crta

Blog - travanj 2011
ponedjeljak, travanj 25, 2011

- Ispričać ti jednu priču, al nemoj to ode nikom govorit...
Gleda preko ceste. Preko mlade njive, preko ruba ove naše okruglice koju tlačimo ne shvaćajući kako bi mrdajem repa mogla sa sebe otresti sve parazite i pokoju dlaku, pa još preko onih najdaljih oblaka što miluju obzor, gleda.
- Aj. - odgovorim nemoćan izbjeći komunikaciju.

Sjedim, vrtim filter u ruci, gledam kako vjetrić rasplamsava žar na vrhu, kako mu daje snagu i oduzima toplinu pa se vrh polagano i neumitno pretvara u pepeo. Autobus, kako to već jest u zabačenim seocima, ne dolazi često ni radnim danom, a kamoli nedjeljom upeklom probuđenim proljetnim suncem, i vozni red je pravi nered jer kako čujem, čak i sa polazne stanice vrijeme kretanja ima predznak plus/minus pet minuta, što nije za čuđenje, normalno je jer nije autobus taj koji čeka, ljudi su tu za te stvari. Ako ih ima. Ljudi.

- Znaš ono... - "znam", dodao bih jer znam taj tip uvoda, znam taj tip naratora, znam tu situaciju, tijek, jednostavno znam. Sad će krenuti od Poncija Pilata, a opet, ako ga prekinem, samo odgađam početak, uvod, koji time ništa kraći biti neće, ali pregrizem već prvo slovo i pustim ga razmišljajuć je li poredba sa vjetrom ili sa onim žarom i pepelom prikladnija ovome što slijedi - ... kad sam išo kod onog popa u crkvu onaj sanduk popravit, a to i nije sanduk već fin, a zapušten komad ampira, sam šta ć ja to njem govorit, ko zna otkud mu to palo u šake, pa kad mi je pukla guma na biciklu i kad su me oni balavi prebiterijanci napali, a ja njih?

Ako sam i pomislio išta dodati, potvrdno, niječno, neutralno, istog sam trena to mogao i zaboraviti jer pitanja su njegova zapravo podsjetnici, zvučna bockanja u svoja sjećanja i u tuđa, jer sasvim je normalno da se svi sjećaju, da znaju kad je to, što i zašto bilo i da bi svi to trebali znati!
- E, to t, moj Mlađo, nij ništ šta mi se još bilo dogodlo.

Vadi iz džepa kutiju bijelog Marlbora. Uvijek, veli, cigarete drži u džepu. Bit će navika u obrani od žicara, pitam. Ne, mirno odgovara dok otvrdlim oblicama od prstiju spretno vadi jednu, prinosi je ustima, pali, povlači dug dim pa ga izvadivši cigaretu iz usta otpuhuje u stranu. Prevencija da mu ih Alzheimer ne popali.

- Idem ti ja tak onim putem prema selu, vozim onu moju krntiju od bicikla, poskakujem ko konju, a ispred mene neka baba, sporije vozi pa je stigo. Sva u crnom, crna marama, crna rekla, crna suknja, crne zepe na nogama. Il je nekog saranla il se nosi po staračkoj modi. Progutala joj gujsca u onoj crnini cijeli sic i još pola pakntregera. Eh... A ta betonska staza kroz njive skroz uska i još spojevi zaliti katranom pa izgledaju ko kraste od nekih ogrebotina. Staza za pješake samo napravita i ima mal utabane zemlje sa svake strane. Oću babu preć, a ona se ne da. Ja njoj pozvonim, a ona ništa, vrti pedale ko gluva. Kažem joj, oprostte gospođo, ja b prošo, a ona opet ništa. Vidim ja, ako vako nastavi, neć ja do popa douveče stić. A treba sanduk popravti, treba se i kuć vratti. Ope pozvonim, podviknem, baba! Ko i da nisam. Malo ševelji s prednjim kotačem onak kako j staza neravna, al ni da bi. Baba makni se da prođem! zaderem se, a ona uspori, stane i iskrene ukoso biciklo preko cijele one staze pa me pogleda.

Ja te staze nikad vidio, uostalom, kao ni crkvu, ni popa, ali tu sam, nema mi nego čekati i slušati ili do sljedećeg sela po suncu. Otrese pepeo pa nastavi:
- Ja njojzi lijepo kažem da idem kod popa, a ona sve gledi u me onim svojim očma, da prostiš ko sam vrag da me mjerka. Samo što s u vraga crvene, a njene plave ko nebo ovo. - mahne glavom prema nebu, da može bit ja ne pomislim kako o nekom drugom nebu govori - Probam ustranu, zaobić, a ona biciklom pa na moj. kućeš ženo božja, žbice ćeš mi pokidat! Stanem pored nje, nije baba, Anđa je, pokojnog Pere žena, onog što j strado pod vlastitim traktorom preklane kad se prevrno u jendeku, a ona ono svoje biciklo osloni na moj prvi kotač pa mi raširitim rukama krene u glavu. Ja se izmaknem po koraka i sve držim biciklo, a ona skoči na me ko mačka! Padnemo tako, ona na me ja na biciklo, još mi se pedala zabode u debelo meso da sam oči iskolačio od bola. Krene ti ona mene napadat, al sve onako, ljubavno, trga mi košulju, dugmad frca, nema šanse da ih ikad nađem, zijeva u mene ko štuka bez riječi.

Povuče dim, ispusti cigaretu, poklopi ga desnom cipelom, malo zakrene zglobom i utre je u prašnjav orunjen beton. Okrene glavu udesno, prema meni, pogleda me pa pogled spusti prema spirali nastaloj gaženjem i gašenjem cigarete. Spusti i ton.
- Moram ti reć, malo sam se ispočetka usro, al kad sam vidjo di to vodi... znaš, dugo nisam. Nije da sam nedruželjubiv, ali nisam ni Timon Atenski, a i ak jesam, onda možda do pola, onak više po Lukijanu, onom samosatskom. Uvatim je ja za ruke da je malo primirim, malo je odmaknem pa je počnem raskopčavat, a iz košulje krenu izvirat...

I baš kad se staza upalila žešće nego vrelinom dana, kad je na popodnevnom suncu trebala zabljesnuti bijela put nesretne udove, kad je trebalo doći do vrhunca radnje i zapleta tijela, kako mi se činilo, do nas na autobusnu došeta starac u tamnosivom odijelu sa dobro ožuljanom drvenom štakom izlizanog gumenog čepa. Kimne glavom pa sjedne na klupu s moje desne strane.

- Nego, nema ovog našeg... - okreće temu moj antički biciklist i odjednom kao da mu se više ne nigdje putuje, upita me - Oš na piće? Ima tu oma iza ćoška.
- Hvala - odmahujem i preko ruba njegova šešira pokušavam pogledom uhvatiti teče li što sa izvora sive asfaltne rijeke.
- A ondak ništ. Idem ja.
Ustane snagom i sporošću planine, pogurne šešir unatrag, zategne revere rekle kao frak da popravlja i krene. A onda se još jednom okrene prema nadstrešnici metalnog čardaka od autobusne stanice, prema klupi skrivenoj u sjeni, prema meni i tiho mi, da onaj starac ne čuje, doda:
- Nego, znam ja da ti nis Mladen, ti s Nikola. Al nis odavde. Ode mi i tako niko neb vjerovo. Ajd uzdravlje.
Okrene se i ode.

- Oprostite, jel vi dugo čekate? - živne starac u sivom.

bolegr @ 00:41 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 20, 2011

 



 

bolegr @ 23:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 19, 2011


Mirno more dragi Servanteše.



Ivica Vidović (1939. - 2011.)



bolegr @ 08:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 13, 2011


(Malo me ukočilo. U glavi. Bolje bi bilo da je u leđima. A opet, dobro je znati - imam glavu.)

* * *


(Waters - istočni Berlin 1990.)


(Banksy - istočni Jeruzalem 2006.)

Zidovi su padali poput maski i prije, pa što ne bi mogli i danas?

bolegr @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 4, 2011

Popis stanovništva je započeo u vjerojatno dobrom prvoaprilskom raspoloženju, ali već u samim počecima, u prva dva od 28 dana popisa, vidljivo je kako je vrag odavno odnio šalu kad je u pitanju ova država i njena statistika.






 Može li u ovoj državi ijedan javni posao bez afera, nemara, bez kriminala? Bez kardinalnih propusta? Samo, nek mi ni u električnim snovima netko ne pomisli reći kako nisu kardinalni propusti već da su to tek pomalo neobični slučajevi. Jer nisu. A nisu zato što su u ovoj zemlji ti i takvi prestali biti neobični. O slučajevima da i ne govorimo.


Zato sam pripremio šalabahter. Kako vam u svojoj popisuljskoj zbunjenosti ne bi stavljali križiće odokativno. Ovo ipak nije sportska prognoza.
 

I ne zaboravite, te, ovaj mjesec statistički zavedene kao zaposlene, plaćate vi, radni ljudi!
______________________________
*     update 08.04.2011.
**   update 12.04.2011.
*** update 13.04.2011.

bolegr @ 11:22 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, travanj 1, 2011
Jedan čovjek legao spavati kao vjernik, a probudio se kao nevjernik. Srećom, u njegovoj se sobi nalazila medicinska vaga i on je imao običaj mjeriti se svakog dana, ujutro i uvečer.
 
I eto, prije nego što je legao spavati, čovjek se izmjerio i vidio, težak je 4 puda i 21 funtu. A sutra ujutro, kad se probudio kao nevjernik, čovjek se opet izmjerio i vidio, sada je težak svega 4 puda i 13 funti. 
 
Znači - zaključio je on - moja vjera bila je teška negdje oko 8 funti.

(Daniil Ivanovič Juvačov - Harms / rus. Даниил Иванович Ювачёв - Хармс) 
 
 
HBK

Naravoučenije: nije sve u novcu, nešto je u masi, a najveći dio u nekretninama.

__________________________________________________________________________________
pud (rus. пуд; lat. pondus - težina) nekadašnja ruska jedinica za mjerenje mase, 1 pud = 16,3805 kg
funta (rus. фунт) četrdeseti dio puda, 1 funta = 0,4095 kg

bolegr @ 03:39 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.