crta

Blog - travanj 2006
subota, travanj 29, 2006
Moj djed plajvajz jezikom močio
Moj otac penkalu troši
Ja tastaturu sa desetak prstiju tlačim

Napunio sam baterije šećući jutros kroz špalire mladog luka, grincajga, piramidalno složenih uglancanih jabuka, nestašnih mladih krumpira, kumica u pogolemim suknjama koje kriju tek nešto manje bokove višerotkinja, poluprobuđenih lovaca na svježe povrće otečenih od sinoćnjih opuštanja uzrokovanih slobodom dugog weekenda. Koračam mokrim pločnikom prema ulazu br.7 tegleći provijant za sljedeći tjedan. Trackanje kotača po asfaltu nagovještava prolazak auotomobila. Mičem se u stranu htijući izbjeći tuširanje. Stajem u podublju lokvu koja mi prekriva pola crta na desnoj tenisici. Mokra noga, a ni kavu popio nisam.

Ulazim u stan i pažljivo odlažem cekere i vrećice. Tragovi po pločicama boje prljavog bijelog miša čine me zadovoljnim [neće me valjda smetati pokoji otisak u hodniku: Čovjek je bio ovdje!]. Punim frižider marke Gorenje i košaru za povrće Noname. Odvlačim se do stolice kako bih se riješio neugode oko desnog stopala.

Kroz prostor se proteže duh sinoćnjeg dijaloga. Oslobađanje. Bez bijega. Bez straha i bez predaje. Svaki novi početak je dobar. Znak nadmoći nad koncentratom Lošeg. Situacija nikada nije bezizlazna. No, mogu li stvarno pobjednici diskretno šutjeti. Bez buke i pompe. Samozatajno slušati pobjedničke pjesme poraženih?

Moj djed lokomotivu vozio
Moj otac vozi golf jedinicu
Ja hodam pješice
Na svojim sam nogama
Iako kiša pada

bolegr @ 12:01 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, travanj 28, 2006
Istok Istočne Slavonije. Dvorište je popločano ciglom, prepečenom, onom koja vlažna ne puca čim se temperatura pusti ispod točke skrutnjavanja vode. Spojevi su popunjeni zemljom presvučenom tankim slojem baršunaste mahovine. Niska ograda od pletene žice ojačana limom u donjem dijelu obojana je u zeleno i odvaja ulicu i pločnik od privatnog posjeda. U to isto dvorište dvije niske građevine gledaju vratima i prozorima nalik puškarnicama ispuštajući miris vlage. Stambeni prostori rođeni nuždom za skrivanjem od hladnih panonskih zima i jarkog ljetnog sunca.

Na dvorištu, na suncu se grije Jerko, broj godina poveći, ali nepoznat. Sjedi u svojim kolicima i otresa lulu. Baguš pada po željezničarskoplavom hlačama u kojima se tek naziru donji ekstremiteti. Jerko danas ima preko četrdeset kilograma i teške naočale krila zalijepljenih podebljim namotajem flastera koji bi po godini proizvodnje već i u školu mogao krenuti. Bio je aktivni sudionik svih ratova iz prve polovice prošlog stoljeća:
- ... a i ta naša Jugoistočna Evropa, to ti je, moj ti, tek podrepina ovog našeg kontinenta. Nema tu iznimke. Stvoreni smo da nas izrabljuju. Evo, vidiš ti babe Ruže, ona ti je moja Evropa. Ali, da mene nema, morala bi nekog drugog naći. Ruža nekog mora imati. - naglašava ispravno svaku riječ deda Jerko i tone u kontemplaciju. Zasluženo.

Ruža, četrdesetak godina mlađa od Jerka, niskog je težišta (dobro, evo: zdepasta i mala), hitro skakuće po dvorištu poput koza koje se javljaju iz stražnjeg dijela omanjeg seoskog gospodarstva na rubu države. Donosi štokrlu i pokušava je namjestiti na neravnoj podlozi. Stiže tacna sa turskom kavom već zaslađena i mlako pivo, Jelen. Apatinska pivovara. Okus Jelen piva ostaje čovjeku trajno zabilježen u sjećanju, ako ga podijeli sa deda Jerkom (Jerko, naime samo pomiriši tekućinu, ovlaži usne i svoju čašu odloži na stalak ugrađen sa lijeve strane kolica). Ne viđamo se često i Ruža mi želi ugoditi. Zbog Jerka.

– Saće baba Ruža supicu završit, a ima i neke piletne od juče, samo da ispečem koji krumpir i neke trave za salatu, pa ćemo jest ko bogovi, hehehe.
– glasno se i licemjerno smije dok kompletan obrok nudi Ruža u trećem licu jednine ne bi li si puna glasa pominjanjem imena podigla rejting u susjedstvu (klik na Ružin avatar koji bi mogao ličiti na sklupčanu hladnokrvnu životinju bez nogu), a ja sve pokušavam eskivirati žurbom nekom [Imam za obići još neke poznate u selu, da se ne ljute, jer, čuli su da sam došao. Ne smijem nikoga preskočiti].

Uspijevam se nekako othrvati navali ljubaznosti (gonjen samo jednom mišlju: ne dovodi se u situacije da moraš ovdje jesti - slabovidni su i na vilicama ćeš naći i tragove prošlobožićne patke), te popivši ono Jelen-pivo sjedam na stari bicikl i hvatam se staze uz šetnicu uz ozidanu desnu stranu Dunava.

Sunce lagano tuče u čelo (vozim se prema jugu, niz tok goleme rijeke) i primorava me da odmorim na klupi. Nigdje nitko neće pobjeći. Kroz žamor dječje igre hvatam zvuke krila osa, pčela, što li već jest od te flote. Kapci navučeni preko očnih jabučica postaju svijetlocrveni i pulsirajući. Zvuci su sve tiši...

Četvrti kat. Iz lifta treba izaći tako da je otkračunaju improvizirana vrata od letvica i pletene žice. Buka je neopisiva. Smrad također. Tlocrt kata, kao i cijele zgrade kvadratnog je oblika sa liftom u sredini, uokvirenim ophodom duže sve četiri strane. Stijene zidova su tanke rešetke od čeličnih šipki debljine i boje žbica sa kotača bicikla. Stanari ove osmerokatnice podijeljeni su po pripadnosti vrsti. Na gornja tri kata ptice su svih sojeva, kunići su na petom. Na ovom, četvrtom, praščići ružičaste boje skviče bez prestanka. Treći su nastanili odrasli, preživjeli primjerci stanara sa četvrtog kata. Prva dva kata su rezervirana za papkare i kopitare malo krupnijeg zuba. Prilazim zidu-rešetki i trljam oči od nevjerice. Poput rastavljivih figurica indijanaca i kauboja iz doba ranog djetinjstva sklopljeni su - praščići, ali ne samo iz dva dijela. To više nisu praščići, to su vlakići: umjesto repa imaju ekstenziju u obliku figurice iz kompleta Čovječe ne ljuti se na koje se mogu dodati sljedeći stražnji dijelovi. Svaki nastavak sadrži po dvije šunkice koje se drže na nekoliko kralježaka. Ovim kalemljenjem svi nastavci, osim posljednjeg, postaju srednjice. Jednoglava čudovišta. Praseće stonoge. Kakav inženjering. Sigurno prehranjujemo sav nemuslimanski svijet u ovom dijelu Planeta. Tehnologija je zapanjujuća. Nigdje ni kapi krvi ili bilo kakvog traga sakaćenju. Tko i gdje uzgaja svježepristigle stražnjice? Kako transportirati? I kako to primijenjuju na piliće. možda bi i ribe mogle imati kakav par pršuta.

Prodoran zvuk kao sa Hungaroringa. Trzam se. Poštar vijuga na žutoj četvorki, apencu. Ustajem sa klupe i hvatam se kormana. Pokušavam razlučiti efekte mlačnoga piva na suncu. Ideja nije loša. Je li već u praksi isprobana? Tko zna? NASA? Oh, pa kako tko zna - susjed prekoputa: to je tehnologija kojom se koristi komšija-Mile kad prodaje po par desetaka šunki godišnje, a svi u sokaku znaju da uvijek hrani krmaču sa dva do tri prasca.
bolegr @ 11:19 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 27, 2006
Je li slučajno? Je li slučajno da sam gađajući ptičju gripu, koju sam prvi put vidio, pogodio jedan glazbeni uradak. Ugodan čak?

Kava. Mamurluk. Od sinoćnjeg tipavčenja. Ljepljiv osjećaj. Debeložuta svjetlost probija kroz rolete. Opet loša noć. Naravno, kad sam do same zore budan bio. Mastikom zatvori dan. Mogao sam i bez toga.

Pranje zubiju me pomalo dovodi u svjesno stanje i na radnu temperaturu. Trebat će složiti posao do kraja. Kad dobijem potvrdu da prijedlog prolazi. Obuvam tenisice (adidas, tamnoplave, velur, kai i moje prve „prave“ tenisice, imale su smeđi đon poput univerzalki, kako su se zvale?) i odlazim po kruh ["Molim vas dajte mi polovicu alpskog, ili, ako nema, frtalj kalničkog"], mlijeko (onu obojenu vodicu sa nuladevetposto mliečnih masti, sâm ga skidam sa pretrpane police) i cigarete. Sandučić je opet popunjen. Pristojan dan: samo dva računa, letak, deplijan i poruka od skupljačice novca za zajedničke troškove: [„Poštovani gospodine, po ne znam koji put ostavljam poruku da niste podmirili svoje dugovanje za potrošnju rasvjete u zajedničkim ....“], ma, baš se ja sjetim da će dvadesetšestoga u vremenu od šesnaest do osamnaest sati netko skuljati novce za nešto. Ćevape i pizze sad mogu naručiti na još dva nova mjesta (jedan letak se odnosio na već postojeću uslugu). Polako se pretvaramo u jedan ogromni poligon u kojem zadovoljavamo samo svoje osnovne potrebe. Hrana, spavanje, hrana, produljenje vrste, spavanje, hrana, ... i konstantno sranje. Baš me nešto čudi. Bombardirani mozak jednostavno popušta pod pritiskom marketinških magova. Vjetrenjače su svuda oko nas i nemoguće ih je zaustaviti. Lepet krila proizvodi sve glasnije šumove, simfoniju prinude. Šumove koji postaju nesnosna buka. I koji upijaju sve ljepote neizvjesnog i slučajnog.

Na blogu (čijem?) klikanjem (kakav glagol) na ptičju gripu odveden sam bio na početak stranice naslova Comfortable Numb (Pink Floyd, 1979). Ulazim u stan. I u danas.

bolegr @ 23:51 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
[zaplet]
Vitruvija i Michelangela,
vjetar, med i kišu,
jantar, sunca sjaj
svu ljepotu svijeta
vidim
tvojih minuspet dok gledam

[kulminacija]
to je samo dioptrija

[rasplet]
oprosti što mi se učinilo da jedno biće
sitnih očica za pet sa predznakom minusa,
blago orijentalnih jagodica,
osmijeha koji budi,
ošireg boka i nesigurna hoda,
razigrane kose, vedra duha,
uma nesvjesna i proračunata,
zvonka glasa i usnica,
glave koja naslonjena na dlan i Dalijevu Eksplodirajuću glavu
pretvara u tek zgodnu nakupinu mrlja na podlozi,
oprosti što sam u neskladu
satkanom od detalja koji povezaše moju podsvijest,
maštu i sjećanja
harmoniju prepoznao

[konkluzija]
0
bolegr @ 00:49 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 26, 2006
Spajajući (hipotetski, nedaj bože takve stvarnosti) sve postojeće forumske klubove u jednu smjesu, nastao bi takav bućkuriš da bi to smrdilo poput srednjevjekovnih utvrda (bio, znam). Nikako to ne bi valjalo. Bilo bi to gore od Unije SFRJ-a i SSSR-a sa Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije. Nastalo bi neko maligno tkivo izmiješano poput slova ulančenih kratica: SFRJSSSRUKGB, odnosno SFSKGSSRJUBR, ili jasnije:

Sumanuta Fobična Skupina Koja Gubi Svoj Senzibilitet Radi Jalovih Udruživanja Bez Razuma

Sada, nakon što sam uspio odgonetku akronima napisati bez grešaka, ako iz ove papazjanije izvučemo samo jedan klub, primijećujemo kako i na njega možemo primijeniti isti akronim bez guljenja značenja. Porazno.

Ovu suludu ideju o pretklublju dobio sam slučajno se zakačivši za naslov jednog od topica u Cafe Baru: [da li je normalna osoba koja ne pripada ni jednom klubu?]

Shvaćam kako ovakva ideja ima šanse zaživjeti kao i nedonošče na rubu obale Antarktika, ali ipak, Iz gore objašnjenog razloga, u svim područjima gdje klubovi bilo kakve vrste postoje, trebalo bi osnovati i pretklublja: prostore u kojima će svi imati osjećaj nepripadnosti, slobodu individualnosti, mogućnost nepodilaženju samoproglašenim kvaziautoritetima naraslim na krilima vjetra nastalog usljed plesa poltrona, prostore u kojima se može distancirati od nastale lavine, riječne matice, a ne biti odmah žigosan, označen, katalogiziran i smješten u neki pretinac po tuđoj volji i shvaćanju i barem malo popljuvan.

I sebe nađoh na jednoj listi kao člana kluba, bez ikakvog znanja (članom možeš postati i  tako što netko krivo protumači tvoj kritički stav prema određenoj pojavi i hop! već si u košu). Nadam se da sam se uspio izvući iz tog kluba, koji bi mene samog u konačnici doveo do kontradikcije.

Sâm neću otvarati pretklublje, ostavljam to nekom tko raspolaže sa više vremena i energije. Potpisujem pretklublje ako se rodi i želim mu dugi vijek i puno zdravlja.
bolegr @ 13:44 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 25, 2006
Soba pravokutnog oblika, širine oko pet i duljine oko sedam metara. Svijetlosivi zidovi i visoki bijeli strop. Na zidovima nema ni muhe ni tračka prašine. Upravo virtualno čisto. Pod je prekriven parketom tamne boje i naravno čist, usjajen do granica boli. Prozori i vrata se ne vide. Ustvari, nema ih. Nedaleko od užeg zida mat-aluminijski stalak na kojem je televizor velikog formata. U dnu tamnosivog, skoro crnog okvira ekrana četiri su različita slova. Na sredini sobe raskošna je fotelja čiste forme, okrenuta prema televizoru.

Kamera je malo iza i iznad fotelje i usmjerena je prema aparatu. Na programu (ili je to možda DVD/VHS reprodukcija, za cijelu priču je manje bitno) David Rasche  je - Sledge Hammer. Legendarni detektiv koji sofisticiranim stilom vrh cijev svojeg dugog revolvera usmjerava prema sugovorniku:
„Trust me - I know what I'm doing!“

Čuje se prodoran PUCANJ!!!

Ekran je probijen! Kroz rupu kakvu inače radi metak kalibra 0,45“ izvija se plavičasti dim lagano prema stropu. Par krhotina stakla zamalo nečujno i usporeno pada na parket. Kamera radi polukružni švenk prema poziciji iznad televizora i objektiv je usmjeren prema fotelji. En face.

U fotelji muškarac promatra emisiju. Fokus prema licu. Ne, ne promatra. Samo sjedi. Rupa u čelu je svježa. Od metka. Suhi, topli glas (najviše sličan „komentatoru“ događanja iz PS2 reklame u kojoj se grupe poklonika kojekakvih stvari i idejâ promatra poput krdâ i stadâ različitih živina) ispunjava cijelu sobu poluglasnom rečenicom:

„SONY - we change reality.“


* * *

Trgnem se iz susanice. Da, opet sam izvrtio kompletnu reklamu osmišljenu tamo neke davne 1989. godine, reklamu koja nikada nije ugledala svjetlo dana. Prebrutalna za fine klijente. Potencijalni kupci ne bi smjeli imati traume radi svojih kućanskih aparata, a u Americi bi vjerojatno i na svakom proizvodu morala biti zalijepljena poruka povelikih dimenzija sa upozorenjem tipa: „Slobodno gledajte sve naše programe nenaslinog karaktera. Niti jedan metak neće izaći iz ove kutije!“
bolegr @ 22:00 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Dok se povlačim po stanu, povremeno pogledam kroz staklenu stijenu punoljetnika GoldStara, dobru zamjenu za akvarij. Terra X 2003 – put u nepoznato. Labirinti. Kako inspirativno. Igra. Život. Slijed misli. Prošarah malo po forumu. Prepun je dokoličarskih tema (kao, ja trenutno nemam vremena ni za što, a zgubidanim već tjednima). Aluzije na seksualne odnose. Desničarenje i ljevičarenje bez argumenata. Hrabrost sklonjena iza nickova i avatara. Druga kava. [...Vlada je tražila dodatno pojašnjenje od Ine i razlog poskupljenu. Vrijeme danas bit će sunčano...] Da, i u planinskim krajevima brdovito. Pregledavam mailove u očekivanju nekog konkretnog poziva na razgovor za posao. Nula bodova. Postaje zanimljivo.

- Čuj, kako si? Mislim, jes dobro?
- Ma, naravno, klasa optimist, zar ne vidiš da sam čisto normalan?
- A, jel traaš posao?
- Jok, ti mi ga tražiš. Naravno da da. Pa nemam neiscrpne zalihe materijalnih dobara da si mogu priuštiti vucaranje po stanu, kvartu, gradu. Mozak na pašu i vozi miško opcija može funkcionirati kratko vrijeme.
- Ma, vidiš, nij ni men bilo lako, a ja evo našo neku babu, tu u Vlaškoj. Sve počeo nešto popravljat, a na kraju me zvala da provedemo Uskrs zajedno, a ja nemog, jer moro ić starcima. Ma, dobro, imaš ti vremena. Jest, ali vidi, baba ima stan, mogo b se kod nje preselit i konačno da i ja počnem živit ko normalan svijet.

Da, kako je to jednostavno. Ali, ne mogu suditi po ono malo informacija o labirintu i vijugama ispod tuđe glave. Kako je život jednostavan. Ili jednostavno kompliciran. A čemu? Ljudsko biće tek je kotačić u igri Prirode. [Proba. Bit će to, kako sam krenula, tek slijepo crijevo. Neuspio pokušaj. Samouništavajuća vrsta. OK, so what, probat ću u nekom možda plodnijem dijelu Svemira opet nešto iznova. Vremena imam. Ja sam Tvorac Vremena. A, ono mala, neugledna masa molekula oformljena na bazi ugljika nek se koprca. Ionako neće dugo]. Možda je stvarno tako. I to mi je utjeha. Opet, dovoljna za pokušaj produženja vrste. To je na kraju jedina bit življenja. Ogolimo li sve do kraja, nastanak Religije, Umjetnosti, Znanosti, tek je zabava čijim oformljavanjem pridajemo važnost Sebi i opravdavajući svoje postojanje. Ovaj naš plavi Planetić može bez nas. Možda čak i lakše negoli sa nama.

Odoh prošetati površinom istoga. Zvijezda najbliža dobro ga grije danas.

bolegr @ 12:55 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 23, 2006
- DOBAR DAN !!! - u poluprazni, blago zamračeni Dnevni Boravak (iz dragosti rjeđi gosti To nazivaju i bortijom po susjednom kućnom broju), poput vjetra ulazi Sjedina u kožnjaku.

U krupnim paorskim šakama drži kolut dimljenog sira uvijenog u prozirnu vrećicu umjetnog podrijetla. Lice mu odaje tragove krajobraza iz kojeg vuče svoju torbu-dvokolicu punu izvornih mliječnih delicija, jednakom glasnoćom nastavlja:
- JEL MI ŠEF TU ?!
- Jest, evo sad će iz skladišta – odgovaramo iznenađeni prepadom, jer subotnje rano poslijepodne koristimo za grupno iščitavanje dnevnih tiskovina uz prigodne komentare koji se u konačnici više tiču autora negoli obrađenih tema.
- DEČKI, OĆETE SIRA ?! PRAVI KOZJI, LIČKI ! – pa će malo tiše: - znaju mene ovdje, svaki put onaj čupavi kupi!
- Pošto? – zausti Bo uistinu zainteresiran za kupovinu.
Sjedina spremno razvuče osmijeh poput najbolje istreniranih promotora teveprodaje, pogledom prešvenka i prizemlje i galeriju i ponosno se okreće u smjeru izvora upitne rečenice:
- SEDAMDESET !

Uto iz skladišta dolazi Simplicio, u rukama mu nove količine napitaka koje treba pothladiti i pripremiti za eventualne konzumente istih, a Sjedina odmah prelazi u kontru i napada:
- ZDRAVO ŠEFE ! EVO SAM TI SIRA DONIJO ! KOLKO OĆEŠ DANAS ?!
- Ooo, zdravo gazda, kako ide? Jedan mi je više nego dovoljan. Koliko novaca? – Simplicio odmah prihvaća konverzaciju.
- Šezdeset, ko uvijek! – konspirativno će Sjedina nagnuvši se na šank kako bi svojoj izjavi dodao dozu dramatike i osjećaj poštovanja prema Simpliciju, a ovaj prihvaća trgovinu i plaća starcu traženi iznos. Nakon robnonovčane razmjene Simplicio na šank stavlja tanjurić za šalicu za kavu i okreće se prema kafeaparatu.
- NEKA BUDE MANJE KAVE I VIŠE VODE ! – doda starac i povuče se na terasu.
- Pa ti drugačiju ovdje nećeš ni dobiti. – spremno i sa zadovoljstvom cinika po rođenju dodaje Zlo. De Niro u mlađim danima sa jezikom oskoruše.

Ne prođe ni dvije minute, a Sjedina krupnim korakom ponovo ulazi i maše rukom u znak pozdrava i zahvalnosti na razmjeni dobara.
- Čekaj malo gazda, – zaustavlja ga Bo – meni prodaješ za sedamdeset kuna, a njemu si za šezdeset prodao. Kako ti to?
- E, KAD I TI PIVO PLATIŠ BIĆE I ZA TEBE ŠEZDESET ! AJD, IDEM JA DALJE, POSO ZOVE ! VIDIMO SE DRUGI PUT !

bolegr @ 21:43 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, travanj 22, 2006
Upravo je primijetio da se broj kategorija povećao i to ga je obradovalo. Imat će veći izbor kada bude tražio "općenito" kao kategoriju u koju se može ova črčkarija (mrčenje papira) ubrojati.

Poluspuštenih kapaka baulja po stanu bez ikakvog povoda i uzroka. Bilo bi mu puno bolje da se ne miče iz kreveta. Veća količina nestabilnih mišića pokušava ga držati fizički uravnoteženim.

Sutra je u planu bio izlet, ali na svu sreću ništa od svega. Treba malo ohanuti. Intenzitet skitanja spustiti u normalu. Prisjeća se, jednog puno ljepšeg jutra, negdje s početka godine, kada se nekim slučajem ranijepomenuti Ekhem Sugurbija Čelonazadović zaputio na kratki izlet. Po svôj prilici nije imao namjeru maknuti se daleko. Okolica Zagreba, ili tako nešto. Niti slutio nije da će završiti povrh Rijeke, u pitoresknom mjestu koje je užem krugu ljudi znano samo po jednoj Dolores.

I dok su oblaci povijali kontinent domovine u nesretno sivilo, blaženi oblačići plavetnog dima kolali su u smjeru rada klima uredaja unutar kabine. Crvenozlatne trakice i mašnice ispunjavale su drugi red sjedala: slijeva udesno trakice, zdesna ulijevo mašnice. Iza tuhobickog tunela sunce je obasjalo Grobnik i malu skupinu dobrih ljudi sa dobrim namjerama u hitrom, okretnom i stabilnom nasljedniku T-modela. Tek je bura u naletima omogućavala tehnološkim dostignućima ugrađenim u prijevozno sredstvo ispunjenje funkcije i nametanje osjećaja sigurnosti svim putnicima. Ma, sigurnost je bila zajamčena ugodom spočetka putovanja, i koliko god da su četiri gume prianjale uz cestu, letjeli su! Zahvaljujući providnosti i dobrom savjetu znanoga gastronauta eRBea koje su ruke koje volan drže zabilježile na poleđini neidentificirane vizitke neke automehaničarske radionice: nekoliko adresa i naziva svetišta konzumacije jela i pila koji svojim umjerenim cijenama dopuštaju i običnom puku omastiti brke, odluka o biranoj destinaciji donešena je vrlo demokratskim putem - javnim glasovanjem, a najviše elektorskih nosio je glas koji i upravljač ima u svojim rukama. Nije ni drugima to teško palo jer ih je laka hrana tamo čekala: viškovska Maretina, zgodna konobetina (ima je da bi se u nju moglo sparkirati dvadesetak T-modela) nudila se svojim svježim ribama i njihovim precima, blagom žlahtinom, kremom koju zovu krema i inim delicijama. Osoblje ljuuubazno i gooostoljubivo da ni nedostatak vode nije bila baš jako velika zamjerka.

Za susjednim stolom usamljeni bradonja došao na juvu riblju i bisku prije nje, u polumraku lista Novi List, zagleda glasnu skupinu - neobičnu pojavu pod kapom nebeskom, a usput boga moli da mu takvi ne dodu naljeto unajljivat kuću uz samu obalu, on bi rađe i par sa sitnom djecom, pa ako i malo živice strada nije tako strašno, ali ovi odrasli bez podmlatka mogli bi mu i cijelu kuću uništit, nemaju osjećaja za vrijednosti, skloni su previše užicima. Dinamika će ih ubit. Kad već neće nešto žešce.

I, što ti je čovjek, čas je tu, čas tamo. Krenuli lagano, put kuće, kad, sa desne strane prostrlo se megajato planktona, zalijeva valima rubove kuće starca iz prethodnog odlomka. Svjetluca plankton u ranom mraku kao bezbroj krijesnica. Kao oči njihove. Pozdraviše ih, leđa im okreću i uzjahuju brzu cestu. I, vjerojatno bi odabrana družba do domova svojih stigla bez većih uzbudenja da ih nije prouzročila - gospođa BePe (stoposto nije gđica, ne bi ona jurcala tako bezumno, da je cura - svijet bi bio njen, no kako je dobrodržeća dama sigurno u godinama kada biološki sat neumitno podsjeća da je svaka sljedeća sekunda djelić vremena kraća, juri ona stići obaviti sve potrebne predradnje, jer muž je vjerojatno na putu, neki kongres stomatologa u Splitu, ili kardiokirurga u Dubrovniku, a ona, jadna, žrtvovala svoju profesionalnu karijeru, odustala na četvrtoj godini da bi mogla dragoga pratiti na obaveznu praksu u neku jebenu provinciju, ali sve je to samo bilo privremeno, pa povratak u metropolu, sređen život, djeca vec pred izlaznim vratima kuće u sjevernom dijelu grada, a kad će više i otici dokurca i oni, da može svaki slobodan dan koristiti za sebe, podijeliti sa kćerima kojeg izgubljenog studenta,...). Mercedes coupe daje joj za pravo (naravno samo u njenoj lubalnoj šupljini - kaže li se tako za prostor u kojem obično mozak biva?) da nikoga na cesti ne vidi. Il' se desnom trakom vuče sto na sat ili jurne 180 na sat k'o da je progoni sam vrag. Ne podnosi tâ da joj se netko mota oko bolida, da je stišće ako ona to ne dopusti. Ili da je neki lijevi bijedni fordić naganja po cesti. Trpila ona, trpila, sve do Karlovca. A onda, sprašila Bahata Pička svoj bolid (ZG1515BO) put Zagreba kao bez desne noge. Kočnice nema više nit' u glavi nit' na automobilu...

Dobro su izvukli posljednju etapu povratka. Bez ogrebotina na limu, duši i tijelu.

E, pa to mu sutra nikako ne treba. Mir. Eventualno prosuti koje slovo po monitoru. I uživati gledati kako cvjetnjak pod prozorom dobiva konačnu formu. Koloristička dorada trajat će još neko vrijeme (sjeća li se dobro da neko bilje kasnije cvjeta, nešto kao ono oko HaeNKaa što Zrinjevčani sređuju od ranog proljeća?). Dobro. Uključio je radio. Mozak još ne. Kasnije.
bolegr @ 09:29 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Tripedesettri. Tripedesetčetiri. Cigareta. Malo bacim pogled na forum i tuga me neka načne. Stvarno čovjek ponekad poželi biti apsolutno offline. Naslušah se danas sranja po gradu dovoljno. A na forumu se istoga i načitah, tek toliko da mi se ne dade slova uputiti nikome. Od jutra ne vidim lijepoga ničeg.

Pada mi napamet karakterizacija jedne dame, negdašnje studentica pedagogije i portugalskog (pokoj joj duši, a i trovaču njenom isto poželim): od luzitanca do luzera mali je korak. Nažalost, bio sam tada u pravu više no što sam želio, a ni što bih sada. Mali je korak i Neilov, a o svom da ne govorim. Ubila bi me prejaka riječ. Zato malim pokretima koračam. Pregledavam stare (da, stare – pa tek par dana se tek kisele u virtualnoj plazmi) blogove i vidim da se nadrobilo tu svega, ali ne bi bilo korektno sada mijenjati riječi koje su potekle.

Kuhatorij je za sobom ostavio nešto tragova koje sada sa užitkom jedenja hladnih jestvina konzumiram i uživam u odlasku do prozora i gledanju u mrak. Jedan konkretni, nepatvoreni, zrinski, hrvatski mrak [upravo pročitah da sam umjesto „utrinski“ napisao „zrinski“, što moguće ima nekih značenja koja ću dokučiti u neko doba svojega malenog bivanja]. Spavati ili biti? A tko će šibice za upaljenom cigaretom gasiti ako ja odem spavati? Tko će magnetnim česticama vrijednosti mijenjati?

Prije no što sam se latio lupetanja po čistoj, opranoj tipkovnici (a perem je, tuširam čak), misli su mi odlutale u neke druge vrijemeprostore: popevši se do ulaznih vrata u stan svoj (bančin, kako to gordo zvuči) nabasah na toplinu: „doma smo za vikend. zvrcni i svrati“. Na malom žutom kvadratiću, plavom penkalom prepoznata slova, dragi rukopis ostavlja tragove, ostavlja tragove direktno na duši. Rukopis kojim je božićna čestitka tamo neke osamdesetčetvrte na plahti zelenobijelozebrastoj ispisana po rubovima zlogukog koda sa sintaktičkom greškom koja bijaše neotkrivena, i porukama o nekakvoj polovnoj (polarnoj!) lisici, i o nekim čudnim likovima koje ne mogah smjestiti u „stvarno“.

Moram prijateljima javiti da sam stvaran. Virtualno i mene već vuče u nesvijet. A to nisam. Još uvijek.
bolegr @ 04:10 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 21, 2006

Zaspati nikada mu nije bio problem. Probuditi se jednako tako. Prije svitanja. Najmanji povod. Petak. Savršen dan za početi nešto lijepo. Kao weekend. Trebao bi poraditi malo na Virtualnom. To je lik, sublimat zapravo,


[Zovem se Ekhem Sugurbija Čelonazadović (inicijali bez dijakritika ESC valjda nešto znače). Rođen sam devetog listopada dvijetisućepete godine negdje na razmeđi Dalmacije i Zagore, nešto prije Muća, ako čovjek ide starom cestom prema Kninu i Drnišu. Posljedica sam greške. U verbalnoj komunikaciji, .... sklon sam tradiciji marketinga zapadnog kršcanstva, ali ni druge kulture nisu mi strane jer mi je životno okruženje omogućilo upoznavanje svih glavnih proizvođača religijsko-kulturnih brandova.]



koji se pojavio krajem prošle godine kao rezultat doooobre atmosfere (matematički: dobra atmosfera = dobri ljudi + isto mjesto + isto vrijeme). Dosta materijala se već skupilo. Malo koncentracije i Eskejp bi raširio krila. Turbulencije u glavi grabe krupnim koracima. Količina ideja sa različitim težištima omogućuje stvaranje tlačnih izoamplituda koje omogućuju stvaranje gadnog nevremena (u pisanju mu se omakne i skoro napiše "nevermena"!). Spojiti „Idiotsku noć“ i „Beskrajni dan“? Igra riječi izvediva u hrvatskom prijevodu. Tko može reći da prijevodi naziva, kao i prijevodi dužih formi nisu neki vid umjetničkog rada? Može? E, onda je u pitanju loš rad. Griffin Murray i Andy Arquette. Kakav frankenštajnizam. Naći cijene za blindrame i iskopati industrijski uništavač papira. Pisati kod i pisati hrvatski. Boja i crnobijelo. Kuhinja i soba.  Hodnik je rješenje. Izlaz.

Bit će bolje da se danas odmori. Od svega. I svih. Odlazeći među ljude. Možda ih nađe.


bolegr @ 07:17 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 20, 2006
Osam je. Čaj je hladan. Jutro je toplije. Sunce probija. Tek sada primjećujem da je dvorište zazelenilo. Ovo ja od milja divlji park između zgrade i ulice zovem dvorištem. Čim malo otopli, šunjaju se penzioneri, umirovljenici, hokejaši, i kako ih sve već ne zovu, po livadi i čupkaju korov, sade cvjetove, lijepo ih vidjeti. Među tim tulipanima. Crvenim i žutim. Dvorište.

Kuhinja. Frižider. Štamplica. Točim nuladva jabučnog octa i dodajem malo tople vode. Ispijam. Dobro jutro. Voda za kavu. Danas već druga, a dan nije ni počeo. Pa cigareta. Palim pilu i čekam vrijeme da mi crijeva porade na poticaju za sranje. Od pošte ništa. Niti od novog posla. Već osam tjedana ne radim. Nakon 4294 dana – oslobođenje od jarma zvanog 9-17 5/7. Prvih tjedan dana nisam bio svjestan slobode. Ludilo je trajalo od buđenja pa do kasnog dolaska doma i lijeganja u krevet u polusvjesnom stanju. Sljedećih par tjedana odmor. Mir. Čak sam u u stanu uspio napraviti neke pomake po pitanju kvalitete življenja. Vremena na pretek i ništa nisam stizao. Nakon 5 tjedana čovjek pada u depresiju. Nedostatak rada, obveza, ritma, ubija. Trebalo mi je desetak dana da dođem k sebi. Uh.

Friški njuz. Vjesnik, Večernjak, Monitor, Novi list, Index, Iskon, HaeRTe, MojPosao, Posao, HaZeZe. Ništa. Školjka. Kada. Odlazim do Dione. Po cigarete i neku hranu. Trebalo bi neki prigodni četvrtački raučak pripremiti. Smislit ću nešto. Posliepodne ću nastaviti sa ličenjem zidova u kuhinji. Onaj prvi, preduskšnji je žut, prigodan. Ostali će biti bijeli. Tako će biti najbolje.

Iz sobe se javlja Skype. Dolazim do stola. Evo i prozorčića. Nepoznanica. Somebody is trying to set me into his contacts. Ili tako nešto. Razumijem to u potpunosti. Jednom tjedno to se događa. U prosjeku. Nepoznat software, nesnalažljiv, nespretan korisnik i udri mišem miško pa koga pogodi:

Ja: 09:45:12 klikamo po skypeu, pa što koga zakači, ili...
Ona: 09:45:24 ajme je ..baš tako
Ona: 09:45:34 zašto nisi u kuhinji [uz ime mi stoji ta jebena poruka]
Ja: 09:45:46 onda nema problema, događa se vjerojatno svima u početku, samo naprijed. sretno
Ona: 09:45:58 ne moraš pobjeći
Ja: 09:46:05 zato što sam je upravo doveo u red
Ja: 09:46:45 mislim, jedan zid. pred Uskrs ofarbao/opiturao u pile-žutu boju, umjesto jaja. :)
Ona: 09:47:15 i mojstan je cijeli takav ..kažu papinski
Ona: 09:48:19 šat radiš u svom životu osim pituravanja u modernu prigodnu žutu
Ja: 09:48:37 ne znam baš kakav je njegov stan, ali kad imaš jedan takav zid, možeš doboti inspiraciju. Za kuhanje, pisanje, možda i neki poslić
Ona: 09:49:42 voliš kuhati ..pisati ..
Ja: 09:52:31 Savršena stvar za punjenje baterija, ide jedno sa drugim. Zamijeniš teze i od kuhinje dobiješ kuhatorij. Problem je nekada mogao nastajati u slučaju da olovku i kuhaču povremeno zamijeniš, no u današnje doba kad olovka služi samo za čačkanje ušiju i potpisivanje, takve stvari su nemoguće.
Ona: 09:52:32 ode čovjek kuhati ..
Ona: 09:52:50 ha ha ..
Ja: 09:53:05 kuhanje slijedi ipak malo kasnije
Ona: 09:53:51 a sada?
Ja: 09:55:02 Sada baš pokušavam nešto pisati, pa me nenadano Skypeov pop-up prozorčić upozorio da netko želi nešto reći.
Ja: 09:55:50 Razveseli me ovakva jutarnja konverzacija uz drugu kavu i nisam mogao odoljeti ne odgovoriti.
Ona: 09:55:54 o dakle upadam uinspiraciju ...
Ja: 09:57:15 pa kad nekoga staviš na listu, dotičnom se skype javi i kaže: čuj, evo netko te stavio na listu, možda te zna pa želi sa tobom komunicirati, a možda te ne zna pa želi sa tobom komunicirati bez ikakvih obveza i strahova.
Ona: 09:57:55 osobno te ne znam ..ali možda se i upoznamo na ovaj uvrnuti tzv. novi način ...
Ja: 09:59:07 ovo je već dovoljno da uz juratnje sunce i cvkut ptica čovjeku popravi dan (dance)
Ona: 09:59:10 često ovako pričaš?
Ona: 09:59:39 je dan je super ..sve već miriše na proljeće i ...samo da ne moram raditi ...
Ja: 10:00:36 ne baš. imam par ljudi sa kojima se čujem, ali se otprilike svakih nekoliko (čitaj tjedan) dogodi da ti u monitor uleti padobranac, a nije lijepo čovjeka odmah otjerati i obeeshrabriti
Ona: 10:01:16 he he ..ja sam dakle još i padobranac ...ma divota jedna
Ja: 10:01:50 to je Onako kolokvijalno, sljedeći put, ako se javiš gubiš tu karakteristiku
Ja: 10:03:06 Ako imaš posla, odi ti lijepo raditi (što god to bilo) da ne zabušavaš na poslu
Ona: 10:04:54 počele su mi repeticije ..prof.  sam matematike ...ovako zaradjujem za koricu kruha ..čujemo se ...često sam on-line ...
Ona: 10:05:12 bog, za sada ...
Ja: 10:05:14 ok. bok. (handshake)

OK. Valjda je danas priči sa padobrancima kraj. Završio kuhanje. Završio kuhinju. Dosta za danas. Odmor. Odmor. Odmor. A onda duboko spavanje.

I tako, dok pišem ove „odmore“ zvuk prstiju po tipkovnici proizvodi pitanja: „od čega?“ „od čega?“ „od čega?“ – strašno.
bolegr @ 23:43 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Budi se. Ne vidi ništa. Naravno, mrak je. Pali svjetlo. Pogled upućuje prema mjestu na kojem je sat. Nema ga. Uh, da, jučer je mijenjao raspored stvari po stanu i sva ranije stvorena automatika može u smeće i iznova će podsvijest pamtiti pozicije sata, daljinskih upravljača (možda je vrijeme da si nabavi neki od onih koje reklamiraju – jedan za sve!), pepeljara, polica sa traženim knjigama i onim drugim. Pas mater i dokolici.  Tri je sata ujutro. Zgodno. Jako.

San. San ga je probudio. Poznata lica. Promijenjena mjesta. Konverzacija nevezana. Dobrodošlica. Gdje? Sve je prožeto intenzivnim bojama. Ljudi iz bliske prošlosti. Dragi i manje dragi. Dobri, samo, nekima nedostaje malo više rada mozga prije upotreba govornog aparata. Prostorije su manje nego bi trebale biti. Ulica strmija. Žamor. Iz njega izviru tek pokoje nevezane riječi. Spojene u smislenu rečenicu izgledale bi zastrašujuće. Upravo mu nedostaje ona moć razlučivanja izvora zvukova. Koncentrira se na izlog. Susjedstvo se promijenilo (tko kaže da nije tako oduvijek bilo?). Vani je sumrak. Ili svitanje. Svjetlo je difuzno poput trenutaka djelomične pomrčine Sunca. Sumorno. Ulice su puste. Tramvaji plavi i prazni. Šestica na Kvatriću. Pa što? Nije to ni u javi neviđeno. Nosi svijetloplavu vrećicu u kojoj sadržaj (niti poznat niti bitan) izgleda sablasno. Objašnjava omanjoj grupi ljudi kako pronaći kolodvor. Hm, čini se da su autobusni i željeznički zamijenili mjesta. A možda je krivo rekao. Tko će znati. Bolje da ga zaboravi. San.

Svjetlo sa zida dnevne/radne/spavaće sobe dopire do kupaonice pa ga tamo ne mora paliti. Piša. Ravno u školjku (sreća da nju ne može tako lako maknuti jer bi nakon novih razmještaja u kupaonici svako malo bila poplava). Vraća se u sobu. Spavati? Ne. Sada više neće ići tako lako. Stavlja vodu za čaj i kavu. Uključivši računalo, pričeka da se „digne“. Treba mu vremena. Jest malo spor, ali je potentan. Provjerava e-mail (kao da mu je netko u posljednjih tjedan dana nešto bitno poslao). Ništa. Očekuje valjda nešto dobro. Loše se i onako samo po sebi događa. Neprestalno. Samo spam. Forum? Tamo u ovo doba žive duše nema (a i kada ima, tek se tu i tamo uključi u neku zanimljivu temu, jer mu je dosta lupetanja i svojega, a kamoli tuđeg). A blog. Bloger. Gobler. Bolegr. Možda. Moguće. Zašto ne. Da. O tome će ujutro.

Spržio si je jezik na kavu. Pali cigaretu. Čaj će biti dobar i topao. Biljke. Da, ne smije zaboraviti. Sutra im je dan za tuširanje. Pazi da ne pogriješi u računanju dana (svaka dva tjedna obavezno kupanje, takve instrukcije su mu dali) kao da o tome ovisi mir u svijetu. Dracaena Marginata i ona druga čije ime niti ne zna oživjele su mu stan. Dobio ih. U paketu sa još nekim zgodnim stvarima.

Trebalo bi nešto raditi. A morao bi se natjerati barem na malu šetnju kvartom. Usput bi mogao baciti smeće i pokupiti poštu iz sandučića. Sigurno je pun. One neželjene pošte. Pored toga i reklame za kredite, pizzerije, roletare i ostale mogu biti drage. Bit će to ljepši dan kada svane.

Gasi cigaretu (da svakako će ujutro izaći na zrak, morat će u trgovinu po novu kutiju, ova je već skoro prazna). Gasi računalo. Gasi svjetlo. Čaj će biti dobar i hladan.  Kao jutro.
bolegr @ 14:40 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Eh, naprosto poželim napisati prvi tekst na prvom svojem blogu i naletim na dva zadana elementa koji se u prvom trenutku čine marginalnim, međutim, ako čovjek malo bolje razmisli, to je korak koji može pokrenuti lavinu.

Spremam ga u "općenito".

Znači li to da ne spada niti u jednu od ponuđenih kategorija ili je to "ono" nešto što ih sve povezuje?

Automobili slupani u filmovima povećavaju potrebne financije, a dobra glazba i humor općenito mogu razveseliti ljude više nego politika za koje se uglavnom, uz laž vežu, dok su putovanja i seks, sport i tehnologija, u odnosu na gorepomenutu prostitutku čisti užitak i zabava.

Eto sad. A gdje su kategorije umjetnost i gastronomija?

I taj naziv i opis bloga. Pa što ja znam kako će se dijete zvati a tek je staro jedva sat vremena. To ću dodati kada vrijeme za to dođe.

Dodatak (a bit će da je slijepo crijevo, tko će to još ovdje na dnu, u talogu kasnije naslaganih rečenica, tražiti? Možda jedino povremeno ja sâm, provjeravajući što sam sve od početka trkeljao):
U ovom prvom tekstu navedene kategorije su one koje su bile u samom začetku bloger.hr-a (dat. 2006-05-07).

bolegr @ 09:26 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.