crta

Blog - ožujak 2007
subota, ožujak 31, 2007

Još jučer ujutro mi se odnekud pojavila melodija koja prati znakovite riječi. Kad malo razmislim (a i to se zna dogoditi), vjerojatno me nedostatak kišobrana asocirao na istu. Možda sam u pravu, a ne bih htio biti, no nekako u ova četiri stiha romske jadikovke stane jedan cijeli život:

ja sam žika kišobranac
na leđa mi težak ranac
sve popravljam hvala bogu
samo život svoj ne mogu





A danas? Cijelo mi današnje jutro nekako naopako. Noge mi na uzglavlju odmaraju. Naočale nisam slomio po tko zna koji put. Trebalo bi raditi, a meni se ne da. No kako je dobrotvorni rad u pitanju, ne mogu to zanemariti. Odlazim na tržnicu ne bih li probrao materijale za poslijepodnevne kuhinjskolaboratorijske egzibicije (nisu uvijek neuspješne). A tržnica prepuna. Gužva na svakom koraku. Nisi ti cinik, veli jučer M, dok se D čudi takvoj izravnosti i komplimentiranju, ti si mizantrop, apsolutni. Ali neću sad o tom trijalogu. Umjesto toga podsjećam na Daniila Ivanoviča Juvačova (onog kojeg od milja i Harmsom zovu) jednim komadićkom koji mi pade na um dok sam se vraćao doma vukući pun ceker i vrećice. 

Jedna je starica bila radoznala, nagnula se kroz prozor, pala i razbila se. Kroz prozor je provirila druga starica i počela gledati u onu koja se razbila, ali zbog je pretjerane radoznalosti i ona pala kroz prozor i razbila se. Potom je kroz prozor pala treća starica, potom  četvrta, pa peta.
Kada je pala i šesta starica, meni je dosadilo gledati ih pa sam otišao na Maljcevsku tržnicu gdje su, priča se, nekom slijepcu darivali pleteni šal.


bolegr @ 09:07 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, ožujak 30, 2007
Ja danas čestitku za petak dobio! A ti?
bolegr @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
 
 

petak ...
bolegr @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 29, 2007
Rano je proljeće kao rana jesen. Kao danas uostalom. Dogovaraju se već danima kako će do Graza, sjeverozapadne odskočne daske prema civilizaciji kršćanskopostpotrošačkog sustava vrijednosti. Hrvoje otkazuje ovaj tjedan, Marko sljedeći, a Iva i Maja čekaju uporno poput terijera koji znaju da će plijen kad-tad iz jazbine morati, na zrak, po hranu, iz znatiželje, ma kao da je važno sve to objašnjavati kad se Majka Priroda već pobrinula da sve legne na svoje mjesto i da svačiji preživjeli trbuh bude adekvatno popunjen potrebnim materijalom o kojem ćemo dalje možda sutra, a možda i nikad. I sada je konačno svanuo taj dan. Nekome odlučujući, a nekome tek usputna stanica na putu prema konačnome. I stvarno je svejedno što donosi to Sutra kad ni ono Jučer nije lakoprovarljivo bez mučnine u želucu, grčeva, podražaja na povrat unešenog na svjetlo dana. Iva i Mia moraju, ne, MORAJU do Graza. Ostaviti marke i šilinge (nap.a.: vrijeme događanja je prošlo svršeno i to otprilike prije jedno dvadesetak godina). Marko je tu jer je spona. Ona transportna. Vozi i vozit će do Graza i natrag, vozit će još puno puta u životu. U svim smjerovima i po različitim putovima. Hrvoje je, pak ovdje samo jer je četvrto mjesto slobodno, a bit će dobrodošla još jedna glava ako bude trebalo ukupni iznos kupljenoga dijeliti na suputnike kako bi izbjegli plaćanje carine.

- Samo da nas ne ostavi negdje po Sloveniji - govori Marko Hrvoju misleći na kadeta u vidno lošem stanju i misli da je dobro što ih je četvero, ako treba i pogurati neće škoditi da ih ima.

- Nemam namjeru trošiti po Austrijama, idemo negdje nešto pojesti, a kupit ću nešto samo ako bude koštalo sto jebenih šilinga. Ne dam više ni za šta - opravdava Hrvoje svoj pristanak na popunjavanje slobodnog mjesta u autu.

Ovdje bi sad trebali stajati i kratki uvodni monolozi Mie i Ive, ali kako njih dvije nikako ne spadaju u one koji nešto mogu koncizno izreći, sve bi trajalo barem kojih petnaestak minuta i nekoliko kartica teksta, a meni se to ne da. Dakle, summa summarum, njih dvije idu u Graz potrošiti nekoliko desetaka puta više od iznosa koji je Hrvoje pomenuo. Cipele, veste, majice, košulje (jel se to zove bluza kada su žene u pitanju? i u čemu je razlika? zašto i ženske hlače nemaju drugi naziv?). Sve ono što će godinama kasnije moći kupovati po Londonima, Milanima, Rimovima, Parizima,... kad "narastu".

Put prema Grazu je, bez obzira na Markovo skeptično gunđanje u bradu koje je eventualno još mogao čuti Hrvoje da je obraćao pažnju na to umjesto na Ivu, prošao bez ikakvih problema. Nijemac je to ipak radio. Tog kadeta. Po dolasku razdvojili su se ne po spolnom ključu već po interesnim sferama. Mia i Iva znaju putanje koje moraju proći (poveća kilometraža, skoro pa jednaka onoj koju nekidan u objašnjavanju fenomena šopingiranja pomenu draga mi jedna osoba) i kreću nezaustavljivo u nove borbe protiv očuvanja financijskih konstrukcija. Marko i Hrvoje pak u svojem neorganiziranom sustavu trošenja slobodnog vremena odlaze u besciljne šetnje suncem okupanim Grazom. Prvi bi pogledao možda gitare, radi cijena jer bi htio provjeriti vrijednost svojeg akustičnog Martina, a drugi je odlučio da izdvoji onih pomenutih sto šilinga samo da pokaže da i on zna kupovati i to za malo para. O Miinom i Ivinom vremenu potrošenom zajedno sa šilinzima kojih se količina mjerila u tisućama ne mogu puno jer mi je i ovo ispričao jedan od muških protagonista, pa ću se na tome i zadržati.

Popivši dvije kave shvatili su da im je bolje prijeći na neke hladnije tekućine jer kava nije napitak čijom bi se kvalitetom austrijanci baš mogli pohvaliti. Možda je od kave, a možda i od kakve drge tekućine, no ovoj dvojici se pričinilo da su svi dućani u gradu u kojem tramvaj broj 6 također vozi od kolodvora do glavnog gradskog trga - isti. Hrvoje konačno u jednom od silnih šarenih izloga ugleda veliki natpis:

Hose 100 Sch
Jacke 100 Sch

To ga je inspiriralo da pokrene realizaciju projekta "pokažimo ženama kako se šopingira". Ulazi dobro ugrijani dvojac kroz staklena vrata sa metalnim okvirom. Nije nešto ekskluzivno, ali tko te pita. Sto je šilinga ipak primamljiva cijena. Hrvoje ulazi prvi i odmah se baca na posao. Pregledava stalak sa na vješalicama uredno posloženim hlačama. Dobri materijali, sve poznate neke marke. Boss. Armani. Tu i tamo nešto bez veze, ali uglavnom fina roba. Ma kakvih sto, kad su ovakve cijene potrošit će i više. Sto po komadu, pa toga nema u Zagrebu. A i jakne nisu loše. Slaže u naramak već količinu na kojoj bi mu svaka šopingoličarka pozavidjela. Pokazat će onima dvjema kako se pametno kupuje. A sve za malo novaca. Šumi u glavi. Cakle se oči. Definitivno ga je uhvatilo nešto što bi se moglo nazvati nekim medicinskim izrazom (a vjerojatno i postoji, molim nekoga iz struke da dopiše). Tek kroz neku zvučnu maglu do centra za sluh dopire neki glas. Markov. A i osjeti neko povlačenje za ruku. Osvrće se i vidi Marka kako se cereka dok ga vuče za rukav. Trpeći pogled germanskog strogog i urednog gena kroz oko jedne brinetaste blondine u šezdesetim godinama odjevene, a i života, sluša Markov glas razuma:

- Čuj Hrvoje, stavljaj to natrag na vješalice. Nije ovo dućan, mi smo u kemijskoj čistionici.

bolegr @ 07:01 |Isključeno | Komentari: 22 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 28, 2007



bolegr @ 08:35 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 27, 2007

Ma zamisli ti njega, molim te lijepo! On meni, zamisli, meni prodaje old trik i još je veri drzak bio! Taj drajver autobusa.

Enivej, vozim se prema Rijeci, znaš, pa ću onda u Opatiju, malo voking i bas mi ne stane na stejšn! Pa gdje toga ima, moj Aka?! I što ću, čekam drugi autobus. A ona vrućina, ju nou kako je vruće ovdje u Rvackoj, sva sam vet bila, a na stejšn sam mogla jedino sjesti na neku prljavu klupu. Pa rađe bih na oonaj asfalt sjela. Tamo je manje vajrusiz i bakterija.

I dođe ti drugi autobus i ja uđem u njega. Jedva sam izdržala to petnaest minits in bas.. A što smrde ljudi, moj Aka, pa tu se niko ne pere. A drajver otvorio prozor, košulja raskopčana. Ispao mu ogromni trbuh. Nezdravo se vi ovdje hranite u Rvacka. Samo masno i meso. Vedžetabls treba jest. I riba. To je zdravo. A kako se ti hrâniš? To je samting strašno. Kad to vidim, dođe mi da se vratim opet u Kanadu. A ju nou koliko sam ovo čekala da u moju Rvacku mogu doć slobodno.

I ja tiket hoću kupit, a driver, zamisli moj Aka, on meni da nema sitnih novaca za vratit mi. Pa da onda mi neće ni naplatit. Taj ti čevjek sigurno nije normalan. Pa upropastit ćete svoju kompani, kažem mu ja, vi morate uvijek sitni novac imati za kusur. Ako nas putnike budete vizili ovako for fri, kompanija će propasti, vi ćete bez posla ostati. A to nije dobro za vas ni za Rvacka. Jer ćemo morati mi drugi davati novac kad vi postanete problem. Socijalni slučaj. I kažem mu još da kako mora pazit na ishranu jer će bolestan opet biti na svoju štetu i sviju drugih koji rade, i svoja femili. A prozor. Pa da ga onako znojnog, vet, vjetar ispuše, može mu bit hartbrejk i svi možemo poinut u tom autobusu. A, ju nou da ja sve to za dobro govorim, ništa loše. I onaj ti drajver meni odgovori da ja šutim jer sam stara baba koja se vozi besplatno i da nemam ja šta tu njemu pričat.

Eto, moj Aka, enivej, ja sam još tu, ali ne znam kolko ću ovako moć.




bolegr @ 00:50 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 26, 2007

Pao snijeg u Sarajevu. Sluša Mujo jutarnje vijesti na radiju:
”Mole se građani da danas parkiraju aute na strani ulice sa neparnim brojevima da se može očistiti barem snijeg sa druge strane ulice.”
I Mujo preparkira auto.
Sutra padne jos veći snijeg. I opet Mujo ujutro sluša radio:
”Mole se građani da danas parkiraju aute na strani ulice sa parnim brojevima da se moze očistiti  snijeg sa druge strane ulice.”
I Mujo preparkira auto.
Treći dan napada ponovno snijeg. Sluša Mujo vijesti na radiju:
”Mole se građani da danas parkiraju aute na .. “  i  nestane struje.
Sav zabrinut Mujo se pita što sada, gdje da parkira auto i sam sebi će: ma ko ih jebe, danas ću ga ostavit u garaži.





EDIT/UPDATE: komentari nastali do 16:00 smatraju se nevažećim i radi toga što su izvan konkurencije za najkvalitetniji komentar godine - brisani su. Pravo na žalbu samo uz predočenje članske iskaznice.

 

bolegr @ 17:07 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Ponedjeljak je uglavnom dan koji mi je šesti po redu u životu. Da mi je Japan na trećem mjestu, kao svakom Muji, ponedjaljak bi mi i sedmi bio (i onda se ne bi kvalificirao na pekinšku pat... olimpijadu). Jedini dan koji manje volim jest nedjelja. Čak ni osmišljanje prijepodnevnih obveznih tržničenja (od U3na pa sve do Britanca) nedjelju  ne može pomaknuti na bolju poziciju. Ali, ja i tako nisam htio pisati o nedjelji. Tema i misao vodilja jest ponedjeljak.

Ranojutarnje buđenje uvijek je urtikatično, otečeno, kao da sam dan prije (opet je pominjem, te turobne nedjelje ma kako sunčana bila). Kava za koju se voda malo duže kuha (uključiti! obavezno uključiti štednjak, otprilike kao i onu sivu tvar kojom kao razmišljam). Kroz to vrijeme po stanu skupljam sjećanja na protekli vikend. Tu naravno na prvom mejstu jest subota provedena u miru i ugodi. Od jutra do mraka (buđenje, juro, kiša, sunce, dan, mrak,... zareze čitati prema afinitetima). Onda, dalje, uz brijanje ide prisjećanje na cijeli protekli radni tjedan, izvlačenje značajnih detalja na površinu, pokušaji odgonetanja razloga postojanja istih ... i kraj. Kraj jer brijanje moje ipak ne traje dugo. Nemam izraženo jaku bradu, a ni dlaku na istoj. Sve od brijanja može se svesti na nekoliko vještih poteza britvom. A i događaji porteklog radnog dijela tjedna ne kako stanu u to malo vremena.

Doručak poreskačem ponedjeljkom jer sam već nervozan radi nedostatka vremena za pročitati vijesti u miru, i jer već žurim na posao, tramvajem, autom, kako god. Kratka šetnja do ulaza u
Gilliamov Brazil i dan se može nastaviti tek u poslijepodnevnim satima. U međuvremenu Archibald Tuttle se bori sa svim silama nula i jedinica. Sve što se moglo dogoditi neplanski na poslu tijekom vikenda, naravno da se dogodilo. Sve po pravilu i zakonu nazvaom po onom slučajnom inteligentnom biću koje se šetalo oko hrpe znanstvenika koji nisu mogli razjasniti uzroke i povode određenim događajima. Uspijeva mu, a ponekad i ne baš od prve, pokrpati sve nastale rupetine u cijevima kroz koje one iste nule i jedinice kolaju poput kakve tekućine života arterijom. Traje ta neprestalna bitka satima dok Sunce i sva druga vidljiva i dovoljno bliska nebeska tijela (npr. Mjesec, što nije moćan? jeste, samo potvrđujem) oplahuju (h, ne k) atmosferu. Poslijepodnevna jurnjava u smjeru doma trebala bi mi dati dodatnu energiju za završetak dana (nešto poput punjenja automobilskog akumupatora za vrijeme vožnje). Čeka me još pokušaj eskiviranja polica lokalnog samoposluživanja i odmor pred nadljudske napore naganjanja lopte po parketu do iznemoglosti mene, moćnog Titana koji se par godina nije fizički zamarao osim radi hodanja i povremene ugode. Povratak domu i neuspjeli pokušaj zaspivanja zatvara ovaj ružni dan. Poslijeponoćno bdijenje oraspoložuje me dok se adrenalin spušta, smiruje, utihnjuje, nestaje.

I što sad lijepo u tom danu može biti?
bolegr @ 11:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 25, 2007
Čuj, Aka, obećao si mi Divu, a ja je još nemam u rukama. I pošalji onaj devedešrink kako smo se dogovorili. Onaj mail otprije nadam se da si shvatio. Moja kćer se dopisuje sa svojom simpatijom i usput plaši djecu okolo mojom okrutnošću prema životinjama. I sam znaš da od kućnih ljubimaca imamo samo muhe i pauke. Bemti pubertet. tko će to izdražat?!

Pozdrav
Goran

bolegr @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

Dragi Aka,
javljam ti se ovako rano jer cijelu noc nisam spavala. Cijelo vrijeme mislim na tebe.
Nikako ne mogu zaboraviti nas jucerasnji susret. Jos uvijek se smijem vicevima koje si mi ispricao.
Kad sam danas to ispricala mami i tati, mama je od smijeha u kavu tati stavila sol. Jako ljepo sto si mi dao adresu da ti se mogu javiti. Do sad sam uvijek od tetka policajca morala traziti adrese decki koji su mi se svidjali. To ga jako ljuti.
Tati se posebno svidjelo kad sam mu ispricala kako smo jucer mijenjali naocale. To je i meni bilo jako smjesno. Posebno mi se svidjelo kad si mi pricao sto sve moze tvoj novi sat! Mama je rekla da ce i meni za slijedeci rodjendan kupiti isti. Bilo bi super kad bi zajedno vratili kazaljke na ljetno vrijeme!
Ne znam sta radis danas, ali mama je predlozila da idemo zajeno posjetiti bakin grob. To bi ju jako razveselilo.
I nas pas Sarko je danas dobre volje. Konacno mi nije aparatic za zube ukrao iz case. To mi svaki dan radi i ja ga onda moram tuci po guzi i na dva dana zatvorit u podrum. Tata kaze da mu to jedino pomaze!
Eto tako. Ne znam sto bi ti jos napisala. Jedva cekam da se ponovo vidimo. Saljem ti puno pusa!!!
Tvoja Goga




Tamo negdje u listopadu navedoh kako žene i "žene" oko sebe dijelim na Željke (kolektivni naziv za dame long-play-tridesetih koje su mi se nekada pokušavale uvuću u krevet) i Gordane (one mlađe, kojima sam ja tada to isto htio). E, pa danas (čit.: u današnje doba) ipak bih rađe sa Željkom negoli sa Gordanom.

bolegr @ 13:59 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
Uhvatilo se tih izazova po Blogeru skoro kao snijega po krovovima. Ne mislim ove godine, već onako, više lirski. Počelo sa onom prekokanalnom pozitivnom, pa se raširilo ne kao kuga već kao rakova djeca. Pregazilo me dvaput. Prvi put odmah u početku, temzično (ne tenzično!), a nakon toga i sa Kvarnera zapuhalo. Sad me još i treći puta zakačilo. Za nepovjerovati. No, kako to već biva sa tim izazovima (i prošli puta me triput grom strefio) mislim da je sada i ovoj pošasti kraj. Odgovor Unbelieveru na zadanu temu: omaja, krater, ploviti, sudbinom, lijeva je tu:

pršte misli ko omaja
glavom krater gospodari
sa sudbinom bi ukorak trebalo
no kiša lijeva i duša krvari

Mislim da je dosta. Stoga, a i iz razloga ekspanzije koja prijeti nadmašiti kapacitete Blogera ne izazivam nikoga jer bismo se inače svi pretvorili u stihoklepce stilova koje ni imena ne znam.

bolegr @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, ožujak 24, 2007
Autobus zaboravljenog broja spaja dva dijela grada. I dok pokušavam dohvatiti misao koja mi zuji oko glave poput neodlučne pčele, a do tebe ne mogu, vraćam se Susan. Jučer sam prijepodne zabilježio prve rečenice o tom neslomljivom duhu i tijelu, a poslijepodne mi je na zaslonu mobitela titrao tekst "Uskraćen broj" ili "Osobni poziv" ili tako nekako, ne pamtim točnu frazu jer me rijetko tko zove sa skrivenog broja.
- Helou, Aka, je si ti?
- Molim? Ja sam? - prepoznajem glas i to mi usta razvuče u osmijeh.
- Je li radiš? - uz jeku i gubljenje pokojeg glasa prepoznajem pitanje.
- Radim, al nema veze, kako ste?
- Dobro sam ja. Lyle mi je dao tvoj broj jer ja ga nisam imala, maj Lyle, ju nou. Znaš, mi smo odlučili malo divors. Enivej, nije to sad važno. Glavno da sam te našla. Kako su ti rotelji? Imaš li kakvu curu? Ar ju merid možda? - zasipa pitanjima Susan brzinom svojeg slobodnog hoda. Prvakinja je bila u dugopružnom hodanju provincije British Columbia za starije seniore, ma što god to značilo.
- Dobro su svi, a ni meni nije baš tako loše. Nisam se oženio. Kako to da ste se vi razdvojili? - biram mekšu riječ jer mi se čini da se njima tako nešto ne može dogoditi.
- Malo se odmaramo. Znaš kad smo tako zajedno da smo počeli strengl ič ader. Lyle muv to nort. Ju nou da on voli pecanje riba, a ja obožavam san, vormt i prirodu. - razjašnjava mi detalje i nastavlja - čujemo se stalno i on te puno pozdravlja.
Naravno da me pozdravlja, što bi drugo. A i nekidam smo se čuli. Skype, dakako. I ništa mi nije govorio o razdvojenom životu njihovom. Znam da mu Susan više nedostaje negoli on njoj i to me i ne čudi previše. Uza svu uzajamnu ljubav kojom su prožeti do nokta na malom prstu, zaljubljen je i danas, nakon toliko godina.
- Enivej, neću te previše uznemiravati dok radiš, samo sam ti htjela čuti glas, a i ti moj da čuješ. Žurim na voking, a ti sad imaš moj broj pa se javi.
- Nemam jer mi ... - [klik ili neka adekvatna onomatopeja kojom bi se moglo u riječ pretvoriti prekid telefonske komunikacije] prekide Susan razgovor i prije nego što sam joj uspio reći da njenog broja nemam, ali da ću ga dobiti i sigurno nazvati (laž, toliko ljudi želim čuti i broj im imam, a onda uvijek sve završi na ideji, jebe me ta realizacija, hm).

bolegr @ 08:47 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, ožujak 23, 2007

Gdje ja živim?!
Članak (link)


Večernji List
22.03.2007 23:30
ŠLAMPERAJ Prijateljice Veronika i Blaženka otkrile apsurde u bankarskom poslovanju
Šokirale se kad su otkrile da imaju isti PIN Maestra

Autor Ivana Dragišić, Morana Đurčević

Dvije prijateljice nedavno su doživjele šok kad su shvatile da imaju isti osobni identifikacijski broj za svoje Maestro kreditne kartice. Veronika Deur-Nikolić prekjučer je zbog bolesti zamolila prijateljicu Blaženku Žnidarčić da joj podigne novac i dala joj svoju karticu i PIN.

Šok na bankomatu
Blaženka je odmah uočila da je prijateljičin PIN identičan njezinu. Isprva su pomislile da je to pogreška, no na bankomatu su zaista uspjele različitim karticama, a istim PIN-om podići novac. Ne bi li doznala u čemu je problem i kako se dogodila takva zabuna, Blaženka je isti dan oko 15 sati posjetila svoju poslovnicu banke u Velikoj Gorici. Nakon što su je uputili na odjel informacija, službenica joj je umjesto uljudna objašnjenja odbrusila kako je protuzakonito koristiti se tuđom karticom, prepričava Blaženka.
To je obični šlamperaj u bankarstvu! Zato sam tražila Večernjakovu pomoć  nastavlja Veronika. Prijateljice strahuju dijele li PIN s još osoba i može li tko bez njihova znanja dignuti novac s njihova računa.
Zagrebačka banka tvrdi da svaki korisnik kartice osim PIN-a ima i svoj broj koji je različit od ostalih.

10.000 kombinacija
PIN se sastoji od četiri znamenke, a iako nam u banci nisu otkrili koliko kombinacija ima, izračunali smo da ih je samo 10.000. Zato više osoba ima isti PIN.  Transakciju je moguće izvesti samo uz kombinaciju odgovarajuće kartice i njezina broja te PIN-a.
Čak i ako dva korisnika, kao u ovom slučaju, imaju isti PIN, nije moguće uz njega upravljati računom drugoga. Banka koja izdaje PIN, pohranjuje ga u svoj sustav i on postaje nedostupan zaposlenicima. Stoga bi PIN trebao znati samo vlasnik kartice i čuvati ga kao osobni i tajni podatak, a ne povjeravati ga drugima  kažu u banci.


Kome treba objašnjavati ovaj slučaj, jamčim mjesto novinara u Večernjaku!
Bemtipetak!

(nepismeni, koji je kvalitetno, a ne u afektu kao ja, obradio ovaj nedostatak inteligencije)

(home)

bolegr @ 11:01 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare




Krajem četrdesetih trčkarala je sitnim korakom za majkom, sa mlađim bratom u naručju. Nogu u cokulama, umotana u krpe nedefinirane boje i podrijetla. Štrikane kape i rukavice. Šal oko vrata ovijen kao posljednja šansa za izlaz u nuždi. Prehodala je kilometre i kilometre brdovita tla. Prolazila uokolo svake nastanjene vukojebine jer to je bilo jedino jamstvo opstanka. Pedesettreće je Ljubica odlučila sa starijom sestrom uteći od svih poznatih prijetnji i svega nepoznatoga. Učinila je to ne razmišljajući puno. Ne razmišljajući uopće. Na kocku nije stavila ništa jer ništa ni imala nije. Križni put sa sretnim kašnjenjem u polasku i malo manje nesretnim završetkom. (neki će graknuti kako malo manje život može biti od smrti? pa, može, može, reći će, nakon svega samo borba, a za što?). Kapitalistički snijeg austrijski podsjetio ju je samo na ranije propješačeno. Izbjeglički kamp, topao krevet i pokoja topla sestrina riječ. Juha, čaj. Blaženstvo koje taj mladi život desetak godina nije doživio. Nije to bilo nešto za čim je težila, ali osjetila je da joj je prilika pružena. Za razliku od mnogih ovoga stoljeća koji je nisu imali. Pričali su da postoji more veće i dublje od našeg. I planine višlje od onih koje je prohodala. I kuće da su visoke i neboderima da ih zovu. Zacrtala si je put pod tada najtoplijom konjskom dekom na svijetu. I vratit će se.

Zove se Susan. Ima preko sedamdeset godina. Živi životom pravednika. Nakon skoro pola stoljeća potucanja po svijetu i življenja života čistačice, laborantice, voditeljice istraživačkog odjela, vlasnice trgovine sirevima, dekoraterke i dilera nekretninama odlučuje se za život u novom, željenom okruženju. Uspijeva, kao i uvijek, nagovoriti muža na prodaju kuće i sve druge imovine. Kontejner četrdesetstopni puni dragim detaljima i namještajem „kakav nigdje na svijetu više ne bi mogla naći“ i seli u Kastav. Nije to bila ljubav na prvi pogled. Nje i Kastva, onog dijela Kastva u kojem če se skrasiti, ali umjesto boljeg pogleda i ljepše fasade, ona bira draže susjede.
- Ju nou da smo cijelu koast prošli. Kakvih sve kuća i kakvih vjuz na more. Al šta vrijedi kad pogled u susjeda i vidiš zlo umotano u jal. Zavist. A na čemu? Pitam te, vaj? Enivej, naša desižn je strong inaf i mi smo tu!
Ne zato što je jako društvena, već naprotiv, toliko je nedruštvena samodovoljna (jedino je muškarac njena života neophodan suputnik kroz vrijeme i prostor) da joj nitko od njih ne treba. I zato joj trebaju dobri, a ne loši ljudi u okruženju. Kapitalni primjer od još uvijek neprevladanog straha od nepoznatog materijaliziran je u ulaznim vratima. Komadom drva koje je prešlo pola zemaljske kugle kako bi se na gostujućem terenu nadmetalo sa hrastom i bukvom. Ne znajući gdje dolazi u kontejner je utrpala i gomilu nekorisnih stvari. Krivi napon i frekvencija. Hrpa za ove prostore invalidnih kućanskih aparata. Bijele tehnike i one druge boje.
- Ju nou Aka da mrzim one aparate, korektors struje, adaptors i sve što mejk mi ružan vju, jer ako nemaš harmoni in jour ajz bit će veri difikalt da nađeš harmoni in jour hart. Enivej, ti to sigurno znaš.
Nema veze. Ako je to posljednja rata cijene koju mora platiti, neka tako bude.



Petak čestitam svima, a Tebi ga draga posvećujem iako te je subota prva na ovom svijetu ugledala.




bolegr @ 06:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 22, 2007

Puklo me proljeće, ali sačekat ću i proći će. Dođe mi nekako da se množim, pa makar se na kraju i dijelio, a kad sve to zbrojim dođe mi da se oduzmem.

Navratih u dokolici do Nepismenog, a tamo – poslastica. I ne bih osim tih tz-ova riječ rekao ili napisao da tekst pod naslovom nije politički i rasno nekorektan. Te nešto je crno, a nešto samo tamno. Ma, mislim, tko tamo vidi išta crno osim nepismenosti? Sve je čokoladno do dna!

I još mislim, kad je tako, a i dok me ne prođe evo jedne za Višnju Schwarzwald (bolje nego Dunju Figenwald):

biskvit je crn
tamna je čokolada
višnja je kisela
vrh nje je slatko

Toliko za četvrtkasto prijepodne.

bolegr @ 11:16 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 21, 2007

Svoju ljubav prema kuhatoriju i svim eksperimentima koji ondje nastaju dobrim dijelom moram zahvaliti i poznanstvu sa dragim proizvođačima i nakupcima repromaterijala koji rabim kad se igram u tom izvoru naslade (organoleptičke, dakako, za početak, poslije,... nikad se ne zna). Zato me privukla nebeskoplavetna pozadina (nejasno? baš me briga!) drage alteregične primorke, a ona me uvalila u kruške i jabuke na blogerski način. Za pedeset zadanih kuna kupio sam cipelu, snijeg, lokvu, mačku i pauka. Sad, da se u kuhatoriju time pozabavim, dalo bi se to i pojesti (ako nitko drugi, ja bih se žrtvovao za čovječanstvo), ali ovaj put je dovoljno i samo pročitati. Evo onda minijature za Luce_anderskor_for:

cipelom lijevom kročim u lokvu
cipelom desnom u snijeg
bez obzira što mi mačka crna put prelazi
dualnost me razdire

dok pauk mrežu plete


Kraj. Minijature. Sve drugo traje.
bolegr @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

Lijepa je zemlja ova, meni najdraža, započinje književnik J svoju misao, ali ne o ljepoti već o zemlji. Ja neću o zemlji nego ću o ljepoti, ali ću se okoristiti onom prvom kako bih i ja zakamuflirao i uoriginalio svoju prvu. Sad ide ta najavljena, prva: ljepota je lijepa, meni najdraža, unutarnja, a nezaobilazno i vanjska. Ja sadržaj cijenim više možda nego ambalažu jer ambalaža je u stanju barem jednom prodati i sadržaj (a šta fali barem jednom, pitat će neki?). Ja ambalažu cijenim možda više nego sadržaj. Ja volim lijepo i cijenim više od onoga što nije, a što će prevagnuti? Pa ono ljepše i pokrit će sve eventualne nedostatke onoga manje lijepoga. Idealno? Ma haj'te, kad nisam ja idealan, kako onda ... neee, naravno da ne ... ali neću ni ono sa Magdom i nahitavanjem jer ako kamen od radosti kretanja postaje lakši od zraka i tako leti i ako je komunizam jači od lepinje, zašto ne bi sve jednostavnije bilo (sad ide citat, normalno)

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje:
moji
prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar.
Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka.

Nije važno šta se dešava u svijetu,
nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas
blaženstva bez misli...

(završava citat književnika, ne onoga s početka već eMa, a ja nastavljam)

Ponešen uzvišenim savršenstvom i nadvremenskom ljepotom prožimanja duha i tijela, ja sam nad zemljom dvadesetak metara (budalo, naravno kad si na petom katu sada), bijeli zidovi su bjelji, tamna je noć tamnija, brzi zec je brži i sporica kornjača je sporija. Oblak je kiše puniji i vani je sunčan dan (tko ne vjeruje nek se ponad oblaka popne) i ne znam zašto, ali meni je lijepo i tako mi i treba.

I nema onih poluupitnih oblika tipa: a možda i nije, ili: svima osim meni, ili: boli me desna strana lica, ili ... ma evo nema dalje, dobro je i lijepo (a ako ja kažem da je dobro i lijepo, jer to su meni izuzetno drage riječi i cijenjeni pojmovi, onda tako mora biti).
_______________________________________________ 


književnici nisu izmišljeni, stvarni su likovi imena kako slijedi:
J – Jure Kaštelan
M – Meša Selimović


bolegr @ 13:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Groznom koji nije odgovorio na pitanja koja postavih po mojem ukusu evo jedna izazvana brzopotezna pa ako je dobro onda uredu:

plavo je moja omiljena boja
grozni su samotni dani
sreća bi mogla biti blizu
ti koja kruh nisi
gladan sam te

[U posljednjem trenu autor napušta rimu i odaje se slobodnu stihu bez obzira na očito. Inspiracija i krađa izvedene potajice, u mraku. Oštećeni su indirektnom krađom inspiracije Malamud, Sarojan, Nešić, Harms, Ujević, pekarnica. Hm, više oštćenih nego plijena. Možda zato što sam pod pritiskom? Ili tek onako usput.]

Ne izazivam nikoga jer ni sam nisam htio izazvan biti. Nisan. BeeMWe i ostali.

A Tebi, Tebi čestitam prvi dan proljeća, ma gdje bila.

bolegr @ 00:36 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 20, 2007
Iscrpljen fizički do krajnjih granica i skoro do ponoći, odlučujem usloviti (sa uvjetima nema veze već sa materijaliziranjem u slova) sva svoja ne tako davna ushićenja, zaljubljenost, zaluđenost, ljubav, očaj, sjetu, jad, nadu (redoslijed birati prema osobnom afinitetu jer i tako čitamo ono što vidimo, a ne ono što je napisano). Tjelesna iscrpljenost uz neveliki udio trošenja energije na umni rad organizma omogućio mi je kasnije bolje sagledavanje stvari, ljudi i događaja koji me okružuju.

Lete prsti po tipkovnici. lete slova po moitoru u parabolama, hiperbolama (i stvarno i preneseno), padaju silne analize. Sagledavam svoje misli i poteze. Kartice teksta slažu se kao pokošeno sijeno (dok mi je crna mačka pred ulaznim vratima). Dotaknem i ono što čitam. Vrti se misao po pročitanom (naravno, i ovo baš kako to ja vidim, a ne možda kako je napisano), Prelazim po policama stvarnim i virtualnim. Više je promašaja, ali to je valjda tako kad sam ja u pitanju, jer gubim utrku kojoj ciljne crte i ne vidim.

Evo me, opet kompliciram. A samo sam htio napisati da premorenost uzrokovana dvoranskim naganjanjem i naguravanjem lopte može ponekad biti i korisna i plodonosna. Zaspavši oslonjene glave o dlan pustih da se svjetlo monitora reflektira u staklu naočala i usnih čudovišnu priču koju neću ispričati jer tih slova oblik još nisam naučio.
bolegr @ 06:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 18, 2007

Dakle, o sinkronicitetu u "Na rubu znanosti" Mišak sa gostima govorio u ponedjeljak. Prošli. Ja tog istog ponedjeljka o Mravcima pisao. Vianovim. Neki dan mi Kolja veli:
- Čuj, vidio sam Philipa Dicka u Profilu. Ne njega, već ovce i androide, Blade Runnera. Znam da će te zanimati.
Kako me ne bi zanimalo. nedostaje mi samo prva verzija filma, ovaj dajrektors-kat mi nije drag jer mi je Deckardov monolog mnoooogo jak. Pa i Nina mi je sobu u BR stilu uredila (a ja je poslije doneredio kako bi ipak bila podnošljiva za stanovanje, svejedno, hvala Nina). Ako nije najdraži film (a jest) onda sigurno među prva tri (kakva konstrukcija rečenice i misli, stvarno sam danas asinkron).
- Ne da će me zanimati nego me već sada zanima. Što nisi kupio?
- A kako da znam da to nemaš? Veća je vjerojatnost da imaš nego da nemaš. Šta nije?
- Imaš pravo. Danas je nemam. Imao sam. kao neke druge. Knjige. A i žene. Sad nemam. Ni tu knjigu. A ni ženu.
- Budalo, 'aj'mo ovako. Ja ću tebi rađe nabaviti knjigu, a ženu si sam traži, a ne poslije da ti ja budem kriv.
- Ma, sve oke. Idem svakako po Herrmanov cede. Branimir mi kaže da ga imaju u Profilu, pa ću sve u komadu.
Nazdravljamo sa novopristiglim pošipom iz privatne enoteke (eno i mene u ogledalu) i svatko svojim putem iz Boravka ode.

Došla subota kao što subote već dolaze. Pokušavajući naći metlu (je li dobro napisano: metla? tako sam i tražio) od trgovkinja sam dobivao partviše i miščafle (imam li ja velike uši i čudno se glasam? ako metlu tražim to je ono na čemu jašite kad sa posla doma idete, jel jasnije?). I tako, ne našavši metlu odlazim do Profila po Taj CeDe i Tu Knjigu. Nisam baš zahvalan kupac. Ne vidi mi se u stavu, licu, oku, želim li da me se pita trebam li pomoć ili ne. Uglavnom, ne volim da me se ispituje, osim kada to ne ne volim. A to je bilo baš jučer. No, kako je neka promocija bila na katu, i svi profilirani djelatnici bili gore, bijah osuđen na lagano lutanje kroz špalire oknjiženih polica.nađem knjigu. Ogroman nadnaslov se šepuri i preuzima vodeće mjesto "BLADE RUNNER". Ispod, skoro kao opaska proviruje pravi naslov originala. "Sanjaju li androidi električne ovce?" Ako malo razmislim (evo, baš sam malo uspio) ni naslov flma mnogima neće značiti puno. Davno snimljeno (1982) i još davnije napisano (1968). Puno je to godina za jedan eSeF, ali kako ovo i nije samo čista esefština već i ljubavna priča bez predumišljaja, morao bi biti aktualan i danas. Obavezna literatura.


Ono što mi je u oku ostalo jednu minutu sigurno bio je naslov knjige pored. Boris Vian: Mravci. Je li o tome bilo riječi u onaj ponedjeljak kada sam se mrava i Mravaca sjetio? Da. Uzimam i tu knjigu. Vernona Sullivana odlučujem ne uzeti. Ostavljam ga. Prepuštam slučaju. Ako ga ne prodaju do sljedeće subote, kupit ću ga, a ako ga prodaju tražit ću da mi ga sestra vrati.

Šećući nešto kasnije gradom, ustvari, probijajući se kroz četveroredove žena koje kao da su krenule na ribičiju (pecanje, rekao bi slavonski moj dio) kratkonogavičaste jer hlače i čizme preko koljena jučer je valjda bilo obvezno nositi, ulazim u trgovinu prehrambenim proizvodima (nema kuna – nema naziva i reklame) i mrknem dvije interesantne staklenke (neprecizno, nehrvatski: boce, flaše) na jednoj je pisalo Chardonay Macabeo (2004. Freixenet), a na drugoj Chianti (Ruffino, ista godina). I za ovo potonje danas tvrdim: (ru)fino! Dovoljno da ću morati podebljati količinu.

Ruksak sam olako napunio u relativno kratkom vremenu pa odlazim do Boravka na kavu (jedva preko pola žlice sa par kapi mliječne pjenice) i Simpliciju reći kako metli – nema.

E, sad vidim da sam o svemu i ničemu, a jedino što sam reći jest kako sam uspio održati butelje čitave. I knjige. I CeDe. I naočale. Ali ne i nos. Na domaku domu svomu. Skrenuo tramvaj naglo (a uvijek na tom mjestu tako skrene, nema opravdanja) pri silasku sa onog trenutno najistočnijeg gradskog mosta za prelazak motornih vozila na gumenim kotačima. Trznulo me, a na nogu mi doskočila gospođa. Ljepotica čak, ali prije pola stoljeća. Izgubih ravnotežu i opružih se po tramvajskom podu k'o crveni tepih pod selebritija nogama. Ruke drže boce, a lice traži pod! I taj se nevjerojatnom brzinom približava licu! Sve do neelastičnog sraza! Odletiše naočale (bemti, ostale su čitave, znači ne moram u Kaufland ili DeeM po nove, hm, jel, za par desetaka kuna) na jednu, a ja, sa ruksakom čvrsto i sigurno podignutim uvis, na drugu stranu. Pa kad malo bolje razmislim, nos i jest mogao ostati čitav, ali bi stradale knjige. I vino, a to ne bi bilo dobro. Jer danas dok držim oblog na čelu (razlog je niže) čitam i pijuckam.

Današnji dan sam započeo zapinjanjem glavom o dignuti poklopac Dionina hladnjaka za suhomesnate proizvode pored kojeg sam neoprezno prolazio. Trag vidljiv ako razmaknem ono malo kose.

Napalo me ovih dana, možda je bolje da ne izlazim iz stana.

bolegr @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
... CeDe oš'o kupit (ak nekog baš zanima: Bernard Herrmann, Taxi driver soundtrack, 1976., i to nije sve ...) i maloprije se vratio k sebi. Nije dobro. Poslije ću o sinkronicitetu, samo da se sinkroniziram.
bolegr @ 06:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, ožujak 16, 2007
Usred tišine rudarskog okruženja koje narušava jedino krut, pomalo isprazni zvuk tvrde Siemens-Nixdorf tastature i poneko kroz zube progurano “pasmater” zatrese mi se mobitel odložen na podlozi za miša. Gledam u zaslon. F me zove. Izlazim u sivoću beskrajnog hodnika i javljam se.
- Reci. Je li neka frka ili zoveš onako?
- NIje nikakva frka, sve smo skoro porješavali. Zovem te iz ugodnijih razloga. Daj navrati danas poslije posla u atelje. Na manekenke. - F se smješka dok opovrgava manje ugodan razlog poziva.

Nismo se čuli jedno mjesec dana, ako ne i više. Uglavnom su dva razloga kad me zove u radno vrijeme. Prvi je slučaj telefonske instrukcije za neku od MS aplikacija koji završi uglavnom “… a jel to tako mogu složiti …”, podjednako kao kad ja njega zovem, a u nuždi zvanoj “kako nešto napraviti u Adobeovim aplikacijama”. Drugi slučaj je puno ugodniji. Uvijek me zove da ih posjetim kada su manekenke na snimanju.
I naravno da ne ostane sve na snimanju i gledanju. Redoslijed je logičan. Prvo aranžmani. Vrhunska scenografija. Od minimalizma i čistih formi do raskošnoga. Potom ide perfektno postavljanje rasvjete i kao konačnica - okidanje. kamerom, naravno. Za početak. Poslij ide ugoda izazvana prožimanjem materija. Tkiva, sokova i mirisa.
- Znaš da takav poziv nikada ne odbijam. Jesi sam ili je i R tamo? - odgovaram i potvrđujem dolazak oko pet. Vraćam se stolu i već vidno manje koncentriran pokušavam izvrtiti zadane poslove i privesti radni dio dana kraju.
- Nije, sam sam i sam ću biti. R je morala otići van na snimanje.
- Dobro, vidimo se iza polapet. - završavam dijalog koji naviješćuje interesantan četvrtak.

Kako bih došao do ateljea koji dijele F i R krećem put sjevera. U dogovoreno vrijeme se pojavljujem u novouređenom ateljeu. Ulazim i uz dužno poštovanje prema svim manekenkama prvo odlazim u uredski prostor odložiti stvari, raskomotiti se.
- Došao si baš kad treba. Nećemo gubiti vrijeme na namještanja. Sad ću ti ih pokazati pa ti biraj. Jedna je malo uvrnuta, čak bih rekao konjasta, ali ne smeta, nadam se, druga je prilično divlja, a treća je možda malo masna, ali je paprena da ti sline procure. Uglavnom, sve su čvrste i sazrele. - diže mi tenzije F bacajući mi kost u obliku sočnih detalja.
- Nisam ja ni sumnjao u tvoj dobar izbor. Znam ja da ti ovdje ne okidaš bilo što.
- Ajde dođi ovamo da ti ih pokažem.

Odlazimo u veću prostoriju. Preda mnom - raskoš. Meso se drži kao da je osvojilo ne znam kakvu medalju.
- Evo, Aka, redom. Ova lijeva, S je seljačka, V je znakić za kobasicu od veprovine, a J je jelenska. Sve sam posnimao, kruh je narezan i vino je otvoreno i dekantirano. Sad se javlja i R da dolazi pa će nam se pridružiti. Dobar nam tek.

Čestitam petak. Tebi. Svima.

bolegr @ 06:54 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 13, 2007

Sjedimo na terasi. Poslijepodnevno sunce oplahuje nas po nogama. Pogled puca prema zapadu. Pred nama kave, voda, pepeljara, cigarete, upaljač i svo vrijeme ovoga svijeta. Nismo se vidjeli dugo. Nekih pola godine. A njemu je to strašno. Nikada ne bih očekivao takvu reakciju. Razmjenjujemo ovog trena nevažne nam informacije. Jedna je vezana za neke države Starog kontinenta. One neutralne, van EUnije i inih udruga koje svojom aktivnošću pospješuju pojavu zvanu globalno zatopljenje, kao i mogućnost uništenja ovog našeg plavičastog planeta po nekoliko stotina puta. Pa se iznenada prebacimo na nezaposlenost u Lijepoj Našoj koji, bez obzira na silna obećanja i statistička prikazivanja (a znamo da statistika po vokaciji i po stručnoj spremi može ruku pod ruku sa politikom) iz dana u dan raste. Pa onda nezaobilazni umirovljenici, od milja zvani penzići. On ih još uvijek u rečenicama smješta u treće lice množine. Ne osjeća se pripadnikom te populacije i ja ga razumijem i podržavam (eh, da, Š., sjetim se onih nikada patentiranih penzioner-eliminatora ii bokerica ponad sigetskog parka sjeseni kad prestane lovostaj jer zima dolazi i toplije je i u mirogojskoj lakoj crnici negoli po novozagrebačkim stanovima). Onda se prebacimo na manje konfliktnu temu šport (kako to oŠtro zvuči, nije li ipak ljepša i mekša, sportskija riječ sport?).

Najlogičnije je sa sporta prijeći na djetinjstvo. Moje. Prisjećanje kada me prvi put stavio pred loptu i bio ponosan otac jer je sin otprve loptu pogodio (lijevom dakako), pa šetnji gradom po tek palom snijegu i dizanja „u neboooo“ dok mi je lijeva ruka bila u njegovoj, a desna u majčinoj. Čitam ga kao otvorenu knjigu. Prestao je spominjati unuke direktno. Vodi zakulisnu igru i ja se pravim nevješt, kao ne razumijem zašto sve to. Diajlog jenjava sa tamnjenjem neba i umjesto završne riječi – reminiscencija:

- Znaš – veli mi kao za kraj – od svih scena ipak mi je jedna od najupečaljivijih vezana za onu staru poslovicu: tko sa djecom liježe, popišan se budi, – pa nastavlja – a ja sam doživio da budem umalo popišan i prije. Imao si godinu, mama te okupala i ti skačeš po našem krevetu gol i veseo. Veseo skoro kao nas dvoje. I, onda si nas dobro iznenadio. Odjednom si sjeo i pustio žut mlaz u zrak. Sva sreća da si sjeo pa je sve krenulo gore. A ja, šta ću skupio šake i lovim tu žutu tekućinu kao da je zlato.

Sjedim zagledan u nedovršenu građevinu sa čijeg se čela gradilišta šepuri jumbo plakat „2OD6 – 2DO7“ i vrtim svoj film. Na pamet mi pada Luna i njeno „sve se vraća, sve se plaća“ i ja se, eto danas, nakon priređenog sranja, osjećam nekako i bez kreveta – popišano.



bolegr @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare

Predgrađe Kyota u vrijeme kada se dvije najznačajnije velesila dvadesetprvog stoljeća USA i Hrvatska spremaju na potpisivanje Protokola iz istoimenog grada.  Djevojčice su zaokupljene igranjem Glembajevih i sve se trude biti barunica Castelli. A dječaci? Oni se upravo dogovovaraju:

- 日常生活の中で何かあったときに,安心安全の確保に役立てていただくページで
   [ Hiro, idemo se igrati kauboja i indijanaca? ]

- 障害の有無や年齢などに関係なく,だれもが同じように 利用できるホームページづ
   [ Neću. Znam bolju i moderniju igru. Igrajmo se Srba i Hrvata! ]






bolegr @ 12:19 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

Nešto božanstveno sam ugledao i to mi je bila čestitka, otprilike kao sretan rođendan: mlade djevojke na sajmu antikviteta pokušavaju složiti boje za dnevni boravak kao da će im on biti glavno prebivalište na početku bračnog života. Diže mi se na njih jer sam optimist koji ne prihvaća zakon gravitacije. Kroz to vrijeme gola susjeda prakticira podizanje spuštenih grudi. Odlučujem je nacrtati na rahloj zemlji iz koje su izmigoljile kišne gliste. Očita deformacija u prijenosu svjetla kroz zrakopuni prostor dovodi do optičke varke pa umjesto njih ja vidim nasmiješenog konja. I sad, svu tu papazjaniju kad lijepo posložim u lonac, mogu jedino dobiti grčeve krila leptira u predjelu trbušne šupljine. Pokušavajući izabrati dobru brojalicu za blog nasumce se okrećem oko sebe kako bih prepoznao tvoj lik u nekoj sjeni.

Lud? Drogiran? Pijan? Ne. Prerano mi je za biti lud, drogiram se samo u davno prošlom svršenom vremenu, a alkohol ne podnosim u tolikoj mjeri da bih se napio. To je samo stilska vježba sa zadanim elementima – ključnim riječima traženjem kojih neki navratiše u moje dvorište.

bolegr @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 12, 2007

Iznenada otvori oči i shvati da je u nepoznatom okruženju. Sa njegove desne strane prostire livada čiji rubovi graniče sa plavim nebom, onako, debelo plavim. Spaljena trava titrala i cijelu sliku čini nestvarnom. Sa lijeve strane protežu se obronci prekriveni šumom nepoznatog bjelogoričnog drveća. Nije ono nepoznato. Poznato je, samo je naziv nepoznat. Pa nije on botaničar, biolog, šumar ili netko tko poznaje i prepoznaje drveće sa udaljenosti od oko pedesetak metara. Zna osnovne vrste, a sa ove udaljenosti vidi da nije hrast, da nije javor, a nisu ni breza ni vrba.

Počeše se po neobrijanoj bradi i po tjemenu. Bešumno. Težinu tišine pojačava nedostatak cvrkuta ptica ili zuj krila nekog insekta. Ništa. Pogleda u nebo. Samo par ovčica nalik Rubensovim nabreklicama nagrđuje monokromatizam. Bol u kuku, u leđnom dijelu kuka proteže se duž mišićnog tkiva koje obavija bedrenu kost, probija koljeno i spušta se niže. Do kraja. Pas mater!

U glavi neočekivani bljesak asocijacije. Na Mrave Vianove. Na mravce koji potkožno struje struje i ne dopuštaju ponekad ni pomak mali jer vode do boli. Pogled spušta na tlo oko sebe. Sa one niske suncem spaljene trave prašina žute glinice diže se i svakim njegovim pokretom sve više se zavlači u tkaninu hlača, košulje, pod nokte, u sve pore. Zar ovako izgleda kraj? Prepušten na milost i nemilost oporosti bezvučja, intenzivnom plavetnilu neba i sepiji zemlje? Zlokobnoj tišini? Zar nakon svega onog grimiza, jeseni, zagasitog crvenila krvi, bjeline ogoljene kosti i nesnosne buke koja nabija bubnjiće u ušima silinom svih gromova svijeta? Jebem ti ovakav kraj! Ne sjeća se posljednjih detalja. Kao da ih niti nema. Obrisani iz sjećanja (a koja crna sjećanja, za koga ako je ovo kraj?). I tko kaže da ti kroz glavu prođu sve bitne slike iz života? A jest mu onda život bio neki. Nije valjda bio biljka tek usput pregažena nečijom teškom nogom ili šapom? Gdje su te slike lijepoga? Ili one ružnoga, ali ipak proživljenog? Ima li mjesta u toj nadnaravnoj memorijskoj banci za neku malenu ladicu sa njegovim imenom? I ako ima, bi li je mogao malo izvući i zirnuti unutra? Baciti pogled na vrijeme provedeno u sjeni obiteljske kuće, blizu željezničke stanice. Osjetiti miris katrana koji se širi iz u toranj naslaganih šlepera koji su čekali da budu iskorišteni kao podloga za tračnice. Ili miris hrenovki i nikada voljenog pregrijanog mlijeka koji su utorkom bili međuobrok u školskoj auli. Ili prvi susret sa ženom? Dobro, nije to bila žena, djevojčica je bila kao što je i on bio dječak, i njihovog igranja pod dekom u dnu dvorišta iza povišene biljne stijene nastale od stogova živih mahunarski koje su se penjale po uredno pobodenim kolcima. Ili otrežnjujuće pijanstvo nakon kojega je ultimativno odlučio: ili alkohol ili racio. Ili onaj trenutak kada je odlučio da ga neće jebati u glavu svaki kreten, ili... Previše slika je za jednu običnu ladicu, ormar bi mu trebao.

Niz leđa osjeća curak znoja kako se slijeva od pleća prema križima. Odjeća sa donje strane slijepljena je kao kada je ležao na stolici kod zubara dok su mu pilili ostatke korijena gornje lijeve dvojke. Pokuša se pridići okrećući se na bok.

Tup udarac u glavu natjera mu nedefinirano bjelilo pred oči. Otvorivši ih, umjesto nebeskog plavetnila sivilo je. Potmulo sivilo uznemireno samo ispucalom površinom davno oličenog stropa dnevne sobe. Udarac u glavu bio je posljedica sraza sa podnom lampom koju je sam dovukao do fotelje kako bi mogao čitati u miru usmjerenog snopa svjetla. A umjesto lutanja po ispisanim rečenicama Vianovih Mravaca opet je odlutao u snove koji bi mogli i ne biti mora, samo da imaju mrvu idiličnijeg traga na kraju. Jedino ona potmula bol je stvarna, probija od potiljka do nožnog prsta. Polako se odvuče do spavaće sobe i, skinuvši protezu sa lijeve, bolonosne noge, zavuče se u krevet i pripi uz dragu koja je svojom toplinom jedina mogla odagnati neodnošljivu refleksiju boli.

bolegr @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, ožujak 10, 2007

Žene u Meksiku su definitivno dostigle najviši stupanj težnje za čistim primijenjenim matrijarhatom upakiranom u borbu za ravnopravnost i emancipaciju. Prema svemu sudeći, muški u Meksiku su defiitivno najebali. I to onaj kako kažu sretniji, oženjeni dio populacije. Naime, prema novom zakonu Meksikancima se može suditi prema potrebi. U slučaju kontroliranja supruga radi provjere vjernosti i pristojnog odijevanja, to je moguće okarakterizirati kao čin zločina iz ljubomore. Hm, razumijem ja da je ljubomora opaka bolest, i da se neprestalno kontroliranje gdje je i s kim je može okarakterizirati čak kao bolest, no ako ženu niti ne pogledaju niti joj upute koju riječ, te ih zaboli glava kad im se ženama prohtije razmijeniti tjelesne izllučevine i ujednačiti unutarnje tlakove, čak i kada imaju argumente i potvrde o preljubu, muški mogu biti suđeni za zločin ravnodušnosti. Tlačiteljicama su otvorena vrata raja, a ostalima mogućnost latentnog upravljanja svojim muževima.

Sa druge strane zemljine kugle događaju se čuda. Ono što nije uspjelo vrhunskim stručnjacima sa područja bionike uspjelo je jednom hrvatskom šoferu u neželjenom neelastičnom srazu. Zaštitnica pogleda na svoje krzno tuđim (jel ono pas bio?) doživjela prometnu nezgodu. Pomenuti je kamiondžija naletio na njenu tigricu. Četverokotačnog ljubimca. Niste valjda mislili da ova protivnica korištenja krzna ima kakvu opaku živinu. Opelu Tigri se dogodila totalka, a naša Fani prošla skoro neogrebana. Žao mi auta, totalka je u pitanju. Žao mi i Fani, jer izgleda da ni ona nije prošla baš bez ozljede. Barem prema izjavi. Uz objašnjivu mučninu izgleda da ima i nedefiniranu bol, kaže da je boli glava pa da kao možda ima potres – mozga. Iskreno se nadam da neće put Meksika. Za dobrobit šire zajednice.

O funky samostojećim čarapama neću. Svatko ima pravo izbora. Osobno nemam ništa protiv da ih nosi, samo nek suknja bude dovoljno dugačka, jer estetska policija još nije oformljena.

I sad, uz sve gore navedeno, kada su žene u pitanju, ja sam ipak optimist.



bolegr @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, ožujak 9, 2007
Govoriš mi o nekoj bundi od polarne lisice i o nekim novim čizmama i nekim drugim šamponima i šampionima, i kako na ishranu moraš paziti, i o tome kako te prijateljica ne razumije i ne razumije tvoj izgrađeni stavu o muškarcima i ženama, o materijalizmu kao kohezivnom sredstvu među generacijama. A ja? Ja ti poeziju čitam. I slušam i gledam to predivno lišce i gledam kroza nj i gledam kosu dugu i ravnu i uski struk i bok i prekrasne grudi i mislim kako će ti se svi snovi ostvariti i kako će sve to biti idila. I lijepo. I ništa na svijetu neće poremetiti harmoniju tu. Jer, definicija ljubavi i sklada meni je očito nejasna i strana. I bez obzira na očito da će ta polarna lisica postati polovna, u zabludi sam ja i nsvjestan sustava svih tih vrijednosti. I tako to bi. I ja i dalje krivo shvaćam rečeno i netolerantno sam radikalan kada me se smješta u neke meni neprimjerene ladice (a tko će ga znati tko u takvom slučaju objektivan jest). I zaboli me pa me prođe. I ostane zarezotina negdje unutra skrivena, nedodirljiva.

A onda mi opet nekako niotkud dođe skoro zaboravljeni stih. I vrti se danas, vrti se jučer, prekjučer, ... već duže vrijeme. I meni bí žao svih odapetih riječi i misli koje promašiše cilj i u prostranstvima ničega zalutaše. I od svega ništa ne osta. Ničega do li krivog srastanja.

srastanje

krivo srastanje
budnosti nikad dosta gospođice od tri pedlja
na krivinama zadnji vagoni luđački tresu
i mnogi prazne crijeva zaboravljajući stid
a oholost nekad suđena da bude vrlinom
splašnjava na očigled i smrdi nadaleko
i nitko nema snage da odagna propadanje
i nitko i ne pokušava da bude više od hladne želatine
koja laprda među krajnostima kao rijetko govno
dok svi tvoji besprizorni usrećitelji
i samozvani štovaoci onog što ne razumiju
i svi tvoji plaćeni nitkovi doušnici i sjecikese
i svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula
hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom
koji štiti vjernike od zaraženih
a svaku duhovitost uvijek i na vrijeme
efikasno liječe u samom začetku
pa kakvo ime da ti damo gospođice od tri pedlja
krivo srastanje gospodine krivo srastanje
kao kad bogate prose za miraz
a talon nose ružni i opaki
s nečuvenom moći da tjeraju što zažele
mnogo ih je i strašno galame
obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
da ne ostane ni pomen na ljepotu
yes
srastanje
krivo srastanje
____________________

(B. J. Š. 1984)

A opet, možda je i bolje tako.

bolegr @ 15:02 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Dan posta, doba korizme, godina svinje. Ne postim po uzusima religijskim. Iz istog razloga odrekao sam se odricanja. U godini svinje kao konj ne osjećam se baš najbolje. Nije ni čudo. Razloga za drugačije - nema. Ponestaje mi očito moći zdravog rasuđivanja. Razgraničenja dobrog i lošeg. Crnog i bijelog. Sve više mi je okolica samo tamnosiva. Bezbojna i bezukusna poput današnjeg dana. Nalik snu pod visokom temperaturom. Sivilo predimnezioniranih valjaka i kugli u bjelini beskraja. Granični slučaj? Moguće. Samo ni sam nisam siguran sa koje sam strane granice.


Što ja uopće vidim i što želim vidjeti? Iluziju? Stvarnost? A što iluzija jest? Koliko je perceptivni sklop jedinke zaslužan za pretvaranje iluzije u stvarnost? Kolika je vjerojatnost da iluziju jednako vidimo? Kako to doznati?

Previše pitanja. A tako malo vremena za odgonetanje. Možda je i to jedan od razloga težnji vječnosti? Odgonetnuti. Odgovoriti. Možda je najbolji odgovor još jedno pitanje. A, čemu sve to uopće?

Petak čestitam iako više ni sam ne znam zašto bih.

bolegr @ 09:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 8, 2007
... ipak samo završni dio života.

Prije tri dana Ivan Supek u devedesetdrugoj, fizičar i filozof, humanist i književnik, jedan od najpoznatijih i najpriznatijih rektora Zagrebačkog sveučilišta, podjednako takav predsjednik HAZU, suosnivač Instituta Ruđer Bošković, ...

Jučer Osvaldo Cavandoli u osamdesetsedmoj, genij simplificirane animacije utjelovljene u liku Liua, svima poznatijeg pod nadimkom Bajubadu koji je ustvari izvorni naziv glazbe koja prati Liua u njegovim jednocrtnim avanturama.



Danas je Dan žena. A sutra? Sutra tko zna ...

bolegr @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 7, 2007
Jednostavnim rječnikom rečeno, dugo sam slutio ovako nešto. Period slutnje duži je od one koja prati Goldbachovu (aj, neću se pametnim i matematički osviještenim i obrazovanim praviti, slučajno na nju naletjeh, a ovdje mi se učinilo prikladnim uzeti njezino trajanje i sadržaj za paralelu, iako samu moju slutnju nije pametno uspoređivati ni sa čim). Jedno od sjećanja seže u doba kad je Čovjek uspio stati na nešto što nije Zemlja i što je od iste udaljeno oko 385000 kilometara).

Budim se uvečer u praznom stanu i shvaćam da sam napušten od svojih najbližih. Majka i otac nisu u stanu. Čisto definirano – nema ih. Hoću li ja moći izdržati dok se ne vrate? Vjerojatno hoću jer su za sobom ostavili upaljena svjetla, ključeve, kapute ... Sigurno će se brzo vratiti. Ili možda neće? Što ako ih je zloduh utjelovljen u babarogi ili samom vragu zaveo i odveo daleko u Nepoznatu Zemlju? Ostavljen i zaboravljen. Collins bez Aldrina i Armstronga (o, da, ta imena sam znao izgovoriti lakše nego li svoje ime i prezime). Ma nije važno. Vrijeme je velikih otkrića.

Soba je njihova neinteresantna kao područje istraživanja. Kupaonica također. Jedino što mi je ostalo bilo je rovarenje po kuhinji. Na stolu nalazim još vrelu posudu (poslije ću naučiti da se ta posuda zove tepsija, ili kako bi hrvatski to nazvali – protvanj) prekrivenu vlažnom krpom. Otkrivam sadržaj dižući desnom rukom rub krpe i vireći kao da će me otamo pogledom presjeći nešto nepoznato, pomalo i opasno. Isparava slatkasta aroma. Uvlači se duboko u nozdrve, do sinusa skroz (imam sreće, barem na nekom polju u životu, pa nikada nisam shvatio zašto je sinus hiperbolni tako nepopularna matematička funkcija). Zavlačim lijevu ruku pod krpu i pokušavam otrgnuti komadić očite poslastice iako mi nije omiljena. Ne ide. Morat ću se poslužiti kakvom oštrom alatkom. Nožem je zovu. Gdje to mogu potražiti? Osvrćem se po kuhinji i prilazim ormariću sa ladicama. Dovoljno sam visok da mogu pregledati sadržaj gornje ladice i u gomili drva i metala pronalazim traženo. Najdulji komad metala jednog tupog, a drugog vrlo oštrog ruba (ne provjeravam jer se sjećam kako taj hladni metal dobro usmjeren i vođen majčinom rukom prodire kroz velike komade mesa). Pažljivo. Nakon nekoliko neuspjelih uzastopnih translacija metala po sadržaju protvanja ipak mi uspijeva prepiliti jedan dio i početi uživati u neobičnom kiseloslatkastom okusu.

Zaokupljen crtanjem prstima po stolu nisam ni primijetio prigušene glasove koji su dopirali iz hodnika. Ulaze roditelji potiho, skoro na prstima kako bi izbjegli buđenje potomka. Nevjericu izaziva pogled na sina lica od uha do uha umrljanog grimizom termički obrađenih višanja i griza. Ja podižem pogled i postavljam pitanje:

- A kako se zove ovo što ja ne volim?

Od tog doba najvećih Čovjekovih osvajanja, slutim, datira i moja ljubav prema piti od višanja sa grizom.
bolegr @ 11:21 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 6, 2007
Usnio sam cijelu priču, no izgubila se negdje po putu. Negdje na križanju Vukovarske i Draškovićeve. Kako Vukovarske i Draškovićeve? Pa ja svoje ulice u snovima slažem kako meni odgovara. I sve to dok sam se vozio na suvozačkom mjestu fiće čija se vrata otvaraju odnaprijed, pomažući malenom dječaku da mirno sjedi dok ga susjed vozi u traumu jer je poderao koljena na staklo koje se raspršilo po nogostupu nakon kamenovanja izloga prizemlja nebodera od strane bezumne nakupine pobornika rješavanja problema materijalnom i fizičkom destrukcijom.

Draga me čeka sa vrećicama voćki i povrćki svježe ubranih sa polica Branimirca, službeno jutros branih, neslužbeno ovotjedno umrtvljenih biljčica. Odlazimo do gnijezda našeg. Ona odlazi u kupaonicu, a ja u kuhinju. Radimo pripremu za večeru. Režem luk i češnjak. Ona se valja u toplovodnoj kupki obogaćenoj mirisnim solima i još nekim začinima. Kiklop Marinkovićev mi iz podsvijesti dopire do svjesnog dijela moždanog tkiva. Kada - kazan. Ljudojedi. Opravdana ili ne, asocijacija je prilično neobična.  Neprimjerena možda, no prožimanje je toliko intenzivno da u svojoj dubini sadrži i tu orgazmičko-organoleptičku nijansu. U glavi vrtim neku dobitnu kombinaciju dok iz hladnjaka vadim komad mesa industrijski upakiran. Ne tako materijalistički impresivnu kao sedmica na lotu, ali podatnu, meku, toplu.

Nožem probijam gornju stijenu pakiranja i zapahne me smrad truleži i u trenu mi se sruši sva konstrukcija. Luk koji se koprca u zagrijanom ravskom maslinovom ulju očekuje društvo kojeg biti – neće. I osjeća se otprilike jednako kao i ja. Jer, ja i dalje zašutim i oslušnem kada pred vratima ulaznim začujem tihi i meki hod iako sam njeno ime odavno pročitao na posljednjim stranicama ozbiljnih dnevnih novina.

bolegr @ 08:13 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 5, 2007
Temperatura se kreće u rasponu od 27 do 29 stupnjeva Celzija. Četvrta kava ne pomaže u borbi protiv drijemeža. Kljuca glava kao u onog bijelog divovskog pijetla koji je glavom platio napad na omanje judsko biće u jednom istočnoslavosnkom dvorištu druge kategorije (prva kategorija: prilaz kući, nešto betona, prije zemlja popločana prepečenom ciglom, malo cvijeća, malo livadske pažene trave; druga kategorija: obestravljeno dvorište kljucanjem kojekakvih pernatih životinja kljunova različitih boja i oblika, u jednom kutu od mrežaste žice i letvica nastamba u koju je svakodnevno zavlačenje ruke unosnije od Jednorukog Jacka; treća kategorija – vrt!).

Ured je na istom mjestu, no iako me nije bilo samo tjedan dana, preuređenja ne manjka. stolovi su neobični. Prednji dio me podsjeća na dasku za glačanje, dok je veći, stražnji dio oštrih rubova i malo povišen. stolovi su veći od starih, ali ih svejedno više ima u uredu. Cijeli jedan red. Hm, Arhimede, pomozi u nevolji, ja se više ovdje ne snalazim! Moje mjesto sada već zauzima netko drugi i ja pomirljivo odlazim u bočni desni trakt. Nije loše, berm mi nitko neće puhati za vrat i u obraz. Smanjena mogućnost ponovnog dobivanja influentnih darova. Malo je bučnije nego prije. Je li razlog tome što je više ljudi u uredu (bilo nas je osam-devet na dvanaest stolova, sada je petnaest stolova i samo dva prazna mjesta) ili je to samo moja subjektovna percepcija? Ali, nije sve tako crno. Machiato topli koji me dočekao na stolu je svijetliji. ni juice od naranče nije za baciti, vidi se da je rađen od svježeg voća. Prvi mail koji otvaram sadržaja je kakav bi svaki zaposlenik – djelatnik – radnik volio dočekati na radnom mjestu bez obira u kojem obliku:

„Poštovani, ovaj tjedan naš restoran ima akciju otvorenih vrata. umjesto regularnog načina plaćanja, dovoljno je da svoju ID karticu za otvaranje vrata provučete na za to određeno mjesto na blagajni. Hvala na povjerenju. Uprava“ Hm, sve bolje i bolje. Što je sljedeće? Hoće li mi ponuditi bespovratni kredit? Jer u odnosu na njih ja sam zemlja Trećeg svijeta. Ili, ... ma štogod ...U glavi žamor, nejasnoća cijelo jato....

Trzam se. Pogled uprt ravno pred sebe. Svjetla ulice, grada, probijaju se kroz mrak. Sa sebe skidam pokrivač, ustajem. Tražim sat. Ponoć je. Do jutra još dovoljno vremena. Do odlaska na posao još osam sati. Da ... vrijeme je za probuditi se iz snova.
bolegr @ 21:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, ožujak 3, 2007
Pokušavam napisati par rečenica o nekim stvarima koje me muče, smetaju, iritiraju, ili naprosto bodu oči, nejasne su mi, nedefinirane. Ne uspijeva mi uvijek pogoditi točku onim intenzietom kojim bih htio, pa tu bude prenagljenih ili mlakih reakcija, I to sam ja u danom trenutku. Nekada se poklope moje namjere i način na koji to odradim, pa sve dobro ispadne. Razumljivo. Lako shvatljivo. Fenomenalno. Ja zadovoljan.

Međutoa, što se događa kada ja malo flaksam? A ti mi ostaviš komentar iz kojeg je vidljivo da nisam dobro naciljao, a kamoli pogodio ono o čemu sam htio pisati. Onda to sve ispadne nakaradno. Groteskno. Ja u kupe, ti u špade (ma što god od znakova koji bio). Ti šumom, a ja drumom (mogu i ja u šumu, ako je tako lakše). Tko u klin, tko u ploču. I mogao bih sad redati do Kine i njenih poslovica, ali opet će biti besmisleno, neshvatljivo.

Dakle, da skratim, dragi čitatelju, za prvi sat obrazovne emisije o čitanju i razumijevanju odi tamo: tekst od 2006-08-31, (čekam, prvo tamo, a onda nastavak čitanja ovdje!).

E, sad kad si se vratio, prije no što ostaviš traga u obliku komentara, ti sve još jednom pročitaj, sigurno sam negdje bio toliko dovoljno nejasan da bi tvoj komentar mogao biti neprimjeren i neshvaćen. Stoga, bolje ne čitaj ovdje, uzmi rađe nešto primjerenije.  Hvala.

(primjeri su namjerno izostavljeni kako ne bi bilo krivo shvaćenih insinuacija i stupnju zagrij..., ne, stupnju inteligencije moje malenkosti, o tvojoj ja ne mogu suditi, ako sam bio jasan)
bolegr @ 11:45 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
petak, ožujak 2, 2007
Sjećam se gorkasta okusa i pjenice koja se skupljala po paperju ispod nosa. Onom dječjem paperju koje se inača nazire u brkovima od mlijeka. Prvo koje sam probao bilo je Osječko. Ili je možda Sarajevsko bilo? Nebitno. Igre su to i tako bile. Poslije se sjećam kiselkastog okusa Jelen piva, pa pune gorčine Ožujskog. Redale su se pivovare i proizvodi na vremenskoj lenti moga životića. Zlatorog, Pilsner Urquelt, Gambrinus, Nikšićko, Puntigamer, Warsteiner, Union, Guiness ... Vrijeme leti, Izredalo se svakovrsnih etiketa, čitljivih i onih malo manje čitljivih (uglavnom ne radi količine već fonta), mnogih naziva više se i ne sjećam, tek tu i tamo ispliva kroz neku skrovitovezanu priču neko novo staro isprobano.

Iz doba sredine proteklog desetljeća slika je ostala urezana kao da je i danas gledam. Jedan pored drugoga stojimo Bajo i ja. Bajo je ljudina od dva metra i stodvadesetak kila, a ja upola lakši i nedovršenih metarsedamdeset. Svaki u ruci drži Heineken. Ja 0.33, a Bajo 0.66, rekli bi obiteljsko pakiranje. Proporcije šaka su u skladu sa bocama. Da su nas vidjeli iz marketinga Heinekena vjerojatno bi svijet preplavila reklama u stilu "Heineken, pivo po mjeri čovjeka". Ali nisu. Možda je i bolje.

Bilo je tu i piva sa nekih drugih kontinenata, tko bi ih uspio sve nabrojati, kontinente, ne piva. Kineza, japanaca, kanađana, amerikanaca, australaca, turaka, ... čudo jedno živo, ali nekako su mi ipak najmilija bila ova naša europska, kontinentalna. Proboravivši u središtu Starog kontinenta tri-četiri mjeseca pružila mi se prilika testirati najveći broj dostupnih piva. Svijetlih, pilseva, tamnih, pšeničnih, ... pa sam jednom prilikom, nije da se hvalim, pokušavao pobrojati sve oprobane vrste i podvrste. Priznajem, nisam prešao magičnu brojku sto, ali ni daleko nisam bio.

Zašto ja sve ovo danas? Hm, pa u posljednje vrijeme nekako mi čak ni Fisher's ne paše. Od Žuje me glava boli (već od dvije, ne mislim na pretjerivanje), Zlatorog pune u Splitu pa ni ta kvazilaška verzija mi nikako ne leži, Leffe mi je malo težak, na Tomislav ni ne pomišljam, Velebitskog rijetko da se nađe... i ja se zato okrećem pšeničnim pivima. Erdinger i Hoegaarden su mi nekako trenutno omiljeni. Punoća okusa, osvježavajuće slijevanje niz grlo, niža količina mjehurića po jedinici volumena,... na kraju, nije bistro i transparentno. Mutno je i tajnovito. Možda zato u posljednje vrijeme i razmišljam o - Karlovačkom?

bolegr @ 09:38 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
Više kao dokaz i svjedočanstvo nego radi pustih želja i pozdrava otišla je razglednica sa nekim opscenim freskama među par čednijih. Malo se to sve ispremiješalo pa je došlo i do iščekivanja - faktor iznenađenja koji sam si sam priredio. Pa i poslovni put moraš nečim bedastim začiniti. Tko će to dobiti?  Mislim, ne bi ništa rekli oni za čije oči to baš i nije, ali malo je nezgodno, nepristojno.

Potrajalo je desetak dana. Naravno da nije bilo problema. Inkriminirana razglednica završila je u pravim rukama.



Draga moja, voda je pitka, hrana je jestiva.

Meni je lijepo, tako mi i treba.
Voli te Aka.

Čestitam ti petak. A i svima vama drugima.
bolegr @ 03:16 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 1, 2007
Proljetni dan je i grad je pun zaposlenih šetača. Radi radnička klasa sve u šesnaest. Koračam Petrinjskom prema sjeveru, uzvodno. Pokušavam eskivirati ulične lutače i to mi čak i uspijeva. Pogled upirem prema nebu. Plavo je. Baš onako plavo kakvim ga je oslikavao pokojni Ante Jerković. Ovi šetači kao da me ne primijećuju. Zabijaju se u mene k'o obezglavljene muhe. Možda me stvarno i ne vide? Možda sam obezmaterijaljenje Wallesovo? Ili me Daniil zapisao (?):

[Bio jednom jedan riđi čovjek koji nije imao i oči ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uvjetno zvali riđim. Nije mogao govoriti jer nije imao usta. Nos također nije imao. Nije čak imao ni ruke ni noge. Nije imao trbuh, ni leđa, ni kičmu ni unutarnje organe. Ništa nije imao! Tako d anije jasno o kojem je čovjeku riječ. Bolje je onda da o njemu i ne govorimo.]

Dolazim do ulazih vrata institucije. Neobično kako je danas ovaj dio ulice praznjikav. Toliko da se i prašina po nogostupu slagla. Evo, osjetim svako zrnce pod đonovima. Skoro pa bih moga kliziti... Ulazim u pomenutu zgradu. Ugodna hladovina i neugodan miris ustajalog puka miješaju osjećaje. penjem se na prvi kat. Stube – prazne. da nisam sreo par uniformiranih likova, mogao sam pomisliti da sam u nekom bezvremenskom snu i da lutam po bespućima glave svoje.
Ulazim u dvoranu. Sa lijeve strane su se iznad beskrajnog pulta posložili brojevi od većeg ka manjem. Sa desne su se strane iznad sjednako beskrajnog pulta posložili brojevi od manjeg ka većem. Nizovi. Redovi. elementarna matematika. Ovdje ni niza ni reda. Sve – prazno. Odlazim do traženog dvoznamenkasto označenog pulta. Za pultom, na povišenom položaju (razumljivo i zašto, institucija je uzvišena, ja sam samo mali čojek koji nešto pokušava iskamčiti iz administrativnih ralja) sjedi otmjena dama u longplay godinama. Punđa tek sjena Jovankine, ali zlatan okvir očala sa diskretno ugraviranim znakom odaje decentnost koju je gradila ovdje među ovom gomilim kojekakvih prljavica i debeloguzih trbušastih lijenčina. Sve je ove godine bila orijentirana samo na jedno - kvalitetno odraditi posao:
- Dobar dan mladiću, izvoli. – majčinski se postavlja gledajući me preko gornjeg ruba optičkog staklovinja.
- Dobar dan. Došao sam radi promjene osobnih podataka. – ispaljujem u komadu. Nije baš ugodno ovako što raditi, ali preko glave mi je svaki puta objašnjavati kako se ne zovem i kako me nisu ni milili nazvaiti moji roditelji, a usput, sve mi se čini i da su me u rodilištu zamijenili.
- A što treba mijenjati? – la mamma je smanjila onaj blagopatronski osmijeh dok je jezikom prelazila po rubu gornjih jedinica i dvojki.
- Paaa, znate, ja bih mijenjao ime. – uspijevam prevaliti tu neugodu preko usta. Osjećaj je jednak prvom dermatološkom pregledu u studentskoj poliklinici kada sam se usrao k'o grlica od primisli da mi se u presudnom trenutku pregleda mali ne napije krvi i poskoči u rukama doktoričinim. I dodajem:
- I prezime, naravno.
- A znaš li ti mladići da je to procedura koja nije baš ugodna. I traje oko pola godine.
- Znam to dobro gospođo, ali ova agonija kroz koju prolazim može trajati i duže. Zato sam se i odlučio na ovakav potez.
- Dobro, ja te neću dalje ispitivati, u formular ćeš morati navesti konkretne i razloge. Dobre argumente, inače bi te mogli i odbiti, znaš?
- Sve mi jasno. Dobijem formular?
- Evo izvoli. Nego, ime ti sasvim pristaje, a i prezime može zvučati svjetski. Kad si oveć odlučio mijenjati, nemoj nešto nakaradno učiniti za čim ćeš žaliti. reci ti meni, koje si lijepo ime za se izabrao? –  zabrinuta je majka državna službenica za svojeg poreznog obveznika.
- U Viktor Lenac, gospođo.
bolegr @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.