crta

Blog - ožujak 2011
četvrtak, ožujak 31, 2011

S rukama u džepovima širokih hlača, sa šeširom osrednjeg oboda na glavi stojim pored grma bazge i gledam preda se. Pogledam malo bolje i shvatim da gledam Starog Majstora, 老子, kako sjedi na nečem niskom. Nemoguće. Apsolutno nemoguće! Ne to nisko već on, stari 老子. Ne mogu mu ja ni blizu biti. Daleko sam u svim poznatim smjerovima od njega, daleko do same Kine, do frtalja dekamilenija, ali ipak, čovjek tu na par metara od mene. Pogledam u stopala si i vidim - stojim na travom obrasloj zemlji. Podignem glavu, protrljam oči i ponovo pogledam - on je! U svojim poznim godinama sijed sjedi na nekoj hoklici i vjerojatno baš u tom trenu domišlja neodređenost nečega, nužnost sklada.

Iz džepa košulje izvadim naočale i poput Semjona Semjonoviča, zakačim ih za uši i spustim na nos. Ponovo pogledam ispred sebe. Ne vidim sjedinu kako sjedi već na onoj istoj hoklici vidim - Hrvoja! Znam ga desetljećima. On mene i duže. Neko smo vrijeme zajedno igrali nogomet, isto vrijeme, isto mjesto, ponekad i isti dresovi, a neko vrijeme i šah, isto vrijeme, isto mjesto, uvijek različiti dresovi kako to već u šahu i biva.

Okrene se prema meni, sa dovoljnom dozom dramatike u kretnjama pa mi, malo ispod glasa, polukonspirativno, počne monolog.
 
"Znaš, filozofi su svijet različito objašnjavali, ali za sav nesporazum krivi su falsifikatori i prepisivači koji su i njih kao i sve drugo krivo bilježili. Stoposto. Evo ti Marksa. U tako malo godina, ljudi su uspjeli izvitoperiti osnovnu ideju pa pogledaj život na što liči. Da ne govorimo o daljoj povijesti. A evo i Mediteran, naprimjer. Mediteran ti je, moj Aka, centar svijeta, i svi se Mediteranci trudili biti glavni na svijetu, od sjevera Afrike i zapada Azije do juga Europe. I usput su jedni drugima otimali slavu i novce i povijest. Pobjednici pobijeđenima, veliki malima."

Pa da, pravi Kolariću-paniću po Mediteranu, velim si u sebi.

"Tako su i Arhimeda krivo tumačili, jer su sve krivo zabilježili. Kakva Sirakuza! Kad ga je mater sa sise otpustila, hranila ga sirotica čim je imala. Mlijeko, proja, sir. I često mu je nestašnom, dok se igrao po prašini, vikala 'Sira kusaj sine Arhimede!', a Talijanci ko Talijanci, lopovi, od Grka to preuzeli i od Syrákousai napravili - Siracusa. I cijeli stari grad sagradili pod tim imenom. A onda su još smislili da se hvalio dok je pronalazio odgovore na pitanja koja mu nitko nije postavljao i pri tom vikao 'Ἑυρηκα!' Ma kakva Eureka, čovjek gladan tražio 'Bureka!'. I poslije, oni krugovi, oni koje je kao crtao i nije dao da mu ih diraju. Nisu to, moj Aka, bili nikakvi krugovi u pijesku, burek svoj čovjek nije dao."

Prisjelo mi ovo već, i burek i pita, i prisjelo mi se, ali nema do one jedne stoličice, a na travu sjesti nije dobro jer tragovi se teško skidaju, a ja nemam one superdeterdžente.

"Ili Ilij. Pogledaj kako su besramno Troju iz Gabele uzeli i odvukli je do Male Azije. Džabe što im je mutne igre razotkrio onaj Roberto Salinas Price, tako ti se na meksičkom španjolskom kaže Semir Osmanagić, ovi rekli nema u Gabeli Troje i basta! Proja još i može, ali Troja - nikako."

Gledam ga i slušam. Hrvoje više ne gleda u mene već u daljinu, obzor pogledom prati, a ja ne ne znam jel' da vjerujem jel' da ne vjerujem svojim osjetilima. Krojač Paname je prava mala beba.

"O novijim vremenima da ti i ne pričam..."

I bolje, pomislim.

Skinem naočale, vratim ih u džep, usput pogledam preda se, a umjesto tratinaste podloge - led. Iznenađen naglom promjenom tla i znatno smanjenog koeficijenta trenja počnem gubiti ravnotežu. Raširim ruke ne bih li zaustavio taj proces, no nesvjesno zaplešem kazačok bez glazbene podloge i nevičan plesu prostrem se po ledu kao zvjezdača po pješčanom dnu toplog mediteranskog mora.

* * *

Otvorim oči - mrak. Osluhnem - tišina. Prstima opipam podlogu - tkanina. Sad već, nakon desetak sekundi, oči primijete vodoravne isjeckane crte svjetla što je kroz rolete dopiralo u sobu. I onaj muk nestane kao odvežen protutnjalim tramvajem u daljini. Ležim. U krevetu. Pogledam preko ruba, a u predjelu korijena ugašene lampe - knjiga. Pomaknem se, a malo niže od mjesta gdje se obično nalazi srce u čovjeka, osjetim žuljanje, probadanje. Instinktivno, zavučem desnicu prema području pokazivanja domoljublja za intonacije hvalospjeva i ispod sebe izvučem neodređeno nešto. Nešto što se nekad zvalo naočalama.

bolegr @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 21, 2011


Oni su ovo, vele, jednom učinili iz zabave i jedino je balama ispala pokoja vlat.



Jedno drugo društvance čini to konstantno. Šteta - neprocjenjiva.

bolegr @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 13, 2011

Radi pošta u Branimirovoj punom parom u svim smjenama, raznosači pisama na sve strane vuku one svoje prekrcane kožne torbetine jedva pritvorenih ovalnih metalnih zatvarača, guraju se u jutarnje tramvaje i autobuse sa školarcima i ostalim radnicima koji su dokaz da nezaposlenost nije maksimalna. Kakav slučajan putnik što se jutrom nađe pred željezničkim vratima Zagreba pomislio bi kako je ovaj narod, unatoč blagodetima novih tehnologija sklon tradicionalnom, u samom njegovom biću ukorijenjenom od stoljeća devetog ako ne i od prije, od sedmog, obliku održavanja veza na daljinu materijalnom pisanom riječju. A nije.

Hitaju poštari isporučiti teret računa, opomena za neplaćene račune, rješenja o ovrsi radi neplaćanja po opomenama za neplaćene račune, pa još računa, još opomena, još rješenja. U svoj toj hrpetini papirologije koja prvo tišti leđa poštara, a potom i primatelja, nađe se valjda i pokoje pismo podrške voljenoj votkinji. Složit ćete se, kao žena, da vas ne mogu oslovljavati vođom jer je titula muškog roda, a vi, koliko znamo, nemate muških primarnih spolnih karakteristika, dok će jezični stručnjaci moj izbor titule korigirati ili potvrditi, što za ovu priliku i nije najvažnija stvar.

Tražili ste eto, zapovijedno delegirajući zahtjev, od svojih pristaša i članova ta pisma podrške ne biste li pokazali kako onih 70.000 potpisa sa zahtjevom za vašim odstupanjem sa časnog mjesta čelnice izvršne vlasti u državi nije nešto što bi vas ponukalo da ih poslušate, a kako sam uvjeren da nisu svi vični pisanoj riječi kao i da mnogi od njih nemaju vremena jer nekako sumnjam da se brojka 220.000 preklapa sa brojkom 336.000, prihvatit ću se i ja tog zahtjevnog posla pa ću, uz već pogolemu potrošnju živaca,  rasipnički i koje slovo i minutu potrošiti na vas, a kako ne bih dodatno opterećivao listonoše, posredno i gradski javni prijevoz, evo odlučujem PT mijenjati za HTTP jer i par kuna uštede na poštarini nije za zanemariti kad vas još uvijek, kao statistička jedinka vama u korist, toliko plaćam da bi bilo pretjerano bacati se u dodatne trošak pa bio on i u vrijednosti deset deka parizera.

Primijetit ćete, ako budete čitali ovo pismo, kako vam se obraćam ili vas spominjem koristeći malo početno slovo i time vam ne iskazujem ni osnove poštovanja, bit ćete u pravu. Ako pak slučajno pomislite da je u pitanju tipfeler, mogu vam samo reći da probate misliti ponovo jer tipfeler nije sustavna pogreška. A ako ćemo o sustavnoj pogrešci, onda to može biti samo jedno. A to nisam ja niti je to malo slovo.

Sigurno se pitate kad će to pismo podrške početi jer eto, do sad samo laprdam u prazno, da prostite, baš kao vi. Pa evo:















Ovaj prazni prostor iznad, popis je dobrih djela po kojima ćemo vas pamtiti i radi kojih vam iskazujem bezrezervnu podršku, i iskreno se nadam da ćemo vas moći zaboraviti u duhu pozitivnog gledanja u budućnost bez osvrtanja na najveće kalvarije koje je preživio ovaj narod i ova država na čiji račun živite.

Ta država nije raj na zemlji, ili Mediteran kakav je nekad bio, ne zavaravajmo ni sebe ni strane turiste što hrle na Jadransko more kako bi se "fry gently". Nije Hrvatska ni pakao, iako je sve više onih koji se podjarmljeni sustavnom otimačinom ostaju "fry" u mukama preživljavajuć nimalo "gently". Nije Hrvatska ni Smilje i Bosilje pa da po njoj u ulozi potajne agentice inspektorice Kvokoš (rezolutno odbacujem bilo kakvu konotaciju šovinizma i diskriminacije jer to je vaše kodno ime što ste si ga sami dali) javno i potajno krojite i uređujete. Zato bih od svih vaših rečenica, izgovorenih ili napisanih, rado čuo onu jednu: "Ja više ne mogu!!!!!"

Onaj brod luđaka koji je netko spomenuo, e taj, nema taj brod kormilara već pluta bespućima povijesne zbilje, to bi i vama trebalo biti jasno. Jer niste vi nikakav kormilar već ste tek mala od kuverte (ne plave već drvene, u prijevodu palube) kojoj je u ruke dan neki kotač, neko ukrasno kolo sa masivne hrastove vitrine. A vi pomislili... eh, svašta.

A i sa jabukom treba znati. Eva je to učinila iz ljubavi (i neznanja što se sve uz jabuku može dobiti) i pred sobom je imala samo Adama, naivca bez mogućnosti izbora, a vi kao glavna i neodgovorna urednica javne tevelizije pred sobom već imate milijune nezadovoljnih i vama ni Jabuka pomoći ne može, a ona sinoćnja izgledala je kao da je pala s kruške, skupa s vama. Osim toga, u toj mitološkoj priči o izgnanstvu iz raja vama ne bi pripala ta uloga.

Zato, tako vam časti i poštenja, onih hadezeovskih, jer HDZ je kako ste sami ne jednom rekli, velika i snažna stranka poštenih i čestitih ljudi, a što vi sigurno najbolje znate jer tko je od vas pozvaniji o časti i poštenju, učinite jednu dobru stvar. Odite. Na godišnji, Višegodišnji. Odite, i to smjesta, a ako ne smjesta onda evo jedan dan poslije jučer. Iskreno se nadam da će uskoro i taj the day after yesterday (trebali biste za ovu kvaziengleštinu osigurati copyright kao i za onu "Kud Ivo tud i ja", a usput se priupitati na koga je sve točno Karamarko mislio kad je spominjao Indijance) kad ćete konačno umjesto u Mađarsku otići na zasluženo mjesto. Pri tome ne mislim anatomski jer bi to bila demagogija, a i nepristojno, i ne mislim ni povijesno gledano jer vam je kao beznačajnoj jedinci tamo mjesto rezervirano uz mnoge druge promašene slučajeve ljudske podvrste, već mislim prozaično, zemljopisno gledano negdje gdje ćete bez straha od razjarene gomile koja vam pod prozorima dovikuje pogrdne riječi, u miru moći šetati ovijeni bijelim pareom dok će eventualna svita pozdravljati vaše izljeve mudrosti.

U tome imate moju, ponavljam, bezrezervnu podršku. Samo, molim vas, pripazite da se na tom putu stizanja na put prema tom mjestu - ne izgubite. Bila bi šteta.

bolegr @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 9, 2011

 



I Lujo četrnaesti bi pored nje izgledao skrušeno.



bolegr @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 8, 2011

Ispružen na ležaju koji je nastao od proširivanja razvučene daske za glačanje osjetim bijelu plahtu cijelim tijelom. Krut gusto tkan pamuk kemijskim i fizikalnim tretmanima dotjeran do rečenih karakteristika bio je prebačen preko cijelog mene, samo je ispod jednog ruba glava provirivala. Doktor Sova je sjedio za radnim stolom u malenoj niši u užem zidu ordinacije i kažiprstima zavidnom žustrinom nabadao tipke mehaničkog pisaćeg stroja, onako kako to samouk daktilofgraf radi, pterodaktilograf, dok su mu ostali prsti bili zabijeni u dlanove i da je kojim slučajem te iste otvorio tragovi noktiju bi se dali prepoznati kao mlado sumjesečje posuto po crtama ljubavi, života i zdravlja. Sa donje mu je usne visjela dopola izgorjela cigareta bijelog filtera sa polminutnim pepelom. Već druga bez riječi. Lice duguljasto, oblika po dužini skraćene piškote, čelo visoko, mikimaus kontura unatrag zalizane tamne kose. Kirurgolog i patafizik podigne glavu prema meni, poduhvati cigaretu palcem i srednjakom kako ne bi dekoncentrirao pisaći prst i konačno progovori:
- Gledajte, dobit ćete par lokalnih i ništa Vas neće boljeti. Iz oka ćemo Vam izvaditi samo djelić kristala i ugraditi u lijevu pretklijetku. To je jedini način da Vam spasimo bubreg... - vrati cigaretu u usta, okrene se prema svojoj pisaćici i nastavi sa rafalnom paljbom, a ja pomislim kako bi umjesto Olivettija puno prikladnija bila kakva Remingtonka.

Ispružen na ležaju koji nije nastao od proširivanja razvučene daske za glačanje već u nekom industrijski zaostalom postrojenju osjetim bijelu plahtu cijelim tijelom. Krut gusto tkan pamuk kemijskim i fizikalnim tretmanima dotjeran do rečenih karakteristika bio je prebačen preko cijelog mene, samo je ispod jednog ruba glava provirivala. Doktor Sova nije sjedio za radnim stolom u malenoj niši u užem zidu ordinacije i kažiprstima zavidnom žustrinom nije nabadao tipke mehaničkog pisaćeg stroja, onako kako to samouk daktilofgraf radi, dok su mu ostali prsti bili zabijeni u dlanove i da je kojim slučajem te iste otvorio tragovi noktiju bi se dali prepoznati kao mlado sumjesečje posuto po crtama ljubavi, života i zdravlja. Sa donje mu usne nije visjela dopola izgorjela cigareta bijelog filtera sa polminutnim pepelom jer više nije bilo ni usne ni njega ni cigarete.

Umjesto doktora Sove - doktor House, doktor Gregory House, iskolačivši oči u me, nešto je govorio, ali nedovoljno jasno i glasno jer je između njega i mene bila stijenka plohe televizora. A i ton je bio prilično stišan. Pogledam u strop. Nada mnom je već neko vrijeme bdjela utrnuta žarulja, a što sam mogao zamijetiti kako zbog svjetla koje se širilo iza leđa ovog drugog doktora, tako i zbog onog što je probijalo kroz crtičaste rupice na zauvijek spuštenim roletama. Istegnem leđa, onako kako je pristojno samo ako si sam ili u kiropraktičarskoj ordinaciji ili ako si mačka na vrućem vunenom jastuku, zavrtim glavom kao Mariolino i polagano ustanem navodeći stopala prema memoriranoj poziciji papuča ne bih li se osovio na noge i dovukao do kupaonice i pri tome izbjegao bosonogo poliranje parketa. Uspije mi od prve što je, s obzirom na to da mi je pogled bio usmjeren prema napetoj sceni koja je sadržavala elemente komedije, trilera, erotike i propagande, a odvijala se onkraj zaslona televizora, negdje u predjelu niše doktora Sove, čist uspjeh.

Škripa parketa se miješala sa onom zglobova, prijem slike bez stabilizatora hvatao je taj ritam. Fini premaz je izgubio svoju vezivnu funkciju, na parketu, ne na zglobovima, i rasušena je piljevina bježala iz utora otvarajući kaverne ispod lažnog sjaja ucifrane udavače od stana. Onaj drugi fini premaz, što je u zglobovima imao podmazivačku funkciju, istrošio se isto. Domogavši se keramičkih pločica škripa prestane, ona čiji su podražaji dolazili ispod papuča. Uvučem se u kabinu i pustim vodi da potjera plin u bojleru i promijeni smjer toplinske promjene tijela mi moga. Koliko osjećam.

Umjesto jutarnjeg pticopjeva što razdvaja noć od zore, kloparanje kompozicije tvrdih kotača hotelskih kontejnera po neravnu asfaltu. Kasnim sat. S buđenjem. Sve drugo je ionako irelevantno. Prema kalendaru doktora Housea, doktora Pinka Housea, danas je četvrti siječnja dvijetisućeisljedeće godine. Vrijeme je za komoru velikih suglasnika i jedno novo iskustvo.

Nije li tako, doktore Jessup?

bolegr @ 06:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, ožujak 5, 2011

Neki dan krenem vrtiti Rubikovu kocku misli i sjećanja ne bih li u tom pretincu malo reda napravio, posložio glavu i rep slijedu koji se od neprebiranja pretvorio u zapetljano klupko pa naletjevši na informaciju o smrti jednog tihog i mudrog čovjeka koji je za me bio prvi temelj Zapruđa kakvo sam upoznavao po dolasku u velegrad početkom druge polovice osamdesetih, uoči univerzijade čije me veliko slovo ipsilon sa boka zgrade u Držićevoj 1, onako politički neosviještenog, zbunjivalo, ali ne i opterećivalo. Stric i tetak Mato igrajući šah, u osamdesetčetvrtoj, velemajstor iz jedne od istočnih zapruđanskih limenki. Ljudi odlaze kao i svaki drugi dan, rekli bi, ali prisjetimo li se Boška pa Pređe, Lastana, Picelja, Cane, sve navodi na zaključak kako ove godine kosci kao bez slobodnih dana malo više žanju po javno eksponiranim njivama iako smo svi u molekulu od iste materije sazdani, da bi i ona Örkényjeva jednominutna novela o smrtima prerasla nominalne vremenske okvire.

Nakon odguljene prve godine i prilagodbe na više asfalta i hitre šlank tramvaje u odnosu na osječke tuste lađe na tračnicama, jednostavno su se iskristalizirali orjentiri i granične točke u vremenu i prostoru. Jedna od južnih, uz travnanjsku unajmljenu sobu u Viktora Bubnja 52, treći kat, bio je Burek. Uz onaj kolodvorski, pravi noćni raj za gladna usta i velike oči iza kojih je uglavnom stajao, bolje reći lebdio, omamljeni komad mislećeg organa.

Za mene je Zapruđe u to doba bilo neki nedefinirani skup stambenih objekata proletera i proleterki smješten između dva B. S lica Burek, a sa stražnje strane crna rupa zvana Bundek.

Poslije, već sam odselio iz Travnog, obitavao po studentskim domovima na Cvjetnom i Savi pa se ponovo upisao u podstanare, ali ovaj put nad Britancem, bio sam češći gost Zapruđa. I to je već bilo zadiranje u srce kvarta, do Meštrovićevog trga pa u Vankinu, do Goge i Galaxa na čijim je policama monografija Ivana Meštrovića bila jedina meni bliska asocijacija sa nazivom trga. Tako vas je, dragi Zapruđanci zapalo. Vama likovnjaci, Središćanima par književnika (kad ni ulica više nemaju), a Utrinjanima kunsthistoričari, povjesničari, teoretičari književnosti. Sve planski. Mora da se neki drug urbanist jako potrudio smisliti algoritam po kojem su kvartovi dobivali područja znanosti i umjetnosti iz kojih će vući imena za ulice i time pojednostaviti snalaženje novopridošlica u velegrad. Reć'emo, kad je stari Mata dolazio sinu u posjet, uspješnom građevinskom inženjeru zaposlenom u jednoj od najvećih organizacija udruženog rada, ponosnom vlasniku stanarskog prava na površini od 55 kvadrata prvog kata, nije on znao da je velegrad tako veleban da se od kvartova sastoji jer njegovi su Sikirevci selo od par ulica i sve se lako nađe. Zato i nije pamtio što mu je sin govorio: "Ćaća, samo kvart zapamti, Zapruđe, a kad tamo dođeš, sve je lako naći." A ćaća k'o ćaća, ne sluša sina. A nije ni red nego da sin sluša njega, pa zapamtio ulicu i broj. Maksimilijana Vanke 10. I kad je stigao u Zagreb i kad se našao licem u lice osobno sa kraljem Tomislavom, shvatio je kako se lakše izgubiti u Zagrebu nego na prostoru od Save do Drave, pa u nevolji i nedostatku mahovine, upita putnika namjernika, koji i nije bio putnik namjernik već radnik komunalnog preduzeća, da jel' zna gdje je ulica Maksimilijana Vanke, a ovaj počešavši se žuljavim kažiprstom iznad desne obrve, zaključi da je, sudeći po tome što je znao kako je dotični Maksimilijan Vanka bio hrvatski slikar i kipar, rođen uz Zagrebu, a karijeru skončao poput habsburškog imenjaka u Meksiku, ta ulica definitivno, kao i sve druge ulice hrvatskih kipara, u Zapruđu te tako starca i uputi. Eto, tako je lako bilo nekada snaći se u gradu. Danas je to puno teže. Niti tko zna za Vanku, niti tko zna za Maksimilijana, a i radnika je sve manje i manje i manje.

Sjedim na onoj drvenoj klupi pored Žitnjaka, na kojoj sam po samom rubu noći Dana Zapruđa prije četiri godine pridržavao najfinije štrikanu vestu navučenu preko najljepših leđa svemira, umorna od skakanja na glazbu i glazbom šireno veselje riječkih iraca dok sam ja poput brodskog veza stajao sa bijelim jednoremenim La Coste ruksakom preko ramena i otečenim srebrnim prstenom na čuvanju, održavajući balans sustava u rotaciji i revoluciji. Samo, nije rub noći, dan je. Prohladan. Sjedim sam, a nebo je teško, sivo i golemo. Nadvilo sa nada me poput Meštrovićevog Grgura. Neki su dani, pa tako i Dani Zapruđa, neusporedivi sa svim ostalima.

bolegr @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, ožujak 4, 2011

Snijeg je u ovako zrelu zimu i sâm umoran od padanja pa to nešto što propaduje samo je smetnja i nema ni truni veselja na licima ranojutarnjih hodača ohlađenim ulicama. Doda li se tome žličica petka, eto dovoljno razloga za smanjiti kretanje na nužnu količinu.

Sjednem na sjedalo nad desnim drugim kotačem zglobnog autobusa, izvadim literaturu i na tren zaboravim kamo i kuda se vozim. Čim se ovako zabijeli, putnici sa redovne linije 215 kao da se pogube, nestanu ili ostanu na nekim toplijim mjestima, gdje i kako god, poluprazna plavobijela gusjenica još neko vrijeme je nemušto čekala da joj se poklope kazaljke voznog reda, a onda se uzjogunila i krenula dati svoj obol poslovičnoj, jedva bi se moglo dodati snježnoj prometnoj gužvi.

Idila praćenja pogledom redaka slova otisnutih na hrapavu papiru trajala je koliko i prolazak pored četiri semafora, što će reći do prve stanice. "Veterinarski fakultet" čuo bi se melodičan glas one koja je zamijenila Karmelu da je kojim slučajem ozvučenje u autobusu uključeno, ali kako nije, čulo se brenčanje motora iz dna, šištanje kotača dok gniječe mrke pahuljena asfaltu i šum kočnica, a potom i pfkanje pneumatskih sustava otvaranja vrata.

Iz vozila iziđe par putnika koji su to u tom trenu prestali biti i za njima ostane samo kratak zvučni trag: pfff. Bez ikakve eventualne obavijesti u stilu one milozvučne praškopodzemne "skončite prosim vstup a nastup, dverži se zaviraju". Onda jedno srednje kratko ništa, pa krklj-krklj pa opet ništa. Svakom iskusnom korisniku javnog gradskog prijevoza na mekim kotačima jasno je što slijedi. Još jednom pokušaj pokretanja motora popraćen strojnosamrtnim hroptajem, a potom kratko i svisoka zetovsko urbi-et-orbi o neispravnosti vozila, još jedno pfff i prestanak daljnje komunikacije.

Dverži se ovaj put ne zaviraju. Ono nešto putnika pretvoreno u čekače sjedi i pogledava se kao da će u sudruzima u nevolji naći odgovor. Par ih ustaje i izlazi. Odlaze niz ulicu. Sklopim knjigu, vratim je u torbu, torbu zatvorim, rukavice iz džepova izvadim i na ruke ih navučem, iziđem. Preda mnom dug put. Pekarskom ulicom pa dalje...

A neobičan je put pločnikom te ulice. Podsjeća na doba traženja indigo zgrade koja je "evo odmah iza ugla" što prevedeno sa jezika agenata za prodaju nekretnina znači nekoliko stotina metara po ne baš prijateljski raspoloženoj ulici. Podsjeća jer to i jest ta ista ulica, samo su uvjeti drugi.

Pustim pogled da zaštićen naočalama dokuči kraj vidljivog dijela putanje. S lijeve će mi se za još malo ukazati indigo zgrada sa stanom za poželjeti jer pogled s balkona puca direktno na dvorište servisa mopeda pa ako zatreba..., iza toga birtija na rubu zakona, pa neformalni veliki otpad, autopraonica, sjedište ministarstva unutarnjih poslova Republike Peščenice, još par novih zgrada i kraj vidljivoga puta. S desne strane će mi u susret stići prehrambenoindustrijska postrojenja, a između njih benzinska postaja koja će me oplahnuti mirisom djetinjstva jer unatoč zavodljivim aromama kruha nasušnoga i peciva raznog koje se zavlače u nosnice i prije i poslije, na me benzin jače djeluje. Ipak me naftna industrija othranila.

Ali. Ne stigavši hodom ni do kraja ograde dvorišta veterinarskog fakulteta začujem zvuk autobusa. Stiže me i prestiže velika plava mrcina dok se ne baš sporo kretala utabanom asfaltnom stazom zetovskih slonova kao da joj maloprije ništa bilo nije. Možda sam trebao imati manje povjerenja u vozačevu moć prosudbe stanja osnovnog mu sredstva rada, možda sam trebao imati više strpljenja, možda je autobus mogao dalje samo sa manje putnika. Možda, možda. A zapravo sve to i nije važno. Jednostavno, trebao sam krenuti pješke. Sâm. Svojim putem.

bolegr @ 10:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 2, 2011


Kosor i Swoboda

Ne kaže se swoboda već sloboda!

bolegr @ 07:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 1, 2011



Nisam baš neki orni tolog i ne mogu otprve odgonetnuti
pripada li ova ptičurina podvrsti Pavo muticus imperator ili podvrsti Pavo muticus muticus.

Jadranka Kosor, zlatna čuna 2011 - foto Zarko Basic

A možda je ipak bjeloglavi sup...

bolegr @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.