crta

Blog - veljača 2009
srijeda, veljača 25, 2009

autobiografija [grč. autós (sam, samo, vlastito) + grč. bios (život) + grč. grafő (pišem)] - vlastita biografija, opis vlastitog života, osobni životopis


autoportret [grč. autós (sam, samo, vlastito) + franc. portrait (slika, vjeran opis, živo ocrtavanje)] -zoran prikaz svoje ličnosti, kad slikar naslika sam sebe, sebevid (Cesarec)


hipokrizija [grč. hypókrisis (pretvaranje, licemjerstvo)] - čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugoga dok je kritičar i sam kriv za ono za što osuđuje drugoga, Hypókrit - u antičkoj Grčkoj termin za glumca odnosno osobu koja namjerno zavarava druge




bolegr @ 16:54 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, veljača 24, 2009





Šezdesettreće, na današnji dan, revni slušatelji radijskih signala iz Svemira, pulsar otkrili. Devetstoosamnaeste nadobudni Estonci nezavisnost proglasili. Tisućušestosedme Monteverdijev Orfej kao prva opera premijerno izveden. Davne 1582. Gregor XIII, papa, svijetu gregorijanski kalendar obznanio. A majka Ibn Battitu, da bi mogao preko stodvadeset tisuća kilometara po svijetu prijeći, 1304. rodila.

I još mnogo toga.

A sve to neusporedivo sa 2007. što u dvije riječi stane.

bolegr @ 08:24 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 23, 2009





I nemojte reći da niste znali.



bolegr @ 13:08 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Glas kao da je nasnimljen na ovu sliku, nije baš prizor koji bi htjela da joj je često u vidokrugu. Ali, on je ipak samo stanodavac kojeg bi trebala viđati nakratko jednom mjesečno i ništa više.

- Zdravo. Jesam. A Vi ste Todor? - otvorenih očiju, usta, odgovara zanemarujući sve što joj se maloprije motalo po glavi objašnjavajući si to i bilježeći negdje u podsvijesti to nepodlijeganju predrasudama. Nešto joj ne štima, osjeća neku intuitivnu odbojnost prema tom skoro neprimijetnom, ali ne i nevidljivom probijanju kolobara znoja na površinu lana. I pogled. Caklina tih svinjski sitnih očica koje kao da sadrži nešto oprečno pravokutno raspoređenim zidnim otvorima forme križa.
- Teodor, ahh, draga moja, Teodor. Ahh, neprikladno ime ovom, ahh, crvenom dobu prepunom Todora i, ahh, Todorića, ali tako su otac htjeli, ahh, a majka prihvatila. - ispravlja je uzdišući između riječi utjelovljenje vizualnog pretapanja dvaju lica, onih Jovana Ličine i Zdravka Tomca.

Treće lice množine, kako arhaično, hoh i nobliš, pomisli dok je spuštala ruku na njegovu pruženu. Čisti maniri bečkog dvora. A opet, odnekud joj zazvoni. Podigne pogled kako bi uhvatila crkveni toranj ili štogod slično što bi moglo izvorom biti, ali ništa, onaj se plavonog maleni stvor javlja iz potajice. Dva para kobasičastih prstiju prinesu njenu ruku otečenim usnama u gestu kistihanda na što je va povuče i ostavi zamišljenim par prozirnih očiju i dva nereda zuba boje odijela.
- Stan ima, ahh, predivan pogled na Medvednicu, ahh, a da je nema, za ljetnih, ahh, bi se dana vidjelo cijelo Zagorje, ahh, draga.

Da draga. Draga ti je kotkuće. Ako. Ni mama je tako ne zove, a on će.
- Nisam Vam ja nikaka draga. Ja sam za Vas možda Kosjenka i ništa više. - pomalo odrješito, ali ipak pristojno odbija eventualne insinuacije. Nek se zna. - A gdje je taj stan u Vrbanićevoj?
- Ha, ahh, pa, u Vrbanićevoj, tu odmah iza crkve. - mahne rukom prema Fischerovoj, jer tu se ima proći i doda kućni broj - Peti kat lijevo. Ahh, a jesi li donijela novce.
- Jesam. Rekli ste dvjestapedeset maraka mjesečno. plus jednomjesečni polog za osiguranje.
- A jesu li u, ahh, markama?
- Da.
- Nezgodno, ahh. Znaš, meni trebaju dinari, ahh. Grozno je kad je nedjelja i ništa ne radi. Možda bih mogao tu... - baci kimaj glavom prema onom tihom betonskom zdanju.
- Pa rekli ste marke.
- Znam dijete drago. To se tako, ahh, kaže. Meni trebaju dinari. No to nije problem. Evo ti, ahh, ključevi od stana - pruži joj svežanj od četiri ključa, dva elzeta, bit će od stana i haustora, jedan manji, valjda za poštu i neki starinski, možda od dvorišta ili kakve šupe, pomisli - a ti mi daj te marke da ih, ahh, razmijenim. Sreća da su svećenici, ahh, tu, oni dinara imaju, a za misije im marke, ahh, dobro dođu.

Ruka joj kao omađijana izvadi kuvertu, novu, kupila ju je u Mladosti na Kvatriću, pa ne može strane novce tek tako držati u novčaniku, da se ne izmiješaju, i pruži je prema ovom hodajućem mjehuru od ljudske kože.

Nevjerojatna lakoća kretanja, neki sloumoušn je izgleda uključen. Gleda ga kako ignorira ulicu ne provjeravajući eventualni dolazak automobila, u ovom slučaju ne školski lijevo-desno-lijevo kako su je u donjogradskoj školi učili već samo desno jer otamo, od Trga žrtava dolaze. Mora priznati kako ima nekog sklada u valjkastom kretanju tog napuhanog bež odijela: Desna vrata čiju mračnosti i težinu potencira kontraliht progutaše... Ma dobro, ključevi su tu. Krene Prema maloprije rečenoj adresi, no prešavši tu južnu polovinu ulice predomisli se i krene put teških, kako bi to desetljećima kasnije rekli, wenge vrata.

Uđe u prohladnu sjenu. Prekriži se, klecne i zašvenka pogledom po prostoru koji je umjesto buđenja povjerenja budio osjećaj strahopoštovanja. Da ih je imala dlačice na rukama bi joj se vjerojatno razbudile, napele, ustobočile. Na nogama također. Prije oltara, sa lijeve strane u skrivala su se vrata. Krene prema njima i osjeti svu akustičnost dovrane: koraci su odzvanjali da joj je u trenu došlo zastepati, no oduprije se tom za ovaj trenutak i prostor definitivno neprimjerenom porivu. Prošavši kroz vrata nađe se u uvjetno rečeno malenoj sobi iz koje su nova vrata vodila dalje. Otvorivši ih mogla je zakoračiti na suncem okupano dvorište koje je dijelom gledalo na Vrbanićevu.

Stajala je jedno vrijeme pred oronulom četverokatnicom gledajući bok crkve sa bočnom kubičnom izraslinom sa vratima. Ne zna. Možda je moglo biti pola vječnosti ili malo više, no pretpostavlja jer je prošlo tek frtalj sata. Shvatila je to odmah, samo si je pokušavala objasniti sebe. Teodor. Dar božji. Hm, kome?

Olakšana okrenula se na peti i krenula put Džamije dok joj se po nutrini glavice motala krnja prosta rečenica jer četiri ključa za petsto maraka i nije baš neka kupovina.

*   *   *

Bjelasa se ledena prašina po hladnu asfaltu kao pustinjski pijesak kojim se kakav lijeni ljetni lahor poigrava dok mimo pješačkog prijelaza gazim preko ulice spuštajuć se od Utješinovićeve, uvijek me vuče da je Đurinom proglasim, pa Rakovčeve dalje Heinzelovom, pored zatvorenih cvjećarnica i otvorene pivnice, Zvonimirovom, i pogleda uprtog u kamenobetonsko zdanje sa pet puta četiri križolikih otvora, put nekadašnjeg kina, sad društvenog doma, pa kući.

bolegr @ 08:06 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 20, 2009
Često u posljednje vrijeme, radnim danom poslom, a neradnim zadovoljstvom, prođem pored onog djelomice u mramor presvučenog betonskog zdanja svetišta Majke Božje Lurdske, tamo prekoputa pa malo ukoso od nekadašnjeg kina Mosor, koje kao da jednim okom prati tko se Makančevom šulja, a drugim iščekuje pješake slučajnike iz Heinzelove od sjevera, tamo od budvarske pivnice pa još od dalje što se i ne vidi, od onih cvjećarnica i od Rakovčeve. No vrijeme je uglavnom sumorno i prikladno zimski prohladno i baš u to doba mojih prolazaka koji se očito ne poklapaju sa misnim vremenima, nema nikoga tko bi zakoračio u taj božji hram osim pokoje crne halje što poput obojanog vjetra nestane za teškim vratima i kao da sa sobom odnese komadić vremena i okvir ostane isti, a slika se promijeni.

*  *  *

Stoji nijema sa srednjom dozom treme i gleda u vrhove prometnih znakova kako strše iz asfalta poput čačkalica sa zastavicama nabodenih u nareske poslagane po pladnju pripremljenom za subotnju sjedeljku. Spušteni rubnici, kameni i grbavi kao kocke rađene od drobljenog šećera, prate ispucali obli rub nogostupa ulice Proleterskih brigada.

Izdržala je godinu u domu. Bez roditeljske paske, majčinog titranja kao nad kuglom maslačka i očevog pretjerivanja u iskazivanju ljubavi koje počesto počinje sa "sine" i eskalira do Carrera autopiste, bez bakinog gledanja ispod oka i istovremenog suučesničkog namigivanja, ali nije to to, jer dijeliti sobu sa cimericom je jedno, ali kupaonicu dijeliti sa njih desetak... I konačno neka projekcija samostalnosti, tá vrijeme je, dvadeset joj je. A ovo će biti njen prvi stan.

Odmalena su je vrata na velikim zdanjima, kroz koja ulaze i izlaze nepregledne gomile ljudi, podsjećala na ulaz u mravinjak. Poslije se i Bunuel sa mravima uvukao u tu asocijaciju i pretvorio je u neku malo kompleksniju priču jednake dužine, ali sa više slika pa sve ispadne kao kakv ubrzani film, bljesak poput onog što vele da se pojavi kao neka inventura događaja pred smrt.

Bablje je ljeto, miholjsko, ili jednostavnije, rana topla jesen. Zašto miholjsko kad nisu sve bake Mihajle ili Mihovile, prisjeća se pitanja od prije nego što je noga u školu kročila. Sunce grije onako već poprilično s boka, gura izaslanike te svoje topline u prsa dok ga gleda kako se skriva u zakrivljenosti prostora i Zemljine površine, a ujedno još namiguje u lomu svjetla. Ranije je. Da je ne čeka. A i inače joj ta kašnjenja idu na živce. Ili dođi kad treba ili nemoj doći i basta. Pod cipelom joj primjerci sitnog kamena, odnekud donešeong dobro sasušene ilovače, pokoji opušak racvjetalog filtera boje duhana i mrva kruha ispala iz vrapčijeg kljuna zauzetog cijelom koricom.

Mora da je pobožan kad dogovara susret pred crkvom. Mogao je reći i pred kinom ili dućanom na ćošku. A možda i zato jer je tramvajska blizu pa da ne luta tražeć ga po pustim ulicama. Prepoznat će ga po svijetlom odijelu i crnoj tašnici u ruci. Da tašnica. Pederuša. Dobro da nije karanfil za reverom ili kišobran po ovoj suši. Osvrće se na zvuk kloparanja drvenog tramvaja više instinktivno, a ovaj iz utrobe bljuje prožvakane i neprovarene putnike koji izlaskom to prestaju biti i postaju pješaci. Par najlonskih vrećica, bijelih, jedan skajani bordo ceker sa crnim drškama koji nikako ne ide uz kaveni mantilić ispod kojeg vijori tirkizna svilena marama za koju bi odmah potpisala da ima mejd in čajna etiketu na šest centimetara od spoja dvaju rubova.

Kao niotkuda, poput neke neobjašnjive inkarnacije pred njom se ukaza laneno drap odijelo iksiksel veličine. Na velikoj globusolikoj glavi borsalino ispod kojeg proviruju prameni dugih sjedina i crni bakumbardi, zulufi, čizmice, poveliki i podosta, ma šta podosta, apsolutno u neskladu sa ukupnom pojavom. In medias res:

- Vi ste Kosjenka? - ...

*  *  *
bolegr @ 17:07 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 19, 2009
Nespretno iskazana ljubav može se činiti kao sebičnost, oblapornost, pohlepa.

Pretenzija na integritet, cjelovitost, neovisnost.

Nekada to pravzaprav i nije ljubav, no tko zna zašto je to dobro.





Jer ponekad i iz nakaradnih razloga i motiva netko može činiti dobro.


PS
Od 2:46 do 2:51 vidi se i predmet žudnje.
bolegr @ 14:02 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 18, 2009
Žvačući empirijske i racionalne elemente i pretačući ih i praveći gemišt, gledam one mjehuriće domišljaja kako isplivavaju na površinu i gube se u stapanju sa nepreglednim neuređenim prostranstvom kolektivne svijesti.

Pogled vršlja kao da traži uporište kako ne bi bauljao polumrakom. Polica. Poli ca. Polovica po lica. I knjiga. Neobična riječ, imenica što u sebi sadrži mogućnost pohrane mnogih drugih. I kako bi Matematičar u jezikoslovlje zašli našao, ovdje uokolo i kniga, i kniha, i knigwy. I könyv, könyü, pa dalje, istočnije, to kao desno, i dublje, kao ranije, možda sve do knik i kunukku.... eto sad, izgubio sam misao...

Pokušavam... pokušavam... ništa.

Princ Kađa i princeza Nađa. A4, tvrdi uvez, tvrd crtež, slova krupna kao grah, rimska kapitala. Nešto kao Times New Roman. I to šesnaestica. Hrabar vitez u limenu oklopu. A ona češka krtica? Imena joj se ne sjećam. Prava, ne špijunska. Ona koju danas animiranu Krtekom zovu, bit će da je muško. Jedna priča pregledana stotine puta, pročitana stotine puta.

Pa zabranjena knjiga. Jer je za osmaše. I nIkad pročitana. A što kad drugih više nema? Naslovna ilustracija uokvirena bojom kakaoa, izdavačka kuća Veselin Masleša. Kako li se ta zvala?

Ili ljetno gutanje slova. Kolika sam vrela prijepodneva proveo u polumračnoj stražnjoj sobi kuće ušorenog tipa sela ne odvajajući se od južnoameričkih pampasa i planina iz što ih u glavi projicirao njemački virtualni avanturist, ispijajući sok od rajčice do glavomantanja i zabrane i jednog i drugog radi pretjerivanja.

Malo kasnije neki silni i moćni Rusi i Francuzi. Glasno šetanje Vatikanskim podrumima Polarnoj Lisici u malenoj knjižari pod prozorima zgrade Batmenovih roditelja nedaleko Desatične ulice. Tvrdi tamnoplavi uvezi sa umetnutim drvom, zlatni naslovi na crvenoj podlozi, izdanje starije od mira. Četiri dijela velikog djela, Braća Karamazovi.

I mnoge druge.

Nabrajanje... puko besmisleno nabrajanje.

A tek glagol? Redom, knjižiti, uknjižiti, proknjižiti, preknjižiti, rasknjižiti...

I ova misao otišla... da se bar nađe sa onom prvom, da ne budu same...

U ovom prijelomnom trenutku utakmice trener me izvadio iz igre. Sad sjedim na klupi potrošen, i tek se prisjećajući u ovo gluho doba, koje je uistinu gluho samo u snu, ja besmisleno nabrajam.

bolegr @ 04:13 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 17, 2009





Kad me već toliki kladioničari posjećuju u posljednje vrijeme, evo sistem šest sigurnih tipova za dobru zaradu.

1. Tip XXI.
2. Tip 400.
3. Tip so.
4. Tip šefa.
5. Tip 96.
6. Tip top.

Ukupni koeficijent veći od manjeg.

Reklamacije ne uvažavam. Niti bih vam ih dao.

SFSN!

bolegr @ 11:37 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Operator: "Pizza Hut. Mogu li dobiti Vaš... "
Kupac: "Dobar dan! Htio bih naručiti klopu za van."
Operator: "Mogu li prvo dobiti Vaš OIB gospodine?"
Kupac: "Moj OIB, ah da, pričekajte malo, eh! Moj Osobni Identifikacijski Broj je 61020499981"
Operator: "Hvala Vam,  Gospodine MArko. Vidim da živite u Ulici jablana 13 i Vaš telefonski broj je 332 971. Vaš broj na poslu je 301 243 i Vaš broj mobitela je 095 301 2431. S kojeg broja zovete Gospodine? "
Kupac: "Huh? Kod kuće sam. Od kuda Vam samo sve te informacije?"
Operator: "Pa umreženi smo Gospodine."
Kupac: (začuđeno) "Oh, da, htio bih naručiti dvije velike slavonske pizze extra ljute..."
Operator: "Mislim da Vam to nije dobra ideja Gospodine."
Kupac: "Kako to mislite?"
Operator: "Gospodine, Vaši zdravstveni podaci upućuju na to da imate visok krvni tlak i iznimno visoku razinu kolesterola. Polica dopunskog zdravstvenog osiguranja ne pokriva i taj rizik..."
Kupac: "Pa što mi onda možete preporučiti?"
Operator: "Mogli biste probati našu bezmasnu soja-pizzu od soje. Siguran sam da će Vam se svidjeti."
Kupac: "Zašto to mislite?"
Operator: "Pa, prošli tjedan ste u knjižnici podigli knjigu "Gurmanska jela od soje". Zato sam Vam to predložio."
Kupac: "U redu, U redu. Dajte mi onda dvije jumbo soja-pizze. I koliko to košta?"
Operator: "To bi trebalo biti dosta za Vas, Vašu ženu i četvero djece. Sve skupa, zajedno sa troškovima dostave je 115,00 kn."
Kupac: "Dat ću Vam broj svoje kreditne kartice."
Operator: "Oprostite gospodine, ali bojim se da ćete to morati platiti gotovinom. Prekoračili ste dopušteni iznos po kreditnim karticama."
Kupac: "Skoknut ću do bankomata i donijeti novac prije nego Vaš dostavljač stigne do mene."
Operator: "Neće ni to ići gospodine! Imate prekoračenje i na tekućem računu."
Kupac: "Nema veze. Samo pošaljite pizze. Pripremit ću novac. Koliko Vam treba za dostavu?"
Operator: "Malo smo zatrpani u ovom trenutku. Oko 45 minuta.
Gospodine, ako Vam se žuri možete doći do nas ali bit će Vam nezgodno voziti pizze na motociklu."
Kupac: "Kako znate da vozim motocikl?"
Operator: "Ovdje stoji da kasnite s otplatom kredita za auto pa Vam ga je banka oduzela. Ali Vaš skuter je u potpunosti otplaćen pa sam samo pretpostavio da ćete voziti njega."
Kupac: "@#%/$@&?#!"
Operator: "Preporučio bih Vam da pazite što govorite Gospodine! Već imate dvije prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira 2002 i vikanja na policajca 2008."
Kupac: (Bez riječi)
Operator: "Želite li još nešto Gospodine?"
Kupac: "Ne ništa više. Ali, nemojte zaboraviti dvije gratis Coca Cole piše u Vašem oglasu!"
Operator: "Oprostite gospodine ali naš oglas ima klauzulu da ne smijemo nuditi besplatnu Colu dijabetičarima!"




bolegr @ 10:35 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, veljača 14, 2009
Niz ulicu idem, uvaljanu u temperaturne minuse da je i grumenje zemlje crnice pored trotoara problijedilo i vidim minijaturnu projekciju današnje kaspijske ili davnašnje panonske dehidrirajuće katastrofe, stisnutu u jedan obični trag ostao za nepropisno parkiranim vozilom na samo nominalno zelenoj površini. Ploha vode čudesnim putevima izmjene agregatnog stanja namreškana poput napuštene posteljine. Jednako hladna.

Zrak je nepokrean i prazan. Sitan se insekt duboko zavukao u podzemlje i kao svaka lukava beštija čeka toplije vrijeme. Aritmični prolazak plavih gusjenica drži mi pravac u krivulji kretanja. Svanut će. A možda i neće. Jer kad se sve dovoljno razvodni i pothladi, stat će. Jer to je i tako samo jedna od manifestacija posljedica kretnji.

Kelvin prvo asocira na Klajna, a Celzijus na Nives. I uvijek će populizam biti popularan, ako ništa drugo ono radi podrijetla. Jedino Tesla, unatoč širem nepoznavanju gustoće magnetskog toka, odolijeva roadsteru. Možda postoji tračak nade. No, tržnica je još mrtva. Usta grada su nijema i zatvorena, stisnutih usnica do inata.

Prašina popadala po svemu. Prijeti postati subjektom.

Zavrijediti. Zaslužiti. Neobične riječi sa opasnim posljedicama. Prije upotrebe dobro promućkati. A opet, pažljivo rukovati, ne tresti. Jer izaziva opasnost eksplozije. Čuvati na tamnom i hladnom mjestu.

Nema tu pameti.
bolegr @ 06:07 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, veljača 13, 2009



Znate vi dobro koji ste.

Eto. tako. A sad na pos'o.
 

bolegr @ 08:24 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 12, 2009
Opet je četvrtak i opet podne. Vjerojatno nogometni protivnici misle kako ću se truditi ne spominjati jučerašnji dan radi poraza uživo i televizijski prenošene prijateljske pobjede nad velesilom Europske unije. E tu su krivo mislili. Nisam izgubio inspiraciju. Izgubio sam samo utakmicu. I to jednu, i to ne sam već skupa sa cijelom ekipom, čak i sa onima što nisu došli. Mislim, šta sad, pa bilo je 4:3. Ne'š ti rezultata. I mi smo njih 7:6 pa nisu ni novine o tome pisale. U konačnici, sad je 10:10 u golovima, i 1:1 u pobjedama i porazima. Isti broj bodova. Da imamo internu ligu, bili bi oni drugi, a mi predzadnji, ili obrnuto, svejedno.

Ali, mora se proznati, bilo ih je više. Njih devet, a mi sami. Stvarno neravnopravna borba. I još su oni trčali, a mi nismo. MIslim, kako ćemo trčati kad nas muči gospodarskosportska recesija. I nemamo ni vladu. Imamo samo Vlahu. Koji se nekako sporo kretao jučer, k'o da je umjesto dvije točke antirecesijskog programa sastavio dvije pive prije nogometa. Nekako mu bježala lopta, ali nisu protivnički igrači. Za razliku od Gordana. On nije bježao, već može stajati. I to bez pive, još i zna s loptom, a zna i gdje je. No, šalu nastranu na stranu, naša ekipa ipak ima sreće. Ima i mačka. I to ne modnog već paradnog. Na golu. Pa nije bila katastrofa. Kad se ne zove Katastro.

Ovi iz protivničke ekipe, iako ih je bilo skoro k'o Rusa, bili su povremeno neprimijetni i to toliko neprimijetni da su se nekoliko puta ušuljali iza leđa našoj obrani pa smo zato primijetno spušili gol. Tu je najopasniji onaj novinar što ne piše, već samo prati ženski vaterpolo, a meni se čini da svih šest poklonika tog sporta gleda tekme radi mokrih dresova, to ću ga morat' pitati. E dakle, taj što trči, kako bi moja pokojna baba rekla k'o da ima propeler tamo dolje, to bi baba rekla "dolje", ja bih rekao u dupetu, ali neću jer sam pristojan. I ima njih još opasnih u toj ekipi, ali neki su opasni po svekoliku okolinu, za obje momčadi podjednako, vidiš meko primanje lopte, pa varka tijelom, onda lopta petom oko druge noge i mali for... Ma sve k'o na televiziji. Kad usporeno ponavljaju scene.

Meni od svih pozicija nekako najbolje leži, oćureć stoji, ona linijska. Stojiš sa strane gledaš kako se drugi trude i još im dobacuješ, uživiš se u ulogu stratega. K'o šah, samo što ne moraš ni figure micati, samo vičeš. Aj' dobro, ipak nije baš sve k'o u šahu, ne slušaju uvijek figure, više je to nalik životu, a i figure su nekako nepravilno podijeljene, kod protivnika obično topovi i konji, a kod nas lovci i kraljevi.

Sudac bi nam svakako dobro došao, ali ne onaj stigmatični Zlatko radi molitve ili dijeljenja svoje knjige koju je napisao rukom Dunje Ujević, bolje bi mu bilo da se ugledao na Don't Anđelka Kaćunka pa da mu je eventualno pisala Farenhajtica, već bi nama dobro došao pravi, nogometni sudac. A priča se po preduzeću da imamo i takvog, samo ga frka doći. Veli da je nekad mogao za dvanaest minuta preći skoro tri kilometra, a sad može trčati samo do semafora. Bezveze, k'o da bi mi trčati za njim do tamo.

PS
Naravno da lažem da ovo pišem danas u podne. Napisao ja to sinoć kad sam kući došao i pustio kupionu da me zavodi vlažnošću i toplinom, dok sam razmišljao o onom ženskom vaterpolu i zaključio, kad se zajedno nađu domaće riječi mokro, žensko i strana riječ sport, meni definitivno ipak draže sinkronizirano plivanje.

(objavljeno: Fikus, 12.02.2009)

bolegr @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 10, 2009
Nesvjesno, jer to tako jest, impulsi potjeraju butna i potkoljenična mišićja na stezanje i opuštanje u izmjeničnom ritmu. Čuje se šuštanje pregiba hlača sa unutarnje strane koljena i tiho trenje đonova o izlizan asfalt. Vučeš noge. Kao hodaš, a korake si odavno napravio. Možda nespretne, saplićuće, možda kratke i nesigurne. Možda nedovoljan broj.

Zapreka od metala i armiranog stakla, hladna poput nožnih prstiju što su se već ukočili u broj manjim, preraslim i dragim čizmama dok snijeg ravnaju u tvrdu podlogu za nekakve pionirske građevisnke pothvate. Šuti i čeka. Da oči ima, bile bi netrepćuće, sivoplave i nepomične. Gorneš ruku u lijevi džep i prepoznaš skup izomorfnih rješenja enigmi postavljenih na ključnim mjestima, povezanih zakrivljenom dužinom. Prebireš, odabireš ono pravo i spajajući zupce, kuglice i opruge pogurneš nožnim psrtima prepreku i kreneš se penjati, a kao da silaziš. Jer, gore ideš, a gore nikoga. Kud ćeš góre? I kud ćeš gôre.

Provjeriš udesno glavom okrećući tamnoću rupa na vratašcima poštanskog sandučića, vratiš je u prvobitni položaj shvativši zalodnost prethodnog pokreta i nastaviš ulijevo prema stubama nalik onima sa babilonske kule. Od kata do kata, od vrata do vrata, miješaju se korijeni. Biljaka u zemljanim posudama, odraza ljudi na slovima urešenim pravokutnim pločicama. Sa svih krajeva svijeta.

Pred tvojim vratima crn, tkanjem štrafast otirač. Na njemu trag koji si još jutros vidio. Od sinoć je tu. Opet onaj skup metalnih odgonetki što ključevima ih zovu. Jednakostraničan ovaj put biraš i nudiš ga bravi na gutanje. Okreneš jednom, drugi put, i još malo za zategnuti jezičac. Pogurneš vrata, s poda ti se javi šum kretanja zvuka kroz uzak otvor i zakorakneš unutra...

Prođeš do prozora, osloniš prste na staklo, a kao da cijela ruka prođe kroza nj, ispružiš je, zakreneš zglob, ponudiš dlan noći. Mirnoj i vatrenoj, tihoj, a pjevajućoj. Odbije te. Osvrneš se i vratiš u sada, a tu imaš što vidjeti. Nataložila se prašina. Posvuda. Po policama, po zvučnim kutijama, po stolu, knjigama. Po životu. Pređeš očima po naslovima na hrptima kao da prste u forhandu prospeš po klavijaturi. Povučeš crtu kažiprstom, staviš točku na vrh. Dodaš još jednu, pa krivulju, drugu. Tanka se crta pretvori u konturu čija je originalna jedinka, jača od drugog zakona termodinamike, čist postulat ljubavi, vrijedan kao sva zrna posvudašnje prašine i svega po čemu leži, i tu i posvuda, skroz do posljednjeg znanog restorana, pa duž ovog hodnika, sve do vrata.

Nesvjesno, jer to tako jest, vrata
ostavljaš otvorena. I sad šutiš. K'o mazga tvrdoglav. I čekaš. Jedino i jasno kucanje.

bolegr @ 00:33 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 9, 2009
Zimski je prijetvorno i zubato. Sunce. Udarilo pod kutem oštrim poput sječiva svjetlost u prevelikoj količini jediničnih mjerica pa zaslijepi kogkoga neopreznog kad zabaulja prostranstvima ovozemaljskim, stjeran osobnom tromošću do uranjanja stopalima pa i više u mrzlu površinu otapajuć je akumuliranom energijom i jednačeći se po zvučnosti i temperaturi.

Potmuli grgot udaljenog automobila zamijeni nepostojeću grmljavinu u dolasku, ptica se garava, u jatu zaputi prema skeletovlju golih jablana. Da je blizu, rijeka bi sigurno šućmurasto mutna izgledala i tekla i sobom sa obala kišama nabujalošću svojom skupljeno ugaslo granje nosila. Lavež pasa ograđenih na pokojnom stratištu napuštenih automobila ne uplaši nikoga. Sa radija dopiru jedino prosijani samoglasnici. Vijesti su, a ti isprekidani glasnici ništa novoga sobom ne nose.

U zakrpljenu džepu otežala crna prizmatična beživotna i bezvučna naprava podsjeća na neko drugo vrijeme, u drugom ključevi što se suvišnima ne čine već i jesu. Lutnja misli labirintična, potrgana. I skupi se toga. Skupi se i zbije za cijelu jednu crnu rupu stvoriti. Bez ostatka. Preteško za leđa jedna.

I baš kako Pjesnik kroz Glumčeva usta za rujan reče, meni unatoč ovom suncu kojeg sad već za jedno dva dana ima, prvi dio veljače upravo takav, sumoran sa malo crne i malo tamnozelene. Duša k'o u formalinu.

Za ovim svijetloplavim, danas nigdje naboranim plaštom prostranstvo je veličine da ti srce stane od nadimanja i udisanja. A ustvari, kako je - i šta će ti.

bolegr @ 13:35 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 5, 2009
http://i137.photobucket.com/albums/q206/leonnna/7251tx2.jpgKako nemam adekvatan odgovor na pitanje što dobro konzumirati u doba pauze za ručak, a po mislima mi se motaju neki naslovi filmova kao što je Silence of the Lambs, bilo koji dio, jer neki vole rebarca, neki od buta, a neki kotletiće, prisjetim se jučerašnjeg sportskog događaja nevelikog i nebitnog za čovječanstvo, ali svakako bitnog za oko tuceipol ljudi i skakutanje jednog primjerka četveronožnih sisavaca.


Ne pratim previše sportske vijesti, općenito, nisam neposrtski tip, ali nemam previše vremena i to je sigurno jedini pravi razlog zašto nigdje nisam mogao naći službeno novinsko izviješće ili reportažu sa sinoćnjeg derbija bijelih i plavih. Da ne bude zabune, nisu to oni bijeli i oni plavi radi kojih se pazi na registarske oznake na automobilima kako isti ne bi završili u onoj nepregledno velikoj slanoj vodi ili pak u kakvom urbanom bazenu koje građani metropole od milja zovu po ulicama u kojima su nastali, poput onog u Kupskoj, već je to sraz dviju manje eksponiranih ekipa i to u manje mogometnom da ne velim malonogometnom nadigravanju, a bipolarizacija na te navedene bijele i plave, koja je posljedica povećanja zanimanja za ovu igru naganjanja lopte, tek je prethodnica zaoštravanju virtualnih noževa koje će sukladno civilizacijskim tekovinama zamijeniti stvarni i biti zariveni duboko u samo tkivo termički obrađene mlade stoke sitnog zuba koja bi se trebala dogoditi na teret protivnika koji će se pokazati ne možda slabijim, ali svakako onim sa lošijim rezultatom.

U peridu zagrijavanja svekolikog gledateljstva, navijačkih nakupina i obožavateljica, a bogami i samih sudionika prvenstveno za postnogometne bakanalije, odigran je prvi susret prvokvartalnog nadmetanja. Prazne tribine i puna birtija iza gola bili su dodatni motiv objema momčadima, ali i svojevrsni uteg odgovornosti spram svih gore pobrojanih, ali i prešućenih, nesvjesnih suživotnih putnica koje će možda mjesecima srijedama u vrijeme prijenosa utakmica Lige prvaka ispaštati gledajući oznojenu polovicu kako ne misli na nju.

Eto, u takvom se okruženju odvijala utakmica plavih i bijelih koja je trajala skoro sat vremena čiste i manje čiste igre, ali u duhu fair playa. Taj sudar dviju nogometnih škola koje bi da su stvarne sigurno nosile imana kakvih epskih pjesnika, pokazao je svu surovost rekreacijskog sporta, od zaboravljanja vraćanja u obranu i izlaženja radi onemoćalosti i prepuštanja mjesta svježim rezervnim igračima, koji su istini za volju bili svježi prije bar desetak godina ako ne i više, pa do uspijevanja nemogućeg u vidu promašivanja praznog gola sa udaljenosti koju neću navesti iz razloga dobrog odgoja.

Rezultat, iako ne nebitan, bio je u drugom a možda i u trećem planu jer se igralo, kako bi u žargonu pravi elokventni pripadnici profesionalnih sportskih udruga rekli "samo za sljedeću loptu, za prvi sljedeći duel". Unatoć velikom zalaganju cjelokupne prve crte i cijele klupe, samoproglašena superiorna plavobojna lakonoga konjica nije uspjela na terenu pokazati zrelost i težinu koju su prezentirali masom i godištima rođenja pripadnici bijele ekipe. Iako se u momentima pa čak i u ključnim trenucima činilo kako će fizička sprema koja krasi plave biti dostatna za preokret, osim jednokratnog vodstva od 2:1, više naprosto nisu mogli tako da se rezultat kretao u granicama podnošljivih i neponižavajućih jedan do dva razlike za bijele. Statistički gledano, bijeli su ne samo postigli više golova, ako se ne varam konačni je rezultat bio 7:6, već su zabili i više golova uz manje trčanja, što je, budimo realni, više posljedica kondicijske nepripremljenosti i veće tromosti nego što bismo sami htjeli priznati. A kad se tek sjetim atmosfere odmah poslije izlaska sa terena... Oni skloni tješenju drugova iz protivničkih ekipa rado će podijeliti tugu sa poraženima priznajući im veći broj postignutih pogodaka, ali ako i samo ako bi se auotgolovi drugačije zbrajali.

Sad, premda će se naći netko tko će reći da je ovo subjektivno jednostrano gledanje na događaj, ja odgovorno mogu tvrditi kako je, unatoč tome što uopće nisam cijelo vrijeme bio u toj utakmici već sam i stajao uz aut-crtu, ovo čista istina. Zato sam i protivničku ekipu stavio samo u Cc.

Ili da citiram najpoznatijeg balkanskog špijuna, Iliju Čvorovića: "Ti bi da jedeš, ti bi da jebeš. A to košta."

Do sljedeće srijede, srdačan pozdrav i dobar tek!

(objavljeno: Fikus.hr, 05.02.2009)
bolegr @ 13:49 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 4, 2009
Калугин заснул и увидел сон, будто он сидит в кустах, а мимо кустов проходит милиционер.

Калугин проснулся, почесал рот и опять заснул, и опять увидел сон, будто он идет мимо кустов, а в кустах притаился и сидит милиционер.


Калугин проснулся, положил под голову газету, чтобы не мочить слюнями подушку, и опять заснул, и опять увидел сон, будто он сидит в кустах, а мимо кустов проходит милиционер.


Калугин проснулся, переменил газету, лег и заснул опять. Заснул и опять увидел сон, будто он идет мимо кустов, а в кустах сидит милиционер.


Тут Калугин проснулся и решил больше не спать, но моментально заснул и увидел сон, будто он сидит за милиционером, а мимо проходят кусты. Калугин закричал и заметался в кровати, но проснуться уже не мог.


Калугин спал четыре дня и четыре ночи подряд и на пятый день проснулся таким тощим, что сапоги пришлось подвязывать к ногам веревочкой, чтобы они не сваливались.


В булочной, где Калугин всегда покупал пшеничный хлеб, его не узнали и подсунули ему полуржаной. А санитарная комиссия, ходя по квартирам и увидя Калугина, нашла его антисанитарным и никуда не годным и приказала жакту выкинуть Калугина вместе с сором.


Калугина сложили пополам и выкинули его как сор.

(Даниил Иванович
Ювачев Хармс)


ili bi rekli ovako:

Kalugin je zaspao i usnio, kao, sjedi on u grmlju, a pored grmlja prolazi milicajac.

Kalugin se probudio, počešao usta i opet zaspao, i opet usnio, kao, ide on pored grmlja, a u grmlju se pritajio i sjedi milicajac.

Kalugin se probudio, stavio pod glavu novine, da ne zaslini jastuk, i opet je zaspao, i opet usnio, kao, sjedi on u grmlju, a pored grmlja prolazi milicajac.

Kalugin se probudio, promijenio novine, legao i opet zaspao. Zaspao je i opet usnio, kao, ide on pored grmlja, a u grmlju sjedi milicajac.

Ovdje se Kalugin probudio i odlučio više ne spavati, ali je momentalno zaspao i usnio, kao, sjedi on iza milicajca, a pored njih prolazi grmlje.

Kalugin vrisnu i uskomeša se na krevetu, ali više se nije mogao probuditi.

Kalugin je bez prestanka spavao četiri dana i četiri noći, a petog se dana probudio toliko smršavjeo, da je čizme za noge podvezivao vrpcama kako mu ne bi spadale.

U pekari, gdje je Kalugin uvijek kupovao pšenični kruh, nisu ga prepoznali i podvalili mu poluraženi. A sanitarna je komisija, idući po stanovima i ugledavši Kalugina, našla da je on nesanitaran i nepotreban, pa je naredila Stambenoj upravi da Kalugina izbaci - zajedno sa đubretom.

Kalugina su presavili na dva dijela i izbacili ga kao đubre.

U svakom slučaju, ta ništica, stvarno opasna brojka.
bolegr @ 12:29 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, veljača 3, 2009




Iz lošeg sna se barem možeš probudit...


bolegr @ 01:29 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 1, 2009
- Najbolje pristaje zilbergrau, znam. - reče nježno gladeći matbijelu plohu, osjećajući svaku poru nastalu usljed nesavršenosti površine, svirajući neku tihu melodiju po blago zaobljenim, a ipak oštrim rubovima.

Dan je svjetlošću probijao nanočestičnom prašinom prekrivene prozore. Najmanja je kazaljka poodavno u padajućoj putanji. Nedjelja u okruženju, a u meni neki čudan osjećaj, mala snaga.

- Vidiš, moram čuvati jagodice, kompozitiše materijali ih oštete i onda gubim osjećaj za površinu, za utore, za reljefe, starije ili mlađe za desetinku milimetra. A to si ne smijem dozvoliti jer onda ništa od arbajta. - kirurške rukavice koje navlači za mrvu su mu prekratke jer prsti su mu dugi i tanki, neki bi, koji predrasudama robuju, rekli kao u virtuoza za klavirom ili pred dotad nikad prije otvorenim sefom.

Slušam ga. Uglavnom kimam glavom jer pitanja vidi u mojim očima i objašnjava kako mu ne smeta promatrač i kako je naviknuo na kontrole. Govorim mu kako ga ne kontroliram jer da ne znam da je majstor sa velikom M, ne bih mu dao prići blizu ovome. Prihvaća to kao kompliment jer, kako reče, zna tko mu to govori.

- Vidiš ovu oštećenu podlogu? - pita bez čekanja odgovora i bez gledanja ume jer zna da pratim što radi - to je osnova i tu se rađa ausvinkl. Ako ga tu onemogućim, sve će biti ravno poput vode. - dodaje, a meni se ukaže čaša, konusna, sa koncentričnim prstenovima u nju upisanim tako da libelu glumiti može kada ove nema, i ta voda kako miruje i ljubi rub stakla, ali ne iz ljubavi već po zakonu, onom o površinskoj napetosti.

- Znaš, kad jedared prođeš gefenjis, alt, onda vidiš stvari malo drugačije. Leben ist gut i libe ist šen. I treba uživati u svakom danu kakav god da je. - progovara doktor Nele, doktor za keramiku, a ja kad kažem keramika, prvo vidim ono uporabno posuđe što tisućljećima stoji na rubu između zanata i umjetnosti, onda prijeđem jezikom po usnoj šuljini, zaustavim se malo više lijevo gore pa kao da začujem profesionalno dijagnostički uvjerljiv "keramika je zakon" ženski glas, a tek na kraju vizualiziram pločice po kuhinjskim zidovima.

- I stvarno, vajsdu, zilbergrau ovdje najbolje paše. - izgovara rečenicu kao zaključnu za razgovor dok gladi rukama rubove pločica jer za njega je fuga čista harmonična repeticija žlijebova.

I ja znam, osjećam, kako je ova zilbergrau danas najvrijednija. U centru, i na periferiji. Oko pločica, i oko vrata. U svemu.

bolegr @ 23:35 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare




Danas mi cijeli dan ne radi ni photoshop.

bolegr @ 16:54 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Kad zabilježi uho šum i pretvara se da ga razumije, prepoznaje, a onda shvati grešku, potpuni raspad sustava, totalnu zabludu, jebeno je nezgodan trenutak.

Umjesto žubora poodraslog i ulijenjelog potoka što se u rječicu pretvorio kao kad dijete odjednom, rekli bi preko noći odraste, mrzlog da ti članci u nj uronjeni otrnu u roku odmah, kako se pod plaštom izmaglice vuče lijeno i pomalo čak monotono, i sve to uhu prenosi upakirano u malo zelene, crne i smeđe, nabaci osunčano nebo što titra nad glavom, a ustvari titra onaj list kroz koji probija svjetlost odozgo, začuješ i disanje, mirno, spokojno, zadovoljno, sa ponekim trzajem kao da sinapse stvore dobar podražaj za drhtaj cijelog tijela što se komprimira u u osmijeh zategnute usnice, i odvedete negdje drugdje, daleko, a tu da bi i ovlaš pruženom rukom mogao obgrliti i osjetiti ono nadimanje torza što život u svojem najljepšem izdanju pokazuje svijetu, do uha dopire zvuk fluida iz cijevi što curi, moćno, potmulo, bez mirisa, prijeteće.

Neron nije zapalio Rim. Student nije zapalio žito. Nisam ni ja. Iako smo u prolazu.

bolegr @ 01:12 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.