crta

Blog - travanj 2008
srijeda, travanj 30, 2008
Mamurno je to jutro zapadnonovozagrebačko. Vuče težina glave natrag u horizontalu za koju pretpostavlja da jeste prava pozicija baš kao što i nekada najsitnije čestice traže položaj minimalne enrgetske aktivnosti, ili tako nekako, povezano je to sa teorijom kaosa, totalnog nereda.

Pod obrazom osjeti neku tvrdu materiju. Napipa desnom rukom jer je lijevu samozarobio težinom tijela osobnog. Olovka. Dobro da si oko nije iskopao. Pruži tu slobodnu ruku kao što su se pružali valovi radio postaje Slobodna Europa i napipa još nešto u krevetu. Neživo.

Hm. Tá, nije ni mislio da je sinoć bio u stanju išta živo prvesti krevetu, ali nikad ne znaš šta možeš izvući iz pretposljednjih atoma raspoložive energije.

Podignuti kapci dopuste svjetlosti u svoj svojoj dualnoj rirodi da na području žute pjege nutrine očne jabučice štapićima i kružićima, a nakon procesa izoštravanja zatezanjem leće pripadajućim mišićima, oblikuje prizmatično tijelo bež boje sa svijetlijim konturama na najvećoj plohi. Janson, velikogorički, bez ovitka.

Oslušne, a izvana dopre ljeto sa svojim kasnojutarnjim zvucima dječje graje, one djece koja nisu otišla na more iz razloga što ih nemam namjeru nabrajati jer izgovori koje roditelji djeci pokušavaju prodati prebanalni su u svojoj prozirnosti. Ptice, upornije od buke što je stvara budućnost koju danas viđamo posvuda kao sebi ravne pripadnike biračkog tijela, glasale su se suhog grla, bar je tako izgledalo. Znao je da su tu, po klupama razbacani poput mrvica kruha bačenih pticama iz prethodne rečenice.

Nekako baš u krešendu dječje igre, ptičjeg pjeva i nečujnog hoda penzionera do uha mu desnog, jer je lijevo pritisnuto o plahtu bez olovke, dopre škripa ulaznih vrata potpomognuta cvrkutom ljudskog glasa srednjevisokih tonova.

Zna da će sad krenuti zvuci glazbe, ugodne nekom drugom prilikom, ali tu ništa nije mogao promijeniti osim se odvući do minijaturne kupaonice. Izbjegne pogled u ogledalo što i nije tako neizvedivo jer su mu kapci još uvijek na pola koplja.

Stane u malenu kadu i namjesti bateriju tuša da mu tuče direktno u čelo. Pusti vodu. Hladna je do boli. Preskoči godine i svjetlosne i vremenske i nađe se na Kopakabani, pod zubima zrna pijeska. Opet zakorači u crvotočinu. Voda je sad već mlaka jer je ljeto, a on se nađe u Makarskoj, prvo more bez roditelja. Vrela voda ga vrati u Sada i otvori oči. Vodena para je okupirala cjelokupni volumen kupaoice i on to stanje promijeni puštajući ponovo samo hladnu. Tren - dva i već je bolje. Izađe van namjerno ostavljajući tragove mokrih stopala kako bi se znao vratiti ako bude trebalo još malo rastjerivati duhove tehacea i maligana.

Uđe u blagovaonicu okupanu veseljem koje se širilo poputonog iz pjesme Zdravka Čolića. Na stolu, pored ustranu zguranih papirića i rasutog duhana, aranžman kakav bi pohvalilo i visoko englesko plemstvo i ruski carski dvor. Tamni kruh, svijetli putar. Šalica sa čajem, kolutićavci peciva. Čaša konusnog oblika boje sadržaja koji mami i samom pomišlju na ispijanje.

Ponosna na ovu ikebanu kako bi to prozvao nepoznati prodavač afričkih skulptura na Hreliću, vedro kao da je na nogama već pola dana, a jest jednostavno upita svoju potonulu lađu pred blagovaoničkim stolom:
- I, kakav je doručak, a?

apdejt, ili kako je bilo prije točno godinu dana: Жди меня

bolegr @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, travanj 29, 2008
Čekam tramvaj na tramvajskoj stanici, što je pohvalno jer bilo gdje drugdje bilo bi iluzorno osim kada to čekanje ne bi sa sobom nosilo i težnju ulasku u isti i vožnju njime.

Par je ljudi oko mene. Izbrijane glave dječarac sa martama na nogama nije izgledao opasno koliko je htio. No to ne odaje bejbifejs zaobljenih obraza i prćastog nosića jer i takve fizionomije su usljed ranoinstaliranih kompleksa znale biti opasne po zajednicu već zato što su ga odavale kretnje (htio sam napisati pokreti, no kako je pokret muškog, a kretnja ženskog roda, ...) izazvani hormonima supretnog spola.

Par koraka od njega, žena u tridesetima, i to tako već dobar dio prošloga i cijeli period ovog stoljeća, utegnuta u premalo tkanine za svoje stanje mase, na previsokim štiklama za stanje moći održavanja ravnoteže kojoj kao da nikada nije bila sklona.

Desno od navedene, preblizu za pojam uljudbenog ponašanja i shvaćanja bližeg ozračja kao pripadnosti nečijem entitetu, suhonjavi je starac drhtavom rukom pridržavao grbavi štap. Šešir uskog oboda, blago naheren prema potiljku pokazivao je četiri ravne čeone pruge koje su poput atletske staze pratile tribine tog oboda s jedne strane i prevelike sunčane naočale sa druge. Pogled ispod zatamnjenja je bio usmjeren ka dekoltiranoj umornoj dami iako se to radi položaja staračkog vrata ne bi moglo reći.

Nadvirim se nad tucanikom trasiranu podlogu tračnica pogledom ulijevo i ne primijetim plavu i očekivanu promjenu u obrzoru. Opet ću možda kasniti ako bude disharmonije između zetovaca i semafora.

Peta osoba na tramvajskoj stanici i u tom trenu jedina ovdje nespomenuta, upita me koliko je sati glasom skoro pa šapćućim. Moj odgovor, koji nije bio ništa nego odgovor, nahuška zrak na glasnice buduće sugovornice koja će mi i tramvajska suputnica kratkovremeno postati, i kroz usta, nekada podatna i sočna, a sada suhonjava i sjetna iako mi se činilo po blago već mutnim očima da sjete ne bi trebalo biti jer radosti života su proživljene čini se više nego li što je patnje bilo.

Je li ja možda vidim, a vjerojatno vidim jer imam naočale pa pretpostavlja da mi pomažu jer njoj njene ne pomažu kad nisu sa njom već u autu sa mužem, pročitati višeznamenkasti broj za produljenje prepaid računa za mobitel? Kako imam relativno dobar vid ukomponiramo li prirodne resurse sa pomagalima, odgovorim potvrdno i tu kreće kompleksna komunikacija.

Mogu li možda, obzirom da sam fin i ljubazan, a vidi se i obrazovan, pametan i kulturan (da mi ju je bilo snimiti, svaka bi me majka za zeta poželjela, o kćerima istih tih majki ne bih znao jer žene za sebe traže izgleda nešto drugo), umjesto nje obnoviti račun jer ona nit vidi, ai nije njen mobitel već mužev pa se ni sa naočalama kojih nema ne bi znala snaći?

Kad već ne ide to obnavljanje, a što je zaključak nakon pokušaja aktivacije bona, je li ja znam kome da se obrati u služibi za korisnike za koje postojanje zna, ali pristupa njima ne pozna?

I ne bi ona gnjavila mene, ali mora javiti mužu kada da po nju dođe jer ide obaviti neke kupovine i neće moći sama sve natrag vući, a taksistima ne vjeruje jer znaju prevariti, a i auti su im prljaviji čak i od ovih tramvaja.

Služba za korisnike zapošljava vrlo strpljive mlade ljude od kojih je jedna pripadnica prošla sa mnom sve Scile i Haribde (koje sam ja nekada davno zvao Sicilama i Harbidama) sva pitanja i poluodgovore, traženja brojeva i pinova po bilježničicama i ceduljicama na brzinu izvučenim iz tajnog pretinca novčanika, sve nevolje i zapetljancije, rezultat čega je bilo obogaćenje telefonskog računa moje suputnice i njena želja za plaćanjem naknade za pruženu pomoć.

Ta nagrada ponuđena bila je tekuće prirode kavene boje kakvu kava već i ima i možda bi bila i popijena, no naši su se puti razilazili. Nakon svih odgovorenih pitanja tramvaj dolazi na stanicu autobusnog kolodvora koja je ujedno i prekretnica u komunikaciji. Prekid biva omogućen mojim nastavkom kretanja u smjeru sjeveroistoka dok je moja sugovornica i suputnica ostala čekati tramvaj za smjer sjeverozapada, glavnog gradskog trga i dućana koji su je čekali otvorenih vrata i blagajni.

bolegr @ 12:49 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Upravo sam dokrajčio ručak kada sam osjetio kako me za list, nožni naravno, ugrizla savjest. Nije mi to trebalo, ali čovjek ne bira kućne ljubimce koje će držati nevezane u stanu. Otresem nogom i s iste stresem tu napast kao da je neka omanja sorta onih četveroožnika koji su u stanju  bespogovorno i nekritički voljeti i najvećeg ugnjetavača. Izvadim iz ladice bijelu kuvertu oblika kakve imaju one plave i stavim je na jednu duguljastu sa prozirnim dijelom predviđenim za nepisanje adrese na njoj. Bacim pogled kroz prozor u park izgrađen bez lokacijske dozvole na gradskom zemljištu tek da provjerim jesu li uništavači gradske šikare bili aktivni ovih dana.

U džep nedovoljnog formata zataknem one dvije kuverte sa namjerom posjeta susjednom kvartu koji osim scene na kojoj je u subotu koncertirao mandolinist prezimena jednakog onom jedne manekenke ali i jednog bivšeg novinara i susjeda, u svojoj lepezi infrastrukturnih dobara ima i ured pošte, a radi kojeg sam i namjeravao uživo izbrojati tih par tisuća koraka. U preostale džepove jakne kojoj je osnovna funkcija imanje džepova kao transportnih pretinaca prebacim par neophodnih sitnica i prije izlaska odlučim zatvaranjem prozora spriječiti moguće nezakonito useljavanje živih letjelica u predio kuhinje, a time i mogućnost širenja na cijeli predio stana koji nije slikan čajem, ali je bez vrata.

Sa svježe ošišanog travnjaka za koji sam znao da je u tom stanju jer sam pri dolasku kući prekoračio tragove kosilice na prijelazu sa livade na asfaltirani vlažni sivozeleni pločnik maše mi u znak pozdrava susjeda sa nekog kata (iz prizemlja nije i nije ni sa mojeg kata jer bih u tom slučaju konkretizirao okomicu njezinog mjesta stalnog boravka). Uzvratim mahanjem i zatvorim prozor.

Ovo mahanje se nastavlja i svojim trajanjem prestaje imati pozdravni karakter i postaje privlačilo pozornosti i ja iz razloga te privučene pozornosti otvorim prozor, a to izloži moje uši neugodnom naporu prihvata visokih tonova škripe uzrokovane prostornim neskladom prozora i pripadajućeg okvira. Mahanje zamijeni verbalna poruka molbeno obojana, sadržaja koji se odnosio na stan pored mojega, njegove stanare i njihov prozor sa izbačenom roletom, onako kako su često znali istu izbaciti ponosni vlasnici friškougrađenih roleta na dalekom istoku slavonskome i koje su nerijetko dlolazile glave onima čija je brzina kretanja bila neprimjerena i čija je visina prelazila donji rub rolete, što i nije bilo teško kada su u pitanju bile one starije kuće, nabijače koje su se ovakvim makeupom htjele približiti novosagrađenima.

Metalni okvir i spuštena perforirana plastika tvorili su utor za koji je bio zakačen komad razvučene i presavijene prozirne umjetne mase sa par kvačica za rublje na rubovima. Vjerojatnost da netko uspije zadjenuti išta u taj prorez tolika je da bih gospođi predložio neku o dnagradnih igara, no kako je u tim godinama uzbuđenje opasno po život, a ja ne bih da mi je na duši, prešutim prijedlog i obećam učiniti sve što je u mojoj moći i dometu ruke produžene šipkom kojoj sam skinuo donji dio namijenjen navlačenju prikladnog komada tkanine namijenjenog ribanju poda.

Virtuoznošću plesača na žici i onih koji se zovu ne znam kako ali rukuju štapovima radi dohvaćanja prozirnih najlonskih stolnjaka, uspijem progurati vrh štapa kroz pregib i trzajem iskusnog alasa privući težište umjetne mase dovoljno kako bih podizanjem štapa istu zadržao od padanja i prljanja golom vlažnom zemljom koja je svojom površinom nadmašivala površinu prekrivenu travom.

Uzdah zadovoljstva koje se oteo grlu susjede i dvorišnih joj sugovornica, koje su se skupile gledajući u meni spasitelja suicidalnog stolnjaka, bio je jednak onome koji cirkuskoj publici izmami par akrobata uspješno odrađenom scenom na trapezu ili uzdahu olakšanja promatrača gladnih senzacije dok prate pokrete koje čini beskompromisni skakač u brzu, mutnu i opasnu rijeku kako bi odglumio ulogu slamke za koju će se tren kasnije figurativno uhvatiti ruka umalo do kraja unesrećene djeve bajne.


I kako se dobra vijest širi poput požara niskim raslinjem potpomognutim vjetrom u smjeru kazaljke na satu, tako sam i ja u povratku iz pošte primijetio poglede. Nebrojene poglede. Sa klupa pored parkinga, iza zavjesa prozora koji su gledali prema pločniku kojim sam hodao, iz netom, brutom i tarom parkiranih auta, sa klupa,... to sam već rekao, ali tih klupa je toliko puno...

Tako sam postao junak. Junak dana ulaza broj sedam.

bolegr @ 01:34 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 27, 2008
Dan ranije, maloljetnicu mi je podveo lokalni mesar, a ja sam je prijepodne, nakon što mi je potvrđena sunčanost dana točno u 08:51, pripremio na završni čin skupnog trojnog sjedinjenja.

Temperaturu sam joj nježno povisio tako da je puštala sokove kroz sve svoje pore i otvore. Potom sam je maknuo i na zagrijanu postelju prostro usitnjene latice allium cepa i na ploške deformirane šampinjone.

Zvuk pristigao iz EriccSonyja cigličastog oblikom, a ne bojom, objavio je poslanicu "Znas, ja kasnim. Jel problem?" Da. Nije to neočekivano. Pa šta? Kad se Sunce na zaslonu ukaže, rijetko se kad nevrijeme dogodi. Presložim slova pa ih vratim: "Ti kasniš, ja čekam. Nije problem, imamo konstantu." A i čemu žurba? Što će predigra biti duža, maloljetnica iz prve rečenice bit će podatnija. iako je sada čekala u miru i toplini vatrostalne pričuvnice.

Povrat radi zajedničkog nastupa, koji će se dogoditi u vrijeme kada Nadrkano Ćelav Stiska gosta pred kamerama nacionalne i nadnacionalne dalekovidnice, značio je početak prožimanje svih elemenata u jednu ne maštovitu, ali cjelinu koja ipak budi inventivnost i mušku intuiciju potencira u pravoj mjeri.

Paralelno sa tom talentiranom teletinom u šampinjonima obogaćenom dijonskim senfom, par zrna papra i nekoliko zdrobljenih povećih kristala soli uz još nekoliko trava koje nam daruje Mediteran posredstvom prijatelja sa jadranskih otoka što bližih što daljih onom gradu u kojem je izbor obuće, kako se nekima čini, veći od metropoličnog, na drugom, koje je i jedino preostalo slobodno, kolu štednjaka mi mojeg ugradbenog i vlastoručno ugrađenog, blago sam prodinstao manji dio već ranije spomenutih listova luka kojega su stari latini u narodskom jeziku zvali upravo kako sam ga ja gore nazvao, a sada ga tako zovu samo oni koji se učenima žele praviti (za razliku od mene koji se nit pravim niti jesam već sam sao pokušao skriti temu i materiju o kojoj eto sad rastežem ovu epistolarnu harmoniku), pa oguljene i nasjeckane crvene rajske plodove pobacam po tome i sve podlijem zamjenskim sokom istoga ploda, srdačnoindustrijskim jer originala koji je bolji od ovoga ne samo jer je to nekada tako sve bilo bolje nego li je danas već jer je taj original miješanjem u rajngli i pasiranjem svojeručno jedna Anka zvana Naka radila.

Ovu drugoopisanu tekuću jestvinu koja i mamurne liječi, a kako ne bi one koji nisu, obogatio sam tjesteninastim školjčicama, dok je onoj prvoj, zvanom glavnim jelom, priloženo par šaka valjušaka.

Da ću dobiti i jedan "nije ti bilo teško složiti dobar ručak kad su unutra stvari koje volim" osmijeh, nije bilo sumnje, jer zato sam to i radio, a to je ujedno bio i odgovor na možebitno pitanje "zašto bi netko nekome kuhao?" Svekolika harmonija sjedinjavanja različitih stupnjeva evolucije sažeta je u jedan jedini buketić slova. Ljubav.

Zalijevanje smo obavili Demjanovim Communiqueom, pristojnom tekućinom vrijednosti adekvatne tržišnoj procjeni, a koji je stanom mirisao još od sinoć i snubio nas otvaranju sljedeće, no nedjeljno poslijepodne rezervirano je za ljetno klizanje i taj fluidni nastavak zavođenja si nismo mogli dopustiti.

Diskrecija položaja koje smo izmijenjivali tijekom konzumacije ostat će zauvijek zapisana na kauču, na jastucima, podu, fotelji, ... no sladoledima i pranju rublja perilicom jer ručno ne treba nekom ću drugom prilikom, koja možda bude već sutra.

bolegr @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, travanj 25, 2008

Glas boginje umjesto čestitke svima.



A oku anđela petak. Svim sredstvima.

bolegr @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 24, 2008
Podignem lijevu nogu što pripadajućem koljenu priskrbi jedno zvučno upozoravajuće i pomalo bolno škljocanje (u prvi mah mi se riječ učini germanskog korijena radi te zvučnosti koja podsjeća na rukovanje šmajserom, mašingeverom, strojnicom, ali onda prihvatim odnekud pristiglu drugu pričinu koja mi veli da je to onomatopejično, a što se dâ zaključiti i po asocijacijama sa drugim slično zvučnim riječima). Stopalom dotaknem rebrastu podlogu stepenice koja vodi očito prema gore čim sam nogu dizati morao, a to gore je tramvajska platforma, pa primijetim kako mekana i prilagodljiva mora biti tvar, ili nekoliko njih, od koje je načinjen đon cipele na mojem stopalu.

Odslušam zvuk koji je pratio impuls boli već ranije pristigao u moždani odjel za bol, složim kompleksnu radnju stezanja i istezanja mišića noge i torza pa prebacim težište na nogu koja je zakoračila, i pogled mi dosegne drugu stranu kola u koja sam ulazio.

S one druge strane ulice, neodređenih godina kojih bi ipak moralo biti preko pola stoljeća, hoda čovjek u odjeći boje godina. Preko ramena mu rameni remen, na svojim završecima pričvršćen tehnikom šivanja za torbu veličine koje se ni poštarska torba ne bi postidjela. Hoda, korak po korak, a kako se drugačije nego tako hodati može, a pred njim ugledam gusku. Zatvorim oči, izvrtim malo to križanje Socke i Šupčeve pa sinkronizirano podignem oba kapka i vidim - guske nema. Podsjeti me scena ova na Harmsove milicajca, grm i onoga koji sve to sanja, a imena čijeg se ne mogu sjetiti pa se nasmiješim sebi i u sebi.

Ponovim radnju sa mišićima i prebacivanjem težišta, no ovaj put to bi malo poremećeno usljed neke bočne sile koja me skoro odgura u stranu. Pogledam u stranu koja mi bila napadnuta i ugledam i za moje pojmove omaleno biće kako žudi za brzim prolaskom pored mene, ako treba i preko mene, živog ili mrtvog vjerojatno, a što se u očima istoga vidjelo, i sve to kako bi se prije mene, jer drugih ulaznika u tramvajska kola nije bilo, dokolalo sjedala koje u tom trenutku nije bilo grijano ničijim tijelom.

Maknem se u stranu kako bih izbjegao instinktnu reakciju tijela mi moga koje je već krenulo u obranu digniteta, cjelovitosti i jedinstva bez bratstva ikoje vrste, pa malo bolje zagledam u to šilo malo koje se pored mene probijalo radi zauzeća odmarajuće pozicije u utrobi plavih kola koja su još uvijek plava jer su neatraktivna u svojim godinama za biti zakeljena reklamama kojekakvih preparata za mazanje organizama iznutra i izvana, a za koje, to mjesto, nitko drugi pretenzije osvajačke nije ni pokazao.

Marama karirana, podvijena kod ušiju kako bi pratila crtu lica, vezana pod bradom laktasto špicastog oblika nastalog usljed nenošenja poluautomatskih zamjenskih zuba, na leđima je padala na tegetsku obezrukavljenu reklu umjetnokrznenog obruba. Sa lijeve podlaktice visi skajeni ceker čije su drške zanitane mesingom. U šaci iste ruke komad je peciva, kifla, ona čista umotana i zavijena kifla, dok desnom, onom ragbijaški probijačkom koju sam i osjetio, pridržava grbav štap. Bokovita suknja skriva stabilno i reprodukcijski poželjno raspoređene kosti donjeg dijela tijela na čijim završecima univerzalke bijele kao snijeg sa odgovarajućim blatnjavosmeđim gumenim obrubom.

I kao da se ona guska sa ulice i iz glave mi inkarnirala, ili kao da je balon neki negdje počeo puštati, tako je prodoran glas iz ovo malo kilograma, skoro upola manje od količine koliko nose noge mi moje kad praznih ruku hodam, podtpomognut podignutim onim grbavim štapom izartikulirao riječi:
- Nu, mali, smetalo jedno! Il se makni, il bum te ja sad!

bolegr @ 10:42 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2008
Htio sam pisati danas o tome kako je danas Svjetski dan knjige. Kako je to pohvale vrijedno proglašenje jer knjiga nosi poruku pismenosti koja je jedan od elemenata dobrog razumijevanja. I htio sam dodati i kako ne bih rekao da je to i preduvjet jer ne postoji direktna uzročnoposljednična veza između pismenosti i razumijevanja.

Htio sam riječju dotaknuti i jučerašnji dan, Dan planete Zemlje koji neki gledaju kao i na Dan žena. Jednom godišnje se sjete najvrijednijega na svijetu pa misle da su tim sjećanjem, buketom cvijeća, bombonjerom, nebačenim komadom plastike ili na vrijeme zatvorenom slavinom vode, spasili obraz. Dodao bih i to da su možda obraz svoj oprali perući zrcalo samo, no tako je to.

I htio sam se osvrnuti (evo me osvrćem se poput Diogena, pa ništa) na to kako se netko pametan jučerašnji dan proglasiti Danom hrvatske knjige, na dan uoči Dana svjetske knjige koji je danas. Kakva je to hrvatska knjiga? Je li to nešto posebno? Hoćemo li imati i dane hrvatskih longplejploča? Dan hrvatskih truba? Dan hrvatskih dupina? Pa niti smo knjigu izmislili niti smo jedini koji se njome koristimo.

Dodat sam htio i da znanost i umjetnost, iz knjiga čitane, učene, primijenjivane, nemaju granica ni nacionalnosti već su univerzalna baština čovječanstva baš kao što je to od pametnijeg nečega DNK stvorena.

Ne znam kome je to proglašenje Dana hrvatske knjige palo na pamet, no invencije je nedostajalo kao što i meni zna ponestati, a to neki dobro znaju i primijete.

U nedostatku pametnijeg posla stara poslovica kaže da besposleni popovi jariće krste. Nije da ću se upitati zašto bi pored sve predanosti svoje mogli biti besposleni, a o tome da kakvi su to jarići i kakvo to samo krštenje jest, neću ni razmišljati jer mi nije do toga.

A možda sam totalno u krivu.

Jutro je oblačno poput noći i nedostaje mi Sunce. Jako.




bolegr @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, travanj 22, 2008

Danas je Dan planete Zemlje.

Pazite kako vozite. Ne samo danas.






bolegr @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
... a u gradu mjestimično...“ a ja se pitam, gdje je to mjestimično?
 
Izvučem kišobran iz donje ladice, a i taj kišobran, jedan od onih kupljenih radi akutne potrebe pa se samo uvjetno tako može zvati i pomislim kako mi ipak neće trebati jer se nad Sljemenom oprano nebo plavi onom debeloproljetnom plavom, dok je okolica rudnika mokra tek po površini zemlje i ukapljenih padalina roj se izgubio negdje putem skupa s vjetrom koji ih sve nosio.
 
Ostavim tu kvazizaštitnu napravicu, a stvarno je deminutiv jer par puta kad sam ga imao nepriliku koristiti, i ja ovako korpulentan kao današnji šestaši, znao sam ostati mokrih ramena, i zaputim se baziličnim i braziličnim, to od filma ne od države, hodnicima do donjih odaja vratima - izlazima iz ovog hrama materijalističkom božanstvu.
 
Nije baš da su sunčane zrake bile toliko intenzivne da bih potražio zaštitni vizir u torbi, ali me hodanje u smjeru zapada blago osljepljivalo tako da sam u dvopetinskom taktu pogađao lokve kišnice pomiješane sa usput pokupljenom gradskom poslijepodnevnom prašinom.
 
Uspijem uhvatiti ritam zelenih svjetala na okomitoj vizualno dinamičkoj signalizaciji što semaforom jednostavno zovu pa se dokopam stanice mi počesto polazne na putu prema kući koja to još jeste.
 
Šest, sedam, osam. Zvuči kao nabrajanje, a to i jeste. Samo što su to ujedno i brojevi koji mi odgovaraju za vožnju željenu, a i jedini su koji prometuju tom rutom tako da nit ne gledam brojeve.
 
Za ovu kasnotravanjsku priliku ukaza se osmica koja svojom krajnjom stanicom, a koja je i moja odredišna, odvraća one što bi se vozili dalje, a ne vole presjedati, što i nije loš sveukupni razlog.
 
Kretanje novopodloženom trasom radi postavljanja onih senzora koji predviđaju dolaske tramvaja na čekališta, mirnije je nego je bilo prošlog ljeta kad je umjesto sadašnje bonace poprilično burovito bilo. Nekako zmijasto se vozeći, a što je normalno jer tako i tračnice postavljene, dokopa se harmonikasto prevozilo, zglobno, opomenuli bi me z(g)lobnici, posljednjeg križanja pa nakon zelenog signala uzbrdično se krene penjati mostom koji je davno bio onakav kakav još naziv nosi.
 
Taman kad se najviše točke na tom mostu dokopasmo zajedničkim snagama plaćanja subvencija ZET-u i Elektri, meganetko kao da zagrabi, a nije Manda, megahamper vode iz Save pa preli njime ovu našu kakofoničnu polukompoziciju. Voda šikla kroz proreze na sastavima vrata sa statičnim dijelom kola o odnosu na vrata, a ne na sveukupno kretanje, jer ako to ne zanemarimo, statiku možemo apsolutno prekrižiti iz života i iz fizike.
 
Spustimo se pod nadrotorski nadvožnjak, a onaj slap vode nikako da prestane. I stojim tako gledajući nespretnike kako se pod kišobranom bezuspješno pokušavaju dokopati nekih drugih nadsvođenih mjesta pa pomislim: mjestimično.
 
Samo, sad znam gdje je to mjestimično.

bolegr @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 21, 2008
29. listopad 2007.

"Nekoliko jointa za vlastitu uporabu zakonodavci su izjednačili s ubojstvom, silovanjem, otmicama i milijunskim pronevjerama. Zbog 12,5 grama marihuane, količine dovoljne za deset jointova, za što mu je prijateljica dala 150 kuna, 29-godišnji Osječanin Krunoslav Keser ići će na dvije godine u zatvor!..."

(link: T-portal)


21. travanj 2008.

"POLICIJA je izvijestila kako je 15 grama kokaina, koliko je pronađeno u stanu Pukanićevih, loše kvalitete. To je, u razgovoru za Index, potvrdila i glasnogovornica zagrebačke policije Aleksandra Ljuba, koja je dodala i kako policija nastavlja kriminalističku obradu, kako bi utvrdila u čijem je vlasništvu droga. Na naš upit, zašto u slučaju Pukanić nitko nije priveden, s obzirom da prilikom pronalaska droge policija obično privede osumnjičenike, glasnogovornica je rekla:
- Sve dok policija pokušava saznati čija je droga zaista, nećemo nikoga privoditi. Kad saznamo čiji je kokain, podići ćemo kaznenu prijavu. U tijeku je kriminalistička obrada, koju ne mogu komentirati..."

(link: Index)




Il je u tijeku tiha dekriminalizacija svih droga, sa naglaskom na one teške, a lošije kvalitete. Il je nešto drugo. Dekriminalizacija nečega. I nekoga.



bolegr @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Šutnu komadić plastike po godinama ispeglanom izblijedjelom asfaltu koji je osjetio kotače tek možda biciklističkih guma ili kakvih transportnih kolica. Skoro meandrasto posloženi rubnici tvorili su stajališta za autobuse kojih je većina bila namijenjena prijevozu putnika do obližnjih mjestašaca i čijih se ispušnih materija ne bi postidio vjerojatno ni kakav osvjedočeni trovač.

Ona plastika je izgleda bila komadić čaše, tanke plastične bijele rebraste čaše kakve je dio kao klinac znao vezati za nosač stražnjeg kotača bicikla i tkao proizvodio zvuk nesnosan svima koji ga nisu stvarali pa čak pomalo i samom autoru. A ovaj komadić iako nije ni blizu početku nekog ozbiljnijeg odbrojavanja raspada kao da je bio iz tog vremena, ne samo radi starosti samoga sebe već i radi održavanja onečišćenosti na popriličnom nivou. Htio bi na odredište stići čim prije, ali je nemoćan u praćenju pomicanja kazaljki sata pa to nadoknađuje hodanjem po vjetrom čišćenom prolazu.

Da, dobro da j Stipu vidjo, mora mu reć da nema za kartu danas, a platiće ovih dana, ko i uvijek. Kvrgavom šakom pogurne šešir na zatiljak, onako bećarski kako inače samo kad popije, al danas je vruće i sreća da je par špricera ublažilo grlu muku. Gurav kakav je od rane mladosti i one bolesti, usekne se lijevom rukom, koju otrese tako da bi pod zelenim projektilom popustila kakva loše postavljena keramička pločica pa se popne u bežbojan autobus.

U jednom trenu do autobusa koji je u prednjem desnom prozoru imao ploču sa napisanom relacijom čija je izacrtična riječ ujedno i njegova željena destinacija, dođe vozač kojega se sjećao iz davnih dana kada se tjedno nekoliko puta vozio na toj relaciji. Stipa. Tako se zvao. Vozač. Malo je neobično da još vozi obzirom na godine, no valjda je nestašica pa i stara garda dobro dođe. Odnekud iza leđa dopre do njega glasno izgovoreno ime na koji se vozač osvrnu i zapodjene razgovor sa udaljenim sugovornikom. Stipa je postao Stipe negdje otprilike u doba kada je i crkva svetog Antuna je postala crkvom svetog Ante. Migracije su jedina konstanta. Pa i on sam je dio toga svega. Samo što nije imao sreće sa imenom koje se može osim po padežima sklanjati i po stričevima. A ustvari je i bolje tako. Ruku zavuče u desni džep i izvadi tamnoplavu kutiju iz koje izvuče cigaretu te je pripali upaljačem nevelike vrijednosti.

Kak da mu kaže da bi ga najrađe pojela, a da to ne svati krivo? Nosi sve ko što i on nosi, čak je i starke iste kupila, a on samo po knjizi. saće ga ufatit kad u bus sjednu, pričepiće ga na zdanjem sicu i ima da ga slomi. Il je neće bit. Jebla ga fizika. Kad mu ona nudi praksu iz svih predmeta, sav se pravi da ne čuje. Nije da je baš misica, ali puno ih je reklo da je najbolja u generaciji. Samo ovaj blento ni da bi, a može birat kojeg će. Sigurno biser kotkuće negdi drži slike golih cura, al neka, i njenu će u glavi nosat ne zvala se ona Marina.

Zagleda se preko onog plamena upaljača u onaj spori sat koji je visio sa grede montažnog sivog valovitog krovišta, salonit je naziv prema proizvođaču ako se ne vara, pa se sjeti kako su se ovdje dugo zubi prali kalodontom i računalo se na digitron. Još dvadeset minuta. Pomisli na one koji mogu mirovanjem usporiti rad vitalnih organa u svojem tijelu, pomisli da bi to bio dobar način hvatanja ritma sa sadašnjim proticanjem vremena i pomisli da je Einstein trebao razmišljati i o toj vrsti relativiteta.

Majko mila, iju, sva se ušvicala. Sreća da j smjena gotova jer bi poludla da j morala ostat još po sata duže. Već joj preko glave svakodnevna priča o tom kak su oni kad joj dođu fini jer su drvodjelje i da kako j sretna što joj ne dolaze građevinci. Ko da su ovi išta bolji. Alkoholičari antentni ili kako već. Da im žene samo znaju. A i štas ona buni, ko da zna di je onaj njen. Kičma joj otkida, al nij to od kila iako b mogla skinit koju, aj kojih petnajst bi bila prava mjera. Biće da joj one borosane ne pašu. Il ih je potrošila. I grudnjak je steže, božeprosti da joj je kakva plahta pa da se skine makar koga u nesvijest poslala.

Vrata je autobusa Stipe, Stipa, ostavio otvorenima i nekoliko se tegetskih odijela popelo u utrobu ovog prerađenog dobronamjernog trojanskog konja, Sa njima skupa ušlo je i nekoliko tenisica bijelih obruba i kalota na prstima i sa debelim bijelim štepovima po tkanini, a za njima nekoliko šatorskih krila u službi pokrivanja veličanstva mase. Neke od onih koje je progutala utroba autobusa prepozna unatoč distanci skupa događanja koja je transformirala ovosvjetu ambalažu i zamorom materijala učinila pretvorbu u energiju bližom.

Još samo da odradi ovu turu na brzinu pa slobodni dani. Moro b završit tu ogradu čelobašče, i moro b malom popravit biciklo, i moro b ženi bačve složit, nek se zabavlja. Nikad kraja šnjima svima. Samo da odradi još ovu turu. Otkad je navezao prikoličarku na tankanje goriva koje će vozit, nervozno titra koljenom dok mo peta poskakuje u istom ritmu. Sada već i vrti ključeve u jednoj ruci, a drugom ponovo prinosi grlić mlake smeđe boce ustima nadsvođenim prosijedim brkom. Zvali su ga Cisterna, al ne rad toga što vozi. Ev još malo pa će krenit. Super.

Nikako si neće moći objasniti zašto se sagnuo i podignuo onaj komadić prljave plastike pa držeći palcem i dvama srednjim prstima, kažiprstom ponovio tihu kopiju iritirajućeg zvuka kojeg se sjetio dok je još kazaljka bila skoro pa na istom mjestu kao i sad. Kao da ga je to pokrenulo, zakoračio je pored kamenog zida iza kojeg zna da je zahod čišćen vjerojatno prošlog tjedna jer zrakom se širio smrad ustajale ljetom pregrijane mokraće sa natruhama drugih izlučevina za koje bi se čovjek zapitao zar je moguće da bi netko to mogao tamo.

Pokockana ulica vodila ga je prema raskrižju iza kojega će malo hodati ka sjeveru i kada bi tako više, došao bi i do mosta, no skrenut će put istoka jer stigne ovu jednu stanicu prošetati i maknuti se, a sad sam sebi to ne može objasniti zašto je tamo uopće i išao, sa kolodvora koji nema čak ni ono malo ljepote nekih starih vremena već liči na instant montažne građevine koje su ružile mnogo gradova na svim stranama ovog podneblja.

Vrijeme je čudna kategorija, dimenzija transformacije. Koliko god da je izgledalo da se ne miče dok je bio na kolodvoru, vrijeme sada kao da je letjelo dok je hodao ulicom sa jednostranim drvoredom koji je od sunca štitio prednje sobe kuća bolje od ikakvih roleta, a šumom lišća ublažavalo buku posljedicu položaja i točke odmatanja povijesne lente, letjelo je upravo poput nekoliko požutjelih novinskih listova koje je sa prašinom podigao harmonikaš, zglobni autobus koji je prestao čekati.

Pred sobom ugleda nisku niskih garaža koje ga podsjetiše na neke iz ranog djetinjstva.


bolegr @ 07:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 20, 2008
Bio je četvrtak. Nedavni četvrtak. Neradni četvrtak.

I bilo je slučajno.

Nepozvan, ali izazvan.

Nagovorilo me jednom prilikom. I to ne iz prve.

Oprostite.






bolegr @ 07:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2008
Davno, bili smo valjda treći ili četvrti razred, nas nekoliko, što mangupa, što onih koji su to htjeli postati, što priljepaka, a što onih koji su jednostavno bili u grupi iako su bili solisti u glavi, otišlo je podalje od kuća nam naših roditeljskih (nekada bi to bilo rodnih, ali već je došlo doba kad smo se rađali po bolnicama i sve manje će biti spomen ploča po fasadama sa natpisima "ovdje je rođen poznati **** čar taj i taj" ili "u ovoj kući se rodio i odrastao taj i taj, ***nik i ***kar") kako bi zadovoljili dječačku znatiželju.

Sa sobom smo imali nešto kovanica koje nismo smjeli gurati na tramvajske tračnice jer je previše prolaznika i velika vjerojatnost da nas netko od njih cinkari roditeljima, a ta bi se informacija proširila susjedstvom i došla do svih poput ljetnog požara. zato smo otišli prema uzbrdici i pruzi željezničkoj. vreloj dvostrukoj čeličnoj šini koja je privlačila svojom opasnošću.

Kovanice su čekale teretnjak, dizelicu crnozimzelenu koja je škripala kočeći na obližnjem signalu crvene boje, kada je Tarzo izvadio kutiju boje bijele kave i podijelio svakome po jedan primjerak cigarilosa. Nitko od naših to nije pušio (pušila se Filter Jugoslavija, koje ne da više nema, već ni slike cigareta istoimenih ne moš nać ni guglajući, pa LD, Filter 57, Opatija i Drina, sarajevska naravno, a poslije su došli Milde Sorte, HB, Astor, one perforirane kod filtera kao da budu manje štetne, pa Kent, ono što kao kredu kad pušiš rekla bi mi moja draga prijateljica, a i Chesterfield) i bile su opake te cigarice onako tamne i blago neravnog oblika.

Prinio je prvi upaljenu šibicu ustima iz kojih se nesigurno klatila ta cigara, odraz nekog pokušaja približavanja dobu odraslih. povukao dim, udahnuo ga i potom suznih očiju, ali šutke pustio da iz pluća piskutavo izađe plavičasta izmaglica.

Slijedili su ga svi ostali, no ja to više nisam pratio jer mi se nakon mojeg povlačenja prvog, cigaropaljećeg udisaja toliko zakašljalo već pri spuštanju dima kroz dušnik i iz mene su frknule suze ko iz baterija tuša bez imalo kamenca. Tjeralo me na povraćanje, želudac se htio izvrnuti kao čarapa. Strašno.

I nakon pranja zuba kod kuće nešto kasnije (nikada ih toliko dugo nisam prao, trajalo je cijelu vječnost, a ne preporučene dvije minute, tako da se i majka mi moja osobna zamislila i posumnjala da se nešto čudno dogodilo, nije da ja nisam prao zube, ali što je puno, puno je) sa unutarnjih stijena prednjih zuba nisam mogao skinuti tu odurnu i odbojnu aromu mješavine nikotina i katrana.


bolegr @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, travanj 18, 2008
Ima neka emisija na teveliziji o autima. Peta brzina. Novice iz svijeta oktana i svega onoga što taj svijet prati. No, kako je meni auto samo sredstvo koje pomaže prebacivanju tijela i predmeta od točke A do točke B, ne nužno najkraćom i najbržom relacijom već onako kako godi onome što se ne može prevozit, a stanuje u nekim tijelima, ja neću o toj emisiji. A i zašto bih?

Ja ću o Onoj petoj brzini.

Vlada će, samohvalno progovara premijer u sekundu točno u birano vrijeme, ubacit u petu brzinu.

Ajmo redom.

Umjetno gnojivo poskupilo u odnosu na ovo doba prošle godine preko četrdeset posto. Otkud ja pored prirodnih govana spominjem umjetna? Pa jesmo li poljoprivredna zemlja? Jesmo, iako mi se sve više čini da smo poluprivredna, al nema eze, pa kad skoči cijena gnoju, onda i sve drugo skače. Na kraju i tlak. Pa će zdravstvo u toj spirali opet imat povećanje opsega posla, velik promet, a nikakva zarada.

Kruh će na jesen dosegnuti cijenu od deset kuna. Priznajem da ne znam koliko košta kruh jer ga jako malo jedem, i jer ga ima sedamdesetšest vrsta, a koji je etalonski - ne vidjeh, no znam da je ta osnovna namirnica temelj prehrane velikog broja Hrvata i ostalih.

Benzinu cijenu neće dopustiti da prijeđe čarobnih osam kuna. ako su se sami busali u prsa junačka još ujesen pred izbore parlamentarne. Paramentalne, a ne parlamentarne, no tako smo si birali, tako ćemo i imati. I samo nek mi netko kaže da smo pametni, odvest ću ga pod toranj Markove crkve pa nek gleda sliku i nepriliku naše pameti.

Da se ipak vratim onoj tevelizijskoj emisiji o autima. Koliko ja kao nevozač znam, a nešto valjda znam, brzine, oni stupnjevi prijenosa, služe da se, kad prebaciš u veći stupanj radi odnosa zupčanika i brzini okretaja, kotači lakše i brže okreću.

Ovaj naš kotač prekriven nekim plaštom kao kakav prototip novog vozila da nitko ne bi skužio o čemu se radi.

A vlada kaže da će ubacit u petu brzinu.





bolegr @ 12:05 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Sjedi bezvoljno u četiri zida (ovdje bi pridjev sive boje dobro došao kako bi odrazio stanje duha, a pomalo već i tijela, no tek je napola točno jer samo su dva zida siva, pa rečenica ostaje takva kakva jest). Bulji u zaravnjen monitor i pokušava dokučiti smisao uživljavanja u neke igre koje traju danima, mjesecima. Ne ide baš. Ne ide ni uživljavanje u vlastiti život, a kako bi u to.

Pogleda na sat, kao da mu je to bitno, pa zaključi samo da je protekao određeni broj vremenskih jedinica od prethodnog gledanja na isti, naravno, ukoliko je mjerač vremena dovoljno precizan i ako prihvati to odstupanje, a šo bi trebalo jer i taj sat podložan je kojekakvim silama i zakrivljenjima o kojima je dosta domislio i objasnio, onim akoji su to mogli shvatiti, onaj lik, onog toplog lica koje bi svako dijete za djeda prihvatilo, što je otputovao iz racionalne tadašnjice baš na današnji dan iako nije bio petak, baš kao ni dan kada je svijet ugledala I.B.M. pretprošlog stoljeća i ne znajući da će joj inicijale iskoristiti za naziv nečeg sasvim drugačijeg i prilično slično bajkovitog.

Tamu neba zaigrano narušava titranje lišća poreknutog vjetrom i ponekim trakom svjetla koje probija kroz prozore budnih, upravo kao i glas ptica koje govore ono što je opet zaboravio iako mu je već dvaput rečeno. Srkne nekoliko kapi hladne kave koja je tu, sad se prisjeti, od jutra prije, a što je mogao primijetiti po separaciji bijele na površini tamnije boje, a što je, boja, tek jedna od karakteristika materije drugačijeg sastava, a što je relativno baš poput svega ostaloga ako krene poopćavati, generalizirati.

Kroz masu boje ona dva zida, doduše, dosta svjetlije nijanse, smještenoj u najvećoj šupljini organizma omeđenoj košću, proleti jato neurona čija se trodimenzionalna projekcija oslikavala na segmentu podloge i tvorila jednu sliku misli.

Život može biti lijep. Ako ga takvim napravimo.


I opet je danas. I zato ti č.p. I virovi tica i pahuljica.
bolegr @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 17, 2008
Poruka me trzne i prevagne u razmišljanju "otići do dione po nešto za pod zub ili ne". Tenisice na noge, one koje su nekada plave boje bile, majica neka za-po-kući-kad-je-prohladno preko glave i ajd van.

Silazim niza stube, sudarim se umalo sa jurećom krstaricom koja bi najrađe iz lifta direktno u auto, a valjda i parkira negdje pored uredskog si stola. Zato i jest ko krstarica.

Pred vratima glavnog ulaza vidim prostrtu salvetu sa komadićima neke hrane. Susjeda Tonka je izgleda opet počela dohranjivati neku mačku.

Krenem preko parkinga prema Dioni. Diona. Di ona? Di ona tu i ja. Oke, dosta igranja.

Propustim kao pametniji jače od sebe, a koji su u autima što preko guma navlače vlagu mokre ulice i u par koraka se nađem na drugoj obali. U dućanu tišina i pustoš ko u crkvi mimo blagdana. Pokupim pecivo i jogurt pa prema blagajni. Tamo su i novine pa ću skupit Majstora i Margaritu mu njegovu.

Zagledam se u najkrupnije naslove te gomile štiva za kućanice i penzionere, za tramvaje i uredske pauze, za fotelje i zahode. Dođe mi pogled do tvrđih tiskovina pa se zaustavi u traženju. Skeniram pogledom, ali ništa. Okrenem se priupitati blagajnicu (onu što je htjela ići na more i otišla, naime, to je Onaj dućan sa Onom blagajnicom koja je htjela ići na more) sekundu prije nego će je za pet kuna pitati susjed sa deset reciklirajućih boca u vrećici.

Vrti blagajnica glavu desno - lijevo ko Buridanovo magare, samo ne znam tko je od nas dvojice mrkva, a tko sijeno, pa se ne može odlučiti. Ja glavom pokazujem da riješi susjeda jer se njemu sigurno žuri, a on uzvraća da je važnija literatura od povrata boca. Ako ćemo uistinu o tome, mislim da spašavanje Planeta nekako podjednako ovisi o obojici, sa svakim u svojoj ulozi. Prevagne nešto u toj glavi trgovca jer ipak će od mene uzeti pare dok ovome mora dati, pa se okrene meni čekajući pitanje koje ja i postavim:
- Gdje su vam knjige uz Jutarnji?
- Eto ih tu pored, sused.
- Vidim, a današnje?
- Aj pogledajte u novinama, ne znam vam ja to, ja sam ovdje za kruh i mlijeko. Da sam u knjižari htjela radit i lektiru prodavat išla bi u drugu školu.

Pogledam Jutarnji. Sa zaglavlja se Glembajevi cerekaju u svoj svojoj aristokratski dekadentnoj satiri kojom satiru sve oko sebe pa čak i sporedne likove služavki. I sjetim se pročitane mi
prije nekoliko tjedana najave jedne sasvim druge knjige, a upamćene po datumu koji isti datumu koncerta današnjeg.

Vratio se kući, pojeo pecivo, popio jogurt i krenuo put rudnika. A u Jutarnjem su opet pomiješali kruške i jabuke i napravili komplot od ananasa. I obrnuto.

bolegr @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 16, 2008
Iz sna me ne trgne prodoran zvuk pištanja emitiranog sa drugog programa nacionalne televizije nakon završetka programa jer televizor nije ni bio uključen. Taj navedeni san ustvari je nastavak putovanja drugim sredstvima. Kroz prostor, vrijeme i stranice knjige koju sam ponovo počeo čitati.

Iz tog i takvog sna, spavanja ustvari kojeg dijelove kojih se ne sjećam rekonstruiram poput kakvog arheologa, digne me, na sreću jer treba u krevet ići spavati i sutra što već tri sata traje u rudnik krenuti, to piskutanje izvana. Prozor je otvoren. Pingvini su se konačno povukli na sjever pa oni nisu, ali ostavili su mi pod prozorom mačku susjede koja, mačka, ne susjeda,  priziva društvo na zabavu.

Izvor pištanja dakle definiran. Ostaje još sam provjeriti gdje sam na putovanju stao, bukmark, stranokaz, zadjenuti, i meku i toplu knjigu zatvoriti.

I jest da je prvo čitanje bilo ono heliocentričnog kvaziprijevoda pa možda mi zato nije leglo, a možda je i trenutak čitanja u pitanju, a možda je i ruka koja knjigu pruža u pitanju. Tko zna. Al, nije ovo hvalospjev prologu naglas pročitanom na tramvajskoj stanici, jer to čitanje mjeriti se može samo sa jednim, sljemenskopadinskim naglasnim čitanjem, pred kišu, pod lastavicama u niskom letu, ali bih rado pristao bezočan neko vrijeme biti kako bi Glas taj slušao knjigu čitati, išta govoriti, sa razumijevanjem čak kojeg mi ponekad nedostaje (nu me kako sam samokritičan, koji mi je?), jednostavno tako je to.

Protegnem vrat, malo zakrenem desno i lijevo, kao neka dugovrata ptica ili žirafa, ispružim ruke i kao da cijelu kralježnicu rastežem i bez kotača španjolske inkvizicije pa pomislim kako bi bolje bilo instalirati se za čitanje u neki ležeći položaj i time izbjeći potencijalni povrat kočenja usljed uklještenja živaca (možda da nabavim naočale kakve nosi Edward Cole?).

Preselim se na nekoliko kvadrata madraca i kao zvijezda, ona morska, ne medijska, raširim po plahti boje noći jer sam svjetlo već ugasio i sve oko mene je na tu boju do jutra osuđeno, zatvorim oči provjeriti tetovažu s unutarnje strane i sa osmijehom se prepustim nesvjesnom čekanju svitanja.

bolegr @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, travanj 15, 2008
Svako malo mi netko uleti sa „Nemate novu osobnu?“. I bez aluzija sa uletanjima jer to se obično događa u kontaktima treće vrste, sa onima koje prepoznaješ koliko i voditelje vijesti, samo od struka na gore (i sve gore) jer između je uvijek neki pult, pregrada, zaštita od luđačkog napada bijesa mojeg osobnog na indolentnost onih koje plaćam izdvajanjem nemale količine novca koje se putem poreznih otegotica slijevaju u državnu blagajnu.

Kakvo pitanje!? „Nemate novu osobnu?“ (ovo izgovoriti pejorativno, drečeći kroz žablji raširena usta i podignute razine zategnutosti glasnica tako da piskutanje dođe do izražaja). To sa novom osobnom mi ide na onu stvar, al to je demagoški pristup, jer iako je ženskog roda riječ rečenica, dotična mi nije toliko privlačna za tjelesnu penetraciju u istu, osim ako bi bila utetovirana oko grotla onog centra svijeta. Pa da imam, novu osobnu, onda bi mi ova bila stara i probušena ko da se srela sa Rupertovim rođakom nekim.

A ja bih na toj novoj, zahvaljujući tehnologiji neprilagođene pretvorbe obojane (jel to politički korektan izraz?) fotografije u crnobijelu, pri kojem bi se ova druga trebala zvati sivosiva, i to unatoč mojoj svekolokoj fotogenetičnosti, izgledao kao mentor cijeloj ekipi dečkiju s Knežije.

Nekako se osjećam kao da nisam sav svoj. Kao da se u stopu pratim sa neke distance i ne mogu se baš u potpunosti prepoznati. Čak i kad se u osobnu pogledam. Ovu koju imam.




bolegr @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 14, 2008

Volim zidove.
Ograđuju od budala.

Pokazuju kome je stalo 
da ih sruši.

Drže bol s druge strane.
(Istina, drže i radost.)

Ima ljudi, kao zidovi.
Nit čuju, nit osjete.

Zemlja ima
zid.
I mi imamo zid





Sreća, ima ih i gorih.
Zidova, mislim...

moodswinger @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 13, 2008
"Bogati, nisam ni znao koljiko vas ima! Sve mi se ćini da vas je više nego kad mi Nikson dolazijo. A? Moljim? ... Reci Nikolja, ... aha, ... dobro, dobro, ... A oprostite, ja mislijo da ste se skupili pozdraviti prijatelja, onog maloga Đorđevog istoimenog sina, a vi se to radi onoga buzoranta skupili. Nije dobro, nikako nije dobro. I pazite. Oni što vas prate, to nisu oni koji prate cijene već ljude. Ćuvajte se, znate da su opasni oni koji bi rađe na vlast nego na Vlastu."



--- o ---


"Čuj, nemoj tako kockasto lagat, laži okruglo da se može kotrljat. I nemoj crvenit kad lažeš., to ljudi vide."
"Ali, nisam ja..."
"Ma budalo, šuti, ne jednom si zajebo, sjeti se sam da ti ja ne nabrajam. I nemoj meni lagat već njima. Dok je nama brodogradilišta, imaćemo šta za sanirat. Jebo Evropu."



--- o ---


"Znaš, stara, kad ovo malo bolje pogledam, nije ni loše. Jednog smo se riješili, eno ga na Pantovčaku. Još smo jednog frknuli van nekidan, a jedan čak sam otišel.
"I šta si mislio s tim reć?"
"Niš. Rezerviraću stol za dvoje pa ćemo održat sabor stranke."




--- o ---


"A vid kako me ide to klađenje, Dvajesiljada eura. Mogli bi se i u Zagreb kladit. Tamo u Londonu. Znaš onu, Mujo igra dok Mujo dobiva."



--- o ---


... pa mislim i šutim.


bolegr @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 11, 2008
Pterodaktilografski pristup pisanju počinje uzimati danak. Na malom mi lijevom prstu ugravirano "shift", na desnom "enter" što je nekad i "return" znalo pisat, a na oba palca "space" ali malim slovom pisano pa zauzme prostora tek koliko jedna štangla čokolade, koja je, štangla, pravocrtna iskrivljenica kako ju je upotrebljavala moja baka kad mi je dozirala čokoladu za kuhanje jer ostalo je moralo u kolačima završit: "... jeeel ti mâli, jel ćeš pojest svu tu čokoladu il oćeš kolače da ti radim?" kakav je čisti sadizam sadržavalo to pitanje, al od malih nogu učilo da ne moš na dvije stolice sjest, osim ako je guzica povelika, a to kod mene nikad nije bio slučaj, meni bi prije netko i onu jednu uspio izmaknut.

Daktilografiju nikada nisam učio prema pravilima struke. Samouk sam tipkostiskač koji je gipkost nevirtuoznih prstiju prilagodio nasušnoj potrebi pa mi se dogodilo da potpis svoj vlastoručni više ne znam ponoviti, a što je prilika testirati kod bilježnice. Ne teke, sveske, one papirnate, već  stvarne, od krvi i mesa bilježnice. Notarke koja bilježi i notira i naplati ono što nekima padne na pamet  da bi trebalo osnažiti pravnovaljanošću. "A tebeee... Pa daj, Aka, potpiši se ko na osobnoj. Aj što si mene zaboravio kako izgledam od zadnji put, ali nis valjda i svoj potpis zaboravio?"

Ustvari, uzeo sam jutro olovku i komad papira pa krenem povlačiti krivulje koje bi trebale imati neko značenje onima koji pismo latinicu prepoznaju i poznaju. Pa kako to baš i ne ide onako kako sam zamislio, zakrenem šaku i pod nekim drugim kutem, kojeg se sjećam iz doba kada je Novi val bio novi,

I jedino što mi dobro ide jest držati vodoravni slijed nazovislova vodoravnim i bez pomoćnih crta. A i bolje da ih nema jer ova moja pisana latinica mogla bi se grbavicom zvati. Mogla bi i Koševom, ali to je već nema veze sa ovim što sad gledam i što sam htio reći.

Krenem onda sa takozvanim štampanim slovima. Jel se ta slova sad zovu tiskana kad je tisak ono što je bila štampa? I koje snage tisak mora biti? Ili bi to trebala biti otiskana slova možda? Ne znam. Ali, s tim slovima to pisanje već malo bolje ide, prepoznatljivo je pa neće biti onog lažnoretoričkog pitanja "Što je pisac htio reći?"

Naslažem cijelu stranicu tih redaka i okrenem je pa vidim da se papir malo izvitoperio od pritiska kuglice nekog ručnog sredstva za pisanje kojem ne znam dobar naziv smisliti. Ball pen, pa ti vidi. Ima i ball, a ima i pen. Kuglopisalo? Ma kako da ne. Već vidim Sizifa kako gura onu svoju kuglu po njivi i ocrtava znakove u žitu kojima će se čuditi i Erich von Däniken i Mel Gibson.

Kako mi se ekološki svjesnim i korektnim učinilo, ja umjesto da uzmem drugi list, nastavim pisati po poleđini prvoga jer jednake je finoće izvorna površina poleđine kao i prednjica. Krenu slova ispadati iz te kugle, sad već malo čitkije jer se ruka prisjetila, povukla podatke iz nekog moždanog zapećka pa taj rukopis već pomalo podsjeća na doba kad sam ga češće viđao. Još koji redak i bit će gotovo, a onda bi se trebalo potpisati, ovaj put ne kao na osobnoj već osobno, onako kako danas jeste.

Kuvertu ću u ladici naći (ovo je čisti nadrealizam to kako ću naći kuvertu u ladici, kao da sâm Dali poslao nekoga sa svojih grafika iz Tkalčićeve od sinoć), presavit ću pismo pažljivo, na crtu, ugurat ga u kuvertu pazeći da rubove ne razlijepim pa ću jezikom osjetiti onaj slatkoljuti okus na vlagu osjetljivog ljepljivog filma. Zatvorit ću kuvertu i ostat će samo jedna radnja teška. Sjetiti se kupiti poštansku marku jer nema ovdje onog "send", a koliko će to trajati vidjet ćeš u razlici između datuma na žigu i onog rukom pisanog iznad "Draga moja ..."


Petak je i dok kuvertu gledam, ja ti i ovaj petak čestitam. Tebi, cijelom sektoru. I ostalima.

bolegr @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 10, 2008
Sjećam se kako je u jednoj popularnoj nedjeljnoj teve emisiji koje voditelja ne bih spominjao jer mi svojim nastupima potiče rast tlaka i gastroenterološke probleme (osim ponekad, a što je rijetkost kao i kad blagdan pada u nedjelju), gostovao mladi i perspektivni kadar HaDeZejovske vojske. Kadar koji nije bio kadar zapamtiti čak ni ono što mu šef nešto prije nastupa rekao.

Poslušnik sa ugrađenom onom crnom kutijom što u avione ugrade da popamte šta su zadnje pred naprasno slijetanje govorili i radili oni u kabini pilotskoj (tu ide i onaj vic da kad uvijek ta kutija ostane čitava zašto i cijelo avion od istog materijala ne rade).


E ovom mladom poslušniku ugradilo (ne znam kad i ne znam gdje reko bi lepi Jura) neku malu crnu kutiju, pa ta kutija drži vodu dok je na uzdi, a čim ga se otpusti malo dalje, tako da preko ograde može nos promolit, on se, kao da ni staničnu memoriju ne posjeduje, ponaša poput Odieja.

I sjećam se kako mu je postotni račun kada je dugovanje u pitanju bliži od apsolutnih brojki, jer deset je milijardi duga pravo pun Q toliko, bez obzira na postotak od ukupne mase. Reklo bi se da mu je to najjača karika, a on mi više ko karika koja nedostaje. Mislim da bi kod Danijele u kvizu izdržao ravno šezdeset sekundi jer toliko traje prvi krug.

Taj čovjek ni dojebnicu ne treba (baš si mislim da bi mu koja htjela bit il njega za dojebnika imat), jer njemu je vjerojatno svaki put i žena supružnička kad je vidi ko da novog komada bari.

Ali, da preskočim sad pretpovijest (jer njega u povijest nikako ne mogu svrstat, a da ne izazovem ljutnju ostalih primata) i da dođem do poglavlja. Točnije do dva poglavlja. Ako me pitate koja dva poglavlja, sačekajte da se konzultiram sa g. Vladimirom Drobnjakom.

A smijali smo se Jeremiću.








bolegr @ 09:36 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 9, 2008
Ova postindustrijska era, ovaj tehnološki napredak bez prepona, stvarno ne donosi ništa dobroga običnom putniku namjerniku, čovjeku prolazniku.

Navikli smo bili na Nike patike i na one koje su Nike sa naopakim k (nemogućnost ispisivanja istoga ne proizvodi mi nervozu kakvu sam donedavno uspijevao radi sitnica izgenerirati), navikli smo i na Rollekse, Addidasse, čak i na majice sa dvije aždajice kao Super-La-Coste. Kvalitetom su krajem sedamdesetih bili daleko ispod svih kriterija. No vremenom su osuvremenili proizvodnju i  približili svoju kvalitetu brendiranim proizvodima koje su u stopu pratili, nekada davno s distance, a poslije su se toliko približili da su u susjedstvu bili.

Tako se u Ulici žute ping-pong loptice kbr. 2-4 nalazila Swatcheva tvornica, a odmah pored, preko ograde, na broju 6, dakle na samo jednom kućnom broju, a ne na dva, sjedište je Smatcha, tvornice proizvoda pljunutih Swatchevim. I šta bilo? Radi optimiziranja proizvodnje pametni su Kinežani podijelili pogone na dvije trake i zajednički, iste kvalitete radili obje linije svojih proizvoda. A gazda Kurt iz Švice o svemu tome nit pojma imao nit ga to zanimalo.

Pa ona anoreksična lutka koja će nagodinu pola stoljeća navršit. U popularnoj industrijskoj zoni "Tibetiananmen", u onom srednjeistočnom kantonu, radi cijela obitelj Xian Don Hsua. I to su se radi eventualne propasti velikih multinacionalnih korporacija podijelili tako da sva djeca rođena parnim godinama parne godine rade u Mattelu, a neparne za jednu manje poznatu tvrtku koja umjesto Barbike nudi Štefice, Martine i još kojekakve čudovišne lutke imitatorice, fejkuše. Djeca Xian Don Hsua i žene u mu Subhije rođena neparnih godina rade u suprotnom turnusu.

I sve pet. Kvalitetna Barbie baš kao i Martina i Štefica. Imaju podjednak IQ, a da nije Toyota taj IQ, jer to je ipak japansko, ali ak ovako krene, proizvodit će Kinezi i Japance, ionako su slično žuti, samo im oči u drugum smjeru ukošene, a za to se da Glumiičića angažirat, ak ima vremena od ovih ovdje pacijenata. Pa da ih ne skuže prozvat će ih Koreancima. I da ne zaboravim, moram se odmah ispričati Subhiji što sam baš nju našao među milijardama Kineza, al ona mi prva pala na pamet jer sam neki dan čuo da joj nećak Đuro, a on pak Japanobosanac radi u take-away sushi-baru Zadovoljšt... pardon, Manzoku.

No da se vratim na temu, zemlju u kojoj skoro svi govore kineski, priča se da im djeca do druge godine jedino još ne govore tečno. Nekada, a to je bilo donedavno, vjerovali smo u napredak i razvitak te prijateljske nam države na čelu sa partijskim vodstvom koje je vjerojatno čak i Bandiću otvorilo oči kad su postotci u pitanju i naučilo gada ... (trebalo gada pisat odvojeno, al mi se omaklo, pa to onda spontano ostavljam i zaustavljam rečenicu)

I da vidimo dokle smo sad došli?
Namjerno neću ovdje napisati ništa niti slično parolama kao

Živjela Kina !

ili


Živjeli kineski susjedi !


jer mi se čini da bi to bilo nekorektno prema gomili drugih susjeda koji nisu ovima već svojim susjedima susjedi, a i zato jer sam odlučio više pisati o seksu.

Došli smo do toga da je posvemašnji kaos u svijetu, na cijeloj Kugli zameljskoj. Poglavito na istoku. Dalekom, južnoeuropskom, svejedno, kaos.

Kad prođe slučajnik Kajzericom zagrebačkom, vidi da je sav pošten kineski svijet već izbjegao otamo i doselio u slobodoumnu i slobodoneotuđivu Hrvatsku, jer se za tu slowbodu Bush bu pobrinul, kaj ne, kak bi rekli pravi teksašani u kojih bušotina posvuda pa nije ni čudo da im sve i iz glave odavno iscurilo. Sve neki fin i skroman svijet, cijeli robni centar veleprodaje i maloprodaje stane u garažu u koju ni Snježana Mehun ne bi mogla parkirat svoje žuto oklopno borno vozilo, i sve takvi pitomi i skromni dijele, i krevete i djecu i putovnice

Ostalo u Kini samo nešto sumnjivaca koji potpiruju vatru tamo gdje ne treba. a tamo gdje treba, tamo zabušavaju, fušaju.

Sve se kreće u smjeru propasti, kataklizme, jer čak i Kinezi nisu što su nekad bili. Izmislili barut, radili su vatromete za pamćenje, upljače one za dvije kune koji nikada ne iznevjere, dok se ne pokvare, ma svašta nešto radili. A vidi ih sad, sve naopako.

Nećaci mi moji jedan drugog mogu neugasivim kineskim svjećicama na rođendanskoj torti podbadati do mile volje, a s druge strane, na putu prema toj državeti Kini, nekad u zamahu napretka, a sad na rubu gašenja, Olimpijska se baklja ugasi dok kažeš - Alberat.

bolegr @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Sjednem na kameni rubnik jer betonski rubnici su samo uz nove ulice posloženi i osjetim neku duboku unutarnju prazninu kako zavija i urliče. Cvili, kumi, vapi.

Ispružim noge pa pomislim kako je dobro što nema previše automobila jer privilegija je ovako sjediti danas. I onda se ulica malo iskosi, zakrene i ravnina postane kosina. I nizbrdica te ulice dušu je dala za korištenje gravitacijske sile i spuštanje skirom ljeti i sanjkama zimi.

No, i ljeta su i zime imali svoje prazne hodove, loše dane, neki PeeMeS godišnjodobni kada ništa od tog spuštanja. Zimski suhi dani ili oni bljuzgavi kada sol već nagrize bjeliu očvrsle pahuljicizirane vode jednako su neplodni za tu radost kretanja bez trošenja vlastite energije i đonova tenisica (i sad se sjetim kako bi tenisice koje tražim trebale imati nešto više retro stila baš kao što ni ja sam nisam neki metroseksualac već više retroseksualac) kao i mokri dani ljeta jer ako ne želiš kao tvor doći kući, i to ne radi smrada, kojega je pak bilo iz sasvim drugih razloga već radi one crte na leđima koja je rezultat centrifugalne sile kapljica zavučenih u ripne romobilskih guma, onda se po kiši nećeš nizulicu spuštat.

Iako današnji dan ne spada u te turbulentne dane jer da spada ja ne bih mogao biti tu gdje jesam jer samo na tom rubniku sjedim. I razmišljam, jasno, ipak ja nisam toliki Mujo. Opet osjetim tu neku prazninu prilično intenzivno. Nekako iskonski snažnu unutarnju prazninu.

Pokušam izvrtiti posljednju rolu dokumentarca "O životu jedne jedinke ljudskog roda" koji sliči na nadzornom kamerom snimljenu traku, a kako bih dokučio mjesto i vrijeme nastanka te neugodne i pomalo sjetne praznine. I zaključim vrlo brzo: mjesto sam ja, a vrijeme je upravo.

Dobro je to razmišljanje iako rezultat istog može biti porazan. Nezadovoljan rezultatom, čovjek uvijek može naći kompenzaciju u tome da je ipak razmišljao, kao: eto tražio sam sveti graal i nisam ga našao, ali nema veze vrijeme sam koristio za traženje onoga što našao nisam. Svašta od mene.

I shvatim da ona praznina nije neka strašna boljetica jer za nju je mjesto malo višlje, niti je emotivne prirode ta praznina jer moje je srce veće od daljinskog upravljača. Ta je praznina tek jedna obična želučana praznina zvana glad.

bolegr @ 07:55 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008
Nebo strop, a zidovi obzor. Adresa: Zemlja.

O Roma - Ljudi






bolegr @ 08:45 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 7, 2008
Gdje god se okreneš, autoshow. Samopredstava. A ova sa automobilima je posvuda. I to već toliko dugo traje da mi se čini da je to najdulja veesajamska izložba u povijesti Zagrebačkog Velesajma otkada taj postoji.

Ručali zajedno. Kod Šime. Koji je zapravo Duje, ali je Šime jer Duje nije mijenjao naziv koji je Kod Šime kad je od istoimenog preuzeo lokal. Mađarski gulaš, pa prilog, može bit riža, može bit krumpir pretvoren u kašicu koju odrasli zovu pire. Salata, već pod normalno svjež kupus. Ovisnošću bi se to moglo nazvati. I nije loša. Ta ovisnost. Kaže neka poznata i priznata nutricionistica da konzumacija svježeg kupusa umanjuje stres. Kad tome dodam placebo pomnožen sa autosugestijom, dobijem prilično dobar i osvježavajući sedativ.

I nismo sami ručati, iako nam je to bila ozbiljna namjera jer to je i bio jedan od motiva odlaska na ručak. Pravi gastromobilonotelekomunikacijski dvostruki menage a trois, a svi stali za omanji stol za dvoje. Jer je toliko velik stol koji dvoje treba. Trećina se društva pridružilla pomoću druga dva dijela one malo ranije napisane složene jezikolomeće riječi. Slutim komplikacije koje bi se mogle zakomplicirati.

Sa terase, prepune terase, koja je jamac kvalitete krenuli smo u avanturu. Sunce je, ne moje Sunce već ovo zajednočko koje nas sve obasjava, dobro zagrijalo atmosferu, ali nekako parcijalno. Vidi se to po pariški odjevenim Zagrepčanima. Ne zato što su odjeveni modno osviješteno ili ne kao parižani za koje ne znam u kojoj mjeri to rade već radi toga što je to grad tri istovremena godišnja doba jer pored kratkorukavnih majica prešetavaju se vunen kaput i plastična bunda.

I taj autoshow. Nismo ga obišli već zaobišli. Kada smo išli do paviljona dvanula u kojem nije bilo izloženih prevozila skupa sa pripadajućom scenografijom ljepote ljudskog tijela utjelovljenog u ženskom spolu. Nije da me automobili ne zanimaju, ali ne zanimaju me u tolikoj mjeri. To su ipak još uvijek tehnološki nesavršena sredstva za prostornovremensko pretvaranje točke A u točku B. I ništa više. I dosta više o tim betmobilima, i tako ništa od svega nisam vidio.

Onaj pomenuti paviljon iskoristili smo za zagrijavanje i rasipanje perja. Perje je letjelo na sve strane. Ono sa badmintonske loptice koja je, obzirom na to pomenuto perje, više ličila na lo-pticu, a zahvaljujući mojem nepoznavanju razloga zašto svi drugi koriste neprirodne materijale.

Drugi put smo autoshow zaobišli pri povratku.

Onda smo krenuli na desert. Palačinke. Bile su spomenute.

bolegr @ 05:19 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 6, 2008
Put do kuće, ovo nema veze sa davno zapamćenim, zaboravljenim i sad ponovo prisjećenim pjesmuljkom kojega tekst ide otprilike: "Od kuće do škole / od škole do kuće / uvijek se ponešto / šapuće, šapuće", kao ni sa jenom sjajnom crticom, i od autora samog boljom, književnika hvatskog podneblja koje je to isto htio promijeniti u neko drugo, pun je iznenađenja i to naročito ovisno o načinu na koji kući idete, u koje doba to radite i gdje ta kuća jeste.

Nakon ulaznog pozdravljanja koje je za rezultat imalo to da više nisam čuo pjev onih ptica koje u normalno vrijeme nagovještavaju pojavu sunca na istočnom obzoru, i definiranja cilja kretanja, noćni šihter mi se obrati sa nevjerojatnim uvodom u priču.
- Znate, elektronika mu otišla. Vi znate koliko dođe ova vožnja, kaj ne? Ja imam kilometarsat, a i račun mogu dati, no bumo vidli, ne? - pita i odgovara istovremeno, tako je mogao bez menei vožnju odraditi.
- Da, dvajzdvije kune plus noćna.

Pogled skinut sa šoferšajbe, uvijek me taj naziv mučio jer kakva je to šajba, kad je šajba ono nešto sasvim drugo, zalijepio se na mojem profilu i poput kakvog iskusnog psihloga pokušao odgonetnuti stupanj moje ozbiljnosti.
- Vi se šalite, kaj ne?
- Da, ali ne puno.
- Idemo do Utrina pa Vas vratim, ne?
- Pa, ne baš. Tamo ćete me ostavit.
- odbijam poslovni potez dupliranja vožnje ili je vidio nešto što netko drugi nije, hm, zagonetno, ali ovaj put promašeno.
- Ah, ma znam ja da Vi ne biste ... Ma glete samo, svako malo mi ode lampica ili nekaj. To sa tom elektronikom niš ni dobro posloženo u ovom Pežou. Glete, vozim već trideset godina i to stalno Mercedesa. I kaj mi se loše dogodilo u tih trideset godina? Pa to kaj sam kupio Pežoa. I stalno mu nekaj ne štima. To vam je za poludit, ak me razmete. I tak Vam je moj taksimetar sad na servisu, već treći dan ga nekaj merkaju i promatraju. Kak da je kod psikića nekog.

Slušam ga na pola. Pratim svjetloniz pored ulice i crtored po asfaltu kako se prate i sinkronizirano nas održavaju na asfaltnoj podlozi dok se krećemo mimo smjera kretanja Kugle nam naše.
- Da. Kako ne. Nezgodno je to. Al su Vam mogli dati neki zamjenski. Kak vi mislite tako radit? To povjerenje znači da imate dosta lufta u cjeniku kad i tak nikom ništ ne pravdate.
- E, ni to baš tak, mladi gospon. Znate vi kolki su troškovi. A taj sat. Ma zamislite, trideset godina me služio bez greške, a sad sa ovim Pežoom počeo škripat. To Vam je sigurno kaj auto niš ne valja. Al bio je povoljan, znate, firma je imala posebne cijene.
- Jel ko nekad one Tempre?
- Da. baš to.
- Pa mogla vam je firma i bolje nać, zar ne?
- Eh, pa znate vi kak je sa firmama, uvijek ima neaj kaj ne znate. Mislim na auto, a taksimetar, sad novi košta tisućuosamsto, zamislite samo.

- Da. Uvijek ima nekaj što ne znate. - spuštajućim tonom uz namjerno miješanje kajkanja i štokanja prigodno dobu dana, završim razgovor ugodni i prijeđem u navigatore - sad ova zgrada desno pa predzadnja lampa.
- Evo, brzo smo stigli, kaj ne?
- Da, devedeset bi bilo da ste imali čime mjerit.
- A moj kilometarsat veli osamdesetpet.
- Onda ću Vam vjerovat.
- Fala lepa, gospon. Sigurno se ne vraćate?
- Ne. Nažalost, ne.

bolegr @ 09:17 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, travanj 5, 2008
Kako opasno popodne
Miris nafte, miris znoja
Iz daljine zvuk motora
Iz daljine zvuk ...

Iza prozora su puške, iza pušaka su oči
Iza očiju su ruke, iza ruku kuca srce
Baby, ne boj se
Ja ću biti tu kraj tebe
Baby, ne boj se
Ja ću biti tu kraj tebe
Kad bude vrijeme za to ...
  ... *



I dok u haustoru odjekuje majčin zov djeteta na objed,
i dok na ulicama kliču "tvornice radnicima!",
svaka je slučajnost večeras u 21:00 namjerna.


______________________________
* Sejmeni (Bolero) - Hustor, 1985.
bolegr @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, travanj 4, 2008

"There is no doubt in my mind when history was written, 
the final page will say: 
Victory was achieved by the United States of America 
for the good of the world." 

George W. Bush, 
addressing U.S. troops at Camp Arifjan in Kuwait, 
Jan. 12, 2008







moodswinger @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Zastane pred izlogom jer su ga iz istoga gledale one koje je tražio danima. Sklad boja i oblika. Vitkost i mekoća koju je prepoznavao i bez dodira. To je upravo To. A onda mu oko zapne za poruku ispisanu verziranom rukom flomasterom zakrivljenog vrha. Protutnji tramvaj za leđima mu i iz izloga se zrcaljenjem ukaza slika njega kako stoji i gleda.

Svježe je preoran. Vrt. Ovo preoran uvjetno je rečeno jer brazde su velike u usporedbi sa stopama koje vrtom gaze, a glagol je jedini od onih koji su vezani za poljodjelstvo, a da je i u vokabularu i raspoloživ za upotrebu s razumijevanjem.

Miki je jednom lijepo rekao kako stope, a onda valjda proporcionalno i noge i sve, bolje rastu ako hodaš bos po hrapavoj, grbavoj površini i pokazujući svoje izdužene papke govorio kako je cijela ljeta na selu po vrtovima i njivama gazio. A ovdje je skoro sve sami asfalt. I one staze po kojima hodaju ravne su.

Začeprka palcem, nožnim, po rahloj zemlji i miris glista mu dopre do nosnica. Iako ih ne vidi, zna da su tu negdje, u tim mrvičastim stošcima zemlje zrnate poput krašekspresa. Uz sam rub jedne od hrpica primijeti kako se bjelasa komadić nečega. Sagne se. Onaj miris glista koji ga podsjeća na odlazak na pecanje sa ujakom ranom zorom dok samo neki tjeraju bicikl do pekare, pojača se i skoro ga odvede na nekakav zamišljeni put u kojem guma bicikla kroz noću nevidljivu žutu prašinu skuplja metre zemlje pod sobom dok se vozi stazom prema rijeci. Izvuče trokutast, ali zaobljenih stranica, komadić koji nije pristajao ovom mjestu. Prstima sastruže vlagom omekšane tragove zemlje sa one sjajnije strane i ugleda tamnoplave vitice i crte koje bi mogle biti neka slova.

Razgrnu tu mekanu površinu zemlje polukružnim pokretom ruke kao da prati bakine pokrete rasipanja brašna po stolu prije nego li krene mijesiti tijesto, tražeći preostale dijelove te nepoznate posude. Pod dlanom osjeti nešto oštro pa zaustavi ruku i izvuče još jedan komad. Pokuša ih spojiti okrećući oba dijela u svim smjerovima, no ne uspije mu to otprve. Na korak dalje, poludesno, ugleda treći komadić pa kleknu i ispruži se prema njemu. Iako je bio dalje, taj je dio točno nalijegao na onaj prvi koji je cijelo vrijeme držao u ruci.

Ona nedovršena slova se pretvoriše u cvijet sa peteljkom, listovima i zavojitim zapercima. Spremi sve dijelove u džep pa se okrenu prema tihom šumu sa lijeve strane. Izmigoljila ona crnocrvena buba što šarama podsjeća na igraće karte, žuri bježeći od sletjelog vrapca. Trzne se. Buba nestane pod grumenom zemlje, ptica poleti i on je isprati pogledom.

Nebom se topio oblak u brzom letu. Jablani su vjetru dodavali zvučnost i nešto ga tmurno u tom zvuku natjera da se vrati na stazu. Uz zvuk vjetra začu i svoje ime sa produženim zadnjim slovom. Sa susjedove njive zažutjele od osušenog žita mahao mu je netko. Malo bolje pogleda i shvati da taj netko nije ništa drugo nego par krpa zakačenih za visoki križ zaboden u tlo. Otpozdravi tog beskorisnika oko kojeg se šunjalo omanje jato ptica većih od onog vrapca koji ga je digao iz čučnja, pa zakorači prema kući gledajući preda se i u svoje bose noge.

Trzne glavom kao da otresa nepostojeću vodu sa kose koje nema i upilji se malo bolje u izlog. Zrcalna se slika izgubi u buci tramvaja koji protutnja iza leđa i pogled mu prodre kroz staklo. Na polici sa tenisicama kakve je danima tražio pisalo je: "samo brojevi do 39 i od 42"

Petak je i čestitam ti ga jer ... jer je to tako. I ostalima, da kao ne gnjave.

bolegr @ 06:48 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 3, 2008
Prvotravanjsko je prijepodne. Britanac me gužvom žvače, a ja se nekako ne dam, sve se sjene držim, pa kad mi to ne uspije, iako mi drago ovo sunčano vrijeme, ja zbrišem u katedralu konzumentske vjeroispovijesti, protrčim pored stručno posloženih polica i trgovačkih maraka po njima, usput pokupim grehotnu Krašovu kutiju, liječim se pa ne pijem drage mi blage alkohole, ne liječim se od alkohola već od ukočenosti koje svojim postojanjem ne jamče nikakvu ugodu u interaktvinoj tjelesnoj komunikaciji osjećaja i tlakova, pa othodam prema van, sve do pothlađenih sandučića, ležećih izloga, škrinjica, otkud izvučem kraljevski primjerak sladoleda pa u red.

Iza leđa mi, čak i meni oniži, postariji par drži potporu svojim pogurujućim kolicima ojačanim "šta čekate, odite naprijed" jer preda mnom je par metara diskrecijskog prostora. Ignoriram to pogledom "žurite na vlak, il na Mirogoj možda?" koji je bio dovoljan nemušt argument za reakciju popuštanja pritiska kolica na dio mene koji nikada nisam vidio uživo.

Zvoni zvono nad blagajnama: din-don. Moderno prizivanje kupaca slobodnoj blagajničkoj ispovjedaonici baš kao zvuk poruke kakav mi kao signal mobitelski primljene poruke. Prilazim sa košaricom i plaćam to nešto. Opet din-don. Blagajnica koja more vidi češće nego Dadina, nasmiješi mi se osmijehom koji nema broj jer to nije instant osmijeh već jedna ljudska grimasa sa značenjem. Ja uzvratim, no to nije dovoljno:
- Imate zvuk mobitela baš kao blagajne. - veli mi polstoljetni osmijeh.
- Kako znate? - pitam jer sad taj osmijeh kao da gleda kroza me.
- Pa mobitel vam zvoni, nije to naše zvono bilo. - osmijeh se pretvara u smijeh i doviđenja dok ja petljam sa eriksoničnom ciglicom.

Gljivooljub i gljivoznanac, ribar i alas, astropatafizik i pjesnik, destilat začudnosti, jednom riječju Baja. Ulovio "... et jednog poveličkog soma od preko dese kila..." I baš na prvi april. I baš meni nudi "... za te otcapario glavu od tak biće jedno dve kile..." Veli da mu je mali frižider, a ja da fiš i tako kuham pa nek mi se nađe. Odgovaram da sam u dućanu i da ću se javiti za desetak minuta i ne javim se jer ne zato što šta bi mu čovjeka na to mogao reći već jer sam ponesen drugim, tada još uvijek budućim događajima, naprosto zaboravio.

Izlazim u ralje ljudima prenatrpanog dana koji se nije promijenio u ovih desetak minuta, samo što ga ja pothlađujem sladoledom koji nestaje i to ne kao da se topi već onako kako jeste, kao da ga grizem jer ja sladoled grizem.

Uzbrdično šetanje lakog nagiba baš paše. A paše i to da bona fide idem ordinirati u ordinaciju i za pacijente imati one koji s pacijentima posla imaju. Brza razmjena informacija i slijedi odlazak u središte motropoličnog događanja. Kino. Osmijeh mi ta riječ uvijek izvuče iz najdubljeg kuta pa druge kuteve, one ustne, nagovori na zatezanje. Uspijeva mi bezrezervacijski dobre karte uzeti, a što ustvari i nije teško jer radni je dan, rano je i tko bi još u to doba kupovao kinokarte osim djece, penzića  i bolesnika.

Svanuće Sunca mi osobnoga u poslijepodnevlju bilježi porast energije po cijelome meni. Kao da lebdim i ni pun zeleni val u pokretu ništa mi ne može. Predefinirani posjeti bankama i poštama odrađeni su uz minimum gužve što je možda datum, koji je prvi u mjesecu, glavni razlog. Konzumacija hrane već postaje ritualna u svojim uhodanim stazama: utorkom teletina, gljive, njoki, svježi kupus, pivo. Pristojno mjesto, dobra kuhinja i biranim riječima neobični gosti.

U nekom trenutku na zaslonu se ukaže ime Bajino. Skroz sam zaboravio na šaldžiju bez šala. Javljam se:
- Reci Baja.
- Pa vidim ne zoveš, pa da ja nazovem, kaćemo se vidit da ti somovu glavu dam? Eno je ko kakva grdobina, sam štoj ušminkana ko daj bila mal kod Glumičića. - uporan je kao netko tko je jako uporan.
- Ma, znaš, ako ta glava preživi današnji dan, a ti onda sutra tu kilažu dovuci do Utrina pa ćemo vidit.
- Jašta brate, aj zvaću te kad ženu odvezem na poso. Pozdravljam te. - i "bleep", ode komunikacija u kraj.
Okrenem se prema Suncu i zapljusne me smiješak tog istoga mi.
- Zamisli ti njega, on opet zove da mi baš danas i baš po svaku cijenu da tog soma. - ovo "tog" je jer sam u međuvremenu spomenuo ponudu koju ne mogu odbiti, ali nema se kad, nema se vremena.

Osmijeh je shvaćanja jer Sunce me moje gleda i ne govori. Danas je uz vedrinu kojom zrači licem i cijelim tijelom ključna riječ "pričaj" pa me povremenu bocka tim grbavim skupom slova, meni ne baš urođenim, no dan je takav i meni ne preostaje već pokušati rekonstruirati pojave i događaje, upakirati misli u rečenice. I ezoterija tog njenog smiješka vodi nas u dubine tame koja nije nego svjetlosne prirode i povremeno razbijena tom svjetlosnom dualnošću, pa projekcijsko platno istovremeno zapljuskuju i čestice i valni udari, a sve u svrhu dočaravanja jednog drugog života, jednog sasvim drugog, socijalno neprihvatljivog referentnog sustava. Dokumentarac o neprilagođenima. Uzroka je puno. Puno je i životnih šarenih laža u koje su iskušenja umotana, i neki prihvate to i prihvate plaćanje duga za počinjeno. No, recenziju filmsku ne pišem niti mi pada na pamet ovdje to raditi, ne zato jer mi nitko ne bi platio već zato jer ja to ne radim.

Odlazimo lakim hodom sinkrono u pješačkom duhu, uz natruhe kiše kapljica umotanih u proljetnu gradsku prašinu, cijele bezosjećajne beskraje, što sitnoživih bića, što tvari bez memorije.

A onda, malo poslije, ja idem kući. Posla je još dosta ostalo, a datum nemilostivo prijeti i cajtnotom i dedlajnom. Zato je valjda i kad se mrak noći već miješao sa svjetlom buđenja dana i kada me svladala težina kapaka i monoton glas koji je emitirala kutija nekad zvana prozorom u svijet, to veselje nesvjesnog odmora kratkoga daha bilo jer čovjek kad ne radi malo stvari stiže. Baš kao što to i penzić mi moj začetnički jednom prilikom reče: "... znaš da više ništa ne stignem otkako ne radim?"

Kava je jutarnja, pravo proljetna, bez cimeta, topla i pomalo bezlična u nedostatku Sunca i pomalo sna, čak joj ni žlica sladoleda nije pomogla osim da bude niže temperature i time lakše probavljiva. Odnekud, a to i nije odnekud jer izvorište mi je poznato, zazvoni zvono ulaznih vrata. Zvoni, više pišti, zvono. Pištalica. Pištalo. Neugodan jedan zvuk. Sa police s knjigama uzimam slušalicu interkoma, interfona, tog nečega što služi za spominjanje svega rođenog onima koji zvone kako bi umjesto virtualnih spamali fizičke kasliće, a koji je tamo, na polici jer sam ga sa zida demontirao još u doba kad sam entuzijastično zidove bijelio.

Na ono moje "ko je?!" ne osta uprazno:
- Ajd otvaraj kapiju, Aka!
- Molim?! - više u nevjerici drečim u tu slušalicu, a iz nje dreči - Baja:
- A šta čekaš sad, Boga ti? Otvaraj! Baja je, Dono sam ti someću glavu!
bolegr @ 02:17 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 2, 2008
Prijeći preko ulice, ove obične susjedski prisne ulice najjednostavniji je posao. Čak i kada je jutarnja vreva ocrtana nervoznim drmesanjem upravljača limenki na kotačima koje su sve manje limenke, a sve više neke tvorevine od neodređene umjetne mase.

Treba samo u pekaru po kruh i do dućana po mlijeko i nešto lakih jestvina pa će do apoteke po medicinu za babu i doma. Ponosan kao svaki hokejaš, a baš su im lijep sport izabrali ti mladi, boje nego da su pikavci, oni koji na štap obogaćen čavlom skupljaju opalo lišće i iz nemarnih ruku opale papiriće po zelenim površinama, polako zakorači na zebru.

Uz sve gužve i nervoze, tramvaje koji škripe, mobitele u rukama koje bi volane trebale držati, uvijek pobijedi pristojnost, uvijek se zaustavi promet i sve stane kako bi zebru nagazio netko kao on sa svoje tri noge i sitnim, gejšinskim koracima prehodao dio označen za potencijalno siguran prijelaz.

Kroz izlog, u ranojutarnjem mirogojčeku ogrezla, dva njušna organa koja kao da su nastala križanjem krumpira i patlidžana, razmjenjuju informacije osnovne kvalifikacije. Ruke koje povremeno mahnu preko noseva tako da kažiprst svojim doticajem odradi tikove brisanja nepostojećeg tekućeg dokaza prehlade.

Na tanušnim nožicama etiopljanskosomalijski su predimenzionirani trbusi, ali ne od gladi već od pretjeranog unosa kalorija maliganske prirode, kao čačkalicama zabijenim u kesten. Klate se dok im jedini stabilni dio tijela, lakat, dodiruje uglancani pult i drži ravnotežu sa zvijezdama, sa cijelim svemirom (piše li se Svemir velikim slovom?). Gledaju drugu stranu medalje kako prelazi ulicu kao i svaki dan. Već znaju, ide u pekaru, mahnut će im kad dođe dovoljno blizu, iznenađen što ih vidi da su još tu, a ne negdje pod arkadama.

Svakodnevno jedan drugog nagovaraju na kućne posjete i svaki dan ta nagovaranja ostanu za bolje sutra jer dosta je da se i sami ovako natenkirani pojave na kućnom pragu, a kamoli da i jedna od životnih suputnica, koje su vjerojatno odavno svjesne stramputice i nizbrdice, ali da sad je malo kasno za promjene, a kamoli da još i suborca sa prve crte šanka kući na ručak dovedu.

Odjednom, kao da je sve stalo. Buku svakodnevice centra grada zagluši Sirena sa velikim S jer toliko zavija i to radi toliko glasno da bi slovo trebalo imati font preko sto, i škripa guma tako intenzivno da su miris spaljene umjetne mase osjetili i ljudi u zatovrenim prostorima. Tišina nahrupila iza te groze od zvuka, proparala je interijer lokalne zajednice uživatelja u raznim tekućim opijatima. Svirajuća nota se skupa sa abdomenalnovibrirajućim samoglasnikom zaustavila iznad glave šankerice Ruže koja je nedovoljnu visinu nadoknađivala borosanama, a ako treba i praznom gajbom okrenutom naopako.

Zaustavili su se pješački pripadnici ljudske vrste. Leteći pernati štakori, dikretni genski slijednici golubova i grlica (ljetnim sirajima odzvanja „kupuuuj-kruh, kupuuuj-kruh“ kao ljubavnogastronomski ptičji zov), u letu su stali. Stao je i naš hokejaš nasred zebre, u raskoraku kako to može biti netko sa tri noge, podigao pogled ulijevo, okrenuvši godinama ukočen vrat. Stale su i dvije smirene desnice sa bačvičastim čašicama u prinoćenju blijedoljubičastičnim usnama.

Lijevi Uskoro-zagorski-Supermen pogleda u desnoga, baci pogled na tišinu Malog placa, pa opet okrenu glavu tako da se čulo klizanje vrata po do visokog sjaja uglancanom i nadaleko osjetnom unutarnjem dijelu ovratnika i glasom glasnica očvrslih naslagama katranskim, kalemberovski ili čak tomwaitski hrapavim upita:
- Buš došel danas?
- Je. Ja ne bum.


bolegr @ 12:00 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, travanj 1, 2008








bolegr @ 07:15 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.