crta

Blog - ožujak 2009
utorak, ožujak 31, 2009





bolegr @ 15:41 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 29, 2009
"Kad netko umre, postavimo križeve pokraj puta, no nitko se na njih ne obazire..." rekao bi candelaro Horatio, Boetticherov svjećar. I vodič.

Omamljen zrakom i kišom gorskokotarskom, risnjačkom, crnoluškom, lebdim oko sebe samoga i promatram. Tamno je zeleno i smeđe. Crno. skoro kao ja. I nije neki prizor za pohvaliti se.

Odjednom, usta mi se otvore i izgovorim jednu riječ.

Kašmir.

A ja kad kažem kašmir, vidim nepregledne visoravni i neboparajuće rubove obzora, vidim daleku zemlju surovih ljudi kako, umotani plašteve od istoimene tkanine, jašu na konjima oboružani ponosom i nadom jakima skoro kao volja jednog bića. Toplo je i hladno tamo da se možeš opeći na led. Trajno stanje energije. Duha.

I kad kažem kašmir, vidim dugačak šal boje zemlje sa pripadajućom kapom ištrikane od mnoštva velikih vunenih slova s i u, grli ti vrat jednim ovijanjem da još i nadugo visjeti može, preko cijelog torza vretenastog i podatnog, sve do malo iznad koljena ti.

Kad kažem kašmir, jednobojne urese na crvenoj podlozi vidim, užarene od sunčevih zraka uhvaćenih po proplancima, vatrene poput očiju tamnih, zaigranih, i ma koliko se činilo, taj žar nije od leća već je čist odraz nutrine.

Gledam malo bolje preda se u monitor, u addressline, u buhice od slova: dablju dablju dablju... dabl ju,... duplo, dvostruko ti... dvostruko, a jedinstveno, neponovljivo.

Kad kažem kašmir, odzvanja u glavi jedan tih uzdah "o bože, koliko te volim", između dva dodira zavučen jer ja se Svemu obraćam sa zahvalnošću na postojanju tvojem i volim svaku tvoju stanicu. Od Maksimira do Jaruna, od Utrina do Sljemenskog tornja, sve od vlasi ti čeone, valovite, a korpuskularne pa do nokta na nožnom palcu, onim što sa otklonom od četiri stupnja gleda oko sebe.

Dignem pogled prema prozoru, što se usljed položaja izvora i loma svjetlosti u ogledalo pretvorilo. Kako mi nije uspjelo, žarište izoštrim autističnim prigušenim klaćenjem cijeloga sebe, prepoznam si omjere ramena i ostalih komada mene u nestajanju pa se zaustavim. I nije neki prizor za pohvaliti se.

Jer, kad tebe nema, kao da me nema...

bolegr @ 23:23 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, ožujak 28, 2009
Kao mali želio je puno. Prvo je, igrajuć se po livadama posutim ovčicama krečnjaka, želio biti pilot. Pa astronaut. Onda vatrogasac i milicajac. Potom i doktor i sekretar.

U odrastanju su mu dječačke želje otpadale poput tijesne kože i pretvarale se u planove. Kako završiti skolu. Kako započeti posao. Kako biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Bilo je zapisano da bude spreman na borbu. Protiv svakoga.

Poslije je postao poduzetnik. Poduzimao je prodajući i kupujući. Vjeru, imena, ljude, tvornice, zemlju, državu, prošlost, budućnost. Ljubav nije mogao. Nije mu trebala.

bolegr @ 23:36 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, ožujak 27, 2009
Jutrom promalja glavu kroz otvor u danu. Obavlja jutarnju higijenu, hrani se, odijeva.

Na posao odlazi javnim prijevozom. Sa sobom nosi kutijice nade. Od sedam do tri proizvodi nule i jedinice, a poslije hrani golubove u parku.

Uvečer sjedi u naslonjaču pred televizorom. Prije spavanja puni kutijice. U jednu stavlja žute za srce, grimizne za tlak, bijele za dušu. U drugu - hranu za tijelo.

Sutra je novi dan.

Sadašnjost je dio vječnosti koji dijeli područje nade od područja razočarenja.
(A. Bierce)   



A danas petak, tebi uvijek i zauvijek...
bolegr @ 09:16 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 26, 2009
Bit će da je od malih nogu visoko stremio. Prvo se penjao po roditeljskim skutima, onda po zemljopisnim širinama, a potom i po urbanističkim visinama. Znam da su mu jedno vrijeme najčešći gosti bili golubovi jednog tavana uvjerojatno najkraćoj ulici u gradu, Albrechtovoj.

Traganjem za ljepotom i smislom, koračanjem po labirintičnim stazama života, sazrijevao je kao slikar, čovjek. U nebo je učio i podučavao gledati. "Potpisujem sve što je plavo" govorio je. I potpisao.

Letio je intenzivno, da je jednog dana u ljeto 2005. naprosto zaboravio aterirati.



bolegr @ 09:09 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 25, 2009
Budi se prije sunca.

Iz ormara vadi čarape i gaće, uvečer opeglane košulje. Uz prozor prekapa po malenoj torbi. Usklađuje knjige i raspored sati.

Tapka po mraku do štednjaka. Stavlja vodu za kavu i čaj. Na stol vadi komad slanine, jučer nasoljen luk i rakiju. Grč sa osmijehom servira bolje od Samprasa.

Zove se Vera i radi u zadruzi. Svaki dan osim nedjeljom.


U drugom osnovne, na času likovnog,
naslikam dva nasmejana žuta sunca na
jednoj slici.

U svakom uglu po jedno.
A ispod - dečaka i drvo.

Svi su se smejali.
I učiteljica.

Potonje su mi slike bez sunaca.
Niko se više ne smeje.

("
kako se gubi vera u sunce" Đ. Nešić)


bolegr @ 10:20 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 24, 2009
Vele da ih šesnaest različitih tamo ubada, sve u šesnaest.




Vrsta komaraca. I četir podvrste.
bolegr @ 06:09 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 23, 2009
Zapetljam se u čitanju i iščitavanju napisanog, malo mi slova sitna ko buhice, pa zveknem kontrolskroldaun i slova se povećaju, a kolateralno se poveća i međuređe, pa sve bistro poput vode u planinskom potoku za debela proljeća.

Danas nema eksplicitnog linkovlja, ne povezujem jer nije moje da ja moram. Tko ne vidi, leće može stavit, il naočale dat radit.

A za radit neke stvari
(ne naočale) u životu svojem, tuđim, moraš bit ili lopov il budala. Ili oboje. Ne hranim svoju taštinu niti pumpam ego, al ponekad mi loše od toga što sam u pravu.



[posvećeno dizajnerima (iz) hrvatske zbilje]

bolegr @ 13:23 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 22, 2009
Srce sa instrumentom... instrument sa srcem...

* * *

"
U ČETVRTAK je oko 20 sati na Kliniku za kardiokirurgiju KBC-a Rebro stigao muškarac sa nožem zabodenim u srce. Liječnici su mu uspjeli spasiti život. 45-godišnji muškarac je pokušao izvršiti samoubojstvo, a s mesarskim nožem duljine od oko 30 centimetara zabodenim u prsa ga je pronašla njegova majka. Još je bio pri svijesti.

Prof. dr. Bojan Biočina, šef Klinike za kardijalnu kirurgiju KBC-a Rebro, Večernjem listu je rekao kako si je muškarac nož zabio u desnu klijetku, ali je, istovremeno, nož začepio rupu u srcu pa zahvaljujući tome nije došlo do krvarenja. Srećom, nitko mu prije dolaska u bolnicu nije pokušao izvaditi nož iz srca, jer bi inače iskrvario.

Duboku rupu na desnoj klijetki liječnici su uspješno zašili, a prof. Biočina, koji kaže kako tijekom cijele svoje karijere nije vidio tako golem nož u srcu, navodi kako nesuđeni samoubojica neće imati nikakvih zdravstvenih posljedica."

* * *

"KARLOVAC, NOVO MESTO - Vozač Autotransporta Karlovac, 53-godišnji Dragutin Grbiniček, doživio je srčani udar za volanom autobusa u slovenskom mjestu Vahta nedaleko Novog Mesta jutros oko šest sati, nakon čega se onesvijestio, te dva sata kasnije preminuo u tamošnjoj bolnici. U autobusu je bilo petnaest putnika, no srećom, nitko nije ozlijeđen u izlijetanju s prometnice u šumu.

- Dragutin je iz Revoza, tvornice za prozvodnju automobila Renault, u Hrvatsku prevozio radnike koji su odradili noćnu smjenu. Pozlilo mu je za volanom, i prava je sreća što nitko drugi nije stradao. Na, žalost oko 8.30 do nas je došla tužna vijest da je naš vozač preminuo - rekao je Vladimir Milković, pomoćnik direktora Autotransporta Karlovac...

... Grbiniček je njihov djelatnik bio desetak godina, nije imao problema sa zdravljem, a sutra je trebao ići na redoviti periodični kontrolni pregled za vozače. "

* * *



"Nostalgicen neki vecer.
Franc in Liza.
Na trapezu sta plesala.
V cirkusu Quala-bla-dala.

Franc je pozabil Lizo.
Visoko nekje v zraku.
Zagledal je njene oci.
Na parketu Quala-bla-dala.

Zelel je, da sloni letijo
in jo zbudijo.
Zarjavele trobente s svojo glasbo,
da jo zbudijo.

Zirafe opice in tigri.
Zalostni so afriski levi.
Franc poslusal je trobente.
Raztrgal cirkuske plakate."

* * *


Instrument sa srcem. Srce sa instrumentom. Nedostatak je harmonije moguća opcija. I postojanje isto. Vi birate.


bolegr @ 16:17 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Nemam dvije lijeve, ruke. Nemam ni dvije lijeve noge. Iako, to uopće ne bi bilo strašno niti bi bio kakav hendikep (futikep?) obzirom na ambidekstričnost mi moju. Nisam žongler, a ni na trapezu se ne osjećam baš kao kotkuće. Ali, što ne mogu desnom, mogu lijevom, što ne mogu lijevom, mogu desnom, ili objema, rukama, nogama, glavom.

No, užasno je kako sam nespretan u komunikaciji. I to u biranim trenucima. Kad ne treba. Slon med porcelanom.




bolegr @ 08:31 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, ožujak 21, 2009
Umjesto da mi se proljetno povisi vanjska temperatura, meni unutarnja porasla pa buncam, bulaznim, lupetam (kao inače to ne radim).

Evo, cijelo sam vrijeme na razmeđi sna i jave i već pomalo ne razlikujem ta stanja. Hm, a kao da ih inače ne miješam i više nisam siguran jesam li recepte sanjao, sâm uobličavao, alkemijao, ili od koga dobio glas o njima. Te kuhaj vino, ali samo u količinama od litre na više i još neke dodatke imaj uz to, pa pij čajeve i juhe, rakija, pa sladoled, sirupi, tablete... Koliko naroda, toliko i lijekova. Ja, sve u šesnaest, čajeve redam da bi svakoj boljoj čajdžinici bio mio gost. A pravi lijek jedna je juha. Sačinjena od sitno sjeckane blage nespretnosti i komada brige veličine srca.

Pokušam čitati. Jedno, drugo, treće... sve nešto nejasno u toj mjeri da mi kemičari i biolozi postaju propovjednici, književnici filozofi, filozofi matematičari, a ovi potonji pjesnici... e tu mi se uaplila lampica. To stanje, valjda sam dosegnuo eteričnost, počeo shvaćati poeziju da sve pršti, i vidim kako se koincidencija ne događa slučajno i da...

U nedostatku laičkomedicinske opreme koju bi svako domaćisntvo trebalo imati, pokušavam odgonetnuti stupanj zagrijanosti pomoću štapa i kanapa. Zategnem rubove vezane za grafitne olovke, pa oko nepomičnosti u stol ukucanog čavla potegnem iscrtavati krivulje. da je obrnuto, bila bi elipsa. Malo preko tridesetosam. Nije strašno. Vjerojatno mogu uštedjeti na grijanju.

Neka me buka probudi, ustvari privede ovoj stvarnosti. Televizor. Perilica. Kamion čistoće. Neka centrifuga me razdvoji od misli i natjera čuti zvono sa ulaznih vrata. Gledam neprepoznatljivu starost umotanu u tamnu maramu i kaput. Otvara usta, a ja čujem - ništa. Čitati sa usana naučiti bi trebalo... a šta bih sa tim kada ni pisano slovo, ni izgovorenu riječ ne razumijem.

Na škatulji pored kreveta sunčane naočale. Nisam valjda da sam umjesto roleta...?

A i ja o bezvezarijama. K'o da nikad niko nije malo odležao. U podrumu, u krevetu, u pržunu. Pro'će. Onako kako lijepe stvari nikad neće.







bolegr @ 13:06 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, ožujak 20, 2009
Nisam u formi. Nisam ni u obliku. Ni boja mi nije neka, a ni kompozicija. Općenito gledano, objektivno, subjektivno, skoro pa da me i nema. Eto, nisam u formi, a život bi trebalo svakodnevno trenirati.

Stojim nogu umočenih do koljenâ u more žive. Oblikovana je masa, tamna i kompaktna, neka šesnaesttonska prizma, poput klavira što dirke umjesto pitanja ima i žice nategnute odgovore, a ja svirati ne znam već kakofoniju stvaram. Buku u golemom prostranstvu tišine... A može li prostranstvo ne biti golemo, biti negolemo? Ako nije golemo, nije prostranstvo. Ili... eto relativiteta.

Zaustavim taj set pitanja, zaustavim dah. Osluškujem. Slušam. Hladnoća izvanjska je, relativna poput teorije života. Pokušavam zategnuti mišićje koje bi diglo nogu, izmaklo ravnotežu i nagnalo druge sklopove na uspostavljanje iste na drugom mjestu,... to ja pokušavam hodati, ali ne ide. Nepomičan, ukopan sam. Tih.

Gdje je granica? Svjesnost jastva omeđenog kožom? Identifikacija utjelovljenjem misaonog. A kolika je i kakva uopće svijest o materijskoj dinamičnosti? Vrijeme krvooptoka, kapacitet bubrega, brzina neuroimpulsa? I gdje je rub te svijesti ako je zapis onako sitan?

Vlastita izmišljotina. Grupna čestična iluzija.

A opet, skup svih tih omnijektivnih viđenja i uvjerenja pretvara tu iluziju u stvarnost. Onu koju mjerimo, osjetimo, tako daleko da ideju transformacije vremenom označavamo.
Opterećeni zakonskim predrasudama, dimenzijama, mjerama, nepovratom, hodamo u mjestu.

Je li cijev praznina ovijena plohom ili je šipka kroz koju je provučena rupa? Vrlo važno. Treba se riješiti balasta tog i dječje otvorene mašte prepustiti se prelijevanju, oplahivanju, prožimanju.

Mnogo je toga što ne znam, ali sam u neke stvari siguran.




“Time is an illusion. Lunchtime doubly so.”


A uprkos svakoj iluziji, petak je, ti ...
bolegr @ 02:07 |Isključeno | Komentari: 24 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 18, 2009
Pisem na novoj dirkovnici koja je nominalno ujedinjenokraljavski internacionalna i nema po sebi oznaka onih slova koja po sebi ima ona sto ih je imala, ali usljed revnosti korisnika, u ovom slucaju mene me osobno, ostala bez nekoliko klackalica koje se inace trebaju nalaziti ispod tipaka, pa bila zamijenjena ovom novom bez nacrtanih slova sa dijakriticima tako da se ni ja vise ne mogu prema svijetu i gradu odnositi ni kriticki ni dijakriticki.

Ali svejedno, muce me neke stvari. Ma muce me mnoge, ali ne progovaram ja o svemu, neke su stvari, iako od univerzalne vaznosti, vaznosti za buducnost vrste, duboko i njih ne moram ni napisati da bi bile jasne, barem nekome, a ove druge,...

Pregledavam novine, listam virtualne stranice pa mi nema tragova crnih po jagodicama prstiju vec pokusavam usjajiti povrsinu novih dirki i misu noge uciniti vrucima, i sve, novine, pune onog austrijskog monstruma sto je frtalj stoljeca sustavno unistavao nekoliko zivota ja najgnjusniji moguc nacin, a bez da najblizi ista znaju o tome, pa sve mislim, da oni tamo vide kak to ovdje kod nas sustavno rade, ne toliko, ali petinu stoljeca sigurno, shvatili bi da je Fritzl mala beba. A mozda ga zato i eksponiraju, da ne kopamo i ne cackamo po svojem dvoristu, iako je to ovdje puno transparentnije, toliko da pomislim kako ovdje ne uzimaju k'o sto ce Obama za savjetnike makar nekome i do boli iritantne politicki angazirane apoliticne znanstvenike, vec Davide izgleda uzimaju, Blainove, Copperfielde.

Istarski bi socijaldemokratski forumovci, forumasi, kako god, da se kandidatima za cestitke i za politicarske, duznosnicke funkcije i fotelje uvede testiranje na droge, sto su neki odbacili. Gledajuci neke u sabornici, po kojekakvim tiskovnim konferencijama, javnim manifestacijama i snimanim tajnim sastancima, meni se stvarno cini da je kristalno jasno zasto oni to ne bi. Jer se neke stvair vide i bez testiranja.

Nego, Paul Seager i Sandi Mann napisali knjigu o laganju sto je nedavno prevedena na hrvatski. Naravno da prvo sto mi u oci upada jesu imena autora. Onaj prvi Paul (bez asocijacija na istoimenog papu koji je, u skladu sa svim pravilima nepotizma, naslijedio brata si svojega Stjepana) ima interesantno prezime sto bi ga se dalo poreveslati na naski, no drugi me, Sandi Mann, a poglavito uz temu koju u knjizi obradjuju, slucajno podsjeca na jednog Sandi-mana sa dugotrajnom tematskom praksom koji bi sigurno imao sto za reci o svemu tome.

A ovdje, u Zagrebu, na dvije lokacije
u istocnim dijelovima grada sekretarijati zapoceli sa javnim radom.

Ili (dija)kritički osviješteno:

U Zagrebu,
u kumskoj pogodbi i izvedbi, sa javnim radom započeli šekretarijati u Dubravi i Dupcu.

bolegr @ 11:24 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 17, 2009



















































tabula rasa... tabula prazna...
 
bolegr @ 00:04 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 15, 2009
Bosa se noga tabanom hladila o travu dok se spuštao niza kosinu zasutu kasnoproljetnim cvjetnim pahuljama, listovi trave, duguljasti poput vlasi, u pramenovima se zavlačili među prste u pokretu i dok pruža noge u korak po korak, snoplje se vlati trave skuplja i uvlači kao u češljeve beračice kukuruza i tare o nježnu kožu na korijenu prstâ. Kada bi ubrzao koračanje, ono bi se hlađenje s početka rečenice kao posljedica povećanog trenja uzorkovanog većom tromošću i otporom zraka pretvorilo u grijanje. A to nije htio.

Zato zastane, a one se nedefinirane cvjetne pahulje, po padini popadale, sada pretvore u bijele krugove sa žutim središtem. Ivančice, margarete, kamilice, tratinčice. Zna da nisu sve tu i zna da nisu isto, baš kao ni ljudi što ma koliko sličile nisu isto. Ni kopirani ni klonirani. Sjeti se da su i stapke različite, i promjeri, ali 'ko mari.

Ubere jedan primjerak pahulje sa žutim okom, spusti se na indijanski prekrižene noge i dok je lijevim palcem i kažiprstom držao peteljku desnima je krenuo sa brojalicom, otkine jedno laticu "voli me" pa za njom i drugu: "ne voli me".

Ćurlik neke ptice iz šume potegne mu glavu u stranu ne bi li obama, koristeći pojavu interferencije, bolje odredio mjesto izvora širenja zvuka. "Voli me" potegne novu laticu, oku mu zapnu lastavice što nisko prelijeću padinu hraneći se insektima uznemirenim pred kišu, za sklonit se pod kakvu strehu i čekati da prođe, "ne voli me".

Nedaleko, klupa je napuštena, tek umjesto sjena po njoj plešu maslačkovi padobranci, "voli me", zapnu za rasjede na posivjeloj površini, odmoreneko vrijeme, a onda ih jednačenje zrakapo tlaku povuče dalje. "Ne voli."

Usmjeri pogled ka tlu, zagleda se u oba stopala, reklo bi se jedan od dovoljnih razloga za sreću jer oba osjeti i hodati može, otkine još jednu "voli", sniježnobijelu, bjelju od pera što ga u hladovitom dvorištu u strogom centru grada jednom prilikom uzeo i bio prekoren i naružen da to nikad više ne radi jer to se ne smije, i koga se tako kori?

Slijedeća, "ne voli" latica pada zanoseći se ulicu, sumanuto i lelujavo, sa nekim zastajkivanjima u praznom hodu vjetra što je blago zanosi i povuče uzbrdo. Sljedeća je,
"voli", na jednakoj udaljenosti, istom putanjom plovila, žičarom nad čačkalicama borova vučena, ...

Na u tišini prodoran zvuk, što pjev ptičji je, a možda i njegov osobni krik, trgne se, otvori oči i pogleda prema gore. Umjesto neba ugleda neodredivo dubok prostor uskraćen za svjetlost, za boje. Stopala što su nastavljala niz protegnutosti nogu zapetljala su se u neke trakice što vire iz popluna. Iskobelja se iz zamke zvane krevet, ustane i podigne rolete.

bolegr @ 08:31 |Isključeno | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, ožujak 14, 2009

Prosto ko pasulj.






bolegr @ 11:12 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, ožujak 13, 2009
Ne Vladu, taj se savladivim pokazao na onoj takozvanoj televiziji.

Ženskog je ova roda, a nije mi ni Antonija na pameti.

Nego, svaki je početak težak.




bolegr @ 10:20 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Zavjetrina na klupama među grmljem po parkiralištu odlično je mjesto za uhvatit zraka iako nije kao onaj depresivni parkić kod doma zdravlja u Karamanovom. To depresivno je više uvjetno mikrolokacijsko geomorfološki jer je samo ispod razine okolnog tla, a ne globalno, i uopće ne misli za njega da je depresivan na onaj psihički način, dapače. A i dobro je čuvano okruženje: banka, skupština, sud, Lisinski,... svega.

Gleda u kolica kako ih je pustila odmoriti, ta koja vuče godinama, točnije ono što je ostalo od njih. Nekad dječjih kolica konstrukcije sazdane od okruglih kromiranih metalnih šipki, da joj je tehničkog znanja sigurno bi se dalo nekih podataka o dimenzijama, preciznim opisom legura, načina izvedbe i još o gomili svijetu nevažnih detalja. Na kolcima nekoliko cekera istkanih od crvene, bijele i plave like, uhvati se kako bira redoslijed nabrajanja boja obzirnije od tkalaca, sa patentzatvaračima, cipfovima, zipovima, ciferšlusima, rajsferšlusima ili kako ih se još sve ne zove. Pregurala ih je stotine i stotine kilometara otkako je u Zagrebu, od Maksimira do Keglića, od Ribnjaka i Zrinjevca do novozagrebačkih oaza u rasteriranom betonu.

Sjeti se kuće. Velika kuća na kraju ulice zasjela poput kraljice majke. Sjeti se sebe djevojčice kako je skupljala po vrtu jagode, brala trešnje i gutala ih onako žive i kako je pažljivo hvatala bravu na dvorišnim vratima da ne bi ruke zaprljala jer to ljudi diraju. Školske torbe se sjeti, one za na leđa, sa mačjim očima. I škole. Prvo iz onih dana klupe, a poslije katedre. I kako su je starije kolege i dalje gledale kao dijete koje je došlo u zbornicu slučajno, a ne kao kolegicu. Sjeti se smrti oca i nedugo zatim i majke, njihove ljubavi i međusobnih tajni koje je prepoznavala u sitnim detaljima. Kad je ona kao dijete, onda su sigurno i oni... mora da je to bila neka njihova igra.

Izvuče sa donje police kolica novine. Starine, a ne novine. Vidi to po datumu, no ne smeta. Vijesti se i tako ciklički ponavljaju, baš kao kakav politički ritam zločina. Da, Ritam zločina, Tadić, Šovagović. Dobri ljudi, zna, ma gdje koji bio. Prijeđe fokusom po površini, po naslovima, nasumce ih otvoru. Crna kronika. Uvijek otvori crnu kroniku. Vijesti o bizarnim kriminalnim događajima kojih poveznice nitko ne vidi, a sami ih pisali. Naivci.

Gleda oko sebe posvuda ovu jadnu novokomponiranu sirotinju što na repu tehnološkog ushita i na krilima potonuća civilizacije skuplja ambalažu za pola kune po komadu. Koliko skupe po danu? Dvadeset? Pedeset? Sto? I potroše li radni dan za to ili više? Je li moguće tako? Sa nekretninama, djecom, mogu li prehraniti sve uopće? Uh, previše pitanja za jedan skoro proljetni sunčan dan. Podigne glavu, vratu da doći do zraka ispod čvora marame. Moglo bi pasti kakvo kupanje, nije već dugo. Kad ne stigne. A i rašta, kad je sad svejedno? Morat će opet do banke, podić koji dinar za ovaj mjesec. Zna da su kune, ali ona to bez nostalgije jer nema ničeg za čime bi žalila, više kolokvijalno.

Povremeno je viđala i ljude iz mjesta, one starije, dobro prije su bili mlađi, kako u Zagreb dođu. Poslom. Fakultet, sud, bolnica, djeca na školovanju, sve rjeđe neke studente i sve češće neke roditelje, odrastanje. Neke je znala iz škole, pamtila je imena i lica najlošijih i najboljeih đaka, a one iz sredine Gaussove krvulje, ono mnoštvo, njih nije. Samo masa.

Nisu je prepoznavali, ili su se pravili. A čula je priče, onako, ovlaš spominjanje u prolazu dok vuku cekere i torbe Tomislavcem unezvjereni od nedolazaka tramvaja. Te kako su je uništili četnici, a onda kako je, udbašica jedna, utekla od hrvatske države i hrvatskih školskih programa, pa kako je proćerdala kuću i imanje na koznakakvim kockama, te da je poludila... Svašta. Da su je oni prvi išli uništavat, jednostavno bi je ubili, a da je od Hrvatske išla bježat, ne bi u Zageb pobjegla pobogu. Prokockala, poludila, máh...  Nikom ne bi pala na pamet obična stvar, da su joj dosadili, i oni tamo, i mnogi drugi, i da se rasteretila svih dobara kako bi bila pokretna ako zatreba. A ustvari nije ni očekivala da je shvate. Mali ljudi.

Ne podižući glavu skrene pogled prema ritmičkom lupkanju potpetica o pločnik. Zgodna neka ženica. U prolazu joj, ne može reći da je nego dobronamjerno, uz pristojno "izvolite" pruži praznu bočicu vode, onu malenu, kao kakav milodar. Eto šta je snađe pod stare dane.


Petak je, trinaesti, kao bilo koji drugi, sa svime što sobom nosi, uvijek i zauvijek.

bolegr @ 07:20 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 12, 2009
Ima već više od dvije godine što sam je prvi puta ugledao, dotaknuo. I upoznavanje naše bí polagano, oprezno, poput šahovske partije dvaju velemajstora, napipavanje terena, ispipavanje kondicija, opipavanje pulsa. Čista komunikacija dodirima dok se površinom prelijevao odsjaj dana u svoj svojoj snazi. Senzacija ushita, vjere u mogućnost ostvarenja dijela budućnosti.

Oddlanim palčeve, ispružim sve prste i tako spustim dlanove na toplu površinu. Pod jagodicama srednjaka osjetim ogoljene nabrekline otvrdle da mi ekstatičan osjećaj tvore, pa zažmirim, a kapci se u prozore sa pogledom u utjelovljenje ljepote pretvore i svaki detalj vidim, svaku točkicu i crticu, svaku godinu vidim. Počnem kružnim pokretima .... i već čujem promukli glas i uzdah dubok poput Bajkala i bistar poput planinskog vrela...

I slikored preda me se prostre poput dlana što se pruža, nudi... prijeđeni kilometri, prijeđeni sati,... vožnje autima, autobusima, tramvajima, hodanja ulicama, stazama,... izleti, putovanja,... prakticiranja termodinamičkih zakona,... čarolija nastala dodirima.

Lijevoga prsta blag potisak tek Veliko Slovo izmami, a desni učini i više, sve se artikulirane i neartikulirane iznjedrene riječi odjednom POVEĆAJU!

Pod dlanovima što klize kao da se miče cijela tekstura tijela, prsti kao da po kakvom finom instrumentariju mile, spuštam dlanove niz glatku površinu i pod lijevim malen ožiljak osjetim...

 
bolegr @ 12:22 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 11, 2009
Dobijem mailom pismo što kao kletva kakva kruži omrežjem bjelosvjetskim pa me potakne da dodam Džamonju na malu policu bez osiguranja desno dolje, kod stepenica za podrum.

Stegne nešto, kad vidiš kako se gubi ono ljudsko, sa dozom patetike na što smo neki navikli.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota.

Uspomene i sjecanje me najvise jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i stedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta. Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam pozurio da ga javim staroj raji sirom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio da bi bilo najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.

Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena, kako je starija, sve slicnija svojoj mami. Jebe me sto mi djeca nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje. Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrosio silne pare i jebe me i to jer sam mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao, vidim da cu jos dugo ostati samo skoro Amerikanac.

Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.

Vrucina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem vec godinama. Od kad su zabranili pusenje u re storanima, jedem samo kuci. Jebe me sto ne mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i cigare od kojih sve teze disem. Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika. Jebu me americki predsednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.

Jebu me crnci, Spanci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to sto vise ne mogu slusati ni nasu muziku. Jebe me americka televizija, americki filmovi, a jebu me i nasi novi filmovi koji su svi kao, ono, poucni. Kad mi je tesko i kad mi se skupi, idem trosit pare - kupovat. Tako se ovde prazni. Jebe me to sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem. Jebe me sto vise ne pisem i sto nemam motiva. Jebe me sto osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio. Mozda me to najvise jebe.

Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.

Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadasnji i prosli. Jebu me price o herojima, lopovima i politicarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam kao prije, sto mi nismo kao prije i jebe me to nije. Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu. Gdje cu biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me sto mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadasnjost me razvaljuje, pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka iza coska da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kazu kako im se kuca svidja. U novoj kuci imam i novi broj telefona.Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kazu: ovo je vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi sto sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me spijuniranje svega sto se krece i zivi, a tek da misli... Doduse jebu me i veliki racuni za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.

Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su kod nas bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i tesko povjerovati. Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam vise ni sam. Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina. Jebu me bivsi gradjani i sadasnji papci. Jebu me njihove zivotne price i istorije. Jebe me prostor bivse Jugoslavije sa kojih su ti dosli.A jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.

Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemacka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje su tu u Evropi. Jebe me Prag sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Jebe me sto Madjarska i dalje nema mora. Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti. Jebu me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Americko skolstvo me pravo jebe sa djecom koja uce 6 predmeta cijelu godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.

To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za covjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Jebu me i americki homlesi, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to sto me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa ih se jebe sto i ne govorim engleski. Jebe me sto nema boema. Jebu me i rap i djez i bluz. I narkomani svih vrsta me pravo jebu.

Jebu me i njihovi doktori, koji ce ti do kraja zivota drzat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplacivali slijedecih 100 godina. Jebe me americki lazni moral i sto k'o covjek ne mogu vidjet' zenske gole sise na televiziji. Jebe me sto moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise. Svejedno je. Jebe me mafija jer je vise nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pistoljima. Jebo Ameriku bez mafije. Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i prica o Americi kao zemlji gdje mozes uspjeti.

Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me jebe. Jebe me prica o nasim kamiondzijama sto mlate lovu i pisaju u boce od Gatorada. Jebe me i prica o jednom nasem sto je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.

Jebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Fordove Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2. Jebu me bosanska djeca sto izmedju sebe pricaju engleski, bez akcenta. To sto sam ja volio Selimovica me pravo jebe kao i to sto znam napamet puno toga sto je on napisao. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota. Dave se i osporavaju neprestano...

Eto, valjda negdje i dio mene to i tako. a i jebe to što je u životu kao u vezanoj prodaji, kupiš košulju koja ti treba, ali možeš jedino ako i samo ako uzmeš i lanac za štilovu motorku što nikako ne bi...
bolegr @ 09:55 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Bioritam mi se pretvorio i bioaritmiju. Kao da sam isjeckao film života pa na montažnom stolu krpim, kolaž radim bez obzira na osnovne elemente kronologije. I ne mogu reći da ne znam kako treba. No jedno je znati, a drugo moći. To nije dokaz, nije alibi u toj nemoći već potvrda da nekim stvarima ne vladam, da ih ne svladavam jer su jače od svijesti, baš kao što je jedan utorak jači od svih dana na svijetu, samo mu je trebalo dati priliku da to pokaže. A možda može već za koji dan. Možda se kamuflira u srijedu, Možda. Ako bude hrabrosti i ludosti za pogledat u dubinu duše. Jer pameti tu ne treba.

Upaljen pun mjesec i daje mi za hodati vidnije od gradske rasvjete. Glasovi koje čujem, prolaznika su u prolazu, nisu unutarnji. Ovi unutarnji su uglavnom tiši i jasniji. I jedna je poruka uvijek u svim izgovorenim rečenicama, riječima, glasovima baš kao što istu priču pisac piše cio život po svim svojim djelima i nedjelima, kao što slikar jednu sliku, kroz sve opuse provlači, kao što monter kabel jedan cijeli život za sobom kroz tunele vuče guran istim tim kabelom.

Dvanaestminutni san u četvrtom satu, u zametku dana, koliko je prošlo između dva svjesna stanja koja sam označio pogledom na sat, izvrtio film, život jedan. No ne cijeli, sa nekim hepiendom jer i to je nekakav konac, kraj, a ovaj beskrajan, sa perspektivom i novim izdancima, jer oni, životi, snovi što ih možeš do kraja izvrtiti nemaju malu dozu neizvjesnosti jer su odgledani dosadan film kojem se ne može prigovoriti ništa na tehničkom planu, na sigurnom putu i bez ljepote preplitanja duša, bez sinkroniciteta što mami i osmijeh i čuđenje pred neobjašnjivim.

Virovitica, pregršt pahuljica. Iskru iz oka ogarenog bademastog pratim kako pali svijeće života postojanjem svojim, prirodno i jedino moguće jer vječan je plamen tu naseljen, a svijeće što ih zapali - neugasive, nedogorive.

Položaj uspravljenog fetusa naslonjen na trokutastu prizmu najbolji je mogući. Drugi je da se mlatnem čekičem po glavi pa da mi bude svejedno koji je položaj, za što imam pak dovoljno širok izbor, stogramski, polkilaš, a ni onaj za meso nije za bacit, osim u glavu. Proždire me iznutra intenzivnije nego li ja suspenziju kakvu mogu. Korijen toga i tako protkan kroz cijelog mene poput ožilja. Tako mjesecima.

A lijek ionako nije od te prirode. I nije mi u rukama mojim.


bolegr @ 03:56 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 8, 2009
Šutnja u šetnji, šetnja u šutnji. I kako god okreneš, u buci tiho. Zeleni je val pješacima zelen koliko je i Dunav plivačima plav, tek po malim otocima između parkirnih mjesta, val, ne Dunav, između dunavskih otoka voda je sa eventualnim mrtvim deblima u proputovanju kao kroz limb prema konačištu što počesto biva dvorište kuma Cige iz Šarengrada koji u nedostatku šarana, smuđeva i štuka zna i drvo po Dunavu loviti. Nebo se spustilo do najviših grana drvoređa i prijeti, no unatoč tome proleti mi rečenica kroz glavu, ona koju je Pjesnik jednom u stih stavio, a ja neki dan skidajući naslage prašine sa naslaga tiskanog papira pročitao "Dan je lijep jer ga oči tvoje gledaju" i zapitam se je li negdje i odnekud podsvjesno stih ostao u meni kad sam ga već jednom prilikom izgovorio i kolika je vjerojatost da dođeš do zaključka, odgovora koje već stoljećima postoji?

Gomila namjernih slučajnika isprepletena kojekakvim privatlucima, poslovima, zauzetih besposlenošću, taštinom, dosta pristojnih primjeraka ljudske vrste na pravom putu zalutalih u krivi sat, nekoliko krzna na vlasittim nogama, nekoliko na tuđim ramenima, sve u svemu, prolaznici, prolaznice,... trima riječima: subotnja podnevna gužva.

Tridesetsedam kuna i nije neki izazov, no ja danas nisam spreman ni za kakve velike poteze i odlazim preoblikovati pamučni papir, istaliti bijele legure pretačući ih u mutnozlatnu tekućinu prokislog žita. U to ime odlučim nazdraviti dobroj ideji pa krenem put Boravka, a tamo sve odreda stručnjaci različita kalibra, urbanizam, magla, valovi iz uhuosjetljiva raspona, digitalne nule i jedinice, analogne crte i crtice, kapi i kapljice... menažerija kao u Noinoj arci. Pomalo licemjerno zaželim dobar dan jer mi je, iskreno, u danom trenutku, a i u malo većem vremenskom segmentu, stvarno svejedno kakav će im dan biti, a povratno dobijem začudan uzvik "Aka!" jer upravo su se pitali da gdje li sam svo ovo vrijeme koje me nema na što ne imadoh nego za reći šturo "a eo me".

Spremno dočekam upitni pogled tolkinovski raspoloženog konobara kako bih mu kimnuo jedan mali točeni i nastavim sa vrtnjom slika i rečenica koje nikada svjetlo dana ugledati neće, povremeno prekidan kratkim kadrovima iz susjedstva koji su se doticali znanih mi ljudi, događaja, situacija. Neobičnost okusa proizvoda erdinške pivovare donešenog mi u vazoliku pripadajuću čašu ocrtana je u većoj reskosti, pojačana muziranost i gorkost vjerojatno su posljedice gubljenja dijela podataka o istom.

Žamor zastire rijetke promjene sastava igrača sa klupa što stolice su barske ustvari, tako da je njen ulazak bio neprimijetan. Uostalom kao i uvijek do sada. Tiha poput lahora što se pokušava uhu dodvoriti tražeći kakvu biljku krhkih grančica i lelujavih listova, sitna poput violine. Na nogama karirane šlape nazuvene preko tamnih čarapa koje se zavulače pod istobojne hlače što izviruju ispod tegetplavog kaputa. Tirkizna marama meridijanski postavljena drži sjedine na okupu.

- Decilitar bijeloga i tople vode prosim lepo. - obraća se drugoj strani šanka prodorno visoka i napukla glasa poput Blizanaca. Nekada graševina, nekad pelin i neizostavna šalica tople vode, to je sve što popije svaki puta kada se pojavi, a pojavi se nekoliko puta mjesečno.

- Kak ste mi deca? - skenira pogledom šaroliko društvo koje joj najvećma šutke, ali sa smiješkom odgovara. Pomiluje po leđima Simplicija i kretnjom dlana "da-sam-samo-mlađa" namjesti mu kosu, ustvari klupko mekih vlasi što poput elektrona titra oko glave mu i nastavlja naraciju isprepletena domišljajima mladog duha zatočenog u vremenskoj kapsuli zvanoj tijelo.

Svježepridošli e-novinar sa pripadajućom ženom kojoj pripada (ova povratna sprega toliko je jaka da mi se čini da ih nikada nit nisam vidio razdvojene) pozdravljanjem prekida mi vizualni kontakt sa prizorom za šankom i preusmjerava pozornost.

-... nikak ni dobro. - hvatam dio monologa upućenog prema konobaru što slaže ikebanu kava na tacni: cvjetove šalica sa laticama žlica i šećernih štapića ukrašava listovima čaša s vodom - jel vidiš ti kak jeposvud sirotinja? Jel vidiš? - nadjačava sve prisutne decibele i povremeno čak premašuje onu granicu podnošljivosti. - ... a oni se tam valjaju kak da su u Gaveli trenirali nogomet. I za to masne pare dobivaju, da ti ne velim kak je tek onima kaj na klupi sjede i za to milione uzimaju!

Potom se, dolijevajući onu vodu u čašu sa vinom i radeći toplu bevandu, osvrne, ponovo pogledom pomiluje cijelu panoramu ljudi,tu i tamo se zaustavi na kakvom, možda samo njoj primijetnom detalju, pa nastavi. Sve dokle joj vratni i leđni dio kralježnice torziju dopušta. A to je i danas puni krug. Namjesti se u kontrapost pridržavajuć rukom nogu čaše pa me kažiprstom druge ruke prizove. Priđem. Poluglasom, skoro čovjek zaboravi da može i šaptati (i u ovom se trenutku pretvoriti u šaptačicu konju, po kineskom horoskopu, a izgleda i šire):
- Pogle ju, pogle kak je nervozna - upire mi prstom prema ženskom paru traperica nategnutih preko podužih nogu i ja skrećem pogled u definiranom smjeru - pogle kak to neritmično dela s kolenom. I niš i nikog od vas ne sluša. Naš kaj? Ona ti nekog čeka, a taj ni došel. A ni ne bu, bedak jen. Take smo ti mi žene. Niš nam nemrete vi muški, al kad nas primi, onda pak mi niš nemremo sa sobom. I niš ne primetimo, ni barabe, ni švalere, ni raspikuće, niš. Tak. Veruj meni, Mimi zna.

Stvarno. Odvratim pozornost sa rada dvaju pari ruku oko kafeaparata, mlinca, perilice i dozera pa se zagledam u koljena bez imalo emocija i imam što vidjeti. Jednostavna usporedba ritmova podražaja dvaju različitih perceptora, onog slušnog obrambenog i onog vizuanog, napadačkog, daje odgovor. Kompleksni prizor aritmije.

- Ti stvarno imaš živaca kad možeš toliko slušati. -podignem pogled za šezdeset i okrenem udesno za malo manje stupnjeva i vidim kako mi sa čuđenjem govori sada već skoro na drugu stranu lokala uzmakli Simplicio  I je, shvaćam ga potpuno, ali ja se uvijek mogu maknut jer zanemarimo li to da sam dopustio da me omami ponuda ljudi, glazbe, piva, ovdje sam svojevoljno.

Slušati, poslušati, odslušati, preslušati
, osluškivati,... A koliko smo spremni slušati? Znamo li to? Prepoznajemo li iz kaosa valova što se prostorom uokolo šire i kakofoniju tvore one prave misli i poruke u riječi upakirane?  Odgovor je - slabo, uglavnom ne. A zašto? Odgovor nam svima pred nosom, samo ga treba mrvu odmaknuti i fokusirati se. Na vrijednosti iskazane univerzalnim jezikom koji će se takvim jednom sigurno pokazati.

Iz zvučne mišancije, bućkuriša, opet visokotonac, opet meni upućena riječ. G
leda me dok tanašna ruka pridržava dovratnik:
- Vidiš, moram pazit kak se spuštam dole, ak bum ti sad tu pala, ne bum više nikad došla. Zato kaj strgana ne bum mogla. Bok mali. Deca, bok! - balerina Mimi, model Mimi, duh Mimi.

Vrijeme je isteklo poput dva popijena piva i nazire se doba ručka. Danas ne kuham. Uostalom kao već duže vremena. Samo krenem prema onom valu s početka dana da me odnese u drugom smjeru.


I Ruži I Klari i Tebi i svima, iako, meni je svaki dan - Tvoj.
bolegr @ 12:53 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 5, 2009
Intermezzo. Mislim da je to prva talijanska riječ koju sam čuo. I naučio pročitati. A označavala je onaj dosadni, klasičnom glazbom obogaćeni dio između dvije emisije na televiziji ili u vrijeme prekida programa zbog nekih kvarova, na odašiljačima, na repetitorima,... štajaznam. Onda se netko sjetio da bi to vrijeme, a kada nije kvar tehničke prirode, trebalo iskoristiti za neformalno informiranje svekolikog gledateljstva o nekim novostima, onako kao u novinama, samo sa zvukom, ili kao na radiju, uz zvuku dodanu sliku. Tako su došle žive reklame u naš dom.

I sa tom bih se spoznajom vjerojatno i oprostio od života da nije današnjeg dana u koji sam uplutao čitajući vijesti među kojima i ona o utjecaju reklama na povećanje prodaje proizvoda. Strašno. Dan mi je potpuno izgubio smisao. Ma smisao mi je izgubila svaka informacija o novitetima znanstvenotrgovačkih stručnjaka što se trude obogatiti moje znanje o novim dostignućima zubnih pasata, deterdženata za posuđe, za rublje, kojekakvih kalfovita i kukuruznih hibrida neočešanih genetskim modifukacijama, o preparatima za kosu prepunih pigmenata i feromona, o rajčicama sa okusom prave ribe,... o, má...

Vele da u svijetu banke propadaju, a kod nas zarađuju, iskazuju nezanemarivo povećanje profita u prvom mjesecu. Što i nije čudno. Jer dok vani pod pritiskom vladajućih struktura spuštaju kamate kako bi održale kakvu-takvu financijsku sposobnost širokih masa i fluktuaciju, i time pokušali pokrenuti novi zamašnjak i u drugim gospodarskim granama i grančicama i održanju krajnjih konzumenata - svojeg puka sa glavom na površini, kod nas kamate rastu, ljudima se steže remenje, i to više oko vrata nego li oko struka, a sebi, te i takve strukture, kao režu plaće i tako da se u siječnju dignu kako bi se u ožujku spustile (kad retrogradno mogu aktivirati podizanja plaća i mirovina, neš ti glavnice za povećanje, zašto retrogradni postupak ne bi i na sebi primijenili pa rećemo nek se sniženje plaća odnosi na period od početka mandata? ha? ha?!).

Blogere se u nas zatvara i globi u stotinama tisuća kuna radi tuđih komentara, osvanulih na blogu, a
koji zna se kome ne pašu. Priprema se zakon o kažnjavanju ugostitelja ako gost zapali cigaretu mimo zakona, a ovaj ga ne prijavi (no, to i nije tako čudno jer murija je i tako svako malo po birtijama na kavi i kokakoli). Huligane što su priznali da su teško ozlijedili maloljetnike pušta se radi nedostatka dokaza, a ratnog profitera se zatvara prema izjavama svjedoka u najmanju ruku upitnog kredibiliteta (oke,ovo i nije neki primjer, al ima ih kolko voliš)... eo me sad još i gastritis našao i snašao. Sve naopako.

Ma, ustvari, samo me zanima jedna stvar: šta se ja tu više imam čudit u ovoj zemlji čudesa?! Pasmaterstudiorum!

Jedina mi danas svijetla točka izjava premijera.

Veli: "Korupcija ostaje velik problem u nekim mjestima i područjima. Vlada neće nikada tolerirati da organizacija ili pojedinac profitiraju osobno zbog naglog povećanja javnih troškova. Kako su ulagački projekti koje financira vlada brojni ove godine, trebat će pripaziti da kontrola bude primjerena. Usporedo, trebat će izbjeći izradu projekata namijenjenih jedino pozitivnom imidžu administracije."

Jest. Kineskog. Premijera. Na otvaranju godišnje sjednice Svekineskog narodnog kongresa. I meni oma postane jasno otkud jednom drugom satovi i štošta još. Garant daje instrukcije.

bolegr @ 13:25 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 4, 2009
Miče se jezero, ili je to kretnja gazivode u suprotnom smjeru, kao kad popusti površinska napetost tanke mlake na ravnoj plohi pa se pokrene put subatomski najniže točke pomnožene sa površinskim povjetarcem, ma kao što pijesak iz šaka kroz prste sipi i kao vrijeme što se neumitno potpisuje na sve vidljivo i nevidljivo, rađa se rijeka dok grad svakodnevno mrmolji, rijeka što će ka zapadu poteći, grad na rubu pupka svijeta, mjesta kroz koje je dohvatljiva nutrina Zemljina, onosvjeto, izokrenuto, inverzno ovom predgrađu limba.

Nedaleko, u dubinama velikim za visinu čovjeka, no zanemarivim za povijest Univerzuma, na čistini, žamorna je skupina. Naizgled znanstvena. Bit će kakve zvjerke. Odijela siva, kravate crvene, popadale po bijelim košuljama. Poneki čak podsjećaju na Široline Dugonju, Vidonju i Trbonju. Lutak jedan bolesnoprodorna pogleda, par kugloida manje ili više urešenih čekinjama i paperjem, nekoliko amorfnih pokondirenih pojava, tek, još i jedan pepita kostim ponad birokratski sive bluze, odmah pomisliš da tako mora izgledati oličenje zlatnog pera hrvatskog novinarskog etera.

A detalji ljudski. Ruke u džepovima hlača preturaju nekad na crtu ispeglanu sad zgužvanu maramicu sa uzorkom pidžame, nešto kovanica urešenih plitkim reljefima flore, faune, profila, nekoliko divljih kestena obogaćenih placebo efektom, dvije kromirane paranoid kuglice,... kako tko.

Odjednom, baš u trenutku kada mi je telefon zazvonio i ja se javio i na pitanje pozitivno odgovorio i izazvao nekoliko neovisnih događaja. Treptaj u nutrini osobnoj,
tišinu u slušalici, tišinu u cijeloj dvorani. Onaj žamor prestane. Kao odrezano prestanu zveckati one kovanice, druga jedna ruka u jednom drugom džepu prestane gniječiti maramicu, zaustavi se zvon kromiranih kuglica, škripa kestena također. Tajac. Skoro praiskonska tišina.

Pogledam malo bolje oko sebe. Sjedim u tamnu kutu ogromne dvorane prigušene difuzne rasvjete. Kao da svaki predmet isijava količinu svjetlosne energije dostatnu za pobjedu nad mrakom. A ipak neka prijeteća tama. I čujem glas. Ne mislim na one unutarnje koji su u stanju svašta izgovoriti, cijelu paletu kategorija mudrosti, već izvanjski, iz one nakupine.

- Ekipa! - glasno će uz popratnu jeku dvoransku prorijeđenosijeda glava - imam jednostavno instant rješenje kako se riješti stvari kojih nema. Em ćemo izać iz recesije, em ćemo pokrenit zamlju.



Velika količina spavanja sigurno je jedan od vidova podsvjesnog bježanja od stresa izazvanog primarnim tjeskobama, dok snovi kao popratna manifestacija nesvjesne faze odmora, mogu biti ispunjeni sekundarnim strahovima. Otprilike kao i kad loše raspoloženje biva ispoljeno prema ljudima koji to ne zaslužuju, ali su se tu našli u danom trenutku. A tek da spavam...

bolegr @ 12:59 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 2, 2009






bolegr @ 23:57 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.