crta

Blog - svibanj 2011
srijeda, svibanj 25, 2011

 

 

 

Prvo pomislim citirati jednu misao u kojoj se zrcale neke istine, pa se predomislim. Kao, nije uredu, čak ni uz objavu autora, razvlačiti druge po vlastitom dvorištu i skupljati bezvrijedne bodove u namještenom prvenstvu.

Parafraziranje bi bolje leglo, pomislim. Prilagoditi nečiju misao svojoj, dotjerati je prigodno pa uz spomen izvora razvući svoje viđenje svijeta kao nepobitnu činjenicu, morfološki opetovan događaj.

Onda shvatim kako to i nije najsretnije rješenje pa odustanem.

 

 




bolegr @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 17, 2011

 

 

 

 

Dno je zapravo bezdano. Uvijek možeš i niže.

 

 

 

 

bolegr @ 02:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 15, 2011

 






bolegr @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 14, 2011

 



 



 



 



 



 



uvijek i zauvijek



I



 



 



 



 



 



 

bolegr @ 23:12 |Isključeno | Komentari: 0
petak, svibanj 13, 2011
bolegr @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 12, 2011

Na gramofonu mojeg djetinjstva vrtjele su se mnoge i mnoge singlice, a moja su uha neumorno prosljeđivala te signale mozgu koji ih je valjda na neki način koristio, a ako i nije koristio, onda ih je pohranjivao u tajne pretince do kojih povremeno i slučajno nabasam.

Bilo je tu popularne glazbe naslonjene na šansone i kancone, a bilo je i tradicionalnih sevdalinki, korijena i mladica rock'n'rolla, i klasike. Ove posljednje ipak rjeđe od ostalih ali dovoljno često da sam mogao zaključiti kako ista nije direktna posljedica nečije smrti, tog tada mi apstraktnog pojma nepovratnosti, već određena vrsta rijetko slušane glazbe kolokvijalnog naziva "ozbiljna" što mi je davalo dodatno objašnjenje u poprilično šaljivom pristupu životu, naročito onim večerima u kojima su odrasli nalazili u grupama od po nekoliko parova pa do njih desetak, iz velikih ovalnih tanjura dvorožnim metalnim viličicama sa plastičnim rukohvatima pastelnih boja, koje su zahvaljujući tršćanskom Ponte Rossu zamijenile drvene čačkalice i time pokrenule prvi val očuvanja šuma Amazone i drugih porječja oko kojih su se znali u svojim odraslim raspravama i sporječkati, nabadali tanko rezane raznobojne suhomesnate prerađevine, jako tvrdi sir, paradajz rezan po paralelama i po njemu ljubičasti luk rezan i po paralelama i po meridijanima, sve posuto paprom, tada mi nejestive tanke dugačke papričice i sve zalijevali opako, do vreline ljutom tekućinom iz malih čašica ili jednako nedozvoljenim gustim sokovima iz onih čaša na uredskofoteljskim postoljima koje su zvali nožicama, ili su rukama prinosili komadiće slasnih slanih pita koje je maestralno radila teta susjeda.

Ove posljednje smo i mi djeca mogli dobiti u "svojoj" sobi, odvojeni od žamora prigušenog lisnatim pramenastim povijušama plavičastog nikotinskog dima poderanog povremenim naletima povjetarca što se uspijevao zavući kroz prozor i u suradnji sa rupom ispod vrata raditi primjetno talasanje zraka koje je mene podsjećalo na slike sa naslovnica nevelikih knjiga mekog uveza i nerazumljivo posloženih slova.

Objašnjenje nekoga od odraslih kako susjeda tijesto za pitu razvlači u gaćama znalo me otjerati od tanjura i nikakva naknadna objašnjenja kako to nije radila bez gaća (kako li su samo znali?) nije me mogla privesti natrag i ta je apstinencija znala trajati. Danima.

Bio je to koferić zaobljenih rubova svijetlomaslinaste boje koji je u poklopcu, s unutarnje strane imao naborani džep sa gumom u koji se moglo spremiti nekoliko ploča, putna garnitura valjda, a sa boka platičnu rešetku iz koje je dopirao zvuk proizveden struganjem ručice o površinu ploča. Pored ručice su bila dvije pet(er)okračne sklopke nakim onima na štednjaku sa redom posloženim brojevima: 0, 16, 33, 45, 78. Smisao istih mi je otac jednom prilikom pokazao i tada sam, u godinama broja krakova one sklopke, shvatio da čak i ona ozbiljna glazba može nasmijati. O drugima podjetinjenim žanrovima da ne pričam. Kasnije se sve usporilo, poprimilo jedan smireniji, stvarniji oblik.

A opet, ponekad... 





bolegr @ 08:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 11, 2011
bolegr @ 07:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 8, 2011


Tajna vrata barunice Münchhausen

________________________
* genitiv, arh.: vratiju

bolegr @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 7, 2011

Probuditi se sa pitanjem pod čelom jače je od jutarnje fiskulture. Jače je i od prve kave, od... ma to je otprilike kao kad pogleda uprtog u pod hodam hodnikom (a hodnik je za hodanje, ne zadržavati se, molim!) i uvijek se trgnem, poskoči mi noga sama od sebe, ali se i vrat pod glavom ukoči, izdigne, kad treba nagaziti jednu letvicu parketa vidno svjetliju od svih drugih. A ta je letvica tu oduvijek, ma kako to oduvijek mjerili. Nema te misli ili snatrenja iz kojeg me ta ne bi povukla, prizvala stvarnosti. Ili, kad se pupčana vrpca prvog kućnog komandala spojenog sa maticom televizorom proteže preko cijele sobe pa tu plastikom obloženu žičanu sinapsu treba preskočiti, opkoračiti i taj, sad nepotrebni, paradni i paradoksalni iskorak koji, iako ga svi rade i svima izmami osmijeh na lice, ostane dugo nakon što je Grundig drvenog kućišta zamijenio mat crni plastični telepatski Sony.

Dok kažeš propeler, budan si. E tako je s pitanjem za buđenja.

Sa proljetno prohladne hotelske terase koja se stapa sa morskom obalom bokova ograđenih betonskim žardinjerama na metalnim konstrukcijama kvadratnog profila obojanog temeljnom rđavocrvenom bojom, sa grmolikim cvijećem sitnih šarenih cvjetova, izlazim na kamenom davno popločanu ulicu. Neki trg je, dan, sunce, ljudi. Likovi znani i oni koje jednom u životu vidiš, ali ostanu zabilježeni poput fotografije slučajno okinute i mahinalno spremljene u memoriju. Iz te mase, kao iz bijelobijele kuće, izlaziš, ideš prema meni bez dvojbe. Kosa ti je neobično ravna, skraćena do ramena. Kleopatra. Prilaziš mi, šutiš. Gledaš me u oči. Ruke mi mekih dlanova i jagodica staviš na glavu, pokriješ ušne školjke i privučeš me u poljubac. Svu tvoju toplinu i vlažnost osjetim pa se od te topline poput povijuše omotam oko tebe, zagrlim te i cijeli svijet nestane.

Cijeli svijet nestane, ali san s buđenjem ne. San se pretvori u pitanje. Jedno, drugo, treće... Množe se pitanja brže od zečeva. Ma šta zečeva, množe se brže od svjetlosti. Brže od množenja brojeva. Zapliću se pitanja poput kapilara, poput nepravilne paučine kakvog opijenog tvorca. Mreža cijela. A u mrežu se lako zapetljati. I iz nje nikako.

Poželi čovjek ne probuditi se.

bolegr @ 08:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 1, 2011

Rad uveseljava, rad je plemenit, pošten, častan. Rad oslobađa, rad ispunjava. Rad ovo, rad ono...

Aha. Jest. Pogledajte oko sebe, uvjerite se u to što su vam govorili. Pogledajte ozarena lica kako se popodnevima na krepanim nogama vuku kućama.

Rad prvenstveno umara. I rad, kad prekovremeno radi, onda rad i iscrpljuje. To je okrutna činjenica koju vam taje u vrtićima, u školama, taje vam u crkvama ili po kojekekvim tečajevima, taje vam tu činjenicu dok gledate televiziju, dok slušate ulicu, dok čitate novine... 

Rad je kao i sâm život. Ubija.

Sve je to jedna obična kula od karata. I zato vam svima, radnicima, zaposlenima ili nezaposlenima, sretan Međunarodni praznik rada. Neradnicima također.

Jer nikad ne znate kada će netko izvući Onu kartu i koji vam je zadnji...






bolegr @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.