crta

Blog - veljača 2008
petak, veljača 29, 2008
Odjednom, kao ni iz čega, malo mi je glupo reći odjednom kao iz vedrog neba kad se iz vedrog neba sve vidi, a ovo nije tako, ovo je odjednom više kao iz magle niknulo, iz velike riječne bujice događanja, kao fatamorgana iz pustinjskog pijeska, samo se spusti slika preda me. Kao iz mraka. I ne samo kao, već stvarno, iz mraka.

Petak. Pojavio se kao što to i dolikuje. U sred noći. Neobavezno kao.

Uz repriziranje televizijskih emisija koje se počesto preklapaju sa premijernim prikazivanjem pa kao da vrijeme preskočiš neko.

Uz tup dvostruki udarac vozila koje se zabilo u ogradu pored ceste usljed neprimjerene brzine. I to ne uvjetima, brzina je jednostavno bila neprimjerena prostoru.

Uz sladoled od čokolade sa maraskama i sokom koji se pomalo zagrijan sobnom temperaturom prelijeva i traži put kao po tijelu kad se kaplja vreline spušta i zapinje za sitne, nevidljive dlačice i pore, mala pluća kože.

Uz tiho pokretanje kazaljke na satu koja se kreće u pravom smjeru kazaljke na satu, onako kako i treba, a ne naopako.

Uz ugledanu šalicu sa nepopijenom kavom, odloženu jutro ranije na policu među knjige tako da je to isto jutro nikako nisam mogao pronaći izašavši iz kupione.

Uz iznenada iskrslu odloženu ideju o Shakespeareu na Exit i ponovljenom gledanju Stilskih vježaba i o Darjeelingu i prelasku preko Arnoa onim jednim mostom.

Lik malog toplog središta oko kojeg se život svijeta skuplja i koje život u sebi nosi, utetoviran sa unutarnje strane kapaka, smiješi se sa svakom porom tog kasnovečernjeg čokoladnog sladoleda. Dobra uvertira u vreliji ostatak noći.

Petak. Stvarno se pojavio neformalno, kao državnik u prijateljskom neslužbenom posjetu. Kao slabokarakteran pretendent na ostavljanje šanka, onako, kao, gle, ja u prolazu svartio na jedno s nogu, pa onda ostane na nekoliko.

Oduljit će se ta pojava petka današnjeg, i to na cijeli dan, izgleda.

I, što je život bez donošenja glupih odluka? I što smo i koliko smo puta učinili ono što obični učine samo jednom? Ali koliko smo puta doživjeli ono što ti isti nikada neće? Ne loših odluka, rekao sam glupih.

Odoh sanjati život. Poslije ćemo živjeti san.

Petak, čestitam ti svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima. I drugima.

bolegr @ 02:39 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 28, 2008
Rasplete šal oko vrata. No to i nije šal već neka mekovunasta kratka vesta na vezanje, nešto. Ručnikom nekim koji se tu odnekud našao obriše ono malo kose kišom potopljene, prijeđe preko lica, obriše i vrat te pogleda oko sebe.

Priđe kauču s leđa jer je postavljen nekako centralno u sobu. Napet, napucan samopouzdanjem, čvrst, u dobrim godinama, šutljiv, čuvar mnogih tajni, diskretan poput kakvog liječnika, pravnika, ma diskretan poput informatičara. Kauč.

Sagiba glavu prema njenoj, a ona se osmijehom osvrne i šutnjom upita. "Baš znaš vodu piti." govori joj dok mu čelo svoje na desni obraz naslanja. On zakrene svoju glavu u poljubac tom vrelom čelu pa pogleda prema dolje. Dekica je obrgrlila tijelo i zagrijanost drži na konstanti. Podvuče ruku ispod pa reče "Vani je listopad."

Osjetim bockanje pod kapcima. Pod rukom neka glatkoća papira. Podignem glavu. Otvorim oči. Nakon nekoliko trenutaka uspije mi izoštriti pogled i fokusirati ga na sat na monitoru. Tri.

Pogledam u monitor ispred sebe. Toyota. Htio sma nešto o tome. Kako mali IQ. Ili, kako bi neki rekli: kad vrijeđaš - vrijeđaj.

Baš se nešto pitam, koliki im je tamo u Toyoti IQ? I baš me zanima kako na japanskom čitaju Braillevo pismo?
Stvarno je bilo vrijeme za otići spavati.



Mali IQ. Toyota IQ.

bolegr @ 08:47 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 27, 2008
Sva sreća pa dosadu i monotoniju s posla kompenzira pisanjem za taj svoj portal, i balans taj čisto dobro dođe jer inače atmosfera na poslu nije za opstati uz toliku gomilu prizemlja koje je operirano čak i od očekivane veće količine duhovitosti obzirom na tradicionalno uvriježeno mišljenje o susjedima nam.

Naruči pivo i započne neki nemušti razgovor sa novinama koje je i tako već pročitala u virtualnom obliku, no nekako je ovo listanje, čak i po cijenu crnjenja prstnih jagodica, ipak stvarno čitanje nečega što čvrsto u ruci držiš. Na pokrajnju stolicu sjeda lik kojeg zna godinama, no imena mu nikada zapamtiti, samo nadimak. A možda ime nije ni rekao.

Aftervorkoholik. Tako bi se najrađe nazvao pojedinim danima. Posebna ugoda posla je kraj radnog dana. Prošetati centrom. Osjetiti žive ljude kako hodaju pod ruku sa svojim nemirima, strahovima, strastima, planovima. Čuti žamor. Osjetiti sebe kako diše punim plućima ne baš zrak za preporučiti, ali nekako njegov je i takav.

Sjeda za prvu liniju šanka, malo odgurne pepeljaru, spusti naočale, protrlja oči i naruči pivo. Pored naočala razastrte novine na preko trećine šanka. Izoštri pogled na jednu poveću sliku, reklamnu kampanju za seksualno iskorištavanje namještaja pa prokomentira:
- Seks stvarno sve prodaje. Čak i sebe. Zdravo rokerice.
- Ma da, samo jedno je ono što reklamiraju, drugo je ono što kupiš, a treće ti dostave doma. - odgovara rokerica pozdaviviši ga osmijehom.
- Da. Si dobro?
- Naravno da sam dobro kad sam ovdje. Da sam loše, bi doma zapalila. A kaj ti gledaš reklame za namještaj? - upita ga trzajući glavom prema otvorenim novinama.
- Ne. Ja i ono namještaja što imam kao da mi je viška. - i stvarno, da mu je stalo do nekog posebnog namještja, baš i nije jer već bi smislio i što i kako i ne bi mu garderoba izgledala kao dio trgovine odjećom, police i vješalice, sve nešto improvizirano, a da bi bilo dobro imati neki ormar, kao i sve drugo - bi.
- A, sad ne znam kako to misliš, ali ako budeš šta trebao ne idi kupovati u Singular*.
- Zašto? Ja baš dobro iskustvo sa njima imam. Jednokratno doduše, ali dobro. - pridiže strukiranu čašu, pjenom olaži gornju usnicu i otpije dva gutljaja pivske ugode.
- Starci moji kupili kožnu garnituru. Dostava uključena u cijenu, ali i devastacija isto. Naguravali sve u lift i zderali kožu i to htjeli uvaliti starcima. Sreća da sam bila pa ih otpravila sa prijetnjom da će platiti i štetu na liftu. Starci vjerjatno niš ne bi ni vidli. - ubrzava rokerica govor, uzbuđuje je ovo prisjećanje.
- Ja sam ljetos frižider kupio jer mi dotadašnji u petnaestoj godini preminuo. Tamo došao, izabrao boju, bio zadnji pa još i popust trznuo. Al nisam njihovu dostavu čekao jer je vikend bio, a vruće. Frend mi ga prevezao.
- Ma da. I frižider isto. Moja ti frendica ljetos išla tamo jer su povoljniji od Gorenja samog, dampingiraju cijene... - pripaljuje cigaretu i udiše onaj prvi uzbuđujući, dižući dim.
- Znam. Provjerio osobno.
- ... pa imali i nešto na rate. Uglavnom izabrala ti ona crveni neki, veliki frižider, platila i otušla doma.
- Bordo vjerojatno.
- Da. To. I kad su joj dofurali pred ulazna vrata, ona vidi - bijelo. Čoeče, dofurali joj krivu robu! Jel moeš ti to vjerovat?!
- Mogu.
- Daj ne zajebaji. Kak bi reagiral ti na to? Poslal bi ih k vragu. I ona nazove da koji k joj donijeli jer šta će sa dostavljačima, oni voze što im se da. A ovi joj kažu da su njen prodali pa su joj zato drugi poslali.
- A oće to kod naših trgovaca. Znam ja kak to ide. Radio neko vrijeme sa ljudima koji prodaju na neviđeno.
- Ej, al ovo je ono. Petsto eura frižider pa te jebe sa bijelom bojom. Ne navija za Hajduka da joj frižider mora bijeli bit, veli joj muž, podjebava.
- Onda je mogla plavi uzet, plavih bilo kad sam ja kupovao, pa navijat za Dinamo ak za Hajduka ne navija.
- Aj ne jebi po tavanu ti sa tim bolje da ne kažem s kim. Ženi trebao frižider pa joj se smračilo. Uzela je sivi na kraju balade, al ovi joj i drugi prijevoz htjeli naplatit, čuda živa u tom Singularu. I koncepciju joj kuhinje pošemerili jer je sve nešto smeđe trebalo bit pa i frižider. Muž joj digao ruke od svega, al nije na nju, to ne bi. - zatvari novine i gurne ih prema rubu pa otpije gutljaj piva, tek da ovlaži usta usahla od priče.

Dozva konobara, a to dozivanje ustvari i nije dozivanje već samo kimanje glavom, znak da im dotoči po još jedno malo, dječje, dvodecilitarsko pivo, pa se okrene razgovoru:
- Je li, a kad je ona to kupovala? - pita sad već zainteresiran za cijelu hladnjačku priču vrteći mobitel u ruci, sve na rubu ispadanja i sraza sa mramornim podom, uvijek igra na granici.
- E nađe me pitanjem. Kaja znam, početak ljeta. Znam da su joj klinci po cijeli dan vani pa svako malo ulete u kuću po nešto, znači da je škola taman završila. Zašto pitaš.
- Pa niš posebno, samo onaj frižider što sam ga tamo kupio, kupio sam ga krajem šestog mjeseca. Bio je bordo. Zadnji.


_______________________________________
* Da plate reklamu ime ne bi bilo izmišljeno,
   mislim konkurenti da plate.
bolegr @ 08:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 26, 2008
Neuređena je i neuredna samostalna građevina, fleka na rubu socijalističke industrijske arhitekture. Betonska je konstrukcija, metalni su okviri za staklenu stijenu, onu predviđenu kao za izlog, izvor dnevnog svjetla, neke estetike radi. No, ništa od svega jer izlog je postao stražnji dio polica. Role toaletnog papira, precijenjena kuhinjska pomagala sumnjive kvalitete, odjeća neka nabavljena kompenzacijom, izložena u najboljoj namjeri poput vrećica za juhu jer nit su police za to nit su ruke i oko da to slože, a ni plaća baš nije.

Vrata konstruirana za veću fluktuaciju ljudi nego li je ikada bila, odavno nemaju boje na metalnim dijelovima u predjelu rukohvatanja. Gol metal usjajen do zrcalnosti, pa onda malo višlje i niže, bš kako je i manje višljih kupaca ili djece, željesnooksidno smeđe boje komad je, a onda zagasito crvena presvučena finim slojem otporne prašine zalijepljene na kiselost kiše pale vjerojatno još negdje s početka jeseni.

Pretprostor, nekih par kvadrata, predviđen kao zaštita ljudi od većih vanjskih temperaturnih oscilacija izgubila je borbu sa esembe kantama za otpad koje su unaprijeđene u ostave za preradivu ambalažu. Vire vrhovi plastičnih boca iz jedne dok se iz druge, na ovom jakom veljačkom suncu, ljeskaju pivske limenke, zlataste, zelene, bijele. Skupilo se. Baš kao što se i vani, na klupici iza ćoška skupilo i nekoliko onih koji stružu po dnu egzistencije i onaj talog kao da im snagu neku daje jer tamo se sva esencija gorčine skupila pa kad digneš glavu i nagneš bocu, to pivo gorčine nema, slatko je kao sam život. O psu, mješancu avlijanera i štrasenhunda i konzervi paštete ispred njuške mu, da ni ne govorim, jer pivo je kupljeno, što vraćenom ambalažom, što pokojom kunom kapnulom iz ruku onih koji uvijek trebaju imati za spustiti u ukočenu šaku, dok je njome, tom istom šakom, potpomognuta pašteta slučajno našla put do džepa čiji su rubovi usjajeni do boje tamne čokolade, iako je originalna, ovdje bi je se dubinskom moglo nazvati, boja lovački zelena.

I gleda to pivom zamućeno oko u tu svoju šaku koja je nekada ponosno olovku stiskala i gleda podlakticu drugu koja se na uredski stol dugo naslanjala. Imalo se, nije da nije. Ali onda, u toj privatizaciji i pretvorbi, neki postali privatnici, a neki pretvoreni u nesreću na dvije noge. Nije da se buni, neće ni rat kriviti. Iskonsko je to, ta borba, a on se eto, povukao iz ringa. Dovoljno je ovo par piva dnevno, režije pokrije socijalna, a i lakše mu kad je s ove dvije malformacije pored sebe što mu se prikačiše bez pitanja. Njemu barem žuto ne treba i ne mora krast da bi ubo dozu svakonevnu. On i pas su ipak malo bolji.

Na putu prema krušnom odjelu iz pothlađene staklene vitrine posivjela su lica dugo netrebanih salama, kobasice hrpimice nabacane, glume nonšalanciju. Vakuumirano upakirane prerađevine vojnički su početveroredane, dignuta nosa kao da ne znaju od čega su nastale. Slanina se sa špekom protiv hamburgera udružila pa likuje u adidas stilu. Iza, malo dalje, par pepeljara na umornom, njima i genima kukasto oblikovanom nosu, pažljivo prati rad ruku u higijenskim rukavicama. Preslaguje ostatke kruha na debeloj drvenoj dasci. Tvrdo drvo koje se hrani onim najsitnijim mrvicama kruha zataknutim za utore nastale udarcima oštrice noža nakon prodora kroz krušno tijelo.

Spustim naručen kruh u košaru pa se kroz rešetke zagledam u sivocrnobijeli teraco, omiljeno trajno podno rješenje pomalo većini nepoznatog vremena. Kad se zagledaš u takav pod, odjednom ti se počnu otkrivati neke veze među tim ispoliranim kamenčićima i slike neke počnu reflektirati svjetlost oku. Lica ljudi, biljke, konture dalekih krupnih životinja. slova čak.

Sa polica napadaju trajno niske cijene slastica nepoznatih naziva opisane nepoznatim jezikom orijenta, roba osnovnog karaktera prepakirana u ambalažu nevješto složenog logotipa novonastale trgovačke kuće, prije bi se kolibom to nazvati moglo, i jeftine alkemičarske butelje na sniženju, pa sokovi nastali sličnim procesom, ... Sve to zasjeni onu robu koje cijena odražava kvalitetu baš kao i zatitni znak. U kutu povrćke nabacane kao da je bitno bilo samo gajbe posložiti. Kruške su pored luka. Jabuke se domunđavaju sa tikvicama na umoru, jer još ih nisu prebacili u Čistilište, onu gajbu na kojoj vijori A4 papir "oštećena roba". Dá oštećena. Zar je starost oštećenje?

Prosijeda kosa, lokinovska frizura, pokreti pomalo u neskladu sa fizičkim predispozicijama. Sitnohod krupnog čovjeka podjeća na kretanje Davida Sucheta, Herculea Poirota. Namješta novine. A lijepo piše da ih se ne lista i ne čita prije kupnje. Ne možeš ti ovdje nikog u red dovest. Ne može ni ove svoje, a gdje će onda kupce, naročito one koji su svladali tehniku brzog čitanja. Okrenu dva lista novina i već sve znaju. Fotografsko pamćenje uz penzionersko prepoznavanje. A šta će s njima. Ništa, valjda neće takav postati. Primijeti kako je ove svoje svojima prozvao kao da harem ima. A i nije daleko, samo kad bi još sve htjele. Začu glas iz odjela kruha i suhomesnatih. Opet šteker. Umjesto da o defibrilatorima i sterilizatorima brine, on se ovdje zakopao sa rasklimanim mesoreznicama i punoljetnim hladnjacima. Život nekada nosi dresove krive boje. Baš kao i kute. Umjesto ovih crvenih, one bi trebale nositi nebeskoplave, a on bijelu, eventualno specijalistički zelenu.

Za blagajničim ovim poltom ne sanja se o moru. Ima se. More. Muž u fušu uspio na djedovini sagradit vikendicu. Svojim rukama. Baš kao što je tim istim rukama gladno plazio po sredovječnom predsezonskom ženskadijom dok je ona ovdje oči ostavljala probirući sitne kovanice iz penionerskih drhturavih šaka. Nikad viška ovdje. nikad. Osim kad šef pozove iza. Pa za "nemojte-tu-šefe" glađenje padne koji paket hrenovki ili pile na svojem drugom rubu vijeka trajanja, jer prvi je rok istekao negdje na nekoj farmi. Eh da joj je samo malo više okućnice pa da ona svoje pusti na dvorište da kljucaju gliste i bačenu salatu dok ona po vrtu čeprka. Ma dobro je. Bar matematiku ovu svoju sitnež može podučavati. Kako li je tek Štefici, neće valjda djecu šivati ućit umjesto da zadaću s njima može rješavati. I sad, ni sama ne zna bi li rekla da je dobro il ne bi.

Spustim pred nju košaricu. Ona naplati. Uzmem vrećicu. Izađem.

A samo sam po frtalj sam kruha i mlijeko ušao.

bolegr @ 06:26 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 25, 2008
Prevari Sunce ponekad. Čak i kada pređe onaj obojani alkoholni stup u termometru, koji smo nekada živinim zvali jer je nekad živa unutra bila, blagonaklonih petnaest, opet se valja obući. Jer, nenadano možeš završit vani do pola jedanaest, uvečer, a onda Sunca više nema. Ili na minus jedanaest, a onda ni Sunce ne pomaže, naročito ako su ti minusi natjeravani vjetrom. Ostane te grijati samo ono nešto iznutra, onaj nagon i vjera da se može i više i dublje i duže.

I može. Ne kažu džabe da je jedna od najljepših Bijela smrt. Umotan u krzno tuđe, jer svoje smo odbacili prije tko zna koliko vremena, a sad bi i tuđe odbacivali u ime specizma (hoćemo li u planinskoj kolibi, za osame zimskei prestati drvo ložiti u ime tog istog?), blago pothranjen i pomalo žedan unatoč svoj sili vode u snijegu očvrsle jer mrzne jezik i usna šupljina od te bjeline, kao da sama energija tog svjetla tuče po papilama, po nepcu pa gore udari do pod čelo i rasprsne se disperzivno kao i kakvo sferno zrvalo, tom hladnoćom poprska mozak i krene se spuštati niz vrat. Dolje.

Gonjen tom hladnoćom mozak se počne boriti naglim porastom aktivnosti kako bi izdržao nemoguće, pa užurbani impulsi stvore povišenje temperature vrteći slike na dvostrukom projekcijskom platnu zvanom očni kapci.

Slika ljubavi, ljubavnice, svo vrijeme svijeta provedeno i ispisano tisućama riječi u tisućama poruka, a sve jedna je poruka to. Lik mirujuć i uznemirujuć istovremeno. Blag dodir ruke kao da osjetiš i usana toplinu, okus tog tijela u cijelosti podan. Praeksplozija jedna nova.

Pa prijatelji. Svakodnevno viđeni i oni kojih se lica prisjećati moraš jer prošlo se kilometara od posljednjeg susreta nekog slučajnog na nekom bizarnom mjestu koje zaslužuje biti zabilježeno baš radi susreta tog i radosti u oku kao da djelić sebe sretneš, a i jeste tako.

Slike manje važne, a važnije od mnogih koje se više pamte. Prvi susret sa smrću. Tuđom prvo, a onda i umalo svojom. Prvi grijehovi prema ne samo Božjim već roditeljskoodgojnim zapovijedima. Razbijena vaza i izgreban lakirani stol boje trešnjina drva. Propaljen rukav jakne cigaretom iz nečije ruke bliske, pa zaštopan do nevidljivosti. Intervju nakon koncerta u kojem se osjetiš pogođenim poput metkom, tada zgodna doskočica, a godinama kasnije brutalna opcija realnoga.

Alergija na hranu. Izmišljena, ona na sirovi bjelanjak, nevoljena skrama neka, pa grašak, kuglice kojih okus sa zemljom porediv. I one stvarne, urtikarijske do oticanja jezika i prvog susreta sa granicom gdje da se nagneš kroz prozor vidiš Onostrano.

I prva slova i brojevi. Crtani prvo, pa tek poslije pisani. Lijevom. Rođenom lijevom, a onda i desnom, naučenom i jednako vještom.

Roditelji, koje viđaš rjeđe nego bi trebalo i sjetiš se svih obećanja danih da ćeš otići vidjeti ih zagrliti. Dati im se vidjeti i zagrliti, pa kreneš sa novim obećanjem, a onda se uhvatiš kako si u klupku, salati, stručno bi celuloidu skloni filmaši rekli, i da nema više mjesta obećanjima, tek djelovanju nekom bestjelesnom ostaje u amanet nositi ih sobom.

Ponovo slika drage. Nasmiješene, ali ne kao mrzlom vodom umivena lica već toplog smiješka radi kojeg se i razina svjetskih oceana podiže. Red zuba sa šeretskom dvojkom. Nosić tanak. Oka dva koja živom vatrom zrače i poput kakvih ljudskih vulkanića nagoviještaju uskovitlanost moždane magme vrckave, radoznale, nemirne, nesputane.

I kao što to sa vodom biva jer u hladnjači mlaka brže smrzne nego hladna radi te molekularne pokretljivosti, tako i ova razigranost odmota životnu rolu filma, pa dođe do markera na kojem se vrte brojevi. Devet, osam, sedam,... tri, dva, jedan, nula. I onda bijelo. Bijelo i prozirno da se duša tek nasmiješi na tu čistotu i pretapanje peroracije do nestanka.

Hladno je do mački ispod krzna tamo, tako da bi i onom zalutalom sinu razmetnome i razmaženom, a krivice ne manjka na svim stranama, čizme obuti trebalo. Bar se s kakve terase ne bi na krov neke kuće ne bi mogao pentrati. A s druge strane, uskrata bi bila ne čuti kako ga bez pomoći vatrogasne družbe skinuti sa istoga. Ista, uskrata, može pasti i iz razloga brižnosti spram zdravlja, no to je druga priča i druga strana medalje, ona glumpava strana. Moja.

bolegr @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 24, 2008
Nedjelja je. Poprilično. Rano je. Poprilično. Ali ne onoliko koliko to pokazuje sat, već rano onako primjereno još uvijek otežalim kapcima ispod kojih kao da je pijesak trljao po rožnicama i sliku pristiglu u pripadajući dio mozga izbrazdao okomitim crtama polupospanosti.

Pokuša se sjetiti sna, zna da je bilo nečega, no kao da mu za korak bježi taj slijed slika konstruiran jučerašnjim danom sa svim početnim turbulencijama i kasnijim smirajem usljed pozitivno omamljujućeg djelovanja najbliže okoline. Ne ide.

Ali zato se, ustavši ugasiti lampu koja mu je snove obasjavala, jer za nju za razliku od televizora nema daljinskog, sjeti kako je rekla "Sanjala sam te da pušiš." i to ga učas baci na protekle kadrove gdje je u posljednjih skoro godinu dana, umalo reče apstinencije no neprimjeren mu to izraz jer zvuči poput odrcanja nekog, a ovo njegovo nije odricanje već jedan obični prestanak latentnog i dugoročnog samouništenja drugim dopuštenim sredstvima, nešto poput rata protiv samog sebe, da kako je kroz to vrijeme nekoliko puta sanjao kako puši i kako se svaki puta budio sa osjećajem krivnje i slabosti, kao neko skrnavljenje svetog nečega, riječi, odluke, a jednom tako intenzivno da je okus u ustima osjetio, da je zvao prijatelje sa kojima je večer prije bio kako bi provjerio je li to samo san ili je i java bila. I kako je svaki taj san bio nakon prepirke, suvišne svađe neke njihove.

Ugasla lampa smanjila je količinu svjetlosti u sobi, ali tek za otprilike pola, jer vanjska je rasvjeta ulična, poput kakvog grafičkog prikaza kretanja Mjeseca, poput nekog niza mjesečastih kugli, dovoljno intenzivna da je vučenje nogu po parketu prilično vidljivo, a time i bezopasno, naravno ako s gleda kamo se hoda, a ne kao kad se ne gleda pa se zaplahuta po prostoru kao da je led kakav pod neukim nogama na klizaljkama.

I ono njeno "Sanjala sam te kako pušiš." ima nastavak. "Sjediš za nekim stolom sa nekim ljudima i govoriš, a ja ulazim i vidim te. Vidiš i ti mene i u tom trenu vadiš cigaretu, pališ i nastavljaš govorenje bez da me pozdraviš jer mi kao ne razgovaramo." Pomalo ga zbuni to pušenje i nerazgovaranje jer pomenuo joj je kako je sanjao pušiti, ali ne i čega su ti snovi posljedica bili.

Vrati se u krevet, prazan. Leže potrbuške i pokuša uhvatiti miris. Nepotrebno. Ne zato jer ga nema tu već zato jer miris te kose, puti, urezan je tako duboko cijelom putanjom kojom se čestice i informacije o njima kreću. Do svih procesno aktivnih dijelova mozga, pa onda duž kralježnice, do drugog neuronskog spleta u tijelu. Ma, i mali prst na nozi ima upamćenu tu informaciju i mogao bi je samostalno iz tisuća mnogih prepoznati i izdvojiti. Taj miris se proli cijelom sobom i izazva u njemu neku toplinu tako da osjeti njene ruke u kosi. To mu probudi tih osmijeh na licu.

Izvuče odnekud, iz nekog pretinca citat jedan drag, naizust ga prevrti:

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje:
moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar.
Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka.
Nije važno šta se dešava u svijetu,
nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas
blaženstva bez misli...

Kao da ga je sam za nju napisao. No, nije. Ali da taj čas treba trajati koliko i život, to zna.

Okrene se na leđa i zagleda u ipak nevidljiv strop. Ugleda nebo, kao ljetno nad njima sa svim nemirima i sumnjama. Sjeti se sna. Foršpan filma. Daleko davno. Pa onda bliska prošlost. O ledu, krznu, zubima. O grijanju promrzlog tijelca. O nepriznavanju neželjene budućnosti koja kao da je ispisana, ali ipak samo na pijesku žala. A plima dolazi.


Ispruži lijevu ruku prema istoku. Napipa naočale na polici i tim činom prenese tragove prstiju po staklima koje će mu tek ujutro zasmetati. Rastvori krila nedavno pritegnuta do granica čvrstoće spoja materijala, pa otprve stavi naočale na glavu. Ovo je dobro, jer znalo je biti samoozlijeđivanja radi ponekad koječime poremećene motorike.

Dohvati mobitel, otvori aplikaciju pod najdražom personaliziranom ikonicom i utipka "volim te" i pritisne send.



bolegr @ 06:00 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, veljača 22, 2008
Sinoć. Sell your body. Praška 4. Uz gomilu očekivanih gostiju što ovakav projekt i zaslužuje, na stepenicama se sjedeći i cuclajući vino, poredalo nekoliko likova koji bi instalacija za sebe mogli biti, misleći valjda da će iskrzane konzumentske vrećice moći ostaviti unovče li ono što im je od tijela ostalo, a nije puno ostalo. Možda bi se duše i našlo, zamrljane težinom života i besprizornom budućnošću načete. Nigdje nikoga da se zapita koliko i kako se trguje ilegalno, a to je jedna od glavnih poruka projekta, našim tijelima i u doba umiranja, ali i prije i poslije.

Popijem dvije čaše vina sa G., odslušam bejbifejs Roma K. C. kako seli u Indiju svake godine na po šest mjeseci jer je ipak Punjabit, a i korijen prezimena mu vuče iz Krishna, pa se tamo polubogovski osjeća, a i vole ga Indijke. Pa krenem van iz galerije jer dosta je tog kulturnog uzdizanja. Treba se spustiti na zemlju.

Izađem i krenem prema Trgu i tramvajskoj stanici. A tamo, gledam kao da je neka opsada. Odjednom, ko specijalci spušteni usred džungle sa zadatkom lova na kakvu beštiju, nekoliko desetaka što dječaka što mladića, većini bih vjerojatno otac mogao biti, po godinama, ne bih rekao i po odgoju. Dernjava. "Vukovar! Vukovar!..." Pomislio da su se vratili sa mirnog prosvjeda u Vukovaru a gdje su zajedno sa Torcidom išli. No, ono "Vukovar" odjednom se pretvara u "Srbe na vrbe!" i "Ubij ubij Srbina!", "Ovo je Hrvatska!".

Razvuklo odnekud i srpsku zastavu. Odakle im pitam se tako spontanima i zastava strane države koja se baš i ne može kupiti na svakom kiosku? Baklje su u rukama, a gdje su baklje, nisu da ne gore. Pa uhvatila vatra i zastavu. Skaču kao da su osobno zabili gol, a kako Mood u tesktu svojem reče, zabilo njima, a da nit ne znaju. Zabilo svima nama. Opet ćemo biti svi ista stoka sa juga Europe koju treba getoizirati i da je šteta što nas pustilo da se ne pobijemo do kraja kad nas je tako dobro krenulo kad su nas prošli put napucikali jedne na druge.

Trče dva policajca pored Croatia Osiguranja, gle kud baš taj naziv tu da se nađe u taj čas, pa se daru u motorolu: "... imamo nered! šalji postrojbu na trg! ..." Sirene zavijaju na najglasnije sa svih strana. Iz Jurišićeve, iz Ilice, Praške, stižu policijska vozila sa po dva regularna policajca.

Dolazak Land Rovera sa specijalcima nisam dočekao jer mi tramvaj bio primamljiviji od promatranja ovog sranja koje su novine zabilježile uglavnom kao reakciju na napad na naše veleposlanstvo u Beogradu i sa povicima "...
zašto šutite, napali su nas u Beogradu..." koji su možda i viknuti, no sigurno su se puno slabije čuli od onih huškačkih.

Stoka bez mozga. Eto.


P.S. Pitanje iz naslova retoričke je prirode.
bolegr @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Uvijek se na njemu mora slomit da ide tražit šta ne zna. Prođe pored Zetre pa se uputi prema strogom centru, onako, s noge na nogu. Nema se razloga žurit kad je jedno i centralno mjesto gdje se sve ove fele može nać. Pažljivo prati svjetla na semaforima i automobilske kolone, izbjegava bliske susrete sa onima u pokretu. Lijepo mu je mater govorila, a i ćaća mu isto govorio dok je živ bio, "Ne prelazi cestu ko hajvan, satraće te kakvo auto, a onda ne dolazi kući."

Uspijeva se dokopati širokog pločnika, pa razguli jednako polako, samo sad sa glavom okrenutom na "pozdrav na-de-sno", prema izlozima, šarenilu kakvog se sjeća još ko dijete, samo tada nije bilo šarenila svih sivih nijanski po asfaltu, zakrpa na zakrpi, što asfalta što života, ko danas.

Konačno, staje pred staklenim vratima ko pred kakvim modernim portalom neke nove religijske kupture. A kad malo bolje razmisli, i nije nego tako. Sve se okrenulo na paru. Ne vodenu paru već marku, euro, dolar, funtu. Jebavo bi im svima genealoško stablo samo da mu je pri ruci, a nije.

Unutra, kao da više nije u crkvi već u apoteci. Bijeli pod, na njemu bijeli pult, za pultom bijela kuta. U bijeloj kuti komad žemske da bi reko ko da je iz kakve reklame za zubnu pastu naku ispala. Iza te cure... ma šta ga briga šta je iza nje, ne može očiju skinit sa te kute. Al bi zato kutu vjerojatno mogo u roku odmah. Uf, kakva sestra, ma šta sestra?! Doktorica! A kad malo bolje pogleda, liči mu ova i na profesoricu. Oš pravu, oš iz porno filmova, datebogsačuva, nema ih on, samo mu palo na pamet, vidio jednoć, kod Amira kad su gledali i mjerkali.

Lutanje ovo njegovo prekide kao i tišinu mek glas, baršunast, ama spavo bi sa glasom joj:
- Zdravo, izvoli.
- Zdrao. Ja b trebo... - uhvati se da je ipak trebo zapisat šta mu je buraz diktiro. Jebaji ga, smeđeljuboičasto je. Improviziraće. Odšeta do pulta gdje su pošlihtani mali vojnici od bočica sa četkicom na poklopcu, sjeća se da je tako s unutrašnje strane. Sve posloženo po bojama, brojevima, nazivi naki sve nepoznati. E da mu je naručilo šta od auta il knjiga, bilo bi ko od šale, a vako,... probaće se sjetit.
- Šta bi trebo? Sredićemo mi to bolan. Jel za curu?
- Ma nije za curu, za brata je. - kako to reče tako shvati šta je i kako reko, pa se poče vadit iz situacije - mislim, nea ti to veze sa toplom braćom već me brat tražio da mu nabavim i pošaljem.
- Dobro, ne brini se, svakoga ti ja uslužim ovdje.

Zaboravi on na to sa braćom, pa mu na pamet pade kako bi da i njega usluži, al nako kako bi on htio, da mu se poda, a ne za brata da mu proda. Nu, gle i rime ima u mislima, joj što bi joj rime slagao, do kraja radnog vremena, mhmm...
- A jel znaš išta o tome što trebaš? Je li parfem, krema kaka il maskara, lak? - pokušava izvući iz njega neku suvislu informaciju, baš ko da ga za dvojku na kraju godine pita.
- Vako. Mora bit neko ime sa cvijetom, mislim da je bijeli. Cvijet. I ima neke veze sa nekom cigarom. - uspio je iz kičmene moždine izvući polupodatak koji bi možda mogao pomoć. Možda.
- Jel Orhideja? Marlboro? Tobako? ... - stade porno sekretarica nabrajat, a njemu se polako poče mrak na oči navlačit. Zajebo je. Al šta sad. Neće svijet propast.

Ništa mu to nabrojano ne znači. Zna samo da nije latinski naziv tog cvijeća, a i cigara tih, on se baš i ne sjeća, nego ko kroz maglu kad su u Koper išli ljetovat kod rođaka. Proba zazvat buraza. Zvoni u prazno mobitel. Ko zna gdje je. Možda je na satu pa ne može djeci bit primjer ako će mobitelizirat za nastave.
- ... Kent? Winston? Jasmin? Kamilica?... - ču profesoricu doktoricu kako i dalje nabraja, a njemu sve nekako blisko, a daleko. pa odustane od ćorava posla.
- Ništa od posla, sestro. Neće iz glave, pa da ga... - zaustavi se usred psovke, pa neće valjda takav bit pred prvi spoj. - Nego, jel imaš ti momka? Bil na kafu poslije posla, a možda se i sjetim šta mi treba.
- Ja sam ti udana. Nemoj me tako šta više pitat. - cipelić bi lansiran ko vebeer poviše Sarajva.
- Onda ništ, idem ja. Aj zdrao.
- Dovđenja, navrati kad šta zatrebaš. - opet njemu to ko nakav poziv zazvuča, al istrpi i izađe na ulicu.

Zavuče ruke u džepove. Kažiprstom i palcem skupi grudvicu nekih pučinastih paperjastih tvorevina, onako ko gvalja kad se u pupku napravi, pa izvadi desnicu i tom kuglicom nategnutom između srednjaka i palca potegnu na stranu, u onaj izlog i pruži korak prema Miljacki. Otiće do stare.

Jebaji ga, moraće buraza nazvat da nije našo. Vikaće, al šta da radi. Sreća da je u Zagrebu pa da ga ne može još i strefit onom kiparskom lopatom od šake. I od milja. Stisne spiddajl dvojku na aparatu koji se gubi svojom veličinom u šaci mu i prinese ga uhu lijevom, dobi vezu pa odma krenu u napad:
- Ej, ba, buraz. Nema ti vođe u nas ništa to sa tim tratinčicama i ivančicama, ima nešto sve ko sa duvanom, al nije to imenom ni slićno onom što s ti mene tražio.
- Budalo, sam ti reko da zapišeš! Cigare su one tamnoplave perforirane kod filtera, Astor. A cvijeće, e jeblo te cvijeće! Nije kamilica i nije tratinčica. Reko sam Margareta i reko sam Astor. Margaret Astor.

A tebi, tebi petak čestitam. I danas i sutra i prekosutra.

bolegr @ 08:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 21, 2008
Kad doživiš toliko pomrčina u životu, onda jedna nepotpuna Mjesečeva noćašnja i ne znači puno. Iako, priznam da je fascinacija takvim grandioznim pojavama oduvijek postojala u mene.

A pomrčina ima svakojakih. Mjesečevih, Sunčevih, mentalnih, emocionalnih, fizičkozdravstvenih, materijalnih,...

Od kud da počnem kad su sve pomrčine jednostavno i svaka za sebe vrlo intrigantne kao pojave, neponovljive čak? Jer konstelacija je sveopća takva da se sve događa samo jednom, a ako nam se čini da se povijest ponavlja to je samo radi povelike količine sličnih detalja.

Noćašnja pomrčina, Mjesečeva, nije me se dojmila prekoviše. Razlog je prozaičan poput bilo kakve lakonotne proze. Osovne postavke i pretpostavke za događaj zvan pomrčina Mjeseca jeste da se Zemlja nalazi negdje između Sunca i Mjeseca, pa ta sjena Zemljina onda sakrije Mjesec. Pa onda ne mora nikakva zvijezda tjerat Mjeseca i Zagoru ga zatjerivat, gdje god to bilo.

Kako se pomrčina današnja događala rano, Sunce je nepobitno trebalo biti u fazi pred svitanje, skriveno iza horizonta, u mojem slučaju Sljemena Novog, to kako bi naselje Kamenarka postala podsljemenska zona i kako bi kvadrat novosagrađenog stana mogao imati i ugrađen pogled u cijenu. Da bi Mjesec bio u fazi svoje potencijalne ili stvarne pomrčine, morao je biti na zapadnom nam nebu. A svih sedam metara mojih prozora gleda na istok, a u četiri ujutro mi nije padalo na pamet ustajati i izlaziti van ni po cigarete u uvijek otvoreni kiosk zapruđanski, a kamoli radi nekog Mjeseca kojeg bih i tako slabije vidio nego da te pomrčine nema.

Kad bih sad o nekim nabrojanim pomrčinama krenuo, ne bih završio ni da mi u pisanju pomogne sto majmuna, dovoljan je ipak samo jedan konj, zar ne?

Zato i neću o tome kako je kad ti zamrače dvostruki iznos kredita sa plaće, a istovremeno ti stigne opomena od banke da je isti - neplaćen. Pa cijena živaca i cijena opomene bit će naplaćena drugim sredstvima jer ako je ljudski griješiti, ljudski je i plaćati.

I neću ni o gomili gluposti radi koje mi se želudac isto grči, počev od toga da ponovo hvataju pedofila radi istog zločina, a iz sfere sklonosti mu bolesne i to jer je do sada dobivao po par mjeseci zatvorske kazne, a onda se istovremeno hvale kako su pohvatali šezdesetak virtualnih koji će svi skupa na kraju balade biti manje u zatvoru od nekih desetak godina. Želim im od srca dobar raspored po ćelijama.

Neću ni o tome da je homoseksualnost uzrok valu potresa u Izraelu, jer nemam ja ništa protiv njih, mislim na pedere, ne na Židove, ali dok me se manu i ostave na miru, a svoje sklonosti zadrže za sebe i svoje istomišljenike. I nek se drže svojeg perforiranja, a ne performiranja. O ortodoksnim, da ne velim zadrtim zastupnicima Knesseta i njihovom objašnjenju tih potresa po Iraelu ne mogu jer eto ne poznam Talmud na koji se pozivaju.

Ali, kad je pomrčina Sunca u pitanju, u meni se odmah probudi nekoliko neurona više, pa zaplešu neki ples i kao kad slobodnopadajući grozd padobranaca počne tvoriti neke mreže držeći se za ekstremitete, pa sve nalik nekim shemama kemijskih spojeva kako su nam to na satu kemije, a da čega, ne valjda na glazbenom, zorno objašnjavali, i to me odvuče u Tvrđu. U Caritasovo susjedstvo, u kantinu kinološkog društva.

Ljeto je. Pustoš u gradu osuđuje preostale smrtnike vezane poslom, lijenošću ili nečim trećim, kao što j eposjet roditeljima i prijateljima, da se snađu kako znaju u borbi protiv čopora Celziijevih pozitivističkih izaslanika. Ulice puste do skupljanja prašine po asfaltu, i to od neprometnosti, za razliku od one novijeg datuma koja je posljedica građevinskih radova različitih interesa. Hodaš, a oblačak se podiže ako slučajno povučeš tlom đon, kao kad uz dravskim neozidanim bentom utabanim od ilovače stazom bosonogo griješ tabane i među prstima osjećaš fini prah, onakav da čak i kad u slučajno izdržalo blato zagaziš, stope ostanu neulijepljene upravo kao bakine ruke u brašno uvijene dok tijesto za trgance ili gužvaru mijese.

Prijepodnevni odlazak na kavu u takvo doba završi u debeloj hladovini. "Ovo moraš vidjeti, jer ovakvi ljudi i ovakvi prostori izumiru, moj Aka." govori mi Glavonja dok me vodi u zabačen dio Tvrđe. Ne znam što očekivati. Kariku koja nedostaje ipak ne mogu, ali na sve drugo sam spreman.
Glavonja nije toliko glavat koliko mu nadimak govori, jer bi se u tom slučaju vjerojatno Glavan prezivao. Nadimak ostao iz studentskog dugokosog doba pa ga prati i po školama gdje umrle jezike predaje i budi umrli interes za filozofsku misao u današnjoj omladini.

Domaćin za šankom iz nekog restorana društvene prehrane u sklopu kakvog bivšeg tvorničkog kruga prenešen u ovo vanvremensko mjesto, pozdravlja dok su mu ruke zauzete nošenjem. U jednoj par dubokih metalnih tanjura, prljavobijelih sa tamnoplavim obrubom, a u drugoj maleni kotlić zagaravljenog dna, otisak otvorenog plamena. Ovaj mi garež probudi sjećanje da je iza podne pomrčina Sunca i da bi trebalo makar se ne preporučuje, nabaviti komad stakla i zagaraviti ga, vidjeti tu rijetku svemirsku manifestaciju znanja i ravnanja.
- Snaćemo se - veli Glavonja.

Naručujemo dva Osječka. Velika ne treba ovdje pominjati, jer samo u finim lokalima nude malo pivo za više novaca od cijene velikoga. Da budu što hladnija ne treba ovdje pominjati jer gazda, koji je gazda po funkciji šankodršca, a ne vlasničkog udjela, uvijek vadi boce sa dna frižidera. Rosi se boca kao da znoj i sa nje curi, onaj koji nam lijepi majice za tijela i hladi nas uz pomoć povjetarca koji se provlači kroz krošnje debela i ostarjela hrasta. I ta rosa nije ona glicerinska sa fotoreklame već prava nepatvorena vlaga iz zraka sa malo arome mulja i finog sivog pijeska.

Ultrapas ploče stola zastrt je crvenobijelim kvadratićastim stolnjakom sa centriranom pastelno plavom alu-pepeljarom. Noge stola su pomalo pod kutom, kao kad žirafa vodu pije, i ne ulijevaju povjerenje. Stabilnost mi potvrđuje tek Glavonja par puta udarivši dlanom o površinu stola i ti su udarci odzvanjali: "Ne brini, ovdje je sve stabilno."

Za susjednim stolom dva su potkošuljaša. Tamnoplava me, identične tamnoplave onoj rubova tanjura, podsjeća na pokojnog djeda dok je po vrtu korov tamanio, dok me nosač iste podsjeća na markantnu pojavu gospodina Marinkovića, brata. Bijela je potkošulja na Narandži. Nije naranča i veliko je slovo jer od prezimena iskovan je nadmak umirovljenog povjesničara i nastavnika iste i u nekada gimnaziji, i u kasnije centru za usmjereno obrazovanje. Čedo. Ime, a ne pripadnost nakupini bolesnika deminutivom počašćen. Kasnije te godine saznat ću da smo ga tada posljednji puta vidjeli na ljetnom čobancu i par kratkih prije i par lakih poslije.

Treći stol je već začinjen rabljenim escajgom i beštekom. Tanjur je već označen ciglastocrvenim, papričastim obrubom. Dokaz konzumacije. Pored tanjura bačvaste čaše dvije. Manja, nulapet, prazna je. Veća, dvadecilitarska, ima još prst vode. Pored pepeljare, ovdje je ciklamasta, rukavice su zacrnjene teškim poslom. Oko očiju svijetli kolobari, a onda okvir musavoga lica. Na čelu, krilâ gumom pritegnutih, naočale su tamnih stakala da tamnija ne mogu biti. Zamusan je i nekad zeleni kombinezon otkopčan skoro do pupka, vruće je, šta ćeš.

Rasprava se vodi o geostrateškom položaju novonastalih država na prostoru pionirske i omladinske nam socijalističke i samoupravne države. I ne igra ulogu ovdje struka. Sâm zdrav razum spaja argumente u premise i izvlači konkluzije. Konobar veterinar. Penzioner povjesničar. Radnik na poludnevnoj pauzi. Pivoljub profesor mtrvih jezika. I ja.
- Moraćeo to staklo nabavit. - ponovo podsjećam Glavonju na misiju.
- Ne brini. - uzvraća mi pa se okreće veterinaru - Daj nama još dva ladna, a i kolege isto šta će.

Kima glavom Gazda, ukazuju se kolobari podpazušni usljed točenja kratke ljute iz dozera iznad šanka, okreće se, dolijeva vode u čaše. Flop! Flopičast neki zvuk odaje otvaranje novih pivskih boca. Pa zvuk struganja stakla po metalu: slaže na tacnu cijelu narudžbu, glumi profesionalca. Razdijeli nam svima piće, sebi natoči lajt gemišt, jer treba izdražat do četir', pa svi nazdravismo.
Glavonja konačno uhvati komad tišine nastao udisanjem zraka prisutnika nakon potezanja gutljaja pića pa se obrati zelenom kombinezonu.
- Jel, majstore, jel bi mogli mal posudit te vaše naočari?
- A mogli b, zašt neb mogli. - i već ih krene skidat sa čela, a onda se sjeti još nečega pa upita:
- A štać vam moje ove rej-čarls radioničke? Imate vi svoje sunčane. - i prstom upire na naš stol. Među polupunim i polupraznim bocama i onim bačvastim čašama, cigaretama i šibicama, nedaleko od one pepeljare rukom krivljene i rukom poravnavane, dva su para sunčanih naočala.
- Nisu ove naše tako dobre - uključujem se i ja u pregovore. - trebaju nam Vaše da vidimo pomrčinu sunca. Saće počet za kojih petnes minuta.
- A ako j za to, onda mož, šefe. Komene sve mož, al u ovom slučaju pet minuta - jedna loza.

bolegr @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare






sell your body

danas, četvrtak u 20:00, Zagreb, Praška 4

Galerija Karas

bolegr @ 07:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 20, 2008

Da, mozak stvarno nema cijene. Radi neprocjenjivosti količine gluposti koju je u stanju pohraniti, modelirati i reproducirati. Ne mislim tu na sitne duše koje se kočopere po dvorištu koje smatraju svojim iako to ni de facto ni de iure nije, ali to je nevažna misao usputnica samo.

INA tužila HTVloverku jer je derivat naziva Super95 proglasila smećem. Pad prodaje istoga je vrla petroklika izračunala i traži 1% vrijednosti preduzeća, pa taj usamljeni postotak iznosi oko 240 milijuna kuma. Pitam se postoji li podatak koliko je porasla prodaja skupljih derivata. I nije da branim dotičnu, jer mi njena zloća malo kljuca po unutarnjim organima, ali možda bi ona mogla tražiti proviziju, a i katedrala poltronstva mogla naplatit anderkaver prikrivenu reklamu i sukladno istoj povećanu prodaju ostalih proizvoda ovog naftnog dinosaura.
Nisam vozač i nisam ljubitelj nit hatevelizije nit joj glavne urednice, al mi se čini da je ovaj puta govorila istinu i samo istinu.

Mozak, gornji smješten je u glavi. Tako kažu. Meni iz glave, gornje, slijed rečenica prostih i prosto proširenih izlazi:
Glavaš.
Optužba za ratni zločin.
Prijedlog za ulazak u saborski Odbor za zaštitu ljudskih prava.
Pa mi padne na pamet da kad se želiš zaposliti u gradskoj upravi da te traže da se protiv tebe ne vodi nikakav sudski postpak. Al država i Sabor, nije to grad, to je nešto sasvim drugo. Reklo bi tamo na otoku ne baš omiljenom u ovim krajevima: Etwas ganz anderes. Ili: Something completely different.
Treba li tu išta više dodati? Ne.

Onda vidim da je u presjeku utjecajnih sfera pučine morske i dinaridskog kamena izrasla plejada vrhunskih sportaša. Samo neki tu sklonost i talent znaju koristiti na pravom mjestu, a neki baš i ne.
Recimo onaj Toni iz Chicaga. Ode lijepo sa Erom Džordanom poigrat se na prikladnim terenima jer ih po Amerikama sjedinjenim ima.
A ovaj drugi, Govan jadan nema gdje jer je MORH stavio šapu na golfu namjenski teren koji se trebao graditi, pa svoj talent i sklonost tom miroljubivom sportu mora testirati po ulici i fotoopremi koja se, nu nezgode, nalazi u rukama nekim. Čemu sva ta fotooprema na tom mjestu posebno je pak jadna priča.

Svi se očešaše o Kosovo, pa da ne budem iznimka.
Prekoputa onog dvorišta u pokrajnjoj ulici iz kojeg mačak vreba upravo parkirane na zaskakivanje ne radi veljače već topline haube, a i grijanja stopalnih jastučića i jaja, ovo ima veze sa veljačom, al ipak ne sa Andrićevom ženom koje nema, kamo sreće, kuća je na čijem se pročelju ustobočila bijela ploča. Firma. Crnožuta slova koja bi nekoga mogla asocirati na K&K monarhiju, Habsburgovce nam naše ili na radišnu pčelicu Maju i druga joj Pavu, nema s tim veze. Ali ima veze sa pticom jednom pjevicom. Prolazeći na putu prema rudniku skoro svakodnevno tom nekada mirnom ulicom, sad zakrčenom limenkama na pogon onoga što prodaje gorepomenuto petropreduzeće, sve češće nailazim na mrki pogled mačkovog susjeda jer iz dvorišta isparkirati ne može svoje gospodarsko vozilo.
I kao što u skoro svakog hrabrog i raspižđenog poduzetnika ovih podneblja možete čuti vokabular, tako se i ovaj jedno jutro oglasio, o sebi, al u trećem licu jednine:
- Jel svako jutro Kos kad ide radit mora zvat pauka?! Jel to uredu?! Majku im njihovu (ovdje ide slijed riječi neprimjerenih svakom uhu, preciznije: gomila nepriličnih vulgarizama)! A onda će mi prigovarat da im ovdje neko smješta, da im Kos ovo, i da im Kos ono...

bolegr @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, veljača 19, 2008
bolegr @ 05:51 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2008
Gluho je doba noći koja spaja subotu sa nedjeljom. Smjerni građanin snom pravednika odmara svijest i savjest, oke, poneki se polutivno prisjeća svojih mladalačkih napetosti i propuštenih prilika, i čeka jutarnji odlazak na tržnicu koju pijacom zove, po svježi sir i vrhnje, po još topao kruh, bijeli. Hruskava korica će se razlomiti pri rezanju i komadićci će se zavući u usisavaču nedostupna mjesta i biti mamac nakupini mravaca, dobar dokaz da nema onih većih višenožnih beštija.

U to doba REM faze pao je šetač u pješačkoj zoni. Osječki Cesarec. I to nakon više od trideset godina. A još kao prekjučer čitač je sa Rooseveltovog trga bio povodom da se i njega sjetim. Ne baš ja, ali kao da jesam, kao da ga se dio mene sjetio:
- Nu, tamo ti jedan zanimljiv lik iz zgrade izlazi. - govorim joj dok je ispod oka gledam. Tu mladost i ljepotu. Lupetam pomalo, kao i inače rekla bi mi da me tada gledala meni najvrijednija nakupina molekula sa duhom, a ovo danas od treme neke, i radosti. Srce zaigralo, onaj "drugi mozak" jer nije mala stvar ovakvu jednu pojavu pored sebe imati.
- Malo podsjeća na našeg osječkog šetača, a taj mi je uz Uku i Picassa najdraži - veli mi. Uka je lutka - Ujevićkin Krleža, a Picasso je Picasso na dravskom šetalištu.

Zastajkuje pogledati izlog knjižare ali je vjetar gura naprijed. Laka je poput kakog perca, a i taj smiješak kao da je latinsko jedro napeto vjetrom. Ušla bi unutra rađe nego u sve prehrambenokonzumentske dućane zajedno, no pristojnost i provedenih dva sata ranije po knjižarama nekako je ostavlja vani na tom sjevercu. Tuče direktno sa vrhova Medvednice i nosi sa sobom miris one zaleđene staze na kojoj će sutradan netko u prvom redu plesati što radi radosti što radi tjeranja zime iz čizmica. Hodamo dalje, Savskom prema jugu. Iz džepa vadim maramicu i brišem jarko crvenilo sa donje joj usnice od tog silnog vjetra napukle. Proći će, veli. I mi ćemo proći. Pored botaničkog pa prema Glavnom da stignemo na bečki intercity u pola dva. Ide u Graz.

A sve je počelo taj dan i to podosta nakon prve jutarnje. One koju ritmičnim kružnim pokretima pripremim i u pravom je trenutku zalijem vrelinom tako da se podatna raznježi i probudi me svojom opojnošću, kofeinom.

Već sam i posjete tržnici odradio, socijalizaciju kroz razgovore sa trgovkinjama i onima koji to nikada neće postati, pozdravio susjedu sa oba zmaja malteškog psećeg reda i odslušao ispriku koju mi je imala prenijeti, a to je da će riba dobiti leđno peraje uskoro pa neće više izgledati kao kakav woodoo punoglavac. Dobro.

Zazvoni mobitel. Pogledam u zaslon - zove draga prošlost. Mora da je nešto neobično kada se to događa u ovo doba. Razmijenimo dobrojutarnje želje i pozdrave, ja se jednom kratkom rečenicom začudim pozivu i dobijem odgovor u obliku pitanja:
- Šta radiš danas, prijepodne, sad? - pitanje koje nosi zamke očito.
- Ništa.
- Dijete nam je na putu za Graz. Dolazi u Zagreb u devet i četrdeset a odlazi u pola dva. Ima tih par sati vremena u Zagrebu pa ako bi...
- ... Jesi li ti normalna?
- Kak to misliš Aka?
- Tako kako pitam. Mogla si nazvati i sinoć. Jutros ranije barem. A ne ovako. Je ti znaš kolko je sati? Naravno da bih. Sve bih, a kamoli bio sa djetetom par sati - napadam, a samo zato jer mi žao što ću izgubiti vremena do kolodvora umjesto da sam već tamo i čekam, da pocupkujem i psujem HaŽe jer uvijek kasne kad ne treba i jer vlak iz Osijeka staje na vukojebinastom peronu koji je skoro bliže Sesvetama, i ... još gomilu toga.
- Jel se ti to ljutiš?
- Ne. Daj mi broj.
- Nuladevetjedan ...
- Aj, bok. Javim ti se.

Vrtim izdiktirani broj. Malo me trema hvata. Petnaest ili šesnaest godina nevidio i nečuo. Strašno puno vremena u kojem je trebalo samo nazvati nepromijenjeni broj, čuti glas, preći parsto kilometara i par sati prevaliti... Čuj mene - vrtim broj. Eh rudimenti telekomunikacije u povojima. Nazovem broj i sa druge strane čujem ženski glas, mio bi bio i da je promukao i puknut, a kamoli ovako subjektivno predodređen biti mladalački melodičan, pomalo kao stidljiv.
- Bok, ja sam...
- Znam. - suvišno je pitanje kako zna. Po boji glasa, naglasku, po načinu izgovaranja tog "bok", po... po jedinom nepoznatom broju koji je mogao zazvati u to doba.
- Zvala me...
- Znam. - pametno neko dijete. Sve zna.
- Dolazim na kolodvor do deset, prije ne mogu stići. Ostavi stvari na garderobi, čujem da imaš veliku torbu, pa bismo mogli...
- Može. - sve može, bespogovorno prihvaća moj prijedlog koji je ostao neizrečen. Samo neizrečen.

U auli Glavnog kolodvora subotom ujutro nema puno ljudi. Prošla su ona vremena poslije Univerzijade kada je novouređenost jamčila visoki standard beskućnicima. Prošla su ivremena koja su isti pod krinkom izbjeglištva i protjeranosti kosristili. Tek se dvadesetak putnika željnih tko zna kojih odredišta prešetava tom natkupoljenom kvadratnom površinom. Pogledavam na sve strane i shvatim da ne znam koga tražim. Nazovem, ali se niti jedna od mlađih žena ne maša džepa nit mobitela. Okrećem se oko sebe polagano, panoramski skeniram prostor. U jednom trenu prema meni trči i maše rukom slobodnom, jer u drugoj je mobitel na koji se ne javlja. Duga kosa, korak kraći, radosno lice, osmijeh veličine Mjeseca. Dobro, malo manji. Nespretno se pozdravljamo, zagrlimo se, pa ne znamo kako i šta. Uhvatim tu glavicu šakama pa je gledam kao kakv dokaz da život i negdje drugdje postoji.

Kaže kako bi me prepoznala i bez da smo se nazivali, bilo joj je dovoljno da me ugleda i da zna da sam to ja. A ja, nisam siguran. Jer posljednja fotografija njena požutjela je već pomalo. Na moj prijedlog kako da poklonjenih preko tri sata najbolje iskoristimo odgovara sa već poslovičnim i povjerenja punim "može."

Šećemo vjetrovitim Zagrebom koliko nas noge služe. Govori mi bez prestanka. O tome kako je svakih mjesec-dva ovdje i kako joj je bilo pomalo eugodno i strah ju je ustvari bio pitati za moj broj, da me nazove. Obilazimo par mjesta njoj zanimljivih i dragih. Grijemo se blizinom i interijarima nekim. Jedemo. "Sve ti ja jedem," veli mi, "ali ništa bez mesa. I ja sam ti u kući glavni ekspert za piva jer su ove moje već stare pomalo,.. oprosti, nisam to tako mislila." Pijemo. Pivo, naravno. Smijemo se. Gledamo se kao da smo oboje otkrili neki novi pogled na svijet, držimo se za ruke, grlimo se,...

Šutim. Šutim onako kako nakon nekog vremena obično istisne drag mi, a mazan imperativ "pričaj". Šutim poput pobrojanih skulptura, poput knjiga pregledanih po knjižarama i biranih za diplomski. Poputi neba. Šutim. Rijetko danas progovorim, a i kad progovorim, kao da trošim vrijeme umjesto da je slušam i gledam p a zato rađe šutim. A i nekako bez teksta me ostavlja sve ovo. Gledam je cijelo vrijeme. I direktno kada je moguće i ispod oka kada drugačije ne ide. Biće koje ne ostavlja ravnodušnim ni asfalt po kojem hoda. Gracilan hod, oči koje razoružavaju, nježna ruka koja bi u stanju bila i keramiku istopiti. Da, subjektivan sam. Kao i uvijek, jer na to imam pravo.

A u subotu će joj tek dvadesetdvije.

No, vrijeme kao da je protiv nas. Procurilo tako da je malo nedostajalo da onaj intercity promašimo. I vidim da joj žao ne bi bilo. A šta bi više čovjek poželjeti mogao. Meni sigurno žao bilo ne bi, jer puno je vremena bez kontakata prošlo, puno se toga za izgovoriti nakupilo. No, pola je dva i pet. Vlak je krenuo. Ja također. Svaki u svojem smjeru. On prema Grazu i Beču, ja prema Jurišićevoj i Kačićevoj.

Hodajući onako kao da lebdim od uzvišenih neopisivih osjećaja, kao kad nakon pauze od par dana na tašte prvi dim cigarete povučeš, kao aktivacija tehacea u moždanim krvotocima i neuronskim petljama, zovem povratno onaj jutarnji broj
- Eo me. Dijete je na putu.
- I? šta kažeš? Kakvo nam je dijete? - osjetim osmijeh u glasu, nježnost neku da ti se srce rastopi kad čuješ.
- Šta da ti kažem kad sve znaš. - odgovaram i siguran sam da zna. - Samo ne znam zašto je trebalo ovoliko vremena.
- Ma, nemoj sad o vremenu tom. Dobro je. Drago mi je. Znaš uvijek se sjetim...
Prekidam je sa smijehom jer znam kamo vodi završetak rečenice koji nam uvijek zapne nekako kao da možda...
- ...kako nas je Grubišićka nabrzaka njenim roditeljima proglasila bez da ti je sestru išta o usvajanju pitala.








bolegr @ 09:53 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, veljača 15, 2008
Ruska himna. Sve glasnija i glasnija. Vibrira crni prizmatični komad pametne i napredne tehnologije. Mislim da znam otkud mi ogrebotine po stolu. Spuštam na tanjur vilicu pri čemu mi dotična sklizne sa navedenog jer je zakrivljenost njenog tijela u neskladu sa njegovim oblikom, no tome sam si sam kriv. Birao. Neke druge stvari su ipak usklađenije. Znam. Pogledam u zaslon, Withheld. E moj Withhelde. Il je snijeg il su labudovi. Il je Susan il je dobavljač. Treći nema bit ko.

Uspostavljam protočnost glasovnih informacija i sa druge strane nije sopran, nisu ni Sopranosi koje uredno ne odgledam jer ne znam kada su na rasporedu emitiranja (priznam sinoć sam ih nakratko vidio, navratili do mene poslije doktora Housea, no samo nakratko jer sljedeće čega se sjećam bio je dokumentarac). Tenor je. No nit je onaj kojeg više nije sa nama nit je jedan od preostale dvojice. Dobavljač je:
- Alo, ja sam. - neš ti konspiracije kad ti i vipnetova reklama može uć u trag.
- Vratio se? - pitam jer uobičajeno ne trošimo riječi previše. Pozdravljanje smo odradili prije nego smo se čuli.
- Jes. I stigla roba. - prelazi odmah na poslovni dio. To su i tako stvari o kojima ne razgovaramo kad se sretnemo vani, na javnom mjestu, u društvu kakvom, Koga se to uostalom i tiče.
- Jel zelena? - obzirom da ima nekoliko izvora, otok, zaleđe, pokušavam saznati izvorište.
- Zelena, ma onako, znaš, prava domaća zelena, otočka. - u nedostatku riječi ovima mi pokušava dočarati sliku i uspijeva. Nakon višesatnog mrmorenja po površini nemirnog mora polako se približavamo otoku. Buka dugotrajekta (treba mu skoro šest sati) smeta, ali ne toliko da bi uništila idiličan pogled. I miris. Cijeli jedan mali svijet proleti kroz nosnice pa se zabije do peta i zakuje za palubu pa bi te ko inventar sa sobom mogao navažati okolo.

Dižem vilicu sa poda, crvenkasta fleka je na parketu, no nije jedina, jedna mi je na hlačama, onako kao kad hrđav čavao obrišeš o hlače. Odlazim prema kuhinji kako bih zamijenio ovu s poda za čistu. Usput ću htjeti pokupiti i čašu sa vinom, ali ću zaboraviti, no neću zaboraviti prije odlaganja prljave vilice u sudoper, gurnuti je u usta i oblizati jer slasna je šalša. Ostavljajući tu i uzimajući čistu vilicu shvaćam šta sam napravio, no kasno sad o tome.
- Kolliko? - pitam.
- Šta koliko? - protupitanje me dočeka.
- Ama koliko je moje robe.
- Aha, pa tri. Ali poskupilo je. Znaš kako je, vele mi dolje, skočila cijela nafti pa moraju i oni. - pojašnava mi otočkotrgovačku filozofiju iako to i nije baš pojašnjavanje, prije će bit sprdnja jer obojica znamo s kim imamo posla. Oću reć, korektni su ljudi, ali kao i svi dolje, malo u lijeni, ne da im se uvijek. Valjda ta izolacija učini svoje.
- Dobro pa koliko je poskupilo? Samo mi nemoj reć da je triesedam posto.
- Sedamdeset. - odgovara mi, a znam da iznad njega i onog Ericcsona što pod vodu može i što je mogao prije nego li je došlo do spajanja u EriccSony, upitnik radi tih pomenutih triesedam posto veliko kao... ma kao poskupljenje u tom postotku.
- Nije strašno. Onako dobro vrijedi i više.
- Šuti, ne pitaj za logiku. - objašnjava mi i nastavlja - nego, rec ti meni kaje to triesedam posto?

Znam sam. A kad i ja moram pominjat svašta. Vraćam se natrag u sobu koja mi je privremena blagovaonica već dvije godine, no i tome se nazire kraj. Stolcii su na putu, kao djeca sa prometnih znakova. A i to je iznenadno uletilo: "...jel trebaš stolce? somatristo komad, danske, krom i crno drvo? za sto eura?" i kako reći ne nakon što vidiš da su stolci stvarno vrijedni novca, a i sjedneš i osjetiš da iz njih možeš dohvaćati tanjur sa stola. Stol ću im naćii nekakav adekvatan da se druže dok me nema.
- Ma to ti je ZET-ovo poskupljenje karata. Poskupili su karte sa osam na deset kuna i ja otišao kupit pokaz koji je koštao dvjestadeset, a ona mi tamo veli dvjestadevedeset.
- I? - opet pitanje, tako mi i treba.
- Ma ništa. Postotci.
- Aha, ma dobro. Oš reć da dvaespet nije triesedam? Znaš da mi se jebe za njih, ja imam svoju Ladu Njivu i baš me briga. Kad se vidimo?
- Može za vikend? Kava, razmjena i sve to.
- Može, samo, jel imaš staklenih boca?
- Imam.
- A ko i prošli put, dala mi u plastici, a znaš da nije dobro držat ulje u tim plastikama.
- Oke, si ju. Bok
- Bok, Aka, si ju.



 
Petak tebi, a i njima. Znaš sve.
bolegr @ 06:41 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008



bolegr @ 12:39 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 13, 2008





bolegr @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, veljača 12, 2008
Na sjevernom uglu raskrižja triju ulica portal je kakvog se ne bi postidjela ni kakva omanja kapelica. Sve je nekako vilovito, eterično, prozračno. Svakom normalnom prvo bi na pamet palo da je pred ulazom u obitavalište samih anđela.

No, nije to nikakvo svetište nit okupljalište anđeoskih bića. Novootvoreni je restoran. Michelinovih figurica mu ne bi falilo da ga dođe ocijeniti kakav svjetski stručnjak. Predvorje sa recepcionerskim pultom kao saborska govornica sa koje kao da se čuje premijerov glas i koji kao da mu se osobno obraća.

- Izvolite, dobar dan. - ljubaznost na nivou kako i nalaže reputacija jednog od restorana koji visoko pucaju na hranidbenoj karti u Hrvata prekine ovu idiličnu sliku dočaranu u korteksu i kontekstu.
- Hvala lijepa, dobar dan - odgovara i ulazi.

Djeluje markantno unatoč za broj premalenom odijelu, no to se valjda sada tako nosi. Puten je i strastven lik. Pokazuju to punašne usnice, rumene skoro kao obrazi mu i nos, nastavlja - Znate, ja trebam stol za dvije osobe.
- Gospodin čeka damu? - šef Sale u prvi tren kao da je indiskretan, ali nastavak pitanja otkriva visprenost i zavidnu dozu diskrecije - Imamo stol u dnu, budoarski. Ili biste radije pored prozora? Znate, pogled iz našeg restoana graniči sa onima pariškim sa pogledoma na Seineu.
- Bit će bolje neki sa strane. Ne treba baš biti budoar, ali nije nužno da me se gleda kroz izlog. Nije ni lijepo. Čekam, naime, samo prijatelja. Poslom.
- Uredu, gospodine, kako želite. - još jedan naklon i diskretni Sale odlazi u nestvarne dubine izarecepcijskog prostora.

Potom se pojavljuje pored njega kao da se na nekim kotačićima kreće i vodi ga do dna restorana, uza zid. Na zidu vrhunska kalendarska reprodukcija sa potpisom Zlatka Krivića i naljepnicom "mjesto za pušenje".

Pogledom u vinsku kartu ostade zapanjen pristupačnim cijenama za nebrojene francuske klasike, čuvare tradicije, i kalifornijske avangardiste, nositelje novog pristupa svjetskoj enologiji. Odluči da bi mu za ovu prigodu pasale dvije buteljke laganijeg sadržaja, sa malo cvjetne arome i prilagodi to izboru tamnog mesa, divljeg ali pitomo pripremljenog od strane vrhunskog gastromeštra.
 
Sjedio je, čitajući svježi primjerak novina prepunih vijesti i provjerenih informacija, pismenost kolega je na zavidnom nivou tako da pomišlja kako lektura kao zanat definitivno ide ka onoj fazi evolucije koju zovemo izumiranje. U tom kontempliranju nad poslom i životnim raskrižjima proteklo je podosta vremena i dobio je mailom kratku obavijest: „Ne čekaj me, ne stignem. Javim ti se. I.“
 
Odlučio je posao obaviti elektrosnkim putem, pa pobogu, dvadesetprvo je stoljeće!
 
Konobara je zamolio da mu donesu hranu koju je bez problema sam dokrajčio, a sve skupa zalio prigodno odabranom lakom kapljicom. Užitak je trajao, ali vrijedilo je svakog zalogaja.
 
Poželio je adekvato nagraditi ovaj pruženi užitak, no onaj Sale na kotačima je ljubazno odbio primiti njeguvu platinastu karticu sa smiješkom ga obavijestivši da ovdje primaju samo napisane kartice teksta, čegagod, a kako je on ovdje uvažen gost, njima će biti izuzetno drago i najveća nagrada za konzumirano iće i piće da ih pomene u kojem svojem sljedećem aktualnom intervjuu.

Pomalo nestvarno mu je sve to djelovalo dok je iz svojeg blekberija čuo pištanje, znak da je pristiglo neko elektronsko pismo. Blago otežalim, omamljenim korakom, ipak treba nositi veprovinu u vinu, izašao je iz ovog, tako će napisati, božanskog prostora koji gaji harmonične slijedove za rijetko prepoznatljive organoleptičke užitke.

Sjeverni ćošak križališta Vlaške, Praške i Koturaške bio je obasjan nekim novim suncem. Osjetio je trzaj na ramenu, kao da ga netko vuče. Pa platiće tekstom, šta ga sad...

Iznenada se probudivši, otvorio je oči i ugledao poznato lice uokvireno poznatom kosom i nataknuto na poznato tijelo u poznatoj pidžami:
- Davore, da ti ipak nisi peder? Cijelu noć u snu ponavljaš "dragi Ivo, dragi Ivo..."


bolegr @ 10:28 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Neki dokumenti, požutjeli od svega od čega papir inače požuti, govorili su da mu je tridesetšest, a neki, skoro na istom mjestu davali su mu tridesetsedam. Nitko sa sigurnošću ne bi mogao tvrditi koji je podatak ispravan. Nitko nije mogao tvrditi ni je li ijedan od tih podataka ispravan.

Kada se pojavio na ovom svijetu bio je poput kakvog neželjenog potomka. Nije bio u planu, bio je kolateralna i zakašnjela posljedica jedne zagrebačke katastrofe, a u zvijezdama mu nije baš pisalo da će ikada od njega biti išta posebno.

Odrastao je tako sa usvojiteljima koji su nešto sitno novca izdovjili da bi ga se dokopali. Bilo je to doba zdvojnog političkog i policijskog mira, neko blagostanje kupljeno budućnoošću. Prodaja i preprodaja bili su rašireni kao sociološkotrgovačka pojava i prodavalo se sve i svašta. Prodavala se zemlja, blago, prošlost i budućnost. Dušu su neki prodavali, a neki kavu, deterdžent, čokoladu i pastu za zube.

Nakon višegodišnjeg suživota sa prvousvojiteljima, putovi su im se jednostavno razdvojili. Pojavili su se neki drugi ljudi, neki drugi običaji i neka druga vremena. Sa tim vremenima i ljudima stigla su i nova pravila. Iako ne pretjerano vremešan, već je bio oronuo. Pomogli su tu neki estetski zahvati, diskretni, prostom oku prostog, pri tom ne mislim na vulgarno ili lascivno u najmanju ruku (!) već priprosto, prostodušno i jednostavno, promatrača zamalo pa nevidljivi u toj samozatajnosti.

I bilo je svega u njegovom dosadašnjem životu. Nema tu nikakvih ditiramba, nema ni poema, ali u tom međuprostoru događaji i doživljaji su se nizali kao po traci. Period mirnog života završio je bio nekim radikalnim promjenama u stilu i izgledu. Shvatio je da iako već pomalo zaboravljen u ranim tridesetima, jer mnogo je mladosti niklo uokolo, atraktivne i pomodne mladosti, nije bio prestar da bi ga se samo kao takvog gledalo. Zato je trebalo krenuti u rekonstrukciju estetske prirode, jer duha ipak nikada nije manjkalo.

Čak su i neki mediji bili involvirani u taj novi styling. Oko svega se pokušala dići neka pompa u kojoj je on tek sporedni objekt. Zakulisne igre bile su mu pred nosom kao da je na mjestu inspicijenta pratio tijek opere na kazališnim daskama. Budžeti, prepirke, honorari, isplaćeni i oni drugi, puno češći, na čekanju, u prijevodu: upitne realizacije. Strašna druga strana medalje nad kojom se zgrozio. "Nikada više", odzvanjalo je njegovom cijelom nutrinom.

A onda, iznenada, kao kad snijeg zapada pred Božić, dogodila se posljednja promjena koja je uvjetovala da sam sebe pogleda drugim očima, možda sa većom dozom realnosti u tom pogledu. Ili je to tek odraz onog unutarnjeg drugog mozga što iz područja abdomena upravlja dobrim dijelom nesvjesnoga.

Kakogod, Promjena nije materijalnog karaktera već samo impresija jedna izrečena u kratkoj rečenici izašloj kroz jedan umornozadovoljni smiješak. Unaoč zamagljenom pogledu uzrok kojeg su nečisti prozori koji omogućuju pogled na svijet oko sebe, dobro je vidio. Sluh mu je prilično istančan, od rođenja mu je slušna membrana osjeljiva na svaki valni podražaj u blizini najbližoj, a i onoj par desetaka metara dalje.

"Sladak je mali", rečenica je ta. Koncentrat čiste iskrenosti. I njemu nekako bi toplo oko srca, sav se usplahirio. Jer, vidio je mnoge, ne baš u nekim količinama, da ne bi bilo krivog shvaćanja, ne hvali se on ničim, ovo "mnoge" stilska je figura, prijepis jednog stiha, ali ova je ona koju bi rado i ponovo, uvijek i zauvijek, jer harmonija njena, unutarnja i vanjska, te iskre života koja sijevne iz oka tamnog, pokret rukom, korak mek, gracioznost koja se ne uči, boja glasa, trenutno kontrolirana divljina, u njemu su pobudili najdublje osjećaje koje on kao takav uopće može imati.

Uvukla mu se pod kožu otprve, dok je prolazila je svim njegovim unutarnjim prostorima. A došla ga je tek vidjeti.
Ona. Zablistao je, obgrlio ju je svim svojim zidovima. On. Zove se Stan 5/I.

bolegr @ 04:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008
Njegovo dobardaniranje je uvijek izgledalo kao podkurivanje pozdravljenih. Čuj mene i perfekta. Ma, izgleda i dandanas isto. Ustiju otvorenih na onaj način da se vide oba reda zuba, tamne puti, bauštelka, obavezna reklamna bejzbol kapa neke od multinacionalnih kompanija, sjedine malo izvirile ispod, onako vitičasto, dječački vedro:
- Dobar dân! - dovoljno glasno da nadjača udružene decibele gradskog javnog i tajnog prometa, prolaznička dovikivanja i udaljeni žamor tržnice.

U ruci mu obavezna vrećica, šarena deemična ili crvenozelena konzumentska, a u njoj šteka zlatnog Waltera, nekoliko na kiosku posuđenih skupih tjednika i mjesečnika i par kruhova hljeba. Bez cigareta nikada nije. Vjerojatno i kad spava pušački mu pribor nije van dohvata ruke. Puši kao pravi strastveni uživatelj. Bez puno priče, zapiljenog pogleda u neku nevidljivu točku kakvu bi rado svaki mladi nirvanist upoznao. I vuče dim za dimom, pepeo krt i krut drži se dobro sve dok ga ne otrese o rub trokutaste metalne pepeljare. I tako do kraja.
- Do posljednjeg daha. Oš Belmonda, oš duhana ili mene. Kaj god izabereš, kraj postoji. - novine, ove tjedne i mjesečne, kvalitetnog tiska na luksuznom papiru nikada ne vadi iz vrećice jer pažljiv je prema posuđenim stvarima. Omote nikada nije ni presavio, a kamoli da je iza njega kakvo uho ostalo. Kruščići oni za tri kune, iz lokalne pekarnice, više su nalik rabljenoj spužvi, no ne smeta, i tako nije za njega, "suseda ga uvek prosi da joj donese..."

Uglavnom počeka otpozdravljanje, kimne glavicom lica nalik jednom junaku stripa onog koij pršti od kritičkog osvrta američkog ruštva, a popularan je tek u Italiji i zemljama bivše nam države, svaka čast Brixyju, nastavlja pitanjima koja postavlja sa stvarnim zanimanjem, bez lažnih floskuličnih krinki:
- Kak ste kaj, mlada damo? - prvo je uobičajeno upućeno mlađahnoj dami i dok pomno sluša odgovor, kima glavom, gleda u oči. Dostojanstveno, diskretno, ali ipak, u zraku se osjeti neka nota latentnog flerta jednog zavodnika u mirovanju. Duh švalera nikada ne spava.

Otpremninu telekomunikacijskog giganta prihvatio je bez puno razmišljanja, a potom, baš za primjer, unatoč godinama i čak blago narušenom zdravlju našao posao u struci. Lagano pocupkuje u ritmu J.J. Calea koji se iz spuštenih povećih slušalica čuje do prepoznavanja: Blue Sunday.
- Znaš, otkad kakti ne radim, ja ti ustvari radim. I to pomalo. Aman taman kolik treba da mi ni dosadno. - gura preda se izgužvanu vrećicu koja je ovotjedanska pa nastavlja - Viš ovu vrećicu? Pak sem ti kot iz Starog Rima, onog prek mora, talijanskog, nis mislil na ovaj janjeći tu dole. Treba mi samo kruha i - cigara.

bolegr @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2008
Sjedi na zagrijanoj rumenoj stolici od nekog tvrdog materijala, biće da je neka plastika, šta li. Ruka je desna u džepu mantila one kafene boje kakvi su se nosili još pedesetih kad je mlad bio i kada je uz njih išao il pusteni zemljobojan šešir ili teget francuska kapa.

Šakom prebire po unutrašnjosti džepa, vrti ona dva ploda kestena što mu naredio nosit onaj čuveni hećim Čengija kad je bio Bosnom prolazio. Gumbi, njih tri, zakopčani su pa se ne vidi da se sredio, sako nosi, onaj za crkvu kupljen pa sad malo degradiran i za bolnicu. Samo košulja otkopčane kragne viri, jer ne može se više kao nekad, skupilo se svega pa i oko vrata, kao kakva omča te kile se skupe. Sve ne vidiš, a onda odjednom teže vežeš cipele pa vidiš u ogledalu neku zadriglu pojavu kao kad je ogledalo izvitopereno pa vidiš uširoko, a lići na tebe. A valjda tako Život hoće.

Podigne glavu gore. Vidi, gleda ga neki lik. Odgovornih godina, a on to dobro može procijeniti jer majstor je u u čitanju tragova po licu, očima. Gleda ga, pa ga ne gleda. Vidi on to, samo mu nije jasno šta na njemu ima bit ikome interesantno. Pa i babi je svojoj dosadio pomalo. Ma nije, ali ona to tako kaže kad se on malo zaigra pa počne lupetat. Pa ga opet ovaj gleda. Kao da je na onom rengenu, tako se osjeća. Sve nekako osjeti kako ga neki trnci probijaju po potiljku od tog promatranja.

Al ni on nije mačji kašalj. Preda se se zagleda u staklo, onu bočnu stjenku pored stuba i prednjih vrata tramvaja, pa se zrcalno upilji u odraz glave koja ga gleda. Vidi kako je unutra neki kaos od putanja kojekakvih, radoznalost, svakojak munje i iskre. Vidi neku nematerijalnu snagu koja ga pokreće. I vidi da ima vjere tamo i da je nešto dobro unutra.

Lijeva je ruka na krilu, pokrila ono treće puce što visi o koncu samo, ma sva vise o koncu, al ovo još samo o jednoj niti. Ne može sâm. Baba je u bolnici. Njega oči ne služe, a i ruke već starački drhte. Nek izdrži danas pa će to pustit ipak za proljeće, pa kad se vrati...

Da, još uvjek je to kad. I biće tako zauvijek. Zna. Drukčije ne ide. A cvijet ovaj. mišlju poletje prema lijevom džepu. I sad je kasno, zna. A nije trebo u džep gurat ovaj cvijet što nosi, sad je kasno za mislit. Još je čitav pa ako se ne miče takav će i ostat, a kad izađe onda će i njemu zraka više dat...

Četrnaestica, tramvajska linija kao neka životna staza od Novog Zagreba kreće, pa donjogradskom jezgrom i onda dalje. Bolnica kompleks kojih utočište treba sve češće kako taj put traje, pa onda mirogojska stanica, kod Zvijezde, stajalište za otići do komačnog tjelesnog utočišta, pa onda još dalje, prema gore, uzbrdo, kao da dušu prema nebu voziš, do Mihaljevca.

U prvim kolima na četvrtoj stolici koja je crvena, određeno naizmjenično, po bojama slaganim i žutom uzetom kao prvopostavljenom, mantil je preko jaka starca navučen i zategnut kao šatorsko krilo. I to krilo nekako je već iznđalo, na rubovima i pregibima potamnjelo, diskretno i vremenom neprimijetno nositelju, no kad sa strane vidiš - vidiš. Baš kao što vidiš i cijeli jedan život koji je sad na dva mjesta raspoređen i žudi onom trenutku ponovnog spajanja.

Vremenskom dimenzijom izmijenjen lik koji je poput mantila vidljiv tek nakon dužih perioda nosi jednu snagu sa sobom, neku potpunu preda
nost. Ljubav. Ruka je jedna u džepu. Iz drugog viri pomalo zgužvan papir i glavu promalja neki cvijet.

Zamišljen, vozi se prema Mihaljevcu.


bolegr @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2008
Neki je neodređen osjećaj već doživljenog. De-ža-vu, do-ži-vlje-no, zvučnost gledam, ne pravilo rastavljanja slogova, koja mami na povlačenje paralele, a nema veze jedno s drugim baš kao što ni ja nemam veze sa mnogočime. Gura se taj osjećaj prema čeonim režnjevima, pa kroz čelo želi van, na svjetlost dana, ukoliko je uopće uputno govoriti o svjetlosti u ovo tamnije doba dotičnoga.
 
I nije u mirisu jeftinog hotelskog sapuna i onog drugog, nastalog osjećanjem prevelike koncentracije klora u vodi, što izvrte glavu čitača sjećanja na godinu sedamdesetosmu i sućurajsko, čuj: rajsko, a raj je zapravo stvarno tamo gdje si ga složiš, radničko odmaralište naftnog giganta i skrbnika za neka moja prva otočka iskustva.
 
Nije to ni dodir, ne držanje, samo dodir, kažiprstom i palcem desne ruke šipke tramvajske u potpunoj izvornoj sobnoj, tramvajskoj hladnoći, što asocira na prve samostalne vožnje dorasle tom držanju oslanjanjem nonšalantnim jednim najobičnijim kao zamjenom za grčevito držanje usljed nerazvijenosti fine motorike i refleksa na vanjske podražaje kretanja podloge na kojoj stojiš.
 
Sunce zubato, od jučer, isto nije. Ono priziva neke prohladnosti. Uniformirane i natisnute oko vatre čiji plamen za svjetla dana ne možeš vidjeti, ali se učas uhvati neopreznog rukava i tjera da mašeš njime i plamenu snagu daješ umjesto da ruku spustiš i zaliješ vodom iz čuturice.
 
Pokušavam odgonetnuti adresu tu i meridijane i paralele, ali ne ide. Nikako ne ide. Sve mi nešto blokira racionalni dio mene, pa mi ostaje zbrajati to pramenje i pokušati od puzzlea tih cjelinu neku modelirati.
 
Okus onog božanski neponovljivog vina, sa otočke očarane loze grozdova branog, za prijatelje samo rađenog i osuđenog da usreći tek nekoliko nepca, isto nije.
 
Ni cinik od liječnika što bulji iz akvarija elektronskog, utjelovljen u nekadašnjem Woosteru, pomalo muški tek naizgled zapušten, sa neizbježnim štapom u ruci, nije.
 
Onda, onako kao slučajno, cijeli se film zavrti, rola ona kao sačinjena od osnovnih boja pa kad ubrzaš na maksimalno, bijelo se od tih boja stvori. Baš tako i od svih sjećanja i asocijacija polako se oblikuje pojava jedna. Veličanstvena u prekrasnoj ovozemaljskoj ambalaži.

[... ovdje ide *onaj dio koji teksta koji drugi vidjeti neće, baš kao što ih se taj dio nit ne tiče ...]


 
I što drugo nego još petak da ti čestitam. Posvuda.
bolegr @ 02:34 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008
Razizemlje je i u prenesenom značenju. Na prozorima rešetke. Sa razlogom. Jer sprječavaju bijeg. Iz zatvora kako je većina gladala na tu građevinu, fizičku nositeljicu usmjerenog obrazovanja. Sat je matematike, one iste iz koje sam prvi put u životu u knjižici dobio tri. Jest da je na polugodištu, no i to se računa. Trojka je trojka.

"... moraaaćeeete dooobro da se potruuudite da ovo reeešite ..."

No, nije ta trojka sad bitna, niti je bitno to da sam prvi sljedeći sat jednom riječju ne nadoknadio lošu polugodišnju ocjenu, već zacementirao odličan do kraja školovanja i osim tog cementiranja ocjene bio osuđen na igranje šaha na svakom satu koji je bio predviđen za pisanje testova i time omogućio preostalim dvadesetšestorima pari očiju da, u nedostatku svojega, tuđe znanje pretaču iz tiskanih materijala u svoje odgovore na postavljena testna pitanja. Teško mi palo.

"... pooostojeee fuuunkcijeee kojeee niiisam još spooomenuuuo ..."

Gledam u te rešetke prozorske, nekada bijele, a sada posivjele od prašine koja se izvlači iz fuga kockom posloženog kolnika, a iz razloga prilagodbe povijesnoj jezgri grada i ostavštini civilizacijskih tekovina nekog davno svršenog doba razvitka ljudske vrste. Slušam jednim uhom, i za slavonske pojmove užasno, rastezanje monotonog monologa koji je predstavljao loš pokušaj prenošenje znanja na nove naraštaje vrste koja se drznula razmišljati, povremeno i ponegdje, ali ipak razmišljati.

"... preeesjeeek tiiih skuuupooova biiiće jeeedaaan podskup koooji sadržiii ..."

Iza rešetaka tih, van fokusa je pa je mutnjikava slika, fasada je susjedne zgrade, otužne katnice koja je bolje dane imala u prošlom stoljeću (prošlo je u ovom slučaju devetnaesto, op.a.; jel to tako ide? J). Probijem pogledom otvoreni prozor pa sa rešetaka pustim ga, pogled, u maksimalno dopuštenu daljinu omeđenu tijelom pomenute građevine.

" ... passte sad, ovooo matematiiičko 'akooo i saaamo akooo' pisaćte sa dvaaa slova ka ..."

Pred tom ruinom, koju će desetak godina kasnije restauratori dovesti u stanje pogodno za poimanje nekadašnjeg izgleda ulica onima sa manje mašte, stup je. Od gusa izliven, kićen, visok. Na vrhu je lampa, fenjerolika lampa. Jedno je staklo na njoj napuknuto, crta je onako, na polapet, kao kad nož i vilicu na tanjuru ostaviš na polapet kad prestaješ jesti. Svi su komadi stakla na svojem mjestu, samo je ta crta znak nespretnosti dežurnog nažigača ili kuckanja kakvog kamička bez dovoljno prenešene snage iz neke zločeste dječje ručice.

" ... eeelementaaarne fuuunkcijeee imaaadu zaaadaću ..."

Noć mi se u pogledu spustila tako da kandelaber može pokazati svoju prvozamišljenu funkciju osvjetljavanja kružnog segmenta pokockane ulice prolazicima. I prolaznicama. Da sam htio zakomplicirati, pustio bih i kišu padati, no bilo mi žao tog prvotno srbobranskog đaka, a poslije i univerzitetskog studenta pod tom uličnom lampom koja više i nije tu preda mnom u utvrđenom dijelu grada već negdje vanprostorno i bezvremenski svugdje. Ali nisam. Jer, kad za petrolej nije para bilo, taj sigurno ni ambrele nije imao.

" ... deeeklaratiiivne reeečeeenice su ovaaaj puuuta istiniteee i jeeesu suuudoviii ..."

Nagnut je na stranu, ramenom oslonjen o gusani stup, nogu prekriženih dolje kod članaka, tako da mu vrhovi, obli polukružni vrhovi cipela dodiruju jedan drugi i vezice na cipelama vise prema fugama između kamenih kocaka. Hlače su na crtu popeglane, tamnosmeđe, onako da se ne vidi kad su dugo nošene jer druge ni n epostoje u ormanu. Rkla je samtana, tegetplava. Na laktovima rukavi izobličeni. Otkopčana je rkla jer ne može se preko veste zakopčati. Kosa, koje će pedesetak godina kasnije nedostatak biti nadomještan onim besmislenim sarmičastim prebacivanjem sa bokova od ušnih školjki pa na tjeme, valovita je poput maestralom pomaknute površine mora koje neće vidjeti do svoje tridesetišeste. Svijetla je i zalizana. Kosa.

" ... i sveee tooo iz oniiih tabliiica po Šleeemlihu i Majcenu ..."

U rukama, tankih dugih prstiju i noktiju, nježnim poput onih kakve pijanisti nose, omalena je knjižica svijetlozelenih tvrdih korica i sa pasent tamnozelenim platnom uvijenim pregibnim dijelom. Kut padanje svjetla dobro je odmjeren, tá nije džabe matematičar, i pada na otvorene stranice. Tablice, nizovi višeznamenkastih brojki. Logaritamske tablice.

" ... a saćemo još da ispiiitamo oneee koji su nešto naaaaučili ..."

Ugasim onu svjetlost uličnu. Maknem smjer pogleda sa onog prozora. Zatvorim kadar i okrenem se prema katedri i monotonom monologu koji je najavljivao prestanak. Monotonomonologije.

" ... ooone koji niiisu neeećemo, saaamo ćemo jediiinice da im podelimooo ..."

Naučio me. Malo matematike. Malo šaha. Mudrinski. Zvao se Mudrinski.

bolegr @ 05:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 6, 2008


„Moglo je i bez toga, jel da?“ smije se i on sam sebi, a kako i ne bi, bolje mu je neg da plače, to, da se smije skupa samnom.

„Ne znam ja“, govorim brišuć suze, pa hvatajuć trag vode što je iz čaše izbjeć uhvatila priliku onog trena kad je mene uhvatilo u smijeh a sad je eno, juri, proklizala među grudima, izvija se ko ona gipka polugola plesačica u kavezima fensi (ma, koga ja lažem) noćnih klubova.

S rukom u dekolteu, svojom u isto svojem, mislim si kako reko bi čovjek da kad je seks u pitanju nema potrebe laganju, pa ni preko neta. Pobogu, za kvalitetan seks ipak je potrebno zapravo se nać s partnericom, a sisata plavuša, bomba dugih nogu ispade ocvala poblajhana i izgubljena u prostoru i vremenu. I bez ogledala, očito. Ko tu koga laže?

„Očekivao si na netu u potrazi za čistim seksom nać.... Klaudiju Šlifer?“ ma ja bih bila suportivna, al ne mogu od smijeha, a nekad je i smijeh lijek, u ovom slučaju posebno. 

„A baš,“ provuče nelagodu rukom kroz gustu crnu kosu, pa pogledom prijeđe preko stola ko da negdje na tanjurićima ispod šalica stoji nastavak teksta kojim bi si olakšao „... ma ne znam šta sam mislio, a bila mi je stvarno napeta, mislio sam ako ta čini pola od onog što riječima može, reko moram probat, pa kud puklo...“

„Aaaaaa, puklo je itekako je puklo!“ prekinem ga još uvijek kroz smijeh skidajuć usputno štiklu pod stolom dok mi se istovremeno pred očima uprizori slika ruže u cvatu, od pupoljka do punog sjaja, one što u intermecu znaju puštat na teveu – život jedne ruže ukratko i te stvari, pa zatvorim oči od užitka što ga je umorno stopalo poslalo direktno u centar za postizanje nirvane.

„I to je to...“ čujem mazast ženski glas što se prevalio preko širokih ramena mog naočitog sajber ljubavnika pa ucurio u moje uho u potrazi za dijelom mozga kojem je stalo, otvorim oči samo jer znam da će prizor biti senzacionalan kao i obično, jer ona je rasna plavuša anđeoskog lica, dugih nogu, plavih laguna očiju i mačkastih pokreta. Ja bi je osobno kresnula samo zbog izrazito purgerske spike, inače - neodoljiva uglavnom svemu što diše.

„Nismo više zajedno, a briga me, benificije su ostale, uostalom on je civilizirano stvorenje, jel tak?“ nastavlja dok skida skupocjene krpice sa sebe, na stol baca ključeve preskupog automobila za svoje godine, iz Furle vadi dva mobitela, a ja sam već na par somova eura u zbrajanju benificija koje su nas danas samo na kavi počastile prisustvom.

„Kaje stara, niš ljubav, niš romantika, a? Puče i kotebe?“ smijem se, ovaj put iz čiste radosti – meni je stvarno drago da prestaje izlaziti ko eksponat frajeru dovoljno starom da mu njeni starci govore „Vi“. 

„Gleč, nije važno, zbilja, dolazi ljeto, vreme kad su veze postaju precijenjene...“ pogledam je ispod oka, kak uspije od mene skupit samo bedaste misli, nije mi jasno, „... bolje je ovak, ne?“.

Krišom skidam drugu šitklu, zatvorim oči momentalno, projektor u glavi pusti rolu s filmom bijelog pijeska Cabo Verde otočja, nevjerojatno plavog mora, ugodne topline i malih crnaca što trčkaraju plićakom, pa tiše uz uzdah protisnem kroz usne: „Eh, moji izgubljeni, kad vas je srce ostavilo...“

„Nemoj!“ trgne me zborno pjevanje, tek toliko da otvorim jedno oko i vidim dva dlana koreografski sasvim savršeno izbačena pred moje lice.

„Mi izgubljeni, a poslovna je žena peca po vlastitom dekolteu, bosih nogu, usred kafića. Eh, Svamiđi...“ mahne put mene sajber ljubavnik gledajuć u urotnički osmijeh moje super sponze.

Isključih se iz veselog čavrljanja, tek da se vratim na bijeli pijesak Cabo Verde otočja na nevjerojatno plavom moru, ugodnoj toplini i malim crncima što trčkaraju plićakom.

Izgubljeni...

Al ne puno.





moodswinger @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 5, 2008
Kromirana cijev, bešavni čelik, šav na čeliku jednostavno objasniti, to je tek oštrikana rukavica ili čarapa bez vidljivog kraja štrikokruga,, hladan poput bankarskog srca, pod kutem od devedeset spojen sa kraćim istovjetnim komadom nekim varom izbrušenim do nevidljivosti, ali ipak postojećim. S druge, završne strane, poklopljeno krugom od istog materijala, isti način spoja, ama baš sve isto, samo što je završetak nečega. Cijelo to, sad već kompleksno tijelo, sa dva vijka pričvršćeno na ovalnu ploču koja kompoziciju drži za jednu veću, druge, mekše vrste. Vrata, i brava na njima.

Povijasta, temperaturno nestabilna masa pod površinom skriva meku, paperjastu gustoću ispletenu od beskrajno puno vlati što u svim smjerovima pružaju pipke i tvore neku finu mrežu. Kao ona šećerna vata pastelna što se po sajmovima nutka djeci i iz džepa izvlači posljednji novčić namijenjen utazi kakve gladi i žeđi za nečim lijepim. Pokrov je, vanjska stijena, tvrd i čvrst, moglo bi se reći od neraskidivio utkanih končastih niti sačinjen. Otporan na povlačenja, guranja, trzanja, na smik i torziju, na vlak i tlak. Na sve mehaničke poticaje deformacije. Rukav.

Polutvrda, tamnocrna, ali ne ona krajnje crna koju je moguće dobiti samo u laboratorijskim uvjetima već blago posivjela, od dlačica kvadratno rezanih ploča uredskih tepiha, od prašine nastanjene u njegove pore unatoč usisavačkim protjerivanjima, od sile drugih mikroskopskih detalja poput nesavršenosti površine i pora na njoj nekada propusnicama dlačnih izdanaka nekog niže rangiranog živog bića. I sve to, taj ovoj, na istobojnoj umjetno stvorenoj masi koja je otpornija na trenje koje nastaje kretanjem kroz prostor i sudaranjem sa podlogama svih vrsta i tekstura. Đon.

Mljeveni je kamen pod velikim pritiskom sljubljen poput pirea kakvog bezdušno otvrdlog, jer samo bezdušno nešto može otrpjeti bez ogrebotine sve pokušaje ostavljanja traga. U kvadrate ispiljeno pa posloženo u jednoličan mozaik. Fuge  među tim pločama hladno su sive poput političarskih odijela, poput perja onih otuđenih gradskih letećih štakora zvanih nižim bićima, pticama iz društva golubova. Gres pločice.

Krene tako đon po pločici. Pruži se rukav sukladno pokretu ruke koja vrata bravom otvara. Povuče ruka krom i bravu cijelu. Otpusti ga u zamahu, na vrijeme i preda se đonu da odvede cijelu masu u drugi međuprostor. Zakači se krom za onu tkaninu. Masa je već dobila ubrzanje. Sila neka poveća. Probi krom tkainu. Ono paperje se pojavi na površini, provrilo kroz one istkane niti i buja kao duša van iz te naizgled površinske rane...

I bit će možda zakrpa kakva, neko spretno krpljenje, sprječavanje one duše da iscuri. No, taj rez, razrez, poderotina, krpljen ili kakvim šavom prikriven, osta zauvijek.

bolegr @ 06:50 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 4, 2008
Sjeveroistok Mediterana. More sunce ne guta već ga prepušta zapadnim obroncima. Bjelina, modrost, plavet i zelenilo. Cimet, rogači, kava. Agrumi. Naranče i limuni. Lijepe žene i lijepi muškarci. Antalya. Grad po mjeri čovjeka. Reklo bi se da bi ga mogao držati na dlanu baš kao Zagreb. Dana dlanu. U džepu. Samo da je kako mrežu isplesti... Al ima vremena. Glavno da je sada tu.

Soba je tamnoplavih zidova. Obojana po narudžbi kako neliječen ne bi smetnuo s uma zašto je ovdje i z akoga bi trebao brinuti. Na rubu staklenog stola zavibrira mobitel. Zoki je. Moraće s njim malo porazgovarati. Postaje spor.
- Ja sam brate...

Raščupan od nespavanja uzrokovanog svladavanjem briga uz malu pomoć svega dostupnoga ovdje u malom raju na kugli zemaljskoj, odgovara npadački, baš kao što bi trebali napadati svi oni konji u njegovoj ergoeli:
- Ej, buraz, u pičku materinu i ti i svi oni, oćemo li mi nađi šta novo dolje il da ti ja dižem frku? Sin mi nema niš posla u agenciji! Jesi li ti normalan?!
- Malo se strpi. Kaj si odma frku digo. Ne propada svijet. Ma jebeš svijet, ne propadamo mi!
- Nemoj ti meni prodavat te fore jeftine, to možeš novinarčićima slagat priče, ma ni njima nemaš šta reć ako ja ne kažem da može! Jasno?! Mene zanimaju rezultati, a ti znaš kako ja zbrajam rezultate.
- Dobro, dobro, smiri malo loptu.
- Opet ti glumiš flegmu? Jebo te, da mi je znat na koga si ti u familiji.
- Kaj me sad fitiljiš? Nikaj nisam napravil. Jesam ti pomogel trenera nabavit, a ti meni sad ovako...
- A jebo sam vas sve i igrače, i struku, i skupštinu, i savez, ...
- Oke, buraz, sam polako, sve bu vredu. Kaj bumo sa malim? Sa Krojfom dvajsprvog vijeka?
- Ne brini ti za nega. Ja sam malog već prodo, samo što on to ne zna. Ne zna mu ni ćaća. Al ko njih jebe, kapara je već u džepu.
- A zakaj ja to ne znam?

Nervoza ga već hvata i da mu nije mlađi brat već bi ga odavno poslao u pičku materinu i njega i njegove glupe ideje i pitanja:
- Zato, buraz, jer si ti mlađi brat i imaš radit što ti se kaže. I da se ne bi gdje po Maksimiru ili okolici izlajao! Jasno?
- Dobro, kaj si odma kreno dizat frku. Vidiš da nas ide. Pokrivač, Šildo,...
- Je, je. Pokrivač otišo po dobroj cijeni, al gola guzica ostala. Jebem ja tog u kockanje i u prezime. I u ženu. A dobro da smo se riješili i tog Šileta, ko zna bi li ga iko ikad kupio da nije mene. Ne znaš ti šta sam ja sve morao istrpit od tih Turaka.
- Jebeš i te Turke, sve moraju gledat, svaku dlaku na jajetu i dupetu.

Pomalo već umoran od oog bespotrebnog razgovora, u kupaonici, pred ogledalom popravljajući frizuru, ipak treba na doručak pred dečke izaći, završava razgovor:
- Ma neka, neka, nabijem ja njih sve što bi reko pokojni Spajo. Vidiš da smo umjesto jednog zaradili dva. E što volim da smo doveli trenera koji se zove Sold o ...

bolegr @ 10:12 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Paco. Kratko i eksplozivno. I uz to se ime, nadimak ustvari, uglavnom veže slika kakvog gitarističkog virtuoza ili nekog nogoloptačkog znalca. Opako to Paco.

No ovaj, naš, Paco nije glazbenogometački vudren.

Jedan dan, običan ljetni zagrebački pusti dan. Za šankom Boravka neobičan par pivopilaca. Uveseljava Simplicija umjesto da on njih. Ovdje je stvarno povremeno sve naopako. Mikrofonka je krupniji lik okrugle glave, nešto kao glavati Bebek iz mladih dana. Blass. Pored njega crnomanjast lik, markantno orlovskog izgleda i tamnije, mediteranski tamne, puti, a kose crne do probijanja tamnog plavila. Paco.

Habla Simplicio s njima uveliko, i uz to hablanje ulijeću i francuske rečenice, onako kao prilog glavnom jelu. Tu i tamo nešto mi zapne za uho, prepoznam, vidim da su regionalne šale na tapetu. Pred njima Guinness, zlokobno taman u ovaj ljetni sat, pjena je gusta kapučinasta, ma drži kovanicu bez greške.

Poslije, skoro svakodnevno, obojica su tu. Ispijaju po svoje dvije do tri politrene doze tamnog pivskog zlata, pomalo zahablaju sa nekim od gostiju, jer pomodno je znati nešto španjolskoga, ipak se vrti toliko broj meksičkih sapunica da bi bilo u najmanju ruku nefer prema televizijskim kućama i njihovom obrazovnom programu, a ponekad onaj manji izvadi žutu knjižicu, Langenscheidtov mini rječnik pa se može čuti i "do-bar-dan" ili "ka-ko-ste". Uostalom, blizu im je posla.

Blass je nepatvoreni špijun, "šef tehičke službe", ne baš džemsbondovskog izgleda, ali zanimljiv lik. Pametan i bezbrižan jer mu je posao u veleposlanstvu i tako samo kaver za snubljenje jedne Slovenke koju ćemo i upoznati, a koja će s njim i Kubu upoznati pa ga kući u Sloveniju dovesti.

Paco, trgovački savjetnik, mirniji je, ali uporniji kada su kontakti u pitanju. Zaljubljen u Zagreb toliko da je nagovorio i kćer da dođe na par mjeseci, a nagovoriti dijete u pubertetskoj dobi navesti na odlazak u neku vukojebinastu zemlju, ma kako lijepa bila, veliki je diplomatskotrgovački uspjeh. A Paco nije zaljubljen samo u Zagreb. Zaljubljen je i u jednu Zagrepčanku, bosanskohercegovačku, instruktoricu jezičnu, veli. A ja mislim kako je to sigurno dobra instruktorica jezika jer ljublj... govorenje je predivna stvar. A i vokabular porastao. Složene rečenice slaže da ih se ne bi postidio ni kakav samoprozvani jezični sveznadar.

Krenulo se u neki provatni mali posao. Sa izvozom, veli. Ali ne iz Španjolske. Izvoz iz Hrvatske. U Španjolsku.

Prorijedi se sretanje u Boravku, malo nas poslovi razvuku, prođe drugi mandat u veleposlanstvu i umjesto Guinnessa pije se Zlatorog (nema veze sa Blassovom Slovenkom već sa financijama, a i prilagodni na lakšu, lašku tekućinu), ali malo dalje, gore na Britancu, naročito nedjeljom uz špaliranje po staretinarskim štandovima. Dok prolazim s njim ocjenjujući svoje nepoznavanje dobrog dijela izložaka (izuzimamo tu one koji se nude pod bidermajer sa zaprešićkim žigom na poleđini i one nepromašivog stila i doba izrade) pa gledam kako se skuplja sve više onih koji bi samo prenosili stvari sa štanda na štand ali ne u funkciji manualaca već intelektualaca. Bože, svi bi u Lovejoyeve u zadnje vrijeme.

Ne viđam ga neko vrijeme. Posao. Sigurno je malo krenulo pa iziskuje dosta angažmana. Zaručnica. Ona zaslužuje još više angažmana. Uređenje kuće. Nužno je, a može biti ugodno zamaranje. Uređenje cijeloga života. Dosta je toga za obaviti.

Bježeći nekidan pred naglo zapadalom, ali ipak za ovo doba godine nehladnom kišom, usporim ušavši u domaću mi vežu. Na poklopcu Elektrinog ormara, požutjelom od vremenske transformacije boje, oglas je za neki plesni studio, obavijest o dolasku dimnjačara i jedan list crnim uokviren. Velikim slovima ispisano je Francisco pa prezime višeriječno, kitnjasto. Ispod dva datuma, jedan od prije oko pola stoljeća i jedan dan star, i još tekst kratak ko kratka bolest.

Netko je samo, za neupućene, pored imena rukom dopisao Paco.

bolegr @ 00:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 3, 2008
"Alo Aka" jednostavna je uvertira u telefonski razgovor. Glas se u ovih dvadesetinešto godina nije promijenio ni za dz, ono dz koje dočarava skoro nevidljiv koliko je mali, trag crnoga pod noktom, a s druge strane, potpomognuto mačetastim potezom podlaktice, taj dvoslovni znak označava jedan lovački kraj. Jednako mladalački je, odrješit sopran sa dvije crte alta kao podlogom, otud valjda i ona odlučnost. Pa dok slušam te dvije jednosložne riječi odlutam u neko doba optimizma i zanosa i sve nekako ugodno osjetiti tu ugodu nevinosti i neskrivenog i opravdanog optimizma.

Razvi se taj razgovor, onako poput kakve novelete, blago i sa željom nepovrijeđivanja i utopi se u sjećanja pa zagrija dušu i kao iz Aladinove lampe izmiliše duhovi.

Dvorište je katnice, one iz serije kućica u nizu. I nisu baš kućice. Lijepa je to kvadratura. Dolje je jedna soba (nekada bi u ušorenom tipu sela to nazivali prednjom sobom koja je uglavnom bila i gostinjska jer da ne dopru mirisi dvorišni blagouzgajivački do gostinjskih finih nozdrva), dnevni boravak spojen sa kuhinjom i blagovaonicom kroz koju se izlazi na dvorište, pravokutnik omeđen niskom, simboličnom ogradom prema susjedima i visokim zidom otpale žbuke na čelu dvorišta, ostatak neke pokojnoindistrijske građevine (šteta što toga vjerojatno više nema, jer takvi su prostori kao naručeni za niskobudžetna društvenokulturna zbivanja za koja mari tek manja skupina entuzijasta, uglavnom mladih neoparenih ljudi). U nižim međuciglenim porama posložene su sitne figurice kauboja, indijanaca, astronauta, vitezova i autića, sve akteri jedne male slobodnoshvaćajuće izvitoperene povijesti koju ispisuju sinapse malene glave susjedova sina.

Stube prema katu dijele uži dio hodnikova zida sa vratima iza kojih se smjestilo brdo keramike probavnotraktnohigijenske namjene, zahod bi rekli normalni ljudi. Gore su još dvije sobe i kupaonica sa kadom koja je bila sve samo ne funkcionalna. Ta katna tišina i hladovina istočne sobe, jer krošnjama drveća ulično zaklanja dotok i sekundarne svjetlosti, tjera na ljetnopopodnevno
spavanje svako imalo na nagovor spremno biće.

Terasa sa drvenim stolom metalnih nogu i stilom pripadajuće stolice prijelazna su faza od blagovaoničkog parketa do travnjaka koji baš i nije nešto, ali je dovoljno dobar da možeš za kasnovečernje zabave u kući bez roditeljskog nadzora, supijan zaleći kako bi razbistrio pogled prema zvijezdama i nenarušenog akutnog zdravlja zoru dočekati.

Damastni je stolnjak, tamnozelen, baš kako treba biti u kakvoj igračnici. Kratki rezovi dijaloški, "... Aka, da imaš polje duhana, šta bi s njim? ..." "... pretvorio bih ga u nešto drugo, korisno, a netoksično ..." u pauzama između dvije partije rummyja igrane okruglim Quantasovim reklamnim kartama, pa otpijanje nekog bezalkoholnog, ili tek sa natruhama alkohola u sebi, koktela, prekrcanog prirodnim sokovima voćki koje su nekima bile tek obilježje prisutnosti bolesti u kući, a mirisi koje su širile uokolo prizivale su sve vrste i podvrste zujećih letala.

I otkud mi sad baš ta kuća i kartanje? Baš taj dijalog?

Mail. Upravo pristigao mail. Sabđekt: "Help please!". Sender: Lyle. Hm. Otvaram poštu smjesta jer ne piše Lyle gluposti niti se bezveze javi, osim kad pozdrave šalje svoje i svoje najveće ljubavi, meni i mojima.

Aka,
I need your help please. Susan left home six days ago and has not been in touch with me since. I suspect she may have gone to Croatia. There are only three people that I know she would contact; you, your father and an old friend of hers in Zagreb. I only know her friend by his first name Vlado and do not have a phone number or address. Please call your father and let me know if she has contacted him.
I am very worried.
Regards,
Lyle

Uf! Opet Susan i njeni izleti bez obavijesti! I znam da ovo sad budi opominjuću rečenicu: "Jel vidiša kako je Lyleu, jel vidiš?!" sa onim prešućenim, ali podrazumijevajućim "Vidiš, meni tako što ne treba". I šta da čovjek na to doda kad već zna sve.

Pola dana kasnije zazvoni mi mobitel. Opet sam nešto čačkao po postavkama pa mi nepoznata glazba, uspavanka prije, pokušava dovući mozak u stanje da pošalje ruku podići komunikacijsku spravu i palcem dotaknuti ono "yes" kao potvrdu prihvaćanja komunikacije. Uspavanka je ipak uspjela na zadovoljstvo one druge strane komunikacijskog kanala (zašto li me uvijek riječ kanal podsjeća na one žabokrečinaste stajaćice omeđene prhkom zemljom osušenom ljetnim suncem pa kao da će se cijela srana zemlje survati u taj uski kanal i prekriti one sitne elene okruglaste listiće i popiti svu vodu žabama, odbačenim cipelama, prvopunjenjem ispražnjenim bocama, kutijama kreme za cipele, otvorenim i isluženim limenkama hrane...?)

Prije onog opisanog pokreta palcem, pogledam u zaslon: 051.... Broj nepoznat. Vrtim po glavi brojeve, urezane u pamćenje već nakon dva pozivanja, iz doba dok se brojeve utipkavalo i vrtilo, a ne samo iz memorije umjetne biralo, nabrajam si imena ljudi, vrtim slike, portrete, interijere i eksterijere vezane uz te brojeve, no niti jedan ni da bi bio sličan ovome, pa da pomislim da je neko susjedstvo ili što bi već čovjek mogao pomisliti, Ništa, Prošlo tih pola sekunde i desetak slika i stisnem ono "yes".

Sa druge strane žice (rudiment komunikacijeski nastao još za Bella, a nestao na nadogradnji Teslinih umotvorina) promukli je glas, kao da veza slaba povremeno puca i upravo po tom pucanju prepoznatljiv. Susan! U Rijeci je negdje? Opet Kastav? Puno pitanja koja su više retorička jer niti postavljanja glasnog neće biti.

- Čuj, Aka, ja sam, jor teta Susan. Kakou si? - nekako mi se ukaže portret, Bernie Ecclestone luks lajk, nije baš kompliment, ali je poprilično blizu istini.
- A je li? Lijepo da se javljate. Dobro sam, a vi? - odgovaram kao da je najnormalnije da se meni svako malo javi, a nismo se čuli ima otkako se za swift zanimala, ne Suzuki, već međunarodni transfer novca, radi brzine mogućnosti neke kupovine, a u glavi neizrečeno pitanje "otkud sad ti tamo?!"
- Pa ja sam ti uvijek dobro, moj ti, a i kome ću se ja javit ako tebi ne? Enivej, htila sam ti ić vit Lyle na vakejšn, ju nou, Rio, karnival i to. A on od posla ne može, ju nou, det hi hez a lot of raditi još prije pemzija. A kako on kudnt go vid mi, ja malo sama došla na ovaj naš karnival. U Rijeku ...


bolegr @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Posljedice su svakoga čina predvidive do određene granice. Zato se neke stvari jednostavno ne bi smjele događati. Biti bedast opasno je. A mi smo, punoljetni hrvatski građani, osvjedočeno bedasti.

Velika je bedastoća imati nogoloptača (prihvaćam sve ocjene ove moje generalizacije) u gradskoj skupštini.  Zašto?

Pa zato jer dok je još u Osijeku zabijao, Zagreb ga je cijenio. Zabijao je i u Dinamu, Zagreb ga je i volio i cijenio. Zabijao i u reprezentaciji, Zagreb ga cijenio. Zabijao po Španjolskama, Engleskama i Njemačkama, zabijao po cijelom svijetu, Zagreb ga cijenio.

Očito je trava jedina za njega bogomdana jer kad trave nema, onda ga uzme nešto, neka teška droga korijena, jer zabijajući u skupštini, autogol je zabio.

Ali tu nije kraj.

Jedan drugi Šuker, turopoljski bahatić koji je već ranije dokazao svoju stručnu nekompetenciju (ili bi se to moglo nazvati lošim pokušajem laganja) opet se proslavio.

Jer još je veća bedastoća imati ministra financija (kakva vlada takav i ministar, zar ne?) koji bedastoćom proziva očito ilegalnu prodaju suvenira sa zabranjenom ikonografijom i to u sklopu prodajnog mjesta javnog preduzeća u čijem nadzornom odboru sjedi.

Naročito kad znamo kojem jatu gusaka obojica pripadaju.


bolegr @ 07:49 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2008
"Drage Zagrepčanke i Zagrepčani, dame i gospodo, dragi prijatelji, danas sam stvarno sretan! I kao čovjek i kao gradonačelnik Zagreba! ..."


"... Vjerujem da će realizacija tih projekata promijeniti lice Zagreba, upravo onako kako biste to vi željeli, drage Zagrepčanke i Zagrepčani."



"Mi želimo da Zagreb u cjelini bude utvrda boljeg života. U svaki kutak grada mora kročiti odgovorna noga ljudi koji će idejom socijaldemokracije omogućiti bolji život svim građanima grada Zagreba i ravnomjerni razvitak na gospodarskom, obrazovnom, kulturnom, zdravstvenom planu. To je naš cilj i naša želja."


"Ni u jednom trenutku ne dvojim da ono što radimo nije u interesu Grada Zagreba i tako će biti."



sretan predugo gradonačelnik


(nedostajuće znake interpunkcije dodajte sami)

bolegr @ 07:47 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, veljača 1, 2008

Kasno je ljeto zavaljeno u pletenim stolicama oko kojih trče djeca i psi.

Gudači s druge strane trga odašilju nježne poruke što umiljavaju se
prijateljevanju šalica večernjih kava, 
opuštanju pivskih čaša, novina.

Žamor ljudi, okretanje pedala bicikala, dječja kolica, hometown.

STOP.

Briši sliku. 





"... Losing in your home town
Hell is the bell
that will not ring again
you will return one day
because of all the things that you see
when your eyes close..."

moodswinger @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Opet je noćna smjena. Ne ona rudarska od deset do šest već jednosatna što tek predskazuje pojavu Sunca što se opet vraća sa puta po Dalekog istoku. Voda za kavu je na grijanju (onom "zdravom" jer "nezdravog" grijanja on niti nema). Smećkasti (uvijek mu je ovo jednačanje po zvučnosti malo smećasto izgledalo), smeđ u tragovima, vanjski dio džezve nosi onu jednu boru preživljavanja grijanja vode do nestanka i nastavak grijanja skoro do usijanja. Bilo to. Davno. Ne ponavlja se.

Iz ladice, tek jedne od šest koliko ih ima u stanu (u životu ih je prekopreviše za pobrojati, samo se ponekad za koju uhvati, otvori je i iz nje iskoče sva čuda svijeta koji ga je pratio na ovom putu), izvadi knjigu. Tegetplave korice. Poput korica uvezanog znanstvenog rada spremnog za ocjenjivanje, a radi stjecanja novih kratičnoslovnih i kartonskih dokaza stupnja dovitljivosti. Samo, na naslovnici je bijelim slovima, rimska kapitela, utisnuto: Dnevnik. Ispod, sitnije: Zvjezdane staze, kapetanovi zapisi.

Otvori dnevnik. U stranice bjelokosne boje pogleda raskopčavajući nepostojeći gornji dio pidžame.

Dan prvi
... i osnovni zadatak je prepoznati nekoga u velikoj grupi ljudi jer to ipak može biti doživotna pratnja, a bolje bi to pratnja bilo formulirati kao suputništvo. Iako je krivotvoriteljima bliska lokacija, zrakoplovnička neka, bila dogovorena, sve se to, a radi malene dilatacije vremena premjestilo negdje bliže ljevičarima, a opet u centru ... inicijalni razgovor odvija se u duhu opipavanja bila, pulsa, damara ...


Kasnija opipavanja i ubrzvanja damara druge su prirode, no sada to uopće nije na vidiku, Nasmiješi se na pročitano jer mu film proleti kroz glavu, umalo onako kako to rijetko tko može u par rečenica. Smeđa čizma, pa sve ono gore koje neće opisati iz sebičnosti. Okrene stranicu i dočeka ga sljedeći

Dan osmi
Skoro kao prvi. I dalje nemam kišobrana. ... Prohladno je tako da umjesto prsluka nosi dugi pernati kaput, ušušurena u toplinu koju isijava i koja će obasjati Nikolićevu, Kazališni trg, Savsku, Kranjčevićevu, ma cijeli grad i okolicu. Sunce se može sakriti i to ne samo iza oblaka već nakloniti svjetlosti i toplini ovoj ...


Ovo mu probudi glad jer u nastavku se pominje neka konzumacija hrane romanskog podrijetla. Prođe oko polica sa knjigama i zaputi se prema hladnjaku. Za slobodu misli kao nadrgradnju temeljenu na bazi punog želuca pade bioaktivno jogurtasto piće sa okusom trešnje. Pogleda onu vodu. Provrila je. Zamuti kavu, kombinaciju gold i espresso polupripravaka pa se vrati dnevniku.

Dan stosedmi
Večer će biti u stilu Maljčika. Ne baš fabrička jutra već večer, ... tvornička zvona zamijenio je prekrasan nastup mlade luzitanke. Trajao nastup do iza ponoći tako da se na datumaru satnom sramežljivo pojavio mali dvoznamenkasti broj koji ponosno nosi sjećanje da je na isti taj rođena zvijezda radi čijih staza ovo sve i jeste zapisano. Nespretan zagrljaj iz sjedećeg položaja, jer je koncert sjedeći, ali dug, onako dišući zagrljaj, kad se zalijepiš za ono drugoi tako bi vječno... nastavak u zapisu sljedećeg dana...


Puls poskoči i ovdje pa srkne kavu, ne puls, on, a nespretan nije pa jezika opekao nije, i opet prevrne par stranica.

Dan stošezdessetosmi
... fun starts here, vitičasta doskočica proizvođača piva prati ovaj svemirski, a bolje ga nazvati pravim imenom: nekadmirninekadnemirni brod. Utorak je. Onaj koji prethodi srijedi (kao da ijedan to ne radi) i to onoj u kojoj će se navigatorici umalo razbistriti izlaz iz crvotočinastog područja drugog kvadranta....


Vidi da je neke dnevničke zapise bilježio kampanjski, po par u komadu. Zakači noktom malo poveći bunt stranica, prevrne ih kao iskusni progfesor fiike kad ispituje gradivo prozivajući kvazirandomično jer uvijek se stranice na istim mjestima, bitnim, otvaraju.

Dan dvjestapedesetosmi
...Kapetan sa navigatoricom na cjelodnevnoj ekspediciji po turopoljskom kvadrantu. Dioniz sam će uzmaći i divit se harmoniji, sinkronicitetu, sveukupnom skladu, definitivna potvrda da je misija posible...

Ovdje se na zadrža puno jer cijeli dan napamet zna pa malo brže prelista sve jer vremena je sve manje iako je svo uvijek na okupu.

Dan tristočetrdesetdrugi
... u odnosu na dan početka misije vidi se napredak. Iako je kružno kretanje. Iako je oscilacija u putanji dosta, i lutanja ponekad budu ekstremna do gubljenja članova, sve je ipak još uvijek živo i unatoč čudnim vizijama pojedinaca, brod plovi dobrim putem. Mliječnim. Al ne ko mliječnim zubima već prostranstvo je cjelokupno zauzeto tim putovanjem. Prostranstvo vječne beskonačnosti...

I pomalo je već jutro preuzelo štafetu dana petka prvog u veljači. Zatvara te zapise i posvećuje se kavi.



Ja se raspisao o tom kapetanu i navigatorici, a treba počet raditi. Zato ti viro-viticom i pahuljom petak ovaj čestitam kao da je dan stošezdesetosmi.

bolegr @ 08:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.