po peti, to može biti jedino za popišat se od smijeha. Ili prerano otići izu škole.
- Dobar dan, a kako ste vi? - pitam ja, htijući skrenuti razgovor u vode koje u zabludu ne vode.
- Ma, pusti mene, daj da vidim bebu. - naginje se nad kolica i zagledava te sa svih strana kao da je neki izložbeni primjerak i nastavlja po svom:
- Ne znam. Ne mogu odlučiti ... - kakva odluka? Što itko od nas troje ima sa njenom odlukom? Baš su ti odrasli dosada živa. Zamišljam kako li je tek tebi iz dubine tih kolica promatrati te čudne pojave koje sliče na tebi poznate likove, ali su ipak malo drugačije, grimasoidne, a ona pogledava mene, pogledava tebe, pogledava tetu ti pa opet tebe - ... jel više na mamu il na tatu.

Pogledavamo se sad teta i ja, gledamo tebe. Zadovoljno se smijuljimo i odlazimo na onu kavu s početka teksta dok tvoja majka radi i vjeruje da si skoro pa u najboljim rukama.

Sretan ti rođendan Morana.


EDIT (UPSS...DATE) at 14:05:
Wrooong year!
1986!

bolegr @ 06:37 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 22, 2007
Ulijevam jogurt u čašu. tekući je. Lako klizi. Gustina je savršena. Okus? Okus je proljeća, nogu mokrih do koljena, mokrih od naraslog korova u međuređu kukuruza. Okus frtalja bijelog kruha i parizera umotanih u tanušni bijeli papir kojim inače tete trgovkinje umataju deset deka kave i kutiju šećera u kocki (možete li to umotati, molim vas, za poklon je? - naravno, ali imamo samo ovaj tanki bijeli - može, nema problema, hvala). Okus blage prehlade koju ću vući nekoliko dana kroz onako bolnoisprazan tupozvučeći udisaj zraka kroz nos. Rano buđenje. Nasilno. Potom oblačenje nedefinirane odjeće (tá, rano je!). Sve je još suho i relativno toplo. Na ulici zrak struji ispod ljetne majice. Podrhtavam. Bicikl daje dodatnu snagu vjetru. Punim plućima udišem. Očiju otvorenih upijam svjetlost. Bistrina. Kako dobar osjećaj. Dan-dva poslije neću biti sposoban ni pogledati u bicikl, a kamoli voziti ga. Evo i zašto:

Lipanj bez lipa, samo platane i jablani. Duž ulica špalir. Pa preko pješačkog mosta. Ugodno je sunce, Drava hladi. Zoološki vrt je destinacija. Vjerojatno posljednji zajednički izlazak (tada smo mislili da je vjerojatno, sada ni u snu ne bih rekao vjerojatno, jednako kao što danas ne bih rekao da mogu toliko pogriješiti u procjeni i previdjeti prikrivenu težnju za materijalnim, kojom prihvaća čak i bahatost, samohvalu i lajavost, a možda je i bolje tako?). Mirno poslijepodne, prežderavanje hranom koju nismo zavrijedili, rika lavova i skvičanje majmuna, pokooje popijeno pivo (bez mene, ja sam protivnik alkohola, nikotina također) dovodi nas u stanje rasapa. Rasipa se društvo po šavovima koje je uslijevao održavati razrednik nam vrli. Cure cure prema doma, kući (pod okrilje oca i matere), a dečki, dečki ne dečke, mi plazimo, to jest, plaze oni koji nisu kao ja krvni neprijatelji svih toksina, maliganskih, nikotinskih, tehaceovskih i inih. Podjela je skoro pa  kirurški precizna, svi na kompu pa do Štrosmajerove (Strossmeyerova je ulica Josipa Jurja Strossmayera, za neupućene). Tu početak raskola dolazi do punog izražaja, samo što je miroljubiv, odlazi veći dio društva kućama, a mi, devet nas je plus jedan, u Frušku.

Ha, sjećam se naručenih girica i pomfrija i sjećam se svih naših glava oko velikog stola. onda dolazi jedna veeelika rupa, crna rupetina. blackout bi rekla današnja osviještena mladež, toga u mladosti nije bilo. A sada se sjećam i kuhinjskog sudopera napunjenog neprobavljenim srdelama i preuljenim štapićastim krumpirićima (a šta da se čini kad je kupiona na katu, a zlatko ćaćino i materino zaspalo u dnevnom boravku?). Kiseli okus lošeg vina u ustima, odnekud i jedna tiha nota nekog Cezarovog vinjaka,... Kako sve to prepoznajem? Pa rekla mi ptičica zvana Kruno. Par dana nakon što sam se izliječio od svojeg prvog pijanstva, srećem Krunu:
- Eeeej, jes žiiiv? - umornoslavonski rasteže pitanje k'o moja baba tijesto z apitu.
- Ahaaa. - udostojio sam se odgovoriti. Glava je još uvijek u lebdećem položaju.
- A dit je svjedodžba? - stiltao me pitanjem. Pitanje sa porukom, očito, jer svjedodžba mi stoji u sobi na stolu (leži? ma nit stoji nit leži, ona tamo samo jest). Odgovora na ovako postavljeno pitanje ne znam niti bi bilo ikakve šanse da ga itko sazna prije no što osvijetlimo (mi, vi i ja) tamnu stranu Mjeseca da nije Krune kroničara toga vremena. Kroz glavu mi prolijeću one krhotine sjećanja vezane uz odurni okus (priznajem zvukova proizvedenih te noći se ne sjećam), ali i dalje - ništa. Tabula rasa. Nevina poput dvomjesečne bebe.
- A ne sjećaš se? - blagi osmijeh zlobe širi se četvrtastim slamnatom kosom uokvirenm licem.
- Čuuj, jas sjećam samo Fruške. I ničega poslije...
- A ne znaš da si pio? Dobro, to sigurno moš pretpostavit, al ne znaš kolko. I ne znaš otkud ti bijele trake na crnoj jakni. Eee, pa čemu ondak služe prijatelji?
Ništa meni još pod kapom nebeskom nije bilo jasno, ali mudro šutim i slušam jer sve što kažem može samo biti kasnije inkorporirano u priču i interpretirano sa tko zna kakvim tonalitetom.
- Paaa, prijatelju, popio si sedam špricera, gutao si srdele skoro cijele, čak si i cigaru zapalijo. Ali to nije sve. Kuć sam te vuko držećte podruku. Išli smo zajedno Sale, Nešo i ja. Tebe neeć ni računat jer ti i nis išo. Bauljo s. Ondak smo i do Neše svratili na jedan vinjak, al ni bilo i stotinjak, samo dupli vinjak. I onda smo ti i ja krenuli prema Feđiki. I sve b to izgledalo normalno da nij naišo onaj brkati milicioner. Oma j svatio o čem se radi, rekoj da i on ima kćer naših godina, i da ne želi ni pomislit štabilo da mu se taka kuć pojavi.
- Dobro čoeče, nismo valjda tak strašno izgledali (klasa optimist, kako izgledaju dva pijana šesnaestogodišnjaka u polatri ujutro u tihom dijelu grada? ovo nije pitanje na koje očekujem odgovor, retortičko pitanje bez t)? - pitam ja u nevjerici, a Kruno nastavlja:
- Paaa, ja i nisam, al za tebe se to neb moglo reć. Aaa, jesam li ja u pravu, toš mi ti odgovorit. Zaustavio nas je i pito za lične, a ti ko iz topa:

"Druže gospodne milicajče, neeojte mene zapisssivat, ja sam prošo sss pet, ev imam i svjedodžbu!"

__________________________________________
mala matura - nekada je bila nakon završavanje osmoljetke,
a mi smo tim nazivom prozvali kraj prvog dijela usmjerenog
obrazovanja Šuvarovog sustava odgoja i orazovanja koji se
odnosio na prva dva razreda srednje škole



bolegr @ 06:22 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 21, 2007
Nakupilo se svega, pa sam bio pobjegao u kuhatorij kako bih se skrio od svojih misli. Usput me strefilo, da ne kažem pogodilo i nekakvo klikajmonatjecateljsko blogoludilo i ja stvarno nisam drugo niti mogao doli se uhvatiti kuhače i tastature. Htijući pozornost skrenuti na ovaj put prilično ujednačen uzorak random natjecatelja u post dodah kratki bris tipkovnice svojih suparnika (ček, Aka, ako ih je više, onda ne mogu biti su-parnici, bit će sunatjecatelji valjda?). Za kraj pustih jedno kratko pitanje koje ne uvjetuje vrsno poznavanje jednog stranog jezika i dogodilo se to da su ljudi-posjetitelji zahvaćeni onim ludilom klikanja i procjenjivanja (daj mi samo malo moći da i ja mogu procjenjivati i svašta bi se iz mene moglo izroditi) pitanje jednostavno – previdjeli.

A sad, odgovor na pitanje koje ste skoro svi (Moods je barem pokušala) zanemarili.

Kasno popodnevna ili ranovečernja siesta u Boravku. Za šankom Blass, Francesco i ja. Blass je Katalonac, a Francesco Bask. Rade u Španjolskom veleposlanstvu u, kako bi oni rekli, tehničkoj službi. Ispijamo pivo iz susjedne države (doba je kada ga nisu punili na našoj obali i bilo je pitko, osim toga uvijek me asocira na koncert Lačnog Franza u Gjuri, dok se Gjuro nije zvao Gjuro II, kada su uz podršku sponzora okrenuli par rundi piva za sve posjetitelje koncerta, dobro, nije nas baš puno bilo, par stotina ljudi, ali lijepa gesta kojom kupiš publiku, a publika poslije kupi pivo). Njih dvojica uče hrvatski jezik. Pomaže učiteljica, tu je i konverzacija sa osobljem, sa poznanicima sa šanka, ...

Pričamo o hrani, ženama, vinu,  pivu, ... politici, vjesniku (neee, to je iz jednog prastarog vica, samo su prva slova trebala biti velika), ... jeziku (u pismu i govoru a ne mišićavom vižljastom organu)...

Pokušavajući približiti značenje svojih imena koristimo sva raspoloživa sredstva krhotina poznavanja pojedinih živih i mrtvih jezika (konverzacija koja je uključivala hrvatski, slovenski, francuski, engleski, španjolski i latinski do suza je nasmijavala Simplicija, čovjeka sa krive strane šanka). Slučajno zaključujemo kako moje ime na onom mrtvom jeziku (a kod mene stalno nešto tamnosivo, crno, ako nema mrtvih bića, onda barem jezik) sadržava svih pet samoglasnika koje ljudsko uho raspoznaje. Kao nastavak traženja sličnih riječi na svojim jezicima Paco i Blass dolaze do – šišmiša. i ta je riječ trebala biti odgovor na ono dolje postavljeno pitanje.

Dakle, odgovor je trebao biti – murcielago.

Dragi posjetitelji i čitatelji, uzmite indeks (a možete i Index) i dođite drugi put.
bolegr @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, veljača 20, 2007
Sinoć sam kravu pljusnuo, onako, muški, punim dlanom, nekoliko puta. Onda sam je izmasirao maslinovim uljem. Bedro sam joj potom nježno premazao senfom. Apstinencija od čovjeka učas stvori zvijer! Zalio sam je Leffeom tamnim, ali samo manjim dijelom. Od malo, sebi više ostavljam. Više pije – manje šarcu daje, ili tako nekako...

Grijao sam je svojom energijom, onom koju sam Elektri platio pa je postala moja (jesam li? ili sam opet lakonski odložio račune u neku ladicu?). Uz malo truda i sitnosjeckanog luka i češnjaka te trun kadulje i par zrna soli, odrazak je bio relativno brzo spreman za sučeljavanje sa mojim cjelodnevnim postom. Slasno.


E, a i o blogeru dana:

1. Kiki, osim osvajanja najvećeg vrh na Aconcagui (a zamislite koliko ima od Đakova, ako čovjek krene u ranu zimu), osvaja i svojom riječju utkanom u elegantnu i pitku satiru

2. Cisse, preskačem, jer nisam poznavatelj tematike o kojoj piše (ok, dvaput sam se kladio, ali na apsolutno nepoznatu finsku hokejašku ligu i popušio, jedino gdje pogađam, ali besplatno, ovdje je)

3.
Nevia, rječita mudrica, pročitajte njenu "Šumu Striborovu" i "Koliko je dovoljno", vrijedi svakog slova, svakog glasa

4. Bolegr, već bio u konkurenciji i ne mora opet, ali RND je takav (časna sest.., riječ!)

5. Tena_net svojim tekstovima upravo dočarava nepročišćeni i nepatvoreni tijek misli, i to misli mozga čiji neuroni trčkaraju po sivoj tvari velikom brzinom, i s razlogom.

Ne sumnjam u vašu dobru želju, bolegropristalice u ovom natjecanju, no svoj glas u danas dajte nekom drugom, neka bude poticajno (bemumiša, nije lažna skromnost već mi se ne ide u Oreškovićevu, pješak sa tendencijom da na osmom polju postane - konj).

Hm, ovo o blogeru dana, ovaj uvod, da mi je i U ukomponirati, bilo bi potpuno. Kaže mi Blass (špijun iz španjolskog veleposlanstva) da postoji jedna riječ na španjolskom koja sadrži svih pet samoglasnika. Tko je zna, svaka čast!

bolegr @ 04:44 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 19, 2007

Kako razlučiti gdje bi što trebalo biti? Odgovor nije toliko kompleksan koliko bi se moglo pretpostaviti, a obzirom na uopćenost, širokopojasnost jednog ovako priprostog pitanja koje krije pregršt zamki (nekada je prva asocijacija na ovu širokopojasnu riječ bila moj pokojni djed koji je promjer na najširem dijelu torza imao nekih stopedesetinjak centimetara, češanje po leđima bila mu je nemoguća misija, kao i još neke vezane uz gipkost i vidljivost vlastitih dijelova tijela, a danas, danas je to štura, hladna višetračna virtualna infocesta).

S jedne strane povremeno se pojavi neozbiljno taman i destruktivistički nastrojen starac, a sa druge strane zaigrano dijete u tijelu odraslog muškarca. No ta dvojica se ne drže svaki svoje strane. Gledajući ih ovako sa mapetovske galerije utjelovivši u sebi i Waldorfa i Statlera (ovo je sad već i treći) vidim djeda i unuka kako glume ringišpil držeći se za ruke. Neobična je, bestežinska, ta vrtnja. Albert bi se Einstein dobrano namučio da odgonetne ovu pojavu. Ne bi mu pomogao ni Subhash Kak, a po svoj prilici ni ja neću moći.

Sve u svemu ili kako god ogreneš, vidim da će ovdje biti svega, A svega će biti i tamo.

Opet ja čestitam ponedjeljak.

bolegr @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare


... jebes karakter koji se na da nagovorit ... i tako to, jel ...


bolegr @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 15, 2007
Najbolje je krenuti od samog početka. Ukoliko želite imati poodraslog pilića (paziti na godine, maloljetno je kažnjivo!) morate se brinuti za njegov kvalitetan odgoj i rast u zdravoj sredini, nezačinjenoj fastfoodom, raznorodnim toksiima, mentalnim blokatorima i inim glupostima koje u ovom današnjem svijetu vrebaju sa svih strana. Stoga prvo treba dobro paziti na savjesnost i odgovornost samih odgajatelja, izgled je u tim godinama manje bitan. Svi su pilići predivni, puni mladalačkog entuzijazma, gipki, skloni eksperimentu, dobrohotni, podatni. Mljac.

Kad  je prođe inicijalno vrijeme odrastanja i kad konačno odgajatelji pretvore pilića u repromaterijal, isti vas nazove i javi da je pile spremno za primopredaju.

- Jutro, sused – zove kuma Štefica
- O, dobro jutro, kak ste? Ne javljate mi se već neko vrijeme. Već sam se zabrinuo da se nije nešto dogodilo.
- Ma, kaki, sused, kaj bi se nami dogodilo, se je redu. Pak vas zovem da vam velim da v nedelu dojdete pri nami, imam nekaj lepoga i mladoga za vas! – raspričala se kuma Štefa ko velika. Uvijek je vesela, nasmijana, nikada ne bi čovjek za nju pomislio koliko teškoga života i rada čući u njenim ranim pedesetima.

Jutro će biti nedjeljno i ja ću hitriti ka tržnici. Prohladno, vlažno vrijeme neće mi trnuti dobro raspoloženje koje će me uhvatiti prije buđenja. Prvo novine na kisku. Morat ću i hod usporiti. Neću smjeti pokazati nstrpljivost i preveliki interes jer bi cijena utren mogla skočiti.  Opaka je procjeniteljica stanja duha ta Štefa.

- Jutro, evo me. – napol nezainteresirano ću se provlačiti kroz tržničnu predvikendašku gužvu prilazeći kumi Štefi i njenom štandu. Štefa će namignuti i skupiti usnice u znak potvrde da je sve uredu i da je meso spremno za žrtvovanje.
- Dobrojutro sinko, si dobro? Malo mi nekak ne zgledaš baš feš!
- Ma dobro sam, samo, danas mi dolaze neki dragi prijatelji pa bih htio užitak konzumiranja mladog mesa sa njima podijeliti.
- Je, pak se onda nemoraš brinuti. Sve je spremno i rastrančirano. Po dvorišču je trčala i gliste lovila tak je živahna bila, a ne bu žilava.
- Nisam ni sumnjao u vas. – odgovarit ću i pitati – cijena je ista ili ima promjena?
- Je, pa ne bum na tebi zarađivala. Se je isto, kak svaki put.

Izvadit ću novac iz novčanika, kuma će Štefa ispod pulta izvući zavežljaj uomtan u nekoliko vrećica i razmjena će biti gotova dok pljesneš dlanom o dlan. Eh, da me tad vide moji inspektori, odrekli bi me se preko novina (ako može gradonačelnih tuđim parama plaćati svoje oglase, vjerojatno bi to i oni za tu priliku riskirali, pa nek ih inspekcija lovi!). Smiješak će mi pokloniti za kraj i ja ću otići u nastavak nabavke potrebnih elemenata za harmoničnu kombinaciju.

Obzirom da sam danima prije uspio iščarobirati zelene njoke (neću ovom prilikom o tome kako iz ciglice smrznutog špinata jednog polkilskog krumpira, nekontrolirane količine brašna, malo soli i par kapi maslinova ulja napraviti 276 njoka), osnovni prilog ću samo izvaditi iz zamrzivača. Kad ih izvadim, shvatit ću da mi bojom neće odgovarati pa ću se predomisliti i iz izloga broj jedan (a kad imam samo jedan) uzet ću – bijele (koji su bijeli jedino pod dvajspetvatnom žaruljom).

Prijepodne će biti kao rođeno za kuhanje pileće juhe koja će osim kao lijek protiv mamurluka i glavobolje, promjene arome koja se širi kuhinjom, ... poslužiti svojim jednim dijelom i za podlijevanje prsa iste.


Pećnica će biti uključena kako bi u pravo vrijeme bila na radnoj temperaturi 180 stupnjeva Celzija. Ja ću biti ranije. Na radnoj temperaturi, ne na stoosamdeset. Ptičije grudi već će biti otkošćene i isfiletirane. Filete ću zavaljati po tanjuru napunjenim brašnom obogaćenim cimetom u prahu (ne moš uvijek koristiti korice, nekad u životu, pa i u kuhinji treba i kompromis prihvaćati). Otrest ću višak brašnaste ovojnice sa fileta. Na ploči štednjaka stavit ću veliku tavu sa uljem na grijanje i glavicu ću luka promjera otprilike 4cm isjeckati na sitno i baciti u tavu (nije nužno, čak, poželjno je da ulje ne bude vrelo, lagano povećanje topline okolice luku neće škoditi, a ni okolnim zidovima i pločicama na njima). Sad bi netko vjerojatno pitao koliko brašna i koliko cimeta u brašnu? Odokativno, ja bih to ovako otprilike na svaki file se može uhvatiti otprilike desetak grama brašna, a cimet umiješajte u omjeru 1:20. Pa sad vi računajte, ili onako otprilike, kako vam drago. Da, skoro da zaboravim, iz te suhe mješavine treba odvojiti količinu koja stane u malenu žlicu i staviti sa strane, trebat će kasnije. Vratimo se mi mojoj nedjelji.

U ono ulje ubacit ću oko 1 cm maslaca (jer ga režem iz ciglice od 200g). Kada ulje bude dovoljno zagrijano, posložit ću filete u tavu koja bi trebala biti srednje visoke temperature i pričekati da lagano prihvati emitiranu toplinu na svoje grudi, pa tek potom okrenuti na drugu stranu. Kad budu gotovi, izvadit ću ih van, ocijediti i ostaviti na čekanje u posudu koja može dobro zadržati temperaturu. Usput će mi pepeo sa cigarete pasti na štednjak pored tave (bez brige, nikada, baš nikada nisam pripremio jelo sa pepelom, ali ni bez cogarete u ruci). U ono ulje ću ubaciti sitno sjeckani luk (da, zaboravih, obični, crveni, ne srebrenac, ne ljubičasti, baš oični), posuti ga jednom jušno žllicom kakao praha i jednako toliko koncentrata rajčice (reklama? evo: Mutti je meni najbolji). Sve ću to preliti sa pola decilitra Skaramučinog plavca (a otvorit ću ga puno prije, jer vino treba dekantirati, a i testirati, umjereno, naravno). Nakon toga ću sve to zaliti i sa oko dva decilitra jušnog temeljca  (pa juha je već gotova, procijeđena, odmašćena,...). Na vatri ću to miješati sve dok masa ne postane gusta poput guste kreme.

Opet ću si doliti vina u čašu kako bih bolje mogao djelovati u kuhatoriju (imam jednu prastaru jednonožnu čašu koja nema veze ni sa čim osim sa sentimentima i zato joj je vrijednost vrlo visoka i jedino se ja usudim iz nje piti, jadnica čak je par puta pala i ostala – čitava). E, sad, nakon vlaženja jezika u drugoj ću posudi zamutiti ono malo ocimećenog brašna sa žlicom kiselog vrhnja (kad baš moram, onda biram ipak ono manje masno). U to ću ubaciti i sitno nasjeckanih suhih šljiva (par komada). Sve ću to ubaciti u onu kremastu smjesu na vatri. Sve ću to još malo miješati (otprilike za vremenski interval dva gutljaja vina i četiri dima cigarete), a onda time preliti one pileće grudi i u onoj zagrijanoj pećnici ostaviti dvadesetak minuta (toliko će biti dovoljno da, ... e nećete sad ovdje pročitati glagol sljubiti ni u kojem agregatnom stanju, agregatnom? hm, opet brkam lončiće, ... dakle, da meso omekša). Prije posluživanja na stol morat ću se sjetiti sve posuti bademom ranije već nasjeckanim na listiće i proprženim na malo ulja (zato ovo i pišem da ne bih štogod zaboravio, ne mislite valjda da vam želim natjerati sline na usta?!).

Njoki će u međuvremenu naučiti plivati u zavreloj vodi i čeakt će me kao Baywatch junaka.

Salata? Desert? Ne znam, nedjelja je daleko. Kvalitetan prijedlog uvijek dobro dođe. Naročito ako se sami i donesu. Uživat ćemo. A baš mi to i treba
(Indikator)
bolegr @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 12, 2007

Profesor Trevor Cox sa sveučilišta Salford (nedaleko od Manchestera), sa odjela za istraživanje zvuka, sa svojim je timom, a putem interneta proveo istraživanje o iritirajućim zvucima. Ispitanicima su ponudili preko trideset različitih iritantnih zvukova i nakon cijele godine i preko milijun i sto tisuća ispitanika došli su do rezultata. Poražavajući nisu. Jedino bi mogli biti razočaravajući za neke.

Brončanu medalju osvojio je nepodnošljivi plač ljudskog mladog bića kojemu je to prvi i neko vrijeme jedini način komunikacije. Da, riječ je o – bebi. Tom ljupkom malenom biću koje radi prve korake na putu prema lijepoj evolucijskoj zadaći – postati čovjekom. Mjesto na podiju za dodjelu medalja dijeli sa zvukom kočenja. Meni je to neusporedivo osim što bi se dalo ukomponirati u radijsku dramu bez teksta:

... zvuk automobila u pokretu – zvuk konusnih potpetica koje lupkaju po asfaltu i ispred sebe guraju dječja kolica – zvuk automobila u malo bržem pokretu – zvuk konusnih potpetica kako se zaustavljaju – zvuk kotača kolica koja se spuštaju niz rizol – zvuk jurećeg automobila – zvuk naglog zaustavljanja konusnih potpetica – zvuk otvorenih nijemih usta ruža boje jagode i vela koji ih padajući sa šešira skriva – zvuk kočenja automobila – zvuk usamljenog, broncom Coxom ovjenčanog, plača ...

Grozno? Oprostite, neću više. Evo vam kraja:

 ... – zvuk filmske klape – glas redateljeva pomoćnika koji se obraća grupi u radijskom studiju: „Bravo ekipa! Bili ste sjajni! Idemo još jednom!“ ...

Sad dobro? Mislim, vi bi samo lijepe stvari u životu. Ja sam osobno možda za malo drugačiju dreku kad je u pitanju brončana medalja. Ako bih morao birati što me više iritira između plača bebe i mačjeg ponoćnog urlikanja, ovo drugo bi mi bilo neusporedivo ogavnije (nemam djecu, il ne znam za njihovo postojanje, jel to znači da sam nedovoljno kvalificiran ispitanik?). Ostavite mi djecu na miru!

Srebro na ovom nezahvalnom postolju dohvatio je zvuk mikrofonije. Hm, kad to usporedim sa zvucima nekih koji mikrofon na ovim prostorima drže (ne brkatu frulu, pravi mikrofon, na struju!), poželim mikrofoniju umjesto njihova glasa (hint profesoru: poslušajte naše estradne zvijezde i čut ćete i oćutiti mikrofoniju kao milozvučje!). Dosta o srebru, jel'da?

And the winner iiiiiiiiis - Zvuuuuuuk Bljuuuvaaaanjnjnjnjaaaaa! Da, vjerovali ili ne, zlatnu medalju osvojio je zvuk bljuvanja! Ostavio je i grebanje noktima po školskoj ploči na šesnaestom mjestu, jedno bušenje zuba profesionalnim strukovnim alatom čak na dvadesetom! Zvuk koji nije prodoran, ali je opak. Čudno? Ne, pa sjetimo se odavno pokojnog gospodina Pavlova i njegovih eksperimenata i barem malo ćemo razumjeti ovako adresiranu zlatnu medalju. Poslušajte to riganje. Ne uvlači li vam se u nos vonj želučane kiseline koja je debelo odradila posao nad gomilom koju smo utrpali u sebe (materijal od kojeg je beštek rađen ne igra ovdje ni sporednu ulogu).

Na kraju krajeva, mene je zlatom ovjenčani iritirajući zvuk doveo do skoro isključenja iz škole na dan koji mi je bio i posljednji službeni u toj školi, ali mi omogućio i upoznati neke ljude koji su se poslije u životu pokazali većima za puno više od količine bljuvotine koju su iz sebe izbacili (o, Arhimede, kako biste Vi ovo definirali?).

Bilo je to davno prije nego što ćemo se buditi u doba razvitka primitivnog kapitalizma koji u ovim krajevima po svemu osim po tehnološkim doskočicama čovječanstva, više liči na srednje razvijeni feudalizam sa natruhama rodovske zajednice, i primarnog doba okrupnjavanja kapitala sumnjivog porijekla. Doba je to kad se nepotizam nije skrivao iza poništenih javnih natječaja (ne aludiram ni na koga, gdje bih ja), kad se znalo tko je u partiji, a tko nije. Doba kad nije bilo ni po znanju, ni benzina, ni kave.

Već je poodmaklo podne tog petnaestog svibnja. Sunce je jarko i tuče pred školom sve maturante u glave blago omamljene maliganima. Tiho je u cijeloj zgradi, naravno, ta svi su vani okolo po parkovima. I hladovina je debela. Kamene ploče na podu prizemlja, renesansno razlivene posljednje stube, uglačane stoljetnim trenjem obuće učenika među kojima su bila i dva nobelovca, čija su dva plitka reljefna portreta u auli su na jednom zidu i mjesta ima za još koji (govori li mi to išta?). Ja stvarno ne mogu odgonetnuti što sam htio i radio na prvom katu u krilu gdje je i zbornica, ali bio sam tamo. Trijezne sam glave (ovo znam dobro jer nisam još stigao do parka gdje je bilo opijata skoro svih agregatnih stanja), ulazim u prostorije obospolnog zahoda (viš kak smo davno bili emancipirani u toj našoj školici, tko bi rekao). Perem ruke. Iz jedne od kabina čujem potmule i prodorne zvuke:

- GRRRRGGGLLLJJJGGGGHHHHH OEH GRRLJRRRRGGGGGHHH

Nos mi napada neugodan miris. Vrata su pritovena. Osluškujem.

- GGGGGRRHHHGGG FJU HHHHRRRLJJGGGGH

Loše. Jako loše nekome. Lagano guram vrata kako ne bih koga-god-nađem-unutra još i gurnuo. Pomiče se vrata. Na podu u pozi klečećoj u crnu odijelu grleći školjku trudeći se iz petnih žila, mali Krešo iz sebe pokušava istjerati sadržaj želuca.

- Jes dobro? – pitam. Kakva glupost! Pa nije mogao biti dobro ni u električnim snovima!

- GRRRRGGGLLLJJJGGGGHHHHH FUJ! Jesam kurac dobro!  Umirem! – uzvraća crno odijelo u neprikladnoj pozi.

- Aj dođi vamo. Sad će ti bit bolje. – umirujem nesretnika izvlačeći ga iz najsmrdljivijih dvaipol kubična metra koje sam ikada posjetio. Ha, pa to je Krešo! Dobar drug i omladinac iz trećeg naznam-koji razreda. O, da mi je netko rekao da ću njega naći ovdje ne bih mu vjerovao ni slova. Ni glasa! Pomažem mu da se umije. Pridržavam ga. Zajebana ta destilacija. Skroz.

- Idemo sad na zrak. Iza, u dvorište. Da te netko ne vidi ovako strganog. Tamo je hladovina, a i vode ima. Bit će sve uredu.

Kakva prva pomoć. A što bih s njim? Ne mogu ga ovdje ostaviti na milost i nemilost nekom slučajno zalutalom nastavniku – kontroloru čednosti ili sigurnoj čistačici koja će obići sva mjesta nakon našeg ludovanja (neš ti ispita zrelosti!).

Izlazimo u polumračni hodnik i krećemo se krivudavo prema stubama. Tita da sam pokojnog sreo ne bih se tako skamenio kao što jesam u trenu kad pred nas stupi slučajno prolazeći - ravnateljica škole. Obrušila se salvom najpogrdnijih rečenica koje sam mogao čuti od nekog pedagoškog stručnjaka pri obraćanju djeci (dobro, ne baš djeci, poodraslim konjima). Mirno sam stajao, ukoliko se mirnim može nazvati nekoga tko pridržava Krešu na staklenim nogama, i slušao lavinu, Kosa mi je lelujala kao na preolujnom vjetru, oči su mi se sušile, srce mi je zastajkivalo, a i Krešo se pored mene tresao, Jedino mi je mozak obavljao dio funkcija. Neće biti dobro ako ovako završi. Moram ovo prekinuti, moram nešto po dhitno učiniti inače smo obojica najebali.

- Drugarice ravnateljice, oprostite, ali mom kolegi je loše i ja ga vodim na zrak. Prerano je da bismo bili pijani i nije uredu da se derete na nekoga tko spašava živote.

S Krešom pod rukom krenuo sam niz one skliske stube ne osvrćući se, sigurim korakom poput nekog junaka iz stripa, filma, iz partizana. A ravnateljica? Ona je ostala otvorenih usta, spuštene ladice, u nevjerici. Je li to zbog mog bezobraznog suprotstavljanja ili nečeg drugog? Ne znam. Meni se učinilo da sam ja bio uzrok, ali kako si ne želim pridavati veliku važnost nudim opciju da je naša draga ravnateljica bila više začuđena onim što je vidjela iza naših leđa nego onim što je čula od mene. Naime, na zidu pored zbornice kerio se po punoj dužini zida grafit kojeg je autor očito bio netko iz Krešine generacije:



MATURANTI SU SVRŠILI, A MI SMO NAJEBALI !

maturanti  IV/7 jedne davne godine u jednoj jako dobroj školi




bolegr @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 11, 2007
Narančastožuta kugla promalja se kroz sive limene letvice roleta. Prilazim bliže prozoru i prstima u kirirškom stilu pravim prolaz pogledu. Mjesec? Sunce? Samo je gradska rasvjeta to. Usamljeni kandelaber svisoka nedgleda dio ulice i nogostupa. Vraćam se krevetu vukući noge poput nemoćna starca. Osjećam finu prašinu kako se kotrlja između đonova šlapa i parketa. Ali, što ću sad opet u krevetu? Ionako je prazan („ ... kao na straži čuvam noć od budnih ... pravih se riječi uvijek kasno sjetim ... “).  U mislima prebirem po dirkama kao po tvojoj puti. Gubi li se slika? Ne. Urezotina neuronska jaka je poput radijatora. Glenn Miller, April in Paris. Dusko Goykovich u BP Clubu, Nigt in Skopje i veljača u Zagrebu (malo slovo, ja o mjesecu, ne o scenaristicama, hm, jel). Kakva veljača! Ne mogu čak ni sjetu svoju snijegom pokriti. Mogu tek uz Nespresso tijelo polifenolično i antioksidantno obogatiti Swissovom Surprise citron et poivre delicijom. Kažu da pomaže.

Brzo protiče ovaj kratki mjesec, evo već je trećina pukla, a ni osvrnuti se ne stigoh. Toliko brzo teče da sam u gomili posla koji sticajem okolnosti, zasluženo ili manje zasluženo imah za odraditi i u najezdi smrti ovih dana koja je zagrlila nekoliko bitnih i poznatih ljudi zametnuo negdje po dubinama sjećanja godišnjicu smrti jednog od meni najdražih zaigranih književnih umova prošlog stoljeća. Okej, nekom Anne Nicole Smith nije bila nepoznanica ni kao lik ni kao izvor pregršti mudrosti (počivala u miru ez obzira na moje skromno mišljenje o njoj), a neki se sjećaju i djela, pa pomalo i lika jednog od najvećih hrvatskih pjesnika novog doba, Slavka Mihalića. Evo, do danas je 23750 dana prošlo od smrti jednog od meni najdražih zaigranih književnih umova prošlog stoljeća, klasika izvrnute literature, koji je u svojoj zaigranosti vješto uplitao krucijalna pitanja na koja odgovora nije imao.

Daniil Ivanovič Juvačov Harms (1905. 02.02.1942.)

- Im
a li išta na Zemlji što bi imalo smisla i čak izmijenilo redoslijed događanja ne samo na Zemlji već i na drugim svjetovima? – upitah svojeg učitelja.
- Ima. – odgovori moj učitelj.
- Što je to?
- To je ... – započne moj učitelj i odjednom zašuti.
Stajao sam i naregnuto iščekivaonjegov odgovor. Ali, on je šutio.
I ja sam stajao i šutio.
I on je šutio.
I ja sam stajao i šutio.
I on je šutio.

Obojica stojimo i šutimo.
Hoj-la-la
Obojica stojimo i šutimo.
Hoj-le-le!

Za one koji danas neće pješice na Sljeme, a užasno in smeta ludovanje dvokotačnih fantoma po pješačkim stazama predlažem malu virtualnu vježbu:

tredz – više od adrenalina !

(potrebno imati instaliran Adobe Flash Player)

(PS. moj rekord je 947.5 m)
(by Indikator)

bolegr @ 09:26 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 10, 2007
Iako ne izgleda moguće, neke su stvari ipak dostižne. Možda je potrebno učiniti korak više. Učiniti to u pravo vrijeme bitno je. Krivo determinirano vrijeme obično je jedan od uzroka neostvarenja. Naravno, prije toga potrebno je imati jasno definiran cilj. Definirati ga racionalno, emocionalno, kakogod. Ne pomišljam ovdje na lov odlazećeg tramvaja, ili čak vlaka, zrakoplova (aviona, aviona, al ajd može i zrakoplova). Za slučaj da je to presudna stvar u onom trenutku, uvijek možete reći sebi: to je Nebitno. I vratiti se na početak. Pa što je onda uopće Bitno ako sami možemo odrediti kvalitetu događaja ili potencijalnog događaja?

Ništa.

Iako ne izgleda moguće, neke su stvari ipak dostižne.




(by Indikator)
bolegr @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Kako bismo spriječili devastaciju prostora jugozapadno od grada Zagreba nazvanu Blatom (tko zna zašto) i ostavili na miru Dom Sportova kao jedinu dvoranu u Hrvata koja može primiti više od 8967 gledatelja ovim putem predlažem gradonačelniku (a kome drugome, pa zar je struka bitna?) da problem ne stvaramo tamo gdje ga nema. Naime, već smo mu ove godine priredili problem sa Cvjetnim placom. Sad još i ovo. Pa čovjek će radi nas i moždani udar dobiti! A to mu ne želimo. Dodamo li tome i famozni stadion Maksimir, ideja se sama rađa. Dvije ideje čak. Sretan im rođendan!

Prva.
Maksimirski stadion, izveden prema nagrađenom arhitektonskom uratku malo je devastiran preinakama koje traju duže nego prosječni rat na ovim prostorima, uglavnom zjapi prazan. Pretvorimo ga u jednako neisplativu dvoranu višenamjenskog sardržaja. A i nogometaši Dinama (ma smjestio bih ja tu i Zagreb i Dragovoljac i još koga treba) imali bi natkriveni stadion, prvi u ovom dijelu Europe. Dvorana za vrle nam rukometaše ne bi bila u nekoj vukojebini zvanoj Blato (da koji kurac blato, a di je kamen, kamen je in u Zagrebu, i geni kameni su in) a i Dom sportova bi ostao nedirnut.

Druga.
Onemogućimo devastaciju donjogradske jezgre i trovanje iste trgovačko-poslovno-garažnim prostorom. U navedeni prostor treba interpolirati tu blatnu dvoranu za rukomet. Lijepo bi bio natkriven cjelokupni kvart i vjerojatno bi ostalo nešto novaca za nadsvoditi i Bogovićevu o čemu naš vrli gradonačelnik sanja par godina. A u toj bi se dvorani osim rukometne jednokratne smotre mogli održavati i kongresi jehovinih svjedoka i inih društvenopolitičkih zajednica.Baš nekako mislim da bi se moglo dogoditi i da recimo Horvatinčić preda najbolju izvedbenu ideju.

Kao nusprodukt ova dva potencijalna rješenja, javlja se i rješenje Cvjetnog placa. Preselimo ga u Blato.



(a ja bih tu stavio - točku)

(by Indikator)
bolegr @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 4, 2007
Nedjelja je i nije mozak na paši. Nije siesta. Samo, da ne zamaram, ispunjavam tri zelje (kad drugo ne mogu):

1. vic:
 
Posto je utovario sav Papin prtljag u auto, sofer primijeti kako Papa stoji vani:
 - Oprostite, Vasa Svjetosti, hocete li uci, pa da krenemo ?
 - Da, ali meni u Vatikanu nikad ne dopustaju da vozim, danas je bas dobra prilika.
 - Zao mi je, Vasa Svetosti, ali, to ne bih smio, izgubit cu posao. Sta ce biti ako se nesto dogodi ?
 - Niko to nece saznati - odgovara Papa sa osmjehom.
 Slegnuvsi ramenima, sofer sjeda pozadi, Papa za volan. Ubrzo se sofer gorko kaje jer Papa prelazi 200 na sat :
 - Sveti Oce, molim vas, usporite - jauce sofer, medjutim Papa pocinje usporavati tek kada se zacuo zvuk policijske sirene. Zaustavlja se, spusta staklo. Prilazi mu policajac, gleda ga, pozdravlja i vraca se svome motociklu uzevsi radio:
- Halo sefe, zaustavio sam auto koji fura 220 na sat.
- Odlicno! Opali ga da se nauci pameti.
- Ne ide sefe, ovo je vrlo vazna osoba.
- Tim bolje - kaze sef.
- Dobro sefe, ali radi se zaista o vrlo, vrlo vaznoj osobi.
- Gradonacelnik?
- Vazniji.
- Veleposlanik?
- Vazniji.
- Prremijer?
- Jos vazniji.
- Dobro - veli sef - pa tko je?
- Ja mislim da je Bog.
- Zasto mislis da je Bog?
- Sefe, sofer mu je Papa!
 
2. Anketa u susjednoj Sloveniji:

"Ali menite kot Slovenc, da je v Sloveniji prevec tujcev""
 ("Kakvog ste misljenja, kao Slovenac, ima li u Sloveniji previse stranaca")

3% je odgovorilo - NE
20% je odgovorilo - DA
77% je odgovorilo - "Boli me kurac, ba, to je vas problem."
 
3. Nesto za odrasle (obavezno pogledati!), link:



bolegr @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, veljača 3, 2007
Kasno je. Rano je. Istina o čaši i vodi upravo je preda mnom. Žedan sam. I gladan. Budan. A sanjam. Neočekivana je tišina novozagrebačka upravo opkoračila Utrine, prekrila plaštom. Slušljiva tišina. Ničim remećena. Tišina i noć. Beskrajem pogled luta. Titraju zvijezde u oku. Mjesec je načet. Ponovno isti ciklus. Koliko još? Sve je podložno promjeni? Na granici između. Uvijek je granica između. Sa jedne strane pi i psi i mnogi drugi. A sa druge? Fi. A gdje je granici kraj?

I još samo šum. Šum posteljine. Šum hoda. Šum vrata. Šum vode. Šum duboko između dva uha. Šum srca.
bolegr @ 03:54 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, veljača 2, 2007
 Ana nabra par banana.
 Udovica baci vodu.
 Idu ljudi.
 Evo love.
 U Rimu umiru.
 Mače jede ječam.
 Navi uru Ivan.
 Anja sebe sanja.
 Perica reže raci rep.
 Imaju Arapi i para u jami.
 Uguraj u jarugu.
 Sir ima miris.
 E sine, zeni se.
 Idu ljeta, pate ljudi.
 A mene tu ni minute nema.
 Ružan Edo ode na žur.
 Gola Maja jede jaja malog.
 U Bejrutu Arapi kipara u tur jebu.
 Evo sada sove.
 Nema Kata kamen.
 Imamo ono o mami.
 Ujak ima radar, a mi Kaju.
 On krpu uvali lavu u prkno.
 Oruđa doda Đuro.
 Ana voli Milovana.
 E ne.
 Ana vôda Radovana.

Čestitam petak svima, tebi posebno.


bolegr @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 1, 2007
 
- Gle, Aka, Ovdje se vrte mlade koke! Idemo unutra! – ultimativno me vuče moj prijatelj G.
- Ma, daj, znaš da piletinu mogu samo u nuždi! Volim one stabilnije. – pokušavam se othrvati požudi kojoj je G već podlegao. Izlog je izlog, Dobra reklama prodaje robu.
- Aka, samo ovaj put. – G me već skoro preklinje.
- Jesi ti normalan? Pa jel' ti vjeruješ da je higijena na dovoljnom nivou? – ne dam se ja.
- Daj, pa nisu ludi da si dozvole takve propuste. 'Ajd', evo možemo jednu zajedno. – pregovarač je taj G, naročito kad mu sline procure.
Popuštam. A tko ne bi popustio? Penjemo se tih nekoliko stuba. G ulazi prvi, ja za njim. Škripe tamnozelena vrata. Puno drvo, podsjeća me na stare umorne portale. Unutra je svijetlo. Sve se vidi. Sa desne strane gospođa je sa upunđenom kosom, bijelom košuljom, HaŽeovski tamnoplavom suknjom i prslukom. Smiješak na licu odaje profesionalnu ljubaznost. Obraća se G-u i meni šarajući pogledom od jednog do drugog, od glave do pete:
- Dobar dan mladići. Izvolite. Što vam mogu ponuditi?
G je spreman, ne može više izdržati:
- Dobar dan, dajte nam jedno pile i kilu kruha. Bijeloga.
bolegr @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
manji i bezvrijedniji od naslova

bolegr @ 18:14 |Isključeno | Komentari: 17 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.