crta

Blog - ožujak 2010
srijeda, ožujak 31, 2010
Ako je stvarno izjavio kako nikada nije čuo za Merrill Lynch i OTP banku, a što veli majka njegova kako je njoj njen Poli osobno rekao (uz dužno poštovanje bezuvjetnoj ljubavi, jer to samo majka može voljeti), onda je to katastrofalno poznavanje materije kojom se profesionalno bavi godinama i to na najvišoj razini u tolikoj mjeri da zapravo i nije čudo što su pukle tvrtke u kojima je radio, a o državi čije je vlade resorni ministar bio da nit ne govorimo.

*



No, s druge strane, nItko nije kriv dok mu se to ne dokaže. Zato je i izbačen sa svih funkcija u partiji.


____________________________________________________________
* nažalost, u crnobijeloj tehnici obraza rumenitet ne dolazi do izražaja, ali će
   ga se prisjetiti svatko čim vidi ovu odlučnost isklesanu do markantnosti.

bolegr @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 28, 2010
Ako prikazana soba i jest uvrnuta, hvala ti, o sveprisutni i sveznajući, do sada najbliži onome što božanskim smatraju, što sam zoran prikaz iste našao, i ako sam ujutro mislio svezati kravatu dezena poda te iste radi poslovnog sastanka sa zahtjevnim klijentom, to sigurno ne znači da sam ja u predjelu malo, oko pedalj, iznad spomenute kravate ta ili takva soba... ili da sam pod... ili kakav omrenjeni lik iz osvjedočeno malo nahero postavljene Lynchove glave... ili... ili...

Ili je to posljedica osjećaja da su oči promjera većeg od glave i sukladno znanim malodimenzionalno ograničenim zakonima u neskladu između jave i sna, kako bi to pjesnik ispjevao, i da disanje postaje anaerobno, ekstremiteti ekstremno alijenirani i desenzitivirani do neprepoznavanja i razumijevanja...a nigdje šume, nigdje bunara. Samo pustara pusta i jedan taman rubac, za na glavu.

Vele da svaki, pa i naizgled neprimijetan srčani udar ostavi brazgotinu na srcu i da mnogi žive i ne znajući da su preživjeli jedan takav atak na neku od životnih funkcionalnosti, utjelovljenja. Onima koji znaju, teže je.

Nerazumijevanje, sveprisutna ali izlječiva osnovica nemira. Mašta, samo apsolutno najjači stimulans i ništa više od toga.

A mjesec, pun kao kolut sira.





_____________________________________________________________________________
* je li u "nepotrebno prekrižiti" nepotrebno išta prekrižiti ili je potrebno prekrižiti nepotrebno?
  (kao, važno je, moš mislit...)
bolegr @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 8, 2010
Polusunčano, mjestimično promjenjivo. Sa koferom u ruci hodam osječkom Vukovarskom ulicom. Prizemlja su manje spavaonička od onih kakvih se sjećam, otvorila se, izlozi i ulazi u trgovine. Ulazim u jednu koja nije jedna već četiri radnje u jednom prostoru. Na kraćim stranama pravokutnika koji tvori jedinstveni prostor po jedna, a na dužoj, nasuprot onoj uličnoj, dvije. I svaka nudi svoje, jedno nalik drugome, police sa sličnim hljebovima kruha, hladnjaci sa mlijekom i mliječnim prerađevinama, na pultovima poslagane tjestenine, začini, čokolade istih roditelja, mogućnost izbora postoji. Tražim neku tamnu, ali bezuspjećno, čokoladu. Najtamnije ja neka za kuhanje po cijeni 8,99 kuna za osamdeset grama. Čudim se, a trgovkinja sliježe ramenima.

Izlazim na star asfalt nalik mjesečevoj površini. Prevreo u izlijevanju i neizvaljan nalik je zamrznutoj slici ukuhavanja palente. Za mnom trči mlada djevojka u bijeloj kuti. Da nije zubarica, ni liječnica, a ni veterinarka, shvaćam kada me sustigne i iz ruku mi uzme umotan paketić veličine dvjestapedesetgramske ciglice kave. Veli da nije to moje. Umjesto toga daje mi čokoladu.

Nastavljam hodati prema Kolodvorskoj ulici pa uz željezničku prugu prema kolodvorskoj zgradi pred kojom je, gle čuda, i izdaleka se vidi, Lebarovićev sat. Dvadeset do dvanaest. Vlak mi kreće u jedan. Ručak mi je rezerviran u restoranu u centru grada. Osamdeset minuta, više nego dovoljno i neću morati rezervaciju seliti u neku bližu gablaonicu.

Samo putovanje toliko suho događajima da sam ga izgleda prespavao jer nema traga o ičemu osim da je stara lokomotiva najviše nalik onima trajno parkiranima na dvostruko slijepim kolosijecima.

Branimirova se crveni. Ne od stida i promašaja već od stare fasadne cigle. Odem iza zgrade Kraša pa sa stražnje strane krenem ući u hotel jer kao stalni stanar ne trebam na recepciju, u rukama osim kofera sada su i tri torbe prizmatičnog oblika osnove kvadrata. Ne mogu unutra jer ključ ne radi pa odem na prednju stranu sa Draškovićeve. Ulazim samouvjereno kao onaj koji zna što i kamo, ali me recepcionerka zaustavlja pitanjem punim uslužnosti i neprepoznavanja jer, ne viđa me baš često, a ovaj hotel nije neka promenada, što i nije neobično, to zastavljanje, obzirom da ulazim s one druge strane. Pokazujuć ključ broj 14 prolazim uz njeno ljubazno i nijemo odobravanje kimanjem glavom.
 
Tuširam se. Zazvoni telefon, a i što bi drugo dok je čovjek pod mlazom vode, inače ga ne bih ni spominjao. Objašnjavam majci kako je trgovina nekom odjećom koju traži u Tomićevoj ulici, pri samom vrhu, pored Zlatnog kokota, kao treba joj dodatno pojašnjenje za tako dugu ulicu. I dodajem da neka obrati pažnju na pult od svojih metardvadeset dužine koji su platili sto tisuća kuna, košta kao da ga je sâm grad plaćao. Tko im kriv kad su uzeli krivog majstora. Kuhta radi skupo, Boris jednako kvalitetno, a višestruko jeftinije. Električarska posla, šta ćeš...

Uskoro će kocnert za protiv nečega, a u skladu sa očuvanjem planete na trgiću koji tvore Draškovićeva, Bornina i Mislavova, tamo gdje svoje knjige nudi na pregled Benko Benedikt Kotruljević osobno.

Dan ne izmaku, kasnoproljetni, suh sa najavom kiše u oblaku nad glavama. Dolje niže, ne od oblaka već niz ulicu, prema Trgu žrtava,  sjedimo na rubniku koji izdiže nogostup od parkirnih mjesta, dovoljno daleko od tramvajske pruge. Napola isprane boje traperice, svijetle tenisice, majica ti vodoravno prugasta crnožutocrvena. Jedemo neku krušastu biljku nalik rebarcima, zelena izvana, bež iznutra. Otkidam potamnjeli rub načet zubom vremena i bacam ga u kantu za smeće pored kioska iz kojeg me žena pita trebam li što, a ja joj sa smiješkom odmahujem glavom i sjedam pored tebe. Ti mi lijevu ruku na koljeno stavljaš i glavu na rame mi desno. Dok mi dodiruješ neobrijanu bradu. govoriš kako ne razumiješ one koji varaju. Šutim.

Plava devetka prolazi u smjeru Zvonimirove.

bolegr @ 07:56 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, ožujak 5, 2010
Jesen na Cetinju

Počela je jesen u našem gradu. Umrlo je više ljudi, kao i u svakoj jeseni meni ih je žao, ali Živka Orlandiju baš i nije. On često kaže da tako mora i treba. A kad mu je brata majka gađala među rogove nije tako mislijo. Domaćice spremaju zimnicu. Ja sam srećan. Grad je pun lišća a tata kaže da bi smećari trebali da idu u kurac jer ovo već treća jesen kako ništa ne rade. Od ove jeseni nam strašno faljiva struje u kuću, pa mama kaže za elektrodistributere to su jedna govna, a nije tako mislila na tom načinu kada nam je kuća bila puna struje. Ove jeseni i ja sam kao i mnogi drugi zaljubio u istu curu. To je mala od pašenoga - Vera. Ja je zovem Vjera jer me stid da se odvajam od društva.

I ove jeseni ptice su pošle na jugu.Rode i vrapci i slavuji su ostali. Meni ih je žao jer su one male i nezaštićene, pa bi ih mnogi mangupi mogli ubiti namrtvo. Đed kaže da su one ptičiji proletarijat, a nije tako mislio kad nam se roda posrala na fiću , pa je tata jurio do Špadijerskog vrha. Đed je tada slomio nogu, a tu rodu je ubio ujak Vlado dva dana poslije golijama rukama. On kaže da se branila ka čovjek. Meni je bilo žao a žao mi je i đeda koji je slomio nogu. Ali mi je žalije rodu jer je đed živ a roda ne, a mislim da bi rodi bilo milije da je ujak Vlado slomio nogu a da je ona ubila đeda pod Špadijerski vrh. Mada bi meni bilo mrznije. Ja isto mislim da bi najbolje da se ujak Vlado posra đedu na fiću i da ga je đed ubio sjekirom,ka što je htio babu jedan put, a da se roda ne miješa. To je radi toga što me ujak Vlado(rak ga izijo)šljepio u glavu kad sam prnuo pred direktorom Oboda pa ga je bilo stid od mene. Od kad je ubio rodu još mi je mrzniji.

Brat od tetke mi Vojo, je ka svake jeseni kupio petarde kod Paljevića u Donje Polje. Oni nemaju para za ljeb pa prodaju petarde. Meni ih je žao. Baba kaže da su dobri ljudi, a nije tako mislila kad su joj zapalili garažu đe je đed i njegovi penzioneri igra fircik u pare. Jesen mi je još draga radi strika Želja što dolazi sa broda. On je bogat čovjek i dosta je zgodan. Svaki put s broda dovede novu strinu, pa ode na brod. Poslije ih mi teško izbačimo iz kuće. Neđo kaže da te žene šiljemo kod njega jer mu ih je žao da se svade s majkom po vazdan. A nije tako mislio kad mu na kocku u pećinu pošle tri plate pa je ijo u našu kuću.

Ne znam šta bi još pisa od jeseni. Još sem da je volim i njeni plodovi nama djeci daju vitamine da bi smo postali jaki.

Radenčević Slaven VI3


Ocjena:
jedan (1)
Komentar:
Obrati pažnju na genitiv. Tema je promašena.


Ovo je bio pismeni rad učenika šestog razreda osnovne škole na Cetinju, a učiteljičina ocjena i pismeni su došli do ministra obrazovanja Crne Gore koji je naredio objavu istoga.

I kakve veze ima taj nepismeni rad učenika čestog razreda crnogorske osnovne škole sa poslom stoljeća vrhunskog hrvatskog poslovnjaka? Pa vrlo jednostavno. Velike.

Možda se ministar obrazovanja u susjednoj zemlji može zaigrati sa školskom zadaćom i neznanje proglasiti stilom, a dijetića novim, crnogorskim Salingerom čak, jer time neće rušiti cijeli obrazovni sustav, iako ni malo ne želim umanjiti vrijednost i važnost obrazovanja jer to je ulaganje u budućnost, uostalom mi sa svim našim ministrima obrazovanja, nemamo pravo nikome riječ reći, a i ostalog također, ali zato se vladini uredi za igradnju cesata nikako ne mogu zaigrati prihvaćajući ponudu tvrtke i to bez ikakvog jamstva, ni bankovnog ni duhanskog, ali koja je dužna kao Grčka, ili bolje reći kao Hrvatska, zapravo, pi puta oko, tri i pol milijarde kuna što je jedna dvanaestina duga Hrvatske, za razliku od nekih koji im i pogoduju, a što nije ni čudo kad im su rasorni ministri i dioničari iste. Firme. Države.

bolegr @ 11:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 4, 2010

Znam gdje, točno.

Znam kada, otprilike.

Mene zanima - zašto uopće?




Iako to i nije važno jer sve će će oteći poput vode iz sudopera.

bolegr @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 2, 2010
Mogao sam tada imati godina za ići u niže razrede osnovne škole kada sam slušajući roditelje i prijatelje koji su bili u posjeti kako razgovaraju o nekom tipu (taj je žargonski izraz za osobu, kao uostalom i svaki drugi iz tog vokabulara, bio odraz neke moje percepcije vlastite odraslosti) koji si je dao presaditi kosu, a pričali su kako si je to dao napraviti negdje u Japanu, prvi put čuo za njega. Duško Lokin se zvao i bio je nekakav pjevač, šta li.

Zamišljao sam to nekako kao heklanje kosom i kako mora da mu je glava izgledala poput onih u lutaka kakvima su se izgrale curice iz našeg i susjednog ulaza. Iskreno me zanimalo smeta li to "ispod" mozgu, zapinje li, dok razmišlja i kako, unatoč tim mogućim smetnjama i nije tako loša stvar jer ne moraš ići na šišanje jer ti se te ošišane dlake poslije zavuku i povlače po leđima dok ne dođeš kući na kupanje. Vidio sam mu i sliku i pomislio kako je možda ipak trebao otići na neko posljednje šišanje jer to što su mu ti Japanci napravili može biti moderno samo negdje tamo u tom Japanu.

I kako to da se baš on preziva tako slično loknama?

Dugo vremena poslije, nakon što se dodatno urbanizirala okolina faksa, ETF-a (za mlađe generacije koje dolaze, to je onaj fair play fakultet kojeg od milja zovu samo FER) dvoranom koja bi nas riješila penjanja na Sljeme, šest puta semestralno za dobiti potpis u indeks, koji se, potpis, mogao dobiti i bez penjanja, trebalo je samo znati ljude, ili imati ruku za potpisati se, i stambenom zgradom.čiji temelji kao da nisu bile stijene podzemne garaže već vijenac kafića i birtija (bircuz, wirtshaus) koji je držao fasadu, na svakom ćošku, a i između, po duljim stranama još po nekoliko, kako lokalnog doseljenog stanovništva tako i nas studenata.

Mi smo, nas nekoliko prijatelja običajno odlazili u dvije od tih devet (što je svjetlosnim godinama daleko od Sedme od Devet), ostalo nam je bilo strano područje. U jednoj od njih svakodnevno je obitavao i onaj loknasti tip s početka priče skupa sa nekom crnokosom bujnom ženom imena Dolores (ispada da su sve do lores istog stila), a ta je konstatacija ujedno i dokaz kako smo i sami tamo redovito odlazili na vježbe. Bit će vrlo vjerojatno kako je bila njegovom vlasništvu što se dalo zaključiti jer je nerijetko bivao i sa druge strane šanka.

Bili smo prestari za povući ga za kosu ili išta pitati o njoj...

A da sam samo znao za ovog Eduarda, a kamoli ga još i čuo, shvatio bih kako je Duško bio mala beba da ne velim go q. Mislim i na glas i na vlas.



Эдуард Хиль - Как я рад, ведь я... (Вокализ)



bolegr @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.