crta

Blog - travanj 2007
ponedjeljak, travanj 30, 2007
 
Otvaram vrata hladnjaka i vadim sinoć ostavljenu malvaziju sa zapadnih padina istarskih. Za svaki slučaj uzimam jednu jabuku. Limun i luk jedan.
(jabuka, komad promjera 12 cm)
(luk, komad promjera 5 cm)
(limun, komad promjera 4 cm, svi promjeri po ekvatoru)

S placa prinesen provijant posložen u dvije vrećice ponovno raspoređujem kako bi težina bila podjednaka (uvijek te ravnoteže, omjeri ovakvi onakvi, sve nešto po nekim redovima, nizovima, pravilima):
(340 grama puretine, file od prsa)
- Bok sused, kak ste danas dobro raspoloženi, to vas je sigurno začarobirala neka mala, ha? kaj bute?
- Jutro. Dajte mi tries deka puretine. Filea.
- Ma sve za Vas, sused. Kak su vaši?
- Dobro, dobro, hvala na pitanju. - odgovaram na pitanje koje je retoričko ialo gospođa Đurđa ne zna što je retorika, jednako kao što ne zna niti gomilu drugih izraza, teorija, ideja, no kada je praksa u pitanju, neponovljiva je sa svojom iskonskom intuicijom.
- Jel može triesčetr deke? - opet čista retorika, barem kada sam u pitanju ja i kupovina repromaterijala kod Đurđe.
Inapravivši korak dalje, sad i ja nastavljam u revijskom tonu:
(150 grama dimljene junetine)
- Jutr, dajte mi  petnaes deka dimljene junetine.
- E može, sused, baš sam za danas za Vas čuval jen skroz krti komad i fino je suh, tak da Vam ne prodam onu staničnu vodicu, znate kaj mislim, ne?. – dodaje malo šlifa šturoj konverzaciji mladi Ante.
- Izvolte sused
- Sused bute si sami izbirali?
(260 grama svježih bukovača)
- Jutreko sused mladi! Kak ste kaj denes?!
Uf, ni sam nisam znao koliko mi je susjedstvo. Sve susjed do susjeda. Simpatična marketinška osnovica skrojena prije mnogo tisućljeća još uvijek funkcionira. A kako i ne bi? Pa u susjeda povjerenja moraš imati. Nem ad ate prevesla ili što još gore, da te veslom tim dotuče ko cifrom!
- Kolko šampinjona bumo danas? – pita još jedan susjed.
- Nikoliko danas, sused, danas trebam bukovače.
- Pa znate da je meni svejedno, al sam navikel da si zemete šampinjončeka, imam i ove veće za punit i sitnije za cijelo. Šteta. – koro me nagovorio, ali su mi bukovače izgledale svježe. Toliko svježe da im ni oči nisu bile krvave. Hm, ne, to je sa ribom, bukovače gledam po škrgama. Ma znam da je nešto oko oka. – I kolko ondak bumo?
- Dajte mi ovaj grozd i ovaj manji, pa kolko bude. Ne mogu Vam tražiti točnu masu kad mi samo volumen igra u današnjoj procjeni (a procjene – nema, sve je nasumce, odokativno).
(rikola, 150 grama)
(tikvica, 180 grama)
(celer, korijen, 200 grama)
- A dajte mi,... to je od supruge jel? – zaustavljam da
- Da, da, samo Vi recite.
- Rikole petnaes deka mi još treba i ova jedna tikvica i frtalj celera ovoga tu i to bi bilo to.
- Za Vas sused sve, nikad problema, navek sve kak se šika!
Je li me ikada tako oslovila koja polica u hiperturbomegamaksivelensšto-storeu? Nije. I taj dodir sa prirodom (izuimam detalj da su neke police na placu popunjene s skladišta upravopomenutih veletrgovina) dobar je za otvaranje dana koji pretendira biti – lijep.
U oveću trgovinu koja prepotentno nosi na čelu oznaku „diskont“ odlazim po još nekoliko detalja koji će upotpuniti sad već bistriju sliku onoga što bi kuhatorij trebao iznjedriti.
(vrh nje za kuhanje, 200 ml)
(tjestenina sa špinatom, 500 grama)

Pokupivši sa sobom i ranije izdvojene okrugle plodove svemu dodajem prstohvat šafrana i deciipol maslinova ulja djevičanskog, ravskog, pa krećem put sjeveroistoka.. Detalje putovanja stavljam prekrivene velom jer kroz grad isprepleten nedovršenim radovima i zahvatima građevinske struke nije nigdje lako doći.

Proces termičke obrade tekao je prema svim pozitivnim zakonima kuhinje i nije bio omalovažavan sa moje strane ni u čemu osim u krajnjim zahvatima pa je sve bilo jestivo. Vino, ona malvazija je bila pitka, no i u apsolutnim iznosima mjerenja malim količinama nekima jezik razvezao i malo potom i oči na sklapanje natjerala dok je neke potjerala na zrak u protezanje nogu koje su se odmarale prije toga punih četiri sata (kako kome, jel).

Uvijek je lakše iznijeti mišljenje nego smeće, pomišljam. I shvaćam kako je to jednako točno kao i to da je meni lakše fizički iznijeti smeće nego osjećaje. Vjerojatno ni nisam svjestan koliko prozirno mogu slutnje servirati i stoga mi nije jasno zašto bi mi svaki puta kada tako zinem jezik odebljao kao od posljedica zakašnjele intervencije nad onim a koje je urtikarija obgrlila malo jače.

bolegr @ 11:45 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare

Жди меня, и я вернусь.
Только очень жди,
Жди, когда наводят грусть
Желтые дожди,
Жди, когда снега метут,
Жди, когда жара,
Жди, когда других не ждут,
Позабыв вчера.
Жди, когда из дальних мест
Писем не придет,
Жди, когда уж надоест
Всем, кто вместе ждет.

Жди меня, и я вернусь,
Не желай добра
Всем, кто знает наизусть,
Что забыть пора.
Пусть поверят сын и мать
В то, что нет меня,
Пусть друзья устанут ждать,
Сядут у огня,
Выпьют горькое вино
На помин души...
Жди. И с ними заодно
Выпить не спеши.

Жди меня, и я вернусь,
Всем смертям назло.
Кто не ждал меня, тот пусть
Скажет: — Повезло.
Не понять, не ждавшим им,
Как среди огня
Ожиданием своим
Ты спасла меня.
Как я выжил, будем знать
Только мы с тобой, —
Просто ты умела ждать,
Как никто другой.



Ovo je umjesto nečega umnoga (dogodi se i to ovdje, to umno, jel), tek mala vježba jezikolomljevine. Ustvari, meni je danas dobar dan i želim to i svima koji baš moraju ovdje navratiti.

Usput, tek kao da pišem neki dnevnik, ostavljam trag subote u jednakoj mjeri kako je i ona ostavila meni: sunce je bilo prejako, perkelt zato nije. Konstanta vreline očuvana je u jednakoj mjeri u kojoj postoji konstanta očuvanja energije. Gledano u apsolutu.

Nedljelja? E to je već nešto sasvim drugo. zanemarim li izgrebanu ruku, poderane hlače i pokoji otisak na izgorenim leđima, moram priznati da sam se iznenadio kako i nedjelja ne mora biti beskrvan mrtvi dan. Čak ni ona gomila stranaca čije krvi četvrtinu imah pri ruci (povremeno) što gužvu je tvorila po Anićevoj ostavštini nije mi zasmetala. Kuhatorij je bio Kuhatorij u gostima, samo bez Vanje i Relje. Čak mi se čini da je gostovanje bilo s dobrim rezultatom (a kako ne bi kad nije bilo poraza u gostima), jedina mrlja (osim one na košulji) je bila primjedba da je to možda pokus koji je rađen en puta i da je nepogrešivost logična (a ja tog jutra u devet nisam bio siguran što će iz kuhatorija ispasti). Sve drugo na granici idealnoga.


Pokrivam štafelaj i spuštam rolete ateljea svojeg virtualnog jer danas neću na bilo čemu raditi više od pet minuta, a to je za iole ozbiljan posao (osim uništenja planete Zemlje, što pak nije posao) premalo vremena.


bolegr @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 29, 2007

bolegr @ 08:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, travanj 28, 2007
Nešto mi posljednjih dana ovdje lakše ostavljati kratke slovne složen(i)ce. One duže su u pripremi. Stoga i danas, dok ja idem kopati po vrtu prijatelja dragih sa mišlju o sutrašnjem danu i njegovu iskorištenju (osamdesetposto opcija dobre, izvrsne nedjelje u odnosu na dvadeset posto promašena dana daje mi za pravo nadati se boljem), neću ni o čemu mudrom, samo mi za oko zapela aljkavost djelatnika niskograđevinara (tako bi trebalo valjda nazvati  udarnike OUR-a, preduzeća, kakogod, čija je osnovna djelatnost niskogradnja) koji alat i pribor uokolo razbacaju.



Samo još mala crtica iz života jednog kao rokera:
On, taj, kao roker, dere se sa ulice, konkretno iz teretnog vagona tramvajskog na kojem sa svojim vokalnoinstrumentalnim sastavom (a zato je VIS bio nekada najpopularniji otok!) svira povodom dana grada:
- Mamaaaaa, štas kualaaa za ručaaaak?!

Ona, majka tog gorepomenutog, odgovara sa prozora kujne:
- Kuala Lumpuuur!

bolegr @ 07:24 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, travanj 27, 2007

 .. utekla.

Ja nisam.


bolegr @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

Kažu, teško je neke stvari pročitati. Napor iziskuje. Cijedi se znoj pregaoca, što na suncu što po dvorani. Zato, danas evo jedan lagani k'o baGminton loptica.



Nismo bili u šopingu jer to definira kupljenu, odnosno, više od toga pregledanu robu. Bili smo u običnoj kupovini rezervnog dijela za bicikl i to ni manje ni više nego na cesti prema Remetincu. U povratku smo jeli sekelji gulaš, prije bi se reklo pokušali jesti. Drveni stolci baš onakvi kakve se može ugrabiti, ako su slobodni, po nekim novozagrebačkim gablaonicama. Ova je bila relativno nova. Poluprazna. Tako da nismo imali problema sa izborom stola, a ni izborom jela ("imate sekelji gulaš i to je to z adanas"). Sjedamo uza zid. Nedugo nakon što nam je konobarica sa bijelim vjenčićem u kosi i borosanama na nogama (ne Nininim već običnim, plavim) donijela tanjure vrelog variva i košaru sa domaćim toplim kruhom iz kojeg se isparavao višak vlage poguban za želuce načete gastritisom, nama za susjedni stol sjeda bradati poznanik (podsjeća me na Đ.N. i njegovo samoopisivanje) i započinje konverzaciju koju pokušavamo ignorirati. No, kao da to nije dovoljno, drugi, ovaj nekada bradati, a danas samo naporan, i ovaj puta samo moj poznanik, sjeda za drugi susjedni stol i počinje svoj monolog obraćanja tebi i meni. Pokušali smo i taj verbalni atak ignorirati, no nije išlo.

U jednom trenu samo si ustala od stola (kao da si odustala ne od stola već od svega) jer ti je bilo preko glave drombuljanja iza leđa i pred nosom. I meni je, jer ovi nekada nemaju mjeru, a naročito nepozvani, a nađu se u blizini. Ustajem i krećem za tobom ne bih li te sustigao i smirio kao što si ti mene smirila u Lisinskom. Brza si kao sirena i stižem tvoj korak tek vani u parku koji vodi prema jednom od mostova. Zaustavljamo se i pokušavam ti nešto reći no ne uspijeva mi jer sam se upravo probudio.
Jebote, vidiš da ne smiješ otići jer me ostavljaš bez riječi.

Čestitam ti petak bez Elma. Ajd, i svima drugima skoro isto.
bolegr @ 06:51 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 26, 2007

Uživljavanje u uloge manje više svima nam je od djetinjstva urođeno. Na tome se i početak razvitka zasniva: prepoznavanje i ponavljanje. No, vremenom taj oblik razvitka sve više se smanjuje i prepušta svoje mjesto empirijskom, racionalnom, ili se naprosto gubi i svoje mjesto ostavlja praznim. Ovaj posljednji slučaj je bespredmetan pa niti neću o njemu. U stvari sam se jučer prisjetio kako sam se uživljavao u razne uloge tijekom svojeg razvoja od rođenja pa do danas. Nije to evolutivne prirode, ali nije ni daleko. Preskačem onaj orvi dio, i zaustavljam se na segmentu koji mogu prozvati kamenim dobom svojim. Ne radi bacanja kamenja ranolikih po livadama površinama rijeka, mora (a dobro znamo zašto kamen leti kad ga bacimo, jel? ili ne znamo? pa radi radosti kretanja postaje lakši od zraka, hvala g. A.P.), već radi prvih svjesnih uživljavanja u uloge.

Osovna je škola. Dobra zgrada, funkcionalna. Osmi je razred pun entuzijasta vizualnih tehnoloija i dostignuća toga doba (dvostruka osmica je standard amaterski, a superosmica amaterska napredna tehnologija). Snimamo film. Sportsko-ljubavni. Uživljavam se u ulogu danu mi (a sâm sam si je dao) do krajnjih granica, sve do točke otriježnjenja i shvaćam pogrešku učinjenu prema sebi, a i prema drugima dragima.

Godine se vrte poput te celuloidne trake na projektoru i dolazimo do kazališnih dasaka koje su uvjetno rečeno kazališne i uvjetno rečeno daske. Kazalište (kao mjesto prebivanja kazališnih dasaka) nije ništa drugo do li učionica u kojoj smo imali priliku učiti i nešto naučiti o jeziku maternjem. Ozjede na radu ništa su u usporedbi sa ozljedama koje sam priuštio protagonistima konanovsko-brehtovskim egzibicijama. Uživljen u ulogu allaround persone koja sve organizira, a ako treba i odrađuje jer zna točno što treba. Skoro izbijenim okom (ovaj put tuđim i nemam nikakve direktne veze sa tim, jedino bi me se moglo optužiti za navođenje na opasne radnje) završava moja javna karijera i jedno od zabavnih stvari koje mi preostaju jesu brojevi. Dugo sam u svojim određenim životnim fazama cijenio ludolfv broj, da bih se kasnije počeo družiti sa korijenom iz dva. Do nedavno me često posjećivao i phi i sve bi to bilo uredu jer su svi defininirani svojom karakteristikom beskrajnog niza decimala i to je jasno i zorno kao kumulus nad Medvednicom. No jučer me obuzela jedna relativna vrijednost i proganja me toliko koliko i ja nju.

Zove se frtalj promila.
bolegr @ 10:03 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 25, 2007

Javio mi se Arhimed. Ne onaj sa dvanaestoga već pravi. Priča kako se igrao skrivača sa Blaiseom Pascalom i Isaacom Newtonom (reklo bi po ovci i vuku sa Paskalom i Njutnom). Dogovoriše se da Arhimed prvi koji traži, a ova dvojica će se skiti. Dok je Arhimed brojao, Pascal odmah otrča negdje i sakri se, a Newton ostane tu gde jest, sagne se i pored Arhimeda na zemlji nacrta jedan kvadrat dimenzinja kvadratnog metra (što će reći baš metar sa metar, nikako manji) i stane unutar granica kvadrata.
Arhimed završi brojanje, okrene se i na svoje iznenađenje ugleda Newtona kako stoji ne u Arhimedovim krgovima već u nekom kvadratnom metru. Pogleda malo bolje pa reče:
- Newtonee, pa vidim te!
- Aaa, neeee. Vidiš Pascala! - odgovori Newton po metru kvadratnom, pa dopiše pored onog svojeg kvadrata:






bolegr @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

Dom kulture u Saraj'vu, negdje blizu centra. Kraj šezdesetih. Doba bijele košulje sa nekoliko kemijskih u džepu koji pokriva predio srca, a kao znak pripadanja intelektualnoj nadgradnji nad radničkom bazom samoupravnog socijalizma. Uživo vokalnoinstrumentalni sastav svira svoje te domaće i strane uratke. Ovi potonji su malo "dorađeni", a sve iz razloga nedostatka kvalitetnih glazbenih zapisa.

Lelujave haljinice pamučne ocvijećene violama glade nožice lagane i trljaju se o strukove tanke. Bretelice pridržavaju ono što bi grudnjaci da su tamo gdje bi one htjele da jesu.

Ulašteni vrhovi cipela za ogled ulašteni su o hlače kratkim ponavljajućim pokretima vrhunskog nogometaša koji oštri kopačku prije slobodnog udarca. Crta na hlačama da bi i muha krilo (da ne kažem što drugo) porezati mogla.

Ohrabrenje nastalo ni iz čega. Prilazak redu stolica popunjenom prekriženim tek skoljena otkrivenim kankanski posloženim nožicama.

- Dobraveče. - blješti košulja, sjaje se zakačke na "kenijskima".
- Dobro veče. - umilno odgovara blinkajući trepavicama ispod dioptričkih naočala.
- Jel igrate večeras? - spušta glas za oktavu, bariton dotiče glasnicama.
- Da, al' ne s vama. Danas samo sa curama.




bolegr @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

Ja glazbu slušam potiho.



(taze Mataković na nethaeru)

bolegr @ 08:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, travanj 24, 2007

Pass the tequila, Manuel

(glug, snort)
Listen, gringo, laugh at my lisp and I kill you
I think
This Spanish music
It sets my soul on fire

Čuje se stišana glazba u pozadini. Šapće stari olinjali zvučnik obješen na lancu poput psa uhvaćenog u zamku preduboke jame. Na ulici, sa druge strane, starica vuče predimenzioniranu torbu punu zrakom ispunjene plastične ambalaže. Prolazi prelagano da je ne bih primijetio. Mislima sam u nekom vremenu ispred. Odsjaj halogenih lampi na ulaštenom mramoru stvara nadrealnu sliku hodanja koje bi trebalo lebdenjem zvati. Osumnjičen za kišu ponedjeljak na izmaku nudi sve od sebe. Zdvojan sam i nesiguran. Tražim poticaj. Znak. Opekotine stare pulsiraju kroz čeoni bočni dio lubanje podsjećajući na vrijeme vegetiranja i odbijanja sudjelovanja u bilo čemu višem, vrijednijem.

Lovely seniorita

Your eyes are like stars
Your teeth are like pearls
Your ruby lips

Zaustavljen pokret ruke. Pogled zamrznut u daljinu. Već jednom izrečeno možda bi trebalo ponoviti. Čekam da titraj postane dovoljno jak za presudu. Čekam. I slušam.

bolegr @ 09:49 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 23, 2007
Otkraja prema početku ako krenem, vidjet ću te kako prelaziš ulicu na crveno. Odmah nakon što nas je nagluha sučekateljica tramvaja u godinama (ne tramvaj, sučekateljica) upozorila da dolazi sedmica, i puno prije nego što si zagrizla usnicu, ali ne do krvi, tek do onog trena koji šalje impuls boli u mozak kako bi skrenula pozornost istoga, svoga, naravno sa visina koje su se prostirale pod tobom dok su metalna vrata škripala šaljući ti lažne signale opasnosti. Do onog istog mozga koji brzinom misli (a nego kako bi bilo? jedino što je unatoč relativnosti brzine misli, tvoja brža od neukroćene svjetlosti) osamljenu klupu na livadi proglašava izvorom gubljenja moći zdravog razlučivanja (i ima tu nečega, priznajem ti).

Ili, slušam nešto ranije kako ti pluća škripuću od prevelike količine svježeg, neonečišćenog zraka sa pogledom koji graniči sa izmaglicom u daljini turopoljskoj, ali se ne predaješ, ne staješ. Onom istom "ranije" u kojem svoje prste gledaš u čudu kao da nisu tvoji, prokrvljeni i crveni kao i lišce skriveno djelomice sunčanim očalama. I još prije kako šutiš iako hodamo po neoznačenom putu i znam da to znaš i trpiš tu improvizaciju moju, pretpostavljam vjerujući u moju prosudbu da je to način izlaska na onaj pravi put.

Bilo je to sat prije nego što sam naslonjen na jutarnji kandelaber umoran od cjelonoćnog rada (ne ja, kandelaber), gledao kako prelaziš preširoku ulicu čvrstim, poletnim korakom one koja zna što hoće. Upravo, skoro osam sati prije no što sam se probudio odmoran i sretan što je započeo dan.




bolegr @ 06:30 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 22, 2007


bolegr @ 07:30 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, travanj 21, 2007
Nekako me ovo jutro subotnje dosta ugodno iznenadilo. Grije zvijezda bliži dio planeta i uživam u pjevu guma po asfaltnoj podlozi koji nagrđuje samo pokoji gugut grlice ili češće-od-pokoji pjev neke druge ptice čiji mi je naziv nepoznat. Taj pjev jeka je nastala svojstvom zvučnih valova da se odbijaju od prepreka koje iste ne apsorbiraju. Da Priroda nije bila tako razigrana i sklona iracionalnom i dopustila nam da to imaginarno pokušamo odgonetnuti disciplinom koju smo nazvali matematikom ne bih ja danas čuo ništa. Ni vidio. Sve bi ili bilo ili ne bi bilo.

Ma o čemu ja to? Umjesto da se šećem novozagrebačkim izvorom repromaterijala za OOUR zvani kuhatorij, a koji se nalazi u sklopu OUR-a naziva moj stan, ja se razvlačim po blogu. Ili kako bi taj fragment sa točke gledanja jednog priloga (ne vrsta riječi!) srećkofelixovski izgledalo:


IF cigla špinata, krumpir od pô kile i dvaput više brašna
    THEN 276 zelenih njoka
    ELSE onda niš
END IF

Pripadam svim kategorijama. Kojoj - kako kad.
bolegr @ 07:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 20, 2007
Bili mi MUjo i Haso postavit centralno. Reklo negdje da će sljedeća zima bit pohladna, pa da se na vrijeme pripremim. Zvao ja njia dvojicu i oni odma došli i počeli radit. A rade ko ludi. I viceve pričaju. Ko ludi. Evo zadnjeg Mujinog:

Ide baba džadom i tegli n'akve dvije velike crne vreće. Na jednoj vreći rupa i i iz nje viri 100 KM (konvertibilnijeh maraka, jel). Vidi to drot i zaustavi babu.
- Bogati, baba, šta to imaš u tim vrećama?
- U ovoj imam pare, sinko.
- Pare?!?! Odakle ti tolike pare? - zabezeknu se drot.
- Kakav je to bizmis u pitanju?
- Sinko, ja imam kuću kraj Željinog stadiona, pa kad je utakmica pola ih dođe pišat u bašću mi, u mene. Ja se sakrijem iza ograde sa makazama za šišanje ovaca i ćim neko izvadi ćunu i prisloni uz ogradu, ja priletim i kažem: "Sto mara il' ćes ostat bez ćune!" I ja onda tijeh sto mara, pa u ovu vreću.
- Ama, baba, ti si pravi bizmismen. Jesu li pare i u ovoj drugoj vreći?
- Jok, sinko, ima i onih koji jal' nemaju, jal' ne daju.

I dok sam se ja smijao do suza i od istih obnevidio, ovi mi završila centralno. A evo i kako:
   
   

   

Radi mi grijanje i bez priključka. Čim ga vidim preznojim se.

(sve mi se nekako čini da jednom
nisu imali za pišanje)
bolegr @ 14:30 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
Malo spavam. Jer spavam brzo pa stignem u pe-šes sati odradit i osmosatni odmor. Tako da više vremena imam za dokolicu (i prikolicu). E, sad, to malo što spavam obično rasporedim u komadu jednom do dva. I kako god to podijelim ja sam rano budan i tjeram one ptičice na ranojutarnji cvrkut.

(ovdje preskačem onaj dio kad nisam sam prekonoć, diskrecija zajamčena, sudužništvo odbijam)

I što mi se obično događa kad sam već tako rano na nogama? Tuđa buđenja. Misle susjedi da ja imam otvoren prozor kako bih znao kada će se i oni probuditi i koliko će kasniti sa svim jutarnjim obredima. A mene za to zabole. Za bolegr me. Pa im ondak lijepo objavim svoje želje i pozdrave.



Sad čekam i slušam.
bolegr @ 09:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

Odnos prema kategorijama

Eh, naprosto poželim napisati prvi tekst na prvom svojem blogu i naletim na dva zadana elementa koji se u prvom trenutku čine marginalnim, međutim, ako čovjek malo bolje razmisli, to je korak koji može pokrenuti lavinu.
Spremam ga u "općenito".

Znači li to da ne spada niti u jednu od ponuđenih kategorija ili je to "ono" nešto što ih sve povezuje?

Automobili slupani u filmovima povećavaju potrebne financije, a dobra glazba i humor općenito mogu razveseliti ljude više nego politika za koje se uglavnom, uz laž, vežu putovanja i seks, dok su sport i tehnologija u odnosu na gorepomenutu prostitutku čista zabava.

Eto sad. A gdje su kategorije umjetnost i gastronomija?




I dalje bez imena

I taj naziv i opis bloga. Pa što ja znam kako će se dijete zvati a tek je staro jedva sat vremena. To ću dodati kada vrijeme za to dođe.

Budi se. Ne vidi ništa. Naravno, mrak je. Pali svjetlo. Pogled upućuje prema mjestu na kojem je sat. Nema ga. Uh, da, jučer je mijenjao raspored stvari po stanu i sva ranije stvorena automatika može u smeće i iznova će podsvijest pamtiti pozicije sata, daljinskih upravljača (možda je vrijeme da si nabavi neki od onih koje reklamiraju – jedan za sve!), pepeljara, polica sa traženim knjigama i onim drugim. Pas mater i dokolici.  Tri je sata ujutro. Zgodno. Jako.

San. San ga je probudio. Poznata lica. Promijenjena mjesta. Konverzacija nevezana. Dobrodošlica. Gdje? Sve je prožeto intenzivnim bojama. Ljudi iz bliske prošlosti. Dragi i manje dragi. Dobri, samo, nekima nedostaje malo više rada mozga prije upotreba govornog aparata. Prostorije su manje nego bi trebale biti. Ulica strmija. Žamor. Iz njega izviru tek pokoje nevezane riječi. Spojene u smislenu rečenicu izgledale bi zastrašujuće. Upravo mu nedostaje ona moć razlučivanja izvora zvukova. Koncentrira se na izlog. Susjedstvo se promijenilo (tko kaže da nije tako oduvijek bilo?). Vani je sumrak. Ili svitanje. Svjetlo je difuzno poput trenutaka djelomične pomrčine Sunca. Sumorno. Ulice su puste. Tramvaji plavi i prazni. Šestica na Kvatriću. Pa što? Nije to ni u javi neviđeno. Nosi svijetloplavu vrećicu u kojoj sadržaj (niti poznat niti bitan) izgleda sablasno. Objašnjava omanjoj grupi ljudi kako pronaći kolodvor. Hm, čini se da su autobusni i željeznički zamijenili mjesta. A možda je krivo rekao. Tko će znati. Bolje da ga zaboravi. San.

Svjetlo sa zida dnevne/radne/spavaće sobe dopire do kupaonice pa ga tamo ne mora paliti. Piša. Ravno u školjku (sreća da nju ne može tako lako maknuti jer bi nakon novih razmještaja u kupaonici svako malo bila poplava). Vraća se u sobu. Spavati? Ne. Sada više neće ići tako lako. Stavlja vodu za čaj i kavu. Uključivši računalo, pričeka da se „digne“. Treba mu vremena. Jest malo spor, ali je potentan. Provjerava e-mail (kao da mu je netko u posljednjih tjedan dana nešto bitno poslao). Ništa. Očekuje valjda nešto dobro. Loše se i onako samo po sebi događa. Neprestalno. Samo spam. Forum? Tamo u ovo doba žive duše nema (a i kada ima, tek se tu i tamo uključi u neku zanimljivu temu, jer mu je dosta lupetanja i svojega, a kamoli tuđeg). A blog. Bloger. Gobler. Bolegr. Možda. Moguće. Zašto ne. Da. O tome će ujutro.

Spržio si je jezik na kavu. Pali cigaretu. Čaj će biti dobar i topao. Biljke. Da, ne smije zaboraviti. Sutra im je dan za tuširanje. Pazi da ne pogriješi u računanju dana (svaka dva tjedna obavezno kupanje, takve instrukcije su mu dali) kao da o tome ovisi mir u svijetu. Dracaena Marginata i ona druga čije ime niti ne zna oživjele su mu stan. Dobio ih. U paketu sa još nekim zgodnim stvarima.

Trebalo bi nešto raditi. A morao bi se natjerati barem na malu šetnju kvartom. Usput bi mogao baciti smeće i pokupiti poštu iz sandučića. Sigurno je pun. One neželjene pošte. Pored toga i reklame za kredite, pizzerije, roletare i ostale mogu biti drage. Bit će to ljepši dan kada svane.

Gasi cigaretu (da, svakako će ujutro izaći na zrak, morat će u trgovinu po novu kutiju, ova je već skoro prazna). Gasi računalo. Gasi svjetlo. Čaj će biti dobar i hladan. Kao jutro.



Eto tako je nekako to bilo prije točno godinu dana ovdje, na osobnoj terasi. A danas ...
Danas čestitam petak svima! Nekome i šezdesettri puta pa makar ne vidjeli sljemena Medvednice. Sutra.
bolegr @ 01:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 19, 2007
Ovako meni izgleda moj blog. Ovaj koji gledate, ponekad i čitate.



Na što tek sliči ono u mojoj glavi da mi je vidjeti! Ili bolje ne? Tko zna...

Kakva je vaša struktura, mislim bloga vašega, možete provjeriti sami.

bolegr @ 09:46 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
Nisam vozač. To znači nisam osvjedočeni, diplomirani, registrirani vozač. Kao takav nemam pravo samostalno sudjelovati u prometu prometajući se bilokakvim motornim prijevoznim sredstvom ili, jednostavnije, upravljati istim u javnom prometu.

Svatko normalan prvo što me pita jest zašto ja nemam "vozačku dozvolu" jer ruku na srce (bez pjevanja molim) nije u današnje doba normalno da čovjek, k tome i muškarac u zreloj dobi nema jedno papirnato dopuštenje Ministarstva unutarnjih poslova za aktivno djelovanje po prometnicama. Moj odgovor se svodi na jednorečenično: imam zdravstvenih poteškoća i time završimo svaku priču na tu temu. Nekada moj odgovor poprimi monolog od otprilike duljine gorenja jedne cigarete (opa, ako ne pušim, barem pišem), pa to bude povodom sljedećim pričama i tako unedogled to može potrajati, a meni se stvarno ne da puno pričati. Štoviše, i kada puno pričam, nije to ni za pomno slušanje, tek da ovlaš prođe pokraj uha dovoljno je, jer nema potrebe opteretiti se mojim izrečenim bedastoćama (bolji sam kao slušač, mogu slušati beskrajno dugo).

I neću sad o mladim i/ili neiskusnim vozačima koji sjednu u tatin auto i naprave sranje sebi i okolini kojeg se posljedice vuku cijeli život, ili u gorem slučaju odmah i završe. I posljedice i život.

Samo sam htio napisati da iako vozačke nemam - prometno znakovlje prepoznajem.



bolegr @ 08:35 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 18, 2007

Život je prolazna pojava. Na sreću. Pa se i količina sranja time ograničava.



Osim sranja, život se sastoji od kupovanja i prodavanja. Davanja i primanja. Od ljubavi i žrtvovanja.



bolegr @ 15:56 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

Za dobar početak i još bolji nastavak komunikacije potrebno je znati koje su vam riječi upućene, a koje su upućene nekom drugom. Da vam se sve ne pobrka morate biti razgovijetni u jednakoj mjeri koliko i druga strana u komunikaciji.

 


Ja bih da mi se ovo ne dogodi.



bolegr @ 10:25 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, travanj 17, 2007

Dvorište je maleno i unatoč visokom zidu koji nas dijeli od susjeda prema zapadu (rekli bi čelom vrta), osunčano za vedrih dana. Na terasi kojom počinje dvorište, ako u referentnom sustavu kuću stavimo na neku nul-poziciju, stol je sa nekoliko stolica ispletenih od ogoljenog i osušenog pruća. Nisu to baš stolice, ali kako fotelje sigurno nisu (za mene je pojam fotelje ako se mogu izvaliti tako da utonem u nju u cijelosti i još nogu uspijem prebaciti preko rukonaslona, a ova to nije), ubuduće ću za njih govoriti da su stolice. Sa desne strane još je jedna kuća od nekoliko onih koje su prozvane kućama u nizu, a nakon toga asfaltirani nogostup koji prati pravokutnu formu grobljanskog bedema visine oko dvaipol metra. Pozdravljajući prvog susjeda za oko mi zapinje taj bedem i ta staza. Negdje pri kraju vidokruga zavoj je udesno i sa njim nestaje i staza, nestaje staza ali ne i svježe sjećanje na jedan povratak iz nazovim to noćnim životom. Uzbuđenje koje u svakome može probuditi voajera. Žuljao je susjed svoj mantil o neožbukani grobljasnki bedem negdje duboko u noći dok je objema rukama poduhvaćao bedra koja su se bjelasala skoro pa sama od sebe bez pomoći mjesečine. No, vraćam pogled u dvorište i bijele cvjetove na vrhovima dugonogih stapki koje izranjaju iz grmolike mase duguljastih debelih listova. Iste one koje sam nemilice prije nego što se cvjetovi otvore mlatio uz glasan pljesak dlanova na selu kod bake i djeda. Iz ovog švenkanja po dvorištu koje mi godi (lagano pokretanje glave, ne dvorište) jer me čini pokretnim u skriva umor koji traje već danima, a uzrok kojeg je tek premalo sna i prevelika potrošnja energije na asporpciju kojekakvih derivata uz premali unos prave hrane. Kraće rečeno, od višednevnog pijančevanja sa školskim kolegama i drugovima sa kojima sam se našao po završetku ljetnih ferija.

Kasno je ljeto ili rana jesen. Nije bitno. Na terasi za stolom sjedim sa Susan. Ona je došla iz Kanade posjetiti brata, a ja sam došao sa kupanja na Dravi doma na ručak. U tišini (moram priznati da mi je priličo nespojiva sa njenim likom) miješa igraće karte. Dobar stari marketinski trik bivanja drugačijim i praktičnim zrakoplovne kompanije Quantas začinjen je ovim parom špilova okruglih karata za remi. U cijeloj idili prekida me pitanje:

- Ti, vidim ne pušiš i to je jako doubro moj Aka. Samo, ju nou, ne smiješ dopustit da te neko nagovori na to zlo. Vidiš, ja sam ti i Lylea odgovorila od pušenja jer to uništava femili cijeli, a ne samo tvoje zdravlje i lajf tvoj cijeli.
- Ne pušim jer mi je to neprirodno i neprihvatljivo. – odrešito odgovaram Susan sa potpunim uvjerenjem u ono što govorim.
- Dec gud end aj lajk det ju ar so smart. Ju anderstend vat ajm toking abaut? – šara Susan englesko-hrvatskim jeikom po dvorištu kao iskusni filmoljub sa balkona nekog johanesburškog kina. Nije je bilo predugo i nije se ni imala sa kim družiti i trenirati jezik, no ja sam neumoljiv:
- Razumijem ja Vas dobro, sao mi nije jasno da se ne možete sjetiti tolikih riječi kad više govorite engleski.
- Pa, vidiš, to ti je tako u životu. Svašta moraš trpit da bi ti pod stare dane iblo bolje, ju nou. No. Liiv det avei. Mene ti ovako sad zanima nešto drugo: kada bi imao ogrooomna polja sa duhanom što bi ti radio?
- Pa spalio bih to sve. Neću valjda uzgajati nešto čime bih ljude trovao ili štetu izazivao. – sjetim se priče oca svojega kako ga je majka Jacenta nalupala ne ko poodraslog sina već ko vola u kupusu (a znamo d amu tamo mjesto nije jer samo štetu radi) jer je: prvo – pušio, drugo – skrio to od nje i treće: skrivajući to spalio džep jedinih hlača koje je imao. Poslije ći se tog detalja sjetiti i kad mi Glavonja usred jednog pijanstva u povećem društvu objašnjava kako on iako od mučnine nije zapalio već jedanaest dana on je samo pušač na odmoru. Glavonja je i danas pušač na odmoru. Sve dužem i dužem iako supruga u svojoj ženskoj torbi koje i tako sadrže sve i svašta ima i jednu kutijju Opatije. ako zatreba.
- Eto, to mi je drago čuti kod tebe. Tako mlad, a već misliš o drugim ljudima i zdravlju. Lijepo u te mama i tata odgojli.


I prođe otada mnogo godina. Nikotin mi se pod kožu uvukao nakon dvodesetljetne konstantne konzumacije. Bilo je tu svih vrsta i podvrsta duhana, industrijskih proizvoda, ručnog rada, manufakture potpomognute primitivnim aparatićima, žutog, smeđeg i crnog duhana, papira raznih debljina. Bilo je tu nagovaranja roditeljskih, prijateljskih, ali uvijek se nalazio neki izlaz kroz koji sam se mogao provući. Ili nisam dovoljno siguran, ili mi ne škodi (pa i liječnica mi reče da su mi pluća – sportska, mogu si misliti, jedino ako udahnem Sportske novosti) ili ...

A onda, iznenada, sa pogledom na gomilu milijardi vodoravno posloženih molekula H2O, onečišćenu više no što bi nam htjeli priznati, to sve radi socijalnog mira, te uz malo vjetra jugoistočnjaka i par malih piva, odlučujem prepustiti se nepušenju. Pa koliko god trajalo.

bolegr @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 16, 2007

Je li potrebno išta dodati?

 

(i nek mi netko kaže da se glupost ne isplati)

indikator @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 15, 2007

Kako bi Žac rekao:
Ako se ne zaustavi devastacija otoka i obale, morat ćemo mijenjati himnu. Zato, pridružite se peticiji za spas Pelegrina!

Edit/update: Link na tekst peticije: http://drzavniknovogkova.blog.hr

Pa naravno, potpisao sam peticiju za zaustavljanje planova izgradnje na poluotoku Pelegrin na otoku Hvaru čime se prijeti devastacijom prirodnih i povijesnih dobara poluotoka. Više detalja na stranici peticije. Potpišite i vi ukoliko mislite da time možete spasiti barem mali dio Lijepe Naše od (ne)kontroliranog uništavanja.

I have signed an online petition, Stop Development Plans on Pelegrin peninsula, Hvar, Croatia. I thought you might like to view it.
http://www.gopetition.com/petitions/stop-development-plans-on-pelegrin-peninsula-hvar-croatia.html

indikator @ 16:25 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare

- ... aj lajk čajniiiz ... – pjevušim dok skidam dvodnevnu prašinu sa bicikla koji bi Tehnički muzej vjerojatno rado imao među eksponatima. Stogodišnja simbioza (a nije onaj školski primjer moruzgve i raka samca) odvažila se na cjelodnevni izlet u nepoznato. Ovo nepoznato uvjetno je, jer putanja je manje-više poznata, nepoznata su samo odmorišta, no iskušenje duranja nekoga tko te u stanju u sekundi okrenuti, katapultirati nad oblake ili pokopati na dubine koje se više ne smatraju privatnim vlasništvom već društvenim dobrom, dakle, to iskušenje veliko je i izazov je. – ... aj lajk čajniiiz ... – nastavljam pjevušiti dobro raspoložen bez mogućnosti obrazloženja istog.

Ne iz čistog mira već radi čistog stakla velika se muha zaletjela u izlog i pala na pločnik, a u skladu sa pozitivnim Murphyjevim zakonom pala je na leđa. Pažljivo smontirani nokat na njegovanom tanašnom prstu protuzakonito je muhu okrenuo na noge. Ne osvrćući se na ubijajuće poglede tamna oka neobične dioptrije, prolaznici su gazili nogostupom. Prolaznice također. Prijetnja đonova materijala različitog podrijetla uvećana za masu nositelja obuće na kojoj se nalaze nije muhi predstavljala ništa jer svega toga još nije bil svjesna (kao da će ikada i biti). Tek slučajni dodir jedne tamne potpetice po lijevom ustobočenom krilu natjera je na uzmak i bijeg u nepoznato, nevidljivo, upravo poput nekih viših bića koja kada osjete strah od dodira naprosto uzmaknu od svega i skrije se u svoje tamne dubine ispunjene nesigurnošću i strahom koji biva pobijeđen sam velikom količinom uložene energije za održavanje cijelog sustava.

Put svile je bio tvrd i opasan, ali ovaj put suprotnom smjeru nije bio ni malo lakši. Prvo prema jugu. Prelazak zamki nastalih nekonzistencijom biciklističkih staza po gradskim okomicama plaćali smo nabijanjem guma na felge, dok smo ono drugo bolnije (sjedala na stražnjice) izbjegavali stojećki se vozeći. Pedale su izdržale i tu, za vožnju netipičnu, jednosmjernu silu. Bandek nas je dočakao u svom svojem proljetnom raskošnom šarenilu da mi se praterovski počelo vrtjeti u glavi. Bio je to i znak da se skrasimo kako bismo povećanjem mase otežali okretanje pedala. Izbor nije bio težak.

- Koji je ovo kvart? Gdje smo sada? – pita. Konačno da nešto pita. Uglavnom konstatira. Priča. Tek ponekad zastane, zamisli se, a meni se učini da dok onim tamnim okom zaštićenim neobčnom lećom i tamnim staklom sunčanih naočala gleda u daljinu o jednakoj daljini razmišlja. Izvrti cijeli film do kraja i spoznavši kraj pita se, čemu onda uopće i počinjati takav scenarij. I očekuje isto, to, pričanje. A meni priča ide otprilike jednako dobro kao rolanje ili klizanje (a probao sam i jedno i drugo i vidio da mogu pa to više ne radim). Tako dijalozi predviđeni za uvećanje varijable ugoda nestaju u lomu svjetla kroz na različiti stupanj zagrijani zrak. Radi sebičnosti (66%) i nedostatka diktafona (34%) dijaloga će biti tek mrvu da začine naratorovu monotoniju.
- Središće – odgovaram sa zadrškom jer ne da ne znam gdje smo već me iznenađuje djevojčički intoniranim pitanjima da se naprosto zamislim nad sobom istim tim pitanjem.
- Tu je negdje onaj Kinez. Hranaaa! – nesputana je radost otkrićem orijentira koji može biti sljedeća prijelomnica na putu prema zacrtanom nekom cilju, Jarunu i nastavlja sugestivno – Tu mi je najbolja junetina na jedan način. Nema bolje! Sad bismo baš mogli navratiti. Ja sam malo gladna. Danas nisam ništa pojela. Jesi gladan? – i završava pitanjem koje bi se moglo i retoričkim prozvati.
- Nisam sit ali ništa ni ja nisam danas jeo. Idemo. – trebalo me je nagovarati manje nego na put u Berlin, ali o tome drugom prilikom. Ovako milozvučan poziv ignorirati može samo gluhonijemi slijepac ili apsolutni idiot. Smjesta se par nadobudnih biciklista upućuje prema Kinezu skrivenom u šipražju novozagrebačkom, ali i sa budućim pogledom na budući Muzej suvremene umjetnosti (sadašnji pogled, ako tako sjedite, jest pogled na bauštelu, a ako ne sjedite tako, pogled vam puca prema nekim šupama i sličnim polugospodarskim i poluskladišnim baračicama).


Kiseloljuta juha svojom je želatinoznošću ugodno ispunjavala usne šupljine i bila je razlogom nenadane tišine. Junetina engleski pisanim kineskim jezikom značenja prevedenog na hrvatski u šali kao „Kako – Ti“ (ja dobro, hvala na pitanju, al' moglo bi i bolje) i nešto tome slično siromašnije za pet komadića mesa i bogatije za dvadesetak kuglica graška i par režnjeva mrkve i riža bili su dovoljan motiv za nerazmišljanje o biciklima jedno vrijeme. Sve to začinjeno pohanim sladoledom i prijetnjom ravnanja kralježnice bez pomoći fizioterapeuta i kiropraktičara, a poradi nekonzumiranja istoga prema pravilu: sve i do kraja! Hm, možda bi mi bilo bolje da Anti Pavloviću (umalo mi se omaklo drugo prezime) u ruke padnem da me centrira? Morat ću se javiti Simpliciju da mi rezervira termin. Mogući sukob svjetova ublažila je nešto ranija pojava jednog bića zelenih očiju i crne dlake, a totalno ga u startu eliminirala šetnja malenoga pletača mreže izgubljenog na ružičastim lepezama izrađenim od tkanenih salveta standardne debljine i veličine.

Nastavak puta svile neminovno završava na Kajzerici. Prolaskom kroz zagrebački Čajnataun završavamo sa Marka Pola putem i pretvaramo se u Magellanove sljedbenike. Preko Nepregledne pokretne vode zvane Sava, sa pogledom na željeznički most sa desne strane i nepostojeći Jurin sa lijeve uspijevamo se dokopati kopna i krećemo u posljednju poznatu etapu avanture bicikletanja po Zagrebu.

Jarun nas dočekuje svim svojim njedrima i bedrima, svojom puti i mišićima. Veslači skladno tjeraju vesla da otpor zraku zamijene otpor vodi i time prouzroče pomicanje cijele konstrukcije po površini vode. Roletarice i roletari (ili tako nekako) svoje plesačko-klizačke kretnje uspijevaju uskladiti sa prometnom gužvom dok se pješaci zbunjeni i suncem opaljeni kreću poput muhe sa početka dana. Čudno odjeveni sredovječni mladići i njihove vršnjakinje koje pokušavaju ući u odjeću i godine svojih kćeri, preplavili su terase i hladovine koje nastaju usljed nemoći sunčevih zraka (zadržimo se samo na jednoj od dviju teorija o prirodi svjetlosti, a radi poetičnost teksta, mislim, kako bi izgledalo da sam napisao kako svjetlosni valni signal nema moć prodiranja kroz šumeći list neke minorne biljke na još minornijoj plavoj planetici, hm, neloše).

Ispijanje okrepljujuće i uspavljujuće tekućine tekućine možda i nije bio najpametniji potez dana, no dogodilo se i tu se ne može više ništa učiniti do li sa povećanom dozom opreza nastaviti vožnju prema doma (da mi je tada netko rekao kako to doma daleko jest, ne bih mu vjerovao, ali se uopće ne bih žalio, dapače). Nastavak bicikletanja nimalo nije neugodan, možda jednim dijelom kada se malo bijelog praha diglo, ali ništa strašno. Nije to onaj prah kojeg se udisanjem kako vele „diže“. Raspoloženje. Ovaj je posljedica usitnjenja tucanika nasipskoga i reminiscencije na Bijeli samt (I i II) umotane u papiriće Mango bonbona dok su mi kroz glavu prolazile netom nastale slike napete guze pod vitkim strukom, lisnih i bedrenih vretenastih mišića skrivenih trofrtaljnim hlačama koje će teško biti opet čistima, a samo radi slobodnog bočnog pogleda koji je imao lanac – prijenosnik okretne sile. Time ujedno opet izbjegavam pomen na obećanu priču iako u sebi priznajem da je to samo odgađanje bezazložno. Bezrazložno kao i mnogi drugi čin koji karakterizira svjesno biće ovoga nama znanog svijeta.

Vrteći te pedale u milijunskoj nakladi čovjek načisto lagano postane deficitaran sa energijom i to je nužno nadoknađivati. Konzultacije kao da gradimo most na Maslenici, tunel kroz Medvednicu, prugu Brćko – Banovići, tko zna što sve ne. Izbor pada na Maloga konja negdje na pola puta između projektne baze i prostora u napuštanju. No, pokazao se krivim. Svadba je nečija u pripremi. Za ulaznim vratima aranžman cvijeća i svakojako etiketiranih boca. Je li to karakterizacija buduće zajednice dvoje ljudskih bića ili tek dio tradicije? Ne znam, u to se ne razumijem. Unurašnjost je zamračena no da se nazrijeti posljednjevečerasti raspored stolova. Mašne su obgrlile stolce, sputale im noge, kao kakvi korzeti ne daju im pogledati susjedne noge, tijelo. Morat ćemo dalje. Vrtimo nazive. Vrtimo pedale. Odluka pada na pivnički ugođaj nedaleko Kvatrića. Lancem – sajlom vežemo prometala za ogradu i spuštamo se na terasu ubijeljenih stolnjaka pod neuglednim suncobranima darom alkoholo-izdavačke kuće. Nedugo nakon odabira stola pored nas prolaze neobično odjeveni ljudi, za njima i neki sa gomilom oblikovanog drva i žice u rukama, ti mora da su mužikaši. Moram provjeriti. Ulazim u unutrašnjost i imam što vidjeti. Opet svadba. Ovaj put smo na samom početku zabave. Zamiranjem dana zamire i glasovna komunikacija. I tako dan bio pun sinkroniciteta. Sreća da je dan pri kraju i danas za nas svadbi više biti neće, mislim na one kojima bismo mogli nazočiti. Tko zna kako bi sve to završilo.

bolegr @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, travanj 13, 2007
Salvador nije samo dio naziva San Salvadora. Salvador je i Dali. Zato su mu ćošak dali.


bolegr @ 14:31 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare

Kako je nešto-nešto nešto, na hostu je prihvatljiv return code. Job nije kancelirao i u zadnjem je stepu pobrisao sve fileove. U attachmentu su svi podaci o rekonsilijaciji.
Jeo taku stručno-poslovnu komunkacju.



I sad se ja čudim mojoj Susan (hvala na pitanju, nije dobro, ali samo sajkik, inače je priti helti) na njenom horvatskom. Lijepo mi veli noćas:


Znaš Aka, sve ti je skroooz drugačije nego što ti moš zamislit. Svijet je pokvaren do kraja. Vidiš samo kako su nas sve skoro istrijebili i da nije bilo tvoj bake Jacente, tko zna bi li mi sad vako lijepo mogli razgovarat. Enivej, zamisli samo kako sad svi hoće u Hrvacku, ali samo da iz nje izvuku sve što vrijedi, ju nou vad aj miin. I sve su ti to židovi smislili. Ju nou kako drmaju po Amerika. Cijeli svijet su zavadili misleći samo na svoju interes. Enivej, ju nou det aj dont lajk maslims, ali ovi su mi gori od njih. Mater bi prodali za korist. Novac im je jedina svetinja. Kako li je Isus od njih poteko da mi je znat. Neću ti više o njima. jer nisam te ja zato zvala. Htjela sam ti reći kako mi je žao Račana. Ju nou det ajm for Tuđman bila ol d tajm, i bila sam protiv onih komjunists i protiv ovih komjunists, ali mi uvijek žao kad je neko tako il. Ipak je on dosta toga napravio za Hrvacku. Ipak, nikat ne zaboravi da je njegova partija  dozvolla prve izbore. I da se  poslije bilo tko pojavio bilo bi mu lako. Ali ne smiješ zaboravit našeg Tuđmana. Ti si pametan dečko, jesil čitao ti Bespuća? Sigurno jesi. Vidiš li ti kako on piše? Ma sve ti je to moj Aka jedna velika i teška bitka. I reci mi koliko je sad sati kod vas u Hrvackoj? Već je prošlo jedan?! A ja zaboravila da ti radiš tjumorou. Čuvaj se jer sutra je petak trinaesti. Nemoj da t se štogod loše desi pa da ja moram bit kriva. Ajde laku ti noć moj Aka.

(dobar dio monologa zauvijek je izgubljen negdje u bežičju mobilne telefonije jer se u sitnonoćne sate nije uspio skrasiti u kaosu koji vlada pod ono malo kose koliko je imam na glavi)

bolegr @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Mujo kod doktora:
- Dobar dan doktore, malo me ufatilo pa me frka.
- A štaj bilo?
- Pa ufatio me Haso kako mu taslaćim Fatu.
- I?
- Pa izvadio pušku i reko on da će me ubit.
- A šta ja sotim imam?
- Pa onda sam ja prvo Fati reko da ode skuhat kafu, a njemu reko da mu to nije dobro jer ako me ubije on će u zatvor, a neko će mu drugi Fatu taslaćit, a ako i promaši u zatvor će, a ja ću jope na Fatu.
- Dobro, a šta ću ti ja?
- E pa doktore, sve je bilo dobro. Smirio se Haso, al nakon par hefti opet me ufatio na Fati.
- I?
- Al ovi put, jopet s puškom u rukama, da će Fatu ubit. I ja prvo Fatu da skuha kafu, a njemu, da nemoj bolan Haso, ubiješ Fatu, odeš u zatvor ko zna na koliko, a ja ću nać neku drugu komšinicu za taslaćenje i opet samo ti stradaš.
- Dobro, Mujo, dobro, ali šta ću ti ja? To s policijom moraš rješavat.
- Ma doktore, poslušo mene Haso, al ne prođe ni mjesec dana, a ja ope kod Fate. Ja na njoj, a na vratima Haso. A jebem ti sreću. I ovi put sa puškom, al sad prijeti da će sebe ubit. I ja pošaljem Fatu da kafu ispeće i sa Hasom u razgovor, da nemoj bolan. Ubiješ sebe, a Fata ostane i samnom se taslaći. Ope samo ti stradaš...
- Ma dobro Mujo - nervozno će doktor - ali šta ću tja za sve to tvoje taslačenje?
- Ma bolan doktore stra me. Moželmi srce izdurat tolku kafu.
bolegr @ 10:13 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
E, sad kad bi mi se dalo pričao bih vam svima o razlozima zašto je meni petak dobar, a naročito trinaesti, bilo bi to možda i lijepo, ali sve mi se čini da neću (a i tko bi nakon sedamdesetčetverominutnog Susaninog monologa). Ne, ne čini mi se. Stvarno neću, jer to nije za sve i svačije uši. I nema čestitke. Umjesto čestitke petkovne ja rađe dan meni sretni, posvećujem subotnjem bicikletanju. Pa tko shvati razumjet će. Tko ne shvati - neće. Tako mi Leonarda, odričem ga se!
Leonardo da Vinci bike
bolegr @ 01:50 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 12, 2007

Nogomet i kuhinja. Dva pojma koja su definitivno povezana. Prvo što čovjeku kroz korisni dio lubanje prođe jesu malverzacije. Iskorištavanje mladih i talentiranih nogometaša, prevare na kladionicama su čak kap u moru onoga što se vrti u višim sferama, prava na televizijske prijenose, sponzorski ugovori, u našem malom kraju manageri tipa Mamić i Štimac, malo jugoistočnije i ranije Velimir Džarovski, preko Jadrana susjedi naši također mrižu pletu od Milana sve do Rima, ali ne za srdelu jadransku već za puno skuplju ribu, i tako u beskraj bi se klupko moglo odmotavati. Poljska, Ukrajina, Engleska i Njemačka, ...

No nogomet europske najviše kvalitete nešto je posebno ako zaboravimo na gorepomenute igre oko lopte. Meni dragi klubovi Milan i Bayern sudariše se večeras u odlučujućoj bitki za proboj u polufinale.

Ovo je ipak neka liga prvaka, sudar bogova, to mora biti nešto posebno. Zanima me je li i u Minkenu običaj uveden da u nekoj minuti navijači tradicionalno, uz podršku medija, pale baklje i rade dimne zavjese prekidaju natjecanje, produljuju prijenos i omogućuju novi blok reklama. Ako nemaju takav običaj, krajnje je vrijeme da im prodamo know-how.

Kako je teško prazna želuca gledati kako se drugi nadmeću u pokazivanju snage i umiješnosti, a imaju i čime, ili jednostavnije, pomicanje sitnih figura po okuodmarajućoj zelenoj podlozi, ja nešto u kljun moram staviti. Čips i druge grickalice nužno su zlo i izbjegavam ih u širokom luku. Vidite doktorice Ksenija kako Vas slušam i pridržavam se pravila, dobro, djelomice, ali ipak ako se moram odreći nekih stvari radije ću to učiniti sa ovim trash-foodom (Treš Fudo, k'o da je iz Top liste nadrealista istrčao na teren bloga moga) negoli sa bilo kojom vrstom sira, sušenim mesnim prerađevinama, pašteti od letećih jertica, a o čokoladi tamnoj (ekstremno segregacijski) da i ne govorim. E kako ništa od tih zgotovljenih jestvina nije mi pri ruci (aj se sjeti da je tekma pa na vrijeme pripremi sve što ti treba. Nema majci toga. Uvijek ista priča. Otpočetka. Tako i večeras.

Pola je devet i ja već sitno sjeckam luk (onako sitno kako bi ga svaka prava kuharica znala nasjeckati bez da ostane obespršćena i obeznokćena, a o kuharima ne moram ni govoriti), junetina je već osiromašena za bijele crtice pa je ravnomjerno mogu pretvoriti u kockice veličine stranice a=4mm. Na maslinovo ulje (Rava) nezagrijano ubacujem luk i češnjak u međuvremenu isjeckan na listiće.

Trčim u sobu jer pored plačljivog Drage Ćosića čujem i tišinu tribina. Već je dva nula za talijane! Opet ne vidjeh golove. Kao ni dan prije. S tim da ih tada više nisam vidio. I ne čudi. Društvo nemjerljivo bolje od nogometa.

Sjedam opet pred oltar i buljim u bordo i bijele figurice. Nezanimljivo je bez obzira na prilike i trku. Nogomet čovjeka može ubiti. Vraćam se štednjaku i u dobro prodinstane elemente ubacujem sitno sjeckanu rajčicu iz limenke bijele boje sa crvenim logotipom. To mi izgleda nije dovoljno pa ubacujem još malo pasiranog paradajza. Neka bude svega i nek bude dovoljno. Zastajem ne bih li čuo događanja na terenu (kao da mi je daleko prošetati četiri-pet koraka, ne'š ti veličine od stana), no očito da je poluvrijeme. Dovoljno vremena za staviti vodu za tijesto i oprati zaprljano posuđe (tehnologija ruke i spužvice) kako me sve ne bi dočekalo poslije tekme, a pred spavanje. O ostavljanju za jutro nema ni pomena jer suđe koje možeš ostaviti za pranje ujutro možš ostaviti zauvijek. I neoprano eliminirati iz života. Jednostavno. Provjereno.

Sa zida trgam feferon osušen prirodnim putem uz pomoće topline koju su ove zime skoro pa nepotrebno isijavali radijatori spojeni lokalno, a potom i magistralno sa borovjanskom džamijom pored džamije, drobim ga dvjema žlicama i ubacujem ga u ciglastosmeđecrvenu masu odgovarajuće gustoće minus jedan (znači da mi treba pričekati još desetak minuta).

Voda, zasoljena, za kuhanje tijesta dostigla je temperaturu promjene agregatnog stanja i nagrađujem je količinom od otprilike 200g (što b bilo oko tri gnijezda fettuchina). Osam minuta kuhanja i hrana je konačno spremna. Odlazim do sobe sa pogledom. Na televizor. Gledam i drijemam, uvijek je tako kad je nogomet u pitanju. Naravno da to nema veze sa nacionalnošću timova ni igrača ni sudaca, niti sa bojom lopte. To je tek odraz umora. Dim se pojavljuje. Izgleda da su njemački i talijanski drukeri stvarno prihvatili civilizacijska dostignuća kvazinavijača sa ruba Europske unije. Dimi se ne samo u šesnaestercu već sve u šesnaest! Prijenos ipak ne prekidaju reklamnim, pardon, promičbenim (znam da su promidžbene, al' ako ne bi trebalo reklama bit, možda ni ovo jednačanje po zvučnosti više ne smije biti pisano) porukama. Ovaj novi aparat vrijedi očito više nego što sam i pomisliti mogao. Osim osjetila vida i sluha, iritiran mi je i njušni organ. Potpuni doživljaj!

Samo, malo mi je prezadimljeno! Otvaram oči. Soba je toliko puna dima da ne vidim izvor zanimacije! Ovo nije prijenos iz udaljenog Munchena! Ovo nije ni bakljada! Trčim do kuhinje... lonac predviđen za kuhanje variva i povremeno tijesta izvor je moje privatne bakljade... otvaram sve prozore kašljući i brišući suze... mašem krpom ne bih li odradio ono što na Poljudu bura čini, a na Maksimiru sjeverac... Na dnu lonca crna skrutnuta tvorevina. Pokojno tijesto. Radi moj štednjak k'o convertible Đenkin krematorij...

Ponavljam. Nogomet čovjeka može ubiti.

bolegr @ 06:37 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 11, 2007

Prije tjedan dana vozio sam se po Slavoniji i malo mi neobičan san došao. Kao, ja hodam, kadli odjednom pored mene protrči mrav noseći zrno žita. I ne bi to bilo ništa čudno da mrav nije bio veličine šlepera, a ono zrno što ga je nosio na leđima otprilike kao četrdesetstopni kontejner (40, za one koji ne znaju što je četrdeset, ostali, snađite se ako ne razumijete). Pomislio sam, ružna li sna. Opasnost u takvom svijetu za maloga čovjeka velika je. Strašno.

No, prije skoro dva mjeseca zakačio sam se za jednu meni prilično perfidnu stvar koju smo popušili, radi se o donaciji opreme za otkrivanje opasnih tvari u transportu (darovi, konji, zubi). Danas naletim na T-portalu na jednu vrlo interesantnu (da izbjegnem riječ alarmantnu) vijesticu (update: vijest više nema linka, pa evo link na 24sata koji to prenosi iz Dnevnog Avaza). Provezla se kompozicija željeznička kroz panonski dio Lijepe nam Naše sa radioaktivnim željezom. Rumunji preko Mađarske, a Mađari preko Hrvatske slali nešto Bosancima. Ovi bi sad i da to vrate nazad kad su shvatili što im je poslano, ali je malo teže kroz Hrvatsku kad je destinacija EU. Dozvola je od hrvatske strane dobivena u ponedjeljak.

Sad, ja nisam siguran koliko ove dvije stvari imaju ičega zajedničkog, sami prosudite ima li ovom mojem snu od prije tjedan dana mjesta u stvarnom svijetu ili će ipak biti osuđen ostati samo san, no meni je to nekako škakljivo i strah me da nam se ne omakne kakva fantomska kompozicija (ne ona iz Fantoma u operi, već ona na tračnicama, možda kotačima ili u truplu kakvog drugog prijevoznoga sredstva).

Kad je ta plavobrada kompozicija u pitanju, zanimaju me samo dvije stvari: kada ulazi u Hrvatsku i kada izlazi iz Hrvatske. Moja želja je da se ta dva podatka u svojim vrijednostima ne razlikuju u više od nekoliko sati.
Ugodan dan. 






indikator @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, travanj 10, 2007

Sa osmim satom dana Sunce je namignulo jutru i krenulo prema jugu kako bi se dokopalo zapada. Plavet neba prošarana umornim hrastovim listom širi se istokom. Budan sam i to je dobro. U posljednjih nekoliko dana tri su znaka. Odgonetnuti ih nije teško. Teško je poslušati sebe. Odbaciti nepotrebno. Štetno čak. Treba o tome razmisliti. Jednom. Kad vremena uhvatim. Je li neki ponedjeljak pogodan za tako što? Prvi dan u tjednu. Pa da ga pričekam? Ili je i utorak dobar za takve stvari? Kako bih izbjegao napasti razmišljanja i mogućnosti da se dovedem u ćorsokak iz kojega nema povratka vraćam film nekoliko dana unazad ne bih li ne znam ni sam što. Pokušavam izvrtiti rolu. Promijenim uloge, izbacim neke i dodam druge scene. Razlika? Pa skoro da je i nema. Uvijek je to isti film koji vrtim. Jednako kao što svaki umjetnik slika jednu sliku, piše jednu pjesmu, jednu priču, ...
Tko zna hoće li me to igdje dovesti. Ako održim obećanje sebi, možda i saznam. Dok to ne uspijem sa one premotane role režem frclek za montažu pa vam ga dajem. Pažljivo s njim u projektor da se ne zaglavi i istopi jer je to jedina kopija (pa da ne završi kao i moj davni jedini uradak redatelja i scenarista).


Doušnički sjedim u vagon-restoranu jer čitajući ne mogu izbjeći napade zvučnih salvi koje me okružuju. Jedino mjesto za uživatelje ufrkanih papirića ispunjenih sitno rezanim sušenim duhanovim listom. A pitala me blagajnica na kolodvoru hoću li pušački ili nepušački vagon. Na karti mi piše: pušači, a u dodijeljenom mi kupeu i hodniku vagona pepeljare – nema. Stvarno sam pušač. Zato sam i preselio tijelo i torbu u jedini vagon koji je cijepljen protiv licemjerja zabrane pušenja. Nek zabrane proizvodnju kad se toliko brinu za moje zdravlje. Iza mene je staklena stijena kroz koju se dâ nazrijeti konobareva figura kako priprema kave u odjeljku za pripremanje kave. Sjedim na lijevoj strani stoloreda, dvostruko široj od desne, predviđene za sjedenje face-to-face udvoje. Ovdje mi se lakše širiti po stolu sa svim svojim nenužnim i nebitnim stvarima.
Sa moje lijeve strane prozor je kroz koji vidim nepreglednu ravnicu išaranu kućama-gradilištima u ušorenim nizovima duž sive asfaltne zmije (kako drugačije nazvati te nedovršene tvorevine iza čijih se prozora ogrnutim zavjesama ukrašenim kojekakvim cvjetovima i apstraktnim mozaicima nazire život, uvjetno rečeno život, prije bi se to molo nazvati borbom za život u kojoj pobjednike čeka nova borba, sve do posljednje, one prvoizgubljene), poljima zacvijećenim uljanom repicom, kukuruznim špalirima, neobrađenim njivama preko kojih do sljedećeg izvora hrane trčkara pokoja srna, zašuška krilom jarebica.
Sa moje desne strane polja jarebica ne zašuška krilom, ne trčkara srna u potrazi za hranom, samo su polja žita i ravnomjerno raspoređeni drveni stupovi povezani tankom crnom crtom kroz koju kolaju glasovi pretvoreni u slabostrujne impulse, pokoje usamljeno stablo nepravilne krošnje i neka nedefinirane boje Lada Niva ogrezla u jesenski kal koji se protegao kroz cijelu meku zimu.
Sredovječni muški dvojac bez kormilara sjedi u sredini vagon-restorana i tuče po dvodecilitarskim đakovačkim graševinama i mineralnoj. Mađarski dvojac, ali to sam shvatio tek nakon višeminutnog slušanja njemačkog monologa upućenog u mikrofon mobitela koji je bio hit na uzmaku prošlog stoljeća koji je zvočao upravo kao i američki engleski koji se može čuti iz usta skoro svakog talijana koji govori engleski sa izraženim naglaskom i melodičnošću maternjeg im jezika.
(ovdje nedostaje dio teksta pisan na mađarskom iz razumljivog razloga: ne znam mađarski, ali znam da su pričali o dobro obavljenom poslu u omanjem moslavačkom gradiću, a vezanom za trgovinu vinovom lozom, možda je predmet razgovora bio i dobava četveronožnih bića koja nebo vide samo u ležećim pozama, no, to sve nema veze jer mađarski, kako pomenuh, i tako ne znam)
U međuvremenu u vagon-restoran ulazi još jedan par tražeći „neskafu“ i destilat biljnog podrijetla koje je istaknuto na deklaraciji, a meni se čini da je to piće bilje vidjelo jedino na svojoj osobnoj etiketi zrcaljenoj na polici iznad šanka.
Između njih (onih prvopomenutih mađara) i mene još je jedan stol unakarađen nekada crenim stolnjakom prekrivenim bijelom kvadratnom damastnom krpicom koja bi trebala biti odavno zaboravljena oznaka da su stolovi predviđeni za objedovanje poslužene hrane. Za stolom muškarac orenut licem prema meni. Lice odaje dugogodišnje druženje na otvorenom sa različitim postupcima etiliziranim tekućinama. Za ovu priliku odabrao je pivo kojega čašu počesto približava ustima, a ta prestaju proizvoditi zvuk samo u tim trenucima (za kasnije: glas „š“ koji proizvode ta usta nije obično „š“, mekan je i prikladno bi bilo usporediti ga sa tananošću slova „ć“ u odnosu na ustobočeno „č“ ako njega uzmemo za pandan „š“-u, a kako nemam prikladnije mogućnosti doznačavanja, ja ću ga pisati „ŝ“). Prekoputa grimiznog, znojem usjajenog lica sjedi mladi primjerak ženskog bića očaran životnom istinom koju upravo sluša. Pjenasta nemala bjelina probija se između rubova remena ovijenog oko onog što se naziva strukom i ruba ružičaste, četiri broja premalene majice.
- ... ne b ja mog'o. Ali, sluŝaj vakô, ja t' inaće ne pjem, ovo malo pive ŝto vidiŝ, to tje samo da morem prićat satobom, znaŝ. Nema t u mene da u kuči nema svega. Mora i mesa bit. Ne moŝ ti rućak bez mesa, razumijeŝ ŝta ja prićam? Onda ja mogu mirno da otiđem u kafanu ...
Prinosi onu pivsku čašu i prekida monolog. Zanemario sam knjigu, i tako sam je čitao sa djelomičnom pozornošću, destinacija i razlog putovanja i misli mi okupirali, pa me ova okolina ustvari spašava. Kroz tridesetak godina stari prozor, uostalom kao i cijeli vagon, i kompozicija cijela, gledam razbacane kuće po poljima, nešto su u većem postotku one ožbukane i obojane u odnosu na one od kojih će neke to i postati u odnosu na one na početku teksta (naravno da vremenska distanca od trenutka kretanja do sada nema veze sa dovršenošću). Spojevi među njima smeđi su i sivi. Neki su putovi znači asfaltirani, a neki ne i to vjerojatno stvara određene tenzije među stanarima, a čiji su uzroci sigurno dublji od pregazive Kupe. Kako je harmonija klepeta kotača po ulaštenim tračnicama već načeta fijukom vjetra kroz otvoreni prozor u vrhu vagona, i koji se plete po zastoru, a ovaj na to odgovara lepršanjem poput zastave nad kninskom tvrđavom, ja se vraćam u unutrašnjost gdje se ništa bitno promijenilo nije:
- ... samo sam ti opasan ka popijem, znaŝ? Ma ja samo kad se pojavim ukući mora bit mir! Nema tu tamo-vamo. Znaŝ, ja sam ti dobar ćojek, al ima da me žena sluŝa. Ja t inaće poludim i koga prvo dofatim odma tućem. Kad mi mrak oći pokrije, ne može drugaćije. Al dobar sam ja bona. Ćim seb dođem, ja t odma itnu zovem pa ko god bijo. Il žena il djeca. I sve ti ja njia pazim dok itna ne dođe, znaŝ.
Čaša nošena stisnutom šakom i napinjanjem mišića podlaktice, nadlaktice i još gomile drugih koje bi skup sačinjen od stručnjaka sa područja istraživanja motorike znao nabrojati bolje nego ja, podiže se i prilazi ustima pa dijalog, odnosno ako ga dijelimo po dužini, a ne po širini, polovica dijaloga biva prekinuta i umjesto svega opet do ušiju dopire tu-dum ta-dam klepet kotača umornih od ponavljanja kružnog gibanja.
Tu-dum-ta-dam. Tu-dum-ta-dam. Odzvanja u glavi. Mrak je i svjetlo koje dopire sa osvijetljene ceste razbija mokri mrak. Masnoća prozora i brzina kretanja koja je identična brzini kretanja cijele kompozicije onemogućuju pravocrtno spuštanje kaplji.
Lagani dodir po ramenu, neki glas
- Gospodine, u Osijeku smo za par minuta. Zadnja stanica. Dobro je ako niste morali ranije. – dopire mi do svijesti ženski glas kondukterke – domaćice vlaka. Glas nedefinirane dubine i visine u svoj svojoj kreštavosti. Skupljam sebe i svoje stvarčice sa stola i odlazim prema vratima.
Još ću prošetati dijelom grada, proći pored „Valentina“ i samo pogledati u unutrašnjost kroz veliki prozor. Neću ulaziti na neko posljednje večernje piće koje bi se moglo otegnuti unedogled jer nikoga sa kim bih ga mogao popiti neće tamo biti. Odvest ću se sa kupljenom i poništenom kartom tramvajem prema Donjem gradu i nervozan biti radi sporosti lifta koji će me podići na posljednji kat jedanaesterokatnice, pozdraviti se sa sestrom i njezinim muškarcima ...




bolegr @ 08:15 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, travanj 6, 2007
Čitam neke stare novine, rekao je davno Miladin Šobić, a ja eto čitam novine stare, ali samo jedan dan. Za dnevne novine u doba previranja to je duboka starost, no za vrijeme mira, čiste i jasne političke i gospodarske situacije dnevnonovinski se životni vijek može malo i protegnuti.

Vjesnik mi u rukama. Nažalost, više ne moram ruke širiti kao nekada, i nažalost ne mogu ih presavinuti trzajem jer je smjer tiska na rotaciji okrenut za frtalj kruga (možda i trifrtalja, tko bi ga znao) pa su vlakna krivo usmjerena (ima li to ikakve implikacije na sadržaj?). A još prije nego nekada, pranekada, dok sam tek sricao slova (da je bilo pameti, ostao bih na tom nivou, ali kako je bila nestašica svega, pa tako i pameti, odlučilo me školovat bez kompromisa, hvala mama, hvala tata, a moglo mi je i bolje bit, da sam išao za šofera) mogao sam se VUS-om pokrit da me se ni ne vidi [ode ja van ruba papira, zaigrao se, petak je]. Dakle u jučerašnjem Vjesniku naslov masnim slovima otisnut (novorečeno bilo bi: boldano):



*priznam:
frizura i pogled k'o u mlađeg Georga Busha,
i još njegovana brada k'o u Ahmedinejada.

Mislim, malo nespretno sročen naslov. Čak i Vjesnik zahvatila bolest prljavih ruku. Jest da je sredinom prošlog desetljeća nakratko jedini kao svoju boju uz crna slova imao žut, ali ovo mi se ipak učinilo malo pretjeranim. Pa čitam tekst dalje. Kaže naš gradonačelnik:

"Od sada više nećemo otvarati nove objekte bez lokacijske, građevinske i uporabne dozvole. Ne daj Bože da netko strada!"

Pa piše novinar dalje o detaljima, a to možete tamo i čitati (link je iznad slike i prilike) i ja to neću dalje kometirati. Mene zanima jedno. Jel' to znači da do sada nije bilo sve po zakonu? Jel' to priznanje svojih grijeha pod težinom četvrtka palo ili se omaklo? Ili je sigurno na nekoga drugoga mislio?

Pasmaterstudiorum i starim novinama! Umjesto njih trebao sam uzeti današnje pa bih mogao čitati recimo o tome kako su se svi Britanci vratili kući (zašto mi se čini da još nisu svi? a baš bi to bilo dobro, da se svi vrate, pa da im dignemo sidro nek otplutaju prema zapadnoj obali Atlantika) ili se odmarati čitanjem zgodnog informativnog članka gđe Matejčić o Profilovom prošlogodišnjem izdanju knjige Ivana Velikog Supeka. Za kraj dodajem: čitati molim, ne samo taj posljednjepomenuti članak već po mogućnosti i Supeka.

bolegr @ 09:18 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
Avec ma gueule de métèque,
De Juif errant, de pâtre grec
Et mes cheveux aux quatre vents,
Avec mes yeux tout délavés
Qui me donnent l'air de rêver,
Moi qui ne rêve plus souvent,
Avec mes mains de maraudeur,
de musicien et de rôdeur
Qui ont pillé tant de jardins,
Avec ma bouche qui a bu,
Qui a embrassé et mordu
Sans jamais assouvir sa faim...

Avec ma gueule de métèque,
De Juif errant, de pâtre grec,
De voleur et de vagabond,
Avec ma peau qui s'est frottée
Au soleil de tous les étés
Et tout ce qui portait jupon,
Avec mon coeur qui a su faire
Souffrir autant qu'il a souffert
Sans pour cela faire d'histoires,
Avec mon âme qui n'a plus
La moindre chance de salut
Pour éviter le purgatoire...

Avec ma gueule de métèque,
De Juif errant, de pâtre grec
Et mes cheveux aux quatre vents,
Je viendrai, ma douce captive,
Mon âme soeur, ma source vive,
Je viendrai boire tes vingt ans
Et je serai Prince de sang,
Rêveur ou bien adolescent,
Comme il te plaira de choisir;
Et nous ferons de chaque jour
Toute une éternité d'amour
Que nous vivrons à en mourir.

Et nous ferons de chaque jour
Toute une éternité d'amour
Que nous vivrons à en mourir
_________________________
Georges Moustaki


Petak. Naravno da ti čestitam.
Meni je velik. Petak. Sa slovom malim.
bolegr @ 08:03 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 5, 2007

Mjesto radnje:
Podravka Express, vagon-restoran star preko 10000 dana.


Vrijeme radnje:
Lijeno poslijepodne.


Likovi:
Konobar
Lik1
Lik2
Narator


Vagon-restoran koji je možda prije dvadesetak godina bio restoran je solidno popunjen putnicima. narator pijucka Osječko pivo i čita (bolje nego da čitucka i pije). Konobar od stola do stola šeće mijenja pepeljare i boce. Prve pune za prazne, a druge obrnuto. U dotični vagon ulaze dva sredovječna lika (to znači otprilike da su stariji od Naratora za oko trećinu starosti vagona):
Konobar: Dobar dan, izvolite.
Lik1 (ulazi prvi u vagon): Dobardan, imalite neskafu?
Konobar (već je petnaest godina u vagun-restoranu): Imamo, naravno. I to onu dva-u-jedan.
Lik1 (okrećući se malo u smjeru Lika2, a malo u smjeru Konobara, na kraju se obraća Konobaru): Meni onda dajte obadvije!
Lik1 (ponovo on, okreće se Liku2): A kaj ćeš ti ba?
Narator (zalijevajući se pjenom i zlatnom tekućinom oznake lager po košulji i hlačama): khhhkkm, khhkkm, kh, kh, uuuh.


(cijelovečernja će uskoro, ali ne baš kao dramulet)

Nagradno pitanje: koliko godina imaju Lik1 i Lik2 zajedno?
bolegr @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, travanj 3, 2007
Dvadesetčetvrte godine drugoga dana ljeta Gezsa Kovacs je doživio svoju četvrtu radost i na zadovoljstvo i olakšanje svoje žene odlučio dati joj ime Anka. Prvih su je godina dok je slavonsku prašinu gutala cijelim svojim tjelešcem i sive kule od dunavskog pijeska gradila, zazivali Ančica i Anuška. Za sebe tada u trećem licu jednine govorila Na, Nica, Nuša. Poslije je za sebe naučila reći i Naka. U doba pred Malu maturu, dok je svoj talent za likovnost izražavala flertujući sa poentilizmom i ne znajući za postojanje istoga, odlučila je opet biti Anka.

Vrijeme je kao i uvijek bilo najjači argument i kad je kist zamijenila držaljicom motike vratiše joj ono Naka. Nosila se sa paralelnim svjetovima dvostruke majke i zemljoradnice i držala četiri kuta kuće u svojim žuljavim rukama. One kuće radi gradnje koje je sa muškarcem svojim krevet u pušnici dijelila. Čokoti loze i aleje korjenika, špaliri šljiva i jabuka bili su joj vjerni podanici i supatnici kroza sva godišnja doba. Vrela ljeta od kojih se asfalt kasnije prevučen preko makadama topio, ciče zime od kojih su stradavali ekstremiteti.

Sa nepune četrdesetdvije prvi je put i baka postala. Doživjela je to još četiri puta, no ono prvo je bilo i ostalo najdraže i jedino koje je osjetilo baš sve njene reakcije izazvane emocijama. Ponovno je zvana i Nicom i Nušom, no već je bila navikla na sve te inačice i postalo joj je svejedno. Obožavala je filmove no glava bi joj uglavnom na naslonjaču završavala. Zato je sportske događaje uspijevala ispratiti do kraja bez obzira u koje doba noći prijenosi bili. Za glazbu nije imala sluha, no pisana riječ bila joj je draga. Čitala je sve štoi joj je pod ruku dolazilo. Novine nove ili novine stare, beletristiku i publicistiku, latinicu, ćirilicu, hrvatski, srpski, mađarski.

U trideset tisuća i dvjestotridesetpet dana preživjela je i proživjela ratove i mirove, rođenja i smrti, blagostanje i glad. Radost i sjetu. Proživjela je ljubav. Za koji će joj dan nad uzglavljem ponovno pisati ono njeno – Anka.

bolegr @ 09:42 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 2, 2007

Nakon konzultacije sa otvorenim prozorom, radjiskim izviješćem DeHaeMZea eRHa pokušavam ući u ponedjeljak. Nije lako. Naročito nakon punomjesečnog prvoaprilskog (nikako mi ne leži ovaj dan zvati prvotravanjskim, ne djeluje mi dovoljno zajebantski) cjelodnevnog poravnavanja livade stopalima i proizvodnjom rupa teškim kuglama na istoj.




Ponedjeljak definitivno treba ponovo proglasiti neradnim kakav je jedno kratko vrijeme bio u postojbini prve industrijske revolucije. Razlozi su drugi, ali posljedica bi bila skoro pa jednaka.

Odmaranje od odmora. Od napornog rezanja suhomesnatih tvorevina životinjskog podrijetla miješanih roditelja. Od čišćenja bifteka veličine ovećeg smuđa od bijelih crtica koje bi mogle nagrditi zamišljenu plošnost ocrtanu vrelim metalnim rešetkama. Od petankičnog bacanja kugli po tratinčičastoj susjedovoj livadi. Od igranja belota na vjetrometini i hvatanja karata umjesto leptirâ. Od škripe kočnica željezničke kompozicije na crvenom signalu (kao smeta nakon gradske buke). Od loženja vatre vani i unutra. Od pranja posuđa vodom zgrijanom na peći naloženoj u prethodnoj rečenici. Od ...

Ma koga ja muljam sa nekim potrebnim odmorom? Dan je umalo bio savršen punjenjebaterijski za upravo započeti radni dio tjedna. I kao šlag i svi ukrasi na torti zatvoren čitanjem lijepoga.

bolegr @ 10:07 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 1, 2007
... nova godina.
Louis IX                

bolegr @ 08:47 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.