crta

Blog - svibanj 2009
srijeda, svibanj 27, 2009
Svira Jazz, onaj sa velikim prvim slovom, svojim četverotaktnim motorom skrivenim pod haubom boje Šekijeva golfa i vianovski skuplja mikročestice sa površine autoceste A3 koje će se na kraju dana pretvoriti u mokročestice, popratne efekte fotosešna nad gradom destinacijom, što ga, taj fotosešn, upriličili oni koji oblake gledaju s krive strane, s gornje strane nebeskog svoda, a u čast povećane koncentracije duša u tom kraju koji pomalo na kraj svijeta nalik.

Ovoj tehnološkoj harmoniji prigušenih zvukova prethodio je humani monolog već i prje puta umornog mene navigatora dvadeset godina neviđenom prijatelju koji bi u esemes verziji izgledao nešto kao "... istok, boca kokakole, oemve, desno, treći semafor lijevo, drugi desno i parkiraj..." u vrijeme koje sam se dvorištem prošetao do točke dogovorenog sastanka.


Prepoznavanja nije bilo jer je bilo nepotrebno. Transformacija svekolikog površinskog staničja od dvadesetgodišnjaka prema malo preko dvostruko većoj količini svjedočenih Zemljinih revolucija i nije toliko strašna. Pozdrav kao poslije ferija, godišnjeg, vikenda, mamurluka.


Dok brzinomjer pokazuje kako smo pristojni sudionici u prometu, po glavama se vrte reminiscencije kojih je posljedica izmjena višeminutnih asocijativnih monologa. Koloplet dviju strana razbijenog ogledala, a ni sa jedne Alice. Prolaze odmorišta pored nas brzinom kojom mi prolazimo pored njih. Sa desne strane bijeli se crta puna, preko koje se protežu polja žita, kukuruza i uljane repice, a sa lijeve se, iza sive trake drugog smjera kretanja prometala, proteže neprekidno crnilo željezničkih tračnica i isprekidani crveni krovoredi sa pripadajućim nikad dovršenim neožbukanim vanjskim zidovima koji već pola svojeg vijeka pretendiraju kućama postati miješaju sa poljima žutila uljane repice, kukuruza i žita.

Krivulju što se protezala od Travnoga i jedne studentske sobe u trosobnom stanu novozagrebačke novogradnje nekadašnjeg Viktora Bubnja potkovičaste ulice, preko studentskih domova, Buconjićeve, Šestinskog vijenca i Ilice pa preko Prečkoga i Sigečice sve do sadašnjih Utrina i centra, zapliće preko novovalne glazbene pozadine blago zamuljane šumom što je japanskom prometalu usljed trenja sa vanjštine školjke i motora probijao u kabinu, sa Novosadskim ciklusom proširenim Pragom, Solunom i Kretom. Sjećanja se na građevinski fakultet i dežurstva u biljarskom klubu izmjenjuje sa elektrostrojarstvima, elektrotehnikama, dastavljačenjem u sindikalnim novinama, branja maslina i naranči sa povijestima umjetnosti i električarskim bauštelama, moleraji i hotelske hausmajstorije se preplitale sa nerođenim zagrebačkim tjednicima, špediteraji sa informatizacijama građevinskih preduzeća. Red slanine pa red šunke. Podsvjesno, sve teške stvari ukrašene lijepim rečenicama. Sve počelo još u pradoba, vrijeme jutarnjeg hladnog tekućeg jogurta, parizera i toplog frtalja bijeloga kao zaštitnog znaka srednješkolske prakse prikladne, a u dva sata stigne se svašta reći, dva života stanu bez ostatka.

Pred sam dolazak na odredište, slavonsku metropolu, stušte se s neba vjetrušinom nošene one kapljaste mokročestične tvorevine i nanesu ozbiljan udarac mrtvim insektijelima što su se neelastičnim srazom pribijala za vanjsku stranu vjetrobrana. Bočno kretanje što je neizazvano upravljačkim željama nagovještavalo je ovaj kvantić snagu prirode koji je odlušila pokazati u slavu susreta treće vrste koji će se održati dan kasnije u restoranu germanskijeg naziva no što bi se to očekivalo od kakvog esekerskog starosjedioca. A Tvrđa ne samo da jeste i ima bastion (iako ne znam postoji li još restoran pod tim imenom) cjelodnevnog života. Preko dana škole, muzeji, pokoji dućan i pekara, a uvečer živnu preko dana pritajeni restorani, kafići, klubovi i do zore ne sustaju baš kao ni mnoge mlade i manje mlade noge u skakanju i pripadajuća grla u ispijanju pića svih vrsta i boja i u pjevanju, a ima se i uz što: od ritnova rokenrola, panka, novog vala, diska do tambura, berdi, ciganskih violina, od bećarca sve do starogradske i sevdaha. Ugodna slika otrgnuta iz mape sveprisutnog urbicida.

Dogovoreni subotnji sastanak svih koji su se odazvali ovom sudaru svjetova, a bilo nas je vjerojatno uprosječenih za ovakav vremenski odmak 15/27 i 1/2, bio je u kasnopopodnevnim satima pred gradskim grobljem. Omamljenost vrućinom, klonulošću duha i tijela, razgovor neprimjeren mjestu mogao je trajati do večernjih sati da se nije prelaskom unutar ograde posljednjih počivališta najmilijih i onih koji to nisu bili, pretvorio u šutnju što se i objektovno otegla više od razumnoga, a pred nadzemnim znakovljem definitivno prerano otišlog razrednika koju nitko nije imao hrabrosti prekinuti i koja se umalo pretvorila u igru izdržljivosti do ispadanja stajanjem pod jakim slavonskim svibanjskim suncem. No, kako se usud zna poigrati na način koji najmanje očekuješ, nama se dotični ukazao kroz monlog aktivne pedagoške djelatnice o osobnim smrtima koje su počele u drugim koljenima, a završile sa kućnim ljubimcima. Za odati počast nekome prikladno, pravi pedagoški pristup, nema šta, a ja svjestan neusamljenosti ovakvog funkcioniranja sive materije samo požalim neku djecu, budućnost, čovječanstvo.

Odlazak u školu pretvorio se u obilazak oko škole, oko skela, žičanih ograda i razvučenih jutanih platana. Sređuju staru ljepoticu, nabacili liposukciju, lifting i se druge makrokirurškograđevinske zahvate ne bi li posrnulom znanju dali novi sjaj. Veli razrednica (imasmo bračni par razrednika podijeljenih na godine po predmetima koje su predavali) kako se koriste stari recepti za izradu materijala, i kako su restauratori pravi, samo ih je malo. Nedaleko od škole, u Tvrđi restoran je onaj spomenuti, a i naša konačna zajednička destinacija ovog desetljeća.

Večera kao mala svadba ne baš druželjubive rodbine. Stolovi posloženi u T više su podsjećali na sjednicu glavnog odbora partije što odričući se članova sustavno gubi vlast u gradu. Preskočiti uvertiru od kisele juhe kojoj bi pravo vrijeme serviranja bilo o rastanku, kao i pladnjeve rastočenih pečenih krumpirića i u podosta maslaca ogrezlog leširanog povrća skrivenih pod štapićastih ptičjih filea na pariški, sočnom teletinom u umaku od nevidljivih gljiva i svinjskim odrescima, bolje je nego o istima pisati i riječi trošiti. S vinima je stvar malo bolja, kao i sa pilcima.

Partijska prozivka svela se na šture i krnje autobiografske rečenice te višeminutne monologe dežurne nemam-pojma-ali-sam-čula-da kolegice prepune neprovjerenih podataka pa sve nekako mislim da bi joj bolje bilo raditi u kakvom žutom tisku nego li u državnoj medicinskoadministrativnoj ustanovi, a možda bi bilo bolje i mnogim drugima. No, kad se malo osvrnem, ne oko sebe već po vremenskoj lenti, tu se ništa promijenilo ni nije, kakva je bila u prvoj polovini osamdesetih, takva je i sada.

Nekoliko neprimijetnih u razredu je i dan-danas ostalo jednako nevidljivo, poput južne braće u susjednoj odmorište-državici. Promijenila se samo prezimena, srednjoškolske klupe zamijenjene uredskim, srednjoškolske frizure sredovječnim. One primijetne su zapravo bile tek dvije koje su se uspjele othrvati kolotečini posao-kuća-muž-djeca, sa svim ili bez pojedinih vagona ove kompozicije, a nas muških tek trećina, nekoliko pleća. I sve bi još dobro i završilo da se samoustoličeni suorganizator i domaćin nije odvažio na za sluh ostalih pogubnu ideju o prezentaciji vještine gitarskog muziciranja, glazbiciranja, glazbovanja iskazujući nikad uzvraćenu frtaljstoljetnu ljubav spram šulkolegice i organizatorice ovog okupljanja, prikupljanja. Produženje agonije, umjetno disanje, neisključivanje aparata, ustezanje eutanazije ovom skupu dalo je muško društvo koje je uspjelo ne otići kućama u ponoć već dalo tom druženju još jednu šansu materijaliziranu u litri i vodi u nekom kafiću nepoznata imena, razgolićene mladosti i toplog vina. Ali, nije nam išlo. Zabava, vino jest.

Sve kad zbrojim, i nije bila neka zabava ono što je zabavom trebalo biti. Više je zabave u glavi mi bilo promatrati kako su na površinu isplivale osobnosti začete u školama, vrtićima, u roditeljskim maternicama. Tek slamolike sjedine, koliko kome vidljive, koje su krasile glave i nevelik broj viška kilograma, opet kako kome, pokoja bora na licu i više njih na duši.

Kada bih ovdje stao sa zapisima, bilo bi to u maniri romantizma, no na petnaest skupljenih ljudi višak kilograma se penje na skoro frtalj tone, bore su sa duše preselile na lica i ruke, oči umorne u dubinama, ako ih još ima, loše taje godine nedobrog življenja, borbe sa sobom i protiv sebe i vjetrenjača, protiv svojih i tuđih uvjerenja, protiv prostora i vremena. A osuđeni na poraz. Jer život je za ovu generaciju definitivno prolazna pojava, a nekima i prošla.

Sjedim u kolodvorskoj birtiji prigodno uređenoj u maniri ljubitelja neoklasicizma i secesije, trijezan i umoran, kavu pijem u šest ujutro, čekam lokalni vlak za predgrađe prije konačnog povratka u svoj osobni dio sadašnjosti.



bolegr @ 14:55 |Isključeno | Komentari: 0
http://i227.photobucket.com/albums/dd162/bolegr/K9.jpgJednom prilikom pitao pisca pisac da kada će izdati njegova izabrana djela, na što je prvi, bez imalo lažne skromnosti i bez truni bahatosti odgovorio da su sva njegova djela izabrana. I bio je u pravu. E takvih je danas malo. Za nabrojati treba možda samo prste jedne ruke koristiti.

A i pera su se prihvaćali oni koji su imali što za reći, a ne mrčiti papir i dangubiti. Bili su misaoni pokretač društva, istinski lučonoše koji za sobom nisu htjeli stado, krdo, jato, roj, već su put osvjetljavali i omogućavali čovjeku uvid u domišljenu spoznaju kao poticaj za osobnu putanju na rijeci života.

Današnji mediokriteti, slizani sa vlašću direktno ili posredno preko poslodavaca tek su gladni svjetlosti reflektora cirkuske pozornice u što se društvo pretvorilo. Nakaradni likovi na pijesku, životinjske vrste zastupljene po cijeloj okomici dostignutog evolutivnog i prehrambenog lanca, prvi redovi i lože, udaljeni mračni zapećci gledališnog lijevka. Krotitelji sitnih duša, žongleri tuđim životima, balanseri između dviju vatri, savijači šipki i vlastitih kičmi, bradate žene i repati muškarci. Cijelo društvo, menažerija jedna pod istim krovom. Platnenim. Cirkuskog šatora.

I ako govorimo o bilo kakvoj političkoj odgovornosti i liderstvu, ustvari ne govorimo o globalnoj neprijateljskoj bjelosvjetskoj zavjeri na ovim malim prostorima jugoistoka Europe, već je to prije ona koja je plan ovdje nastanjene oligarhije prezentirana u beskrupuloznom stjecanju materijalne dobiti uz naizgled kolateralnu žrtvu, devastaciju baštine iskazanu kroz rušenje povijesno vrijedno kategoriziranih građevina, siromašenjem ubijanje jezika, potiskivanje sjećanja na ljudske veličine. Jer nebitna je budućnost koja bi trebala biti stvarana na temeljima koji nestaju, a od prošlosti, najbitnija je boja košulje, piismo krvnog zrnca i znak na čelu.

Karakteri ljudi, nije to predodređenost već određenost, isti su od malena, samo vremenom na površinu isplivavaju karakteristike, sve što nam se događa nije ništa nego, a ja to ne bih fatalizmom nikada nazvao, determinirano karakteristikama koje nosimo. na nekoj se djeci odmah vide takve karakteristike, i vidjeti ih može onaj koji zna gledati, a takvih nije puno. Neobično je što uglavnom najveći dio tih koji mogu vidjeti ne vide - sebe. Oni koji i to mogu, e ti su stvarno krojači. To su oni što ih pobrojati na prste one iste ruke možeš. Samo, to nisu oni koji se nude. Nude se drugi. Oni i iz čijih usta cure bljuvotine u čaroliju meda i mlijeka spretno umotane.

Pokušati parafrazirati Maestrov zakon bilo bi vezano za jednu od karakteristika koje čovjeka razilkuje od svih životinja. U prvom redu jer čovjek može govoriti, dok je tek u posljednjem redu jer se može i smijati, iako mi se čini da to zapravo i nije posljednji red već pretposljednji, samo mi to ne vidimo, što bi kad malo bolje pogledamo i progledamo moglo biti kasno. I trenutno, meni taj zadnji red podosta mračan i nepregledan.

Jednostavno, tijelo uronjeno u istinu izgubi onoliko vjerodostojnosti koliko teži istisnuta istina.

Ovi ovdje, svakom tek dio glave nad površinom. Pa ti glasaj.

A onaj pisac s početka, upitani, mgao je biti Krleža, ili Ladan, ili Selimović,... A nije. Bio Kiš. Danilo.

(objavljeno: Fikus.hr, 27.05.2009)
bolegr @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 21, 2009
tito fenomen stoljećaKasnoproljetni dan, vruć, ljepljiv, pomalo mastan, kao burek. Ispod dviju lipe šumećih mirisnih listova, razbacani stolovi kao jadranski otoci. Svi prekriveni plavobijelim kariranim stolnjacima, nekada je bilo i crvenobijelih, ali u posljednje vrijeme toga ovdje nema, kojima vjetar zadiže rubove kao što zadiže lepršave djevojačke suknjice dok šeću niz padine beogradskih ulica.

Za sjeversjeveroistočnim stolom, onim najbližim Moskvi, onim uza kiselim atmosferilijama pohaban zid, sa dobrostojećom bojom prozora, sjede u poodmaklim godinama, ljuštura kameleonski nalik fasadi, ali vitalna uma, dva ratna druga. Predratna zapravo, ako ćemo točno. Jer njihovo druženje seže u kraj sedamdesetih.

Češkajući kratak, strog, duhanski sijed, žutobijeli brk nagonje se preko stola, sa mrvom konspiracije i prinosi glavu sugovorniku uredno počešljane kose, nadesno:
- Sve sam završio - tapše dlanom po rokovniku skajanih korica sa do nečitljivosti izblijedjelim natpisom neke tvrtke i godine - sve je gotovo i spremno za izdati.
- Nemoj da budeš tako tajanstven. Ne izdaješ državu, izdaješ knjigu.
- Ćut bre. Ovo je konspirativno kao i onaj tvoj Jefto.
- Nije on to, on je kontraobaveštajno.
- Ma to ti sve isto. Al, da znaš, sve ono što ti Jefta Šašić reko o Titu, sve ušlo u rukopis. Ima da bude bomba.
- Pero bre, idi u očin! Pa taj moj Jefta i njegova trkeljanja, kome to treba? Ko će ope da čita te gluposti? Narod bi, svi odreda, da se tog Broza rešimo, da ga oni preko odnesu u Lepu Njevu, a ti o njemu knjigu piso...
- Ajde, ne beri brigu, sve će da bude cakum-pakum. Imam ja mušteriju. Već naručili knjigu. Sve će da doteramo i lepo upakujemo. Ima da ova moja istraživanja istorije dvadesetog veka osvanu, da se vidi da sam pravi publicista, a neko levo ili desno piskaralo. - reče i srknu vrelu kavu što mu u međuvremenu bez pitanja donijela kelnerica Mira, a nosi mu tu kavu ima preko dvadeset godina i nikada nije bilo da joj nije dinar ostavio, pristojna svotica kada se uzme u obzir koliko je prošlo; spusti šalicu na tanjurić, otvori rokovnik pa doda - poslušajder ovo:

"Jugoslovenski maršal Josip Broz Tito između 9. i 12. maja 1945. lično je u Belom dvoru na beogradskom Dedinju naredio da se pobiju ratni zarobljenici! Tu je usmenu naredbu dobio tadašnji načelnik Trećeg, kontraobaveštajnog odelenja Ozne, potpukovnik Jefto Šašić..."

- Ama Pero, pa ti nisi normalan. Nije Jefta to baš tako reko...
- Čekaj, nije to sve. Ima još:

"... koji se uoči raspada bivše Jugoslavije, 1988., poverio mom beogradskom prijatelju s kojim sarađujem više od 30 godina te mi ispričao Šašićevu ispoveest prema kojoj je Tito usred noći naredio da mu dovedu Šašića..."

- Pero, pa znaš da je Šašić malo izvećo, da u zadnje vreme meša, da se ne seća svega. Nije ti on ko onaj Boljkovac da pamti svaku reč.
A Pero ga ne sluša već čita dalje:

"- Druže Maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić."
Na njegovo iznenađenje, Tito ga nije ni pogledao, čak mu se učinilo da ga nije ni čuo. Po ko zna koji put, koračao je od jednog do drugog kraja kabineta. Čas je ubrzavao, čas usporavao korak, a ispod njegovih čizama čula se škripa dvorskog parketa. Šašić je stajao kao ukopan, desna mu je ruka, zbog salutiranja, dodirivala slepoočnicu. Tito je i dalje zamišljeno hodao s kraja na kraj kabineta, ne dajući nikakav znak da zapaža svoga slavonskog potpukovnika. Kad je iz njegovih usta čuo neko mrmljanje, obuzeo ga je strah da Tito možda nije skrenuo s pameti."

- Bože me oprosti, Pero, ovo kao da sam Tolstoj piso...
- Čekaj malo, saće da bude ono najbolje. - uzvraća Pero.

"Strah je već počeo da prelazi u drhtavicu kad je Tito naglo zastao, podigao glavu i gledajući u neku zamišljenu tačku progovorio:
- Dali smo im priliku da se predaju i oni koji nisu okrvavili ruke da budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio.
- Pobiti!"

- E sad ga pretera, Pero! Nema tu logike. Udara na zdravu pamet od kontra... kontra... od protivurečnosti.
- Ma koje lepe materine i logika?! Pa jel ti znaš kako oni preko gledaju na Starog? Jedni ne daju na njega, a ovi drugi bi ceo Kumrovec da iskorene rad njega. Jel lepo poslovica kaže "zavadi pa vladaj"? A nama ne treba da vladamo, nama samo treba da ponzijice malo podebljamo.
- Vidim ja, udesićeš bre i sebe i mene i Jeftu sa tim litanijama. Pa jel lepo pišeš da se sve događa iza devetog maja, dakle posle kapitulacije. A ko se bori posle kapitulacije taj nije zarobljen.
- Idi bre, pa ti misliš da će ko da to primeti kad se strasti probude, kad krv uzavre? Njima i tako bitno da o tome pročaju, da zaborave na ove sadašnje. A čuj ovo, za kraj poglavlja:

"Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smeru zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju da preneseš ovu naredbu komandantima naših armija!"

- More Pero, alaj ga nafilova, to ne mož ni pas s maslom da pojede.
- Eto. Znaš, baćo, ja ti ga i danas vidim kao kakvog borca za doborbit svih naroda i narodnosti plus sebe, al to se ne čita, nema to publiku. A ovi od preko jako zainteresovani. Knjigu će da izdaju one njeve večernje novine što kobajage austrijanske. Stalno im podmeću crne kape i košulje, pa sad oni hoće crvenu malo da ocrne. Već i naslovnu stranu pripremili: crnobeli portret Tita, od one skuplture onog poznatog vajara što se sa A zove i preziva, a ispod toga crvenim, moje ime, prezime i naslov:


bolegr @ 14:29 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 18, 2009
http://i227.photobucket.com/albums/dd162/bolegr/logo_salabahter.jpgLjetno je doba u svibnju dovoljan razlog da mi ponese misao poput tromosti tijela mi mojega u nizastepeničnom kretanju. Zastanem, ne u kretanju već u pisanju jer shvatim da nije riječ samo o tjelesnom strmopižđavanju, a što je još i gore nego što prvospomenuto.

Umjesto cvrkuta ptica koje su svoje prvojutarnje javljanje odradile u frtaljpet, čujem sitne, visoke glasove. Djeca u srcu kvarta ograđenog katnicama jednoznamenkastog prefiksa, sigurna od podivljalih prometno onesviještenih punoljetnika i onih koji bi to mogli uskoro postati, živih dokaza sklonosti ove vrste sebeuništenju.

Preskaču lastiš, naganjaju loptu, jedni druge, stvarajući zvučnu kulisu lomom valova nastalim usljed trenja đonova tuđmanica, onih plastičnih prozirnih sandala koje su donedavno obuvene preko najvećma bijelih čarapa bile zaštitni znak skrbi slično obuvenih roditelja za svoju varšavskopaktovsku, istočnoblokovsku potomčad što se odvažila svojim dolaskom prkositi samoupravnoj modnoj osviještenosti brdovite unutrašnjosti i razuđene nam jadranske obale, o pokojni beton lišen vezivnog tkiva na vrijeme odveženog put kakvih vikendaških urboklava nastalih po obroncima bliskog gorja, runi se i za kišnih dana pretvara u mikrošoderice.

Silazim pješke. Treniram hodati. Još uvijek malo zateže ozljeda nastala usljed utjecaja četvrte dimenzije na transformaciju žive materije koja koincidentno nosi moj jedinstveni matični broj čija jedinstvenost ne isključuje posjedovanje više njih ovisno o dobu i lokaciji uspostavljanja prisne korelacije čovjeka i broja, s tim da je ovo prvo opcionalno, a drugo egzaktno jer svaki čovjek ima barem jedan jedinstveni broj, ali zato svaki jedinstveni matični broj ne mora pripadati čovjeku. Hm, odluta ja sa egzistencije na koegzistenciju, a nije mi najera takva bila. Ja samo rekonvalescentno uspostavljam moć nad dijelom tijela svojega i to polagano jer već su godine kada raznorazne piruete, akslove i vinjete treba izbaciti iz repertoara, naročito kada je podloga trava. Ne za pušenje već za gaženje. I to umjetna.

Povjetarac kao produkt kretnje zraka sa područja višeg ka području nižeg tlaka uspostavljena po okomici stubišta, nalomljene zmije oko dizala koje povjerenje ulijeva tek stanarima, a radi dugotrajne vjernosti, potjera mi hladnjikav zrak kroz nedugu nogavicu laganih ljetnih hlača i širokih bokserica, pa me poškaklja, na skupljanje natjera reproduktivni trakt. Izbjegnem nagaziti invazivne puzavice grimiznog lista koje su već zauzele tridesetpostotnu površinu stubišnog odmorišta liftu iza leđa, bicikl vezan za vodoravno u rubove prozora usađenu čeličnu šipku promjera onih nekadašnjih dvorišnih gololikih konstrukcija za prebacivanje tepiha radi odprašivanja smečiranjem klopferom, neobičnim reketom za badminton čiju pripadajuću loptu, kad sam ga prvi put kao četverogodišnjak vidio, nisam mogao pojmiti, i spustim se do prozrmlja, do ulice.

Na nedugom potezu ulice kojoj kućni brojevi pomažu skrivati tajnu svojim nepostojanjem glasom me zaustavi, a hodom pretekne susjeda. Prekosedamdesetgodišnja baka svojih unuka polufinskih korijena, koja se pretvara u pravo brzohodno biće kad obične štake zamijeni nordijskim hodačkim štapovima, Sljeme je njeno bez straha i bez ostatka, dok me u šetnji prema srednjoškolskoj zgradi pretiče poput turbinom ubrzane imprezivne jurilice kad protutnji uz bok razvikanim, odavno izbrendiranim dvo i četverotaktašima zvučna imena. U prolazu mi objasni da je ulaz u školu na sjeverozapadnoj strani i da je naša učionica druga po redu, pa odskakuće poput kakvog skandinavskog klokana, a ja polako nastavim tjerati svoj ritam promatrajući raspršenost fleka po asfaltu, ostataka žvakaćih guma koje su za života osjetile zubnu kost, keramiku, vidjele vožnje tramvajima, možda neki film, preživjele prožimanje sa ostacima kokica, čipsa ili bile manje-više uspješne ubojice aroma, dodataka alkoholnim pićima. Nagla transformacija ovala u zvjezdaste, svjetlije oblike uzročno je posljedična manifestacija izbjegavanja prolaznika mjesta na kojem su potencijalne mete običnih smrdljivih ptičjih govana.

Nastavim pored par bezličnih zgrada koje su bezlične meni jer gledam druge, s one, sunčane strane ulice. I tako sve dok ne dođem do prvog frizeraja i pekare. Glava automatikom skrene pogledati unutrašnjost, instinktivan pogled evoluirao iz praćenja pogledom neobične materije i prostora u kojem je mogući plijen, ili lovac, oboje. Jedna nepoznanica o glavi radi drugoj nepoznanici, treća nepoznanica aritmično otvarajući usta, u drugom prostoru, četvrtoj rukom pruža kruh u vrećici. Sve u tišini dobivenoj kvalitetnom izvedbom ugradnje izostakala, u tišini kojoj vjerujem u tolikoj mjeri da krećem već gaziti bjelinu pješačke staze sa kašnjenjem okrećući glavu u smjeru iz kojeg bi se moglo ukazati kakvo prometalo. Tá, nedjelja je.

Popnem se po stubama koje se mnogim desetljećima izlijevaju kroz ulazna vrata, skrenem poludesno i pogledom fokusiram druga vrata. Opet desno. Sa prozorima koji gledaju na zapad. Desetak vrećicama oboružanih pripadnika geriajtrijske veteranske grupacije čekalo je red. Obzirom na potrebnu dinamičku i optičku opremu zaključim kako proces izbora s vremenom može postati trajni oblik zabave.

Iz izloga broj dva bih trebao izabrati najmanje moguće zlo, a što definitivno nije lako. Jedno je zlo transparentno mutno, drugo je nepoznato mutno, a treće toliko nesvjesno svoje trojanske prirode da je to praznik gluposti, ili bezumlja kako su neki zorno konstatirali. Ostale nisam niti pokušavao prihvatiti kao ozbiljnu ponudu. A to je tek jedan od listića politički korektno i stranački neutralno obojanih. Obesviješten politički, izlazim na sunce, u hodu mijenjam naočale pa se usredotočim na bitan detalj dana. Ulov hrane.

Pružim korak, a tako je uvijek kad prolazim pored dubokog traga šape jednog budućeg gradonačelnika, ne zagledam u taj bunar pohlepe već mi se pogled zakači za otužnu tendu ponad vrata nijemog svjedoka kulturoloških novih valova i čije mi je ime zbog sličnosti kolidiralo sa imenom autora srednješkolskog udžbenika iz fizike. Mrtvo mjesto. Nesređeni vlasnički odnosi, nesređen sustav rada i nesrećeni mozgovi. Skroz. Sliku mrtvila pojačava kontrast nedavno razvučenog novog sloja asfalta. Mali znak pažnje uime vjernosti.

Mimoiđem u parku nekoliko šetača i šetalica kućnih ljubimaca omanjih dimenzija oboruđanih odebljalim tiskovinama pa priđem malenom križištu puteva dobavljača i krajnjih potrošača gotovih ili preradivih jestvina biljnog i životinjskog podrijetla, robnonovčanoj mjenjačnici.

Iz izloga broj dva izabirem češnjaka pletenicu, grbavog i sitnog kao trinaesto prase, rajčice nalik rumenoj kulenovoj dječici. Paprike, zakonom i redom posložene, sve rodbina izgleda, iako neprimamljiva završe u torbi. Krastavac, bockast, neugledan sitan stari predak, za kiseljenje spreman ili za družbu sa prvokupljenim usoljeni u jogurt kupci, osvježavajući... Utrnem ovu projekciju pa uđem u hram hrane. Hran.

Uspješno eliminiravši varljivu temperaturu rasvjete dotjeranu sjenilima što u simbiozi čine život vječnim i govedinu pretvaraju u vlastitu mladost, proberem homogeno mišićno tkivo spremno položiti svu svoju hranljivost na kuhatorijski oltar, okrznem usput pogledom izvor sira i jaja koja su ostala nepomućena unatoč trčkaranju nosilice istih po blagoj prigorskoj padini u znak potvrde preuzimanja navedenog. Svemu dodam dva šakohvata svježih trešanja, vlažnih i sjajnih poput ... poput svježih, vlažnih i sjajnih trešanja pa se opterećen provijantom i poštrihanim šalabahterom krenem vraćati.

U tom povratku, ruku opletenih drškama cekera i vrećica, malo dalje, u kutu klupe istog onog parka, što nekad je bio mali raj zaljubljenih posjetitelja nekadašnje katedrale glazbenoklupske scene, a sad tek prostor za obavljanje napola konspirativne inventure crnih zgužvanih vreća za smeće iz kojih se šire arome zamiješane odstajale tekućine na bazi hmelja, bez ikakve baze ili obezmjehuričene svete vodice nekad sanjanog trulog materijalističkoreligioznog idolopoklonstva, napuštena narkonkubina. Stvaran dokaz kako život ultimativno uzrokuje smrt, nekada brzu poput sječiva u spretnoj ruci derviša, donošenja konačnoga čiji trag na tijelu treba pomnožiti sa kapacitetom krvooptočnog sustava, a katkada spora poput rasta agave u debeloj hladovini. U očima spuštenog pogleda kratka priča o razumijevanju. Tek, okom jedva primijetno, uhu malo više, micanje usana i puštanje i pištanje zraka kroz njih. U slobodnom prijevodu, interpretaciji zabilježenoj u ophodu, gad ju je otjerao jer nije shvatila da polica sa knjigama u kupaonici nije polica, već gipsani odljev sa licem oslikanim hrptevima knjiga, i zato ona ovdje i sada sjedi i ne kuži koji kreten takvo što može imati na zidu igdje.

Isključivši čitač, sit svega spomenutog, i još više onog nerečenog, šuteći prošlost, pojedinačnu, skupnu, moju, globalnu, šećući nepretencioznu sadašnjicu svoju, zasjek u kontinuumu što se ovdje jednosmjerno kreće, sluteći budućnost, osobnu,
svekoliku, s noge na nogu krenem. Dalje. Kući. Nekamo. Nikamo.

(objavljeno: Fikus, 18.05.2009)
bolegr @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 12, 2009

Daš sebe i sve od sebe, al ne ide.

Bolje ne umiješ niti možeš, valjda ni ne zaslužuješ bolje moći.

Možeš samo pogledati preda se, u nebo, u vrhove cipela.

I otići.

Stisnuti usne, sačuvati Rečenicu i otići.

Jer ked je kao da te nema, onda bolje da te niti nema.

Sve je to i tako jedna obična genska trgovina.

bolegr @ 22:07 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 10, 2009
Ruke dvije. Noge isto.

Tišina. Fijuče krv u ušnim kapilarama poput jednosmjernog monotonog vjetra kad se zimi provlači kroz gole snijegom optočene krošnje. Škripa prolaska zraka kroz dišni sustav. Šuštanje nastalo prelaskom jagodica jedne preko hrpta dlana suprotne ruke kao iz poslovice o mijenju. Hladno. Tijelo. Okolina. Tišina.

Izađem iz stana, glave. Hodajući stubama desegnem kraj, odmorište. Koraci se prestanu izmjenjivati, prestanu postojati. Nestane funkcija, ostanu samo sredstva. Noge. Privremeni potpornji.

Kosti obične i mišićje prema normativu.

Gudalo, žica, polagan jednoličan pokret. Umoljen molom umjesto naduren durom spojim kapke spuštajuči zavjesu niz obzor i ruke niz tijelo u položaj nenapinjanja svih mišića uključujući i srdačni. Slika prazna, napušten okvir. Ubrzana petrifikacija i permanentno odumiranje zajamčeno.

Stanem pred zid o kojem visi stijena izrađena od tehnološki dotjeranog i kemijski onečišćena silicijeva oksida posrebrene stražnje plohe. Vidim, ne vidim, ništa. Spustim pogled prema stopalima uprtim o ovoj tijela planeta u gravitacijskoj interakciji. Probiti površinu pa ući koliko treba. Živom pijesku povećati postotak sadržaja smrtnosti.

Glava, vrat, kralježnica.

Povremeno dvotaktna ili četverotaktna ritmika naglog oksidiranja eksplozivne smjese naftnih derivata natjera masu metala i plastike na kretanje i širenje zvučnih tragova istoga, razbije tišinu na dva simetrična dijela pa nestane u mraku.

Oslonim čelo o hladnoću. Inteligencija je očito molekularne prirode, a drugi zakon termodinamike nije oskrnavljen krivim namjerama. Imitacija života. Z
rakoprazan savršeno pogodan za odglumiti kamen ili kakav neplemenit plin.

Krvotočina, dišni i probavni trakt, spolovilo.

Negirati materiju, logiku, negirati povijest od samih početaka, razvitak živoga, remetiti ravnotežu i smisao postojanja imajući samo potencijalni korak dalje u evoluciji kao protuuteg, očito premalo. Funkcija beskorisnosti u referentnom sustavu teži apsolutu.

Navedeno rabljeno, u pokretljivu stanju. Model zastario, oštećenja prikrivena.

Sveukupno, slijepo crijevo te iste evolucije.

bolegr @ 04:10 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, svibanj 8, 2009
Pomisli na terasu. A kad pomisli na terasu to nije neka od silnih hotelskih terasa posrnulih turističkih giganata duž jadranske obale niti su to betonske improvizacije podno oronulih ponosa arhitektonskih promašaja iz sedamdesetih, ne pomisli niti na terase nastale pretvorbom mirnih laguna u javne praonice novca nepoznatog podrijetla. Kad pomisli na terasu, on prvo pomisli na svoju terasu što se proteže nad cijelom jednom polovinom dvorišta kojeg je druga skrivena pod listovima odraslom smokvom, prije i poslije jabuke zna reći za to dvorište, a kad podigneš pogled, zaustavi se tek možda na onoj tankoj crti između dviju plavih, ako ne produži za mislima dalje u dubine svemira.

Na ovu ga je sliku natjera fotografija uz članak što ga upravo preletje očima skrivenim iza očala oblika katodne cijevi. Pogleda u Slobodnu, ili bolje u ono što je od njih ostalo nakon fizičke i mentalne ruralizacije, i vidje kako mu opet prozivaju Antu Markovića, vizionara koji je jednu opsjenu bio spreman pretvoriti u stvarnost, sve temeljeći na narodnoj poslovici o umiljatom janjetu i naučenim provjerenim pregovaračkim metodama Staroga, pokoj mu duši, iako baš i nije bio uvjeren da ta zaista postoji mimo ovosvjetovnoga tijela. Okrene list i zagleda se u vrhove jagodica potamnjelih i uglancanih od listanja tiskovine loše kvalitete. Skine naočale, polagano se izvuče iz polusjedećeg položaja i odvuče korake prema kupaonici. Ruke oprati. Sprati tu nakaradu od novina i novinarstva. Sve pršti od nepismenosti, prikrivenog i otvorenog reklamiranja, uvlačenja u guzicu da im samo stopala iz tih vire. Katastrofa. A sjeti se kako su nekada imena prodavala novinu, potpisana imena. Mihovilović. Ive. Tenžera. Mandić. Baš kao i na televiziji, idioti koji čitaju sa idiota. Nema nikoga ni blizu kalibru jednog Daneta Roška. Možda onaj Šprajc, i Rakićka i Milić. I gotovo. Imaš par valjanih novinara i gomilu zalutalih likova. Nobrazovano, tupo, loša kopija američkog trgovačkog novinarstva. Sve gladno senzacija, krvi, slave. Estetika plastične kirurgije i lobotomije.

Vrata zatvorena. Eh, Branka. Još nije gotova. Sate zna provoditi u kupaonici. Valjda je za ovo godina provela više u kupaonici nego li su bili zajedno, za stolom, na kauču, u spavaćoj...

Okrene se za stoosamdeset kao da će izaći ponovo na terasu, a onda doda još devedeset pa pođe hodnikom zidova ukrašenih sitnicama spomenarskih vrijednosti iz krajeva koje su kao mlađi posjećivali zajedno na odmorima, zasebno na službenim putevima, neki mali hram kretanja, i uđe u kuhinju pa nad sudoperom izlije malo Likvija u šaku, otvori pipu pustiti vodu i nakon trljanja spere sivilo crnožutog tiska koje je na terasi držao u rukama.

- Aandrijaaa! - začuje kako ga kao iz bunara zaziva. Prepoznaje zov upomoć. Nešto je nakrivo krenulo, uh, nekad baš zna bit teška, zna to po tonu. Brankin ton, be ton.
- Molim - odgovori, a iza molim se posložili špaliri dodataka kojih nikada nije nedostajalo kako bi imaginacijom slikovne minijature dočarao svu svoju ljubav koju ima za nju - reci, mila.
Otvore se vrata i sitno se duguljasto lice, krupnih, već pogubljenog pigmenta očiju promoli kroz procjep, kao djevojčica što je htijući popraviti neki previd starijih napravila samo veće da prostiš sranje.
- Reci draga, šta se dogodilo? – zagleda se u dubine očiju, pokušavajući odgonetnuti što ga je privuklo i držalo uz nju već skoro pola stoljeća.
- E, ma znaš, dica su tu pa ne bi tila... - zaočne ispod glasa pa stane.
- Nisu. Otišle su obje van. Jel da pogađam do smrti ili ćeš mi skratiti muke neznanja i reći šta trebaš, šta ne bi tila? - ispali i osmijehom ukrasi ovu piruetu kako bi iz nje izvadio svo oružje pogodno za prepiranje.
- Aj molin te mi dovati iz kužine onu žutu kesu.
- Koju kesu?
- Onu od Keruma, tamo je. Leće mi u njoj ostale.
- Aha, evo.

Vrati se onim hodnikom i ponovo uđe u kuhinju, prođe duž cijele kuhinjske radne plohe, pogledom isprati komodu, hladnjak, stol, prozor. Nigdje nikakve kese. Ni žute, ni plave, ni crvene ni zelene.
- Branka, nema ti nikakve žute kese. Jedina žuta je ona u koju si smeće stavila što sam ga sinoć bacio u kontejner.
- Ajme, Andrija! Bacija si mi leće?! Ajme meni majko mila! A kako ću sad?!
On je bacio leće... On. A to što se leće ne drže u zgužvanoj kesi kakve obično jesu one prazne prije slaganja i odlaganja. Sâm si je to sredio. Ponekad ne može podnijeti te njene prikrivene optužbe u onoj mjeri koliko je i voli.
- Dobro je, dobro, smiri se. – pogleda kroz prozor prema kraju ulice gdje je parkiran prepunjen nepoklopljen kontejner – Iću ih naći.

Stepenicama se spusti u prizemlje, prođe kroz aulu, na ulaznim vratima ovlaš ugleda selotejpom malo ukoso zalijepljen  bijeli u crno uokviren komad papira i u oko mu zapne tek dio teksta. Nada Petak. Bit će neka nova u ulazu.

Spusti se dalje, niz ulicu, skroz dolje do od parkiranja otetog mjesta za kontejnere pred kojim zastane spuštenih ruku poput nekoga pred nečim skoro nepremostivim. Overdoziranim kontejnerom. Pogura poklopac, odgurne ga do kraja i zaglavi komad letve kako se isti ne bi vratio i klepio ga. I imao je šta vidjeti: unutrašnjost je kontejnera bila ispunjena, i to ni plavim, ni crvenim, ni zelenim već crnim i žutim vrećicama. Znao je da nije dobro što u blizini nemaju ni Plodina, ni Dione, ni Konzuma već samo Keruma. A ovo mu je bila potvrda.

Ništa, svaki put prema lećama počinje prvom vrećom za smeće. Uhvati prvu pa razveza labav čvor i počne vaditi otpadačke dnevne zapise. Naleti na današnju već bačenu Slobodnu. Prepoznaje je po naslovnici. Ova nije njihova, pomisli pa sveže istu, odloži je pored sebe i zaroni u grotlo iz kojeg se već širi smrad ostataka svježeg povrća načetog procesom truljenja, zaroni u dubine po sljedeću. Zapahne ga intenzivan miris luka, kapule bi ovdje rekli. Luk, kapula, gaće, hlače, pa ti njih razumi. Stisne nos mrštenjem jer štipaljku nije ponio, a mogao je. Dinstalo se danas. U sljedećoj je našao stare vjerojatno neoperive krpe i smrad ostarjele masnoće kakva se nataložena može naći iza štednjaka. I dok je micao crne i analizirao sastvav žutih kroz glavu mu protjecale rijeke raznorodnih misli, ideja, preslagivao poznate činjenice i sastavljao pazle čiste logike. Opet mu se upali gumb za nervozu. Radi onih što pune novinski papir. Njemu, pazi, njemu, idu prodavat maglu. I ne samo njemu, pa ima valjda ljudi koji su naučili razmišljati. Tu, čuvši korake, zaustavi film pa podigne tijelo iz bezdanog skladišta odbačene materije jer sad je, nakon sat vremena već morao preko pojasa se naginjati kako bi dohvatio one kerume sa dna, na vrijeme da ulovi susjedin pogled, a ovdje se sujedstvo proteže preko cijele uice pa još malo, cijela mahala bi rekli u nekim drugim prostorima, i njenu neskrivenu mješavinu čuđenja, gađenja i osude, sve začinjeno nekom grimasom, loše glumljenim smiješkom. Pozdravi u prazno. Može si samo zamisliti što se motalo po tom propuhu u glavi. Nekadašnji uspješan drug rukovodioc i rukovoditelj, direktor velikog i ozbiljnog i perspektivnog preduzeća sad kopa po kontejneru, sigurno je bio nesposoban partijaner, partijaš, kad se nije uspio pobrinuti za ovu nadošlu budućnost.

Ma jebe mu se. Ionako nikada nije htio ovamo doći na duže od mjesec dana u komadu. Tako mu i treba.

Smrdljiv sam sebi, praznih ruku, tek umrljanih premetanjem i seciranjem kerumiziranih ostataka svakodnevice shvatio je zašto u predizbornim materijalima nema vrećica. Ni jedan od kandidata ne bi da završi u smeću. A gdje će ako ne tu? Sve odreda moralna sirotinja. Ovaj bi sebi kupio grad, oni bi osim što imaju državu sad i detalje posvojili, eno im onaj zagorski kandidat skupio glasove mrtvih duša, čak ne ni on već kolega mu, i sad se svijet čudi, a oni su uznapredovali, imaju i onog ličkog šamana, bit će da je glasnogovornik mrtvih članova i simpatizera. Dobro da preko njega iz onozemlja ne poručuju usmene naloge za promjene testamenata, iako je ovo što rade posredno upravo sličan čin.

Nakon skoro dva sata ronjenja po kontejneru, ulazeći u sobu ugleda, unatoč svim pizdarijama koje mu radi, drago stvorenje, kako se ispruživši noge po kauču, smjestila u pozu sačekuše nove epizode sapunice srednjeameričkog podrijetla, blazirano se zadubivši nad nekim tekstom nekog ženskog časopisa. U trenu zaboravivši na svu po sebi skupljenu prljavštinu, spusti se na fotelju objesivši donju vilicu kao grtalica u nominalnom položaju.
- Branka, ti čitaš? Imaš leće?
Podigne pogled prema njemu, začudan, pun nevjerice u izrečeno pitanje.
- E, Andrija, čitan. A biće ti nisan rekla, našla san ih u žepu čin si ti otiša, eo baš tu, pored ove plave šukoperte.

bolegr @ 22:41 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 6, 2009
Pred ogledalom je, sve mutnijim i sve vitkijim u odnosu na nju, popravila gumbored na vesti ispod koje je u predjelu dekoltea probijala bjelina košulje pokojnog Tune koju ju je nosila što iz sentimentalnih što iz praktičnih razloga posljednjih par godina. Jer, unatoč bezbroj pranja, njegov miris je zauvijek utkan u bijeli, pranjem izmekšali pamuk, i jer svoje je bluze već skoro sve potrošila, a za nove se nema.

Zagleda se u kragnu. Uvijek jednako bijela bez obzira na naziv deterdženta, proizvođača ili nekih novih dodataka bez kojih se sada ne može. Pa nije valjda prljvaština evoluirala, a da to ona ne zna? Jer ništa nije primijetila osim perfidnih porasta cijena uobličenih u povlačenje "starih" i pozicioniranje "novih" proizvoda sa novim formulama za ruklanjanje nečistoće. A možda ipak ima promjena. Kakve sve kemikalije na stavljaju u hranu i pića, sasvim je moguće. One dugovječne jagode, što zagrobno žele u jogobelasti raj, samo su jedan od primjeraka. Da, možda ipak postoji razlog čiji su uzrok najvjerojatnije proizveli u istom laboratoriju ili bar u susjedstvu. Ne misli ona na svu silu teorija zavjera radi kojih ju je njen stari vječito podbadao, ali tu jednostavno nečega mora biti.

Pažljivo nazuje cipele, sveže dvije meke mašne, da noga može disati, u lijevu ruku uzme ceker i vrećicu sa dvjema praznim povratnim bocama, a desnom se prihvati za hladan ergonomičan i izlizan mesing brave na izlaznim vratima. Sreća da unuci tek sutra dolaze, a do tada bi hladnjak osim postojećeg osjećaja hladnoće trebalo još štošta staviti.

Za sobom ostavilja samo tišinu u stanu. Radio je ugasila odavno, a televizor joj sve više služi za skupljanje prašine i kao komoda za prostrijeti heklani tabletić koje je nekada i sama svojoj majci micala sa gornjeg ruba katodne cijevi, ali ne radi pretplate. Jednostavno, od vremena kada je Tuna otišao često izbjegava sve što bi joj narušilo mir i sasvim njeno osobno druženje s njim na samo njima znani način, pa joj preostaju emisije za zaglupljivanje, kao da to nisu skoro sve, pa se tješi kako je bolje imati sapunice nego gripu.

Polagano se spusti niz uglancane stepenice, trobojni teraco što pamti i bolje dane i bolje stanare nego li su ovi danas, otvori ulazna vrata od punog drva ukrašenog intarzijama i staklenim vitrajem pa izađe u opojno zagrebačko prijepodne. Ako bude imala sreće, do dućana, onim okolnim putem što vodi pored škole skupit će dovoljno boca, a ako ne, do ručka će se kući vratiti, onog od jučer, a onda ponovo na ulicu jer treba štedljivo sa mirovinskim relikvijama, da ničeg ne pofali za sljedeći vikend kad unuci dolaze, i snaha i muž joj. Sve njena djeca.

A djeca baš i ne moraju sve znati. Imaju dovoljno i svojih problema.

Otići po kruh, neizvjesno umalo kao kada je njen stari, kako je otkako su unuke dobili svojeg Antuna voljela zvati, jednog ratnog sumornog predvečerja otišao po cigarete. Otići po kruh, za nju i njoj slične neizvjesno. Za mnoge druge tu je masterkard.

bolegr @ 11:34 |Isključeno | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 4, 2009
Koiko nam puta dnevno prijeđe riječ ništa preko usta? Nije bezbroj, ali je nebrojivo jer sigurno imamo pametnijih poslova od brojanja ponavljanja riječi tijekom dana. Ili nemamo? Hm, dobro, kako tko, ljudski je...

"... nema ništa novoga, i dalje sve po starom, doma maltretiranje da bi onu ludu glavu trebalo zatući o zid, ali kako do sad nisam jer u meni mazohizam ko korov uspijeva, onda nit neću, a možda i ljubavi tu neke ima, a i bolje nego samovati, eto sve po starom, ..."

"... ništa ak ti ja moram govorit, jer ak ne vidiš po meni, onda bolje da ni ne znaš..."

"... po ovom rengenskom snimku, nemate ništa na plućima... "

"... ništa, a i šta me pitaš kad nit ne slušaš šta govorim niti te zanima odgovor na pitanje, uopće, kao da me nema, ne postojim..."

"... ovaj bingo listić vam nema ništa... "

"... ništa, zar ne vidiš šta mi je..."

"... ništa mi nije,
ko si ti da ti ja o sebi išta govorim, tebe se moj život nimalo ne tiče,...".

Neki se, izgovarajući, pišući ili misleći to ništa, kunu u jedinog Boga kako god ga pisali, tog Boga jel', neki u više njih, neki se kunu u majku, u Tita, neki ni u šta, neki sumnjaju, neki se kunu u Prirodu, u Veliki Prasak, neki u puno malih...

Nekima se od tih ništa čovjek razveseli, neka ga stuže, od nekih se energetski napuni pa u vis skače preko visine svjetskog rekorda, neka ga isprazne, ispušu. Neka su čiste kolokvijalije, neka cio život pretumbaju. Tako jednostavna riječ za izreći, za napisati, onome tko umije, a tako kompleksnog, nekad nesagledivog značenja.

A što kad ništa veli filozof? I to ne mislim na društvenopolitičke ili socijalnoetičke rakurse već znanstvenospoznajne.

A što kad to ništa kaže matematičar, fizičar ili kemičar? E onda više nema šale. To izrečeno ništa ima težinu crne rupe, a sadržaj istoga je - ništa.

Ponekad mi se učini da je tome ništa najbliži onaj Mujo što samo sjedi na kamenu.


없음 tidak ada कुछ नहीं  لا شي
何もない igenting
semmi τίποτα δεν ei mitään
niets nič
asgjë nic hiçbir şey
nimic niekas
ништа ничего
nichts rien niente
nihil nothing nada ništa


Ništa
posvuda uokolo, gdje god se okreneš. Nothing right, nothing left. I šta onda ostane? Nada. Isto ništa.


bolegr @ 15:32 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 3, 2009
Oinky Grok, Grogrogro - Grogrok - Grogrogrok, Oingroink: Igrokoigroink gr Grok

Groook oi grokink uek grook, oi oink grook ueek. Igrok oinkgroinkgrok ue grok o uek. Oink, gro grook oiink ink groo groik ongrok. Eink groo groik grokink uek groook, oi oink grook ueek. Groook oigrok oinkgroinkgrok ue grok o uek. Oink, gro ongrok grook oiink. Eek, groook, oink grook oi grook uek oiink ink groooink grook. Groeek oenk oi grok, e grook oinkoinkek graok, ek. Goinkgrok ei, oingraok eink grook grogroink. Oi oingroink egroek grook groingrok, groagrogrok ooink ei EO-II.

(Ggroky Groks)

* * *

[Dnevni Grok, Otawa - Montreal - Vancouver, Kaonada: Kaonadsko svinjovništvo zarazio humaniod]

[Vlasti su upravo objavile kako je grupa svinjana na jednoj naseobini u unutrašnjosti zemlje, zaražena virusom novoljudske gripe, nazvanom Human1Neću1, vjerojatno od jednog pripadnika ljudoida koji se nedavno vratio s puta iz Kukuruzemlja. Vlasti ističu kako to predstavlja ozbiljnu prijetnju cjelokupnom kaonadskom svinjovništvu, i to kako u samoj Kaonadi tako i u dijaspori, a za što je kriv ljudoidski rod svojim nesvjesnim i nesavjesnim globalizacijskim stremljenjima i razvitku sposobnosti samouništenja bez opredjeljenja. Od svekolikog svinjočanstva, svih rasa i podvrsta svih kontigenata, izgleda da su jedini imuni na ovaj mutirani virus pripadnici paganske sekte zagovornika u postojanje života nakon 29.11.] *

(prijevod: Žuta Ribica 42 d.o.o.)

* * *

Svinje zarazio farmer

"Kanadske vlasti objavile su kako je stado svinja na jednoj farmi u toj zemlji zaraženo virusom H1N1, vjerojatno od farmera koji se nedavno vratio s puta iz Meksika. Tamošnje vlasti ističu kako to ne predstavlja prijetnju opskrbe hranom u Kanadi."

(šturo, pristrano i onostrano, citat sa međumrežne stranice
Index.hr)


* * *

Svinje jedne! A bliski stvorovi, šta ćeš...



__________________
* Ugledni groktolozi su primijetili kako, unatoč anakronosti, pripadnici svinjstvenih krugova za svinjomuniikaciju u epistolarnoj formi su od humanoida preuzeli intepunkcijsko znakovlje. (ŽR42)


bolegr @ 11:29 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, svibanj 1, 2009
U životu stalno biramo. Mnoge smo izbore prošli i mnogi su pred nama, neki su periodični, neki su povremeni, neki su preuranjeni, neki su zakašnjeli, neki su nepovratni. Obrazovni, ljubavni, poslovni, politički... životni.

Hrvatska će ovih dana sa Njima na čelu biti na putu pretvorbe u zemlju blagostanja. Bit će sa škarama u Njihovim rukama otvaranja gradilišta novih besplatnih škola i bolnica, tisuća kilometara cesata, pruga, tvornica i tvorničkih traka. Za proizvodnju pomade za mazanje očiju. I bit će, pod Njihovim vodstvom (lijepo piše "pod"), u fazi preobrazbe u u zemlju znanja i dosanjanih sanja. Njihovih.

Iz usta kandiranih kandidata lati ruža poput leptira lepršat će nad potocima meda i mlijeka, ponekad radi dojma i efekta ukrašenima curkama (ne djevojčicama, već ono kad tekućina curi) znoja, ali vašeg. Samo ne zaboravite, sjekira što će u med upasti, neće biti vaša.

Već kloniralo Potemkina skupa sa selom mu njegovim (iako oni koji ga se sjećaju vele da su mu cijelu priču podmetnuli) i to preko nekoliko puta. I te klonove rasporedilo po svim županijama, gradovima i selima, po svim stožerima, uredima i bazama. Neka će se sela spomenutog gospon Potemkina i (kl)o(v)nova mu njegovih srušiti od prvog pogleda, neka mogu potrajati danima, mjesecima, pa i godinama. No u jednom trenutku svaka laž ispliva na površinu. Kao i svako govno.

Zato, pažljivo.

Otvorite oči i uši sljedeća dva tjedna. Uostalom kao i u životu cijelom. Ne budite francuske sobarice zaslijepljene šećerlemama. Ne budite ovce. Pažljivo birajte jer biste mogli dobiti to što ste birali. A život ponekad daje izvanredni rok za popravni, ali počesto ne.

I ne zaboravite onu staru narodnu: poslije jebanja nema kajanja.

optickavarka
(prije upotrebe otvoriti vrata)

 

bolegr @ 21:40 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Sretan vam Međunarodni praznik rada!





bolegr @ 09:10 |Isključeno | Komentari: 0
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.