crta

Blog - svibanj 2006
srijeda, svibanj 31, 2006
Kada se ubio, Metod Trobec (1) si je glavu u šal od plahte umotao. O ventil iznad vrata ga vezao. Kada je nove glazbene  uratke Trobecovih Krušnih Peći (2) čuo, naravno da se ubio.


(1) Metod Trobec - prošlostoljetni slovenski serijski ubojica iz Gorenje Vasi, ubio pet žena i spalio ih u krušnoj peći
(2) Trobecove Krušne Peći -  vokalnoinstrumentalni punk sastav nastao osamdesetih godina prošlog stoljeća, naziv skrojili po Metodu Trobecu i njegovim metodama rada

bolegr @ 07:41 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, svibanj 26, 2006
„Nemocnice na kraji mesta“, dr. prim. Sova zna skoro sve. Ordinacija na kraju hodnika, doktor Kirurg zna skoro sve. Lutam beskrajnim hodnicima prvog kata neuglednog i zastrašujućeg novozagrebačkog betonskog mravinjaka. Ne dolazite  u Ordinaciju, Ordinacija dolazi k vama!

Bolni je jastučić iznad gornje lijeve dvojke (riječ sa V). Naravno da nema zdravstveno osiguranje. Propali student nekoliko fakulteta na nekoliko sveučilišta samo pod krinkom međunarodne studentske iskaznice kojoj valjanost uskoro ističe koristi svoja „prava“ jedino van granica matične države. Šani mu organizira odlazak na Šalatu [prvo odi kod moje Marije da ti da uputnicu za Šalatu, a tamo ti je doktor Zubić, javi se osobno njemu i on će ti to riješiti]. Dan je svibanjski. Blagdan rada tek je prošao.


„Dvajsšestog ujtro udevet dođi. Zapisala sam te u knjigu.“

„Ali, možda je izvedivo da to prolongiramo na trideseti, tridesetprvi? Ili barem prvi lipnja?“ – pokušava spasiti situaciju. Dogovorio sam roštilj ponad Britanca. Zvao petnaestak ljudi. Svi potvrdili dolazak. Slave rođendan. Njegov. – „Znate, rođendan mi je pa bih nekako htio biti nerezan, u komadu ...“
„Nismo na placu da se cjenkamo, dođi kad sam rekla ili tko zna ka ću te opet moć ubacit, a ovaj tvoj slučaj vidim da je ipak hitan. Dođi i ne brini.“ – bez imalo suosjećajnosti odbrusi kuja u plavom.


Zgodna kuja. Bila. Prije nekih četvrt stoljeća (koliko od tada „kava“ popijenih u dežurnoj sobi, sa malo likera tek da oraspoloži, digne temperaturu; koliko strganog donjeg rublja za koje je smišljala odgovore dok se jutrima vraćala sa Šalate kući, mužu, inženjeru strojarstva iz Končara koji i u slobodno vrijeme vrti po glavi svoje generatore izmjenične struje, i ne haje za njene priče [samo trabunja bezveze, a njemu je jedino stalo do toga da je u društvu kolega i rodbine pokaže kao trofej, kao trofej koji je osvojio u lunaparku gađajući zračnom puškom žičane drške plišanih figurica koje ničemu ne služe]; koliko puta se podala šefu odjela da bi joj namjestio zajednička dežurstva sa najboljim jebačem u bijelom; koliko muke je nosila u želucu dok je glumila odličnu domaćicu, izvanrednu majku djeci koja su nalik jedno drugom iako nisu blizanci (barem zna da su njena), mirnu snahu i veselu tetu tim zločestim derištima muževe sestre). Sve to ispisano na nadlanicama, licu, kosi i još uvijek lakom hodu po uglancanim bolničkim hodnicima.

„Dobro, onda se vidimo u petak.“ – skrušeno odgovara i izlazi van ne znajući ni kamo ni zašto.

Petak se pojavio brže nego se se nadao. Što će mu oni gore uopće raditi? Jedanaestica. Nekoliko tramvajskih stanica i već je pod Schlosserovim stubama. Da nekoliko, ne nego točno tri! Tri jebeno duge stanice raskapućenih ljudskih figura. Miješaju se arome. Grize koktel za oči. Kiselkasti vonj širi se sa kolobara karirane košulje kragne uglancane prirodnom masnoćom do visokog sjaja i nekoliko pahulja prhuti koje su izmigoljile ispod uskoobodnog šešira koji skriva ćelu potamnjelu od bauštelskog sunca. Sa lijeve strane debeli cvjetni parfem svoje jezičke baca sa ocvale dame sa bijelim batlerskim rukavicama. Parfem se upravo savršeno uklapa u kompletnu sliku ošire haljine napadnog cvjetnog uzorka.


Rano je i košulja na povjetarcu hladi mu leđa. Penjanje uz stube podiže mu radnu temperaturu. Dolazi u zakazano vrijeme orošen prvim jutarnjim znojem. Nedugo vremena stoji u sestrinskoj sobi (ne sjedi mu se, niti ga ponudilo sjesti, a i zagledao se u vitrine prepunjene teglicama formalinskog dumsta izopačenih stanja čeljusti uzrasta raspona kao za reklame za društvene igre).


„Izvolite ući.“ – pristojno mu se obraća doktor Zubić. Sjeda na pokazanu mu poziciju pod još ugašenim reflektorima. Liježe. Položaj naslona je pod kutem od otprilike četvrtine pravog kuta. Zveckanje pribora i alata ne ohrabruje. Prvo injekcije. Bilo ih je četiri, pet. Uboda. Ni sada nije siguran koliko ih je bilo, a ta nesigurnost odraz je zbunjenosti i nije prouzročena bolovima. Nakon nekog vremena na njega pada sjena dr. Zubića sestre i neimenovanog Zubićevog kolege. Sestra mu stavlja plahtu preko lica. Rupa na plahti otkrit će im samo njegova usta, bradu i vrh nosa. Ne može vjerovati koliko može zinuti, naravno pod pritiskom nekoliko šaka koje su se pozabavile hladnim oružjem koje ovdje zovu instrumentima. Ne sjeća se detalja osim da mu je zvuk pile strugao zadnju stranu lubanje sa unutarnje strane. Bezbolno. Ostao je bez korijena. Sa stolice je ustao mokrih leđa. Mokre su mu bile i hlače i gaće i čarape. Kao da je ležao u 4cm dubokoj lokvi znoja.


„Oprosti, znaš, teška su vremena i nemamo baš nešto konca. Dobili smo neku donaciju, ali prošao mu je rok trajanja pa smo ga poslali na Veterinu, a mi koristimo ovaj koji nam je preostao. Crni. To ćeš i tako nositi samo osam dana, pa ćemo ga skinuti, a do tada se sigurno nećeš smijati previše. Hehehe.“ – šalio se dr. Zubić htijući ga oraspoložiti.


Roštilj je odradio. Zadovoljni jelci i pilci su hvalili njegove vještine. Zadovoljan je bio i susjed sa drugog kata dok je držao jednu ruku spuštenu pred sebe i buljio u veliki i popunjeni, ponosno nošeni dekolte na crvenoj prozračnoj haljinici čiji su završeci tek pokrivali polovinu čvrstih glatkih bedara. Zadovoljna i njegova žena, jer se pristojno ispričao i nije se sa njom spustio među mladost [...i radio bi sranja, stari pokvareni perfdni konj, opet bi se i napio i tko zna što sve ne bi izgovorio i sramotio kuću...]. Zadovoljne bijahu i mačke iz okolnih dvorišta. I site. Samo je on šutio [„... ma nisu ti to neke godine, ne tuguj za prošlim danima...“ – nepotrebno ga tješi omamljeno društvo] dok im je svima nazdravljao toplom pilećom juhicom koju je pio na slamčicu sa koljenom.


Vrijeme je pauze. Zaključavam ordinaciju i odlazim u dvorište na kavu, kraću, sa smeđim šećerom i čašom vode. Dvadesetsedmogodišnje Sise su za susjednim stolom i žučno raspravljaju o nekim banalnostima iz kancelarije sa prenaglašeno naruženom otromboljenom kolegicom, a ja čekam svojih pet minuta. Ma mogu ja i duže, ali glupo je napisati ja čekam svojih dvadesetijednu minutu i šesnaest sekundi. Uostalom, vrijeme je relativan pojam.
bolegr @ 10:15 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 16, 2006
Znam. Jer, sjećam se. Odlazim. Do kuhinje. Vuku se tamnoplave papuče po parketu. Pločicama. Sivim poput ispranog golubijeg pera. Hladnjak. Iz sobe me ukorak prati "One More Kiss, Dear". Ma, mani se hladnjaka. Na polici se smješka Matuškov plavac mali. Lijem tekućinu u konusnu čašu, uspomenu na dane kada sam na Britancu mogao i kupovati nedjeljom. Aroma se razliježe prostorom. U ruci mi još uvijek (a, tako, još je u ruci, nalio vino jednom rukom jer je već načeta buteljka i lako ju je bilo otvoriti) Slučajevi. Harms. Listam potamnjelu crvenkastu knjižicu. Nekada bijela slova sada su žućkasta. Topla. Čitajući Sonjin (je li Sonja uopće Sonja?) Početak vrlo lijepog proljetnog dana, ne mogah se othrvati želji da sa police izvučem neuglednu, loše uvezanu hrpicu papira:

[picture not available]

Osamdesetdruga je godina. Proljeće se lagano promalja kroz zimsko sivilo. Sivilo poput pločica u mojoj kuhinji (bančinoj, ne mojoj, bit će moja kad otplatim desetke tisuća eura, ako budem mogao). Malena zaigrana skupina ostaje ipak poslije zvonka zvuka u učionici. Otkrivanje Amerike čista je nula. Ništica. Imamo sastanak skupine mladih istražitelja literarnog lika i djela Daniila Ivanoviča Juvačova. Gospodin Charmes. Kharmes. I još kako sve ne. Ili: Harms. Otvaraju se novi vidici mladim potencijalima (neki smo na tome i ostali, a neki, neki su napravili karijere, neki "karijere", organizirali živote, dozvolili da im to drugi naprave, neki su postali i ljudi). Padaju teški stihovi! Rečenice! Živimo Rusku avangardu. Oberiu!

KAKO JE KRLEŽA SANJAO DA JE DOBIO NOBELOVU NAGRADU
(vizija D.H.)
Sanjao Krleža da je dobio Nobelovu nagradu, pa probudio ženu i viče:
"Pogledaj, Bela, ja sam dobio Nobelovu nagradu!"
A Bela kaže:
"Ne gnjavite me, Krleža, zar ne vidite da spavam!"
"A vama bi bilo bolje da sanjate da ste otišli u partizane. Ili da se niste sukobili na književnoj ljevici."
"Uostalom, zašto toliko vrištite? Mogao bi Vas netko čuti, pa to prenijeti dalje. I onda bi se mogao naći neki nadripisac i napisati priču: Kako je Krleža sanjao da je dobio Nobelovu nagradu. A to bi već bio belaj!"
Tako je rekla Bela.
"Tko vas jebe", dreknuo je Krleža i okrenuo se na drugu stranu.

[premda iako dabome, hvala Đ.N. na primijenjenom harmsizmu]

Nikad odigrana predstava. Prijateljstva nestala u stilu Harmsove smrti. Osta samo knjiga. Neugledna mala crvenkasta knjižica u dnu police.

Trebalo bi danas nešto i napisati. Kako poslije radnog dana? Za to će morati svanuti sutra.
bolegr @ 20:36 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 13, 2006
Krevet se lagano njiše i to me budi. Ljepota usnulih, smirenih kapaka. Konture torza pod pokrivačem. Pravo pitanje tipično za kult tijela ne bi trebalo biti "S kime biste htjeli provesti noć?" nego "Pored koga biste se htjeli ujutro probuditi?". Tiho ustajem i kuham čaj i kavu. U playeru se, na repeat all namješten, tiho vrti Vangelisov Blade Runner. Od sinoć. Odlazim do zahoda na pišanje. Leđima okrenut vratima naslanjam desno rame o zid. Kada ste sami u svojem domu, pišate li i serete iza zatvorenih vrata? Bljesak u dubini lubanje. Jesam li bolesno opčinjen tom intimnom prostorijom? Prošlo ljeto, inspiriran velikim promjenama nastalim u Dnevnom boravku, intenziviranim u posljedenje vrijeme, a nakon godina i godina vremena, uzimam si za pravo iskomentirati nastalu situaciju i obznaniti na javnom mjestu. Šaljem mailom (e-mailom, naravno) zapis, printam ga i lijepim na zahodska vrata Boravka:

Lako se tako po Otoku zajebavati, i slati e-amilove koji potiču raspirivanje ljubavi prema ambalaži. U Zagrebu se događaju neobične stvari:

Čini mi se kao da vanzemaljci imaju prste u tome. Naime, osjećam se deformirano. Na vlastite oči i preko noći primijetio sam promjene na organizmu: kurac mi se smanjio. povećale su mi se ruke. To skoro ne bih ni primijetio da nisam jednog dana išao u poznati zagrebački caffee bar (nećemo imena pominjati da ne ispada da ga reklamiram). Nakon popijenih par kava i nekoliko čaša vode odem iskoristiti blagodati civilizacije. Umjesto pod drvo ili uz zid, ja lijepo otišao u zahod da si olakšam nadolazeće trenutke.

Ostao sam u šoku (i vjerojatno bih u ogledalu i duha vidio, no nasreću ogledala u muškom toaletu nema): ono što mi se nekad činilo najbanalnijom aktivnosti koju obavljam automatikom (kao kakva bespilotna letjelica) pretvorilo se u noćnu moru: nisam mogao uspostaviti normalnu mlazničnu komunikaciju između svoje čune i pisoara. Neodstajalo mi je nekoliko centimetara!

U pozi primabaletana odradih pišanje na osobno zadovoljstvo i krenuh prati ruke. Šoku kraja nije bilo. Ruke mi narasle toliko da ih u umivaonik pod vodeni mlaz jedva stavljam. Nekako pod slavinu ugurah jednu po jednu ruku, oprah (show) iste i pomislih da nije tu uzročnoposljednična veza: veće ruke – manji pišo i tako to, ali provjerih ponovo gabarite i zaključih da je uzaludna nada bila.


Izađoh u svijet sa velikom tajnom skrivenom duboko u sebi i naručih bevandu.

Da ne bi bilo nismo znali nismo htjeli – ovo gore nije kritika, samo mali osvrt na tehnološki napredak koji nas okružuje. Stoga ne treba da nas čudi "stari" svijet kad je govorio: "u naše vrijeme, ono prije, bilo je bolje". To i mi možemo govoriti, ali u stilu, "kad sam bio mlađi sve što sam popišao stalo je u pisoar, a danas uvijek neka kap završi sa strane.

Ugodni i produktivni viški dani svima."

Zapis na zahodskim vratima stajao je jedno vrijeme, ali na prilično neprikladnom mjestu - na samim vratima. Nije bio previše čitan iz prostog razloga. Kada gužve nema, pred vratima se nema što raditi: uđeš i riješiš se viška tekućeg ili manje tekućeg. Kada je gužva, a to je obično navečer kada i količine tekućina sa alkoholnim predznakom više kolaju kroz organizme, tada i slova postaju sitnija, titrava, bljedunjava, preitalik,.... ma, koga briga za nekakvu žvrljotinu i tu skraćenu stvar?!

Šalice. Kava. Čaj. Tacna. Sa smješkom, vraćam se krevete tebi.
bolegr @ 10:55 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 10, 2006
Pregledavam svoje prve recepte na Kuharici. Manje-više, to su provjerene kombinacije. Ne bih si dozvolio da mi netko nepoznat (kao naprimjer posjetitelj Index.hr-a) jebe sve po spisku, a samo zato jer sam nešto krivo napisao. Treba stajati iza svojih riječi. I paziti na težinu. Njih. Bad Black Power Pussy me zasipa mailovima sa ponudama za posao. Pokušavam ih sortirati. Sjećam se kako me je iznenadila u studenom prošle godine, pa mi  je to i poriv da objavim i drugo dijete - stariju od blizanki.

- Danas pada neko testiranje hrane pa da se moramo naći. - p
rihvaćam, jer znam da je jako osjetjljiva i ponosna na svoju snažniju polovicu. Nedugo zatim, i Knez me zove:
- Haaalo. Halooo. Boook. Dođi na belu večeras. Bit će testiranje neke hrane. Vidimo se u pola osam? - neznajući da sve informacije već imam Kmez me pokušava nagovoriti.
- Može. Dogovoreno, ja sam i tako popodne u Boravku na kavi.

Kasno poslijepodne umrljano je hladnom kišom. U Boravku mir i malo jazza. Simplicio radi. Uvijek kada mi kartamo, on radi. Pa kao da mu to radimo namjerno. Pominjem mu kartanje i hranu. Nije mu žao. Laže. Znam da bi se malo podružio više nego kruha jeo (a i tko još kruh sa tjesteninom jede?). Kava je dovoljno kratka: razina ne smije prijeći rub širokog dijela odvratne plastične žličice). Par kapi mlijeka. Simplicio to radi maestralno. Iscijedio sam plemenitu tekućinu iz šalice i

Neću duljiti. Probao jesti. Sjajno. Probao pripremiti. Sjajno. I drugi probaše moj uradak. I rekoše: sjajno! Pa, evo:

potrebni elementi:
35 dag pilećih prsa
20 dag bukovača
1 luk promjera 5cm
3 režnja češnjaka
5cl maslinovog ulja
cimet (jedan štapić, cjevčica)
2 dl crnog vina suhog
stručak peršinovog lista
papar
sol
priprema:
Na maslinovom ulju proprži sitnosjeckani luk. Kada se luk zacakli, dodaj još sitnije sjeckani češnjak, te pileća prsa izrezana na kockice dim. a=1cm. Miješaj na laganoj vatri dok piletina ne „pobijeli“ sa svih strana. Bukovače izrezane na trakice ubaci i dinstaj desetak minuta. Podlij crnim suhim vinom (koje ne bih pio, ne stavljam ga ni u hranu) i dodaj cimet. Posoli po želji, dinstaj oko tridesetak minuta dok se masa ne zgusne (višak tekućine ispari), skini sa vatre, izvadi štapić cimeta, pospi paprom i usitnjenim peršinovim listom. Posluži sa tjesteninom oblika po želji ili golom kuhanom rižom.

Bit će još. Idem jesti jer osjećam prazninu u želucu. Poslije će biti lakše drndati po stolu.
bolegr @ 16:21 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 9, 2006
"Mozda da doruckujes egzistencijalna kriza ne bi bila tog intenziteta..." - dočeka me komentar nepotpisani pod kolažom do kada ovako beskorisno?. Osjećaj je vjerojatno poput onoga koji imaju vjernici pri ispovijedi - pričaš, a ne vidiš kome, tek nazireš pokrete sa druge strane perforiranog zida i znaš da netko tamo jest:
- Zgriješio sam, o Ti, Sveto Lice koje ne vidim. Nisam doručkovao i to je osnovni uzrok zbog kojeg se osjećam beskorisno, bezvrijedno, besciljno.
- Nije dobro sine. Nije. Imaš li još što za reći?
- Ma, ima još toga, ali mi se čini da je sve to beznačajno i banalno. Znate, ono klasično što i inače, malo alkohola, malo žana, malo lake droge, i tako to.
- Dobro. Ne moraš sad detalje. Za ovaj put onda samo deset Zdravo Marijo i sve će biti dobro.

(napomena vjernicima kršćanske orijentacije: nikada nisam bio u ispovjedaonici, pa ako sam koju grešku pri generiranju dijaloga napravio - mea culpa)

Prema naputku koji sam složio i objavio sa lijeve strane bolegra brišem komentar (da barem malo budem dosljedan) i uzimam mobitel. Palcem guram jag prema dolje. Stišćem tipku broj 5 tri puta. Počinju se na zaslonu prikazivati imena sa početnim slovom L. Lana. Lawrence. Lidija. Lily. Ljerka. Ljube. Zaustavljam se i stišćem gumbić Odabrati. Ukazuje mi se broj. +3859........ . Stišćem isti gumbić ponovo (sada mi iznad njega stoji oznaka Pozvati):
- Halo. Bok Ljube. Ti si?
- Ooo, bok. Pa ne čujem te danima, otkud ti da zazoveš. Ima li što novo? - sa smješkom se javlja Marijana.
- Ma, znaš Mare, ti si jedina koja ima potreban korijen u imenu i trebao bih te pozdraviti nekoliko puta da mi bude lakše. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. Zdravo Marijo. 'Ajde bok, Ljube, čujemo se neki bolji dan.
bolegr @ 20:30 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Poštovani druže V.J.,

Jako smo iznenađeni Vašom egzistencijalnom situacijom. Neugodan osjećaj uvukao se u sve nas djelatnike jer smo zabrinuti za poslovnog kolegu koji je odlučio biti bivši poslovni kolega.

Odlazite u presudnom trenutku za naš kolektiv – dobu u kojem se globalno zatopljenje osjeća na svakom koraku i kada te periode koristimo za godišnje odmore. Nadamo se da ste svjesni kako će Vaši najbliži poslovni kolege, ako ne i više od toga, biti uskraćeni za blagodeti bezbrižnog odmaranja i trošenja teškim znojem stečenih materijalnih sredstava i dana godišnjeg odmora.

Vjerujemo da ćete još jednom preispitati Vašu odluku o napuštanju kolektiva, jer biste se ponovo trebali upitati ne što kolektiv može dati Vama, nego što Vi kao pojedinac i osnovna ćelija napretka društva, možete dati kolektivu! Ovaj kolektiv se maksimalno trudio izaći Vam u susret prilikom ostvarivanja Vaših osnovnih građanskih i radničkih prava. Mercedes Vam je dan kao službeno vozilo na korištenje. Imali ste pravo svu trgovačku robu koju ste u njega utovarili odvesti do odredišta i istovariti je pa makar i na drugi kat! Dan Vam je na korištenje i službeni mobitel na koji ste mogli napraviti račune za koje Vas nitko nije obvezivao podmiriti. Punopravno ste se vozili Samoborčekom sa plaćenom kartom do radnog mjesta i nazad, omogućen Vam je bezmesni objed skoro svaki dan, pod uvjetom da ste ga imali čime platiti. Na svim kolektivnim proslavama naše radne organizacije mogli ste birati između povrća na lešo i gljiva. Ponekad se i koja riba znala zalomiti i to sve o trošku radne organizacije!

A Ti ovako. I oprosti što Ti se nadalje obraćam sa Ti, jer Ti si bio naš uzor i stup napretka i osjećaj bliskosti sa Tobom daje nam to pravo!

Moraš, druže J. biti svjestan svojih postupaka, te se nemoj neugodno  iznenaditi ako Te zatekne Odluka za povratom partijske knjižice i isključenje iz elitnog dijela našeg samoupravnog društva kao cjeline. Suočit ćeš se sa svime što proizlazi iz odbacivanja gradnje zajedničke budućnosti za dobrobit svih nas!

Također, posljednje, ali ne i manje bitno - duboko smo dirnuti izostankom izljeva Tvojih osjećaja spram nas koji ostajemo, ali se nadamo da će Ti se u novoj sredini otvoriti vidici, te da ćeš napustiti slijedbu sartrovske egzistencijalističke filozofije. Hedonizam prije svega! To neka Ti je misao vodilja u budućem životu!

S poštovanjem i nadom u bolje sutra !

Tvoje ražalošćene kolege sa drugog kata
.


Ponekad mi se čini da bih se bolje osjećao da mi je netko uputio ovako iskrenu poruku. Kad već Rolex nije. Na svu sreću, osjećaj se javlja dovoljno rijetko. Dragi moj J., nije tebi bilo lako, nimalo. Uz sva maltretiranja našli su se neki i sa pola viagre mrčiti papir.

Osamdeset je dana kako ne radim. Prisjetih se svojih bivših kolega koji još sjede u svemirskom uredu (to bi trebalo značiti u uredu kao da smo u NASA-i, nisam autor pridjeva). Računam. Za svaki mjesec rada ja jedan dan odmaram danas. Terapija nije loša, ali ne preporučujem je. Postaje toliko zamorno da sam iz obijesti slikopis od svojega jučerašnjeg dana napravio. No, ima naznaka da bi se nešto moglo pokrenuti (ja, naprimjer, prvo do zahoda, a onda i do kuhinje). Morao bih pripaziti na dekubitus. Na rubu kreveta monitor, tipkovnica u krilu, pa bit će najbolje da i kućište umjesto grijača polegnem kraj nogu. A razlog? Zanemariv. Kao i odgovori na gomilu drugih pitanja.

Zašto sam, nomad po vokaciji, dozvolio biti uvučen u koloplet strke za ostvarenjem tuđeg sna o posjedu nekretnine? Zašto? Za hir dokazivanja sposobnosti? Maltretiranje sebe i okoline? Slušanje gomile sranja [... e, a meni nije tako bilo, ja san sve kupila tako što san platila odvjetnika i gotovo ... ili ... ali to ti je malo prostora, pa mi dvoje smo u devedeset kvadrata i stalno se sudaramo ... ili ... nema balkona, pa diš veš sušit, a u kujni nema mjesta ni za dvosjed kad ti gosti dođu....]. Ne znam.

Zašto, kada sjedim sam u Dnevno Boravku, ili bilo gdje druigdje u javnom prostoru, baš meni dođe lik (m/ž) pojadati se i objasniti da nije kriv(a) za nastalu situaciju, samo je neshvaćen(a) i nevoljen(a) i da možda ja znam zašto je tako?

Odoh šetati otvorenih očiju. Nomad. Promatrač.

bolegr @ 17:50 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
( ? dobro - loše - idealno - odurno - sjajno - bijedno - perfektno - nezamislivo ?  ne, samo stvarno. )


                                                    

                                                 

                                                   
                       
        

                                   

eind - fin - kraj - fine - the end - shimekiri - koniec - kpaj - ände

[ stvarno, do kada ovako beskorisno ? ]
                      ° ° ° ° °
                                                                                                                 


bolegr @ 13:54 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, svibanj 6, 2006
12:28 i prva današnja doza nikotina i ugljičnog monoksida. Lijep osjećaj. Poput prvih cigareta u kabinetu jedanaestice na drugom katu u davno srednješkolsko doba (kaže/piše li se srednjoškolsko možda?). Doba bezbrižnosti i perspektive. Kava sa malo mlijeka zaprašena cimetom. Orijentalna ugoda. Probdjevena noć. Soba puna duhova koji izviru iz katodnih cijevi i lijepe se po sivim zidovima.

Malo poviše Britanca, točno prije Nazorove, na mjestu dućana - trgovine cipelama, ulaz je u neobičnu alisoidnu prčvarnicu u kojoj se priprema i servira neka brza hrana, nešto što bi vlasnici sa ponosom htjeli nazvati hamburgerima, pljeskavicama, ćevapčićima. Sve intenzivno zasićeno samo slatkastim ketchupom. Jednolično. Bezlično.

Umjesto tete u zlatnim pedesetima sa naočalama spuštenim do pola nosa i žlicom za obuvanje cipela na pultu na domak ruke, Brko je u bijeloj kuti. Osamdesetak kilograma raspoređenih na metaršezdeset visine, podvrnuti rukavi i sitni koračići stvaraju sliku užurbanosti i velike zauzetosti poslom. Laganim otresanjem karirane krpe tjera sa stola mrvice, ostatke hrane prethodnih „mušterija“.

Niz red stepenica koje od ulaznog praga vode prema unutarnjem prstoru trebalo bi se moći sići u unutrašnjost, no nakon prve, pristup podu je onemogućen loše improviziranim izdignutim podom od neobrađenih ploča iverala. Baš onakvih kakve je djed sedamdesettreće stavljao na pod kuće – za parket nije bilo novaca, a i jednostavnije je puknuti nekoliko ploča nego slagati letvice u riblju kost, još je i za novu ogradu prema susjedu „zakućom“ ostalo, da im opet ne bi prigovarao što kokoši i Lajka (naravno da je pas) pronađu i najmanju rupu u žici ili ispod nje i narušavaju mir Svetom Neredu. A rod su. Ne pričaju već desetljećeipol. Razlog? Nitko ga više niti ne zna. Tá, to je tradicija koju već i cijeli sokak podržava. Bez prosuđivanja krive strane – nebitna stvar.

Izdignuti pod me prisiljava da sjedam za taj svježe očišćeni stol sa koljenima visoko iznad ruba. Na sredini stola, precizno centrirana, na presjeku dijagonala – pepeljara. Svijetloplava aluminijska pepeljara kakve su nas mogle dočekati po gostionicama u zgradama željezničkih stanica zabačenih malih mjesta koja pretendiraju na titule urbanih sredina. Lagana i zgužvana po donjim rubovima kao u svratištu lokalnih luzera, na dnu one stranputice u koju se ulazilo prelazeći Medulićevu iz Dalmatinske. Ispod pepeljare se nazire rub kovanice – Brko će svoj bakšiš vidjeti tek kada odemo. Nagrada za sustavni rad priučenog higijeničara.

Naručio sam dvije kave i čaše obične vode po navici, premda bi bilo zdravije naručiti pivo i to bez čaša – manja je šansa preuzeti ostatke ranijih posjetitelja i konzumenata. Prije no što se Brko približio stolu, prilazi mi Batman (iako to još nije – to će ime dobiti zahvaljujući nekoj glupoj reklami na stojedinici nekoliko godina kasnije) i stavlja kutiju mekog Marlboroa pred mene. Da, to mi je zamjena za Opatiju (Ronhil i MC još ne postoje, to ću pušiti petnaestak godina poslije). Pridržavajući tanjuriće kobasičastim prstićima Brko nam spušta kave na stol. Kavom nazvati crne taloge koje je donio u šalicama uvreda je plemenitom napitku, ali lakše mi je „to“ kavom prozvati jer sam „je“ i popio.

Očekujemo Čiku (pravim imenom Neustrašivi) i drage nam tri djevojčice kako bismo se svi zajedno ukrcali na bus. Penjat ćemo se na Sljeme. Grah će biti dobar, kao i meze koje smo ponijeli za olakšati si putovanje do vrha. Pivo ćemo u slast popiti na pola puta i iskomentirati ušminkane novopečene hodočasnice (postaje in penjati se po Medvednici).

Slika se mijenja. Nismo više u bezimenoj ugostiteljskoj radnji. U potkošulji sam i poslijepodne je nekog radnog dana. Budi me glasan pisak L'agostina express lonca. Aromu nedefiniranog variva osjetim u nozdrvama. Poželim da to bude svijetlo varivo od žutih mahuna, gusto od umućenog vrhnja i oporo od crnog papra, baš onako kako ga radi baka Naka, koja se zove Anka, ali nadimak je ostao iz ranog djetinjstva.


Otvaram oči i shvaćam da od neke mirisne hrane nema ničega osim prodornog zvuka. Kakva moć imaginacije. Iz kupaonice, kroz prostor između vrata i praga (a to i nije neki prag, samo letvica koju sam pričvrstio dvostranim ljepilom za pločice koje se protežu po cijeloj površini poda kupaonice i hodnika) šišti para. Pukla je cijev! Nadžbukna cijev koja bi trebala poslužiti toploj vodi da iz bojlera dođe do pipe naprosto je pukla! I ja sam. Trčim u dvorište i uskačem u mračni šaht kako bih što prije zatvorio dovod vode u stan. Naravno da je u šahtu mračno i da ne vidim kojeg ventila se moram uhvatiti. Nije baš neka panika, ali susjedi sigurno baš sad imaju uključenu perilicu koja prije centrifuge mora povući vodu za zadnje ispiranje...

Rez.
Ona kava u 12:28 već se potpuno ohladila. Cigareta u pepeljari je dogorjela do filtera. Sat mi je digitalan i bezvučan. Mudro šuti dok na diplayu titraju znamenke 13:05. Palim pilu. Na forumu jedna od aktivnih tema smiješi mi se sa desne strane: „Što ste sanjali?“
bolegr @ 23:58 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
- Dobardan
- Dobardan
- Molim vas dajte mi dvaespet deka slanine, ove tu sa strane - tražim dio od lijepog dobro prošaranog komada [zamirisao dim pušnice ujesen. Pucketa vatra u "drugom" dvorištu (prvo je okućnica, a ovo je radni dio imanja). Prsti malo mrznu. Deda Vlado je palio neke stare grane i  slične stvari, a ja se ponad plamena igram sa  starom plastičnom vrećicom. Uživam u nastalom smradu i neobičnim formama topljene plastike. Imam pet godina].

Reže teta u crvenoj kuti i jebe majku onima koji su je sušili i presušili tu kožicu, palac će joj od pritiska iskočiti. Baca na vagu komad:- Jel može dvaesdevet - preko one stvari me pita i očekuje moj potvdan odgovor, jer da što bi ona sa tim komadom ako meni mora drugi rezat i samo bi to mogla radit - željela mi je to pogledom reći.
- Može, hvala i molim vas jednu svinjsku nožicu srednje veličine, ova desna je uredu. I ništa više.

Izvagala, zapakirala i tim istim prstima uredno uzela novčanicu iz moje ruke. Kusur vratila i već se drugoj mušteriji posvetila.

I od tada, kada kupujem slaninu, kobasice, tvrde sireve, ja naručujem u (centi)metrima, pa se nekako lakše sporazumijevamo . Ja i ljudi sa krive strane pulta.

Grah obožavam jesti. I kuhati. Po slobodnoj procjeni do danas sam ih skuhao nekih dvjestotinjak i nikada nisam uspio jednak napraviti (osim izgledom).


Grah (lat. Phaesoli legument)
a la JustForFun
U Getrou kupi lonac od 7 litara. Rostfrei. I to tako da odbaciš bolji jer košta 180 kuna i kupiš onaj jeftiniji, od 140 kuna, ali ti za njega na blagajni i poklopac naplate četrdesetpet kuna, pa se ti jebi sa biranjem, jer je lijepo (to sam poslije išao gledati) na onom loncu pisalo lonac sa pokl. a na ovom samo lonac.
Pribavi sljedeće namirnice:
- 440 g graha (isključivo jedna vrsta, jer različitim vrstama je potrebno različito vrijeme kuhanja, pa bi se dogodilo da je jedna vrsta raskuhana, a druga prijesna, količina je ustvari pola kile, ali kad ga prebereš i pobacaš smeće iz njega, ostane ti otprilike toliko)
- 3cm table suhe slanine (najbolje Adidas),
jednu manju suhu svinjsku nožicu (opcija: 12-15 suhih rebaraca)
- 4 režnja češnjaka
- luk promjera cca 7cm
- dvije omanje mrkve
- osrednju plošku celerova korijena
- jedan korjenčić peršina
- stručak peršinova lista
- lovor (jedan do dva lista)
- dvije rajčice veličine luka
- jedan krumpir veličine luka
- tri peperončina
- crvenu mljevenu papriku
- 3cl maslinovog ulja
- sol

priprema:
Grah (nije ga nužno namočiti – kuhanje ne mora biti dan ranije isplanirano) prokuhaj u malo vode i ocijedi. Dolij 5 litara vode, te u lonac dodaji sitno sjeckane povrćke (luk na sitno, ostale korjenike na kockice dim. a=4mm, a krumpir na kockice dim. a=8mm). Sa noge gđe. Svinje odstrani kožu sa najvećim dijelom masnog tkiva, te je ubaci u lonac. Slaninu isjeckaj na kockice i proprži tako da pusti masnoću, ocijedi je te također dodati u lonac. Ubaci zdrobljene peperončine.Na malo maslinova ulja ubaci pola količine sitno isjeckanog češnjaka, te na blagoj vratri pusti par minuta da počne plesati po dnu posude i tada ubaci isjeckanu rajčicu. Na laganoj vatri sve to dinstaj petnaestak minuta i ostavi sa strane da čeka pravo vrijeme.
U blago zagrijanu masnoću nastalu prženjem dodaj ostatak nasjeckanog češnjaka, te nakon par minuta prženja skini sa vatre, dodaj žličicu crvene mljevene paprike i dobro izmiješaj.

Nakon šezdesetak minuta kuhanja u poklopljenu loncu (slobodno je dolijevaj vodu ako nivo padne, a hoće) provjeri slanost i dosoli po želji i u lonac dodaj ranije pripremljenu rajčicu i lovorov list. Kuhaj još petnaestak minuta, te dodaj zapršku (onaj proprženi češnjak sa mljevenom paprikom) uz konstantno miješanje. Na vatri ostavi još petnaestak minuta, te pospi sitno iskosanim peršinovim listom.Obično ga na stol stavljam pored kalničkog kruha i svježeg kupusa (izrezanog na tanke rezance, posoljeno i popaprenog, malo pouljenog i zalivenog jabučnim octom).Vidim da ranije nisam pomenuo, a ne da mi se sada uljepšavati cijelu priču: svo povrće, naravno treba oprati i odstraniti nejestive dijelove.
U međuvremenu proradilo čudovište www.index.hr/gastro/kuharica, ali ja ću svoju djecu ovdje ipak instalirati.

Update:
Danas je utorak 2006-08-08. i Index-kuharica radi, ali mojih recepata - nema. Netko obrisao. Pas mater studiorum. Na Indexu očito samo struja radi.
bolegr @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 5, 2006
Prvorođeni, dječak punačak i mesnat, imenom Grah, nije uspio preživjeti jedan jedini dan u državi Kuharica, kontinent Gastro, na planetu Index.hr. Nakon dvadesetak sati aktivnog života na pomenutoj stranici, bio je posjećen. U viziti su mu je bilo nekoliko desetaka ljudi (sedamdesetinešto hitova, od čega je bilo mojih desetak, onako, da vidim kako izgleda i popravim greške u pisanju). Samo su ga gledali. Ništa nisu komentirali. Ili, ništa nisu komentirali glasno.

Atmosfera na ovom planetu je je očito jako zatrovana. Nije to čudno. Psihopati, foliranti, umišljeni ignoranti, anarhisti i fašisti, desničari, voajeri,... Ovo me nabrajanje podsjetilo na Ljubav na prvi krevet od Buldožerja kako bi za sebe sami rekli Marko Brecelj, Boris Bele, Andrej Veble, Uroš Lovšin, Štefan Jež i Borut Činč davne 1975. Dobro, ima tu i tamo pokoja normalna persona, neopterećena glupostima, ali i to je već nešto. Ece Homo!

Ali to nije sve, tu nije kraj mukama i zločinima počinjenim nad nemoćnim: dvije nerođene blizanke (stajalo "neaktivan" pored imena) već su i imena dobile (Gusta juha od rajčice i Piletina sa bukovačama u vinu i cimetu). No, ujutro, nakon buđenja htjedoh vidjeti ima li kakvih promjena, bio sam neugodno iznenađen. Strešen. Pogođen. ŠOKIRAN! I mali Grah i ova nerođena djeca su nestala! Sestre su sastrugana sa posteljice, a Grahov krevetić tek je lagano usporavao prigušeno titranje sa tendencijom umirenja. Do posljednjeg slova i točke zbrisani su sa lica Index.hr-a. Pored moga imena samo prazni krevetići. ...

Sreća da sam za slučaj nužde u kuhatoriju ostavio uzorke deoksiribonukleinske kiseline (ovo ne pišem u kratici kako bi tekst izgledao što duži, a što ne znači i bolji, kvalitetniji) u ampulama ektenzije rtf. Idem ih doraditi i omogućiti im ponovno rođenje, ali ovaj put na bolegru, i djecu ću čuvati sâm. Odoh biti koristan.

bolegr @ 14:42 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 1, 2006
- Ja bi pila, al neću alkohol. Vozim.
- Gospođo - u tamnoplavim borosanama, bordo suknji i prslučiću ispod kojeg je u bijeloj košulji kipjela iskonska snaga žene radnice, žene ratnice i žene majke, spremno odgovara jedra goranka duge tamne kose sputane nekom gumicom koju je to jutro od kćeri uzela, jer joj je ova sve njene šnale i raife pomiješala sa svojim igračkama i ostalim drangulijama [Bože, nikada to uz ovaj poso neću stić pospremit, ta mala će me svu pretvorit u strašilo] - preporučujem vam bezalkoholnu pivu.
- A kakvo vam je to bezlakoholno pivo?
- Paaaa, znate, oni koji je piju kažu da je najsličnija alkoholnoj pivi.

Mišići koji mi pokrivaju trbušnu šuljinu počeše se kočiti. [A nego? Pa, okusom je slična pepermintu i "Bazooka Joe" žvakaćim gumama. Ovo je neponovljivo! Osim drugog roda, ovdje se radi o potpuno drugom , konkretnom shvaćanju upita.]
- Onda mi dajte jedno malo.
- I još nam dajte jedno malo alkoholno, jedno veće alkoholno i jedan mali makijato - naglašavam svako naručeno piće poput djeteta koje je shvatilo značenje jednine.

Borosane odskakutaše prema šanku, a naš mali separe se posvećuje procjenom potrebne količine hrane kako bi zadovoljili primarne nagone. Naravno da prvomajski (ili prvosvibanjski, meni je svejedno) grah ovdje nije u konkurenciji. Omiljeni film posjetitelja ovog svratišta nedvojbeno je Silence of the lambs. Iako sam siguran da jedan veći dio populacije nije niti čuo za Sir Anthonyja Hopkinsa, to ih ne spriječava da uživaju u specijalitetu naširoko poznatom u ovom dijelu našeg državnog entiteta.

Na prilazima ovom svetištu hrane, s obje strane vijugave ceste velike ploče sa narisanim pripadnicima sitnozube papkarske vrste u Hrvata opruženi po drvenu kolcu, sve rjeđe ispunjavaju svoju informatorsku funkciju. Dolazak ovamo samo je namjenskog karaktera i time razbija mogućnost susreta sa svim mogućim profilima putnika namjernika. Sve stolove okupirali su znalci i znanci malorajski.

Posložene jestvine iniciraju osjećaj ugode konačnoga u dubini duše. Vruću i mirisnu janjetinu (iako baš nisam poklonik iste, jer meni su jednako drage i ptice) prate poveća zdjela salate, nepotrebni kroketi (jasno, lakše oni ili pomfrit nego li pečeni krumpir u rerni, onako zavodnički umašćen i sočan), svjež bijeli kruh i mladi luk koji je bio mlad negdje tamo oko Uskrsa (pa se ti hrani pravilno i zdravo i po uputama Hrvatskog društva za aterosklerozu). Krećemo u obradu aranžmana i svaka konverzacija prestaje. Čuje se tek pokoja riječ pristigla sa susjednih stolova, zveket vilice i žlice (kao, mi nećemo rukama trpati to meso u svoje tanjure, mi smo fini, ma vraga smo fini, nešto kasnije, ali to ću odmah napisati, ruke su nam svima u janjetini do zglobova, masne i ljepljive; slasne), te udar koščica po porculanskim tanjurima. Kako vrijeme odmiče shvaćam da pivo, alkoholno (vulgaris domesticus) ima stvarno dobar okus kada ga čovjek uz hranu pije, a ne onako iz zabave za ovlaživanje grla u diskusijama nastalim na plodnom tlu zgubidanstva.

- Da odemo malo prošetati?
- sopran postavi pitanje nakon što smo dovršili sa svime što nam se našlo na stolu. - Malo da se protegnemo i razdrmamo?
- Samo vi idite, ja ću malo posjediti i odmoriti od ovih napora - pokušavam se izvući. Nije mi do šetnje punog želuca i užasnom potrebom za pišanjem.

Pod prostora za konzumaciju hrane pokriven je velikim keramičkim pločicama [da se vidi da "nisu to neke jeftilen samo tako postavljene da budu na podu, sa ženom biro"!] koje omogućuju jednostavno održavanje potrebnog nivoa čistoće nepotrebno hlade prostor. Vizulano, lijepo bi tamni patos ovdje ležao, škripuckao pod otežalim tjelesima zadovoljnih gostiju. Lijepo bi bilo primijetiti kako je Mara to jutro prije otvaranja restorana šrafcigerom vadila rabljene čačkalice između dvije daske, upale slučajno, bez zle namjere. I subotom, rano ujutro kako je žicala pod kako bi poskidala dječje nestašluke materijalizirane u žvakaće gume čvrsto sljubljene sa podom. Zidovi su ukrašeni jednostavnim industrijskim drvenim uresima u stilu geografskog položaja. Šank se sjeća Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj 1974. Konobarice ne.

Znam da sam propustio uzvišen doživljaj šetnje i stapanja sa ovom vukojebinom koja, otkako je autoputa, na škrge diše i jedva kraj s krajem veže. Znam da sam izbjegao dodatnu konverzaciju u vrijeme dok mi mozak otupljen služi jedino kao upijač zvukova.  [Da, baš smo se prošetali do groblja ponad crkve i primijetiti kako ovdje sigurno život pruža jednu novu dimenziju. Mir. Možda se i kakav prostor za kuću može naći i kupiti. Pa nije to tako daleko od Zagreba....]. Račun. Plaćamo. Oko sto i nešto po grlu. Nije strašno.

Povratak u metropolu blago je omamljujući. Otežali želudac još uvijek mi zahtijeva više krvi od sive tvari iza očnih dulji. Prošao je najveći dio i ovog prazničnog dana. Past će i jedna kava u gradu, a onda u krpe. Živio mi neradnički praznik rada.

bolegr @ 23:57 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.