crta

Blog - travanj 2009
četvrtak, travanj 30, 2009
(bit će poštar meni greškom ubacio pa ja samo prenosim, što bi rekli, u cijelosti)




Subject: Pismo Po Drške Stundentima
from: ESC <ekhemsugurbijacelonazadovic@gmail.com>
to: bolegr@gmail.com
date: Thu, Apr 30, 2009 at 17:17
subject: pismo po drške
mailed-by: gmail.com

Poštovani plenume i svi ostali stundenti svi godina svi fakulteta diljem Ljepe Naše!

Sokladno poztivnim zakonma i sa Ustavom Republike Rvacke (u daljem tekstu RH), podrežavam ovu vašu mirnu borbu protivu klasnih neprijatelja, neprijatelja naprtka, protiv sviju stvarnih kočitelja društva, i protiv onih koji blate ugled domovine nam mile i jedine po svijetu, a sve to na putu vašem ka Zemlji Znanja za koju se nadam da niste izabrali neku za koju treba i vizu vadit. Taj put možda nije kratak ni jeftin, ali je zato vjerojatno dug i skup pa je samim time u redu da ga dijelom pod mirimo i oni koji porez plaćaju i mi iz državnog proračuna, iz onog proračuna koji građani teško punu, ali ga oni što sad drmaju dužnosničkim foteljama brzo praznu.

Neka vaša borba za besplatno kupovanje i sticanje znanja bude ustrajna onolko koliko treba i ne dajte da vas izvana podmetnuti razdori obuzmu. Ne dozvolte da vašu borbu remete podmetanja iz redova kojekakvih dupeljuba i spikijatriskih slučajeva, lažnih boraca za ljucka prava i kojekakve sumljive udruge građanstva. Ne prihvaćajte ap rijori i ab ovo i ab ono sve koji vami pružaju podršku jer će se tu nać svakojaki koji mislu sebe besplatno ko školovanje što tražite izreklamirat za ove lokalne izbore što će bit sad.

I sad, znam, to znam, al svejedno makar ga vi ne bi trebali slavit:
sretan i vami i Prvi Maj ko i meni, Praznik Rada. Živili!

Ako se upitate otkude sam se baš vas sjetio, to je nako, stvarno malo, tek da se i vi mene sjetite na izborima, ali ne ovim lokalnim, nisam ja za oto, to je za sitnež. Sjette me se nagodnu kad budu precjednićki, a ja vami svima častimi obećajem da vami tada neće biti žao ako tada budete bili dovoljno pro aktivni i pro mućurni pa glasujete za meneka..

vaš i svoj na svome:

svjecki putnik namjernik
vodič ptica na jug
i (nezaboravite): buduči kandidat za precjednika RH (značenje vid gore)

Ekhem Sugurbija Čelonazadović





bolegr @ 18:15 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Probudio sam se osjetivši prolaznost. Automobila. Onih što mi ulicom pogotovo kad je kišan dan, plaze i glasaju se prenoseći nervozu vozača svojih na okolinu povećanjem decibela iznad dopuštene razine. No, danas, to mi uoipće nije zasmetalo. Probudio sam se kao pluća punih zrakom. Probudio sam se velik.

Usta mi se razvuku u osmijeh na sliku istetoviranu mi na nutarnjim stijenama spuštenih kapaka i ta me viđena monališka tajnovitost baci u neki ranojutarnji sevdah. Razvučem se, rastegnem, po rubovima i kroz nos ispustim dug nazalni glas što ga pišući označavamo slovom nalik mostu. Vrijeme je promjeni agregatnog stanja svijesti, vrijeme ustajanju, održavanju životnog ritma poput širenja mreže po kojoj valja kačiti uhvaćene detalje sadašnjosti kao zalog za buduću prošlost.

A baš onako kako slikari slikaju uvijek istu sliku, i to bez obzira na vidljive objekte, stil, tehnike, motive, i kako pisac uvijek piše jednu knjigu bez obzira na teme, likove i radnje, ja sanjam stalno jedan san. Ima taj nekoliko poglavlja, povremeno novih detalja, kao kad gledajući omiljeni film sedamnaesti put uočiš sjajan detalj troslojno skriven u pozadini, ali to je taj, znam ga. Toliko puta sam ga vidio da ne mogu pogriješiti.
 
I ima li išta ljepše nego kad dijelove svog sna konačno počneš prepoznavati u javi, te obrise vremena, prostora, obrise lica otkrivenog savršenstva?

Jedan prizor, jedna slika, jedan san. Iako ne spavam na desnoj strani.


bolegr @ 11:30 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 29, 2009






bolegr @ 21:15 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Netko govori turski, netko kineski, netko bez riječi, šuti. Pa ti razumi. **

__________________
*    Marker za fusnotu.
** Tekstovi sve kraći, objašnjenja sve duža. A i napisano često ko petljanje jezicima bez francuskog poljupca, sve češće je sve teže razumljivo. Simboli što slova predstavljaju, ili riječi cijele, kao da su disleksično poslagani, gube smisao, svrhu, razlog postojanja. A možda ih je ustvari previše, par previše, više previše, svi previše? I rukopis mi švrakopis kao da nogom pišem. Bit će treba prijeći na te fusnote.

bolegr @ 12:32 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Sve je ovo počelo prije ima nekih pola godine.

Iako, sve počinje puno ranije jer svi u životu imamo neku loptu, i to od ranog djetinjstva, i prije nego prohodaš, kad se začinje razvoj fine motorike prstne, nožne, odnekud se u rukama stvori - lopta. I raste skupa s tobom, pa tako od pingpong loptice pretvori se u neku kao tenisku, pa veličine debelokorne naranče, onda rukometna, pa nogometna, neki se zaustave na tim dimenzijama, a neki nastave prema košakraškima, prema  medicinkama, onda one balonu nalik, za plažu, sad još i za pilates ili kako se već zovu... ma nekome ni globus nije dosta. I samo Sunce premaleno. A tako je valjda od vajkada, jer za Evu i Adama znamo, ali bit će da su i djeca pramajke i muža u nje, trčkarali za nekim otpalim biljnim praplodovima ili možda kakvim otvrdnulim prabrabonjcima.

No, kako god, bili se skupili na Velesajmu i podijelili u dvije ekipe, naravno bijelih i plavih, neće valjda crnobijeli i crnocrveni, ili crvenobijeli. I da ne bude zabune, nisu to oni bili bijeli i oni modri plavi radi kojih se pazi na registarske oznake na automobilima kako isti ne bi završili u onoj nepregledno velikoj slanoj vodi ili pak u kakvom urbanom bazenu koje građani metropole od milja zovu po ulicama u kojima su nastali, poput onog u Kupskoj, već su to bili srazovi dviju manje eksponiranih ekipa i to u manje mogometnom da ne velim malonogometnom nadigravanju, a bipolarizacija na te navedene bijele i plave, koja je posljedica povećanja zanimanja za ovu igru naganjanja lopte, tek je bila prethodnica zaoštravanju virtualnih noževa koji će kasnije sukladno civilizacijskim tekovinama biti zamijenjeni stvarnima i biti zariveni duboko u samo tkivo termički obrađene mlade stoke sitnog zuba koja bi se trebala dogoditi na teret protivnika koji će se pokazati ne možda slabijim, ali svakako onim sa lošijim rezultatom. Eto, u takvom su se okruženju odvijale utakmica plavih i bijelih i trajale skoro sat vremena čiste i manje čiste igre, ali u duhu fair playa. Plus treće poluvrijeme.
 
Taj sudar dviju nogometnih škola koje bi da su stvarne sigurno nosile imana kakvih epskih pjesnika, pokazao je svu surovost rekreacijskog sporta, od zaboravljanja vraćanja u obranu i izlaženja radi onemoćalosti i prepuštanja mjesta svježim rezervnim igračima koji su, istini za volju svježi bili prije bar desetak godina, ako ne i više, pa do uspijevanja nemogućeg u vidu promašivanja praznog gola sa udaljenosti koju neću navesti iz razloga dobrog odgoja. A rezultat, iako ne nebitan, bio je uglavnom u drugom pa i trećem planu jer se igralo, kako bi u žargonu pravi elokventni pripadnici profesionalnih sportskih udruga rekli "samo za sljedeću loptu, za prvi sljedeći duel".

I jest istina da su plavi bili boljoj fizičkoj spremi, ali bijeli su bili masivniji. Pa su ovi plavi, iako ih je bilo skoro k'o Rusa, znali biti povremeno neprimijetni i to toliko neprimijetni da su se nekoliko puta ušuljali iza leđa bijeloj obrani, koja je zato primijetno spušila gol. U tim je prilikama najopasniji bivao jedan novinar što ne piše, već samo prati ženski vaterpolo, a meni se čini da svih šest poklonika tog sporta gleda tekme radi mokrih dresova, to ću ga morat' pitati. E dakle, taj što trči, kako bi moja pokojna baba rekla k'o da ima propeler tamo dolje, to bi baba rekla "dolje", ja bih rekao u dupetu, ali neću jer sam pristojan. I bilo njih još opasnih u toj ekipi, ali neki su opasni po svekoliku okolinu, za obje momčadi podjednako. Vidiš klasno meko primanje lopte, pa varka tijelom, onda lopta petom oko druge noge i mali for... Ma sve k'o na televiziji. Kad usporeno ponavljaju scene.

Uglavnom, prvi meč od tri dobivene utakmice i janjetinu dobili su plavi u prvom tromjesečju. Bijeli su dakle, pušili da se sve praši, a plavi su igrali kao da su na bijelom. Ne na konju, to su bili princ i Nazorov Tito, već na nečem drugom. Mislim, ne bi njih nitko za takvo što optužio jer su to sve uzoriti (nemaju veze sa kardinalom osim možda sa onom sortom vina) rekreativci, no bili su poletni što je za cilj imalo i rezultat. Koliko je točno bilo, ne sjećam se, ali se sjećam da samo pomislio kako bi da je živ, doktor Freud sigurno tu našao materijala zarad kojeg je u mene zaboravnost spram poraza velika. A bilo je tu i drugih aktivnosti. Poput, rećemo, carinjenja. To je ono kad prije dodavanja lopte pregledavaš istu, pa prelistavaš priručnik, pregledavaš inkotermse, provjeravaš tarifiranje špeditera i na kraju možda kao pustiš u promet. A puno češće baš tu i završi kratki život jedne nogometne ideje jer protivnik, brži, viši, jači, već je tu sa svetim ciljem. Oduzimanjem ti lopte.
 
Ne znam je li njima bila prisjela ona zaslužena janjetina, ili nama plaćanje iste, no u drugom su se tromjesečju oni tako opustili da smo mi bijeli pomislili kako su nam narasla krila. Dobili smo ih, rezultatski, taktički. Ne krila, plave. Tehnički nismo, ali to se i tako nije računalo, jer baš kako je nama prije išlo loše i njima dobro, kasnije su oni griješili, mi nismo, oni promašivali, mi nismo. Načisto proigrali. Ili, što bi reko jedan: "ko igra za raju1 i zanemaruje taktiku2 završiće karijeru3 u nižerazrednom4 Vratniku5 " 6. Ali, mi janjetinu još jeli nismo. Ali vele da budemo. Čini mi se samo da prvo pretke tog janjca nađu po rumunjskim paškim pašnjacima.
 
No, kako onih Eve i Adama s početka ovog teksta i onog drugog, mitskijeg i poznatijeg, tako je lopta i mene pratila od samih početaka života mi moga, znam za onaj dio kojeg se sjećam, a ostalo po usmenom i fotografskom predanju roditeljskom. Pamtim bubamaru što podosta ovećem jaju ličila, oblikom naravno, pa odbojkašku što me nepozvanog susjedov sin na treningu smečirokautirao pa u rukama pred vrata donio, ali neću sad to, o tome sam već jednom kao i onoj nedovoljno napumpanoj nogometnoj gumenjarki na jednoj brdskoj livadi, bio je to drugi osnovne, čini mi se... Kad malo bolje razmislim, dosta sam ja toga po glavi dobio od malih nogu. Možda je tu korijen svega, a sve ovo kasnije tek posljedica...
 
I tako, sve je to bilo počelo prije tih nekih pola godine. Meni. Ovo. Drugima je, prije nego li sam im se pridružio, to trajalo već cijelu jednu sezonu. To bježanje za loptom. Zapravo, nekima to i nije bježanje za, već bježanje od. Od žena, ljubavnica, od poslovnih promašaja, od djece i domaćih zadaća, od košenja trave i ćaskanja sa dosadnim susjedima, od strahova. Od života. Osim ako to tako posloženo nije život sâm.

Ne znam. Ja i tako ne znam
ništa više. Još od samih početaka. Jer sam ostao na nivou nogometne lopte.


__________________
1. raja (pogrešna izvedenica jedine iz, staroturski: raj, dženet, جنّة, nominativ jednine: raja, nominativ množine: raja, stric: Paja, braća: Gaja i Vlaja) – masa, velika grupa, nehomogena ekipa, neformalna skupina ljudi čija se kolektivna inteligencija smanjuje proporcionalno povećanju broja jedinki
2. taktika – strategija, termin preuzet iz vojnog vokabulara, način kretanja pojedinaca u formaciji, a radi povećanja mogućnosti pobjede, sve u službi konačnoga: jedenja janjetine na tuđ račun
3. karijera – krivulja individualnog obličja, boje, okusa i mirisa
4. nižerazredno – ono nižih razreda, u osnovnom školstvu prvorazredno, drugorazredno i slično
5. Vratnik – sarajevski Kozari bok
6 Poslovica o umiranju u ljepoti, larpurlartizamu, naslov je ujedno i stih novoprimitivne socijalno angažirane poezije iz onih vremena kad je pušenje bilo samo zabranjeno, a dugme bijelo
bolegr @ 00:52 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 28, 2009
Stigla mi vječnost zarobljena u trenutku pa tako nekoliko puta, i tih i takvih nekoliko trenutaka opet zarobljenih u nepredvidljiv niz nula i jedinica digitalne bilježnice pa okinulo u meni neki impuls koji proletje munjevito nutrinom mi glave, onom sivom masom što pluta bezbrižno i nesvjesno funkcije svoje u cjelokupnom sustavu.

Na slikama bio Dunav.

I ja oma krenem virtualnim biciklom za Aljmaš. Je malo teško ovim teretnim lončić-zelenim uzbrdo, ali poslije je nizbrdice pa će trebat i dobro pritisnit zadnju pedalu da se u crkvu ne zaletim. Nije da ja ne bi u nju. Bio ja unutri, vidio sve. I bio kad je tek ćošak osto, ko stup-spomenik nečovjeku. Tu se zaustavim, odložim biciklo pa niz desnu, strmu obalu prema vodi. A duž sela, uz nju naslagani čiklovi, najvećma katranom premazani, vreli od upijene od Sunca emitirane enegrije pa ne moš stat na rub, a ni na dno ako vode malo ne ubaciš. A ta se učas ugrije da bi mogo jaje skuati pa je rješenje sjest na, baš se tu našlo, šatorsko krilo i noge prebacit preko ruba da usporavaju plov. I to treba znat. Pažljivo. Jer oće Dunav neoprezne povuć. I kad daje, on uzima, dok govori "nudim ti iz njedara sve blago koje mnome pluta, plovi, roni" on diže kažiprst upozorenja "uzimam i nosim sve što mi se da, sve što dohvatim".

Zato treba nać mirne limane, ko Porić, a ja sam ih nekad znao nać, kad sam ko sitan školarac na pecanje sa ujakom. Biciklima bismo iz Dalja potegnuli, preko Planine* pa se spustit na dunavce, štapovima i Autanom naoružani zavuć se u raslinje, što živo što umrlo, med komarce pa se od istih braniš čim imaš, i zabacit pecaljku i čekat dok znatiželja u kakve ribe ne popusti.

Pustim se tako dalje nizvodu, tek pomalo ulravljam veslom i stopalom, pratim obalu jer nije pametno daleko jer te voda neće pustit natrag. S lijeve se strane proteže tanka zelena traka šume, iznad nje nebo, a pod njom voda sa ponekom svijetlom crticom platinastog pijeska kako se nuđa šiblju da ga obraste.

S desne ona kula erdutska, što s visine nadgleda ovaj dio panonske morske presuše, šumostazna po mađarski, kula Erdödija, valjda su onda po mađarski oni Šumenkovići, odmalena mi je, od kad sam je ugledao bila dokaz da neko velik igra šah sa nama i da smo rođeni pijuni od kojih će neki doći i do osmog polja pa ko u kraljice, ko u lovce i topove. Neki će, poslije će saznat, u konje.

A taj je, Dunav dašta, i dalje plav samo izdaleka, kad se nebo zrcali u njemu ili eventualno kod onog Štrausa mlađeg, za one sa povećom dozom mašte, što mogu prepoznat skladateljevu zanesenost nekom krinolinom prije nego Rijekom. Zapravo, ima onu prijeteću sumornu sivu boju što povremeno zabljesne na suncu, od sitnih čestica pijeska i ostataka nekad davno živih školjkaša. Tu i tu samo vidiš kak nad površinom mirnom poput lica vrsnog pokeraša zareže plohu kaka omanja peraja, glava odlutale zmijice, prut.

Miris je Njegov poseban, spoj života, hrane, truleži i smrti.


__________________
* Aljmaš-planina, Dalj-planina, Erdut-planina - slavonski planinski lanac na krajnjem istoku, pandan slovenskom alpskom masivu, uzvisine malo višlje od bundeva kapitalki, zapravo bore nastale usljed mrgođenja majčice Zemlje na južnoj obali Dunava iza ušća Drave, a radi povremenog ljudskog nemara izazvanog fatalizmom kao posljedicom miješanja određenih vrsta molekula nastalih uniutar i izvan ljudskog organizma, tlo pogodno za uzgoj, rast i razvitak vinove loze i žuljeva, vinograda i vinogradara, i pokoje budale.

bolegr @ 12:21 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 26, 2009
Kad bih se peo od Mesničke ka Matoševoj, onim otužnim stubama što tek promolivši glavu u pokoja dvorišta doživljavaju malenu renesansu u viđenju tajnih kutaka ovoga grada, došao bih do Vranicanijeve s druge strane, no ja dolazim od Katarinskog trga, uspinjačom sam, i gledam u jutenu pregaču restauratorskog zavoda s desne i plastično sito istog vlasnika s lijeve strane. Na u proljeće zalutalom ljetnom suncu, nedaleko od Našeg dvorišta tek jedan prolaznik sa vrećicom iz koje proviruje kruh, stanar neki. A malo dalje, ili malo prije, jedva sam uspio proći kroz špalire fotoopremom oboružanih zamantanih likova zalutalih u ovaj kutak svemira.

Stara je kuća, kao i sve u ulici, kao i sve na Gornjem gradu, mal-malo otučena fasada, dvorište čisto i neveliko, sa jednom tajnom. Ući u tu kuću jednako je ulasku u neki drugi svijet, teleportaciji u neku sferu blisku nirvani, točnije onome kako je ja vidim. Zidovi prostora za objedovanje bojani jednu ruku tako da prijašnja boja probija i mesarničke keramičke pločice iza šanka i u neskrivenoj kuhinji iz koje je izvirivao pomoćnik, pogleda i izgleda kao da je asasina kakvog kalfa, a ne kuhar, okvir je za interesantnu toplu mediteransku priču.

Cijelim se prostorom širio miris. Par pari hljebova kruha hladilo se na rešetkastoj podlozi i budilo sve što je ikada hodalo zemljom, i slike u meni također, poput one kad baka kruh prisloni pod grudi i jednostavnim povlečenjem noža prema sebi ređe šnite veličine djedove šlape, a to je tada bilo veliko. Stolovi neveliki, svaki na metalnoj nozi, nepomični, pandan podstropnim traverzama što pod armiranom dekom dodatno čuvaju stanarku, dansku profesoricu maternjeg joj jezika, od propadanja u raj. Tamno drvo, par parketu, isticalo je krpe-salvete kao iz druge ladle kredenca upravo izvađene.

Na uočljivom je zapadnom zidu crna školska ploča. Pravilan čitak rukopis najavljuje današnji koncert za nož, vilicu i žlicu. Završivši popis, energični cheuf ispričava se radi sivih prstiju. Od oštrenja su, veli. Pa započne o tome kako se čudio jer je u ušima i očima jedne novinarke ostala neshvaćena njegova brižnost za oštrenje noževa koja je imala prioritet pred njenim intervjuiranjem. Potom iz kutije izvadi i pokaže ljubimca, vrijedan primjerak noža japanskih korijena kako bi ojačao dojam i nastavio, o ručnom radu, o slojevima, debljinama, o potpisima, hamonima, o tehnologijama pa onda o pomoćnicima, o slobodnom vremenu kojeg nema, o planinarenjima, o kćerima...

Za ovaj praznik što se nepcu i jeziku smiješio uvertira je bio dobar treviški prosecco. Izbor sa ploče nije bio lak jer čim je nekome na jelovniku, na svakodnevno na crnoj ploči s kredom u ruci pisanom, prva riječ pitzza, taj je spreman na sve pa i ponuditi nešto između pite i pizze, da je spreman u to utkati sve naslijeđeno odavde pa do sicilijanskih obala što Afriku gledaju. Tu prvu riječ prati dodatak od mladog kozjeg sira i evo mi je ima cijeli dan žao što nisam to, ali sam bacivši pogled na plav dekolte koji je ustvari bio bijel i za drugim stolom vidio da to zaista dobro izgleda, pitzza, ne dekolte, dekolte je ustvari bio bezvezan, prenaglašeno dijalektalan i blaziran.

Hladno telečenje, ili telećenje možda, hladno teleće pečenje u listovima na zelenom, na čipki od salate, na kolutićima mladog luka, na listićima matovilca, poškropljeno maslinovim uljem djevičanskog karaktera, od onih zlaćane boje palo je na plodno tlo zvano želudac sa takvom lakotom i mekotom da sam poželio zadržati se na prvom tanjuru duže nego li je pristojno. Nekada predigra može potrajati i postati svrhom. Put ponekad zna biti jednako dobar poput cilja samoga.

Slijed, lanac sretnog prasca, nastavlja rižoto. Mliječnobijel, urešen šparogama ostavljenima u fazi svježine bojom, okusom i blagim otporom što zubu u stisku pruža. Pratila ga je osvježavajuća malvazija, a ja sam pokušavao eskivirati nevješte praćenje izmjeničnog jedenja i ljubljenja za prvim stolom dok sam iza leđa osjećao napetost u pokušajima dekoncentracije gluposti širenjem iste uokolo poput rastućih koncentričnih krugova na vodi.

Vrhunac, crescendo, Dinin je bresaž od goveđeg repa, koji se pretvara u med ukrašen korjeničastim povrćkama nonšalantno popadalim po palenti. Sjedim za stolom, pred tim tanjurom i tanjur leži preda mnom. Tanjur leži, ja sjedim, vrijeme stoji. Rastapa se vlakno mišića pod i najblažim dodirom vilice pa se lijepi za stijenke usne šupljine, osvaja poput zavodnice, i to u vrijeme kad paški cabernet sa crtom merlota zamijeni jedan čisti na čijoj etiketi je slika neba nad vinogradom sa kojeg je grožđe brano. Pa ti provjeri.

Posljednji tanjur bio je ukrašen tiramisuom sa borovnicama i bio je božanstven poput Danteove komedije.

I tako, od podne do tri, a trajalo je do četiri i nešto jer, ne možeš nego zadnji otići ako prvi dođeš. A i kad odlaziš, odlaziš sit hrane i gladan ponavljanja, opijen atmosferom, vinima... Ili, koga je briga za vrijeme kad si u vanvremenskoj kapsuli zvanoj
Prasac.

bolegr @ 22:34 |Isključeno | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, travanj 25, 2009
Subota je počela ne pitavši me za mišljenje.

Svanulo je prije buđenja. Zrcaljeno, Sunce mi je svjetlošću pretvorenom u impulse poškakljalo čak potiljak s unutarnje strane. Poput zvijeri u kavezu tražim izlaz u povodima, razlozima. Pretačem to u prvu kavu, u mlaz vode iz kupaonski orjentiranog vodovoda, u zvuke što se prostorom šire iz nekadašnjeg prozora u svijet.

Vani je proljetna tišina prošarana organskim letećim procjepima. Uhuugoda poput kakvog iskošenog livadskog popodneva pred kišu. Nedostaje samo glas što prati slovoređe mekouvezanih fantazija, dlan što iste prstima drži i sve ostalo iza sebe nosi. Priviđaju mi se slike. Večernje, noćne, jutarnje, moćne, osunčane, vlažne, pod kišnim kapima, sa dugim pahuljama. Neposlane. Coctail empirijskog i racionalnog sa par kaplji limete, malo papra i kockom vrela leda.

Da je moći sagledati tu mrežu poštara djelića slika proživljenog, domišljenog...

Od nekih se stvari ne može pobjeći, jednostavno, ima odluka koje, ma kako se nepovratnima činile, nije kasno preispitati, promijeniti.

bolegr @ 08:35 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 24, 2009
Čuti kako cijelim svemirom odzvanja jedno ravnodušno svejedno najgore je što se čovjeku može dogoditi.

Možda je jedino gore takvu ravnodušnost u sebi osjetiti.

Pa tko bi ijedno od toga poželio?...

uiz*

bolegr @ 00:26 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 23, 2009
Budim se. Kasnim. U žurbi istrčavam u kišno jutro. Bos, u narančastom kućnom ogrtaču samo. Samo. Dan je vlažan, ulice mokre. Zablaćenih stopala hodam između tramvajskih tračnica, prvo Zvonimirovom, onda Heinzelovom. Primjećujem čuđenje u pogledima čiji sam krajnji doseg. Tržnica je opet na potezu do zgrade Croatia banke. Malo dalje, iza ćoška, ordinacija je sa stvarnom i internetskom adresom.

Budim se. Noge promrzle. Uz bol u predjelu stražnje strane desnog bedra koja se, bol, reflektira na licu mi u mraku, podvlačim ih, noge, pod pokrivač htijući se u potrazi za sigurnošću skutriti u fetusni položaj, zaboravivši da na stopalima sloj blata nosim.

Budim se. Bos. Sam. Nema ogrtača. Nema blata. Samo bol je stvarna.

bolegr @ 18:02 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare





bolegr @ 03:23 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, travanj 21, 2009
Istina je nepotrošiva kategorija.

bolegr @ 23:38 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 20, 2009

Upf majkumu ceesesovsku, ne sluša pa ne sluša.

Al zato film bio dobar.






bolegr @ 21:59 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare




                                                                                                                                                               


bolegr @ 08:19 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, travanj 17, 2009
Prema nalazima i iskazima djelatnika stručne službe za detekciju i dijagnozu, jučer je u poslijepodnevnim satima, sa povišene pozicije iza zrcalne staklene stijene, iz smjera jugoistoka, baš u vrijeme završetka rehabilitacije i povratka na dužnost nakon višemjesečne bolesti, nastrijeljena Nada Petak.

Ono što je istražiteljima zapelo za oko jest očigledna činjenica da počinitelj/ica dobro poznaje navike Nade Petak jer ispaljeni hitac nije bio usmjeren u kacigom zaštićenu tvrdo/glavu već u središnji dio tijela, koji je neštićen jer radeći otvorena srca Nada ne nosi pancirku.

Unatoč nekoliko teških ozljeda koje su bile posljedica ranijih ranjavanja na dužnosti, Nada Petak je preko dvije godine uspješno obavljala ovaj delikatan posao.

Trenutno se nalazi u kritičnom stanju.

bolegr @ 12:22 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 16, 2009
Treba se dobro namjestiti. Da ne boli.

Eo me polupokretna. Polupokretena. Polupo kretena. Sebe.

Nađem neki rezervni položaj umjesto pričuvnog, nešto između onoga predviđenog za onesvještenike i onoga kad krenu bakanalije, kad baka nalije, lijevi lakat oslonac, torzo za 45° zarotiran u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu, pa još izvijen tako da kralješnica glumi stijenku DNK spirale, u nastaloj rupi trokut od jastuka, lijeva noga savijena, podvijena, ne daje torzu da za sobom svog mene povuče u potrbušni položaj, desna noga opružena, zategnuto tkivo stražnjih mišića, naročito onoga, kako mu u stručnoj knjizi naziv prepoznajem, bicepsa femorisa što je uzrok ovom pomalo nepriličnom, ali jedinom ugodnom odaliskastom položaju, ili kraće: izvaljen i razvaljen zalegao u pozi bezvrijedna starorimskog plemenitaša dangube.

Naći mjesto, poziciju.

Bitne stvari u životu jedne sličice iz albuma životinjskog carstva.

bolegr @ 15:51 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 15, 2009

Zašto su i kako pravo izviješće skrivali od revizije ili otkud im i kako su se snašli.


bolegr @ 07:39 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, travanj 14, 2009
Jaje je bilo prije kokoši. Samo, nije bilo njeno.

Za raspetljati neke stvari treba strpljenja jer nije svaki čvor ni Gordijski, ni gordijski, ni svaki Aleksandar Makedonski, a ni Aleksandar nije čak.

Vjera, vjerovanje, vjerovati. Jesu li... imaju li ovi oblici jednaku semantiku? Postoji li fina crta različitosti nastala usljed upotrebe pojedinih oblika? I onda, ako je tako, prati li sumnju, sumnjanje, sumnjati jednako takvu gradaciju?

Ili su tu samo u pitanju oblici riječi?

"Sumnja nije u suprotnosti sa vjerom, ona je njen sastavni dio", rekao jednom jedan Paul Tillich. I ja, čak i kad sumnjam, ustvari samo novi oblik i dokaz vjerovanju tražim.

Jer vjerujem da sumnjam. I ne sumnjam da vjerujem.

More je mokro. Polje je je suho. A bezuvjetna ljubav, nekad mjerljiva, nekad ne, bezuvjetna je.



bolegr @ 09:36 |Isključeno | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 8, 2009


bolegr @ 11:44 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, travanj 7, 2009
Slučajno mu je ušla u život. Nenadano. Poput kontrolora u tramvaju. Onako, znaš da postoje, ali već se voziš toliko dugo, prevalio već preko pola puta i više ne vjeruješ da će ti se ukazati.

U to doba se bavio pokušajima dovođenja stana u red, na razinu dostojnu povremenog obitavanja jer ga u navedenom, uglavnom nije bilo. Bježao je iz tog prostora kao da je kužan, dolazio tek prespavati. A kako i ne bi. Zidovi boje Divke pomiješane s mlijekom cerili su mu se svojom golotinjom nastalom skidanjem iritirajuće dezeniranih tapeta sa svih četiriju strana, kuhinju su krasili sudoper spašen odvoza sa ostalim krupnim otpadom sličnog stranja i štednjak koji je već mogao biti na drugoj godini faksa, da ga je upisao. Stola i stolaca niotkuda. Hodnik, nečija asocijacija na unutarbrodske prostore. Pa ti vidi.

Iznenada, skoro kao ona Arsenova Ines uz vruću rakiju, dogodi se transformacija. Zidovi posivješe u nijansu dostojnu interijera Ricka Deckarda, crne se police posložiše kao same, spustiše se dopola srebrnaste rolete manje odbojne od postojećih sredovječnica, kuhinja se upristoji kao za ljetnu vrtnu zabavu, a Ona se, krhka i lepršava, ukaza i zauze mjesto u dnevnom boravku, negdje između kreveta i prozora. Kuhinja joj nije pristajala. Kad malo bolje razmisli o tom prvom susretu, naprosto mu se ugurala u život. Ne baš na silu, više na sigurnost u svoju besprijekornu pojavu, šarm. Skoro da je rekla "od sada ja sam ta o kojoj ćeš misliti",

Dugo joj vremena nije imena znao, Za priliku komunikacije nadimak je neki koristio. Svaki je dan znao baciti pogled u njenom smjeru, promrmljati kakav prikladan komentar i otići dalje. Skitao sam svijetom, stvarnim, imaginarnim, da mu ni
Ibn Battita ni MaRko Polo nisu bili ravni. Ma, zvjezdane staze.I jednoga dana, i danas misli da mu je to ona smjestila, u razmišljanju o ispijanju kakve javne kave, u virtualnoj skitnji, doznao joj je ime. Mali praznik.

Otada, mjeseci su prolazili u skoro svakodnevnim susretima, druženju, zbližavanju.
Hranio ju je, napajao, ponekad i opijao, sunce joj je podastirao, kaplje kiše sa nježne puti brisao. I unatoč godinama, kao da je rastao skupa s njom, a ona se svemu veselila, cvjetala je. Biljčica nježna.

I kao u svakoj krivulji života bilo je tužnih i kriznih trenutaka. Bilo je prepirki, ljutnji, odlaženja čak. Ali sve to nekako završavalo, uza sve sličnosti počev od zajedničke ugljične baze života, shvaćanjem različitosti,
prihvaćanjem istih i nastavljali su suživot koji se njemu radi novodanog smisla činio kao da traje vječnost cijelu. I da bi mogao vječnost i trajati. Jednu lijepu vječnost.

No, kako se obično neki vanjski dogažaji upetljaju, tako je i ovim nogvozagrabačkim idilama došao kraj. A nije morao, možda nije ni trebao, ali neće se šta-bi-bilo-kad-bi-bilo osvrtati. Napustivši svoj životni prostor koji je počinjao ličiti na stan, kao da je neke sklopke stanje i položaj izmijenio.

I otada, sad već mjesecima, ima pola godine, gledao je kako se muči. Sahnula da bi čovjek mogao pomisliti kako je odnekud sušicu pokupila. Pokušavao joj života barem zeru udahnuti, ali ništa.

Sve do neki dan. Kad je primijetio nov izdanak života. Cvjetka cvijeta bijela i lista zelena. Spati... spatifilium. Treba to čuvati.

bolegr @ 07:43 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 6, 2009




 
bolegr @ 09:18 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, travanj 4, 2009
Pokušavam uhvatiti redoslijed misli, riječi, artikulirati tu grudvu što raste u predjelu od glave do abdomena. Plazmatično i fluidno, melasasto. Staklo i karamel. Neobična tvar. Čudna neka mješavina, ta grudva, što se ponaša pomaknuto u odnosu na zakone koje je Priroda napisala na univerzalnom esperantu. Ustvari rijetko vidljivo pravilo.

Cio moj život može stati u nečiju jednu priču od par rečenica, a meni su dijelovi mojeg života moja cijela osobna zbirka, izabrane priče, bajke, pa i basne. Življenog, nedoživljenog, domišljenog, nepromišljenog, gorkog, kiselog, slatkog, slanog i neslanog, toplog, hladnog, opasnog, interesantnog, bliskog, beskonačno udaljenog, zanemarivog.

I, dokle seže to "moja"? Kada ta zbirka prestaje biti samo osobnom imovinom sa dodacima stranih lica i postaje splet događaja sa više glavnih likova?

"A šta da ja čitam tuđe knjige i tuđe živote? Imam ovaj svoj i drugi me ne zanimaju." veli neobična pojava smiješana od visokopostotnog koncentrata naive i povodljivosti, premalo iskustva, nedovoljno razvijenog sustava analitičkog razmišljanja i pandemskog ludila što se nadvija nad prebivališnim gradom poput smoga nad kakvom prljavoindustrijskim regijom, kotlinom, po zavjetrinama. I sa svoje točke gledanja sve ukrug što vidi, njegov je svijet.

"Jel bi tebi bilo drago da imaš dres načeg kluba? Sa svojim imenom na leđima, nadimkom, šta već oćeš da stavimo. Pa da imaš." zaskoči me pitanjem, ponosan na svoj nespretan i simpatičan izlet u dizajnerske vode oslonjen na moć invencije u granicama već viđenog, postojećeg.

"Ja vidim rub svemira tu, u tvojim očima." poželim reći, a vidim i daleko preko ruba tog, puno i neobjašnjivo dalje, neverending happy end, samo ne mogu objasniti baš kao ni one više sfere koje osjećam, ali ipak ne vidim.

I kako onda da ljudi doživljavaju okolinu, druge ljude, nego tek kroz moć percepcije u sebi dostupnim dimenzijama. Svijest je poput izomorfnih ruskih babuški. I ništa više od toga.
bolegr @ 08:41 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, travanj 3, 2009
Stručnjaci su, uspjeli stvoriti najcrnju stvar na svijetu.

Ta tvar, vele i u praksi dokazuju, upija između 97 i 99 posto sredstava svih namjena koje mogu biti definirane ili pretpostavljene. Ovo je najbliže što su ikoji stručnjaci ikad došli u stvaranju takozvanog crnog tijela, teorijskog stanja savršenog upijanja. Najsličniji primjer takvog stanja bila bi crna rupa, i to ne ona švicarska umjetna i budimo realni, neuspješna, nepostojeća, jer kod njih uspijevaju samo rupe u sirevima, već prava crna rupa, ona kojom nas u obliku mraka plaše od malih nogu.

Materijal, što su ga opisali u monografiji "Hrvatski Radovi Akademije Znanosti i Umjetnosti" (prikraćeno: HRVATSKI RAZUM), načinjen je od mreže vertikalno posloženih kohezivnih (hr.: rodbinskih) veza. Sredstva koja nisu odmah zamračena bivaju odbijena od jedne podmreže prema drugoj koja zadržava sljedeći segment sredstava. Ova se interakcija ponavlja sve dok sva preostala sredstva nisu kompletno apsorbirana u "šumi". Za obično oko i teorijski, materijal se čini savršeno pravnim, a u praksi je zapravo prepun dubokih rupa.

Za usporedbu, najcrnja boja ili presvlaka, ona koju već dvije tisuće godina koristili marketinški stručnjaci upija između 84 u 95 posto sveg svijetlog i svjetovnog. Znanstvenici vjeruju kako bi se novootkriveni materijal mogao najviše iskoristiti u proizvodnji magle ili za prikupljanje preostalih mrvica iz džepova kojih se sadržaj sve više približava stanju u ledenom vakuumu svemira.

Javili se i neki Japanski znanstvenici. Vele da su oni stvorili najcrnju stvar na svijetu. E sad, nije da je to kao kod Muje pa da je Japan tek na trećem mjestu, ali mi malo žao tih Japanaca jer kakvo će samo to razočarenje biti kad shvate da su ih pretekli članovi i simpatizeri Hrvatskog Društva Znanstvenika.


Petak je, i tebi ga čestitam, bez ostatka.
bolegr @ 09:57 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 2, 2009
Prvoaprilske šale koje sad već tradicionalno padaju na dan prvog travnja nekada su po cijeli dan bile predmet smijeha i onih koji su šalu odmah prepoznali i onih koji nisu. Ta količina smijeha povećavala je prosječnu očekivanu starost puka za barem dan-dva, što nije zanemarivo, u ta se dva dana stigne bar mali dio stvair pospremiti prije odlaska, mislim na stan, ne na život, život ostaje takav kakav je bio, nema pospremanja, sve sa samo gomila poput lavine što za sobom povlači sve veću masu snijega, jedino možeš utrnuti svjetlo, sve ostalo pogasiti, prozore pozatvarati i otići.

A danas je sasvim drugačije i to ne zato što je danas drugi travnja, mislim na kolokvijalno, jučerašnje danas, današnje jučer, utoračko sutra, na prvi travnja, prvoaprilski dan šala, pošalica, cijelih šalica, dan sitnih benignih prijevara, dan smijeha... Nema toga.

Po čemu onda zapamtiti jučerašnji dan šale?

Po neuvjerljivom U3 koncertu i još k tome zahvaljujući pitoresknom iskrenom korisniku hrvatskih zakonskih regula i rupa u istima, preseljenom sa maksimirskog ruševnog rugla, u što je pretvoren jedan od arhitektornskih spomenika kulture, na poljudsku skoro jednako opasnu ocvalu, oronulu ljepoticu? M-m.

Ali zato postoje drugi događaji i druge vijesti po kojima čemo se sa gorčinom u ustima sjećati jučerašnjeg dana.

Jer gospodin Jaap de Hoop Scheffer neće danas nazvati Kolindu GK i šefa joj Drivu i reći: "Znate, malo smo se šalili sa vama jučer kad smo upriličili onu paradu povodom primanja Hrvatske u NATO, prvi je april, gospođo. A-a, tražili ste, eto vam ga na!"

I nagrada koju je samohrana majka Majda Rumora, zaposlenica Hrvatskih Autocesata dobila za otkrivanje koruptivnih aktivnosti unutar preduzeća u obliku preseljenja na udaljenije radno mjesto nije prvoaprilska šala, umjesto eventualnog mobitela za nagradu joj ostaje mobing do daljnjeg. Pa se ti drzni progovoriti o javnim tajnama, o obiteljskim tabu temama, o našoj državnoj fritzlovštini.

Ni otkriće da je na glavnom trgu sviih Hrvata i hrvatica na kući Popović nemarom izvođača obnove fasade poprilično neprilično spojeban reljef Ivana Meštrovića, njegov prvopostavljeni zagrebački spomenik, nije jednodnevni šaljiv događaj bez posljedica. Po spomenik. Jer će bez posljedica vjerojatno proći taj vandalski činitelj.

I još mnogo toga...

Realisti pesimisti bi na sve ovo rekli da se povijesna lenta sa svim crnim prugama po sebi odmata svaki dan pa tako i prvog dana travnja, da život nije šala, da teče dalje, da moramo i možemo, da...

A meni od svega toga ostane samo jednostrani zaključak o jednom malenom vremenskom isječku kako ovom narodu ne možeš podvaliti šalu na jedan dan. Ali možeš prevaru na dulji period.

bolegr @ 10:26 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 1, 2009

Osjet vida, osjet mirisa, osjet sluha, dodira i okusa.
Sve poznato i priznato.

Propriocepcija, ekvilibriocepcija, niocepcija, elektrocepcija, termocepcija.
Ne baš poznato, ne baš priznato.

A ja, osjetim te u preko deset agregatnih stanja.
Imam tebecepciju.






bolegr @ 13:19 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Nad kanalom, čučeći nisko da trtična kost uhvati ravninu sa petama, a koljena uz ramena, pod vratom, a oko vrata, preko tih ramena, majica sa nekim natpisom na nekom nerazumljivom jeziku, i visi, majica, i poput isprane zastave leluja na povjetarcu, nad barovodnim jendekom, na vrelom orunjenom ostarjelom betonu.

Drže po jedan grbav prut kao pecaljku. Na vrhovima zavezana špaga nevelike debljine što se spuštala labavim padom prema vodi, a na drugom kraju, tom što se moči, u pozi plutanja usljed površinske napetosti vode, za peteljku svezani šljivini listovi. Bijele šljive. Ne zato što je bolji već zato jer je rasprostranjenija sorta. A žabe hoće na to. I žapci.

- Znaš, - velim - treba mi nešto jako.
- Uzmi rakiju... - spremno ću kao Ivica Kostelić dvijeitreće.
- Ne zajebavaj, ja ozbiljno.
- A znaš da ja ne mogu ozbiljno.
- Znam, zato ja mogu.
- Ali meni stvarno treba... znaš, - stišam ton, naglašavam konspirativnost - ozbiljno je, ljubav je u pitanju, sa velikim Ž.
- LJ sa velikim Ž? To samo kotebe može bit.
- Da, ona je nešto naj...
- ... bolje što mi se u životu
dogodilo... ta Ž.- završim rečenicu i stanje stvari, tvari, energije i duha.
- Kako znaš?
- Ja? Pa ja znam sve. - odgovorim samouvjereno poput šampiona u, rečemo čekanju.
- A jel? I šta ću? Jel da šutim? Da vičem?! - sukladno glagolima počinjem dizati glas, nadimam prsa osjećajući u nutrini nešto poput planeta.
- To ti je, kak da ti kažem... isto, a nije,... zato, moraćeš...

Iz podvodne, žablje perspektive list na kakvog na površinu spuštenog kukca liči pa ga klopnu, jezikom ga privuku i povuku u se, progutaju, ne puštaju, a treba još samo lagano povući štap, ne ozlijediti to groce i životinjka je u rukama. Nekada štap trzne, nekada ne. A i kad trzne, mali ćuprijski bog pomiluje stvora, fizički, simbolički. Izvuče lagano onaj list iz ždrijela pa je s dlana pusti da se natrag u vodu bućne.

No, ponekad, ali samo ponekad, dogodi se da golu i praznu špagu izvuče, a list ostane negdje duboko u nutrini tog bića, uz srce nepovratno zaglavljen.

List uhvaćen. Listom uhvaćen.

bolegr @ 01:20 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.