crta

Blog - svibanj 2008
petak, svibanj 30, 2008





Petak čestitam. Za sve ostale sekundu izdvajam.
Virovi tica pa huljica.
bolegr @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 29, 2008


Numerirani listići što ih dnevno otkidamo ili križamo, kako već kome po volji bude, na nekim su svojim određenim mjestima izazovniji sivim moždanim stanicama negoli inače.

Zastrašujuća bude ta konzumentska značajka vremena što u direktnoj korelaciji s potrošnošću života čini naše zabrinutosti uzlazno sklonijima materijaliziranju negoli oduhovljenju, pa se radije borimo s površinskim erozivno korozivnim efektima negoli rapidnim dubinskim nestajanjem centara za snivanje, dnevnim zlostavljanjem nagona za nadom, sustavnim odumiranjem osjetilnih stanica za ljubav (a što je zapravo svaka i jedna na našim tijelima).

Srećom, nismo svi isti.

Otvori Knjigu, prolistaj stranice, prstom prođi nekoliko odlomaka ,prije nego će pogled zapeti kod značajnog dijela…

… “Seven and a half milion years our race has waited for this Great and Hopefully Enlightening Day!” cried the cheerleader. “The Day of the Answer!”…

… pa ga, prst, tako zakačen, poguraj još malo naprijed gdje će sustići nestrpljivu radoznalost, taman na vrijeme za grand finale najdugotrajnijeg razmišljanja u povijesti kakvu je poznajemo:

“All right,” said Deep Thought. “The answer to the Great Question…”
“Yes…!”
“Of Life, the Universe and Everything…” said Deep Thought.
“Yes…!”
“Is…”
“Yes…!!!...?”

“Fourty-two,” said Deep Thought, with infinite majesty and calm.”

Odloži Knjigu, nek miruje. Ni ta, niti jedna druga ne treba ti reći koliko sve je u redu, koliko sve je na mjestu.

Jer napravljeno je sve na jedan, za tebe jedini, mogući način...



moodswinger @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 26, 2008
Hladne glave poput piva izvađenog iz u atribut potopljenog bunarskog hampera, sa nekolikodnevnom distancom pokušavam sagledati javne događaje koji su obilježili prošli tjedan. Toliko pomirbenih poruka je bilo u zraku ovih dana da je najbolje prolazila Sahiba, to je ona pripadnica nebeskog naroda što na Trgu prodaje gaće, paljače i kišobrane. I to ne radi gaća ili upaljača. Da ne bi bilo zabune.

Prošlo je bleiburško odavanje počasti žrtvama zločina, ne ulazim u detalje kojih se svaka šuša laća, a to su količine pobijenih i kvaliteta i boja materijala od kojeg je odjeća istih bila. Zločin je to kakav ne zastarijeva, iako, da se mene pita ni jedan ne bi zastarijevao, no o tome, u obliku krađe sladoleda i sličica, drugom prilikom, ako je bude bilo. No, za pojavu ikonografije mračne prošlosti koju ne trebamo skrivati, ali još manje veličati, vele neki da je subverzija i da se sve crveno maskiralo u crno kako bi blatilo križni put i odavanje počasti žrtvama. Tome je sigurno dokaz i maloum...maloljetno izjavljivanje da ih tim usta... nestašlucima roditelji uče, od te naučene metode i zavinuti samoglasnik na kapi valjda.

Prošao i Dan mladosti. Sletske vježbe od kojih mi ipak neke druge sletske vježbe draže, prenošenje poruke kolektivne memorije milijuna bakterija dragom drugu Titu (iako se AIDS ne prenosi socijalnim kontaktom, dovoljno je drugih boljetica kojima bi se da je živ, Stari mogao zaraziti da mi je naprosto radi zdravlja njegovog drago što je umro ima tome tri na treću godina). Spoj mladosti i fosilnih primjeraka oslikava kako vjera u bolju budućnost djeluje na neke kao eliksir života. No, skočili su dežurni dušebrižni ustiju domoljublja punih, kritičari koji su ovim jadnicima vukovarski i ine zločine navalili na leđa jer je bradata kamarila nosila tuđe dresove.

Iako ne znam zašto, sve me to sjetno podsjeća na onaj vic o Cigi, vjerojatno Sahibinom mužu, o njihovoj brojnoj djeci i mijenjanju gaća u te djece.

Radi ravnoteže i održanja vremenskoprostornog kontinuuma, a zbog spomenute mračne prošlosti, evo malo pogleda u svijetlu budućnost.

U petak će, a nakon što je na istom mjestu Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski nekidan organizirala boks meč, na Trgu bana Jelačića biti koncert onog lika kojem su nastupi zabranjivani diljem civiliziranog svijeta, i koji ikonografijom pokazuje da mu je drag Hajduk, ali u negativu i to barem u mjeri koliko mu Heineken nije draga robna marka (nije ni meni, ali radi okusa tekućine, a ne izgleda logotipa).

Idemo dalje. Sve dalje i dalje. Od zdravog razuma.




bolegr @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
Potreba. Želja. Sposobnost.

Dugo se miješaju pojmovi u prenatalnoj plazmi. Vrtoglavo okretanje nastalo kao usljed nekih kozmičkih virova poguralo je neke elemente što su se počeli osamostaljivati, izdvajati. Tvoriti posebne oblike materije. Uzvišeno, blještavo. Rađanje zvijezde. Makrookolina mi je na pameti. Otkuda to?

Pogled uobičajeno uprt u nešto nevidljivo. Pred stopalima, nad obzorom. Nad sobom samim. Tražio neki odgovor u svakom događaju. U slijedu događaja.

Izađem iz tramvaja kako bih izbjegao skupljanje dodatnih opisnih rečenica kojima bih mogao uzdizati ili omalovažavati tramvajvožnju tramvajljudi kako ih (nas?) prozva jedan grafiter u Vodnikovoj. Toplina dana me prihvati u središu grada.

Ne žurim, vučem noge kao kad šlape na stopala nazujem i sa kreveta se uputim na prvojutarnji susret sa kupaonicom. Asfalt je svijetlosiv kao što bi i dan bio da je oblaka. Desno je profesionalno tretiran travnjak, a malo dalje se na monolitu ukrašenom bočnim reljefom ustobočio Tomislav. Kralj. Preda mnom grupica ljudi. Stranci sigurno. Ali to ne odvagujem po odjeći već jer ih čuje govoriti neki nepoznati jezik.

S distance slušani huk i šumovi velegrada pretvaraju se u buku, dok istovremeno svojim sitnim organizmima namjernici skupljeni na Tomislavcu kao golubovi pokušavaju održati sponu selo-grad koja je mutirala u ovim krajevima u posljednje vrijeme i iz obične se spone polako pretvara u omču.

Na klupi koja svoju mladost prikriva umjetno opatinjenim materijalom, gus i drvo, umoran je starac. Lijeva mu ruka u džepu širokih hlača. Premeće maramicu, onu platnenu, na pruge što sliče onima na pidžami koju mu baba pere svake subote. Napipa i dva kestena, prevrti ih u šaci kao kakve kuglice, suhe u uglancane. Tako doktor naredio da ih treba imati uvijek uza se. Iz torbe izvuče komad već osušenog bijelog pa otrgne koricu i baci u travu podalje od sebe. Sad će golubovi. Njih jedino razumije ovdje u ovoj buci i gužvi. Pogleda u stabla oko sebe. I ona su nova. Nema onih pod kojima se kao mlad kad je prvi put dolazio skrivao od jakog sunca i slabih ljudi. Ponovo zavuče ruku u torbu i ovaj put mu se u šaci nađe neorošena boca piva. Kao nekad. Vidjela puta vlakom. odčepi je, zadigne šešir i otpije gutljaj-dva.

Uto već prođem klupu i otvori mi se park sa svim svojim rondelama cvijeća, grozdovima odmarača u travi i dominantnom skelom na Umjetnočkom paviljonu. Miris ljeta uranio i vjetar ga, povjetarac, nanese u mojem smjeru. Poželim da je pola dana kasnije i da se vreva hodača i šetača smanji, da frfekvencija šestica i trinaestica opadne pa da se grad prepusti toplini i miru kao ljeti. Ali, ne ide. Proći će još nekoliko kava i novina, ozbiljnih razgovora i pošalica i neko usputno pecivo prije nego što će gradom zavladati prizivana kraljica Letargija.

Sredovječna osušena pojava svedena na četrdesetak kila navlači povodac na čijem je debljem kraju, to kao sa batinom, nešto iz roda pasa, ali deminutivni primjerak. Onih golubova jato pomiče se po tucaniku i travi oko klupe kao da je čopor beskrilnih gradskih štakora. Sa prozora drugog kata zelene zgrade vijori zastava. Ostavština pozdrava blagdanskom mrtvilu grada. Uzurpator zraka i pješačke staze, sa kockom za leđima i reklamnim sloganom nalik lošoj šali protutnji pored mene.

Ništa. Krenem nešto bržim korakom prema trgu kojeg često Trgom oslovljavamo jer kao što je jedna jabuka Jabuka i kao što je riva Riva, tako je i ovaj trg - Trg. Tko potrči, jer mu hodanje dosadi, manje će vidjeti. A hoće li, i kada, stići onaj koji hoda?

Sposobnost. Želja. Potreba. Čudne pojave pojmova. Redoslijeda ne znam im ni danas.


bolegr @ 07:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 25, 2008
Desnom je mazila oteklinu, najdražu oteklinu koju je povijest čovječanstva, ta kolektovna memorija vrste, uspjela zapisati. Oteklinu zvanu Novi Život i koja će sa udisanjem zraka dobiti i konkretno i mirno ime.

Smiješak joj se pri svakom dodiru širio unatoč očekivanju boli za koju istovremeno govore da je slatka i neizdrživa. Nije li sve imalo lijepo upravo neizdrživo do određene granice? Kroz otvoren prozor začuje se kako je opet prošao auto. Topla je večer i rijetki su ti zvuci, daleko rjeđi od buke jedanaestice što vuče od Črnomerca.

Baci pogled na crte lica koje se pravilo da je ne promatra cijelo vrijeme. Kao gleda u televizor. A zna da su mu oči zalijepljene za nju, za trbuh, za najveće blago koje im se smiješi i koje će im se još godinama smiješiti i poslušno i živahno, neukrotivo i odgovorno.

Teško uzdahne kao što uzdiše svaka trudnica u posljednjim tjednima trudnoće, a to kao kakav impuls trzne njega iz zagledanosti pa obgrli najdražu na svijetu i pogledom upita što bi. Odgovor stiže u ljubav pretočenom sjaju u očima i naslanjanju glave na rame mu. Bit će to malo jedan jako dobar čovjek.






bolegr @ 13:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, svibanj 23, 2008
Šta ću. Ostanem sam, prelistam nekoliko stranica kakve knjige, usput i slova poberem otamo. Kao nešto će mi značiti. Poslije išetam gledati razbijene oblake i dok mi pogled prati crtu paranja sjetim se kako mi je nebo svašta poslalo, počev od onog stakla iz haustorskog prozora sa dvanaestog kata susjedne zgrade. Tako to ide, nekome pečeni piceki, a meni prozor, ali iznak da se sklonim na vrijeme, što je puno više od termički obrađene ptice, pa onda kišu i snijeg mu slalo, svašta. Zahvalan bih trebao biti.

Zatvorim knjigu skoro kao da se ništa nije ni dogodilo, jer od onih silnih slova preko kojih je prešla svjetlost što se poslije ogledala po žutim mi mrljama u dnima očnih jabučica, nije baš bilo neke koristi poradi nedostatka koncentracije. Valjda od sna.

A u snu, pored police sa karfiolom i krastavcima cipele su. Tamne. Smeđe do crnila. Mokre. Odjednom te cipele nisu cipele već skovrtana jakna takve neke boje. Niže, na podu, njene tenisice, crne i malene kao kakav ukras. Zrakom se širi miris kuhanog boba sa krumpirom. I kobasice. To se u snovima pomiješale gajbe povrća u dućanu koji pohodi kišnim danom sa dočekivanjem nje da kući dođe.

Zato odem na zrak. Prošetati. Izvjetriti.

Kako je trčanje stvarno dosadno čak i kad druge gleda to činiti, a šetnje mi dosta jer su noge dvaput već bile mokre i kroz kožne tenisice, nema druge već se ušetati u kuhatorij. Ne spektakularno i nadmeno kao John Wayne u nekom od filmova u kojima se spektakularno i nadmeno ušetava u neki prostor kao glavna faca, već onako, kao da mi ostalo još samo to pa kad se već nema kamo, a ni u Sveti Ivan Zelinu ne bi, jer tamo ću tek kad odem naskroz, onda je dobro i tih šest-sedam kvadrata. Možda se misao koncentrira i ne odluta već okrene u nekom znanom smjeru nepoznatog domašaja.

Pa se onda i dogodi. Baš to, da misao ne odluta već ono drugo. Zakači se misao na odnekud iznikloj zeleno-bijelo-crvenoj kombinaciji. Nema ta kombinacija boja veze ni sa talijanima ni sa trgovačkim lancima kojekakvih konzumerija. Umjesto bosiljka, mozzarelle i rajčice tu su bob, korijen celera i kobasica.

I tako, iako nije stoljetni, a nije ni pretjerano erotičan, jer nas ne spominjem u svakom pasusu, jedan sam mali prehrambeni dio sna pretvorio u stvarnost. Probavljivu.


I sve to tebi, baš kao i umnožak čp*vt.
bolegr @ 05:55 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 21, 2008
Ustane od stola, onako blago odgurujući se na kotačima stolice što su smišljeni kako bi pokretljivost na radnom mjestu bila povećana, a poslije nekog vremena pokretljivost onoga koji pokreće i sebe i stolicu - smanjena.

U pogledu koji prati to sinkrono odgurivanje nogama i rukama od radnog stola kao od kakve sotonske inkarnacije, odsjedne slika odvezanih cipela koje svojim stanjem mogu izazvati nezgodu pri daljnjem kretanju ako ih se sada ignorira pa sukladno svim mjerama sigurnosti na radu sagnuti se kreneš sa nakanom eliminacije svih tih potencijalnih nezgodacija.

Zvuk sličan onome kad medicinski zavoj objeručke uhvaćen za završetak pocijepa kako bi vezao čvor, a potom i ovijeni dio tijela, a koji će prepoznati oni koji su zavoje vezali bez elegantne izmišljotine načinjene od para limića sa zupcima povezanih komadićem lastike, jer lastika se nekada osim za gaće koristila još jedino za lastiš, igru zvanu i "ema-es-esa" ili tako nekako.

Onima koji ne mogu materijalizirati opisane zvučne valove, na znanje je da je to onaj zvuk paranja tkanine uobičajeno na najneugodnijem mjestu, na međunožnom sastavu koji automatski podiže sve glave u uredu koje su bliže od potencijalnog leta buširupe ili klamerice, miša i tastature obežičeno povezane sa pripadajućim kućištem, bio upravo takav, pa ga umjesto odlaska u drugo okno rudnika, sudbina pošalje kući na zamjenu hlača, konkretnije i preciznije nekadašnjih hlača.

Tada se sjeti koliko mu smetaju košulje i majice koje su dugačke toliko da kada ih se preko hlača nosi, prekrivaju cijelo dupe. Nije to jer je njegovo dupe nešto posebno privlačno, a što i ne može sam procijeniti niti to procjenjuje već bi za to eventualno mogao
uza sve različitosti ukusa, koristiti kakvu žensku ocjenu, već jednostavno zato što mu te produžene halje smetaju i shvati da je to još jedan dokaz kako neke stvari koje ne trpi i ne voli nisu nužno loše.

bolegr @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 20, 2008


bolegr @ 14:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Večer je uzela toliko zamaha da se već u noć pretvara. Od Trga Republike (to je ono mjesto gdje su vratili onog konja sa onim jahačem na čijoj sablji ponovo jašu oni leteći štakori jer onima koji su zaduženi za skrb o gradu antiglob... antigulubarske antene opet ne rade, a ne rade im i još neke antene) prema zapadu paralelno sa grbavim tračnicama tramvajskim koje će nakon Unezvjerijade poprimiti izgled krivulje ugodnije za vožnju, hoda nekoliko ljudskih prilika kojima ni neprilike nisu strane.

Nije baš da je hod nešto pravocrtan, kao da dvoje između izloga na sjevernom kućoredu i onih čeličnih zmija sa svoje lijeve strane. Kako bi pratile hod svojih vlasnika, i glasnice su krivudale u svojoj napetosti i zrak koji ih je trebao maestralno (to kao onaj lagani vjetar) milovati, počesto je prelazio grnicu dobrog ukusa što se melodičnosti tiče i pristojnog ponašanja što se tiče onoga što je vezano za one gumbiće pod kojima obično piše "volume".

Obzirom da neprilika uvijek dolazi u društvu, tako je i negacija ovih pokretnih prilika, utjelovljena u dvojcu bez kormilara, ali sa šapkama i pendrecima, poput presretača, harmsovski (ne marskovski) iskočila iz veže i zaprijetila pitanjem od općeg društvenog interesa uobličenog dvjema riječima: "lične, momci".

Nakon pregledavanja uz konzultacije sa centralom ("... Zagreb sdamdeset, provjeri imena, slovkaću ..." kao da zna nego slovkati, da ne kažem spelovati), Okrene se kolegi pa objasni nevjericu iznad para brkova kakvi su uobičajeno krasili vojnomilicionerska lica: "... znaš l' ti, legtimiro sam Marka Kraljevića, u što sam ga..., pa sam legtimiro i Draškovića u Gundulićevoj, i njega sam propisno doveo u red, ali da mi neko reko da ću u Ilici legtimirat Ilicu, e reko bi mu da laže!"

* * *

Skoro sve ovo gore napisano, izmišljeno je, kao što to obično i jest kod mene. Izmišljeno, zamišljeno, umišljeno... Osim nekoliko činjenica, onih o antenama i one o osobnom imenu. Nosi ga nekadašnji golman malog velikonogometnog kluba.

A kakvih je tek bilo u našoj, nekom bližoj, nekom daljoj prošlosti, da nit ne spominjem. Bager. Petoljetka. Traktorka. Udarnik. Kombajnka (nije ime, samo sjajan potencijal imena,
a krsna kuma Moodswinger). I da se stanje društvene svijesti uspjelo popeti za stepenicu više vjerojatno biste u telefonskom imeniku vidjeli i Kravoljuba i Svinjoslava, dvojajčane blizance, a i sestru i brata Letriku i Lefektora,  i tko zna koga još ne.

Pa biljčice, one voćne, Višnja, Dunja, Jagoda, već su poznate jer je to domaće voće, ali Banana... ili Sjajna, i još kad se to njeno ime ukomponira sa kakvim neobičnim prezimenom (ne mislim na Lopata, Kramp i Budak koji su se svi skupa pojavili u jednom sudskom procesu u Osijeku već nešto prozaičnije, kao na primjer Bitanga).

Čudo živo kakvih sve neobičnih imena ima. Neka su bjelosvjetska, ali se u ovom našem podneblju gledaju drugom rasvjetom obasjana. Adaleta, Pula, Tuba,...

Ili, za primjer: Sokrat je Hamletov otac ma koliko nas povijest učila drugačije (Hamletov brat mi predavao tehničko, PTO, proizvodno-tehničko obrazovanje kako se nekada usmjerenoobrazovni zvalo to domaćinstvo za muškarce, jer je morao postojati pandan predmetu zvanom domaćinstvo, no o čemu ja to, jel?), Spartak se nakon Zagreba i Osijeka vratio u Suboticu, i to ne igrati nogomet u istoimenom klubu već da radi u muzeju, ako ne vjerujete pitajte nekog, rećemo Dukea.

Kad se sve to posloži onda je zanemariva mogućnost nesprazuma sa povijesnim ličnostima, ne mislim direktan nesporazum sa njima već sa njihovim imenima koja nes(p)retno neki vuku na svojim leđima i po dokumentima.

O strancima i njihovim idejama kao što su Pilot Inspektor (Lee), Apple (Paltrow), Sage Moonblood (Stallone), Destry (Spielberg), Blanket (Jackson), Tu (Morrow), Moon Unit i Diva Thin Muffin (Zappa), Rocket (Rodriguez), Memphis Eve (Hewson, takozvani Bono Vox) neću trošiti riječi više nego sam nabrojavši ih.

Šta sam ja uopće htio reći?  Ah, da. Kao što u onom vicu koji završava sa "... gle debila kak mu odijelo dobro stoji...", tako i ime treba znati nositi, ili kako bi to komentirala Žaretova baba, što mu odmah našla razlog i smisao djetetova imena: "... e, lipi moj Žare, kaeš Tia? Pa šta si tija to si i dobija!"

A ja, ja sam trebao biti Nedjeljko. Ne radi lijenosti, iako mi nije strana, a što si umišljam jer je, znamo, lijenost, ona fizička, pokretač napretka, već radi dana rođenja.

Sve mi se više čini da sam sasvim dobro ispao. Ili se varam?


bolegr @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 19, 2008

Kućica na drvetu, recimo.

Budeš često gore, pa te gledaju malo čudno.

Dijete, zaigran, romantik, sanjar.

Siđeš malo, red je.

Brzo se vratiš.

Malo je usamljeno.

Ali bolje.


(by MS)
bolegr @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Kućica na drvetu, recimo.

Budeš često gore, pa te gledaju malo čudno.

Dijete, zaigran, romantik, sanjar.

Siđeš malo, red je.

Brzo se vratiš.

Malo je usamljeno.

Ali bolje.


bolegr @ 11:37 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 15, 2008
"Nomen est omen" zapisali još stari Latini, koji unatoč uvriježenom mišljenju nisu živjeli u Latinskoj četvrti (nema veze sa kvadrantima i drugim zvjezdoznanački mjerenom i označavanim mjestima i nisam mislio na Berlin već na Pariz), a ni u Latinskoj Americi jer nisu ni znali da ista postoji, što bi se recipročno moglo zaključiti kad bismo citirali stare Aztece, koji su sigurno imali neki sličan mudroslov.

Nije danas lako živjeti u Zagrebu. Pogotovo nije lako živjeti u ulici koje naziv ima i neko značenje. Tako se dogodi da u Vodovodnoj ulici pukne šta? Vodovodna cijev! Šta bi drugo? Pa iako nisam sad blizu, pretpostavljam da nevolje nisu mijanmarskih razmjera. Grad je, i ne samo grad prepleten infrastrukturama kojima je mjesto u ropotarnici povijesti (ako ne i u nekom zatvorenijem prostoru).

I imamo sreće mi u Zagrebu jer nemamo Plinsku ulicu. Mogu samo zamisliti kako bi to izgledalo. I još da, recimo, Švicarci sagrade kino u toj ulici i istoimeno ga nazovu. "Švic", po sebi, naravno, ne po ulici valjda. Nije kino boca pa da bude plinsko.

Pozoveš dragu u kino: "'oćemo u kino ljubavi?" a onda mazno, sneno, ali ipak sa nekim žarom u očima (poslije ćemo vidjeti ili nećemo, kako tko, da je taj žar presudan): "U koje ćemo kino dragi?" I spontano, nakon ranije dobro pregledanih programa svih kinopleksa, odvagneš, kažeš: "A u Švic, gdje bi drugdje?" I tako odete u kino. Neka je romantično humorna drama (kad god u programu pročitam ovo novoskovano "humormo" sav malaksam dok shvatim da bi mi trebalo biti smiješno), Zagrljaj ili ruka u ruci, na bedru, psrtima lagano dirkanje, maženje, njoj se na sreću prispava (podjela je odavno napravljena, ti u kazalištu, ona u kinu), zakloni svojim lijepim kapcima onaj žar, kadli odnekud čuješ siktanje. A nije vestern i nije onaj film što nema mjesta za starce pa susjedi penzići nisu u kino išli tri tjedna, već neka cijev je pod nogama, a ti kako se odupro da se suzdržiš od skakanja, oturio tu cjevčugu do savijanja, do pucanja.

I tako. Danas vodovodna u Vodovodnoj, a već sutra bi mogla biti plinska u Plinskoj. Eto nezgodacije. Kako je kod vas?

Ja pak zabrinuto, kao kakav skrbnik jer ih izdržavam (ne sam, skupa s vama), pomislim kakva li je tek situacija sa gornjogradskom infrastrukturom? Tamo je gore sve gore i gore, i sve je skoro u poznim godinama. Je li ima ikakve šanse da se i tamo štogod izmijeni (osim potajne promjene naziva ulica, što je vidljivo u sljedećoj rečenici)?

Jer kako stvari stoje, njima gore u Onim ulicama puca
ona stvar već duže vrijeme. Za sve nas.

bolegr @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
Uobičajeno pravilo prije izvršenja najstrože kazne (fodbaleri i timovi, navijači i ostale nakupine sličnog profila, nemojte odmah pomisliti da je to penal, ima i važnijih stvari u životu), ispunjenje želje, ako ista svojim ispunjenjem ne poništava čin kojem po pravilu prethodi. O samom nastanku tog običaja neću jer je stvarno nevažno nama koji nislo osuđenici, a onima koji jesu i tako bi trebalo biti svejedno. U konačnici, za sve nam može biti svejedno, samo do granice nezapadanja u defetističko stanje. I zato dosta o presudama jer o njima nisam ni htio, a kamoli mislio.

Ispunio sam si jučerašnju želju i pomislio kako bih to trebao češće raditi jer ako ništa drugo, bar povremeno mogu želje prilagoditi sposobnostima i natankat si taštinu i osjećaj moći, a što mi u nemjerivim količinama treba.

Za nagradu (ako sa druge strane te medalje ne piše kazna, ja ću si odrezat nokte, one na nogama, tako da mi opet sve cipele postanu prevelike) kasno uvečer sam pogledao tevelizijsku hatevejičnu emisiju "Otrovano" sa svim transformerima koji su nastupili. Nije mi namjera sad pisati o onoj svemirskoj pojavi koja je veća i od glave voditelja, p aonda o tome i neću.

Današnju želju si još nisam ispunio, pa razmišljam kako bih mogao raspisati i natječaj za najbolju želju dana, ali će me uskoro to razmišljanje napustiti, uostalom ako i svako drugo razmišljanje, mišljenje (ovo ne kao osobni stav nastao usljed rada neurona, već kao beskrajan proces koji povremeno posluži svrsi, a koja je ... hm, izgubio sam nit, ma ako ćemo biti iskreni, cijelo pletivo sam izgleda izgubio).

Zabrunda mi stol potiho. Kao kad bi mačka nervozno zaprela (oksimoronski, zar ne?). Pogledam u zaslon, broj nepoznat mobitelu, a ni meni nije baš da je. Javim se, a sa druge strane poznat glas.

Malo virozno mutiran taj glas, ali prepoznatljiv u svojem altističnom zatezanju karakterističnom za ljude koji su vezani za određeno podneblje. Pitam otkud opet novi broj, a ona veli da joj je jedan nešto a a a (umjesto naslaganih samoglasnika treba staviti neko nerazumljivo objašnjenje koje i nije toliko bitno za tijek povijesti, zemljopisa također), a drugi joj pao niz štenge. Onomatopejično začujem "šten-gen-gen-gen-gen", ali mi umjesto slike letećih medvjedića u obliku celularnog komunikacijskog aparatića kako se stropoštava "niza svih osam" stuba, javi slika šake koja trese tom spravicom o zid koji se opire svom svojom čvrstoćom, do popuštanja ne pametnijeg već slabijeg materijala koji je u ovom slučaju taj dotični mobitel.

"Jel ti znaš kako Fata Muji svako malo padne niz štenge?" pita. Odgovorim kratkom i jasnom negacijom, za što dobijem odgovor kako ipak nije svoje nezadovoljstvo prema novim tehnologijama iskalila na vlastitom predstavniku iste već joj je ispao iz ruke kao reakcija na neku nevjericu nastalu pogledom na nenadano buđenje tog malog zvrndala.

I zašto me zvala? Da mi kaže kako opet ima novi broj? Ne. Da mi kaže se danas mogu objesiti. Baš joj hvala. Stvarno. Nadam se da će vješanje moći biti borilački filmsko.

bolegr @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 14, 2008
Pogledam preda se. Obzor mi crta. Lajsna. Metalna i mentalna. Preko nje, u daljini vide se prozori sa unutarnje strane. Pogled na cijelu stijenu ometa nosivi stup. Još dalje zeleni se plavičastom izmaglicom namreškana šumovita površina Zemlje.

Ispod te lajsne pogledam u pravokutnik. Trobojnica. Sivobijeloplava. Pogledam u drugi pravokutnik. Isto trobojnica. Crnobijeloplava. Između jedan manji. Dvobojan je. Maslinastosiv. Podloga svega isto siva. Monotonija.

Spoji se par neurona u neki dječji ples pa zapjeva zapamćenu pjesmicu, komadiće jedne takve, ili brojalicu:

Monotoni ja
monotoni ti
monotoni on.
Monotoni mi
monotoni vi
monotoni oni.

Spustim pogled niže. Vrat već dobiva teži zadatak, par kila glave sa svim pripadajućim elementima. Pred očima mi dvije nakupine kvadratića. Crni i bijeli. Svako stado u svom oboru. na svakom kvadratiću neke crte, ravne, krivuljsate, spojene pod nekim kutevima, svakakve.

Pred tim stadima, ruke su. Moje. I šake. One koje pišu i one koje rišu i one koje su risane bile i koje svašta radit znaju. Prekrižim ih, onako da upletem prste i na splet taj naslonim čelo tako da naočale ne dodirnu ništa.

Pustim da mi u oči uđe odraz poda što nalikuje na beztestni nedostatak televizijskog programa samo bez onog pripadajućeg neugodnog šuma. Ovdje takav proizvodimo svojim bivanjem. Zažmirim kako ne bih gledao te smetnje pa se sve zatamni.

A može i jednostavnije. Brojalica.

Dva monitora, telefon. Dvije tastature, stol, dvije ruke. I dva miša. Spava mi se. Ja bi išo kući...

bolegr @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 13, 2008
Noć. Još jedna u nizu beskonačnom, bar se tako čini već mjesecima, godinama čak. Samo, ova je jedna od onih koje se ne spavaju. Mjesec je pretegnuo i nema više konkavnog oblika vodljivijeg dijela. A razlog je specifičan do nevjerojatnosti. Konačno će se zaputiti prema van. Nakon toliko vremena, dosta je više ove dužine, širine i visine.

Glasovi. Slova. Milijuni tamo. Nekoliko ovdje. Sve vonja po hladnom. Odbojno je do neke neizdrživosti poput one boli koja se razlije skupa se ekstencilinom od straha ukočenim bedrom.

Pažljivo sprema stvari koje će nositi sa sobom. Nije toga puno, par osobnih sitnica, higijenske potrepštine i rezervno rublje, nek se nađe za prvu ruku. Sve na brzinu pobaca u torbu pa se iz nepoznatog razloga posveti rublju. Čarape preklopi pa posvrne rubove da se drže zajedno. Gaće savije na dvaput u neki imaginarni pravokutnik koij je takav samo u njegovoj glavi, jednako kao i omjer koji pokušava dobiti: čarape puta dva jednako gaće. Kakva notorna glupost.

No, ta ga i takve i tome slične gluposti održavaše na površini. Jer kako bi inače istrpio sve kataklizmične potrese, poplave, pustošenja, napetosti do eksplozije pa i njih, ovdje, negdje.

Diše i mozak ipak radi. Na zrak. A mora priznati da mu je već treći dan od dolaska ovamo bilo neopisivo. Tih dana, što radi promjene strukture hrane, a što radi šoka uopće nije išao srati. Raspored obavljanja radnji bio je toliko krut, nefleksibilan, da je, a kad malo bolje razmisli cilj i jest bio taj, naprosto tjerao na nerazmišljanje. Postoje oni koji se brinu za sve, tvoje je samo da radiš što ti se kaže.

Pogleda se. Od cipela, preko hlača do košulje. Ubija ta jednobojnost. Jednoubojna odjeća. Da. Sastavni dio protokola. Sustav. Matrica. Vjerojatno je bit svega zamračiti sve što je do tada bilo, ujednačiti sa svima uokolo i krenuti od početka. A ne može se. Nešto ostane pohranjeno dovoljno duboko da je dovoljna jedna upaljena šibica pa da plamenom uhvati te kuteve sjećanja.

Iza njega ovdje neće ostati bog zna što. Ustvari, neće ostati ništa. Nije od onih koji urezuju generalije ili u nedostatku mašte prepisuju tko zna čije sve ne mudroslove ili crtaju genitalije. Ni datum nijedan nije zabilježen. Ni samotni inicijali koji u čitanju liče na kakvu nekvarnu pošalicu. Ni slovo.

I tako ovo baš i nije neko mjesto za čitanje. A ni vrijeme.






bolegr @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Drage Hrvatice i Hrvati, i sve druge građanke i građani Republike Hrvatske, kao i svi cijenjeni gosti, dragi naši turisti. Kako bismo vam omogućili da budete što bliže prvom redu, smjestili smo vam... smjestili smo vas u  >> drugi red. <<


bolegr @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 12, 2008
Desnom, palcem, pogura najveći kamičak ustranu prema koprivom zaraslom jendeku dok mu lijeva u sporom hodu odmara na vrućem asfaltu, onom siromašnom katranom pa se stopalo ne utapa, ne ostavlja trag. i sam rub je iskrzan, kao rubovi pite od jabuka, neravan, kruni se i gubi u nakupinama kamenja posutog po rubu kako bi bezuspješno spriječio zarastanje u travu.

Podigne pogled i ruku te se osloni na puzavicama opletenu žičanu ogradu. Pred njim je na sivoj metalnoj šipki znak. Objašnjava da glavna ulica skreće ulijevo, a da ravno i desno su sporedne. Žut je i kvadratičast. Znak. Iza njega se sakrila kuća. Ćoškovi ispranog fazoniranog naglaska bijelom bojom kao kontraliht crkveno debeložutoj, streha skoro nikakva. Krov na četiri vode. Biber. Dva dimnjaka. Ima se.

Prozori već izgubili onu zagasitu zelenu pa se drvo tamni od ispod. Gdjegdje otpala žbuka otkriva pravilne redove cigle. Sa druge strane je hladan trijem za koji se možeš kladiti da je svijetlozelen sa srebrnim izvaljanim aplikacijama beskonačne vitice nepoznate biljke.

Dvorište nejednako obraslo korovom ipak je pusto bez ijednog stabla. Trava koja seže i do koljena povijena je nenavikla na svoju visinu. Uz sam rub kuće velikim ciglama, onim sa utisnutim nazivom, presvučenim skramom mahovine popločana je staza kojom dugo nitko nije kročio. Uz rub, onaj drugi rub dvorišta pod malim krovom letvicama ograđen sa malim vratancima sa strane koja gleda prema kući, obzid je koji skriva bunar. Nediran već neko vrijeme. Opasan.

Odnekud začuje zvuk motora traktora. Stari Tomo Vinković. Kabrio. Još koji dan pa će i Zmajeve na ulicu istjerati, kad se bude išlo žito vršiti. Spusti pogled natrag, prema stopalima. Zaškaklji ga prašina skupljena između prstiju. Uhvati za krhku peteljku komadić mesnate biljčice koja uspijeva i na čistom pijesku pa ga pokretom iz koljena iščupa i pridigne ruci kako se ne bi saginjao.

Mnogo godina kasnije sjećat će se te svoje gipkosti i pokušavati otkriti kada je sve krenulo krivo, kao glavna cesta na tom znaku pored puta.

bolegr @ 08:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 11, 2008
- Avida Dollars! - drekne mu posprdno André jedno večer na dobro naučenom španjolskom, a on mu se u tu anagramsku kovanicu iskezi pa odvrati na jeziku koji nije poznavao:
- Odrasli vlada!

Joan i Pablo pogledaše Alberta koji još nije, ali će biti poznat po istoimenom keksu, i bezriječno ga upitaše za objašnjenje, to bezriječno izgleda otprilike kao "ha" dotjerano sa iskolačenim očima i obješene donje vilice, a jer nisu shvaćali kakvim se to riječima nabacuju ona dvojica iz prve rečenice. Albert, siukladno svojem poimanju svijeta pomisli kako je raspored slova relativan i shvati da će nekome pasti na pamet objašnjenje beskonačnosti pisaćim strojevima i majmunima, pa prisjetivši se neočekivane španjolske inkvizicije glasno zapjeva rođendansku himnu.

Probudi se iznenada, neplanski, i taj prelazak u stanje što neki sviješću hrabro nazivaju zabilježi pogledom na sat. Sjeti se da će mu nakon skoro četiriipol tisuće dana neograničenom nevjerojatnošću u posjet doći Marvinov otac, i sjeti se da si je davno, prije tog svojeg posljednjeg, osamdesetčetvrtog siječnja, a tome je već jedno punoljetstvo, obećao kako neće dopustiti da ga poistovijete sa Cervantesovim superjunakom koji nikada neće spasiti svijet, ne zato što bi on to htio, ne biti poistovijećen nego spašavati svijet, jer mu je odavno jasno da je nemoguće i da koincidencija ne postoji osim kao riječ, već zato jer se grozio magaraca i onih asocijacija što se vežu za tu plemenitu i strpljivu životinju koja je dosta toga isteglila na svojim plećima kroz povijest i prije i poslije Krista.




Vrijeme se danas malo izvitoperilo, a tako je svakog jedanaestog u svibnju. I baš zato jer je nedjelja, bilo bi bilo dobro svojom masom pripomoći dekici da ne odleti sa površine planete.



bolegr @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 9, 2008
Prozorima se može rukovati, a može ih se i kitati. Pojam rukovanja, iako dvoznačan u svojoj osnovnoj prirodi glagolske imenice, dodatno je proširenog značenja u ovim krajevima tamnog vilajeta civilizacije, dok je i samo kitanje poprimilo jednu novu dimenziju.

Nije dobro bit jebena stranka ni u jednom političkom okruženju, negdje manje negdje više. Preciznije rečeno: negdje kraće negdje duže. Da je to tako vidi se na svakom koraku.


I to kako na lokalnoj razini:


(rukovanje)


tako i na državnoj:


(zadnja rupa)

Ono xxx- iz naslova slobodno promijeniti u nad-, pod-, van-, unutar-. A može ostati i xxx-. Pornjava je pornjava.


(nepotrebno precrtati, imena dopisati)


bolegr @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Pokrene se nešto, to noge na kojima stojim, pa se sve uokolo namreška i to ne samo po površini već se i talog sa dna podigne. I gdje bi talog bio već na dnu jer ga samo ime tamo smješta. Ali, nije to talog što zamuti fluid već neki što u pramenovima zapleše po njemu kao obojana perca što po staklenim kuglicama bivaju zarobljena, samo ovi su pramenovi živi, pokretni poput svilene marame što klizi zrakom i svojom težinom, koja je olakotna karakteristika u pružanju otpora tome kroz kojeg klizi, i vidljiva okolnost jer lomi i odbija svjetlost na njenom putu putu prema samom dnu.

Vatra je naložena i objema sobama se šiiri miris zime koja se tjednima i mjesecima u cjepanice uvlačio, a sad bježi iz njih pred naletom topline. Kroz prozor se vidi zelena površina, iskošena kao da se i sama ravnica zatalasala. Odnekud se pod prozor instalirali radijatori, gusani (tvrd i krhak pridjev, a ne imenica pa da se u magli izgubi) između čijih rebara se pritajila paperjasta tvorevina prašine i drugih elemenata koji je tvore, ali oni su tek ukras i ne rade, radijatori, prašina niti radi niti je ukras.

Reći da radijatori ne rade je otprilike na putu da sljedeće bude kako potok ne teče, ali tako je to ovdje. I moguće je to. I jedno, ljeti, i drugo, zimi. Vledimir koji je svoju Estrogenu dočekao prošle godine, smješka se. Drago mu je da smo navratili jer je bio pomalo usamljen. To mu u očima blago zakrvavljenih bjeloočnica, jer vjetar skupljen u oku ima crvenu boju. Šuti.

Jedna soba se na tren preodjene u dućan odjećom u kojoj nemaju neke zelene stvari visoke tamnoće i XS veličine, ali kažu da su njihovi brojevi mali. Miris tkanine je nediran ikakvim pomagalima, grub je, nadražuje nosnice kao gruba dlaka vune golo tijelo. Ja ležim ispod pulta i sve pokušavam sagledati iz žablje perspektive. Nikad ne znaš.

Nešto kasnije ili istovremeno, ovisi kako se gleda, u šinskoj sedmici koja Avenijom Dubrovnik vozi prema Velesajmu gledam iščuđavanje putnika radi stoja na glavi kod srednjih vrata. Izvijanjem se stoj pretvara u balansiranje na ramenima, ravnim poput onih Karijatida. Leća. Dobro da je u hlačama. Stoj na glavi, ne leća, leća je neegdje drugdje.

Budim se. Pogledam prema dolje, u noge, a one, krive i bez loma svjetlosti, stoje bosih stopala u pijesak uronjenih, lakše za istisnutu količinu. Toplo je. Osjetim to i po pijesku i po nogama. Dobro je.

Budim se. Sviće. Othodam do prozora osjetiti tamno zelenilo bez suvišnih zvukova. Na žutom zidu kojeg se boja ne vidi, ali je ja spominjem zato što znam da je takav, nazrem sat. Umalo pa četiri, a toplo je. Dobro je.


Petak je od jutra topao i ja ti ga čestitam po cijelom putu, Mliječnom. I šire. Skroz.
bolegr @ 07:08 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 8, 2008
- Zdrao ministre, đes, ša ima?
- Ne glupiraj se, nisi na televiziji. I ti si sad mini star, a ne ja.
- Dobro, ja malo, nako. Nego, jes riješio one stvari?
- Koje? Ličke il vrapčanske? Kaj si mislil ko sam ja? Naravno da jesam.
- A, moram pitat, ima tu svega. Vego, jel, jel te to pas izio?
- Ne, kaj ti je? Ženina susjeda.
- A, mora da je oštra ta životinjka, jel da te ja il ćeš sam?
- Ti? Pa nisam lud. Tebi ni leđa ne bih okrenul. Dršse ti ministarstva, a mene pusti na miru.
- Dobro, doktore, dobro, nemoj odma tako. Nego, ima li se šta novo?
- Nikaj, al bude pa evo malo pratim ove naše arhitetke, možda mi zatreba kakvo preuređenje brojeva na kvadraturi. Ove je godine Venecijansko bijenale u studenom, a kad tamo nešto uređuju, mogli bi i meni.
- Aj, baš lijepo. Samo, ja ti sad nemam vremena za tote stvari, znaš kako je bit minstar. Ne stigne se ništa ni naglas pročitat, odma te ufate kamere. Al zato, ev obećavam, ja na to bijenale idem sljedeće godine pa ma gdje bilo.





bolegr @ 08:35 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 7, 2008






bolegr @ 14:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Prvo, veli, mora naći jer da joj treba, da ne može bez toga i da bi najrađe pet komada. I drugo, da ako hoću pomoći da to onda ja nađem. Razmislim koliko je uopće razborito da se petljam u to, no valjda mi ne bi rekla da nije mislila da se ja time pozabavim, da nabavim ma kako god možda to izgledalo u najmanju ruku neobično.
 

Ali, šta ću? Retoričko, naravno. Da nije već bi i kava pala, ovako samo uzdah.

Izvrtim videozapise ulica u glavi mi što kao neka prašnjava filmoteka rijetko biva otvoren sa posebnom namjenom već više onako, slučajnistički pa shvatim da baš i ne znam gdje naći ta pomagala od kojih nama muškima uglavnom pada mrak na oči jer nema do one kad kući dođeš pa sa sebe sve samo pobacaš na pod i ...
 

Kako bolje ne znam ovako napamet, a i pri ruci mi nove tehnologije kao i srednjoškolcima, samo što meni fejsbuk služi samo za to da mrzim one aditive od programa kojima me napada, pustim pitanje ljudima koje znam. Mogao sam ja i zaguglati, ali to mi ne bi previše pomoglo jer bi me odvelo vjerojatno u Ukrajinu, Laos i na Tahiti.
 

Pustim cirkular na sve adrese onih koji su možda nekada u svojem životu imali potrebe za pomagalima te vrste sa napomenom da bi mogla pasti i nagrada za prvi konkretan odgovor - pomoć u potrazi za tim sredstvom koje se u ormaru skriva bez straha od pojave ikoga drugoga u spavaćoj sobi.
 

Ne prođe niti par sati kadli se pojaviše prvi kandidati za nagrade. I to, naravno žene: "Mislim da sam vidjela to u svom ormaru..." Ama misli ti šta hoćeš, i gledaj isto to, ja moram to kupiti, a ne gledati u tvojem ormaru, božemeprosti, šta bih ja to uopće i gledao u tvom ormaru kad ni u svojem ne bih?!
 

Onda: "Ja bih probala..." Probaj ti koliko ti volja, samo mi reci gdje da to kupim!

Ili: "Možda kasnim za nagradu, ali bih ti predložila da ako ti to treba da probaš..." Probati, predložiti, ispitati... pa to je ono što sam htio zaobići i dobiti samo jedno: naziv i adresu i gotovo. A i mene ... šta mi bi da idem pitati ljude okolo.
 

I ništa. Sjedimo na potezu između glavnog jela i deserta, prođemo pored "... znaš da je danas na poslu ..." i onog "... sve mi se čini da ..." i sjetim se ja pitati za nepoznat mi detalj, pa da razjasnim nepoznanice. I nije da sam ja to sve vidio, ali mi se čini da postoje od raznih materijala:
- Reci mi, ono, jel ti to treba drveno il metalno il plastično?
U koraku, pogledu, u nebu i odrazu istoga u lokvi vode na zakrivljenom asfaltu, istoga sam trena vidio da je pitanje bilo pogrešno. Jako pogrešno.
- Pa otkud ti, molim te, ideja da može bit metalno il drveno? Kombinaciju ne mogu ni zamislit! Jesi ti normalan?! U obzir dolazi samo plastično. Pla-sti-čno!
- To sa normalnim preskoči, to znamo, samo sam pitao jer mi palo na pamet da bi moglo bit izrađeno od svačega pa da ne donesem krivo.
- Ajde nek ti ne pada na pamet više. Ne traži ti, sama ću, dogovoreno?
- Dobro, dogovoreno.

Eto mi sad. A volim i ja plastiku povremeno. Kad nema drugačije, ali ta je plastika drugačija plastika, ona za gurnuti samo tamo gdje se gura plastika i ništa drugo. Pa onda tipk-tipk par puta i gotova stvar sa plastikom pa pređem na valutno djelovanje. No ova je plastika druge namjene.
 

Prošlo je nekoliko dana u stilu Dušana Kovačevića. "...ona ne pita, ja šutim ...", kad mi stigne usput, uz druge informacije mail u kojem pročitam par riječi koje pokazuju diskontinuitet vremenski koji sam sâm izazvao: "... a ja zaboravila sam ti reć da sam ti kupila ono što si trebao ..."
 

I kako da objasnim da više ne trebam? Nikako. Ali, 'ajde, uzet ću sebi, možda i meni dobro dođe jednom, pa pitam, više onako usput je li plastično? Nije, kaže, drveno je sa metalnim kopčama. Odgovorim da sad i tako nema veze, ali da je trebalo bit plastično. S druge strane stiže nekom tajanstvenom bojom zavjere ženskog spola obojan odgovor da što ne reče da je za ženu pa bi odmah znala da treba bit od plastike jer je sebi kupila kad je vidjela da ih ima plastičnih pa će mi poslat i jedne i druge, šta god hoću.
 

A ja i dalje ne vidim prevelike razlike. Kažu jedino da se manje poznaju tragovi kvačica. Jeble ih vješalice.

bolegr @ 07:05 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 6, 2008
Sretan, kući dođem direktno s posla, a tu mi sreću ne naruši niti moguća komplikacija u vožnji javnim gradskim prijevozom, za koju kartu kupujem (zar je ovo bitno?) svakoga mjeseca jednom, nevažno mi čak i je li to prvi, peti il ponekad i deseti u mjesecu, ja je kupim da mi traje cijelu kalendarsku dvanaestinu jednakoga godišnjeg predznaka.

Sretan jer ne moram više u ordinaciju zubarici svojoj pod borer, svrdlo ili kako se to već zove, otključavam bravu stana ključem koji je igrom slučaja ipak sa mnom. Otpustim ramenu otegotne okolnosti od crnila torbe i sadržaja joj istobojnog kao šo grijehe nama naše otpuštaju oni koji se ni sa svojima ne znaju nositi. Otpustim i zrak iz pluća u većoj količini, onako kako bi to činio netko kome padne kamen sa srca i promaši stopalo. Otvoren prozor sa spuštenom pripadajućom roletom nije prouzročio ulet pernatih kamikaza manjeg kalibra.

U daljini grmljavina. Prognozeri bi danas dobili na kladionici. Vjerojatno kišu. Pogledam u nebo, a ono se plavi, kao dres Lazija iz Rima. Samo, nekako nadnaravno to, ta grmljavina, jer nije ljeto pa da iz vedra neba okrene kiša. Tek je svibanj. I to na početku, skoro kao danas. I ptica se pjev unatoč grmljavini čuje, a ne bi one tek tako.

I nije to nikakva grmljavina. To susjed, baš sad kad se umoran s posla vraćam, po kuhinji ordinira sa svim mogućim sredstvima za prodiranje stranih tijela u zidove. Buši, pili, trese, lupa, udara, kako je jednom netko zapisao.

Da pasmaterstudiorum onome tko izmislio kućni red! Mir i dobro?! Ha?! Kako da ne! Od dva do pet! A onda ožeži po ušima i živcima radnog naroda!

I kome taj kućnoredni odmor?!

Nagluhim penzićima koji ne čuju ni poštara kad mirovinu nosi? Odnekud, usred ove ljutnje, opravdane ljutnje, ukaza se Jack Nickolson sa Jessicom Lang na kuhinjskom stolu, pa mi ta asocijacija sa poštarom i penzićima posta malo odbojna, možda sam nepravedan, ali svi zaziremo od gledatnja nečega starog, osim antikvara, jel. Pa me uhvati druga o Danajcima i darovima, a to opet nije lijepo prema časnim donositeljima vijesti osobnog karaktera.

Nezaposlenima koji trče okolo uhvatiti kakav poslić za kakvu kunu dvije? Ima ih toliko da bi čovjek pomislio kako nitko u ovoj državi nit ne radi. I svi su na ulici, u potrazi za kakvim poslom. Na sljedeći izborima bi se mogli pojaviti kao stranka. HaeSeN, Hrvatska stranka nezaposlenih! Kako to gordo zvuči. Bili bi jači od umirovljenika jer su ovi razjedinjeni i ne priznaju svoju vlastitu mladež, one što u naponu snage šeću u trenirkama i sa olovkama u rukama osluškuju, matematički očekuju vjerojatnost iako je ni ne poznaju. HaeSeN bi bili najjača druga stranka i savršen partner za koaliciju sa sadašnjom oligarhijom.

Poslodavcima koji bi trebali platiti svojim radnicima prekovremene? Plaće isplaćuju ne mjesečno već i češće, puni nepovjerenja u banke, radnike plaćaju na ruke, solarno, dobro, tu i tamo zaborave na određene kolateralne troškove zvane porezi, ali zaboravi se ponekad ponešto.

Fušerima koji mimo radnog vremena odokativnom metodom ošacuju satnicu za uslugu koju ne stignu u normalno radno vrijeme jer eto, ne stignu? Ovo sa majstorima mi kao da imaju privatnu ordinaciju u sklopu državne imovine, alata i pribora...

Vratim onaj ključ natrag u stranu brave u koju sam ga gurao pri ulasku, obujem tenisice, onako s nogu, bez vezanja, uzmem u nekad transparentnu plastiku umotanu knjigu o onome što je norveške fjordove po Africi gledao pa odem u park zauzeti kakvo mirno mjesto nekom sporom i neopreznom penziću.

bolegr @ 06:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 5, 2008


Kad pogledaš, dogurali smo daleko.

Iz crnila, izašli iz oceana, dobili noge, uspravili kičmu.

Na nebu, gomile zlatne, i tamo smo bili.

A onda te ostavi ona jedna.

Začas izgubiš kičmu.

Nema zlatne. 

Samo crnilo s početka bude.

Stvarno smo dogurali daleko...
 

 



Sam Sparro ~ Black and Gold

moodswinger @ 14:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
"Gospođo, molim Vas izrazite moju duboku sućut vašem suprugu, kao i divljenje na količini strpljenja i mazohizma, koje sebi ne bih poželio."

Iako umorno, jutro je ustalo iz kreveta shvativši koliko je nedostajalo Zagrebu i koliko je vožnja gradskim prijevozom pitomija od nekih međugradskih nezgodacija.

Arhimed se jutros definitivno nije vozio u tramvaju u kojem sam bio, ali se zato opet ponašao kao glavni akter onog filma sa Antonyjem Hopkinsom i Jodie Foster, vrtio se naveliko, ma kako god duboko bio.

Moje stajanje u drugom redu u tramvaju, a što znači podalje od šipki, štangi, onih okomitih je malo i nisu mi baš da mi stoje, ovdje mislim na vodoravne, iziskuje određena naprezanja zvana istezanja jer kad je gen rasta u pitanju, nisam baš nešto obdaren, a možda je to i bolje jer da sam još visok, lep i plav, gdje bi mi kraj bio.

To stajanje u drugom redu posljedica je prezaposlenosti i prenapučenosti glavnog nam grada, jer da manje ljudi radi, manje bi ih se vozilo i gužvi u javnom prijevozu ne bi bilo.

Zadubljen u detalje koji razdvajaju historicizam od neoklasicizma, i svemu što stotine kilometara udaljenosti potencira vrijednost starudije koja se upire biti antikvitetom.

Iznenada, moju pojavnost pogura nešto niotkud nastalo jer samo sam malo mreškanja poluprobuđene radničke klase primijetio, nešto kao NLO, ali kako nije leteće bit će da je to onda neki N(ZI)GO, neidentificirani (zloćom inficirani) gurajući objekt. Kako nisam odreagirao kao svaki zemljanin lokacijski smješten na području Osavlja podno Medvednice, čudovište me prostrijeli pogledom broj (ovdje stavite vaš najnemiliji broj, nepotrebno prekrižiti), onim pogledom što sve ružno i ubojito priziva jer se nisam odazvao kreštavom "dajte se malo pomaknite", a zato što nisam imao kamo i da sam htio.

Nagurava moju torbu sa pripadajućim rudarskim alatom tako da je ista svojim drugim, zlu daljim krajem završavala u prostoru među nogama gospođe koja je bila osuđena na vožnju u najbližoj nam blizini, na što se ova okrenula prema meni, pa shvativši situaciju pogledala prema izvorištu pokušaja pobijanja zakona o nemogućnosti dvama tijelima da u istom trenutku zauzmu isto mjesto u prostoru. Odmahne glavom i ostavi me izloženog onom pogledu.

Jedna se okomica od šipke približila mrežastoj izraslini koja je šaka, ekstremni organ uzroka talasanja radno sposobnih i najamno iskorištenih, i za koju mi se u prvi mah učinila da je išrafirana plitkopotkožnim venama, a onda shvatim da su to heklane rukavice, one koje štite šake od direktnog dodira sa zaraženim i omraženim javnoprijevoznim hvatištima, i koje ih uspješno sa tih hvatišta udomljuju u svojem končanim tkivu. Centripetalna sila potpomognuta kontrakciji mišićnih rudimenata, kako bi svatko prvo atribuirao, nadjačala je centrifugalnu i razgrnuvši nekoliko organizama privukla cijelo tijelce štangi za koju sam bio sretan da nije plesna.

N-ZLO ili kako sam ga već prozvao, odmaklo se od mene, a meni na pamet pade ona prva rečenica. Ipak, šutio sam. Cijelo vrijeme sam šutio i ta prva rečenica nikada neće vidjeti tu, u gospođu kostimiranu, vješticu, niti će je ona čuti. Ili pročitati.

A zašto volim Zagreb? Pa radi gomile drugih stvari.



 
bolegr @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.