crta

Blog - svibanj 2007
četvrtak, svibanj 31, 2007

NIje nikakav grupnjak. Prije bi bio Nesscafe Classic za proslavu dva dana u jednom. Svjetski je Dan nepušenja (proglasila ga WHO, a nema veze sa rock'n'roll bandom isto posloženih jednakih slova, i neću sada o tom licemjernom stavu zabrane pušenja i nebranjenja proizvodnje onoga što se puši), a istovremeno je Dan grada Zagreba (nije ga proglasila WHO).

I meni se čini da je baš lijep dan za slavlje i za malo "visit u gradu" kako bi neke rekle (još da mi je odgonetnut ton te rečenice, gdje bi mi kraj bio).

bolegr @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

Dan kao stvoren za ljenčarenje u najugodnijem društvu. Gladni, kaže, nismo, pa ne moramo odmah. Jesti. A prije toga je bilo ping-ponga: Kina – Meksiko – Kina – Meksiko... Krećemo se po trgu poput zvrka. Putanje su pravilne i predvidljive do određenog momenta – dodira ruba poligona. Penjanje stubama prema gornjem gradu mali je surogat za putovanja duža, icrpljivija, ali jednako ugodna. naranvo da nismo jako gladni, ali bilo bi dobro, kaže, da smjesta krenemo do odredišta jer sad bi jela odmah i sve. I šta bi nego krenuli. Nije da žurimo, ali ne vučemo se i kamene ploče Trga elastičnim srazom nas tjeraju na daljnje kretanje čiji je konačni cilj mjesto provjerenog organoleptičkog užitka  (ova kretnja primijećena od strane blogerice znakovita nicka).

Mjesta u restoranu je dovoljno. Iako je pola stolova popunjeno, a polovica druga zakićena tegetplavom etiketom sa jasno napisanim slovima koja znače da je stol unaprijed osiguran kao mjesto na kojem će netko drugi uživati u hrani, za dvoje se slobodnog mjesta uvijek nađe. Osoblje je izgleda omamljeno. Ne možemo definirati jesu li u pitanju kalorije stečen unošenjem tekućih ili manje tekućih tvari u organizam ili pak onim tetranečim što se miješa sa onim što sam prestao konzumirati.

Radi lijenosti izabiremo jednaku kombinaciju jela kao i prošli put. Ne mogu gledati okolo jer mi je vrat pomalo ukočen, a nisam prvi birao stolicu pa sam osuđen na najljepši pogled u Svemiru i van granica istoga (a kao tamo ima nečega pa sam morao i to naglašavati, a tamo ni svjetlost, ni vrijeme još nisu doputovali). Uokolo neobični gosti. U najmanju ruku jednako neobični kao i osoblje. Iza mojih leđa čujem, a nad njenim grudima i vidim (ima ogrlicu sa ogledalima) sliku četiri mlađahne dame kako raspravljaju. Petu u raspravi prepoznat ću poslije.

Anakrono, kako već u virtualnom svijetu može biti, sada možete prijeći na donji tekst. Ili dokoličarenja. Meni svejedno, sve dok me čitate (ili kad imate što novo ili radi utvrđivanja gradiva).



bolegr @ 09:16 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 30, 2007

Nakon ping-ponga ovakve onometopeje: Meksiko - Kina - Meksiko - Kina ... odlučile su se, iako bi svatko od nas pomislio da će to biti Kina, za Meksiko. Nisu one navijačka skupina, sportski oblik groupieja, one nisu ni četiri jahačice Apokalipse (bez Apokalipse ne znam), one su četiri mlade dame dostigle bjelosvjetsku punoljetnost i dostigle drugu godinu fakulteta sa svim položenim ispitima i odslušanim seminarima i svoje poznanstvo žele zapečatiti dobrim i neopterećujućim izlascima. Ovaj put čast njihove nazočnosti mogli su imati gosti i osoblje u Jurišićevoj ulici (ne pitajte me kako znam, a znam, i ne pitajte me što sam ja tamo radio, s kim sam bio, kakav pogled imao, ...). Zaposjevši oveći stol koji su rezervirale telefonom jer da bi bile sigurne da će moći sjesti i jesti bez zadrške. U bilo čemu.

Vesele se naše dame iću i piću. Bilo je tu raznih ljutkastih umaka poslije kojih juhe izgledaju ljuće jer umaci nisu prežestoki. bilo je i drugih jestvina meksičkih, meksikanskih, no detalje neću otkrivait jer nisam popamtio kako se pišu a googlati mi se ne da, niti imam vremena. No kako vrijeme protiče i kako iz litrenog bokala ističe, peta se sugovornica sve više kuraži i progovara sa svim svojim ustima. Onima koja su je konzumirala. Gospodična Sangria se svako malo javlja za riječ, ne da se javlja, ona riječ otimlje. I kažu mi neki da je loše bila spravljena ta sangria jer da je imala malo više vina u odnosu na druge detalje i sastojke (nisam coctail majstor pa opet vješto, ili manje vješto izbjegavam navoditi ugradbene elemente u dotično piće koje mi se sviđa, ako me baš pitate).



Prisjećaju se one prve četiri svojih srednjoškolskih dana, prisjećaju se nastave, mladenačkih ljubavi, sitnih nepodopština koje su pakirale kolegicama i prijateljicama čak.

Prva je naslonila glavu kako bi je i Tesla danas naslonio da može. druga kruži zelenom cjevčicom - slamčicom po rubu čaše i to kruženje je sve manje po rubu, a sve više po nekoj zamišljenoj krivulji neformalna oblika. Treća kao sluša četvrtu i jedva gleda od utjecaja pete, a četvrta uz pomoć pete u svojem ekspozeu o sličnim riječima vjerojatno se prisjećajući Irana i Iraka podsvjesno (a drugačije, bojim se i ne ide sada) postavlja retoričko pitanje jer ga niti sebi niti ikome drugom ne može postaviti: kako se ono točno kaže, sintaksa ili sintagma?

bolegr @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare

Dakle, sređenih osjetila, otisaka, mogu samo reći da današnji dan plače jer je jučerašnji završio. Nisam mogao niti pomisliti da bih rado bio protagonistom Groundhog daya prevedenog u nas sa smislom i razlogom kao Beskrajan dan.



Pitanje dana: kaže li se sintaksa ili sintagma?

tu bi kontinjued :)

bolegr @ 06:49 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 29, 2007







bolegr @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 28, 2007
Ponedjeljak mi nikada nije bivao danom za započinjanje ičega dobrog. Zato povremeno izgleda kao da sam pojeo sto gramofonskih ploča (za mlađe i neupućenije: ono što izgleda kao zagorena palačinka i svira sa krckanjima i šumovima kada se stavi na ono što izgleda kao štednjak jednoringlaš) ili da tipkam brže od svjetske daktiloprvakinje.



Misao koja me prati neko vrijeme ko pas na lajni koju nemam, kao što ni psa nemam je da čovjeka koji se pretvara da spava nikada nećeš moći probuditi.

Pa nek ja sad vidim koliko je sati.

bolegr @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 27, 2007

Paco je Bask iz Bilbaoa. Omanji crnomanjasti Bask koji je osam godina radio u veleposlanstvu države u kojoj je rođen. Prije pedesetak godina. Rođen, ne radio. On, imenom Francisco, i Blass, bili su naši privatni ŠŠ. Španjolski špijuni.
- Šta vi radite u veleposlanstvu kada imate toliko vremena za ispijanje piva ovdje u Boravku?
- Vi ar teknikal suport in aur embasi. - lome se jezici, ali se sporazumijevamo
- A, znači špijuni? Spajs?
- No spajs, not lajk hot end spajs!
- Ma biće vama obojici spajs kad vas neko natambura! Ne zajebajite. - objašnjavao im je Simplicio njihovu trenutnu poziciju.

Konverzacija je uvijek bila dobrohotna bez obzira što je netko sa strane mogao pomisliti da ovdje vlada iberofobija. Čak i kada su dobili "estraheros, a kasa" na odlasku iz birtije, nije bilo ljutnje niti sumnje u dobru šalu, pa tko ne shvati - neće. S druge strane, kao inkvizicija nastupali su njih dvojica jedino kada je trebalo piti pivo. Prvo su trošili Guiness, a onda su otkrili Zlatorog (iz doba dok ga nije punila Splitska pivovara).
Danas je Blass negdje na relaciji Slovenija - Kuba, obitelj - posao, a Paco sjedi pored mene.


- Kako ste. Od nos no, kako si? - reže po slogovima hrvatske riječi mali opaki baskijski igrač ispravljajući svaki put obraćanje meni iz vi sa poštovanjem u ti sa osjećajem da smo ipak bliski nakon toliko godina poznanstva.
- Ja sam dobro. Ne baš jako i ne baš ovaj vikend da sam dobro, ali možda bude i bolje. - iako kompliciram sa odgovorom, ne bojim se da me neće razumjeti. Uči Paco hrvatski od kada je došao u Zagreb i uči ga intenzivno. Na svakom koraku i u svakoj prilici.
- Ni smo se dugo vidje li. - ovo mi sve više liči na dobar ritam tipfelera no njegov govor ima upravo takav ritam.
- Pa skoro dvije godine, nema te nigdje, vidio sam te na televiziji u reportaži o kuhanju u Španjolskoj kad je bilo svjetsko nogometno. A otada ni traga ni glasa. (a sad se uhvatih u laži, jednom smo se, vidno opijeni, sreli na Britancu, nedjelja je bila pa smo slavili Dragecov i rođendan i dobar dnevni utržak na starinama, ali to se kao ne računa, jer ja to sigurno neću računati, a i kako bih kad sam od svih matematičkih operacija tada radio na oduzimanju, sebe samoga).
- Da, ni traga, ni glasa. Ni Blassa - popio pola viagre Paco, vidim.
- Kako obitelj? - pristojno pitam jer sam upoznao suprugu i kćer. Bržeg jezika nisam vidio u životu. Od jezika njegove žene (ili žene u njega, rekli bi neki).
- A kćerka mi je do bro. Ima već dvaesdvi je go dine. - opa, ja zaborvio da djeca rastu (e, da, "Sve je stalo samo djeca rastu" davni je naslov jedne glazbene uspješnice za mlađi uzrast) - a su pru ga mi nije vi še supru ga.


Ja baš znam pogodit' pitanjem. Sa druge strane, kako da ja znam da je brak puknuo? Pa veze su tu da pucaju. Ja to pucanje čak i u određenim trenucima podržavam. Čak bi na nekima i osobno poradio, no to je druga tema, a ja se vraćam u baskohrvatsku priču. Da skrenem sa teme, a prisjećajući se da mu je mandat u veleposlanstvu sigurno istekao jer je osam godina prošlo, pitam ga da šta radi još u Zagrebu.


- Radim. Imam svoja fir ma. Svo ju. Fir mu. Moram se ispra viti. Sam sve radim. Svoj šef. Svoj gazda. - ponosno je busa u prsa i smješka Paco i usput vadi cigaretu iz kutije.
- Pa lijepo, jel ti dobar gazda?
- Ma jest da malo plaća, ali je do bar čov jek! - shvaća sve Paco, dobro je savladao jezik, a duha mu i tako ne nedostaje.
- Znači sad si na relaciji Španjolska - Hrvatska?
- Ne, ja sam stalno ov dje U Rvat ska. Samo moja kćer ka je tamo. Fir ma se bavi izvozom ribe i nekret ninama i još neke stva ri. Imam u Vijetnam partner ja i radimo još ne ke stvar ri. A znaš, Rvat ska je lijepa zemlja i ja osta jem ovdje sko ro pa zau vijek.
- Lijepo. Ti me danas oraspoložuješ svim tim tvojim informacijama. - i stvarno je tako, jer šetam gradom nakon lošeg sna cijelo prijepodne. Besciljno. Vuem noge kao da su tuđe. Nema ni u glavi nekih neuronskih pomaka.Tu i tamo kakva kava. Neke bolje da i zaboravim jer nit' ne vrijede.
- E, a ni je to ništa. Znaš ja se že nim! - nastavlja šamarati Paco vijestima koje mi uspijevaju navući osmijeh na lice.
- Ma da?! Kada? Gdje? - ja udrio pitanjima k'o dijete koje bi na ringišpil po svaku cijenu i to ne jednu vožnju.
- U lipanj. Za našu se že nim.
- Španjolka, oprosti, htio sam reć Baskijka? A gdje je ona?
- Ma naša Rvatica, Aka, ne moj zaje bavat me ne.
- Pa nisam mislio da se baš tako hrvatski osjećaš. - uspijevam se obraniti iako smo ne jednom razgovarali o Baskiji i sličnostima, podudarnostima današnjim, povijesnim, političkim i drugim.
- Nego, to je moja učiteljica rvat skog. Profeso rica španjol skog je i zato ja slabo govorim rvat ski, Prava je moja Rvatica. iz Zagreba. Otac je iz Posavina, a majka iz Erce govina.
- Pa Paco, ode ti u Bosance i Hercegovce!
- Opet zaje bavaš. Ali, nije to i neka neis tina. Jer, znaš li ti što je me ne ona prvo naučila? Znam. Ne znaš. Naučila me gdje je Bil bao. To ti je malo selo između Posuš je i Širo ki brijeg!




bolegr @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, svibanj 26, 2007

- Halo?! Gospodin Aka? Vi ste?
- a tko bi bio, mene tražila, mene zvala, mene dobila (kako bi ove riječi u kontekstu drugom ljepše izgledale, je li da da)?
- Daaa, ja sam. Što, već je gotovo? – pitam misleći da mi je kredit odobren u trodnevnom rekordnom roku.

- Nije, gospodin Aka, ali imam pitanje. Jeste li vi korisnik još kojeg tekućeg računa osim ovoga kod nas?

Nisam neki veliki meštar kada je moj novac u pitanju (jako sam racionalan kada su u pitanju zajednička ili tuđa dobra, kao naprimjer tvrtki u kojima sam radio). Trošim koliko imam, češće i više, uglavnom nedefinirano, stihijski. Da bih si uskratio mogućnost zaglavljivanja (već prošao tu školu i to ne jednom) sâm sam sebi uskratio i kreditne kartice, a kamoli da bih imao dva tekuća računa. Pa šta bih na njih stavio? A i kredit koji sam tražio trebao bi popuniti rupe kojih se nakupilo preko pedesettisuća. Da mi je samo znati gdje su. Ma, dobro, za neke znam da su ugrađene u nekretninu, ali to je tek dio. Ne trebaju mi jamci, nema depozita, nema osiguranja, nevelika kamata, pa bolje onda da sam dužan na jednom mejstu koje mogu kontrolirati i pratiti

- Nemam. Ovaj u vašoj banci jedini je.
- Vama je poznato što znači HROK? – pita me gospođa u čijem sam redu drugi puta čekao petnaest svojih radnih minuta kako bi sa klijenticom koja je bila na redu prije mene prorešetala tko je sve bio na petnaestgodišnjici mature i kako je ona Ana kantu sakrila velikim hlačama umjesto suknjom i kako su im djeca već velika, ... ma mali je falilo da i donesem kavu iz nedalekog kafića kad već toliko mogu peglati uprazno i na štetu tuđu.
- Da poznato, znam točno što znači! – skoro pa ponosno kličem.
- E pa vidite, ima nešo otvoreno, neih 767 kuna na nekom tekućem računu pa me ...
- Kako mislite, ima otvoreno?! I kako na nekom?!
- Ma ne ljutite se gospodine Aka, mi bismo da se i ta obveza riješi iz kredita jer ...
- Ma koja obveza kad imam jedan jedini tekući račun i to u vašoj banci?!
- Ja ovdje imam da ste, i to poodavno, a vidi se to po šifri ...
- Pedesetjedan!
- ... da , pedesetjedan, da je taj dug stari. A otkud znate kako je šifrirano?
- Slučajno sam pogodio. Recite gospođo.
- Pa bilo bi doro da pogledate banke u kojima ste nekada imalo tekuće račune, možda je nešto ostalo, neki ček, nešto, znate.
- Ali gospođo, račune sam imao u nekoliko banaka i to mi neće telefonskim putem nitko htjeti reći. Vi me po ovoj kiši tjerate da šetam?
- Neee, gospodine, samo nam to treba jer to treba zatvoriti.
- A vi ne vidite u kojoj je to banci?
- Ne jer niste na crnoj listi. Ovo je samo zabilješka. valjda jer nije veliki iznos.


Dobro da je nitko ne čuje, a što znam jer znam kako joj je stol radni postavljen u uredu u kojem je i tako sama jer druge kolegice nikada nema. Jer da je netko od nadređenih čuje da 767 kuna nije veliki iznos, nos bi joj natrljao. U banci nema malog iznosa. Postulat. Ende.

- Pa onda bi vi da ja šetam do još tri banke?
- Gledajte, morali biste jer ja drugog načina ne vidim.
- A ne vidi ni HROK? Baš neobično. A je li mogu ja tražiti od HROK-a uvid u svoje podatke?
- Ne možete jer niste banka, Samo banke mogu pristupiti tim podacima, znate to je tajnost.
- Dobro, javim Vam se. Doviđorno. – očito mi je ovaj pozdrav izletio usljed akutne neuroze.


Prekidam vezu jer je i cijeli razgovor bez veze, ako ćemo iskreno. Gdje je tu logika, pitao bih se prije nekih pola godine. Danas više ne. Sustav poslovanja tako je kristalan da me čudi kako svaki puta znaju jesam li uopće njihov klijent, a kamoli mogu li podići novac na bankomatu. Provjeravajući svoje podatke naletim na nekoliko klijenata sa mojim imenom i prezimenom, a da nisu identičnog junifajd_kija i svi na adresama koje označavaju mjesta gdje sam nekada obitavao. Zovem Andriju da mi provjeri u banci A je li što ostalo.

- Naravno da nema ništa, evo ti iznos od 12 kuna vratili kad si zatvarao račun sedamnaestoga srpnja iljadudevetstodevedesetneke. Imaš jedino neregularno podmirenje obveza po stambenom kreditu i to iz tvoje sadašnje banke, II. banke.

Iscrpno mi referira Andrija i ja idem dalje, čačkam po mobitelu, tražim pravi broj, usput se okrećem Ani, ljubaznim tonom molim:

- Ana, molim te ulogiraj se na HROK i provjeri što sve imaju za jednog klijenta. Ovog kojeg slušaš.
- Nea niš, osim onog tvog kredita.
- Tenks Ane. – Ane je dubrovkinja koja se privikla na rad u metropoli i na život bez mora. Nikada je se ne može čuti da kuka i zapomaže jer da bez mora ne može. Pa koji će joj more kad ovdje ima Medvednicu?!


Prošlo je već neko vrijeme i ja ponovo zovem svoju referenticu.

- Dardan, ja sam – već smo si toliko dobri da si i glasove prepoznajemo.
- Dan, znam – stvarno, i ona mene prepoznaje. Mei je lakše bilo prepoznati je, ipak sam ja znao s kim razgovaram, pa zvao sam je.
- Ja sam sve obišao i mogu Vam samo reći da nikakve potvrde nisam tražio jer svaka košta pedeset kuna, a meni ne pada na pamet sada skupljati potvrde od ovih banaka, a kad tu ničega ne bue, onda ćete me tjerati da obilazim i ostale, a to košta. – lažem, ali malo. Vjerojatno sam radi povišenog tlaka i glasa spuštenog tonaliteta izgledao iskreno i uvjerljivo.
- Da, da. Nećemo trebati potvrde. Samo nekako ćemo to morati sanirati... – i dalje neće priznati da je interni bančin pemac i da se tu izvana ništa ne može učiniti i da - ... znate ni taj HROK nije savršen i neki su vas prijavili a nisu ...
- Dobro, dobro gospođo, nea problema, samo vi meni riješite ovo pa ćemo sve drugo lako ili nećemo, a sve prema prijavi koje niti nema kako rekoste. – završavam dijalog koji je bio nepotreban kao i cijeli ovaj tekst.


A mogao sam napisati i da sam obišao pješke sve tri one banke u kojima sam imao račun i da sam usput pokisnuo nekoliko puta, obavljao to po najvećoj svibanjskoj vrućini, ili da sam osobno pregledao sve podatke, ali ovo mi se učinilo najnevjerodostojnijim putem i nije uopće važno koliko sam novaca trebao dobiti putem traženog kredita, i jesam li uopće taj kredit tražio i imam li stvarno toliko duga prema ikome, ali nisam. Napisao sam ovo upravo ovako jer sam siguran da će biti još žrtava ovog našeg administrativnog Brazila u kojem će mnogi biti tretirani kao pogreške nastale usljed jedne mrtve muhe (što želim i ovoj koja mi se večeras mota po stanu i zuji gore od alarma na pokvarenim vratima).




bolegr @ 07:51 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, svibanj 25, 2007

Napišem. Pročitam. Obrišem. Napišem. Pročitam. Obrišem. I tako nekoliko puta. Tabula rasa. Tabula prazna, rekao bi jedan davnašnji prijatelj moj. Pokušavam skupiti koncentracije ma barem koliko sirup od bazge može šećera imati, no ne ide to po želji. Ide, ali ne za ovdje i ne za sada, ne mogu baš toliko lagati, vidi mi se na čelu, je li? Da i ovo obrišem? Ma, neću.



Samo ti petak čestitam, iako je nekadašnji Dan mladosti, a rado bih da mogu i subotu i nedjelju. ?

bolegr @ 08:23 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 23, 2007

Srijedina. Usred tjedna. Srijeda. Čija? Visinska ciklona. Nestabilnost poslijepodnevna povećana. Jučerašnja nestabilnost mjeri se javnim prostorom i frekvencijom bliskih susreta dvonožnih slučajnika. A što slučajnost jest? Toliko različitosti i toliko podudarnosti na istom mjestu ne može ne rezultirati vulkanskom erupcijom. T(r)ajnožarnost jamči i dugotrajnu toplinu.

Racionalizacija troškova potrebna je i ne nužno negativno konotirana. Izvesti tako da sredstva koja nisu neograničena prihvate zadržavanje u vlasničkoj lisnici nije lako, ali ne i neizvedivo. Bit će da je rješenja u zatvorenom prostoru intimnije prirode. Sjeveroistok. Jugoistok. Svejedno. Na meniju - meso. Prilozi kao sa obale sa tisuću otoka. Blagi, zanosni.

Prognoza za vikend. Horvatove stube nudit će blagi dodir subotnjeg vjetra pothlađenog gustim zelenilom. Suncem okupana gondola penjat će se standardnom brzinom i bez zastoja. Pogled prema vrhu jamčit će odmaranje sunčanih naočala od direktnog napadaja ultraljubičastih zraka. Nedjelja može donijeti nagle pljuskove i grmljavinu ljetnih karakteristika i pogodna za interno istraživanje. U planinskim krajevima brdovito.



Nerazumljivo? Da. Ne treba zaboraviti da je ovo privatni dnevnik koji tek povremeno biva otvoren i ostavljen na uvid i nekom drugom oku.


bolegr @ 07:06 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 22, 2007

Stodevedesetdva. Što je neobično u ovome broju? Nema ništa zajedničkoga niti sa korijenom iz dva, korijenom iz tri, pa ni sa Ludolfovim brojem (to je onaj pi). Nije prim broj. Nije ni jedan iz Fibonaccijevog niza. Pa ima li neke veze sa svim navedenim brojevima, on, ovako okrugao, punašan i sočan poput kolovošlke lubenice ohlađene u mrzlini bunarske vode na dubini dvadesetšest metara (to je upravo dubina onoga jedinog viđenog gornnjogradskog bunara kojeg je Viking restaurirao). Nema, rekli bismo. I nema. Osim beskonačnosti u pronalaženju kraja racionalnog.

Htio sam napisati konstrukivan članak o tome kako je hrvatski Sabor uspio za pomenuti iznos, ali ne u tisućama kilometara, kiloHerzima ili konjskim snagama, već u kunama dobiti novu web stranicu. Informacija nije provjeriva jer je nestala vijest koju sam pročitao nakon što sam došao sa rekreiranja svedenog na  proganjanje 400gramske kožne okruglice punjene zrakom u dvorani bez rubova igrališta.


Zagooglam i jedino što se vrti jesu prijeđeni kilomeri, konjske snage i cijene automobila. Ništa neobično, nigdje ni traga o potrošenom novcu.

Možda sam ja baš izvukao rog iz vreće sa svijećama, no sinoć u 23:36 (ponedjeljak, 21. svibnja ove godine) aktualnosti sabornika (dužnosnika i predsjednika im bile su identične vijestima iz Europske unije.



Ili, da prevedem na jezik brojeva: izrada nove internetske stranice hrvatskog parlamenta, Sabora,
www.sabor.hr koštala je upravo 192 kilokune. E pa za te novce ima da nema errora ili ako ih ima, nek barem piše pogriješka, jer su i tako mnoge pogriješke već tamo.

bolegr @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

Ispražnjen. Poput balona loše svezanog. energetski spušten na razinu bez potencijala. Tek bol u nozi, ramenu i ruci na obje strane torza. Prometna nezgoda? Parni valjak? Šesnaest tona? Koncertni klavir? Ne. Samo jedno obično malonogometanje. Počelo je prijateljski. Tjednima, a nakon moje bezrazložne dvogodišnje stanke, ponedjeljak navečer rezerviran mi je za čisto sportskorekreativne aktivnosti. Izdvajam ponedjeljka dva. Prvi je kada sam mislio da je koncert Zorana Predina u Lisinskom (tjeda prije koncerta, a sve iz razloga jer nisam taj dan mogao dočekati, što radi koncerta, što radi užitka bivanja sa najugodnijim društvom sa ove, oduhovljene materijalne strane svemira), a drugi kada je koncerat (i studenat i jogurat) i bio. Svakoga ponedjeljka malo sam više snage osjećao u tijelu. Naporno je bez stanke skakati po tom parketu u dvorani bez dovoljno svježeg zraka, u smradu znoja koji se taloži vjerojatno godinama po zidovima, mrežama, stropu, garniranim sa aromom sredstva za čišćenje i održavanje parketa koja se nije promijenila posljednjih tridesetak godina (koliko ja pamtim).

Mladi su školarci - studenti predvođeni snažnom potporom nekog ministarstva iz tjedna u tjedan dobivali dvostruko starije (u prosjeku)  predstavnike financijeske operative, zagorske muzeologije, podatkovnog rudarstva i tehnološke podrške hazardu sklonih.

Tjednima mi smo gledali veselje onih koji još nisu naučili gobiti. Tjednima mi smo se veselili jdnom više istrčanom kilometru, jednoj više prolivenoj litri znoja, jednom kilogramu manje na predjelu trupa koji neki nepravedno atribuiraju  pivskim. Uspijevali smo dostizati velike rezultatske razlike i časno gubiti sa 24:20 ili 27:22, pa čak i sa 19:13 nije bilo toliko porazno. Prošli smo tjedan dogurali do samo dva gola zaostatka. A to je bila tek uvertira u sinoćnjiu povijesnu pobjedu nad ipak neiskvarenom mladošću i to rezultatom 16:10.

I neću se hvaliti (!) svojim dopirnosom (dopri nosom!) u igri našoj (igraš ko u starim danima! na čemu si? jesi ti svoj mlađi brat?), no sinoć smo definitivno odigrali moj posljednji nogomet u ovakvom okruženju. Sve one boljetice, koje kao da je Jeremija osobno taksativno naveo, nisu posljedica nikakvih sportova niti nezgoda već su odraz protivničke nemoći u porazu koji je težak za prihvatiti. Kako sam nogoloptanju bio podučavan od malih nogu i to tako da je bit igre lopta, nadmetanje pa čak i pobjeda i da u sportu, za razliku od ljubavi ili mržnje, ipak postoje nedopuštena sredstva, tako na udarce, kojih tragove danas nosim, nisam uzvraćao.

Je,r ako već moram dobiti batine neka to bude zbog nekih uzvišenih razloga. Tu ću ipak moći reagirati.


bolegr @ 01:54 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 20, 2007

Pa i nije ni moglo bit drugačije nego provod tjedna, umalo pa čista petica. Da vidimo, rekapitulacija slijedi. Umorna duha i tijela razvlačim se po stanu kao gumi bonbon. Pod utjecajem jednog nepoznatog savršenstva razbio sam tradiciju neodlaženja u kino (a trajala je poprilično, posljednji film sam gledao dok su multipleksi bili samo san u nečijim glavama, bio je to Kassovitzov film Les rivières pourpres (Grimizne rijeke), sa Jeanom Renoom u glavnoj ulozi. Triler. Dobar triler. Tako sam, dakle prekidajući jedno apstinenciju i počinjući sa drugom (nikotinskom) nekidan rezervirao karte za subotnju predstavu.

Skoro matineja. Da se ne zaspi kao u kazalištu. Na vrijeme, što će reći prije dva poslijepodnevna sata otišao podići iste.

- Dobrad dan, izvolite.
- Dan, je bih podignuo karte.
- Recite mi broj.
- Kakav broj? - umalo joj ne uzvratih da mogu i slovo reći, samo ovo nije kolegica Bolanča i ne čeka nas Elezović iza busije sa matematičkim operatorima.
- Broj rezervacije.
- A to? Ne znam. - shvaćam kakvu sam glupost napravio, ma shvatio sam još kad sam krenuo po karte, ali mi se nije dalo vraćati se jer uvijek su podaci dostupni po više kriterija, osim ako aplikacija nije kretenoidna.
- A koja predstava? U koliko sati? Prezime? - zatrpa me djelatnica Cinestara pitanjima  ne dopuštajući mi predaha. Odgovorim joj na sva pitanja (dobio bih čistu peticu iz znanja) i dokopam se kartončića koji će nam kasnije koristiti za prolaz kroz vrata (nisu vrata raja, niti pomisliti). Dakle, za sljedeći put, a bit će ga, krenulo me to sa kinom, otići ćemo pogledati Goyu, i zapamtit ću i broj rezervacije (sreća da ga je znala, broj, pa sam je mogao nazvati, ali nisam znao da je i to zapamtila jer bi o spadalo ipak u kategoriju nebitnih informacija jer se time bavi netko drugi). I jučer sam zaključio nešto. Ja ne volim naručivati hranu u restoranu. Jednako kako do kaja ne znam kakav okus će imati ono što skuham (jer se u trenu predomislim i izmijenim začine i neke sastojke), tako mi je lakše ako taj dio priče mogu preskočiti. Isključeni su slučajevi (ne Harmsovi) kada mi se baš jede određena hrana. Eto, da se zna. Kao i Tvornice radnicima! Maljčiki! Nema reda ni rada danas u kulturi pa tako niti u Tvornici kulture. Kako pretenciozno. Naročito kada u njoj imaju rasprodaju tenisica i cipela, trenirki i traperica.

Da novozagrebački kvartovi imaju svoju patinu nije nepoznato, naročito kada su u pitanju oni vremešniji, sredovječni već. Zapruđe je u subotu bilo centar događanja svima kojima nogomet nije bitan u životu. A meni je u centru bio centar koji se pak povremeno vrtio oko mene kao ringišpil i da do kraja svijeta samo taj ringišpil bude oko mene bilo bi mi dovoljno. Sve ostalo može i plastika trpiti. Cirkus, Edo i Belfast Food prašili su dobru mjuzu i taj ritam ju je nosio poput vihora, a nevjerojatna količina energije iskrila je iz njenog malenog čvrstog tijela na sve strane, uživali smo u češkoj zlatnoj tekućini ne do iznemoglosti već do gornje granice trpljenja pritiska u mjehuru.


I vidio nas je Trg i vidjelo nas je tih par desetaka tisuća u plavo odjevenih vidno i manje vidno pijanih mladih ljudi koji su se veselili maloj nadprosječnosti nogometnoj u Hrvatskoj.

Bilo je tu zabave i ugode sve do trena kada jutro gura noćno nebo prema zapadu. Nakon odlaska iz Maksimirske odšetao glavu bistriti duž nasipa prema Hreliću kako bih provjerio ima li samostojećih vješalica. Onih koje su krasile svaki činovnički ured do prije petnaestak godina. Postale su nepoželjne u svojoj poruci koju su nosile i završile su u kontejnerima, smetlišitima, pećima i roštiljima. Tek one sretnije su se uspjele spasiti i sada kolaju na relaciji Neki tavan - Hrelić - Britanac - Novi dom. Pogledom radim panoramu ne bih li ulovio sve što je višlje od dva metra i ima nešto nalik jelenskoj glavi. Niže trčkara grupica malenih Roma po oblačnom makadamu, Razastiru cerade bake-majke-okruglice i zgužvane naplavine tekstila svih boja i materijala istovaraju poput slame iz kombija nedefinirane, davno zaboravljene marke. Još aleje i avenije nisu otvorile svoja vrata, za pola sata-sat bit će ovaj šljunak prekriven tepihom robe koja žudi promijeniti vlasnika za nešto sitno kuna ili drugih valuta. Avenija desnih retrovizora. Bulevar blatobrana. Aleja migaleca. Šetalište sajli i lanaca. Prilaz ubaračenih zalogajnica. Kiša propaduje. Nema blata. Skriveno je pod tucanikom koji osjećam pod tankim đonovima. prašina se spušta, miris kolomasti se miješa a prvim mesnim odrescima koji se susreću sa povišenom temperaturom koja nije izazvana reakcijom živog organizma. Prašinom zamućene prve kapi kiše hvataju se za moju vestu i ostaju na površini. One koje mi padaju na kosu prodiru do kože i osjećam ih kao da me peckaju svojom jutarnjom prašnjavom svježinom.


Naravno da vješalicu danas na Hreliću nisam uspio naći. Zovem Miru da mi javi ima li što na Britancu.

- Evo baš gledam u jednu. Crna lakirana. Ček da pitam pošto je. ... [ hej pošto ti je vješalica? Kako ne znaš? Pa čija je? ... A njegova! Pa daj ga pitaj. ... Kolko?! Soma?! Ma niste normalni.] ... Čuj, Aka, ova crna je soma kuna, oni su ludi. Ako vidim koju tamnosmeđu po normalnoj cijeni, uzmem je.
- Hvala Miro, čujemo se, bok.
Nije da vjerujem da će Miro naći vješalicu, no nikad se ne zna, a i neka sad nadoknadi to što moram povremeno slušati njegov monolog o penkalama.


bolegr @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, svibanj 19, 2007


stvarno

bolegr @ 08:04 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, svibanj 18, 2007

Kaput boje dima na dvoredno kopčanje. šešir šireg oboda i tamnije siv. U lijevoj ruci kofer, prije bi se to moglo nazvati tvrda prizmatična torba. Prohladno je prijepodne i zagrijavanje podizanjem potencijalne energije penjanjem uzbrdo dobro dođe. Sa lijeve strane bijela je trokatnica koja danas nosi i naziv odredišta. Na ulaznim vratima velika je ploča sa troslovnim akronimom, potvrda dobro zapisane adrese koju mi je dala Orhana. Lifta nema, anije da ne bi sada dobro došao jer penjući se stubama na posljednji kat sa čela i vrata brišem znoj.

Trebalo je posnimiti urede i zgradu, a da to sve izgleda impozantno unatoč jednoj skoro pa čergi u susjedstvu koju ni cvjećarnica nije mogla zakamuflirati, nit bojama ni mirisom ponekad za ljetnih dana (ovo drugo saznajem u usmenoj predaji, ispod glasa). Nakon višekratnog objašnjavanja što i kako kancelarije su dobile izgled manekenki spremnih za okidanje. Snimajući vanjski, ulični pogled na zgradu doživio sam sreću u nesreći u sreći. Nije me, a malo je trebalo, pregazilo jureće vozilo hitne pomoći. Stvarno ne moram isključiti ton kada okom gledam kroz objektiv. Moglo je biti pogubno. Može to i danas vjerojatno. Ako preživi sitnice poput pomenute, ovakav posao može donijeti jednotjedni lagodan život, znači bez ograničenja kada su normalni troškovi u pitanju: dovoljno hrane i pića, večernji izlasci bez odvagivanja koliko potrošiti, cigareta dovoljno i za duži period...

Nedugo nakon toga, pozvan u isti ured dobivam upit za ponudu da iznajmim svoje mentalne sposobnosti udružene sa imovinom koja se zvala Kanta, a nema nikakve veze sa pozadinom jer ta je Kanta bila jedna napredna dvaosamšestica (ono nešto što se danas može možda naći u Tehničkom muzeju, ali vidljivo jedino uz poseban zahtjev kustosima). Zimski je period i snijeg je jedna normalna svakodnevna pojava (tada se još nije govorili "sjećaš se one zime kada je i snijeg padao"). Tolikosvakodnevna da mi se danima nije izlazilo iz stana (ukoliko se petnaest kvadrata stanom može zvati) oim po novine, cigarete, piće i hranu (upravo redoslijedom prema prioritetima). Prihvaćam ponudu koja je sadržavala jednotjedni odlazak po honorar vrijednosti prosječne mjesečne plaće i zadatke oblika nesređenih podataka koje je trebalo obraditi i dati im smisao.

Snijegovi Zagreba otopili su se, ipak to nije Kilimanjaro, i vrijeme je velike gradske vreve nastale usljed slijevanja gomile ljudi iz svih krajeva države, iz inozemstva, susjednog i onog koje to nije, a radi održavanja manifestacije koja je nekada bila jedna od većih koje je grad imao: Proljetni sajam. Opet pozvan. Ponuđeno mi je programianje "trčećih slova" (kako, molim? pa ona slova što se nešto napiše pa ona idu po onoj traci, kak ne znate? mislite na programabilni display sa led diodama? pa valjda se to tako zove, kaj ja znam, dobili smo to u kompenzaciju za neplaćenu robu, a to je nešto novo pa bi blo zgodno to imati na štandu, kaj ne? da, i štand nije štand već šesto kvadrata prepunih staklenih polica, stolova i stolica, pastelnih instalacija i tko zna čega sve ne). Prihvaćem, naravno.

Zavaljen u fotelju napuhanu zrakom kroz kompresorsku pumpu nepoznate snage (nemam baš sve informacije) duboko u noć, u društvu nikotina i piva te povremenog obilaska noćnog čuvara izbjegavam spaljivanje sjedalice cigaretom i nabadam po nekoj zvučnoj priručnoj tipkovnici (tada se to zvalo tastatura). Nemogućnost kopiranja slogova i segmenata dovodi do višestrukog ponavljanja jednog te istog slijeda pa nakon sat vremena izgleda kao da održavam solistički koncert u E-molu za čuvara i par zalutalih golubova koji su se skrovali po stropnim konstrukcijama (kakva im je karma vjerojatno neba dugo neće vidjeti). Do jutra uslijevam utipkati nebrojivu količinu kojekakvih tekstova (koje naravno nisam dobio gotove, pa vi znate što imamo, a i možete prošetati po policama pa ćete već nešto prigodno smisliti).

Prolaze tjedni, svibanj je već zakoračio u sadašnjost. Zaboravio sam godišnjicu braka najdražih mi i jedinih roditelja. Kao pravi udarnici vremena izgradnje i obnove vjenčali su se za Prvi maj. Svečanost koju je obilježila čak i povorka od četiri automobila. Sve je uzvišeno, crno-bijelo...

Ma nije ti to baš tako bilo, govori mi Hrvoje, tako izgleda jer su fotografije crnobijele, svadba jest bila svečana, ali šarenilo proljeća bilo je sveprisutno, znaš... i tvoja majka je bila najljepša mladenka koju sam u životu vidio sve do današnjih dana, nego kad smo već kod toga, kada ...


Ovaj put nema poziva jer sam svakotjedno jednom u onoj istoj strmoj ulici sa početka teksta:
- Recite mi, biste li vi radili z anas u našem prostoru?
- Kako mislite to?
- Pa iznajmite nam opremu i instalirajte je ovdje i dolazite na posao kao sav normalan svijet.
- Dajte mi vremena da razmislim.
Vrijeme za razmišljanje trajalo je desetak dana, trebalo je odvagnuti sve parametre. Sloboda. Egzistencija. Privremenost. Konzistencija. Vrijeme življenja. Prostor življenja. ...

Na jučerašnji dan potpisao sam kapitulaciju i tako se rasplinula mladenačka ideja o životu bez obveza modela 8/24 pa sve to i 5/7 (što će se poslije pokazati bilo je i više od osam u dvadesetčetiri i više od pet u sedam), o životu bez ijednog dana radnog staža upisanog u radnu knjižicu. Potpisao sam svoj prvi ugovor o radu.


I, da, nisam zaboravio, čestitam petak. Tebi. Svima.

bolegr @ 02:59 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 17, 2007
:)


bolegr @ 11:37 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare




Ne mislim opisivati detalje niti povijest ovoga Van Goghova djela, tek stavljam ga ovdje kao mali znak pažnje prema nekome tko je zaslužan za puno više nego li želi vjerovati. Hvala ti.
bolegr @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 16, 2007
Sinkronicitet u praksi česta je pojava. No frekvencija događaja takve karakteristike, a kada je Lijepa Naša u  pitanju, više je nego u sprezi sa položajem. Ne mislim na misionarski, karijolu, žablji i sličn već na položaj na društveno priznatoj ljestvici (znamo kakvo nam je društvo u cjelini - onakvo kakvo je i vodstvo).

Sinkronicitet kao pojava u mojem životu obilježena je prvenstveno jednom osobom i to reklo bi se na najjače, dok se povremeno događaji te vrste pojave i u preostalom dijelu života. No to nije sinkronicitet o kojem govorim.

Pravi suvremeni hrvatski sinkronicitet jest da letite bez prtljage iz Rima za Dubrovnik preko Zagreba (takav je vozni red Croatia Airlinesa). I onda vam zrakoplov kasni jedno tri sata i nema šanse da stignete u Zagreb na vrijeme, a što znači da ćete izgubiti puno vremena dok se ne dokotrljate (dolepršate bolje reći) do Dubrovnika. No, kako pojava zvana sinkronicitet u Hrvata ima čudne puteve i putove (skoro kao gospodnje) u isto se vrijeme dogodi da let iz Zagreba, onaj na koji kasnite, odjednom mijenja rutu i umjesto direktno u Dubrovnik, slijeće prije toga i u Split. Baš kad vama treba. Jer da kao hitno je odlučeno da nešto osoblja mora iz Zagreba u Split.

Sinkronicitet je da ste gluhi i da ne čujete kako vam zvižde ostali putnici koji će na odredište kasniti svi po oko jedan sat (pa nego kako će nego svi jednako, ja bih to samo pomnožio sa brojem ptnika i ispostavio nekome račun) i da ste gradonačelnica Dubrovnika.




bolegr @ 10:42 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare

Nevjerojatna preciznost Lebarovićevog sata (onog k'o dvije šake svoje kad stisneš) uspjela je naštimati kazaljke točno na tvoj dolazak. Vrijeme je dnevnika (a zašto svi govorite dn kada je lakše reći samo n, govorio sam svojim roditeljima u doba desetpostotne vrijednosti svoje sadašnje dobi) i gledam te kako mi prilaziš. Lijepa si. Upravo kao riječ lijepo. Ni mrve manje (a što da obučem, govoriš. Plesne cipelice nenačete površinske kože diče se mašnicama koje kao da si preselila sa rukava bluze. Ili je to pandan onoj bočnoj mašni koja resi cipelu na visoku petu? Nije vašno. Djevojčički mi je to nekako na toj tvojoj maloj stopi. Preostali tvoji današnji odjevni predmeti crni su i pokazuju svu raskoš tijela koje Bog može osmisliti. Tek šeretski osmijeh i pogled blistav odaju da si žena od krvi i mesa. Onaj maleni pomak u crtama oko oka samo dodaje dražesnost zaigrane, nesigurne ruke. Kosa tvoja, nešto si sa njom učinila, no to da sam primijetio oglasit ću tek par sati kasnije. Koračamo polagano, skoro aritmično jer me svako malo pogurneš rukom i pogurneš me riječju svojom neizrečenom. Pred sobom vidim skoro pa ništa jer osjećam tvoju blizinu koja mi okupira svaku misao u nastajanju.

Predstava je puna simbola, onih koje ne bismo mogli shvatiti da smo je išli gledati pred desetak-petnaest godina. Identifikacija sa određenim likovima nemoguća je, identifikacija je moguća jedino i samo sa segmentima svakoga jer u svakome skriven čuči dio nas. Nepresušan izvor detalja. Pogledavam u te krajičkom oka gledajući ton-majstora kako radi za svojom miksetom od dva kvadratna metra popunjenom kako bi miksete i trebale biti, gomilom potenciometara, kliznih i kružnih. Odlepršala si na West End, već šetaš livadama svježe ošišane engleske trave. Između Daisy i Myrtle. Ne, ti ne šetaš, ti lebdiš nad zelenom glazbenom podlogom.


Pauza stvorena na rubu prekretnice daje nam malo vremena sa više zraka. Uz živu glazbenu podlogu ples likova u auli pokušava nam doprijeti do svijesti porukom o dekadentnoj raskalašenosti vremena i prostora iz djela za koje neki govore da je najveći izdanak američke knjižvnosti (oke, ima i onih drugih koji kažu da je to čista iteracija svakodnevnih zapleta, a ja iskreno, ne znam, jer njihovu književnost ne poznajem dovoljno). Šampanjska razigranost
svih glumaca ostavlja dojam neprekinutosti predstave i zabave koju su sami za sebe priredili.

Ostatak predstave pratio sam tek djelićem oka bočno zavaljen jer sam se,
opijen tobom, borio sa snom. Sreća je moja da se pucaj dobor čuo, a i sjećam Waterstonea i Redforda, Mie Farrow i prizora snimljenih u doba kada si prohodala pa znam završetak. Zanešen sam onim kružnim stubama i prema gore i prema dolje, i mogu samo tvoje riječi potvrditi i ovdje: sljedeća prdstava bit će matineja jer spavanje u kazalištu skuplje je od hotelske sobe, a i manje udobno od kreveta.

bolegr @ 07:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 15, 2007
Vama vic, zaslužili ste, a ja ću se još morat trudit:

Zaposli se Fata, dobije na poslu svoje računalo, radi svakodnevno na njemu, sve ide super. Međutim, jedan dan se razboli i ne dođe na posao, a njenim kolegama treba nešto s njenog računala, ali ne znaju lozinku (zaporku, password, kako se kome sviđa).

Zovu oni Fatu:
- Fato, koja ti je lozinka na računalu?
A Fata će na to:
- Velkom.

Probaju oni 'WELLCOME' - neće. Probaju 'VELKOM' - neće. 'VELLCOME', 'WELCOME' - ništa neće.

Zovu Fatu ponovo:

- Fato, kaži nam bona, koli'ko slova ima ova tvoja lozinka?
- Pa jedno", kaže Fata.
- Kako jedno, pobogu?! -  pitaju kolege opet.
- Pa vel'ko M!

bolegr @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare

Prestao sam pušiti. Prošlo je već više od mjesec dana. Nije da si dane brojim. Lakše mi je ipak računati. I tako u ovoj priči (NES) ja znam sa brojevima. I nisam o tome mislio pisati niti tome pridavati neku veliku važnost. Ne smeta mi dim osim kada mi netko puhne u lice, a to mi nikada nij ebilo ugodno doživjeti. I nije neko samokažnjavanje, ali kada mi se jako pripuši, ja odradim po deset sklekova i trbšnjaka. Pa nek poželim opet! Zato, ako vidite nekoga da se baca na ulici u ležeći stav i izvodi sletske vježbe, ne bojte se, nije to nikakav pitijestipiti sindrom već akcija U zdravom tijelu bolesni um.

I kako mi, ne jednom prilikom, reče: uvijek govoriš neke stvari ili učiniš nešto prerano ili prekasno, tako mi je i sa pušenjem:

Prestani pušiti i pobijedi (http://www.hzjz.hr/epidemiologija/quitandwin_2007.htm)

nagrađuje Hrvatski zavod za javno zdravstvo, a ja nemam osnova za prijavu. Stvarno znam neke stvari započeti u krivo vrijeme. Otprilike kao i to što me nije bilo prije godinu dana ovdje (a bilo me je samo me nije bilo rekao bi u svojem stilu vrli ribar-pjesnik-ugostitelj)



I da ne bi bilo da ja ovdje radim neku kampanju nepušačku, dodajem jednu staru:

Ljudi koji puno puše
ispuštaju brzo duše.
Ali nek smo s tim na čisto
tko ne puši umre isto.

Ja volim utorak. Nije mi veliki. Utorak. Ali mi je zato Veliki Getsby. U ZeKaeMu. Danas u 20:00. Karte nisu ostale na stolu ispod novina ili na krevetu ispod longplejke. Kako sam ih ulovio u zadnji tren, nitko nam neće puhati u potiljak.

I, da, fotka nema nikakve veze sa tekstom, tu je tek da čitatelje potakne na razmišljanje o slovima koja im pred očima promiču.



bolegr @ 06:31 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 14, 2007

Zatrpani su mi poštanski sadnučići. Oni stvarni uglavnom računima (ne sjećam se kada sam dobio nešto što nije vezano uz odljev mojih financijskih sredstava put davatelja nekih usluga civilizacijskih tekovina), a virtualni su još i gori. Uza sve filtere i protusmećarske aplikacije dovitljivi se proizvođači smeća ipak probiju do računala mi. I takve bi trebalo eliminirati, ali nema dovoljno kvalitetnog lijeka jer ta bolest metastazira, živ je organizam koji se razvija i guta sve više prostora i prometa.

U eri kojekakvih eliminatora ingeniozna kolektivna umna nadgradnja domislila je čak i penzioner-eliminator kao oblik poboljšanja krvne slike u Lijepoj Našoj (na čiju inačicu očito upražnjava današnja vlastodržačka administracija) pa mi za oko pao i ovaj kombajn:

Nikakav siguran lijek kojim bih spriječio pristizanje spama nemam, no kako nije sve u novcu već ima nečega i u čistom zadovoljstvu, pa kolko košta da košta, ova mi se ideja baš danas čini interesantnom (bez spama u obliku kukanja za potrošenm papirom i energijom, molim).

bolegr @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare

Obišao nepregledan niz polica u Profilu. Sve su izmiješali radi sajma, no oprošteno im je. Mene više brinulo jer nemaju karte za Bebel Gilberto. A možda je bilo prerano tražiti ih? Otprilike kao i Pothodnik sa Predinom. Mi stvarno rano rezerviravamo te naše karte. Koji je razlog tome? Jer, i Gatsbyja ćemo unatoč predpremijernom danu nabave ipak gledati (uvijek će se za nas izgleda naći par karata u ovom gradu). Kupio naramak knjiga u subotu, dobri popusti, spektar tema i žanrova. Omoti su raznobojni tako da ništa od metra crvenih. Jedna je tvoja. Crnobijela. Izvana. Nutrina je toplija.

Nahranio i napojio nekoliko dragih ljudskih bića. I sebe sam. Vatra je spočetka iskonski lizala kotlić a poslije smo i mi tanjure (nema onog dodatka samohvalisavog da ih skoro nije trebalo prati, jer tako nije ni bilo). Uho je bilo napadano neobičnom kombinacijom glazbenouredničke masturbacije neke krugovalne postaje s sjeverne strane Medvednice (one strane na kojoj ćemo završiti kad se spustimo Horvatovim stubama, a i novu vrstu šišmiša našlo gore i nazvalo ga sramežljivi šišmiš, to me podsjetilo da bi se mogao upisati na listu), emisija za one kojima je bitan pokrovitelj naziva Dear John... ne, John Deere.  Skoro da je svejedno, trebalo bi reći, a nije.

U podnožju Bregovite ulice gledao vlakove kako voze put sjevera i zavrtila se onâ (sa lijeve strane gledaj tipku): ...Vozi me vlak v daljave, tja zdaj želi si moje srce, tja misli mi hite. Trebalo bi sjesti na vlak i otputovati. Radi kretanja samo. Jer ta radost nas vodi dalje. Vlak je čudesna pojava. Najmnogonožnija gusjenica koju znam.

Neki nadrealistični prizori maloga psa koji trčkara kroz cvjetnjak, šum ježeve obitelji kako se provlači kroz naraslu travu pod prozorom mi. Svo vrijeme se nekako rasteže, kao kad trčiš kroz vodu koja ti seže do iznad koljena. Krećeš se, ali užasno teško i usporeno. Miris tvoje kose (dvojim između narančaste i zelene, pa onda na kraju ipak kažem - zeleno), mekoću tvoje usne, iskru tvojeg oka, sve bih to sada i odmah...

Ustvari, doista je bio dugačak ovaj vikend. Beskraj sati bez tvojega lika, glasa, slova... Bezbroj slika tvojih prolijeće unutarnjom stranom očnih mi kapaka. Weekend ili vikend, kako god napisao, usamljen sam bio. Mirno snivaj. Odoh i ja.   

bolegr @ 01:52 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
petak, svibanj 11, 2007

Kaže mi Batman da je jutros na
radiju slušao vijesti (nije baš da je neki radio, mislim na stanicu, ili postaju kako tko razumije, ako me razumije, ali svaki puta kad se zajedno do posla vozimo, brojimo koliko će spikerica grešaka napraviti u prostim i prostoproširenim rečenicama, i nije važno koja je od njih dvije, podjednako su dobre) i da se u Sarajevu (čit.: usarajvu) od pizze otrovalo dvjestotinjak ljudi.

Sad mene zanima jesu li ti ljudi normalni? Je li oni idu u Sarajvo pizzu jest jer ne znaju šta se tamo jede il ih je strah onaj ćevap uhvatit da im se ruke ne zatresu. I hoće li kad prizdrave (fizički, mislim, muzički neće sigurno) skoknut do Rima i kod Pape svratit na ćevape?


O bureku i pituljicama da i ne govorim.



P.S. Danas ne jedemo pizzu već meso opet bez obzira na petak. ;)
bolegr @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare

Napisao tekst. O naivnosti, povjerenju, odnosima muškaraca i žena kroz povijest gledano sa antroploške točke gledanja (gledište, jel'), o sjeti, tuzi čak, jadu i duhovnoj bijedi nastaloj kao rekacija na drugu takvu, o iskorištavanju, o ovisnosti i razumijevanju. O životu, ljubavi i smrti. Dakle, o svemu. Virtualnom i stvarnom. I na kraju balade (nije ona o zaklanim ovcama, ovce bi trebalo zamijeniti nečim drugim) umjesto "snimi zapis" ja stisnem "x", ali ne onaj koji označava mene ili poljubac već onaj koji vrišti: "zatvori prozoooor". I bi tako. Ode tekst u ništavilo. Zato samo ukratko, nasanjkan sam bez snijega i ovo pišem tek tako.

Još samo jedna: na današnji dan osnovana je udruga koja bi se danas vjerojatno zvala drugačije.

Čestitam petak.

bolegr @ 07:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 10, 2007

Bugari su inventivni. Je li to u genima sveslavenskim dušama? Ili je sve to potaknuto teškim životom kroz povijest i jedinim načinom opstanka: dovitljivošću?  


(tekst sa nethaera)

Kako bi poboljšali radne uvjete svojih djelatnika, bugarske željeznice uvele su rotirajuću stolicu za vlakovođe, pa sad oni mogu istovremeno mokriti kroz prozor i upravljati vlakom.
Trebalo je proći čitavo stoljeće da Bugari riješe probleme svojih vlakovođa, koji su svaki put kad bi im bila sila morali zaustaviti vlak i sadržaj mjehura ''istočiti'' kroz prozor.
Naime, sindikat vlakovođa se žalio jer u nekim starijim vlakovima nije bilo WC-a, pa su morali stalno urinirati kroz prozor.
No, domišljati inženjeri s bugarske željeznice smislili su najbolje moguće rješenje. Naime, u sporne vlakove uvode se rotirajuće stolice, koje omogućavaju vlakovođama da mokre kroz prozor dok voze, bez zaustavljanja.
Ova ideja se svidjela i upravi željeznica, pa će tako vozači vlakova mokriti dok je vlak u pokretu, i to sjedeći za kontrolnom pločom.





No, nije ta invencija ništa prema onoj koju pokazuje mozak omamljen maliganima. Vjerujte mi na riječ.


Džebel (rekli bi na hrvatskom Petar) za sebe i svojeg godinu dana mlađeg brata kupio je karte za shoping rutu do Graza. Odlučio je da skoknu i kupe par sitnica koje će im dobro doći za zajedničko življenje u studentskom domu. Ova godina dana razlike u starosti prilično je varljiva jer drugu svoju godinu studija u Zagrebu Džebel provodi učeći mlađeg brata (koji, bajdvej, ne da nije retardiran već je prilično inteligentna i razumna osoba) kako se snalaziti po gradu:
- Večeras ideš u grad četrnaesticom. Sîđeš na glâvnom trgu, to ti je onô di je veliki prâzni prôstor. Kad se kuć vraćaš, to ti je ovâj dom sada, ti u četrnaesticu pa u kôntra smjeru i sîđeš prije mosta.... – rasteže po slavonski do krajnjih granica, otprilike kao kad cijev za kablove, bužir ili što slično, razvučeš ne bi li povećao metražu.
- Džeb, pa nemoj čovjeka gnjavit! A što ak iza ponoći krene nazad? Gdje da čeka četrnaesticu? Objasni mu onda i za noćne tramvaje. – pokušavam mu objasniti vodičkovremensku grešku.
- Ma nema on šta sad iza pônoći ić kuć! imâ da krene dok su dnevni i gotovo! - eto ti Džebela i njegovog mišljenja o bratu mu Harisu!


No kako sudbina ne bira, tako njih dvojica neće otići put Graza iz razloga zdravstvenih problema oca im Asima. Karte daje meni i moj prijatelj Greg i ja odlučujemo otići ne u shoping već na ručak i pivo u Graz i usput pogledati što se tamo dâ pogledati.

Autobus je niže srednje klase i nižih sjedala. Trešti neka nedefinirana domoljubna glazba (još se nije isprofilirala, rat je tek pred nama, no dobro je, bolje nego ćirilica). Sjedimo Greg i ja u drugoj polovici polupraznog autobusa (četvrtak je pa valjda zato nije pun) i uokolo nas primijećujemo sve umirovljeničkodomaćičke face. Eh da sam posudio od Škrbe penzioner-eliminator sad bi bus bio naš, ko Pišenje i Žuge.

Nakon nekolikosatne vožnje sitžemo do neuglednog trga sa parkiralištem (detalji izbrisani iz sjećanja kao nepotrebni). Povratak vozač, nakon isklicavanja, dogovara za vrijem čaja u engleza. Privaćamo to i radimo plan i program obezglavljenog tumaranja gradom sa posjetama svom eminentnim lokacijama.

Greg i ja smo prvo, naravno posjetili eklatantni primjerak srednjestaleškog lokalnog Würtshausa, što no bi kod nas rekli bircuza, birtije, a po novom bistroa (koji onaj bostro, kad uvijek iz njih izlazimo pomućena pamćenja?), kafebara i tome svemo nekako slično. Nakon što smo mrknuli njihovu germansku Žuju (svi su oni nama isti, jel) u po dva primjerka, krenuli smo u obilazak dućana glazbalima (u to doba smo to znali zvati muzikalijama). Razlog tome je što je Greg doma imao Martina pa je htio provjeriti njegovu (njezinu, gitarinu) aproksimativnu vrijednost. Mali problem, koji ustvari jest veliki je što taj njegov Martin nije imao serijskoga broja pa je upitno na koji način je darivatelj (a i stric) došao u Amerikama do te gotare. I kako to obično biva, riješili smo obilazak kuća sa žičanim glazbalima u roku keks (naj mi draži onaj Alberat i njegova mater) i onda se prepustili čarima zlatne tekućine. Na jednom omanjem trgu (vozi šestica sa kolodvora) pronašli smo kavanu rokerskoga štimunga i sa espresso kavom kakvu oznaje sav kulturan svijet. Koja je to intuicija kojom smo se vodili do North-nečega (mislim da se tako zvalo to mjesto) nikada nećemo odgonetnuti i to će ostati misterija kao i kristalna lubanja (ulaz je naime iz veže koja se nalazi u pokrajnjoj ulici i nema vidljivog natpisa o čemu se gore radi).

I da ne duljim sada brojanjem, oko nekoliko sati poslijepodne otišli smo na biftek premazan umakom od zelenog papra, pečene krumpiriće (ne pomfrit već one brodićastog oblika pa im još jedna strana malo smećkasta, a sve lagano upraeno i mekano kao ... mhmhmm!). Biftek naravno kraće tretiran visokom temperatrom tako da su sokovi ostali i razlijevaju se tanjurom i usnom šupljinom upravo onako kako smo to radili na ulazima u pećine prije nekoliko stotina tisuća godina.


Vrijeme teče. Teče i mokraća iz naših jednakoprozvanih putova u pisoare gračke, čistimo bubrege, zujimo lagano poput zlaćanih pčela (to je iz onog Pejzaža I. Vidrićevog, onog Vidrića kojega informacije o rođenju stoje na ploči u Preobraženskoj 6, na Cvjetnom trgu, oprostite, ja odlutao u druge vode ...). Svraćamo do neke samouslužujuće trgovine i kupuemo po nekoliko piva od nekoliko vrsta za ponijeti u Zagreb kao uspomenu na jedan dan u Grazu.

Pola pet je i dest minuta, kako bi na jednostavan način rekli po slavnoski, a bit će da je dvadeset do sedamnaest i prilazimo autobusu oko kojega je cijela ekipa štedljivih šopingholičara cupka nogama i neurozno se šeće po parkingu.
- Pa dobro gdje ste vi?! – pristojno kako valjda već sa djecom svojom neodgojenom raogovara, upućuje nam vozač pitanje i nastavlja – jel znate vi da smo već davno mogli krenit da ste došli?!
- Ako je dogovor da trebamo krenuti u pet, a jest, mi smo na vrijeme! To što vi niste dobro procijenili kada bismo trebali krenuti i rekli nam to, e to nije naš problem. – nedam se ja zajebavat od jednog lobotomiranog primjerka  koji je nekada davno pretendirao biti članom ljudskog roda.
Strijele su nas ispogađale sa svih strana. Suputnici su, naravno, stali na stranu jačega, a u ovoj prilici to je bio onaj koji će upravljač autobusa držati. Sjeli smo sa svojom vrećicom na svoja mjesta i čekali da krenemo slušajući prepirke gdje je što jeftinije i koliko je čega i tko zna što već sve ne...


Truckanje autobusa uvjetno je jer vozimo se autoputom, no kako od onih silnih piva mjehur moj postaje hipersenzitivan, meni se pričinja (kunjam lagano) da se vozimo makadamom po slavonskoj ravni u neko davno doba. Pritisak je neizdrživ i to me budi.
- Greg, daj reci šoferu da stane jer ću se upišati. – kumim čovjeka kojem ću vjenčanim komum postati desetak godina kasnije. Ustaje prijatelj (a ćemu služe prijatelji?) i odlazi eturajući do vozača. Nakon par eonski dugih minuta vraća se:
- Loša vijest. Neće đubre stati jer da kasnimo i mora to nadoknaditi, kao da imamo neki bitan vozni red. Nego, imam ja i dobru vijest za tebe. Imam praznu limenku, odi sjest do prozora.



bolegr @ 12:37 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 9, 2007

Danas, očito podsvjesno imam problema sa vremenom. Ne kao meteorološkom kategorijom već kao dimenzijom. Uz već pomenuto vrijeme je novac sada dodajem da i mjerenje vremena može biti - novac. I to prilično solidan. Neću sada pominjato Salamandera niti onog kreštavca Mač(e)ka, ljepši prijevod za engleski Public Relations kažu da je glasogovornik (pa nek mu daju megafon onda), koji još nije rekao koliko vrijedi premijerovo mjerenje vremena iako je obećao i z asve to ima i dokumentiranog materijala (a i sam prajminister je naveo kolokvijalnu ciffru vrijednosti svojih satova otprilike kao kad ja kod kume Štefe kažem: dajte mi grincajg i mrkve još i celera i vlasca i još koju korjeniku i sve to za dvaes kuna).

Opet ja zaglavim u ćorsokaku! Htio sam reći kako ne volim da mi se bulji preko ramena u novine dok ih čitam vozeći se u tramvaju (novine znači Vjesnik, a ne one besplatne, ili kako ide ono: pola cijene - pola istine, šta ćemo onda sa tim njihovim besplatnima?). Za te bih prilike najrađe nosio Stambol Tribjun.

Jednako tako ne volim kad mi netko pored mene naginje glavu ne bi li ugledao kazaljke na satu u mene. E pa pitaj ako te baš zanima koliko je sati, a ne je li moj sat vrijedan kao neki iz premijerske ergele (možda jeste da, možda jeste ne, neću to otkriti da me se ne naganja radi sata). Za tu tramvajsku priliku nabavio sam si onaj koji ne broji po dodekadskoj osnovi pa ga izvolte nalukavat se do mile voje:



bolegr @ 13:56 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare

Ne spavam puno. Dovoljno mi je odspavati jednu večernju nogometnu utakmicu, a onda pred zoru još tri-triipol sata i to mi je dosta. Svemu dodam eventualnih dva do tri puta kunjanja od po desetak minuta. Spavam brzo i to je jedina kvaka. Umjesto trošenja punih osam sati na odmor (ima i onih koji mogu i više, no to neću sad dirati), ja sam smanjio to vrijeme za oko 34% što je jedna sasvim dobra brojka.

Zato imam dovoljno vremena za druge stvari Kao, na primjer, čitanje. Čitam. Već duže vremena. I uspijeva mi čak i razumjeti pročitano, ali ne uvijek. No, to meni ne smeta. Ono što ne razumijem, čitam ponovo. Zato me je i moguće vidjeti sa starim novinama.

Osim čitanja vrijeme trošim i na gledanje tevelizije. U malim vremenskim periodima, ali nije zanemarivo. Uglavnom gledam reprize jer su one na programu u doba kada su moje oči usmjerene u katodnu cijev.


Osim gledanja tevelizije vrijeme trošim i na pisanje. E, sad, tu je već problem koji generiram svojim pisanjem. Osim što trošim vrijeme svoje, ja trošim i vrijeme onih koji ovo čitaju. Dakle, višestruka potrošnja, a to nije dobro jer bi moglo doći do nestašice vremena, a sukladno tržišnoj orijentaciji današnjeg društva uopće, cijena vremena bi mogla skočiti. Sigurno se pitate, kako bi se to moglo odraziti na opću sliku svijeta? Pa vrlo jednostavno. Bit će to još jedan dokaz da je vrijeme novac, a sve u skladu sa općom teorijom relativnosti. Dokaaz za ovaj slučaj nalazi se u ovoj crtici iz života (ne moga):

Mjesto: križanje Savske i Končareve (čit. Tratinske)
Vrijeme: prije tucet godina (čit. devedesetpeta)
Likovi: Kizo i Zoran (mogli su biti i Vladimir i Estragon, ali netko mi je već ideju za ta dva imena maznuo, pa će se ovi zvati kako sam napisao)
Radnje nema, samo dijalog:
Kizo:
Bok P.! Kako je? Nisam te dugo vidio!
Zoran:
Bok N.! Ni ja tebe, Jesi za kavu?
Kizo:
Paaa, ne znam, žurim na posao.
Zoran:
Ma nema frke, ja plaćam.
Kizo:
E onda nemam vremena, al može i u gotovini.

Čitatelju, udubi se u ovu crticu i ne gubi vrijeme.

bolegr @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 8, 2007

Ulazak u stan je prilično svakodnevan. Nema otključanih vrata (to se čovjeku, iole pametnom, dogodi samo dvaput, to da ostavi vrata od stana otvorena i ode na posao ili zatvorena sa ključevima sa vanjske strane, kako bi rekli, "na izvolte"). No ipak nije sve baš tako normalno, a nisam ni očekivao. Jedino što znam jest da ništa nije gorjelo (to radi nepijenja kave). Čujem glazbu. Dobro, struje ima, nije bilo ispadanja električne mreže iz sustava, a poradi glačanja i peglanja. Prijatelji. Sviraju i pjevaju cijeli dan kao što su i noć cijelu (dok tek svaku desetu Autor otpjeva sam). Svjetlo je uključeno, dodatna rasvjeta za moje dvije biljčice (ako su one preživjele, možemo i mi). Dobro sam i prošao.

Ulazim u dubinu sobe i otvaram prozor. Zvuk nadvožnjaka koji se ponosi prenešenim milijunima vozila svih registarskih oznaka i guma svih meni poznatih proizvođača ovoga svijeta. Žamor umirovljenika koji čupkaju travu oko tulipana i uživaju u zelenilu plavičastom od pristiglog olova i drugih toksina izbačenih kroz ispušne cijevi onih detalja ponosa nadvožnjaka. Sjedam na krevet pogleda uprtog u pod, glavu je u takvom bezbolnom položaju dobro držati samo ako na podu ne vidite cipele i škare. I vezice pored cipela. U dijelovima. Damoklirane. Vidim da će današnje nogometanje u maloj dvorani biti na nivou. Bit će lebdenja nad parketom, a to nikad adobro ne završi (poslije se ispostavlja da je sumnja opravdana: u zraku ću biti više nego lopta, skakat ću k'o antilopa, dobiti batina po nogama i rukama, one po glavi ne treba ni računati). Trebalo bi na neki sofisticirani način u organizam doliti još vode. Čaj. Dobra ideja. Tko kaže da mozak na rezervi ne može iznjedriti neku pametnu. Jednu barem. Rukom lagano skupljam špagete od vezica, cipele i škare i smještam ih na odgovorajuće pozicije utvrđene socionekakvim normama. Radim to pažljivo jer o tome ovisi hoće li proraditi Vezuv. Čajem već ohlađenim (tajna je u jednostavnom ubacivanju smrznutih križeva i petokrakâ u šalicu) gasim žeđ. Čaj je zelen. Nominalno. U stvari je beige transparent, što bi rekli - prozirno drap, poput ženskih čarapa iste boje (one čiji se gornji rub gleda sa interesom, a ne sa gnušanjem, dakle hulahoop ne ni u električnim snovima jer čak pogled na takvo što bačen kroz staklenu stijenu ne može biti dobar, no neću dalje o tom odjevnom predmetu jer tema je sasvm druga; a možda ipak još samo onu o nastanku famozne ženske čarape? ne, neću sada, možda, ako, jednom).

U ruksak trpam čarape, nekoliko majica, ručnik, vodu i novčanik. Trebat će mi sve to na odlasku. Malo ću još sjesti, spustiti kapke i na kratko mozak počastiti nedobivanjem nepotrebnih informacija.

bolegr @ 00:12 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 7, 2007
bolegr @ 17:04 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Juha je bila preslana a varivo uopće nije bilo. Bilo je. Postojalo je ili jeste, samo nije bilo slano. No to nije bitno. Bitnije je da sam iz stanja pijanstva prešao u sljedeće agregatno stanje: mamurluk. I ako netko pomisli da je to turcizam kao i svi drugi ...luci, ovo izgleda sasvim drugačije: mamurlook je onaj izgled (da ne hrengleziram sa look) po kojem se vidi da ste prošlu noć bili toliko pijani da ste doma, a jer vam je čelo zid ljubilo, flaster lijepili ne na ogledalo nego i pored istoga.

Salata od celera korijena sribanog u trakice pomiješanog sa listićima rotkvice i jabuke i sve preliveno ne tisućujedniim otokom ili kojim manje već običnim jogurtom, ozelenjeno sa ovaj puta svježim listom peršina (iako bih ja da je bosiljak), izribana mrkva prelivena octom jabučnim, sve to pojedeno i zaliveno sa skoro litrom vode uz onu juhu iz prvog odjeljka omogućilo mi je prelazak iz sranja u stanje.

Dakle, ono buđenje u polaosam nije bilo slučajno. Sada vidim da sam imao dva propuštena poziva. Što znači da nisam gasio alarm na mobitelu već sam kolegu koji je autom po mene došao otpilio u dva navrata, a alarma nit čuo nit mirisao. Zovem....
- Čuj, doći ći do devet.
- Aaaa, jesi živ. Dobro je. Si ju.
- Aj bok.

Tuširanje. Pa odlazak u sobu po ručnik jer ga nema u kupioni, a trebo je bit još jučer. Onda traženje čarapa i gaća na mjestima na kojima su ove bile davno prije pretumbavanja namještaja po sobi. Nepijenje kave jer je to u ovom slučaju gubitak vremena. Osjećaj zadovoljstva jer ne mogu promašiti tramvaj jer svi me voze do stanice sa koje krećem do rudnika pješke ....


Kava. Dupla kraća. Bez ičega. Bolje je, a bit će još bolje ako ništa ne diram dok ne dođem do sebe (sad bi tu valjalo dodati dio već rabljene rečenice o zbrajanju i oduzimanju, ali neću).

Razmjena par mailova koja se pretvara u razmjenu par desetaka mailova, koja se pretvara...

I sjetih se Mementa, nekako u čudu. I valjalo bi to ponovo pogledat. Mogli bismo.



bolegr @ 15:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Samo da znaš, svadba k'o svadba nije bila. I nije bilo ni Svadbasa. Zato me B. i zvao nekidan (onako, neobavezno navrati do Bookse u nedjelju oko devet, navečer, malo ćemo popit i pojest, tek da se zabavimo). I otišlo se, nije da nije, ali umjesto par ljudi prema najavi, pravi dernek bio (hoćemo li našu kćer nazvati Derek ili nekako drugačije?, jer Franz Lizu ipak neće pozabit visoko u zraku). Ića, pića, bez krvoprolića. Svega k'o u božjoj bašti, rekli bi naši stari.

I nemoj mi sad govoriti kako ti možeš sve dane takvima kao iz naslova napraviti (prvobitni naslov bio je: "dan prije utorka")! Znam da možeš, nego, da ti za stvarno odgovorim: probudio sam se u polaosam. pijan. I još sam. Ali nema veze, ne vidi se (kemija kaže: nafazolin borat može stišat ludilo kapilara po bjeloočnicama u tili čas ako ih se sjetneš nakapat po kapilarama, jedna riječ = nakapilat, skoro kao Poncije). U glavi kaos od jučerašnjeg dana pretrpanog informacijama, i nedostataka istih, morat ću malo poraditi na tome. Danas će mi nogometanje dobro doći da se istrčim (ako koji puta loptu pogodim, bit će dobro, bolje loptu nego zid).

Zina (fonetski, inače Xena, ratnica) mi se pohvalila kako uspijeva, unatoč silnim zakonima koji štitte djecu, ulit ono malo mudrosti u te praznjikave glavice i biti zadovoljni prosvjtar. Brada mi dao misliti o nečemu i idem polagati vozački još ovaj mjesec. Ne za auto već za brod. Božo će mi pak danas spržiti cede sa šlagerima sezone sedamdeset i neke i svega će biti danas, samo ne kompliciranog rada. Zoran pak veli da neće bit toliko kiše koliko su najavljivali (a ti si danas razbijao oblake po Sljemenu, upitno me prekorava). Enes se digao iz mrtvih pa došao po dozu pošalica na svoj račun, I da ne nabrajam dalje, bilo svega i svakoga, čak sam i sebe povremeno sretao.

U neko doba Madirazzom zamijenio Stellu i tu je bila pogriješka. Tiješka. Toliko teška da mi ni taksista nije kuću znao naći. Mozak mi je jutros flat, k'o onaj Samsungov tevelizor novi. Samo vrtim jednu stvar od onog pjevača iz zoološkog vrta, a koji nije Jasmin Stavros, i koja, ta stvar koju pjeva, nije njegova, već iz EUrope nam najbliže. Onog, Atipičnog Slovenca. Pridjev mi je k'o upala pluća. Ona atipična.



bolegr @ 10:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, svibanj 5, 2007

Mobitel je zazvonio pred ulaznim vratima knjižare. Pogledao je u djevojčicu sa knjigom. Umalo nalik njegovoj mlađoj sestri. Tanušno biće. Sunčane naočale skrivaju pogled. Skrivaju i dobar dio lica. Pruža ruku. Čvrsti stisak. Ne onaj nazovistisak smrznute haringe. Okreću se jedno od drugog i kreću neodređeno koračati Trgom. Krajičkom oka pogledavaju ono drugo. U jednom trenu, bez ikakvog uvoda Ona mu pruža vrećicu sa knjigom.
- Izvooli. Ovo je za tebe. Nadam se da nisam pogriješila. To ti je da ti nešto ostane ako se nikada više ne vidimo, znaš? - poneku riječ razvuče popust stidljive djevojčice ili mentorice koja učeniku objašnjava da dva i dva nikako ne može biti ništa drugo do četiri iako sa brojevima baš i ne zna.

On - zbunjen. A kako i ne bi. Nije se sjetio ničega što bi mogao ponijeti i kao mali znak pažnje pružiti nekome tko mu je već u elektronskoj komunikaciji prirastao srcu. Krele. To je i rekao. U glavi je izvrtio bezbroj filmova propuštenih trenutaka z aučiniti ispravnu stvar. Uvojek kasni. Ili prerano reagira. Heksagonalnim oblicima popločan Trg izgledao je bjesomučno beskrajan i osjetio se manjim ne od jednog običnog makova zrna već od dva makova zrna.

- Idemo na kavu? - pokušava sprati neugodu micanjem sa mjesta događaja istovremeno pogledavajući krajičkom oka neobičnu pojavu pored sebe i ne nadajući se više ni čemu. Možda je bolje bilo da su samo komunicirali na neviđeno?
- Daaa, idemo tu gore. - reče i povede ga prema Tkalčićevoj. Pa da. Jednostavno, najbliže mjesto. Popit će kavu i zdravo maleni.

Sjeli su za stol ne baš najbliži osoblju što je vjerojatno i bio uzrak spore posluge. Nije da mu je krivo bilo, ali malo ga je nervirala nonšalancija stila" nećete vi, doći će netko drugi, kao da su jedino mjesto za popiti kavu u ulici. Ali, o čemu on to sad brine? Ovo je bilo lakše zabilježiti od nevezanih razogovora i pokušaj uspostavljanja neke normalne dvosmjerne komunikacije a koja se u početku svodila na eventualno utvrđivanje mogućih zajedničkih poznnika. Dobrog dijela dijaloga ne sjeća se. na samo da je kava potrajala dugo. Nervozno je palio cigarete pazeći da je ne preplavi dimom koji je baš uvijek odlazio u smjeru njenog lišca. Pogledi su im bili uprti uglavnom u prolaznike. I prolaznice.

Kiša nije padala. Ova prethodna rečenica nema smisla na ovom mjestu, no ovako ubačena dopušta mi da ovo dvoje dignem od stola i pomaknem ih prema nekamo. Za ovu priliku odvest ću ih do BP kluba (ne pitajte kako) i smjestiti ih u prazan polutamni prostor ugodna interijera i neugodno bliskih susjednih stolova koji su za ovu priliku bili ispražnjeni. U ruke ćemo im staviti par piva. Cigareta je bilo sve manje, a sve više ugodnih ramjena rečenica. Čini mi se kao da im se i nije odlazilo kućama (svatko svojoj, je li, pa šta bi vi?), no on je bio prilično nervozan i prečesto je pogledavao na sat. Zijevao je svako nekoliko i njemu je zbog toga bilo i neugodno, a ona će mu to, i ukoliko ikada i bude prilike, sigurno nabijati na nos. S pravom. Dijelove dijaloga preskačem jer se to ipak tiče samo njih dvoje. Izdvajam samo njegove prečesta (u par sati nekoliko puta) pitanja je li sigurna da ne mora doma, da nema nekih drugih obveza, jer ipak se kava otegnula na već četiri sata njemu ugodnog druženja. E,sad, je li popustila tom njegovom zijevanju i stalnom tjeranju kući ili joj je načisto bilo svega dosta, prihvatila je ponudu za skončavanje ovog kavopivoispijanja. Kurtoazno su razmijenili pozdrave sa neodređenom natruhom eventualnog novog viđenja.

Ona je otišla put istoka. A i on je. Sa utegom od knjige. Otišao.

bolegr @ 06:24 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
petak, svibanj 4, 2007

Sve je počelo nevezanim pominjanjem kave o kojoj i nije najzbiljnije razmišljala jer joj nekako blajndejt kombinacije nisu neka senzacija, prije bi se reklo da je nesklona ovakvim egzibicijama svjesna mogućih posljedica. Bilo joj je jednostavno lijepo komunicirati sa veselim inteligentnim bićem. Pokoji vic, šala nenapadna, u granicama pristojnosti, nikakvih aluzija na vulgarno ili nasilno,...  i to je bilo sasvim dovoljno što se nje tiče. No nakon par puta pomenutih kava, istu je shvatila ozbiljno i dogovor je pao za subotu. Oke, nije joj baš drago što će umjesto odmaranja nakon prijepodnevnog uživanja u danu morati na neku kavu, ali što je - tu je. Obećala djetetu, pa nek bude.

Možda se nije morala baš u minicu uvući za ovu priliku, no, ak joj bude gledao u oči možda će značiti i da je sluša. A to bi bilo lijepo. Oko jedan se javila esemesom da je krenula. Vjerojatno će kasniti malo, no šta sad da radi? Riješit će to nekako. Tramvaj se lijeno dovukao do Trga i nakon što je pogledala sat odlepršala je u knjižaru. Ljevak. To će biti dobar dar za doviđenja ako bude trebalo. Elegantno. Damski. Kupiti knjigu. A zašto nije mogao biti cede, pita se, njoj bi to bilo puno lakše? Ako se glazbe dohvati, tu je na svojem području. No, sad, šta je - tu je, vjeruje u svoju intuiciju i malo sreće u procjeni. Ovo će svakako biti pravi izbor.

Mobitel zvoni. Naravno da zvoni. Pa kasni. A ovaj već provjerava. Koji mu je? pa nisu na svadbu krenuli! Da prekine pitanje, odmah napada rečenicom:
- Tu saam, preko u Ljevaku.

Zatvara mobitel (napisao bih ja da prekida vezu, ali veze još ni nema, a mobitel je preklopni) i na pult blagajne stavlja najbolje što je mogla naći (slažem se u potpunosti). Na blagajnu je uskočila upravo prije no što je gužva nastala. Plaća, trpa knjigu u vrećicu, okreće se prema vratima. Tamo upravo neko dijete ulazi u knjižaru. Prolazi pored njega i pogledom počinje kružiti prostorom ispred dogovorenog mjesta. Sad bi bilo ustvari najbolje nazvati ga. Dosta je bilo igre skrivača! Vadi mobitel i vrti broj 091 ....

[umalo da zaboravim, čestitam petak svima, a tebi i petak i subotu]

bolegr @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare

Sve je počelo nevezanim pominjanjem kave o kojoj i nisam najzbiljnije razmišljao jer mi nekako blajndejt kombinacije nisu neka senzacija, prije bi se reklo da sam nesklon ovakvim egzibicijama svjestan mogućih posljedica (dobro, Boris i Martina će mi oprostiti na ovome). Bilo mi je jednostavno lijepo komunicirati sa veselim inteligentnim bićem. Pokoji vic, šala nenapadna, ne neslana, nikakvih aluzija na vulgarno ili nasilno,...  i to je bilo sasvim dovoljno što se mene tiče. No nakon što je kava shvaćena ozbiljno i ja sam počeo shvaćati ozbiljno ovu komunikaciju. Dogovor je pao za subotu. Neradni dan, svjetla dovoljno, vremena još više, ...

Jedva sam dočekao današnji dan i točno vrijeme. Već sam u sebe strusio pet kava i jednak broj čaša vode, jednu Coca Colu, jedan Schweppes bitter lemon,... ništa više. A sve kako bih preživio do poladva. Jedan je i pet. Stiže esemes poruka: ja krenula. Dobro, to znači da se i ja mogu pomaknuti. Ruku u džepovima. Bez ideje o bilo čemu, samo sa mišlju da šta je meni ovo trebalo. Sunca je bilo, no ipak je prohladnih subotnjih poladva. Anić Airways više ne piše na zgradi pored one sa krivotv... rukotvorinama. Holding neki, robna kuća, šta li već. Dugo nisam stajao na ovom dijelu Trga. Uopće, osim na tramvajskoj stanici, na Trgu sam rijetko. Pola dva je i odlučim nazvati jer je to jedini način kojim ću moći detektirati to biće sa kojim bih morao i kavu piti.
- Tu saam, preko u Ljevaku. - bago promukao glasić sa smiješkom se javlja.

Naravno da nisam mogao izdržati čekati i ulazim u knjižaru. Na blagajni gužva. Visoka plavuša kasnih četrdesetih na visokim štiklama plaća račun, pegla plastiku (djeca su joj se već na glavu popela, što ih je spopalo da knjige čitaju?). Ispred nje, tanana djevojčica u smeđem prsluku i čizmama na nogama trpa u vrećicu pogolemu knjigu i šuška vrećicom da odzvanja cijela knjižara. Iza nje starčić sasušena organizma drži drhturavom rukom prošaranom plavim nabujalim venama svežanj novčanica odvojen od posljednje plaće za literaturu kojom krati ove dane koji u posljednje vrijeme lete brzinom svjetlosti. Majka djeteta nemirnog duha i tijela jedva se suzdržava da ne ostavi sve slikovnice i izjuri van od sramote (a uvijek kad malu kod bake i djeda ostavi na jedan dan, treba joj dva tjedna da je ponovo dovede u kakav-takav red). Brineta sa vojničkim stavom i frizurom cupka nogom o pod dok promatra majku ispred sebe (najrađe bi nalupala i nju i njeno dijete, valjda joj se neće sve vratiti kad rodi).

Prolazim pored svih i uranjam u redove i police sa knjigama pogleda uprtog u početak reda. Znam. Vidim. No, svejedno ostajem još kojii tren u knjžari. Za minutu-dvije nazvat ću ponovo...

bolegr @ 08:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 3, 2007

- Bok. – lelujavi i zvonak glas mi se obraća. Izlazi iz uredno oruženih usta. Oko usta lagano zaobljeno lice umalo pa porculanski bijelo. ponad čela plava je kosa razdijeljena po sredini. Padajući uokviruje lice u jednu ne đokondastu pojavu. Dok uzvraćam kurtoazno pozdrav pokušavam razbistriti sjećanja ne bih li odgonetnuo poajvau pred sobom. Gdje smo se mogli sresti i to izgleda na jedan dovoljno upečatljiv način kada mi se sa smiješkom obraća iako je u društvu sa dvojicom markantnih muških pojava dinarsko-kalifornijskog izgleda i oniže damice utegnute u neku nejasnu kombinaciju odijevnih predmeta koji su trenutno neopisivi i da se mene pita bili bi i nenosivi.
- Bok. – otpozdravljam ovom evoluiranom rječcom i pokušavam se koncentrirati na sasvim druge misli.
- Bok. – ponovo će isti glas.
- Bok. – ni ja nisam nepristojan, ali ako ovako nastavimo pretvorit ćemo se u autistične biljke, no ja dodajem pitanje kojim želim odagnati svoje dvojbe – Znamo li se mi od nekuda? Ja nisam baš siguran u to.
- Ne. Ne znao se. Ja te samo pozdravljam jer te gledam.
- Aha. Dobro. I što vidiš? – uhvatio sam se na udicu. Umejsto da u miru na rubu šanka popijem piće i odem kući, ja se upuštam u razgovor sa nepoznatima.
- Vidim tebe. – ovo je jako definirano viđenje. Vidjeti mene ipak nije isto što i vidjeti nešto vrhunaravno, a naročito ako to, taj pogled, biva kroz prizmu povećane doze alkohola u krvi. Pogled to ne odaje, no dao bih se kladiti da je tako i zato dodajem i time nastavljam konverzaciju:
- Pa i nije ti neki pogled. – iskreno govorim iako bih da je drugačije.
- To ti samo tako kažeš, a godi ti ovo ipak. – eto pročitala me u roku dok si reko keks Alberat. Prinosi čašu ustima u lagano otpija tekućinu bez boje. O mirisu ne mogu jer nisam dovoljno blizu. Mirisu čaše. Njen miris nije neugodan, dapače. Miriši po nekom cvijeću i to se da naslutiti kroz sve ostalo: miris nikotina, miris skupih pića poslaganih u čaše koje su okupirale dio šanka meni blizu. – djeluješ mi kao da si zanimljiv.
- Ne djelujem to ja, to ti je vjerojatno od alkohola. – ne mogu više izdržati i pokušavam mladoj dami objasniti da joj nije potreban ovaj razgovor.
- Nisam sigurna, ali ako ti tako misliš, onda će biti i da znaš više nego ja. Želiš li popiti piće sa mnom? Htjela bih da mi ispričaš kako si proveo dan.
Ovo sad poprima karakteristike sna. Ili jeftine sage o kojoj maštaju skoro svi muškarci, a libe je se upotrijebiti samo likovi poput Andrewa Blakea i to vjerojatno samo u svojim filmovima.
- Nisam ti ja toliko zanimljiv, a i ne bih ti to mogao opisati. – pokušavam distancu stvoriti.
- Molim Vas! – obraća se konobaru – Mogu li naručiti? Piće za mladog gospodina i meni isto.
Gledam Simplicija kako toči mineralnu i pogledava u mene sa pitanjem u očima: „koliko da ti piva naočim, aj bolje da te ona pokupi nego da te gledam ovdje“. Odrično mičem glavu lijevo-desno odustajući od moguće komplikacije koja bi se mogla zakomplicirati jednako kao i mala operacija na licu mame Ide Lowry.
Stara poslovica o uzimanju, neuzimanju i kajanju pada mi na pamet, ili kako bi David Bohm rekao, misao na tu poslovicu uhvatila me za glavu i protrčala kroz sinapse, uzjogunile neodređenu količinu stanica tvari čija boja se definira miješanjem bijele sa sveprisutnom crnom. Ja se ipak nisam kajao. Meni je danas toliko lijepo da bih otpilio sve u ime uzvišenog Internetskog Protokola.
 
Otvaram oči. Istovremeno mi u zvok dopire do centra za prepoznavanje vibracije koje bivaju prenešene sa bubnjića u nutrinu lubanje. Božo Sušec. Pa je li mi on sad treba?! Viče Božo kao da ima dodatak na plaću sa svakim decibelom preko dopuštene vrijednosti:
- Trkač! Radnik! Igrač! Književnik! Ivan Gennaro Gattuso ! (umalo ja pomislio Ivan Goran Kovačić) Stopedeset stranica je čovjek napisao! Stopedeset stranica!
Upitnik velik k'o kuća! U mojoj glavi. Nikada ne bih rekao da toliki upitnik može postojati, a kamoli tu se smjestiti. O čemu Božo pobogu? Oke, nogomet je na televiziji. Milan vodi. Mancherstersko Jednistvo gubi. Drago mi da se nisam kladio. nam da Gattuso za tekme pretrči ko konj, sigurno preko tisuću dekametara, ali čemu o Gattusu kao o književniku? Mislim, svaka mu čast. Borac pun energije, ali književnik. Nije li malo pretjerao?
Baltazarski radim dvije stvari istovremeno (valjda je to ono što me razlikuje od Muje) i slušajući Božu dalje, shvatim da je I.G.G. objavio biografiju, vjerojatno pisanu kroz pero nekog novinara, a ako i nije, vjerujem da je bolje od kojekakvih Lana i inih „književnica“ kakvih se i po blogovima dâ naći. Uostalom, šta se ja bunim?
Prisjećam se upravo odsanjanog sna. Jedna mi misao dolazi ponovo u goste: nije mi žao, i uostalom, šta se ja bunim?

bolegr @ 08:02 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 2, 2007
Oni su Mlaster i Baster trodimenzionalnoga. nije tipfeler u nazivlju jer je podjela uloga drugačija. Podjela uloga je po drugoj osi i osnovi. Jednog jesenjeg dana dok je nakon odrađenog predavanja šetao gradom Mlasteru je za oko zapeo pješački most. Stao je na limenu podlogu i zagledao se u prizmatični okomiti blok ispred sebe. Kroz glavu mu je protutnjao ne cijeli život niti vlak već lik Stjepana Radića. Mlaster, za ovu priliku Mirko, dosjetio se da bi mogao potražiti kariku koja nedostaje. Otišao je do parkinga, sjeo u automobil koji je već i biologiju i kemiju počeo naukovati. Nema to dok Nijemac ne napravi. Nepoderivo. Obrisao je lijevom rukom orošeno čelo, prisjeito se da danas ipak nije loš dan i nazvao me.
- Boook, Aka. Šta ima?
- O, Mirko, da mi neko reko ne bi vjerovao. Onako, skoro pa neloše. A ti? Martina?
- Ma njoj je posljednje vrijeme dobro, radi i ima mene. Štaš više, jebote? - ovo posljednje prepoznajem kao retoriku pa se ne zalijećem sa odgovorom da bih ja kavu kao predstavnicu dugovječne nedaleke nam povijesti i eventualno hladnu smeđu gaziranu tekućinu, oličenje trulog zapadnog kapitalizma.
- Blago njoj, a i teibi sa njom nije ni malo loše. - završavam prvi dio i sjetih se Mladenove opaske kada je Martinu vidio na zaslonu Mirkovog mobitela (joj koja pičkaaaa!) na što ga je Mirko pogledom prostrijelio i zakucao ka u zid da je smrzlo sve okolo (budalo to mi je žena). Sve je Mladen završio kako je i počeo - glupošću (onda nije pička, časna riječ).
- Nego, Aka, treba mi broj Slavkov, a ti ih toliok na lageru, mislim i brojeva i arhitetaka imaš a i njega znaš, jel moš dat?
- Dobro, dobro, skrati priču. poslaću ti esemes.
- Ma trebam ga nešt poslom, pa mi se čini da je on taj.
- Nea problema, samo ti zovi. - završavamo konverzaciju. - ja mu šaljem broj i završavam u glavi sa ovom komunikacijom.

Baster, što će reći Slavko, ima brata blizanca. Ne sliče jedan drugome. Brat mu je nalik sebi, a on malo drugačiji. Zajedno smo rješavali neke probleme tehničke prirode poodavno i ostali u kontaktu koji se može nazvati dobrim poznaništvom (baš mi stigao novi Martini, jel oćeš? kako da ne, je li čemu? ma oke je, samo malo udavi par stvari, no u konačnici Hey Eugene! nije loš..., sad kad plaćam ZAMP-u dio cedeja koji kupim za bekapiranje, smijem i javno reći da pržim glazbu češće nego meso).

Neki dan dolazim u Boravak i za šankom srećem tandem Mlaster Baster kako uživaju u milovanju zaštićene robne marke iz Erdinga (logo na čaši je prikeljen baš tako da kažiprstom i srednjakom lagano prepoznajete postojanje višebojnog dotiska). Pridružujem im se, a Slavko zacakljenih očiju (od veselja, ne od piva, došli su malo prije nego ja, radi se, nema dokolicizma) odmah meni:
- Radiće Radića!
Slušam i gledam. Preko okvira od naočala i sa podignutim obrvama kako bi bolivudski pokazao i dočarao nedoumicu i čuđenje jer mi je izgovoreno totalno nejasno.
- Ne razumijem - dodajem za svaki slučaj.
- Mirko će raditi Radića - pojašnjava mi Slavko i nastavlja - Natječaj je za spomenik Stjepanu Radići pa sad dovršavamo dokumentaciju, evo ti pogledaj simulaciju i gura mi u ruku neku spravu iz Appleove kuće na kojoj ću pogledati o čemu se radi. A radi se o Radiću, dakako.
Prvo buljim u to nešto sa displejom veličine kutije cigareta a onda za upogonjujem čistom intuicijom i inteligentnim zaključivanjem i palcem (ovo posljednje izvršna je vlast u trovlašću organizma).
- Ha? Šta kaeš? Jel dobar? - puca pitanjima po meni kao što je onda pucao pogledom po Mladenu.
- Pravi je, malo mi vuče na one čončike iz A je to, no u suštini je OK.
- Znači, kuži se Radić, ha? Ha? - veselje grli Mirka, a on tako razgaljen grli Slavka i mene
- Samo treba dobit natječaj - smiruje loptu Mirko, nogometnožargonski ću ja pa dodaje - a to nikad ne znaš.
- Naravno da se kuži, a natječaj dobivate sigurno. Gdje je lokacija? - zanimaju me detalji. Sad kad vidim kako izgleda bitan je detalj i gdje će tako izgledati.
- Jurišićeva kod Petrinjske, na onom proširenju - dodaje Slavko.
- Aha, to je baš kad onako zavaljen u stolicu i razvaljen trešfudom iz McDonaldsa blejim prema zapadu pa da nekoga i prepoznam.
- Ne jebi ale Aka - diže ton Mirko - ak tebe vidim da jedeš tamo ja ću odma Martinu ostavit i otić u pedere!
Hm, moj Mirko, ni sam nisi svjestan koliko si bio blizu toga da rastužiš jednu ženu jako, a nekoliko njih malo manje, i da oraspoložiš muškoljubni dio muške populacije. Gledam i odšutim, za svaki slučaj. Tek, dižem času i nazdravljam sa ovim dvojcem bez kormilara:
- Slavko u zdravlje! Mirko pazi metak!

[ sve ovo je samo da mi ne kažeš kako nemaš što čitati kad se probudiš :) ]
bolegr @ 06:38 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 1, 2007
Dan je počeo idilično. Previše za moj pojam. Očito da su oblaci nadvijeni nad ovaj dio planete slali poruku koju nisam pročitao. Uostalom kao niti mnoge druge. Meni upućene. Da, ne znam čitati. To je očito. Toliko očito da mi to vjerojatno i na čelu piše. Ali, ja to ne mogu vidjeti, niti u zrcalu prepoznati. Zato je kišonosni oblak tu, a ja i dalje kišu ne vidim. Ili je razlog tome što sam već nekoliko puta rekao da kiša nas neće, jer izgleda da mi kisnuti možemo i bez nje.

Grič i stari Iliri svjedoče mnogočemu u svojim stoljetnim poslijepodnevima. Bunar u koji nitko ništa ne baca niti iz njega vodu crpe, samozatajno skriva svoju tamu. Zašto smo tu i uopće zašto? Ugoda? Spokoj? Dosada? Dokolica? Propitivanje sebe? Mene? Nas? Općeg zakona relativnosti? Provjera koncentracije gluposti? A lijepo sam govorio da kišobran nije potreban. Tako je govorio i Zaratustra i eno ga gdje je završio.

Riječi dosta teško prelaze preko usta. Riječi su doista velike i kada ih ne trebam. I kada ih ne trebam one same izlaze. Izlaze u krivom trenutku. U smiraj jednog ponedjeljka.

Da se mene pita, poslije nedjelje bio bi - utorak.


bolegr @ 07:34 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.