crta

Blog - svibanj 2010
ponedjeljak, svibanj 31, 2010
Ove se kasnoproljetne temperaturne vrijednosti ponašaju kao kakva pamučna odjeća. Skupljaju se na kiši. Nogavice hlača na sreću ne, a mogle su. Do koljena bar. Kao da sam po plićaku od kuće do posla hodao. A tko mi kriv? Mogao sam u japankama. Ili krokidilkama. Ili bos. Il' hadžija.

A kako vremenolozi najavljuju za cijeli ovaj tjedan, kišobran će ovih dana, ukoliko nije obiteljski, biti tek lako (bes)pomoćno sredstvo. U mojem slučaju, za imati suhe naočale. Ili umjesto štake.

Sa suhog mjesta tišine narušene tek gustim prascima što se oslobađaju u elastičnim sudarima plastičnih dijelova sredstava za rad kao posljedice jagodičnih pritisaka i pokojom krnjom rečenicom, gledam kroz prozor obogaćen vodoravnim zaprekama nerazgovijetnim sunčevim zrakama, suptropsku postimpresionističku sliku.

Svijetlozelena ploha nastala višetjednom bučnom košnjom travnjaka podloga je tamijoj, gušćoj traci, titravoj jedino u mojem oku radi loma svjetlosti nastalog prolaskom kroz milijune kapljica kiše jer očit je nedostatak kretanja zraka. Rub koji gustozelenog odvaja od sivog u visini mi je očiju, a ponad te granice naizgled je neprobojno i monotono nebo, dosadno poput puste nedjelje. Samo na oko dvije petine od sredine zastave, krošnja se zelena jednog stabla izvila i cijepa sivu, kao da će za koji tren nebeske krojačke škare u niskom letu pošišati tu nepravilnost, zategnuti te crte neprelijevanja boja, srediti stvar.

Sve skupa, jedna golema ukočena zastava bez heraldičkih broševa kakve izmišljene zemlje, zabijena u neko tijelo bez neke posebne atmosfere. Mjesec naprimjer.

Dobro, nije ova kiša ništa posebno žestoka, samo me umalo mokre noge ispod omokrenih ukočenih nogavica hlača nagovorile da joj posvetim koje slovo, a ja povodljiv - popustim. Ali, ako ovo kišenje ovako stvarno nastavi cijeli tjedan, mogla bi mi stvarno od koristi biti i ona dozvola za upravljanjem brodicom.

bolegr @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 30, 2010






bolegr @ 10:52 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 29, 2010





bolegr @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, svibanj 28, 2010
bolegr @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Nerijetko smo u stanju zanemariti neke očigledne detalje. Kad smo kod nekih stvari, bit je i u tehnici i u veličini. U omjere neću ulaziti jer subjektivnost je teško nadvladati i napraviti relevantnu procjenu. Tek mogu dodati, u stanju smo tehnike dijeliti na neke kategorije vezane uz neke zemljopisne, povijesne pa i sportskorekreativne pojmove, a kad je veličina u pitanju, često uime dužine zaboravljamo - promjer.

Urbana je legenda, a znamo da je urbana legenda uglavom narativna građevina narasla na nekom stvarnom događaju pa i nečijoj mašti, neumornim hiperbolnim dograđivanjem možda sa lokacijskom dozvolom, ali nerijetko bez građevinske, kako je jednom proizvođaču zubne paste poprilično opala prodaja i kako se našao pred opasnim ponorom bankrota, zatvaranjem posla, mogućom propašću dopola realiziranih snova o sretnom životu sa suprugom u kući u predgrađu i djecom na prestižnim sveučilištima, radi socijalne osjetljivosti ovdje ide i dio o mnogim izgubljenim radnim mjestima i nesretnim obiteljima svih onih koji se radili na proizvodnji te paste za zube.

Kao i svaki poduzetan poduzetnik (zašto li one nepoduzetne uipće tako zovu?), nije čekao ovo krajnje stanje kako bi se obratio stručnjacima. Čim je zabilježen pad porizvodnje od zabrinjavajućih 12%, kontaktirao je vrhunske histologe, dentiste, kemičare pa čak i ekologe, a ovi, svi odreda analizirajući cijeli proces postojanja paste, od začetaka u proizvodnji do onog posljednjeg ispljuvka što završavau odvodnim kanalima i posredno se razgrađuje po obližnjim rijekama i morima, svaki prema svojim znanstvenim modelima, zaključili da je dobar, nema popratnih negativnih pojava niti utjecaja ni na koji element iz referentnog sustava i da se tu ništa ne može već nek se proba dohvatiti magle, odnosno prodavača magle jer bi oni možda mogli riještiti problem.

U međuvremenu, postotak pada prodaje narastao je za dodatnih 17% što je ukupno iznosilo sad već alarmantnih 28,62% i početak ostakljavanja zdravih temelja jedne do nedavno stabilne firme. Osmijesi osvijetljeni blještavilom cakline zaposlenika, koji su, osmijesi jel, trebali biti zaštitni znak cijelog preduzeća hladili su se, skupljali od te hladnoće tako da je ona bjelina postala rsaporom iskeženih zuba i sinonimom za ledene odnose donedavnih kolega i poslovnih suradnika, a sad konkurenata za sve manji broj stolaca u kolu oko kojega se pleše brojalica bijega od zavoda za zapošljavanje.

Naš se poduzetnik, i dalje poduzetan, iako već sa ozbiljim narušenjima zdravlja koja bi primijetili na kakvom zdravstvenom pregledu da ga je bilo, obrati najboljim makretinškim stručnjacima na kontinentu (ne treba zaboraviti da je kao državljanin najnaprednije države kontinenta imao privilegiju korespondencije pa i kooperacije sa najboljima). Trgovci maglom se sjate poput lešinara koji će otkinuti ostatke jetre našem industrijskom Prometeju kaneći mu pomoći i usput mu se krvi i filtriranih toksina napiti. Predložili su, isplanirali i realizirali nekoliko vještih manipulacija tržištem, angažirali u tu svrhu najzgodnije stražnjice svijeta ukrašene osmijesima što otkrivaju svu premoć protetičke industrije nad genskim naslijeđem, dodavali boje, okuse i mirise koji su bili u trendu u to doba, sve ne bi li onu crvenu padajuću crtu na zidu Prometejeva ureda potjerali u penjući smjer jer sad su osim profesionalnog izazova imali i direktni interes, mogućnost naplate svojih usluga, i stvore neke od najboljih uradaka marketinške industrije, ali uzalud. Nije uspjelo. Prodaja je i dalje padala. S prodajom je padala i proizvodnja, a s njom i moral preostalih zaposlenih. Preostalih, jer su se zaposleni odnedavno počeli dijeliti na preostale i bivše, a i ovi preostali na one još korisne i uskoro bivše.

U sad već očajničkom stanju, a nakon isprobanih gomila načina, zanemarit ćemo prekognicioniste, nutricioniste i ostale cioniste koji su se htjelii osladiti na tuđoj muci jer takvi su uglavnom daleki i nepoznati, naš se poduzetni poduzetnik počeo osamljivati. Kući je izbjegavao ići kako svoje neraspoloženje i brigu ne bi isijavao i tom mukom djecu ozračio, u restorane i kafiće nije mogao jer su mu vesela i razdragana lica pomalo išla na živce, parkove su zaposjele ptice i ptičice, ljubavni parovi i neparovi... ostali su mu samo hodnici u firmi. Kad radna vremena svih radnika prestane, kad utihnu pogonske trake koje su postojanje treće smjene već zaboravile, kad prestane zvonjava telefona i lupkanje prstiju po tipkovnicama i potpetica po podovima, ostane mu njegovi prazni hodnici.

Jedne se takve večeri, šećući i preplićući ostatke ideja po glavi pokušavajući složiti neko suvislo geometrijski pravilno tijelo poslovanja, naleti na starca sa partvišom u ruci i amperom sa vodom privijenom uz nogu mu te popriča s njim, valjda jedinim čovjekom u firmi kojega još nije poslušao ima li što pametno za reći. Nakon upoznavanja pri kojem otkrije kako je čistač zapravo inženjer tehnologije, upita ga kako da još uvijek radi kao čistač, a ovaj mu odgovori da posao čistača radi jer voli tišinu praznih hodnika u kojima mu se pruža mogućnost razmišljanja kakve rijetko gdje može imati i da mu je drago to što vidi njega da jednako uživa u rijetkoj tišini. Usput, cijedeći krpu skinutu sa vrata partviša doda kako bi potrošnju, što znači i prodaju, a posredno i proizvodnju mogao unaprijediti jednostavnim povećanjem promjera otvora na tubi paste.

Tu je tog našeg poduzetnika ponovo krenula karta. Ona crvena crta se opet počela uspinjati po zidu, radnicima se uz posao vratila i plaća i osmijeh, radnicama također, i sve je krenulo pozitivnom uzlaznom putanjom. Jedino su, u doba kada se isprazne uredi i kad zamire radni dan, hodnici postali prazniji za onog starog čistača sa partvišom preko čijeg dna drške visi periljak poput šala oko vrata trenera svih trenera. Umjesto njega hodnike bučno gazi gospođa u lila kuti sa svijetloplavim usisavačem koji izgledom, a i brojem radnih operacija, kao da je daljnji potomak Artuditua.

Eto, sad kad taj čovjek nije nepoznanica, niti nepoznanik, ja dok brišem ruke nakon pranja suđa, a koje kako nemam preilicu obavljam ručno, trošeći iz mjeseca u mjesec sve više i više jednog te istog deterdženta za podjednaku količinu pranja, jer nije to neki odbojan posao obzirom da je to pranje svojeg posuđa ili eventualno onoga iza ljudi kojima dajem jesti pa samim time pokazujem kako su mi dragi, a nekim od njih nije teško ni usne obrisati, a kamoli tanjure za njima oprati, shvaćam kako opravdano počinjem sumnjati da je dotični starac s početka ove rečenice nedavno bio čistiti u nekim proizvodnim pogonima tih deterdženata.

_______________________________________________________________
PS sve je zapravo počelo malo ranije:
primijenjena trgovina na podalpski nacin
bolegr @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 27, 2010
Prevrćem to nešto, neke riječi, ideje, misli, rečenice kao što sam, trogodišnjak, jezikom gvalju odavno prežvakanog nevoljenog mesa motao po ustima pa dohvaćao i ona najudaljenija slabo istražena područja pomoću prvospoznanih osjetila. Petlja mi se nekako jezik u posljednje vrijeme.
 
Pored u riječi i rečenice posloženih slova ostale porazbacane dijakritičke crtice, točkice i bumeranzi pa cijeli taj bosanski lonac nedoumica podgrijava, a sastojci tvore neke nove okuse, mirise.

Gledam oko sebe. Neki sjede, neki samo sjede. Sve više pripadam ovoj drugoj skupini. Treća je ona što pokušava uhvatiti korak sa vremenom. I rastrčalom djecom. Vele da je Luka brz k'o sama strijela.

Luka i strijela.

Luka usput zapomaže, moli koju glavicu luka i nešto strijela. A luk - prevrtljiv. Kad nadanj luk staviš, od bijelog, žutog ili ljubičastog najednom, tim kratkim potezom vrha olovke, pera ili pruta, luk postane polukružni, turski, talijanski, francuski, engleski ili normanski.

Ona riječ iz naslova, prva, baš mi se nekako vrzma po glavi ovih dana. S jedne strane imamo razlikovno bogatstvo, s druge egzaktnost i univerzalnost. Samo, do te univerzalnosti dugačak je i nelagan put, a ja slutim besmislenu borbu i raspravu, unaprijed izgubljenu ili dobivenu, ovisi gdje stojimo i s koje točke gledamo pa se možemo prepirati do kraja svijeta. Ako ga ima. I kraja i svijeta. Kao i oko one čaše s vodom dopola. Ili one Rimljanke koju je Karas, pored sve sile kistova što ih je imao, slikao - slutnjom.

"Arhimeda će se sjećati i kad Eshila zaborave, jer jezici umiru, a matematičke ideje ne."
(Apostolos Doxiadis)


Uzaludnost. Prilično neobično iskovana riječ za ono što znači. Svejedno, bolje i ta uzaludnost nego svejednost. Jer ta je, slutim, opasna. Jako.


bolegr @ 14:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 26, 2010

Površinom istog planeta koračamo, iste nas zvijezde obasjavaju, isti mjesec isto. I
sto vrijeme živimo.

Isti raspon zvukova čujemo i spektar svjetlosti vidimo, uglavnom iste simbole koristimo.

Istim eksperimentom ili praksom od istih elemenata sazdani.

Dobro je da postoje i razlike.

Da.
bolegr @ 07:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 25, 2010

  Sretan vam Dan mladosti.





bolegr @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, svibanj 21, 2010
Sreli se i i pi i kaže piju i: "Daj budi racionalan.", a iju pi odgovara: "Budi ti realan!"

Rane su devedesete. Kovač po rođenju, elektrotehničar po zanimanju koji je još malo daljih sedamdesetih se sa svojim šogorom pohvatao i zakačio, onako hrvački dokazujući je li Kovač po rođenju jači od kovača po zanimanju i ispostavilo se kako naslijeđe prezimena nastalog po zanimanju prakticiranom u južnim mađarskim pokrajinama nema vitalnosti sadašnjeg zanimanja, pa su stope njegovih tenisica ostavile traga na stropu jedne stare kuće čerpićare u sokaku istoka slavonske ravni, u plavoj kuti kolomašću umusanoj prtlja nešto oko stojadina standardne narančaste boje govoreći mi kako je elektrotehnika dobra, ali nema ništa bez mehanike koju jednako treba znati ako se želi preživjeti jer ne možeš se nit pouzdati u automehaničare nit ih naplaćati. Kaj ti misliš da bum im plaćal ispiranje grla gemištima namesto da mi benzinom motor odmaste, znao bi mi reći dok sam ga gledao ispijajuć svoj primjerak žuje u nevelikom dvorištu jednog zagrebačkog predgrađa iz čije se pripadajuće kuće čuo splet glasova njegove majke Štefice, sestre joj, tete Rezike, Terezijom su je zvali samo kod doktora, u općini i na sudu, i jata sitne dječice dok su ostali, odrasli, uglavnom bili zabavljeni tišim raspravama, što domaćim, što stranim, što o sportu, što o politici. Kup UEFA se miješao sa Nesvrstanima, a Kup maršala Tita sa prokazanim pronevjerama i zakulisnim igrama u megapreduzećima kao što su Končar, INA, Gradnja, SIV, no taj „Siv gladnom ne vjeruje“ nije bio preduzeće, nije bio ni glava preduzeća, al se ponašao kao da vodi neku nepoderivu, perpetuum mobile firmu, protiveći se upravljanjem ne samo zakonima ekonomije, već i zakonima fizike, termodinamike konkretno.

I dok su se unutra verbalno mijenjali dresovi, Juventus Partizanovim, Hajdukov i Barceloninim, Atleticov, madridskog Atletica i nikako bilbaoškog Athletica, Zvezdinim, a Dinamov i Celticov ni sa čijim, i preko usta prevaljivala imena država i državnika, Tito i Kardelj, Pijade po kojem je KaPe organizirao nagradnu igru sa glavnim zgoditkom – susretom s Mošom, pa onda oni iz dalekih i daljih prijateljskih i nesvrstanih zemalja, Sukarno, Kaunda, Nkrumah, Mugabe, Sirimavo Bandaranaike, Nehru, Naser, Gandhi, Mahatma i Indira, pa Castro i Amerikanci, Reagan, Carter, Nixon, Johnson, Kenedy, onda oni tvrdi Rusi, Hruščov, Brežnjev, Andropov. Nijemci, Francuzi i Kinezi, Mao, Deng, Brandt, d'Estaing, Mitterand i mnogih drugih kojih se ne sjećam ili mi ih se ne da nabrajati. I svi spominjani u kontekstima svojih aktivnosti, ideja i dostignuća u oba smjera pravca iz beskonačja dobra ka jednako dalekom zlu.

Kovač po rođenju mi je svo to vrijeme vani u dvorištu, naginjući se nad utrobu onog pomalo oronulog ponosa jugoslavenske autoindustrije, pričao o curkama koje su ga po školi proganjale i koje je on naganjao bježeći sa nastave omraženih predmeta poput njemačkog i još nekih drugih bezvezističkih koji njemu, muškarcu koji zna što hoće, u životu neće trebati, sve začinjavajući šalama o Rudiju i Bobiju, najbližoj hrvatskoj rodbini Muje i Hase, a ja, došlo mi da uzvratim, da sudjelujem ponukan tim pošalicama, krenem taj monolog pretvarati u dinamičku komunikaciju. Od svih mogućih načina, krenem uzvratiti vicem kao sa pićem za šankom, ili netko slavi i vrti runde bez da drugi mogu doći na red ili se konzumenti izmjenjuju, svaki povremeno okrene neku rundu, prema mogućnostima naravno, jer ne gleda se u pravom društvu koliko tko. I valjda od sve sile spominjanih političara čija su imena potiho rušila berijere onih nadglasova, krenem ja o tome kada je Reagan došao Mitterandu u prijateljski posjet. Ovo prijateljski se uvijek isticalo u pričanju jer se moglo možda naglasiti i da je posjet službeni, onaj vrelih glava hladnoratovskog doba koji iz tih razloga nije imao i onaj neformalni dio, a upravo tu jest  vic. I vic o vicu. Nakon tih obveznih ceremonija i kerefeka sa prevoditeljima, dođe dakle vrijeme opuštanja pa Francois povede Ronnieja u šetnju Louvreom, u razgledavanje francuskog umjetničkog bogatstva nastalog u Francuskoj i svim prijateljski opljačkanim zemljama uime očuvanja artefakata povijesti čovječanstva od uništavanja od strane kojekakvih možebitnih barbara. Mic po mic, ili skok na skok, dođu tako valjda i do posljednjih nekoliko stoljeća,. Mitterand, valjda je bio ljubitelj postimpresionizma, zastane ispred jednog od platana, ne drva već oslikane platnene podloge za slikanje, sa kojeg im se smiješila neka napirlitana dama. Onako frendovski zacakljelih očiju od kozmetike Remi Martin i kao dobar domaćin na jeziku gosta upita Reagana: "Do You like Toulouse-Lautrec?", a holivudskovašingtonski se kauboj, valjda nesvikao na tu kozmetiku,  i više sklon svojim američkim robnim markama iz Tennesseeja ili Kentuckyja, obrecne na domaćina: "No! I don't like to lose anything!"

Nasmijem se ja svojem dobro ispričanom vicu koji slavi znanje i stari kontinent, tradiciju i kulturu u opreci prema bahatom Novom Svijetu, a ovaj,
pragmatični priučeni dvorišni politehnik, gleda u mene, šuti i tek upitno progovara:"I?!"... Zaustavim se u sred smijanja, nastane tišina da se odnekud mogla čuti psovka mlade majke upućena starijem sinu radi uguravanja glave mlađe sestre u zdjelicu s čokolinom, shvativši raskorak, svoju grešku u koracima, a i jeziku, jer ovdje ne bi dobro prošao ni Ich bin ein Berliner Kenedy, pa dodam da nema veze jer sam ionako zaboravio kraj prekinuvši sve otpijanjem zlaćane tekućine iz smeđe trbušaste flaše, trbušaste kakve su sve pive bratski dijelile ambalažu ne sužavajući žednom grlu izbor i entitet. Dalje pričati o arhitekturi i konstrukciji inkubatora davne četrdesetosme ili o generatorima koje su navažali od Zagreba do Skopja i peripetijama sa istima, činio mi se samo kao produbljivanje jaza i povećanje šuma u komunikacijskom kanalu pa sam se prepustio slušanju autoelektričarkomehaničarskih instrukcija i lovačkih priča.

Ne znam koliko se smijeha u svih vas pojavilo nakon prvog retka teksta, no njemu bi se, a prema planu i programu nastave iz matematike grohotom trebao nasmijati moj dvanaestogodišnji nećak. Jer se od njega očekuje da barata pojmovima kao što su racionalno i iracionalno, realno i irealno. Barem tako stoji u udžbeniku iz matematike. Dječji mozak neopterećen kakav jest, te pojmove prihvaća, ali teško da ih u potpunosti i shvaća i teško da će mu u tom dobu obrazovanja pomoći išta više od osnovne trigonometrije. A to su ona djeca kojima, pazi sad, radi rasterećenja prijeti smanjenje sati iz matematike (i hrvatskoga jezika koji je valjda nepotrebno poučavati kad će se uskoro sve svesti na slušanje i gledanje maloumnika po reality showovima), a nad glavom im visi i ideja spajanja predmeta čiji će ingerentni mini star Fuchs možda uskoro posredno inicirati velika tektonska pomjeranja u samom korijenu norveške akademije znanosti, pa se tako, po stasanju novih generacija hrvatskih intelektualaca i znanstvenika, osim titule za mir i medicinu, već rezervirane za jednog bolesnika sa simptomima opsesivnokompulzivnnim poremećajem, uskoro naći nove snage hrvatskih interdisciplinarnih znanstvenika izraslima na ingenioznosti hrvatskih prosvjetnih veleumnika, i to u konkurenciji za nagradu iz biofimije, kefilogije, fiolomije ili kakvog sličnog multidisciplinarnog mutanta.

Lako, teško, razumijevanje, krivo shvaćanje, krivo srastanje, i
realno, iracionalno,...

I još sam nešto htio reći samo je pitanje znači li to išta još.

bolegr @ 13:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 19, 2010
Dva su aktualna događaja koji pokazuju kako šavovi i očice mreže koja se godinama plete po ovim lijepim krajevima možda ipak pucaju. Naravno, ne zahvaljujući radu pravnog sustava u pravnoj državi jer smo daleko od toga da je ovo sustav, a daleko smo ivjerojatno i od toga da kakav Eliotić Nesić može stubokom izmijeniti stanje u kaljuži u kojoj se kao prasci valjaju oni koji su zauzeli gornje pozicije dok ostali, preko grla potonuli, iz nje se pokušavaju izvući hvatajuć se za slamke svakojakog podrijetla.

Dva događaja koja ne bi smjela biti zasjenjena nekim sporednim pokrivajućim "znaš-li-ti-onu-ženu" događajčićima tipa ispod bluze ispale naramenice grudnjaka televizijske voditeljice ili rezultat prijateljske nogometne utakmice sa nerijetko od strane priučenih novinski izvjestitelja i susjedima prozivanim Austrijancima, i to u trenirkama koje koketiraju sa dalekom geografijom i još daljom poviješću ili izjavama, ukoliko se iterativno uz varijacije izgovaranje nekoliko riječi izjavom može zvati, kakve karikature ljudske podvrste krivo odabranog i u najmanju ruku moralno upitnog "umjetničkog" prezimena što se trsi biti prilično lošim reklamnim panoom kozmetičkokirurške industrije, ili je li kakva bjelosvjtska starletičica mrtva pijana zaspala u kakvom klubu koji služi upravo tome da budu mjesta gdje će to činiti, dok će neumorni proizvođači nevijesti i zagađivači informacijskog prostora zabilježiiti to kao kakvu ekskluzivnu i ultimativnu, a zapravo lobotomirajuću vjesticu, ili što je opet ispalio najdrskiji jezik Portugala i sportskih nadmetališta otkako među glasnima Muhameda Alija nema, pa čak i kakvog nesretnog slučaja sa životno ugrožavajućim posljedicama, jesu Hrvatska odvjetnička komora, zapravo njen predsjednik
Leo Andreis, pravni savjetnik HE(L)P-a i Kozoričin očiti loše prikriveni poslušnik i Varšavska, sa pritajenim akterima MiTo grupe, Milanom i Tomom. Bandićem i Horvatinčićem, dvjema glavama mitološke aždaje koja još uvijek čeka svoga Juru.

Dva ćemo pozitivca, ona privremena jer ovaj narod nema stalnih pozitivaca baš kako ih ni u svijetu nije nego par, dok ih ne odbacimo, zamijenimo nekim novima, danas moći imati - jednog možda vjesnika kasnog proljeća u ovom izmorenom gradu, Ivu Jelušića čije su se posljednjih godina samo stope vidjele i to samo ako ste gradonačelnika gledali s leđa, a koji će od danas predsjedati jedanaestorkom u Zagrebačkom Holdingu i Anti Nobilu, odvjetniku koji je očito Mark Spitz u pravnim vodama, ali sa problemom povremenim orjentacije jer nije mu strano ni udaljavanje od obala stvarnosti u kojoj se ne libi dizati ruku koja bije kako bi je spustio na kakvo od sebe slabije biće.

Naziru li se prenapregnuti šavovi u popuštanju i napukle očice u toj mreži ili je su i ovi, sada prozivani tek jedan od potrošenih slojeva, stara koža koju treba odbaciti kako bi besramna i amoralna samo sebi odgovorna oligarhija moglo nastaviti sa radom. Jer i negativce odbacuju kao i pozitivce? Ili su to ipak sve epizdne uloge u iskonskoj borbi koja će u konačnici, ako se dovoljno zamislimo nad svime, rezultirati smjerom i predznakom u kojem će se kretati apsolutni razvitak društva, čovjeka? Ne znam. Ali slutim. A to, nerijetko nažalost kao i ovaj put, činim jako dobro.

bolegr @ 03:49 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
BB, Big Brother, uskoro bi mogao doživjeti rebrending. U BBWSS*. Iz izvora bliskih ušću, već u jesenskoj shemi emisija bi se mogla pojaviti kao komercijalnoobrazovni program i odgovor nacionalne DORHTV ostalim komercijalnim medijskim straćarama...




Novi polaznici RBA i glavni akteri BBWSS-a
______________________________
* Blues Brothers With Suzy Sister
bolegr @ 01:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 18, 2010
 

 


Moje je dostojanstvo hrvatskog državljanina ponovo narušeno.
Ispadima jedne guzice koja nije maknuta iz promidžbenog materijala Republike Hrvatske...

bolegr @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 17, 2010
Sagledavši je sa svih strana, daje misliti kako su joj karakteristike bliske božanskima.

Prožima sve pore našeg kolektivnog bića, zavlači se u svaki kutak kugle nam naše zemaljske pa i malo oko nje (neki su, s pravom iako bez dokaza, govorili kako je ima po cijelom nam znanom bijelokavenom prostoru, do krajnjih rubova što možda su međa i davno prošla tek pristigla slika mogućeg prapočetka).

Lakša od zraka, veća i od plasta sijena i od Kumove slame, brža i od svjetlosti i od mraka, svedimenzionalna, nepredvidljiva, nepotrošiva.

Tek rijetki ukazuju na Njeno postojanje jer nevidljiva je, nema definicije, nije materijalna, materijalni su samo tragovi njezina postojanja, a i ti tragovi tek morfološki nestabilna stalna slutnja u ovoj percepciji stvarnosti, posljedice naše ograničenog poimanja prostor-vremena.
 
I ti su rijetki, poput kakvih medijski slabo eksponiranih kritičara, od poklonika Sveprisutne, a privučenih Njenim bitkom i skoro neodoljivom zavodljivoćšu, bivaju omalovažavani, marginalizirani, pa i ruglu izvrgavani, klaunima prozivani.
 
Njeno veličanstvo Glupost.
 
A budućnost naša s njom takvom svugdje i svagda prisutnom, ne da nije upitna, izvjesna je. I nije crna. Samo zato jer ono što zovemo crnim, bež je boje.
 
Stvarno, prilično svijetla budućnost.
 
bolegr @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, svibanj 15, 2010







 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 





bolegr @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 14, 2010
Malo sam glumpav danas. Petak je. Potrošili se neuroni, sinapse ispucale, kralješci pucketaju, živci i tetive zatežu...

TLM, HDZ, HEP,... HAC, HŽ, IGH, ___, ___, ___, ___, ___, ___, ___, ___, ___, ___,...
(dodati i ostale kratice za javni kupleraj sa državotvornim H u nazivlju, nepotrebno prekrižiti)*

Vele drugari iz partije kak "Jadranka Kosor nije mogla biti vidovita"... ček malo... a Poli je trebao biti vidovit? MIslim, ne branim ja njega, niti bih sve i da sam u toj struci pravničkoj, ali, ako Jaca nije mogla biti vidovita, kak je to Poli mogao i trebao biti? Jel to znači da je on pametniji od nje? Da ima moć prekognicije, zaključivanja, sinteze, a ona sve to nema?
 


Manje-više, neumjerenost je (politička?) očito još uvijek na djelu.
 
____________________________
* Pri dopisivanju paziti na monitor!

 

bolegr @ 15:20 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare



 



bolegr @ 08:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 12, 2010


 
kapitulizam
 

bolegr @ 09:49 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 11, 2010
A ne! Nije to nikakva meksičko-hrvatska sapunica. To se samo Hrvoje uvalio u Marisall. Što opet nije neki seks. Već više nekorektno zakamuflirana informacija o tome da je samoprozvani osrednji umjetnik izložio svoje po osobnoj ocjeni loše slike u prilično neorganiziranioj, ovo po mojoj procjeni, galeriji Marisall u zagrebačkoj Mesničkoj ulici.

Hrvoje. Mitrov. Za one koji ga znaju - Mićo.
 
Tajni život. Tajni život stvari. Naziv Mićinog ciklusa slika.

Marisall. Galerija. Iako sam u jednom trenu pomislio da je pekara. Ili je to zato što je nekad tamo bila pekara koju su zatovirli inspektori radi nepridržavanja pravila o nužnim sanitarnim uvjetima...

Hm, nema veze. Manimo se dućana i vratimo se Hrvoju i slikama.

A taj slika plošno. Što i nije čudno obzirom na tehniku u kojoj bi se dalo nazrijeti i stanovito kopiranje moje bake dok je valjkom ukrašavala trijem, zapravo zid trijema, i to bojom sa drugog ruba palete od one koja je u podlozi. Ali ne samo da je plošno već su mu slike takve da sve i da mi ih pokuša pokloniti, ne bih pristao. Jer nemam tako velikih zidova. Eventualno bi mi jedna stala na strop, al onda bi se i čika Freud zapitao što ja to želim stavljati na mjesto s kojeg se to može obrušiti na me.

No, iako slika plošno, znam da plošno ne misli. A što misli, nije progovorio. Ni kroz fikus, ni kroz escajg (hrv. beštek). Zato su oni stripoblačići praznjikavi, kao što su i nečije riječi. I samo je pokazao kako ne da još nije pet do dvanaest, već da je vrijeme poodavno stalo. Hm,... dobro, da... za razumijevanje ove, a i mnogih drugih rečenica, možda je potrebno i baciti pogled na slike...

I htijući skupiti još kakvu nepotrebnu informaciju, zagooglah naziv galerije i otsurfah do nje. Kako nakon sinoćnjeg neuspjelog pokušaja korištenja sanitarnog čvora nisam puno ni očekivao, nisam se ni mogao ni razočarati. Posljednja vijest ima datum debelo od prije godinu dana. Stalo vrijeme k'o na Hrvojevim satovima.

Baš me zanima kako bi ovako napisanu poruku shvatili galeristi: "Poštovani, slučajnom posjetitelju vaših stranica ostavljate dojam kako ste se prestali baviti nominalnim poslom i umjesto galerije otvorili pekaru, mjenjačnicu ili kladionicu, ili ste skroz stavili ključ u bravu... A niste. Jer sam to jučer svojim očima vidio. Nema ništa gore od zapuštene stranice. Zato bi bilo lijepo da se o njoj brinete jer to je slika vaše galerije. Kao što je slika i ta da vam toalet bude u funkciji, ako ne za svakodnevne posjetitelje, onda barem na otvorenjima. Pa da posjetitejli ne moraju trčkarati u Fijaker na pišanje. Lijepi pozdrav sa željom da nastavite sa dobrim radom. B" i bi li reagirali i kako. A i uopće, čitaju li poštu...

Eto radi svega toga nisam nakon obilatog mrčenja janjetine (nisam) i nešto piva (jesam) u Zapruđu na otvaranju tjedna filma na istoimenim danima ostao i gledati te filmove. O ostalim detaljima od tamo, post festum. A i tako sam ne jednom rekao, filmove već dugo vremena ne-gle-dam (piše se razdvojeno).

Tek da ne zaboravi spomenuti. Kad smo kod osrednjosti koju autor slika spominje opisujući sebe i djela si u svojim crtalićevskim najavama, jedino osrednje u galeriji sinoć bilo je - vino.

A mogao sam i koju više o slikama i slikaru...
 
Ili je ona pekara bila malo niže...?



bolegr @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 10, 2010

 Tina Katanić se umalo razbila pred džamijom! 
 
 
 Antea Kodžoman u bačvi razgolitila rame!
 
 
 
  Policija privodila likove iz javnog života! 
 
 
 
  Na 45. Zagrebačkom Salonu vrtjeli janjce na ražnju! 
 
 
   Šampanjca više nego u ložama sportskih arena! 


 
 
  Ak' sam jučer bio u džamiji, onda danas ne moram u crkvu. 



Vidimo da samo posljednja rečenica iz ovih naslova nema uskličnika na kraju, što će reći kako je njen intenzitet senzacije sveden na razinu govorenja normalne glasnoće bez težnje skretanja pozornosti na sebe, temu, događaj, ili samog govornika. U ostalim rečenicama pojam puhanja balona vidljiv je i iz šume. A da je tako nekako naslovljen kakav informativni tekst o 45. Zagrebačkom Salonu, jednoj od značajnijih manifestacija prikaza i presjeka djelovanja umjetnika vizualnih medija, vjerojatno bi mu jamčila, ako ne čitanost, onda barem posjećenost i time dobar rejting na stranicama portala koji se brinu za pravovaljanu i objektivnu, neovisnu informiranost hrvatskog građanstva, ako ne i šire.

Uz takav bi naslov pasao i dodatak skandaloznog ponašanja ne toliko žirija koliko postavljača izložbe koji su doveli do propusta tipa nemarkiranja jedne i neuvrštavanju u katalog dviju najkorisnijih izloženih instalacija. Prva neimenovana se proteže po cijeloj vanjskoj stijeni galerije Prsten, pri dnu zida, a druga je interpolirana među mnoge druge plošne radove ovješene na suprotni zid iste galerije, Prstena, jel. Neimenovana je toplovod, a ova druga je H br.3, treći hidrant od stuba na trećem kamenčiću od Sunca. Sreća da nam radi akutne umjerenosti klime i obitavanja u jednom drugom, većem, bioodrživom prstenu Sunčevog sustava, niti jedna od ovih instalacija nije trebala.

Ovi naslovi, gore predloženi, bili bi u potpunosti istiniti, ali pomalo iščašeni i apsolutno marginalni. Jer, silikonski su se janjci stvarno vrtjeli, Dva u bačvastom i jedan u prstenastom dijelu Meštrovićevog paviljona. Onaj gornji janjac Matka Vekića zainteresirani mogu odnijeti kući uz naknadu od okruglih 50 kilokuna, pa je za pretpostaviti kako se dotični silikonski "Silent of the lamb" neće dugo vrtjeti uprazno, to obzirom na sklonosti hrvatskih novoparajlija. A obzirom na reputaciju, ni Zolin pješak sa svjetla semafora koji se tko zna što valjda drznuo napraviti pa je poduhvaćen od para pripadnika specijalnih postrojbi reda i discipline na ulicama i uhvaćen ksitom i uljem. Četiri i pol kvadrata za 80.000 kuna. Jeftinije od stambenih, rekli bi cinici.

Šampanjac i nije bio šampanjac, ali je bio pjeniušac (oke, nije pjenio uši, bio je pjenušac, nakn. nap.). I samo ga spominjem onako kako to naši vrli portali i dnevne i tjedne tiskovine izvuku neku marginaliju kako bi zaintrigirali čitatelja. A i ako ćemo baš, bilo ga je, ne baš u potocima, ali sigurno u pristojnim količinama i pijenja istoga sa barem jednakim ako ne i većim stilom od onoga koji se mimo zakona toči po ložama sportskih dvorana.

I one dvije spomenute djevojke stvarno su bile cure na zadatku. Dijelile su, ili prodavale, neke srećke u kojih funkciju nisam ulazio jer me igre na sreću uvijek izigraju, a i nisam sklon naslikavanju u ispaši očiju na dotičnim djevojkama, što ne znači da ne volim lijepo. Prva je stvarno umalo svoju visinu pretvorila u dužinu spotaknuvši se o kamene kocke prilaza paviljonu, a druga je tek nosila haljinu sa jednom naramenicom. Ništa strašno. Ostale detalje, kombinacije boja haljina, ruževa i čarapa, točnu visinu potpetica, stupanj sjaja cipela, nema smisla nabrajati.

No, šalu nastranu na stranu, subotnje točno u podne označilo je trotjedno izlaganje 45. Zagrebačkog Salona, manifestacije čija je ovogodišnja tema bila tržište i vrednovanje umjetnina. I tih je izloženih umjetina bilo svih kategorija i medija, tehnika i materijala, u manje ili više dimenzija i različitih veličina. Kipari se bavili videom, fotografi instalacijama, slikari pisali...
 
Dok se po rubovima tržnica na imrpviziranim štandovima kartonskih kutija voća pristiglog dalekih zemalja još uvijek može naći tri za deset, čokolada, a na Hreliću se za istu cijenu nude jednake količine knjiga, ovdje se na Salonu nudi 4 za 10. Četiri različita lika za deset jednakih. Josip, Franjo, Stipe i Ivo za deset Starčevića. Sad, ne znam kojom se količinom očeva domovine validira koji portert, ali svakako je taj rad Bojana Šumonje, taj hologram, i po srce može biti opasan. Ovisno o sklonostima i kuta pod kojim se taj lentikularni print portreta likova gleda.

Povijesno gledano naslovu se Salona najviše približio Igor Grubić. Povijest odnosa između umjetnosti i kapitala. Ali rad, te četiri grafike, četiri crvena kruga i četiri crna trokuta, mene asociraju na čisti seks razgolićenog stila do samih osnova oblika. I boja. Ili je to zato jer mene mnoge stvari asociraju na seks. Ne znam. Ili je to ipak jedna tipična simbioza zasnovana na praktičnom i teoretskom, bukvalnom i simboličkom jebovanju? I nije li tek mali broj njih radilo samostalno, bez mecena, a i tu samostalnost stekli radeći zanatski im dane poslove?

Vidio sam i pokretnih praktičnih instalacija. Ivane Gorički vjenčanicu sa "I will allways love you" vezenim slovima može se kupiti za deset tisuća kuna. Obzirom na cijene vjenčanica, ovo mi se čini povoljnim. Em imaš umjetničko djelo, em vjenčanicu. U jednom mi se trenu učinilo da je i Nikolina Ivezić izlagala, ali me bivši suigrač i kunsthistoričarski svjesni Vanja poglediom demantirao. No kako god, poprsje koje se prešetavalo po dđamiji te subote ne bi se postidjeli ni Limb ni Tvornica. Nisu mi po ukusu, a o tome se ne raspravlja, ali te su sise sa nogama, i to stamenim, bile čista desetka, po veličini.

U relativiziranju vrijednosti izloženoga, što slika, što skulptura, što video radova, holograma, isprintanih doskočica, ideja, ponuda i prijedloga, najdalje je, ili najniže, otišao Alem Korkut. Pri tom ne mislim na izložene bijele module, plohe sa potkožnim alijeničnim pomičnim grbama čije mi je evolucionarne napretke pokazivao na Žitnjaku već na skup snimaka potpisa poznatih i priznatih artista na svojim djelima. I to što za katalog uslikan jedan screenshot potpisa: "Slavko Kopač", uz svo moje poštovanje prema autoru i djelu mu, (ne)čitkošću rukopisa može biti čitano i kao "slava i novac" možda i nije koincidencija. Ambalaža, Sonyjev CRT televizor, nije uključena u cijenu. A komotno je, pregažena tehnološkim razvitkom, mogao biti. Sve za jednu jedinu kunu. I sve vidiš (nažalost, već prodano B.F.-u, kupac poznat, ali podržavam pravo na anonimnost radi očuvanja kulturnih dobara i protiv omogućavanja sumnjivcima pribavljanja osobne koristi pljačkom).

Darko Bavoljak umjesto palete boja, nudi malo teži rad, euro paletu sa isprintanim tekstom - klasičnim pozivom na jedan već standardan vid tržišta ja-tebi-ti-meni. Iskreno, dvojim je li ovo bolje nego kakva fotografija i sa tom dvojbom nisam načisto. S tim da ova njegova euro paleta košta deset puta više od one obične. Eh, što ti je ime... A Mio sa Larom, Vesović sa unukom, kombinira tehnike socrealizma. Ovaj put na Kozari boku. I pojedinačno i u 26 slika. Kao da je Zafranovića pitao.

Da se ideja može naći i u nedostatku ideje, ja dobro znam, a kako vidimo na devetodijelnom platnu pod akrilom dimenzija malo preko 120 sa 120 centimetara iz razloga proreda, gapa, razmaka među pojedinim platnima (a što je netko zaboraviio ukalkulirati) iz "Najprije sam mislila napraviti malu sliku....", "... pa sam zatim dodala još jedno platni jer tko j... male slike..." pa do "Tako je od male nastala velika slika." i "A ideje niotkud." to zna i Ljiljana Mihaljević. A meni to strašno vuče na neku prigodu kad je Daniil Harms došao Kazimiru Maleviču na crnu kavu sa bijelim mlijekom...

Bilo je i konkretnih radova, b-ton u potpunoj tišini. A0902 Tomislava Vončine višenamjenski je trodimenzionalni betonski predmet iskoristiv na primjer kao priskivač papira, malo veće gomile papira, kao žardinjera, hladna sjedalica, kao dio neobičnog dimnjaka ili kao ukrasni predmet. I Piet bi se Mondrian nad njim sigurno zamislio za šest i pol hiljada kuna.

Osim salonki cipela kakve su na nogama nosile ranije spomenute curke, imamo još jedne salonke. Kratke hlače sa naramenicama, špilhoz(n)e (Spielhosen, njem. hlače za igru, dječje hlače nogavica do iznad ili ispod koljena, prestanak nošenja istih bivao onomad prerastanje dječaka u mladiće). Kristina je, Fontana Dujmić, minimalnim intervencijama, našivanjem limenih tregera na račvast komad oblice pokazala kako Priroda ima modele za sve i za sto eura. Samo ih treba prepoznati, fokusirati i kadrirati.

Tirke, Josip Tirić, stripičan primjerak mlađe generacije osim zavidnom kvadraturom može se pohvaliti i nedostatkom nazivlja slika. A i takvu bezimenu, otkupilo mu neki dan jednu u paketu sa mnogima mlađih umjetnika istočnoeuropslog i vanunijskog dijela Starog kontinenta pa se potajice ponosi. S pravom. Ode Joke u Njujorke!

Tamo su i Crta, i Zoki Pavelić, i Bole (pravi Bole, Gagić, ne ovaj, Gr), pa Horvati, Ana i Ivan (stvarno najčešće prezime u Hrvatskoj), i nagrađeni Zlatan Vehabović, čak i Anima Anonima, i mnogi, mnogi drugi... osamdesetdevet ih je. Ja ne.

Da! I sâm čin otvaranja i objave nagrađenih protekao je, unatoč ozvučenju, prilično neprimijetno (ako je polovina onih koji su nazočili u tom trenutku uopće čula da se odvija govorancija, onda ju je ignorirala), što i ne čudi jer je bila diskretna i skrivena na katu, u prostoru prstena, točno ispred Rašićeve kuverte "Novac kvari ljude" (znakovito i mjesto i autor), umjesto eventualne bučne najave u dnu bačve, u osnovi valjka paviljona. Kažu da je akustika nedobra, a i tko bi ih sve slušao. No, sve to što ti ljudi rade (link na hdlu) definitivno treba otići pogledati, i to u svibnju, a pretposljednji je dan dvadesetdeveti.

I tako, umjesto u crkvu, nakon subotnjeg posjeta džamiji, Meštrovićevom paviljonu i Domu hrvatskih likovnih umjetnika, a nakon kojeg je slijedilo i poduže testiranje nove isporuke Kasačkoga, pristojno ohlađenog, kod Duje, sve presječeno platom koju bi i gladan jeo, u nedjelju sam, baš onako kako neki idu u šume i voćnjake u gljjive, u orahe i šljive, otišao na Britanac, u knjige. A to je jedna sasvim druga priča, sa crkvom...
  


bolegr @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, svibanj 7, 2010

Čuj tu trublju... čuj to rusko R... i ono naopako Я isto... moćno... kao oči...




Очи чёрные, очи жгучие,
очи страстные и прекрасные!
Как люблю я вас! Как боюсь я вас!
Знать увидел вас я не в добрый час!

Очи чёрные, жгуче пламенны!
И манят они в страны дальние,
где царит любовь, где царит покой,
где страданья нет, где вражды запрет.

Не встречал бы вас, не страдал бы так,
я бы прожил жизнь улыбаючись.
Вы сгубили меня, очи чёрные,
унесли навек моё счастие.

Очи чёрные, очи жгучие,
очи страстные и прекрасные.
Вы сгубили меня, очи страстные,
унесли навек моё счастие.

Очи чёрные, очи жгучие,
очи страстные и прекрасные!
Как люблю я вас! Как боюсь я вас!
Знать увидел вас я не в добрый час!


A kak je to tek jednom prilikom Louis Armstrong otpuhao i otpjevao... e to je isto za počuti...




... a te oči, te oči i nisu чёрные, te su oči, Mladen bi rekao, boje meda, onog Petrovića, kako li...

... i kako god daleke, uvijek su tu...


______________________
* ostale čestice isto
bolegr @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 5, 2010
Ako već treba, bolje se vraćati sa proslave godišnjice nego sa obilježavanja obljetnice. Dok prva zvuči životno, puna žamora, monologa i dijaloga, prisjećanja sa iskrom u očima, druga je više komemorativnog karaktera, poput dugog i dubokog tona otpuhanog na rogu, skoro pa govedski tupa. A opet, svaka ta proslava godišnjice u sebi sadrži jednu tihu najavu obilježavanja obljetnice.


* * *


Kroz buku kloparanja kotača po tračnicama začinjenu vjetrom što šiba po zavjesi otvorenog prozora, povremenom jecaju trube koja upozorava cestovna prometala na pružnim prijelazima i žamoru putnika prolaznika u optimističnom mimohodu traženja slobodnih mjesta koje su bit će ovi drugi, što sada samo stoje, previdjeli, ističe se glas. Ženski, najbliže pohabanom soparnu, ništa glasniji, ali razgovjetan, kao da je našao poseban kanal emitiranja.

"... evo i vlastoručna oporuka je tu: »Pokojna Gospođa (ovo ime i prezime je umjesto stvarnoga, a iz poštovanja prema onima koji su za pokojnom ostali) rođ. dan.mjesec.godina u Mjestu.«, pa ide naslov: »Ostavština u zagredi oporuka«, pa tekst: »Piše supruga Pokojnog Supruga u zagradi Nadimak koji je umro dana.mjeseca.godine u Mjestu, iza koga je ostala kuća u Ukici kućnibroj i šuma Šuma u planini Planina...«..."

A uvertira oporuci je nekih stotinjak kilometara istočnije i otprilike toliko minuta ranije.

Limeni krov bez mačaka lučno savijen i pričvršćen za duge bočne stijene perforirane ostakljenim pravokutnicima zaobljenih rubova, fokusirao je vrućinu dana u unutrađnjost vagona. U vagonu kupei, a u kupeima skoro kupelji. I putnici u toj kupelji isijavaju toplinu i njome izlučevine tjerau u promjenu agregatnog stanja. Pramenje teškog parfema (mogao sam dopisati i jeftinog, ali nisam jer težinu mogu osjetiti, a cijenu i vrijednost, e tu se možda mogu i prevariti), nanovo namočenog koncentrata jučerašnjeg znoja, interakcija sintetike i gljivičnih nametnika na zraku teško dostupnim pregibima tijela, miris gareži dizelskog goriva, katrana što isparava iz vrelih dotrajalih šlepera posloženih pored pruge, izdaleka zvuk automobila šo vianovski namata asfalt oko kotača, sunce, cvrčci i zvuk pištaljke šefa stanice što tjera motor u pokret.

Rezervacije sjedišta imaju prednosti, ali i mana i to komplementarno od njihovog nepostojanja i netrebanja.Baš kao i, u drugom slučaju, ranijeg ili kasnijeg dolaska na početnu željezničku stanicu vlaka koji je nekada pretendirao biti poslovnim da bi mu se, pojavom novih, zglobnih, nagibnih, svijetlećih, ovakvih ili onakvih, važnost ofucala poput neodržavanih sjedala.

Iz hodnika, te mikrosvemirske crvotočine kroz otvorena vrata kupea, kako bi provjetravanje učinilo zrak dišnijim, drhtav glas (ili se to ruke usljed neravnina tračnica tresu, a glas samo prati slova po papiru, čita naglas ono što je Pokojna Gospođa napisala:

"... sad ide podjela: »... poslije djedine, a i moje smrti, kako potvrđujem ostaje našem unuku Prezime Imeunuka, Unuciprvoj i Unucidrugoj ostavljam po jedan veliki goblen u zagredi napisano 'jeleni'. Kćeri Prezime Imekćeri ostaju šume i dolovi u planini...«, e pa da nije tužno i žalosno, smiješno bi bilo, ti jeleni i nisu gobleni, ako ćemo za pravo već uramljene dekice što se na zid zakivaju iza divana, a šuma... pa prodali su je osamdesetih za nekih dvijeipol hiljade maraka, a sad je meni ostavlja..."

U kupeima, u pokretnim kupeljima - svega. I svakoga. Ova šarolikost što slijedi vjerojatno nije unikatna kao oblik, ali definitivno jest kao skup jedinki koje grupu ne bi ni na farmi mogle tvoriti.

Student vrlo vjerojatno pomalo nečiste savjesti, izbistrene glave cjelonedjeljnim liječenjem pivskog mamurluka od dan ranije, onog mamurluka koji će vremenom sve teže podnositi i sve više pribjegavati nekim umjerenijim vidovima zabave jer u nedalekoj budućnosti posao neće smjeti trpjeti zaigranost alkoholom, ako ga bude, posla naravno, ne alkohola, ostavio trenjiranje matematčkih modela za povratak u grad studija. Bilježnica velikog formata i mekih korica, potpuno neprikladna za rad bez radnog stola i bez podmetača, glumi piši-briši ploču dok mrve rabljene gumice obogaćene ugljikom u njegovoj grafitnoj alotropskoj modifikaciji padaju po istobojnom podu.

Umišljena studentica bahatog izričaja prepoznatog u ovostranom dijelu dijaloga vođenim sa nekom nepoznatom osobom očito velikih sklonosti istoj čim sve te izljeve trpjeti može, olivasta oblika glave, ne mislim na maslinu već na Olivu, djevojku mornara Namigala kako bi revni novohrvatskojezični čistunci mogli nazvati Popaja, Popeyea, kose u rep stegnute, poput struka remenom širine malo jače šake, u funkciji steznika pod krinolinama.

Glava pomalo autistično povijena prema naprijed, tako da olakša kasnije kljucanje, klanjanje nastalo zamorom moždanih vijuga jednoličnim udaranjem metala vagonskih kotača o tračnički metal, nabrekla mješina, ona koju bi moja draga teta Susan osudila javno i bez vijećanja imatelja iste poslala na kakvu kuru mršavljenja, razgibavanja i liječenja, utegnula očice tkanja majice, prevalila se preko deformiranog remena, vrat posut sjedinama što spojene sa potiljačnom mješavinom sive i crne daje monokromatski prijelaz, verlauf, kosa kao da s godinama raste sve niže jer tjeme, mjesto gdje bi crna trebala biti prevladavajuća, odavno je tek osunčana pista. Brkovi gusti, četkasti. Oči opake. Željezničarski kafiler i vojak Švejk u jednom.

Opaljen suncem, a možda i još nečim, kombinacija prvomajskog slavljenika, građevinskog radnika i loše prikrivenog muškoljuba, naglo ostarjeli bosoglavi dječak ispraznog pogleda. Prstenje ukrašeno gravirama i cirkonima svjetluca na jakom proljetnom suncu i skreće pozornost na neprimjetno.

Sjedeća karijatida. Skoro do simetričnosti pravilne crte lica i naočala, samo razdjeljak u dugoj kosi sa ekscentričnim, nastranim početkom, grudi na izvol'te prekrivene vrelom crvenom majicom, traperice podugačke. Možda tek fotomodel bez karijere jer je niti traži niti bi je htjela, a možda i ne. Šutnja i isključenost iz okoline odisejski umetnutim slušalicama u jedine bočne tjelesne šupljine urešene nevelikim ušnim školjkama.

Nevisok, sa nešto viška kilograma skupljenih zanemarivanjem kretanja, pomalo umoran, s naočalama na nosu i knjigom u rukama, neka radnja nalik slobodnim bacanjima u košarci, treba se potruditi prevazići bonus i ubacivanja lopte u igru sa strane da bi se shvatila, a onda kad te krene možeš čitati do sklapanja očiju radi omami ugođene frekvancije kretanja vlaka. Ja.

"... ide dalje: »Ovo sastavljam jer i meni dolazi kraj, oasmdesetjedna god., uz da se niko ne buni jer ovo je sastavljeno, po našoj želji, i želimo svima dug život pun radosti a najviše zdravlja.«... i datirano je: »U Mjestu, dana.mjeseca.godine.« Potpisano sa »Pokojna Gospođa, Mjesto i Taita ulica i kućnibroj.«...", dopire i dalje iz hodnika.

Iz drugih dimenzije zvanih hodnik i dalje dopiru glasovi. Glas putnika prolaznika, komete ove naše kompozicije, glas vickastog antisemitizma sa prizvukom razumijevanja povijesne zbilje, glas neodobravanja, glas of beer... Glas razuma baš i ne. A u kupeu - tišina. Mali putnički svemir...



* * *


"Kada umrem jednoga dana, nadam se da će netko imati toliko soli u glavi da me jednostavno baci u rijeku. Bilo gdje, samo ne na prokleto groblje. Da mi ljudi nedjeljom dolaze i stavljaju hrpe cvijeća na trbuh i sva ta sranja. Pa tko želi cvijeće kad je mrtav? Nitko.“ citiranu rečenicu jednom je prilikom napisao danas još relativno čitav pokojnik Jerome David S. vjerojatno znajući kako mu ta želja neće biti ispunjena, ali je obzirom na britke i um i jezik barem mogao reći što stvarno misli o tom nekroritualu.

I stvarno. Tko mrtav cvijeće želi? Nitko.

Ali ga živi žele. Živi na tom mrtvom trbuihu ostavljaju svoje ucvijećene emocije, svoje nakane, svoje spletke, tajne, kajanja. A osjećaj krivnje što izjeda ostatke morala pomalo zatrpane onom zemljom preko pokojnog trbuha, zaboravljene u periodima između dva posjeta konačnom beskonačištu, ponekad nešto i popravi, samo dopusti da dobro ipak ispliva odnekud ispod nataloženog mulja loših stvari, ljudi, događaja.

Pa sva svita nouveau riche krivo poučena iz one nesportski materijalizirane stare "brže, više, jače" prtlja po ovosvjetom materijalnom sa proklamiranim onosvjetim nematerijalnim, zapetljava se kao pile u kučinu ne znajuć koliko je sve to na staklene noge ustobočeno i - nepotrebno.

Neusahla ljubav ne mjeri se ritmom izmjene cvijeća kao usputnom radnjom. Cvijeće je tu da utjelovi vrijeme potrebno za njegovo nošenje, namještanje, čišćenje kamena, zalijevanje. Šutnjom i šetnjom iskrena zahvala za genski zapis. Poruke dragima koje čak ntii ne poznaješ, ali ti se čini da su tvoji oduvijek. Bit će da postoje neka poklapanja, frekvencija bića, sinkronisitet.

Na drugom dijelu plavetne kuglice, skoro u isto doba kada i Jerome David S., pišući jednu povijesnu dramsku poemu sa elementima komedije i teatra apsurda dovedenog na ovim prostorima do vjerojatnih i mogućih ostvarenja (svjedoci smo postojanja pa ne mora biti nevjerojatno i ne može biti nemoguće) nedavno i vizualiziranoj, Dušan Kovačević kao da kroz usta iskona, po zapisu prirodne selekcije dobacuje: "Bolje da umre, nego da mu se nešto desi."

Jeste, da. Bolje. Ali samo ako za sobom neće ostaviti više sranja nego li se može cvijeća na mrtvu trbuhu skupiti. Jednokratno.


* * *


Za razliku od odlaska sa proslave, put odlaska prema odredištu i istoj bio je jednostavniji jer osim  predbonusnog  praćenja redaka slova, i međuredaka isto, za čitanja knjige u klimatiziranom putničkom prostoru nagibnog vlaka koji je nagiban uglavnom u nazivu i povremeno za stajanja u blagim ravničarskim zavojima, oči su mi se povremeno odmarale na malo većoj udaljenostina zornim dokazima da hrvatska politička ljevica stoji na dobrim nogama koje su u svojim stvarnim tridesetima dvotrećinskom većinom bedara povremeno bljeskale u fazi križanja ispod malenog
crvenog Dellovog prijenosnog računala i mornarskim motivom ukrašene proljetno lepršave bijeloplave suknje.

Sve između putovanja, što je zapravo i od putovanja veće, spada u okvire poslušanih Riječi koje me s pravom, sada već godinama,  podsjećaju kako su takvi trenuci neponovljivi i po odlascima nepovratni.

bolegr @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 4, 2010
Netko vježba tijelo, netko vježba um. Kako tko, kako gdje, kako kada i kako tako.

Vježba se govorenje i pisanje, vježba se matematika i računanje, vježba se razgibavanje ruku, nogu, kralježnice. Vježba se gledanje, slušanje, vježba se i modeliranje. Materije, valova. Energije.

Neki vježbaju radeći na sebi, neki na drugima. Vježbaju svoju anatomiju, vježbaju na tuđoj. Ali, nije uvijek lako vježbati. Treba znati i kako i gdje i kada. Sa stilom, a ne silom.

Neke stvari nije dovoljno samo objasniti, potrebno ih je mijenjati. Ako bude vremena. Jer tramvaj, autobus ustvari, upravo odlazi...

bolegr @ 00:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, svibanj 1, 2010
Mir i dobro flori i fauni.

Ali ipak...

Dobar žar i plamen, vreo i podmazan vibrafon, dobro ugođen satelit, uredno zagaravljen šljem i od rabljenja navedenih instrumenata oporavak brz.




Onima koji vjeruju u bolju budućnost također.

bolegr @ 02:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.