crta

Blog - ožujak 2008
petak, ožujak 14, 2008
Htijući jednu staru kutijetinu pripremiti za otpravak iz stana, odlučujem se pozabaviti sadržajem iste.

Nalazim gomilu spremljenih, pomalo zaboravljenih stvari. Nepregledna količina glezbe, punka, rocka, šansona, tu su i dječje pjesme, pa jazz, blues, San Remo i Krapina, ukrajinske tradicionalne, sakralne, evergreen, svega.

Videozapisi kojekakvih izleta. Zimski doživljaj osvajanja Sljemena prćenjem neprohodnih i neoznačenih staza (neki niti danas ne znaju taj bezazleni detalj, bio je dovoljan samo jedan pogled između dva prijatelja i – putovanje je odrađeno bez štete, panike i straha, i dan danas nitko od suputnika niti ne zna koja je to staza i kako to da nikada više ne idemo po njoj). Pa onda kasniji izleti iste destinacije, no udvoje i intenzivniji, puni napetosti prepoznavanja.

Jedan strani (sa Jamesom Masonom, Sue Lyon, Shelley Winters i prejakim i preludim Peterom Sellersom, dakle Kubrickova Lolita; hm, koje li slučajnosti) i jedan, nekada zvan domaćim, film pun Topalovića (da, Šijanovo remek djelo prepuno crne istine i najjačih glumaca istočno od Dunava: Todorovića oca, Zorana Radovana III Radmilovića, Bogdana Diklića, Pavla najvećeg naturščika ovih prostora Vujisića, Danila Čvorovića Stojkovića, i još njih, neću sad cijeli casting servirati).

Zapinjem za duhovit događaj koji je usrećio dvoje, a nadam se i više ljudi. Naime, nalijeće na tradicionalnu svadbu sa par stotna uzvanika, iz te nepregledne količine izdvojeni su samo bitni sudionici (roditelji, kumovi, župnik, stari svat i, priznajem meni nepoznate dvije funkcije: Ribica i Đurđa). Slutim tijek pirovanja, u glavi mi se formiraju slike: gomila uzavrele krvi, alkohola, teške hrane i znoja, buke. Vesele se svi svojim skrivenim željama, opušteni u gomili, skriveni kao stablo u šumi.

Fotografije iz djetinjstva i onog nedefiniranog doba odrastanja, pa prve godine studentske „samostalnosti“. Fotografija druga, jednog, drugog, trećeg, fotografija drage, ... nikada ostvaren koncept portreta umjetnika (uglavnom u gladovanju, bez obzira na otočkoga J.J.). Kompleti fotografija nekih performansa (organiziranih i izvedenih na Trgu Republike) i predstava (ilegalno snimljenih sa galerije osječkog Studentskog centra neke godine). Dokumentaristički zapisi sa okupljanja (nekada su to i tulumi) po stanovima, studentskim sobama.

Pa organiziranje proslave nečega, upodrumljeni party sa živom svirkom turopoljskog banda popularnog, ali samo užem krugu ljudi. Poneka fotografija zaboravljenih likova (imena su ishlapjela i jedina relevantna informacija je vrijeme događanja),...

Još vadim neke žice i vodilice, vijke i – gotovo. Komoda je očišćena. Spremna za odlazak. Samo je duh u tom lijesu ostao zatočen. Suvišne stvari našle su neko novo mjesto ili put prema kraju, možda nekom novom životu.

bolegr @ 16:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Sunce se cijelo izdiglo iznad ruba obzora i zapalilo mirnu, uljasto spokojnu morsku pučinu. Cinemascop format. Rub je tanak kao nit, bijel pooput bijelog okvira prozora. Nebo je malo zamazano zorom i tragovima oblaka koji su Suncu utekli. Vidim Sunce, onakvo kakvo je bilo prije dva desetljeća, ili malo više. Nije san. I nije vizija. Fotografija je.

Iz tog putovanja na drugu stranu plavog kugloida trgne me zvono. Ustvari, to i nije zvono već prodoran piskutav zvuk koji proizvodi električna kutijica pored brojila potrošene elektroenergije. Zvono bi bilo nešto masivno i melodično, skriveno u nekakvom bijeložutom tornju. Ili bi prmaljalo tu svoju glavu kroz vitke otvore gotičkih stalagmita

Mir sjedenja na kauču u vrijeme otočkog čaja, vid meditacije i smirivanja, ostavljam za sobom uzimajući slušalicu internog komunikatora sa vratima ulaza u zgradu. Podignem tu slušalicu koja ljudima obično visi na stalku negdje po hodniku, no ovu je moju lijenost upakirana u nedostatak silikonskog ljepila, smjestila na policu sa knjigama, ali ipak vezanu žicom da se ne izgubi. Moje "Molim, ko je?" osta izgovoreno u prazno, u tišinu remećenu tek prolaskom automobila ulicom koji se ne bi čuli da je netko pred imena mi ojeg pred zgradom stajao i priječio prodor zvučnih valova u mikrofon. Ponovim pitanje za svaki slučaj, no umjesto odgovora začujem kucanje na ulaznim vratima. Opet se susjeda dolazi raspitivati što je novoga sa drugom, pokojnom susjedom koja je pokojna već pola godine i za koje sam preseljenje tijela i duha ovoj već tri-četiri piuta rekao. Ali to je tako sa nekim ljudima. I bolestima. I nije uijek lijepa bolest ta. Ne boli ništa, to je točno, no to što stalno nove stvari čuješ ne mora uvijek biti i ugodno.

Obučem majicu da ne izlazim baš gol pred staricu. Još pod dojmom onog izlaska Sunca sa istoka i sa zida mi, i kakav već jesam jer mi gaće nisu reprezentativne za haustorsku paradu, a ja sam nisam u nekoj formi pa nevisok, a još manje lep i plav, odškrinem vrata. Preda mnom umjesto susjede koja u svojoj starosti i nenarušenoj inteligenciji nalazi izvor netprosječne humornosti, dvije su skoro jednako stare spodobe sa pregrštom letaka u rukama i sjajem u očima. Pogledam se prema dolje i vidim da sam zakriljen vratima pa znači da nisam pravi razlog tog očnog iskrenja.

Na moje upitno "Da?'" višlja, pa time valjda i predodređena za prvonastup pomene mi da dijele upute i poruke za izbavljenje ...

Ta čarobna riječ blokira mi funkcioniranje slušnog sustava kao što autu kočnice blokiraju u nekim situacijama pa zapitavši ih tko su, dobijem usklađen dvoglasni odgovor koji je završavao sa: "... kršćanske zajednoce Jehovinih svjedoka."

Bikovi ne raspoznaju boje. Kobre ne čuju zvuk frule, No, bik se zalijeće na crveni plašt vješto vođen rukom toreadora, a kobra izvire iz košare prateći pokrete svirale u rukama vještog indijskog frulaša kojemu naziva ne znam. A ja, ja sam i bik i kobra kad su Jehove u pitanju, a to samo radi agresivnosti u nametanju opredjeljenja ne kome i u šta vjerovati već kako tu vjeru manifestirati i kako ono u što vjerujem trebam nazivati.

Otvorim vrata skroz i umjesto brbljavica sada vidim dva ostarjela smrznuto zabezeknuta pogleda. Onim nekim lecima kojima su htjeli nahraniti posrnule i izgubljene duše, pokrile su lica i vjerojatno primjereno keramikom opremljena usta jer keramika nije tuđa krv da je se ne bi primalo.

U tren se, uz prigušen vrisak na rubu jecaja, okrenu obje kao u kakvoj uvježbanoj plesnoj točki i kao što bi neki rekli "ko vrag od tamjana" zbrisaše mi iz vidokruga brzinom koja je mjerljiva jedino onoj kada je u pitanju lov na slobodnu stolicu u tramvaju.

Nisam im stigao reći što sam im namijenio pa se pogledam i vidim da su mi gaće karirane. Moguće da se baš taj dezen kosi sa kodeksom i regulama tih prosvijetljenih ovčica.

I Č.P. je neupitno moja ti, baš kao što su to Ljubljana i Virovitica.

bolegr @ 07:32 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 13, 2008
Svadbeni pir oveće familije koja slavi fuziju kapitala, nasljedstava i nasljednika ne bi se posramotio proslave godišnjice institucije koja potpada pod ingerenciju u pedagoške redove infiltriranog osvjedočenog stručnjaka za antiterorizam.

Sve je kako treba bit na takvom derneku. Stolovi spojeni i to ne u veliko slovo U kako su nas nekada pod petokrakama na brifingu držali poviješću neopterećeni oficiri kkasnije prerasli u časnike, već u veliko ćirilično slovo P, pravokutinik bez jedne kraće stranice povrh koje se distancirano kočoperi pola metra visoka bina okupirana četveroredom instrumentalno oboružanih samoprozvanih muzičara.

Na svakom stolu u grozd posložene boce. Vino, bijelo, najbolje za gemište, crno, industrijski pripremljena bevanda, par piva, voda, gazirano. Tanjuri malo zgurani, da stanu svi, pa svatko četvrti pod stolom, umjesto kao slučajnog dodirivanja sa nogama simpatične osobe s druge strane stola koje bi moglo poslije vlasnike nogu odvesti na  kratkotrajno intimno tjelesno prožimanje u najudaljenijem zahodu, ima problema sa svojim nogama i nogama stola mu za kojim sjedi. No, to nikakva zapreka za šetnje neće biti.

Uz slijed sukladan kontinentalnoj tradiciji bogatih i darežljivih krajeva ovog podneblja, neizostavno idu i socijalni elementi protkani pretraživanjem zemljpisnih i povijesnih dodirnih točaka, to uglavnom sa onima sa kojima nema podstolnih dodirnih, više bioloških točaka, jel, čisti multitaksing na djelu.

Red plesa sa zvijezdoznancima pa red oblapornosti. I tako sve do u tiše doba noći kad je vrijeme za izgubiti se jer sutra će, a već je stiglo to sutra bez pitanja i najave, subota i šteta ju je potrošiti na liječenje.

Prijevoz u sitni sat i nije na nekom nivou, naročito ako je više guzica nego sjedalica. Obzirom na proporcije pristanem glumiti sendvič, ali onaj što se na štruce prodaje. Sjednem u pozadinski dio vozila koje ne spada u limuzine, a ni u kupee iako samo dvoja vrata ima, jer povišeni stražnji dio namjene je posebne, transporterske, i to tako što na praznu limunžutu gajbu stavim malo kartona žutozelenog, ostatak od pakiranja juicea od naranče.

Istok grada neće biti ponosan na ovu vožnju, a ni vlasnik vozila jer da je znao kakva ga ludnica čeka sigurno ga ne bi dao u ruke
"saćete-vi-vidit-kaje-dernek" kumčetu i sinu jedincu u majke i oca, a kojih sam, zahvaljujući poznavanju dijela genealoškog mi stabla, uspio eskivirati verbalnomentalnosatiruće možda-smo-rod napade. Al, sve si nešto mislim, dobro je, prošao dernek, gore ne može (samo valjda onaj mali optimist iz zapećka tiho šapće: može, može.)

Asfalt kao jedna od tekovina civilizacije nekima ne znači puno u životu. Naročito ako je potaracan na dobro trasiranim podlogama i predviđen za kretanje motornih vozila.

Ako sam i u primisli imao riječ razgibavanje te večeri, zasigurno mi nije na pameti bilo ono koje bi mi omogućilo da se smjesta mogu Kosteliću, Milleru i Reichu priključiti bez straha od iskretanja nogu ili dijelova istih. Kroz koje smo krajeve prolazili - ne znam, ali znam da bi da je Vakula u blizini, za ovu podlogu prognozu kao za Jadran mogao ispaliti: "Asfalt kod Khmhkgla - tri do četiri." i rekao bih ja ovdje pravi naziv kvarta, al ne znam jer nit sam tamo ikad vbio, a i u teretni dio kabine i ne dođe baš puno svjetla, to valjda da kruh i putem malo potamni.

Konačno pristajanje srazom sa klimavom drvenom ogradom završilo je prilično nježno u usporedbi sa dotadašnjim plutanjem. Iskrca me iz potpalublja kapetan Mikula Mali, pa me skupa sa ljepšim dijelom društva povede prema glasnocvilećem samostalnom umalostambenom objektu.

Za stol nam prazni, koji se kao za nas stvori, stižu četiri čaše i litra i voda u istom renu kad i mi.  Višak visokotonski orijentiranih decibela probija se kroz sve pore organizma kao da su same x-zrake. Pulsira mi grudni koš u ritmu u kojem se njiše stol i u kojem se pored nas kreće vijugava povorka-zmija.

Obezvraćeni tamnoskuti likovi sa lancima boje Ciginog zuba gegaju se uzdignutih ruku kao da slave moć buke. Za njima su mlađahne i one dvostruko starije, ali sve lagane ženske noge sa minimalnim količinama tkanine na pozicijama gdje se iste spajaju, a par pedalja niže od mjesta na kojima grudnjaci pokušavaju iskočiti iz bluza baš kao što i dijelovi tijela što ih čuvaju žude iz njih iskočiti.

Slijede ih golobradi sakoi, navučeni preko prugastih razdrljenih košulja, sa još uvijek našivenim markcama sa šefovskim natpisima na rubu zasukanih rukava i ruku stidno spuštenih na gornje rubove maloprije spomenutih tkanina. I svi ritam koraka prate kao da su rođeni u toj povorci buke i intenzivnih organskih izlučevina nastalih usljed povećane tjelesne aktivnosti prikrivenih umjetnim aromatima...

Koloplet grupnog transa i ludila nekog. Gumbi ovdje definitivno nemaju nikakvu vrijednost.

Sav zbunjen, u nevjerici, raširim ruke, ali ne kao da ću i sam propjevati već onako, u nemoći nekoj pa pustim glas prema Mikuli:
- Čovječe, kaka je ovo ludnica?! Gdje smo to mi?!
- Pa dobro si reko! U Ludnici!

bolegr @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 12, 2008
Kieslowski ima svoje tri boje, crvenu, bijelu i plavu. Nije da se mjerim s njim, ali meni ostane spektar cijeli. I ne bunim se. Šta ću. Sve su moje. Boje. Baš kao i zvuci, mirisi, okusi, dodiri.

Zidovi mi sivi. One punašne, debeljuškaste sive boje pa kad pauk mrežom svojom sa stropom zid jedan takav poveže, kao da neko pretapanje boja ta mreža stvara. Fade in. Fade out. Faye Dunnaway.

A sve nekako kao da sam u banani. Razlog tome je ipak boja pokretnog okruženja francuske marke, a ne stanje duha ili tijela..

Reket mi je boje bicikla. Ne mojega jer moj je bio moj cijela dva dana prije nego li se vratio otkud je došao, a poradi potrganih mehaničkih ligamenata uglavljenih uz pedalonosačke ležajeve, već boje onog otvorenoviličnog kobaltno plavog koji je brži, lakši i pokretljiviji od polstoljetnog nekad crnog Bugattija s kojim se prošlo ljeto družio Jarunima, nasipima, Bandekima, Maksimirima,...

Zelen sam, i to više poput majice nego gaća jer majica je nešto zimzelenija od ovih drugospomenutih koje su svijetlije, proljetnozelenije, a istovrremeno i jesenski sam zreo i za odstrel. I odstrijeljen i ustrijeljen. Žestoko, zauvijek.

Isprane tamnoplave tenisice su mi boje ispranih tamnoplavih tenisica i to toliko da tvore monokromatsko polje sa sivim čarapama koje su poplavile družeći se sa plavim istonamjenskim obuvnim predmetima u kupki za bijelo. Talentiran sam skoro kao Mr. Ripley, samo ne u krivotvorenju, to mi malo teže ide, već ja u izjednačavalju predmeta po boji baš ko glasova po zvučnosti: palatalizacija, sibilarizacija, rubljerizacija.

Pa mi crno povremeno pred očima. Od neredovitosti skakutanja za pernatim naoko beživotnim nebeskim tijelom žutim i lakim poput kakvog brojlera, pilića jednodnevog, jer ponekad je samo strop umjesto neba granica letu tom. Ciklus,... cirkus,... nešto. A to crno pred očima baš kao tamniji dijelovi crnobijelih filmova i stripova.

I mogu i ja kao taj Krzysztof: krv je crvena, snijeg je bijel, a razglednica plava. Eto.

Grimizni list je grimizan, naranča je mrkvasta, a vrijedi i obrnuto. Ciklama je ciklamasta, ljubičica je ljubičasta, osim kad je žuta. Krem je drap, a bordo je kao teget druge boje...

Ničim zazvana, usred banane, padne mi par u crno odjevenih riječi iz usta. Skriveni poziv*: "Modesti Blejz" izustim.

"Ne kaže se Modesti već Modesti", kvačice dijakritičke treba posložit po želji, tojest po pravilu. Ja ih posložim, te kvačice, na jeziku, a slike uništavateljice Zloga iz aule BeCea u glavi, u koju još kao dječak bijah zaljubljen (vjerojatno nije samo onaj tko za nju znao nije, ako takvih uopće ima), a sada kao da mi je za leđima, popravim te kvačice pa ponovim: "Modesti. Modesti. Modesti. Modesti."


i jedno:                                                 i drugo:

   

I točka.

Laku noć...



_______________________________________________________
* (nije pahuljica) poziv, zvanje:
   1. pozivanje, kao na večeru i doručak, u komadu
   2. zanimanje, kao npr. profi meurtrier, asesino, moordenaar
* (je pahuljica) *

bolegr @ 02:14 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 11, 2008
Ustanem na desnu nogu, onu stajnu, i to nema veze sa stajom jer nije stajska, ili farmom, već sa položajem nogu prilikom naprimjer šutanja lopte onom drugom. Nogom. No to ustajanje na desnu nogu, koja je meni ono što je većini lijeva, i tako nije bilo bitno jer sam se u krevet vratio nakon gašenja lampe, čija je aktivnost usputna jer je kontraliht emisiji svjetlosnih zraka i čestica iz katodne cijevi, i koja, lampa, zrači štedljivošću i nema daljinski pa je za gašenje ako si u krevetu, ustajanje obavezna predradnja.

Vratim se natrag krevetu, sjednem, kao da se odmorim od ovo malo kretanja i onog ležanja u nesvjesnom stanju koje bi odmorom trebalo biti i koje odmor može biti ako te ne shrva neka pustinja, tajac, nemuštost, nedostatak slova i glasova. Pogledam u noge. U pod. U stopala. Bos. S jednim s.

Pomaknem palac lijeve, pa palac desne. Ponovim pokret sinkrono. Bogatstvo. Ponovo pošaljem stopalima neki signal kojega kodni jezik ne bih razumio, ali ovaj viši u potpunosti pratim. Podignem sve prste lijeve, pa desne noge. Pa onda obiju. Snagom uma pokretati baš određene dijelove tijela. Bogatstvo. Iako, to tek je preduvjet je koji i nužan nije.

Jer, iako pomoću tih stopala naraslih na dnu nogu, peta skupa sa prstima, ristovima i svodovima, svim kožom presvučenim koščicama i mišićima, pokrećem tijelo hodajući, pravi i osnovni pokretač je onaj negdje višlje, dublje, unutar torza gdje kad nas glad pritisne pomislimo na prazninu, tamo je splet neurona komplementaran, a ponekad i sukladan onom spletu kojih nekoliko pedalja višlje, i koji pleše ples koji nas stvarno pokreće i bez kojega su uzalud one stope, noge, ruke. Sve. Stvarno bogatstvo kojeg svjesni nismo.

Vratim se u prvobitni položaj i nastavim tamo gdje sam stao. Ležao. Osluškujući i čuvajući rad onog roja, jata, stada, krda neurona oko kojih se sklupčan skupih.

bolegr @ 06:55 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 10, 2008
"Ka budem veliki, neću ić radit svaki dan ko tata." misao dječja koja se sebe još manjeg prisjeća, ogoljena od suvišnih ranih ustajanja kojih se kroz sumaglicu sjećam da su se zimi mrakom događala (kao da se ja danas i neradnim danom ne budim sa pticama koje Sunce prozivaju i pozivaju na ustanak), pa vedrih, ali ipak umornih riječi odgovora onih očiju koje slova po novinama prate i mene kako jašući na zaleglom vratu u ista pokazujem sa iteracijom od pitanja "a koje ovo lovo?" pa smanjenju šetnji u kojima objema se rukama držeći za one koji su ti sve. Ali koje sve teže dižu u zrak na let (iako, pravi razlog sve rjeđem letu bio je u povećanju moje mase, no to ću puno kasnije shvatiti). I ta misao se ugnijezdila u glavici koja je sretna što je škola nedjeljom ukinuta i kojoj je očita vječnost radnog tjedna nemjeriv eon cijeli.

"Ja ć ko moj deda. Iću u školu za penzionere. Ništ ne radi, a stalno prima penziju." rečenice su iz doba kada su vrbove šibe i fini dunavski pijesak bili građevni elementi za panonske iglue i dugo su bile upečatljivije od svih kozmonatuta i astronauta, pilota i moreplovaca, doktora i kranista, istraživača i pustolova.

"Ne zanima me radna knjižica. I tako ću radit posao u kojem to neće biti nužno." pomalo drsko sažima svoje viđenje budućnosti adolescent u otkrivanju svijeta sa jako dobrim vjetrom u leđa. Bezbrižnost i samouvjerenost dvostrukog stipendista, ilegalnog, naravno kao što su i bigamija ili biandrija, no varanja je svugdje, i bračnih i bezbračnih, i iskrenih, potrebnih, nepotrebnih, onih koja će nestati i onih koja će to svoje postojanje prerasti, zapela je negdje u srednjem toku slivnih voda života.

Jedna zemaljska kugla, jedno Sunce. Tri točke gledišta.

Jedna će se točka iz mulja bonace zaveslati jer jedra nisu uvijek preduvjet kretanja pa makar to kretanje bilo i unatrag, druga će se predati zemlji, naslijediti jutra i jutra, mjesece jutara zemlje i skakati sa priključka na priključak, s traktora na kombajn, s konja na magarca ponekad čak, a treća se sjeća se tog radnog plana i još uvijek radi ne tome.

Tri paralelna svijeta. Tri nivoa iste igre. Tri točke istog polja koje određuju neeuklidsku plohu trajanja, postojanja.


bolegr @ 09:36 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare




bolegr @ 08:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008
Sjedala su duboka i debela, crvena i sa velikim proredom, kao kad na A4 veličini papira formatiraš jednokartičnu količinu teksta, onako, dupli neki prored, da noge možeš ispružit do, a bez da ih oslonit možeš, naslona ispred sebe i nekom nesretniku masirat kičmu usljed nenadanih scena koje se projiciraju na platnu sa jednom rupicom na potezu lijevog zlatnog reza. Baš kao da je kino Europa. A nije.

Izađemo iz kinodvorane i već smo na Medveščaku. Proljetni je dan i vjetar pomiče klorofilne mobile na granama ponad glava nam naših i u suradnji sa Suncem pločnik pred nama pretvara u nekakav tepih plesa sjena, kao da je asfaltno sivilo oživjelo i poprimilo malo te životne zelene boje. Koračamo lagano, ukorak. Ja šutim. Ti pričaš. Poslije ćeš napraviti rezime kao što posjed lopte sportski analitičari pribrajaju takmičarima (umalo napisah tamničarima, a prije će bit da su utamnjenici, gladijatori novog kova i novog doba). Ti 63%, ja 37%.

Odnekud iz torbe, a tvoja je torba poput Sport Billyjeve, unatoč veličini, koja, ruku na srce, i nije zanemariva, izvadiš vješto i intrigantno upakiran komad nečega pravilnog prizmatičnog oblika. Sat, veliš. Dobro, kažem, lijepo. Dodaješ kako nije skup i znam da to danas ne znači ništa jer i sama kažeš da ti ovo ludilo od cijena čini da više ne znaš tržišne omjere cijena i vrijednosti po dućanima, iako te u tome nesnalaženju spašava onaj osjećaj prepoznavanja vrijednoga. Urođeni smisao, kao i za lijepo.

Vlaška je ulica i onaj prolaz kroz nekadašnju vojarnu, Sandor Pötefi, čini mi se. I u veži sâm Sandor stoji, ali ne taj već kao kad pomiješaš lica, glave Paula Newmana i Stevea McQueena, okruglasta glava, prosijed i visoka čela, prodorne plave oči, u ruci reket, sa jedne strane crven, a sa druge zelen, baš kao da sa madžarskom zastavom ima nešto zajedničko. Moj nam se prvi učitelj stolnoteniski nasmiješi i kimne tom, da cezarovskom, to je to, a ne Paul ili Steve, svojom glavom, zadigne ramena, kao da se ispričava.

Penjemo se i izbijamo usred onog novog naselja ponad Petrove crkve. Ja odlazim do slastičarnice "Bakin kolač" a ti produžuješ prema jednom od pentagonski blindiranih ulaza u četverokatnicu. Kasnimo pa da barem netko dođe skoro na vrijeme, iako znamo da se na naše kašnjenje ne bi ljutili ni Barbara ni Boris.

U nekom mutnom dijalogu uspijevam pri izlasku iz dućana završiti sa upakiranim nekim kolačem u kutiji duguljasta oblika. Rebrasti natur karton i celofan umotani trakama líka.

Vrata otvaram potaknut zujanjem elektropčele koje je dopiralo iz malenog metalik sivog zvučnika. Četvrti kat. Posljednji. Barbara, vesela, glasna i nasmijana, otvara mi vrata i pušta me u stan. Uvijek će mi u raspoznajnom opisivanju istoimenih žena ostati pod imenom Tomičina Barbara, iako više nisu zajedno. Morat ću paziti šta govorim. Divi se kolaču, biskvit sa malinama, kao da sam ga osobno radio, što uime one bake rezolutno negiram grozeći se slatkog kulinarstva.

Boris ti govori nešto o poslu, o nekim marketinškim trikovima, o pravilima korporacije, o lojalnosti. Slušaš ga promatrajući ga onako profesionalno analitičarski, čitaš mu riječi izgovorene i neizgovorene pa si crtaš svoju njegovu skicu za psihoportret.

Onaj sat, iz kutije izvađen nepravilnog je oblika. Barbara kaže kako će im baš pasati uz namještaj na što primijetim da onda jedino u kuhinju ga mogu stavit, a ti prema meni uputiš "ne-moraš-uvijek-pričat" pogled, dok Boris, poslušavši me isti odnosi na kredenc i namješta ga kao za izložbu. Eto, kaže, baš mu je tu dobro.

Moj pogled "eto-vdiš" ništa ne znači jer i tako će se sata uhvatiti Barbara i naći mu ono pravo mjesto...



Pokušam protegnuti lijevu ruku, no mišići kojih sam postojanje neko vrijeme zanemario, usprotiviše se slanjem signala boli u dio mozga predodređen za primanje signala te vrste. Zaustavim pokret. Onih signala neki rod, pošalje sa obraza na isto mjesto poruku o teksturi plahte i to se sve spoji sa otvaranjem očiju i gledanjem mraka. Da. To je to.

Opipam hladnjikava leđa. Navučem na njih zeleni pokrivač za koji znam da je zelen otprije, iz vremena svjetla, okrenem se na drugu stranu, zatvorim kapke kao da ponovo spuštam projekcijsko platno, nasmiješim se i krenem loviti kadrove nastavka one rođendanske zabave.

bolegr @ 05:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008
Desetke tisuća godina prije rođenja Krista, ili isto toliko prije naše ere, kako se kome sviđa, iako je etalon jednak i ishodište isto, žena je majka i skrbiteljica svih ćoškova i stijenki podgrijane pećine obložene krznima potjerala svog muškarca van, da ulovi malo zraka, a usput i hrane. Da ulovi. I po žezi, u krajevima gdje je toga bilo, i po cičoj zimi sa krpljama na nogama ako su ih znali napraviti ili se bar Borgovim reketima poslužiti, muškarci su odlazili na zrak udahnuti. Predahnuti. I uloviti. Bilo je to svijetlo doba matrijarhata jer muška se riječ svodila na "uhgdghfs!" i to samo kao znak uzbunjivanja drugim muškarcima u fazi leškarenja da je opasnost na pomolu. A znamo koja je tada najveća opasnost bila.

Dugo dugo vremena poslije, u doba mračnog srednjeg vijeka, a kao da je prije njega bilo svjetlije, naročito noću, žena je primijetila kako se njen muškarac zabavlja igrajući se umanjenim mačevima i upredenim nitima pa kad je shvatila kako je to interesantan način prikraćivanja dokolice, uzela pa od mačića, ne životinja već malih mačeva, tražila da joj igle napravi, a one upredene niti, da joj lakše plest (taj će glagol tek kasnije, u 18. stoljeću doživjeti procvat) na klupko namotala i to tako što je sve one niti preko muških pruženih i vezanih ruku nabacila i polako sebi namatala. Futurolozi optimisti tvrde da će to odmatanje muških ruku biti konačno negdje sredinom 23. stoljeća, živi bili pa vidjeli.

Prohladan kasnozimski, ili je bliže reći ranoproljetni dan 1857. godine u gradu koji će poslije postati poznat po Jabuci, Bruklinskom mostu, Blizancima, žene majke i radnice istovremeno, ustvari naivne nesvjesnice svojeg zaleđenog položaja (to je onaj položaj iza leđa i ne znači da je ispod nula stupnjeva Celzijevaca) pobunile su se protiv radnih uvjeta i neadekvatnih nagrada neprimjerenih ljudskoj vrsti i to još slabijeg spola, a o kojoj, slabosti, bi se dalo podosta govoriti i to ne baš u prilog našoj muškoj nadmoći.

Bio je to prvi glasan povik ženskog roda još od vremena kada je javni matrijarhat prešao u ilegalu i stao u zaleđe, ali ne nogometno već muško, i poguravalo patrijarhat u svojem razvitku sukladno zakonima o natjecanja svih mogućih oblika sa svim mogućim pomagalima, od riječi do mača. Pola je stoljeća kasije i još jednu godinu, opet su se, nesvjesne svojeg sigurnog pozadinskog položaja pobunile. Opet isto mjesto, taj New York, i ovaj put umjesto kruha i igara kako je to bilo uvriježeone traže kruha i ruža.

Nakon opet nešto oko nekoliko desetaka godina, Ujedinjeni su narodi i narodosti donijeli neku deklaraciju o jednakosti pri političkim izborima (pričaju svjedoci da su je nosili šestorica da ne bi završila kao petn... deset zapovijedi koje je nosio onaj nespretnjaković što ga pod stare dane Parkinson posjetio). Kao da je to ne znam kako bitno. Ne mislim na jednakost već na te političke izbore. Jer dok nas puštaju da se igramo politike i rata, ipak one na kraju biraju s kim će produžiti ovu našu kompliciranu vrstu. Sa nadom u unapređenje.

Drage moje, reći da svijet bez vas ne bi bio isti, bilo bi čisto lupetanje, jer bez vas ga ne bi ni bilo. Pa, sretan vam onda današnji dan, Dan žena. Iako, priznam vam svima da vaš nije samo dan. Vaše je doba. Zato vas i volimo.




 
bolegr @ 08:42 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008
Nakon dovoljne doze socijalizacije, odlučim aktivirati opciju "ići kućama". Nakon parminutnog čekanja sjednem u auto marke 970 pa progovorim:
- Utrine, dobro večer. - ni sam ne znam zašo ovaj redoslijed, no zasigurno nema veze sa time da prije krenemo put kuće mi moje.
- Večer. Miramarska? - kratko pitanje, više kao potraga za potvrdom birane putanje jer čovjek očito zna.
- Da, može. - krenemo. Svak svojim putem i zajedno.
- Vodnikova ili...? - pita unaprijed kako bi se prestrojio na vrijeme.
- Svejedno, podjednaka udaljenost, podjednaka gužva i semafori. Svejedno.
- A dobro, fala. Znate, često mi se događa da mušterija ...

Prilaz Gjure Deželića. Sivi, mat sivi dugodlaki Šime. Uskupljen na nekom srednjedalmatisnkom otoku gdje je ostavljen od svojih dvonožnih bezobzirnih suživotnika gladovao jer nit je ribu u slanoj vodi lako loviti nit je miša ili manje ptice vidjeti.

"...najviša dnevna temperatura između jedan i devet stupnjeva uz povremenu naoblaku i oborine koje će uglavnom biti kišne te u gorskim krajevima sniježne..."

- ... i prihvatili vi to ili ne sve se svodi ne na teoriju zavjere već na stvarno upravljanje svijetom. Tih sedam naftnih kompanija drži sve konce ...

Kazališni trg, Titov, Franjin, Franje Josipa, na njega pomislim. Jugoistočni ulaz za glumce i studente. Par pepeljarastih stakala u socijalnim okvirima maska su na licu alfe i omege svim pretendentima da na lijeva mala vrata prođu do dasaka koje život znače. Kako se zvao...? Ne sjećam se (da, ima i tih trenutaka). Šef statista. Glavni ured interna kantina. Kava tri, ljuta pet, pivo sedam. Raj za duše pogubljene u razmeđima uloga u nastajanju, onih etabliranih i nekih na zalasku igranja. U hodniku koji se dalje račva i dok jedan dio vodi prema bini, drugi ka stubama i vježbovnim dvoranama, a treći u podzemlje, prema jugu i akademiji, u polmraku Mujo preklinje glasom za koji nisam siguran da je pravi, možda je tek dio uloge? "Žorž, ja te molim... k'o Boga te molim... daj mi neku veselu ulogu. Mene ubi ova tragedija na daskama. Ubi me tragedija vani. Ubi me sve. Ja više ne mogu..." pa se nasloni raskopčanom vijetnamkom na taman zid kako bi propustio kolonu scenskih radnika, npirlitanih manirističkih kostima i švelja koje su trčkarale za tim prerano odjevenim kostimima.

- ... htjeli mi to sebi priznati ili ne, taj nas lik, mislim na premijera, valjda je to jasno, kaj ne, ne smije nervirati jer on je izabran da odradi dio posla u ovom slijepom crijevu Europe... - nezaustavljiv je endžin radnovoznog naziva 970.

"... Vlašić dvjestopet..." U djeliću sekunde, s kraja radijskih vijesti uleti dvoznačna informacija. Ta informacija uzbiba neurone pa odvede po zamišljenoj zemljopisnoj karti prema jugoistoku: "... se sjećaš kak smo se dogovarali za skijanje, Bosna brate, Kupres, Vlašić, jeftine kuće, pedeset maraka tjedan po osobi, milina, organizirali apsolutno sve osim snijega pa to sve i odgodili jer snijega nije bilo, a Andrea, Popova žena, zove na telefon da zašto odgodili kad na vijestima govore na je na Vlašiću dvjestadva centimetra i nikako joj objasniti jer do riječi ne moš doć, da je Blanka sločila u vis, a da nitko snijeg nit ne spominje..."

- ... ili vidite Afriku. Drugi poligon, onako kako smo mi klasični, konvencionalni, tako s oni bio-poligon. Samo kaj ta ograda nije dovoljno čvrsta i to je tako već stoljeće cijelo. Sjećate se Ebole? Njemački avion, zrakoplov kak bi sad rekli, ne? Pa ta miješanja ...

Most srednji. Usred Dubrave bih našao Osječku ulicu, i vrh Goljaka rubom oka zakačen i zapamćen, botinečki raspored ulica po dječjim piscima, likovnjaci, otoci, ... sve te rasporede nekako lako popamtit, samo nikako te nazive mostova posložiti. Ni nizvodno, ni u smjeru kretanja Sunca, ... nikako. Srednji je, dakle, most i ja pratim pogledom pravilnu ovalnu krivulju što je tvore mali mjeseci od ulične, šetališne rasvjete i vode na zapad, sve do onih barki i do željezničkog mosta. Mrežama zastrte stijene, kao da štite goste od ispadanja kroz prozore u sitne sate. Rođendan je neki, izmaglica nije radi blizine Save koja bliže može bit jedino ak preskočiš ogradu, već ta izmaglica u zrnevlju kave natopljenom originalnom ruskom vodkom koja se mogla u djutići samo u prozaičnim sirupolikim politrenkama nabavit. Okrenem glavu naprijed, kad tamo Ina, Avenue Mall. Kino u Novom Zagrebu, oskarovski krvav film petkom ispran ljepšim trenucima.

"... poslušajmo preludij broj dvanaest Kloda Debisija u izvedbi..."

- ... i otuda ne možemo pobeć. Oprostite, jel smeta klasika? Znate, mene smiruje dok vozim, a i mušterije se opuste, bolje neg da vam tandrka nekaj kaj vas neuroznima čini. Vidite, mene želudac rasturi, Doma kćer, pa i žena malo, onolik kolik i ja nju, samo kaj ona ima jači želudac, i sad mi ostaje jedino tražit dežurnu ljekarnu, ne. - objašnjava, ispričava se, traži od mene podršku u svom izboru, agent 970.
- Sve uredu, ne brinite. - odgovaram i to stvarno iskreni, iako u tih desetak minuta može mi tulit i sirena, ne bi mi smetala jer fokusiran sam na kuću, stan sa svim poželjnim dodacima. I džepa izvadim tablu Renniea i pružim mu gurajući ruku prema sredini vjerobrana, tako da vidi, a da ne smetam.
- Vi imate?! Pa,... ne znam kak da velim...kaj da velim...
- Ništa, samo uživajte u tom što imate. I ovdje i doma.
- A ovo ne bum zaboravil, da se ovak nekaj meni dogodi... - smiješak se razvukao preko grimase trpljenika kotrljanja kamenja po želucu.
Posljednje međuulično skretanje, benzinska pumpa, miris pećice u dnevnom boravku, miris poklopca rezervoara bijelocrvenog pony expressa, čvrsti prsti sa pravilnim noktima umrljani zelenkastosmeđom tekućinom, ... odrastanje s naftom, šta drugo.
- Tu smo, gospon dragi. To vam je šedesetpet. Noćnu ne bum računal. To bu za lek.
Jedna plava i jedna crvena novčanica promijeni privremeno mjesto boravka, on se opet zahvali na tabletama i korištenju usluga, ja se zahvalim na ugodnoj vžnji i izađem na zrak.
 
I dok trepneš okom, dok pljesneš dlanom dlan, eto te kod kuće.


I naravno, čp... čpr...
bolegr @ 08:44 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 6, 2008
"Nemoj brinuti i ne boj se. To ti je samo kao da pritegnemo neke šarafiće na lampi bicikla pa onda bicikl vidi ravno." čuje opet riječi onog čikanekoga u bijelom dok sad sjedi na, već ga tako može zvati, svojem krevetu.

Da, moš mislit što je tako. Pa ne daju biciklima injekcije prije zatezanja šarafa. Pogleda u šake i osjeti nemoć, nedostatak snage da sâm zategne bilo koji šaraf. Ostavi Debu na stranu, pored uzglavlja, Debu, onog medu kojeg mu je brat suučesnički tutnuo u ruksak, pa gurne ruke u nespretne visoke džepove. Iz onoga u kojem je ruka bez sata i kojom piše, a za koju je naučio da je desna (de sna, umolio bi da može nekoga za jedan dobar san, baš neka čudna riječ, ta desna) izvuče prste koji su savijeni čuvali neko slatko blago. Karamela. Crna. Ona što kad hukneš osjetiš hladnoću po grlu. Iščeprka je iz omota i gurne u usta pa prebaci pod lijevi obraz kako bi je mogao polako maziti vrhom jezika.

Pogleda u pod preko ruba koljena. Zelen poput onog alfe, autića kakvog više nitko nema. I ne sjaji se. Pod. Ima neke crte po sebi ko kad štapiće ispustiš iz vrećice pa se prospu po podu. Ustane i krene prema vratima pazeći da ne nagazi na koji "štapić". Tiho ispreskačući sve prepreke dokopa se vrata. Okrene se i vidje da je fotelja pored krevet mirna i tiha. baš kao i ona što na njoj sjedi. Spava. Povuče bravu prema sebi, prema dolje jer kad je u napetom stanju brava ga gleda ravno u oči, smješka mu se kao, šuti, ali se ipak smiješi.

Izuašavši na hodnik ugleda nekoliko mrgodnih lica u prugastim pidžamama boje peraca iz pikula koje mu je odnekud dida donio. Ne vjeruje da su didine, pikule, jer dida je toliko star da tada sigurno nije bilo pikula, samo ovakvih pidžama. A možda su pikule ustvari rađene od ostataka rukava? Pa vidio je baku kako reže i šije rukave. Ko zna gdje ti komadići završe.

Nije mu se svidjelo to što bi trebao proći kako bi došao do onih drugih vrata kroz koja se prođe kad se kući treba ići pa se vrati u hladnu sobu. Nije soba baš bila hladna, ali su ga prožimali neki trnci sve dok je imao dodir sa tim bolesnim podom. Priđe fotelji i podignu skliznulu deku i njome pokri mamu do preko ruku i ramena, baš onako kao što ju je vidio da ga pokriva kad je mislila da je spavao, a on pratio svaki pokret njen.

Zavuče se pod pokrivač, uzme Debu pod ruku i odluči zaspati. Ah, sutra će konačno na to stezanje šarafa.

bolegr @ 09:24 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare







bolegr @ 06:00 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 5, 2008



bolegr @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare



bolegr @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 0




bolegr @ 15:00 |Komentiraj | Komentari: 0



bolegr @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare



bolegr @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare





bolegr @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 4, 2008




bolegr @ 15:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Sjedimo u dvorištu okupani toplinom dana. Vjetar raznosi ono nešto suhih listova što je prezimilo po ćoškovima i sad pleše neki ples nalik onim sjemenkama iz šišarki kad helikopterski krene kroz zrak u život. Sjena susjedne zgrade na dvorišnoj fasadi oštro pokazuje ozbiljne namjere Sunca da danas ostavi traga.

Jozo, nevičan tesarstvu, ali danas je u elementu. Kao da je struku promašio i da je sve učeno i življeno trebao ukomponirati u ovaj mitski poziv. Zakiva drveni klin u klupu popravljajući kut sjedala na način da konačno rješenje ostane prostom oku nevidljivo i ne naruši kompoziciju i toplinu materije klupe.

Ja izuo lijevu cipelu pa popravlja što se popravit da. U ruci škare, izolirband, crni, i salveta. Sa unutarnje strane pete izrezujem komad potfrkane kože, podstave koja je svoju početnu funkciju mekog pokrova presvučenog preko grube vanske stijene, radi udobnosti zamijenila novom, žuljajućom gvaljom koja smeta.

Poput kakvog vihora, ljetna oluja udred tople veljače, ulijeće gospođa Histery. Na glavi neki amorfan komad tkanine koji glumi šešir, na nosu naočale, sunčane, a'la muha-san, iza njih oko plavih očiju vjerojatno bjeloočnice koje su to prestale bojom biti, Na ramenima, ispod remena torbe koja bi prosječnom čovjeku putnom mogla biti, bluzon od zimskog materijala. Zvonasta suknja pokriva masu tijela. Držeći mobitel na uhu viče:
- Garu ugrizla lisica!!! - ne znaš jel njima govori il se u mobitelski mikrofon dere.
- A kakva lisica? Ak trebaš Vinka, u šupi je, preslaguje nešto. - s čekićem dvokilašem u ruci, pokretom glave Jozo je upućuje prama vratima u vrhu dvorišta.

Iz stražnje se šupe,
koja će to biti vjerojatno najdalje do ljeta jer će se dotad iškolovat za nečiji ogjrev, izvlači Vinko i kroz vrata ušiljenu proćelavu glavu promalja:
- Šta se dereš tako?! I još te dvaput moram slušat?!

Miss Svih Histerija ponavlja svoju konstataciju i Vinko ode za njom van, na ulicu, Ilicu, nekih par kuća dalje, gdje ugrižen i ugrožen Garo čeka. Jozo još majstorski završno udari dva puta po onom mjestu gdje je klin trebao biti, i gdje jest, samo što se radi sljubljivanja istovrsnog drva ranijim udarcima sve malo ujednačilo pa se ni ne vidi. Cilj postignut, mišn komplitid. Da se ovog posla uhvatiio ko mali i izučio zanat danas bi mirno živio u skladu sa prirodom, a ne ovako bavit se ljudima.

Ne mogavši se suzdržati, progovori:
- Da lisica. Vidi ona cijeli zoološki vrt. Dobro da joj psa sâm Anić nije ugrizo.
- A da je netko drugi, ja bih i povjerovao, al ona... i još bez dioptrijskih očala... - slažem se sa definicijom ovog lisičjeg ataka.
- Ma ko da je ne znaš. Samo je pitanje na čemu je danas.

Bacivši onaj odrezan komad cipele u kantu sa skupljenim organskim otpadom, skinem čarapu uzorka koji tjera na pomisao da je naopako obuvena, pa pogledam u petu. Naborana bljedunjava koža malo se spustila i otkrila prvi sljedeći, ružičast sloj organizma. Prislonim komad salvete u malen pravokutnik ispresavijan pa sve pričvrsti onim izolirbandom. Nema sa flastera vikendima u ovom kraju.

Škare, salveta, izolirband... Čim mi tko nabroji te tri stvari, baci me u devedesetu. Proljeće. Otvoren prozor pored magnolije, društvo je pristiglo i ja sjedim jašući stolicu sa naslonom. Pregovaramo o sutrašnjoj putanji sljemenskog izleta. Levstikova staza il od ove strane od Lagvića. Ručak samo što nije. Odižem se od zagrljenog naslona i ustajem. Preciznost nezgode neradnim danom veća je nego inače. Vjerojatno onaj čistač Murphy nije ni pojma imao koliko je u pravu. Pun pogodak špica prozora smjestio se snagom ustajućeg tijela nasred leđa, točno po cijelom mladežu veličine kvadratnog centimetra. Prva pomoć je uvijek bila nešto što se treba imati u autu, a nema se. Uostalom nema se ni auto. A nema se nit kod kuće. Spretne ruke liječničkih roditelja uspjele su zaustaviti krvarenje i ranu previti toaletnim papirom i pričvrstiti ljubičastim izolirbandom. Par dana kasnije će na Svetom duhu neki prijateljski i nesvrstani liječnik vrtiti glavom i očima dok će sklapelom odstranjivati oštećeno tkivo...
- Aha. Al, znaš, kad sam živio tu gore, u Buconjićevoj, meni je vjeverica pod prozor dolazila. - osim rupe na koži leđa, prisjetim se i magnolije pred prozorom i nedjeljnih onih pustih i mirnih gradskih dana, vjeverica me znala gledati kako kavu pijem prije nego li će netko iz kuće izaći i poremetiti taj ranjutarnji spokoj utjelovljen kompoziciji posjeta tog plašljivog i krhkog bića magnoliji.
- Je, i svizac isto. Na čemu si ti tad bio? - nevjerica je više nego očito tek poza, jer i on je, Jozo, nekoliko puta u Kukuljevićevoj sreo vjeverice.

U dovrište se krupnim gorštačkim korakom vraća Vinko, pušeći i pušući. Na naše upitne poglede, na neizrečenih nekoliko pitanja, odlazivši put one šupe i nedovršenog preslagivanja čega već se bio latio, kolutajući očima, kratko odgovara:
- Susjedova riđa mačka.

Tako je počeo jedan lijep, skoro ljetni dan u veljači.

bolegr @ 07:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008

Strpljen.
(Spašen?)


Gadno strpljiv.
(U zabludi?)


Razvlači polako.
(Izbjegava neizbježno?)


Što je čovjek koji čeka ljubav?
(*)





moodswinger @ 13:55 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Bandić i Sanader će dovest plin u Split. Obzirom na povišenje cijena komunalija u Zagrebu, vjerojatno imamo i izvor financija, jer grad koji se na londonskoj burzi zadužio ko Grčka sad ima otkud kreditirati splitski plinovod. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Splita i splitskih žitelja, ali ni ja nemam plin (nemojte reći nekome da mi nit ne treba jer se sa strujom snalazim ko riba u vodi, iako mi je par puta omogućila neelastičan sraz sa zidom suprotno postavljenim od mjesta pozdravljanja, da ne velim rukovanja sa istom). I šta će plin Splitu kad ih je ionako pola zimi u Zagrebu?

Iranski pedsjednik u Iraku, a američki u Hrvatskoj. Paralela? Ne. Bit će prije bekhendslajsdijagonala, ona skraćena, kad moraš trčat na mrežu za lopticom ko kakav konj, a onda kad stigneš, shvatiš da je loptica baš zeru prije dotakla tlo i tvioj je trk uzaludan. Šta bi to bilo? Pa, meni je drago radi dobrosusjedskih odnosa dviju zemalja od kojih jednu neki ovdašnji proučavatelji antropologije proglašavaju i našom pradomovinom, ali što će nam Bush? Jel zato da nam proda avione? Pa on ne zna ni knjigu okrenuti na pravu stranu, da ne govorim o vožnji bicikala. I kad to usporedimo sa našim mešetarima počev od korijena kad su u Trst išli po kavu i Super Rifle, po gondole, deke i ostale neophode sitnice, neophodnice, nezaobilaznice, pa preko današnjih tržnica koje odjekuju onim rovinjskim slogogutačkim naglaskom "c-rete" meni nekako sve to smrdi na preskakanje referenduma o izjašnjavanju ulaska u vojno sužništvo.

To be or not to be. ZERP ili EU. Toliko stvarno retoričkih pitanja da mi nije jasno otkud onih 56% koji bi rađe ZERP nego EU. Sad znamo tko je kriv zašto Hrvatska ne može u EU u koju bi rado negdje oko 50% građana. Bagra ta usporava procese i tijek povijesti, sadašnjosti i budućnosti i onemogućuje ostvarenje u premijerski točno proračunato vrijeme podvođenja novoj uniji ovako ovčičasto obezmoždenih i spremnih za gospodarsku kafileriju.
Biti ili ne biti. Piti ili ne piti. O, what a pitty.

O mirnom prosvjedu, mimohodu vukovarskim ulicama dostojanstvenika nogometnostadionskih tribina sa maslinovim grančicama u ustima i porukom mira i suosjećanja te svojim viđenjem suživota - neću jer pada ispod granica dobrog ukusa.


bolegr @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.