crta

Blog - lipanj 2007
subota, lipanj 30, 2007
bolegr @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, lipanj 29, 2007

Savjet dvodana, današnjeg i jučerašnjeg: ne miješati Claudea i Edouarda, jednako kao ni sintagmu i sintaksu, naročito kad je u pitanju Auguste. Renoir.


Jel taako? Jest.

Jučerašnji dan završavao umnotjelesnim razgibavanjima. Prigodno za jedan nenadani četvrtak. Posljedice osjetim i danas. Malo me zatežu pojedini mišići,  a u glavi nedefinirani osjećaj praznine, ne i neočekivan.

Dok ovo pterodaktilografski nakucavam sa oko otprilike šest do osam prstiju, kako kada, i uzrokom čega je i da previše tipfelera imam (hvala Nepismeni
na priboru i alatu, a i na povjerenju uakzanom testiranjem), sjetim se jednog trika sa igraćima kartama. Nešto kao četiri kralja su četiri lopova pa ih se rasporedi nasumce u snop, a kad nakon nekih prebacivanja, odjednom svi na okupu i zbrišu. Sad, ne znam kakve to ima veze sa HFP-om, ali, samo mi palo na pamet.

Vijesti današnje prekopavam po linkanim i nelinkanim izvorištima, vrelima. Stalno mi za oko zapinje izglasavanje ne/povjerenja vladi. I ne znam zašto mi baš na pamet pada onaj vic (je li vic?) da zato premijer nam svako jutro popije bar jedan bioaktiv, pa jer skuplja dnevnu dozu imuniteta. O saborskoj mesnoj industriji ne bih ni trošio riječi. To me samo može podsjetiti na paštete, a ja ne volim prerađevine.

Dobro je da je ovaj tjedan pri kraju, bar njegov radni dio. Oduljio se kao da je posljednji. A je. U ovom mjesecu. I neka je.

Dakle. Petak. Čestitanje. I sve to, jel.

bolegr @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 28, 2007

Jutro je rano i Ruža nema vremena previše da bi ga trošila na ovu svoju dvojicu, a još manje na onog malog Hrvojicu. Što ga njoj poslaše, kuka u sebi Ruža dok se klatara na krivim nogama. Put boje kakvu bi svaki institut za kvarcanje poželio za reklamu. Nisam to još dotaknuo, ali nema više zanatske radnje za šišanje, brijanje, češljanje, nema brice ni češljaonice, sve to preraslo u salone, a u posljednje vrijeme i institute. Pa mene odmah to asocira na Ruđera Boškovića, Andriju Štampara, ili bar na MIT. I teksturu puti kakvu ne bi htjeli za reklamu. Izborana poput najstarije Navaho roditeljice. Poput abrazivnih tragova koje zagrijani ledenjaci ostavljaju na umornoj zemljanoj podlozi. Očiju plavih kao nebo, kao Dunav, ali ne ovaj lijeni panonski koji prolazi tu pored kuće, već onaj Hoch und Noble Donnau. Straussov. Priprema motike i budake, grablje i lopate, sve je jučer na njivi već očišćeno, samo treba ipak provjeriti jesu li držaljice čvrste da izdrže dan i ruku. U krpu je umotala kuruzni kruv, zna i lebac reći, naučila od susjeda i komšija, ali ipak joj je lakše po svome, kruv, sa progutanim v. Sira tvrdog kozjeg, jučer skuhane i noću hlađene krumpire, slaninu, bocu ružice iz daljplaninskog vinograda od prîje (prija, svojta, kako god, uvijek je davala vina, a ne iz neke dobrote, altruizma već samo da joj mužu manje ostane), komad osušene goveđe pečenice, dobro je, dugo se žvače pa duže traje. Čaj za ona tri huncuta je pripremila još jučer i dala im pred spavanje, bit će dobri cijeli dan.

Jerko se protegnuo i rukom koja kredenac dotiče hvata lulu za glavu (kaže li se drugačije za onaj dio lule u koji se duhan trpa?), pa kad je već tu, lijevom uzima duvankesu i priprema prvi obrok nikotinskog užitka. Ruža je sigurno već sve pripremila. Nada se da je čvrsto privezala alat za bicikle, da ne bi bilo kao nekidan kada se skoro slomio kad su ga zanijele razuzlane grablje i kad je skoro u jendeku završio. Bogara joj njenoga, opet su joj misli negdje u Treba samo zajahat biciklo i kroz selo do prašnjavog puta, a onda biciklo i samo zna kud treba. I valjda će ona tri majmunčića od djece biti danas dobri, a ne ko jučer. Štetu koju su u stanju napravit ne može spasit ni četa vojske, i to one prave, iz rata. Onog Prvog velikog. Šta li im je samo trebalo da bunar zatrpavaju ciglom? Al dobro da im nije nešt drugo palo na pamet. Mogla je živad stradat, a mogli su i sebe pobacat. E, to bi bar bila konačna šteta! Al, dobro je, samo nek Ruža kudi, a ona je prva u stanju napravit pomor. Prisjeća se Jerko kako je mlada Ruža koze vezala blizu kanala, a na kratkom povocu. Šteta - neprocjenjiva, jer to im je bilo 50% koza, tek su počinjali i svaki dinar je vrijedio kao dukat.

Otišli Ruža i Jerko biciklima u njivu, znoj cijedili i njime natapali crnicu slavonsku. O podne pod orahom jedno na drugo naslonjeni jauznu zdravim zubima u energiju pretvarali, pomalo vina i vode ispili oko dvadeset minuta pod kapcima odmorili i nastavili sve dok sunce nije žito na horizontu zapalilo. Zatim su do kuće lagano vozili, žuljavim rukama kormane mimo rupa na stazi navodili i sve sumještane putem pozdravljali.

Dvorište, ono isto koje su jutros čisto i tiho ostavili, dočeka ih vedro i nepromijenjeno. Mahovina se među ciglama zelenila, sva se živina od vrućine lijeno glasala, Lujo je repom zamahivao tako da je Jerku palo na pamet da bi ga za košnju mogao iskoristiti. Jedino je mačka jedna u tičini sklupčana šutjela. Druga je vjerojatno po tuđim podrumima il čardacima brzinu trenirala. Jedino djece - nigdje. Kao da su u zemlju propala.
- Jel Ružo, di su nam dica, bogara ti tvoga?!
- A što mene pitaš, pa ja sa tobom bila? - pravda se Ruža kao da je kriva.
- Samo pitam. Jutroske si mirna na njivu krenula. Bezbrižna. Ko das znala da ti neće drlog po kući i okokuće radit. Govori kad pitam!
- Ma niš nisam, samo sam im sinoć pred spavanje čaja dala. Eno ih spavaju.
- A to znaš?! Da spavaju?! Ha?! Kakog čaja, Ružo?! - diže glas Jerko da ga se čulo čelobašče.
- Pa od makovi čaura, Jerko, od čega b ti da budu mirni?


bolegr @ 11:49 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 27, 2007

Hrvoje je stariji brat svojem mlađem bratu i mlađi brat svojim starijim sestrama. Kojih je dvije. Starija i mlađa. Stella i Susan (čit.: Cecilija i Ljubica). I Nedjeljko (o hvala ti tkogod bio što si Jacentu i Marka privolio da mu daju to ime, pa da se u familiji u kojoj se ne ponavljaju imena, ja mogu roditi u nedjelju bez straha; dobro, nije baš da sam se usrećio sa imenom, ali ipak kad sve zbrojim, dođe mi da se oduzmem).

Rat je završio i ima se jako malo. Tek za osnovne životne potrebe. Sve u skladu sa teškom situacijom koju je Ono NE donijelo svim narodima i narodnostima. Ljetno je vrijeme užarena tla i zraka. Titra  slika sparušene trave. Nema škole. Priča se o moru koje je tamo iza onih nekoliko planina, no nema se tamo nikoga, ni oni Markovi prijatelji više ne mogu pomoći smjestiti ih negdje jer im je sve uzelo. Jedino je rješenje – sjever. Daleki sjever. Drugačije i ne može kad se putuje ćirom. Cjelodnevno putovanje do ruba Slavonije. Istočnog ruba koji oplahuje moćan i kao nebo širok i od pijeska siv Dunav. Dvotračnična zmija čelična provlači se kroz bosanske gudure i brzinom prijeti prestići rijeke čije udoline koristi kao kap vode skliznule sa trešnje u udubinu između prirodno jedrih ženskih njedara.

Tu-dum, ta-dam, tu-dum, ta-dam. Uspavljuje ritam kretanja sve putnike popadale od umora po drvenim klupama. Iznad glava kartonske kutije umašćene iznutra da se tragovi naziru i izvana i tvore neku zemljopisnu kartu nepoznatog plošnog svijeta. Pored je, deformirana od silnog nanašanja, kožna torba. Svinjski boks. Vidi se po rupicama ispunjenim garavom prašinom koja uspije proći prozorske stijene i izanđalu dihtung-gumu. Miriši na slaninu i usoljeni luk. Bogata jauzna za trudbenike koji su si to mogli priuštiti. Odnekud dopire kiselkasti miris hercegovačke žute škije i grize oči i nos (sada da, a za nekih tri-četiri godine istu će sfrkanu u nedefinirani komad papira skrivati od majke u džep i progoriti hlače te tako napraviti kompletnu štetu: majka sazna da puši, a on uništi jedine hlače u obitelji).

U smiraj dana Vinkovci se ukazuju na rubu obzora poravnatog kao rukom kad zamahneš. Jedno presjedanje sa malim zavežljajem preko ramena, još malomanje od sata vožnje i bit će nadomak cilju. Bratići Marko i Drago, stric Jerko i teta Ruža. I njihove kokoši. Normalne i one sitne, kako ih zovu, kredlani. Pa njihove nezaobilazne dvije koze. Pas Lujo. Par mačaka. Mlade svinje kojih je uvijek lijepo gledati kada su čiste. I dimnjak ciglane. Višlji od svih crkvenih tornjeva u okolici. Spomenik industrijskom radu u ovom paorskom kraju. Spomenik udarništvu i udarac svakom opijumu za narod.

Prolaze dani. Ljeto tamni blijedu dječačku put. Odraslima je sve manje slobodnog vremena ostalo dok su djeca sa posustajanjem sunca postala življa kao da predviđaju da je slobodi blizu kraj. Škola je oduvijek bila neprijateljska ustanova. Posljednji je četvrtak prije povratka Hrvojeva kući. Još tri dana i gotovo uživanje. Povratak koji veseli i rastužuje. Opet će biti tu-dum, ta-dam, tu-dum, ta-dam.




bolegr @ 11:22 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 26, 2007


bolegr @ 10:20 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 25, 2007

Gemist, samo bez aranžmana.

bolegr @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 24, 2007

Dan je počeo otprilike odmah iza ponoći. Nisam to primijetio odmah već tek u 02:47 kada je vjetar utihnuo i zvučnu kulisu predao u ruke kiši. Noćas je kišilo nad gradom. Dok ulijepljen znojem i kondenziranom vlagom iz zraka sjedim na kvazisjedalici i dvojim između zabave i grijeha, što će reći između bijeloga i crnoga. Vina. No, dvojba je i tako umišljajuća jer ničega nema. Tek sjećanja i nadanja. Izmrcvaren sam obilascima novovjekih izletničkih centara aranžiranih nepreglednim asortimanom trgovačke robe. Traži se ne osoba A već jedno pomagalo materijalizirano u stroj koji razmjenjuje stupanj zagrijanosti unutarnjeg i vanjskog prostora. Dakle, kad zbrojimo, ne radi ništa, samo električnu energiju pretvara u toplinsku. Jednom riječju, ja tražim frižider, rekli bi hladnjak.

Kako se traka dana odmotavala sa vremenske lente i isparavala na lipanjskoj vrućini tako sam spoznajno bio bliži istini o kupovini pomenutoga, a iz razloga koji je prozaičan. Komparacija parametara ne može isključiti iracionalno. Suočen sa istinom o nepostojanju žutoga na današnjem tržištu, mogao sam pristati na bijeli. Ili na neku adekvatnu koloriziranu zamjenu. Kolorizirana bijela tehnika. Kako nema plaćenih reklama tako nit neću pominjati gdje sam sve bio, kakve sam  i koje prostore obišao. Lakše mi je bilo podnijeti shopping svih onih odjevnih predmeta kojih ionako ima previše od ovog tehničko-estetskog. Sjetim se I.P.* i njenog kupovanja kompjutora. Veli jednom kako da se nju pita, ona bi to naručila to u kilama. I kupila bi najbolje. Jedino što bi to masno platila.

Na vodenokavenu okrjepu odlazim do Boravka. Batmanov pomoćnik Robi(n) raznaša tacne sa kavama kao da je gostiju puna terasa, a na terasi tek jedno poznato mi društvo i dvoje nepoznate gospođe.
- Poludit ću s one dvije tam u kraju - srednjeslavonski rasteže Robi kao tijesto za onu pitu od višanja koju obožavam.
- Pa što te smije tlačit po ovoj vrućini? - odvraćam pitanjem ( ti sigurno imaš židovske krvi, rekla bi druga jedna I.P.** da me čuje, na sve odgovaraš pitanjima).
- Pitaju da zašto neamo stonjake na stolovima, a stolovi su drvenih ploča, pa ko j to vido?! - više ga nervira to što mora na vrelu terasu iz klimatiziranog prostora nego one dvije i stolovi i stolnjaci i subota.
- Reci ti njima da je to iz higijenskih razloga. Sigurno te više niš neće pitat.
- Da, to mi ni palo napamet.
- Gle, zato me treba slušat. - završavam kratku konverzaciju rečenicom koju bi neki stvarno trebali poslušati. Dobro, priznam. I sâm sam svjedokom promašenih predikcija, ali nije ništa strašno ako se može popraviti. Mislim na nevjerojatni jednosatni pljusak jarunski prije par tjedana koji je iznenadio i Vakulu i Sijerkovića i Ivančan-Picek.
- A rekli su meni neki da si pametan, al ja se uvijek moram sam uvjerit. - podbada Robi, a zna da ne bi smio jer kad sam ja u pitanju uvijek se sve vrati, pa i sa kamatama.

Viking se pojavio nešto kasnije. Kao naručen. Mojsijevska glava, lagani korak daju mu notu religijskoga, ili barem sakralnog. Ovo drugo mu se vjerojatno preslikavaju restauratorski poslovi. Njegovom pojavom i vozilom Mitsubishi nešto-kao-veliki-pick-up rješavam transport sutrašnji.
- Muka mi je od ovih engleskih filmova. Gdje god okreneš isto, klišeizirano i propagandistički. - dodaje da je u posljednje vrijeme pogledao nekoliko dobrih turskih, njemačkih, mađarskih i iranskih filmova. Sve sa dobrim kadrom i fabulom.
- Nametnut nam je jezik barbara osvajača onako kako su se i sami svijetu nametnuli. Nepromjenjivo je to sada. - govorim i dodajem onu anegdotu, a može li anegdota biti nešto što se tiče Georgea da-bljuv Busha? Bolna istina da je on mislio, i izrekao to u nevezanom govoru sa Angleom Merkel kako je on mislio da svi Nijemci znaju  - engleski.
- Je, ali i sve ti je to ustvari od rock'n'rolla. Da nije toga bilo ne bi se engleski baš tako raširio po svijetu. A korijen; korijen ti je u bluesu i jazzu. Tako nam je. - završava JJ temu, otpija bezalkoholno pivo (nekako mi je prirodnije od sokova, znaš, veli) i odlazi odmarati i pripremati se za sutrašnji put put ženine Slavonije.

Prekopavanja po dnevnom tisku i konzumacija srednje stare krave u umaku od gljiva uz zdjelu prepunjenu kupusom svježim, rezancima celera u jogurtu posuto neizbježnim sitnosjeckanim peršinom, te kukuruzom ispunila su posljednji segment svijetlog dijela dana. Sa mrakom mi je pala moć funkcioniranja organizma i izvlačim butelju bijeloga, kako bi rekli: just for fun, za razliku od crnoga koje je bliže onoj: just for sin.

Sjedim. Promatram krijesnicu. Jedno neprocjenjivo svjetlo u tmini. Pijem. Pišem. Ne pušim.



Upravo dok sam spremao svoje rekvizite, prilazi mi još jedna P. ali ovaj put ne I. već N.*** bez svojega psa. Foto-session nije bio neuspješan. Naprotiv. Grli me, prislanjajući svoj obraz na rame mi, a na veselje svih paparazza koji su se skupili iza staklene stijene. Podsjeća me sve to na zoološki vrt i kaveze sa opasnim mačkama čija ograda u jednom dijelu ima stijenu od dovoljno debelog pleksija, a kako bi posjetitelji imali što bolji vizualni kontakt sa eksponatima. U ovoj poredbi ja se nekako najbliže prepoznajem u ulozi lovine. Okrećem glavu kako bih izbjegao bliskiji kontakt, svoju nefotogeničnost i nepotreban publicitet.
- Ideš doma? - pita me.
- Da, samo da spremim stvari.
- A gdje si doma? - glas joj postaje mekši, mazniji.
- U Utrinama.
- Da te sačekam i povezem? Susjedi smo, možemo i kod mene.
- Oprosti, ne mogu, bilo bi to kao prevara.

I tako smo N.P. i ja završili susret bez ljubljenja i bez padanja sa stolice. Samo me je probudio zvuk udaranja metala o metal. Na nekom od teve programa urednik je kroz moju osobnu kutiju sa katodnom cijevi (još uvijek sam klasičar) bezuspješno je pokušavao zainteresirati stanara Šišićeve 7 za gledanje akcijskog filma. Ugasivši taj emiter čije se zrake slamaju na površini prozora i tvore čudnovate slikokrete preslikane iz realnoga i malo manje realnoga, ugasio sam i dan.


P.S. I know what I'm talking about because this is not weather report.
...........................................................
IP 1 - sadašnja direktorica jedne trvtke
IP 2 - buduća direktorica druge tvrtke
NP - vlasnica psa, kažu novinarka


bolegr @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, lipanj 22, 2007

Toliko mi je vruće da sam otišao.


Eto. I - čestitam petak.
bolegr @ 13:55 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 21, 2007
moodswinger @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Depresija se ne liječi sukobom. Depresija se ne liječi ni fizičkim obračunom. Depresija se ne liječi ni (anti)stimulativnim sredstvima. Depresija se ne liječi ni sletskim vježbama. Depresija se ne liječi ni (ne)željenim seksom. Depresija se ne liječi nikakvim prekomjernim trošenjem. Depresija se ne liječi ni guranjem krivog utikača punjača mobitela u 220V. Depresija se ne liječi.

Depresija je potonuće iz kojeg te može izvući samo nešto lijepo.

bolegr @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 20, 2007

Mrtvo more raspoloženja tako je konzistentno da ne dopušta uranjanje u svoju smeđesivu fluidnu masu. Sunčanost dana sa koncentracijom vlage samo pojačava okus u ustima nastao konzumacijom jeftinih mamaca za lovinu. Borba. Vječna borba između krajnosti. Nema sredine. Nema matice koja samo nosi. Nosi  ono beživotno, pomireno, ravnodušno. 


Ovako bih mogao pretakati današnji dan do kraja mjeseca, no ne vidim ikakvu korist. Stanje nepromjenjivo.

Opasan je hod po žici i let na trapezu. Zadivljujuća je sposobnost balansiranja i sinkronost tijela u slobodnom letu. Franz nikako ne smije ispustiti Lizu.

bolegr @ 08:55 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 18, 2007


moodswinger @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare

- Raščupana mi je ova nedjelja - govori lagano razvlačeći posljednju riječ i sebe se po stanu.
- Nedjelja ti je kao kosa. Divlja i raščupana. Tamna. Neravnomjerna - odgovara joj i nastavlja - Razmišljao sam o hepiendu, ali hepiend u sebi sadržava kraj, a to onda bolje neverendingstori, a to pak ovisi u kojem stadiju postane neverending, i tako u nedogled. Krug je začaran i samo ga ti možeš rasplesti. Kao i dan. Kao i kosu.



Slika njena pred očima mu je čak i kada zažmiri. Ovo stvorenjce je nešto što je mislio da nikada neće sresti. Predivna u svoj svojoj mističnoj otvorenosti. Kaže mu da je ne sluša i da bi trebao bolje razumijeti ono što mu govori, i kaže mu kako joj se čini da su ponekad kao ringišpil i dječak. A on? On zna da ona zna da on razumije i više nego li pokazuje, ali želi u fragmentima ostati dječak koji ni se rado vozio na ringišpilu do kraja svijeta i vijeka. Ili se prostrijeti po livadi koliko je dug i širok i ne dizati se nikada.


Jučer. Sinoć. Noćas. Nahodala. Naskakala. Iz sebe izbacila gomilu energije. Znoja. Zapalila cigaretu nakon sedam godina. Njemu nije dala. Dim. Noge su joj još drhtrave i neposlušne. Križni ligament se javlja češće nego bi trebao. Sve je počelo klasičnim glupim njegovim kompliciranjem sa egzaktnim definiranjem vremena. Pa zašto postoje točni sati i dijelovi sata?! Zato da se dogovaraš u nešto i nekoliko minuta?! I onda još dodaje neki vremenski delay mojeg kašnjenja. Pa što onda to vijeme uopće pominje kad zna da ću se ravnati po tome i kasniti po tome?! I ovaj put ga je provalila za vremensku porognozu. Da sunce! Kako da ne, Pljusnulo je kako se rijetko osim ljeti viđa, a trajalo je kao prava dvosatna jesenska dosadna agresivna kiša. Da ga sluša? Koji privatni Vakula? No, ipak je bilo lijepo i šteta što je nedjelja pritiskala jer moglo je potrajati do ponedjeljka samo da je vremena. A vremena nema jer je toliko toga još za napraviti. Ma, nea veze. Dobro je ovo i ovako. Malo je komplicirano, no možda se sve posloži kako treba i ne bude eksplozije ludila. Rađe ludosti, ludizma. Slučajan susret i otkriće privuklo ju je kao magnet neki nedefinirani. Stvarno jest. Pored njega ponekad, kada je zaigran i nelijen, osjeća se kao livada. Samo, zašto ona sve to uopće?
- Livada mi se danas čini kao sjajna ideja. Niš mi se danas ne radi. Htjela bih prošetati poslijepodne - rečenica je intonirana kao postulat bez obzira što ovo mislim djeluje kao vaganje i odaje mogućnost predomišljanja.
- A da odemo do četvrtog jezera?
- Moram do Sanje u pola četiri, pa ti se javim kad sam gotova s njom, negdje oko pet.
- Dobro, tad ću bit na Britancu ili u Martićevoj pa ti samo trzni.


Zaspao je u podne i deset. To zna jer mu je posljenji pogled zakačio sat koji je slučajno okrenut prema krevetu u koji je dovukao laptop kako bi završio neki komad teksta - posla koji si je sam dao. Korisnik front-office paketa ne mora znati gdje se nalaze pojedini paketi procesa i baze koje mu trebaju kako bi mogao funkcionirati i donositi bitne odluke. Za to postoje rudari. Poslije, kada se probudio shvatio je da ne može bez te današnje šetnje. Mira možda neće biti jer lijep je neradni dan koji će izmamiti i nepokretne na šetnju, ali njegov mir je utjelovljen u organskoj materiji poznate IP adrese i ništa mu ovi dan neće pokvarit, odjekuje melodija od jučer, od petka još.

Maksimir ih je vidio u kasnoposlijepodnevnoj nedjeljnoj šetnji kako traže onaj njen veliki panj na kojem se možeš opružiti kao na nekom ovalnom luftmadracu od suncem ugrijanog hrastovoh debla. Vidjelo ih je i jedno od jezera. I vidjele su ih Ester i njene dvije prijateljice dok su sinkronizirano svoje pačije vratove zabijale u dubinu vode i pokazivale svoje pernate guze okolojezerskim šetačima.




Sve ovo moglo je biti puno jednostavnije napisano. Naprimjer ovako:
Razmijenili desetak rečenica umorni od dana prije. Asinkrono šetali svoj neskriveni sinkronicitet pored jezera u kojem su sinkrono plivale i ronjale patke...
Ali ja kompliciram kako u životu tako i oko jezera, nee, na blogu. Ma i oko jezera.


bolegr @ 06:27 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, lipanj 16, 2007

Elementalno mi je bliže od rudimentarnog. Danas mi je i trava na Jarunu bolja od one na Maksimirskom stadionu.

Ja lagano na noge pa svojim putem, a ovdje,
kad smo već kod trave, ostavljam trag iz travnja iz dvorane Lisinski:


bolegr @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
petak, lipanj 15, 2007

Zvono je neugledno kao i zapušteno pročelje, ali je zato dovoljno glasno da ga prilikom pritiska na tipkalo čujem i ja na ulici. Ulazim i pratim oznake na zidu i stropu te se spuštam u suteren. Tame mo dočekuju otvorena vrata, jedno krilo, desno i ulazim u hodnik pravokutan, ali dovoljno širok da podrži postojanje petero pravilno raspoređenih vrata . Ovo pravilno uvjetno je jer svakome normalnom bi bilo teško petora vrata ravnopravno podijeliti na četiri zida. U ovom slučaju dvoja su vrata uža i dijele jedan zid. Iza sebe javno skrivaju, javno radi pločica koje nose, zahode za osoblje i pacijente. Na parketu razlohanom prostire se tepih sa orijentalnim uzorkom i resicama na užim krajevima. u sobi desno (je li desno? sat mi je obično na ruci koja nije na toj strani, dakle jest desno, ili, na onoj strani na kojoj sat nose ljudi koji ga nose drugačije nego ja) par je radnih stolova sa nekim konzolama pričvršćenim na zidove. radni stolci i fotelje dobar su primjer dizajna početka drue polovice prošlog stoljeća i odaju poštovanje u očuvanju tradicije, neprihvaćanje promjene trendova, ali i vanvremensku notu, stabilnost i povjerenje, Iz druge, sobe javlja mi se puknut ženski alt i govori mi da će sada doći samo da pričekam trenutak. Glas odaje dogogodišnju uživateljicu nikotinskih pripravaka. Osvrćući se po zidovima gledam razne plakete i priznanja uramljene u one pozlaćene rebraste okvire kakvima su uramljivane prvi obojani panoramski snimci kupljeni po prvoposjećenim moskim destinacijama. Samohvale nikad dosta. Među svim tim znamenitostima vidim i običan A4 list bijelog papira sa crvenim novoskovanim kvaziprometnim znakom (kvaziprometni je uvjetno rečeno jer promet nije samo onaj koji po cestama i tračnicama, morem i zrakom vidimo, promet je šireg pojma pa stoga možda ipak ne kvazi): u krug upisan, ucrtan bolje reći, mobitel druge generacije, onaj koji liči na ciglicu i prekrižen. Jasna poruka: ne telefonirajte u ovim prostorima sa svojih mobilnih uređaja.


Možda nije prošlo ni pet sekundi, još uvijek čekam ukazanje onog puknutog alta, a meni u džepu zavibrira i zazvoni: driiiinnng. Gledam u display koji se ispravno na hrvatskom kaže zaslon. Čitam. Ante. Hm, ako Ante zove, znači da je neodgodivo vrijeme dogovoru za sređivanje mojeg hodnika.
- Aka, ja sam. Jes to ti? – pita uvijek zbunjeni bivši roker, surfer, bajker,... avanturist–vjetropir.
- Pa ja sam, ako si mene zvao. – nekako se uvijek uspijemo sporazumjeti unatoč njegovom slabom sluhu koji se potencira kada skine naočale. Vjerojatno mu krila naočala pod dobrim kutem drže ušne školjke, ja ne vidim druge korelacije u svemu tome.

- Jel bi mogli sutra, ne znam, ali možda u subotu, šta misliš? – kako smo unaprijed razgovarali o detaljima, izbjegavajući ponovno pozivanje konteksta u korteks, Ante inmediaresno puca u srž problema.
- Gle, što se mene tiče ožežš kad hoćeš. Znaš gdje ključ možeš dobit, samo mi javi da znam pa da doma nit ne dolazim. Sve što trebaš stoji ti u kutiji u hodniku, a pivo ti je u frižideru.

- E, sad me jebeš, znaš da ne pijem pivo. – buni se Antimon.
- Pa znam, zato ti ga i ostavljam sa povjerenjem.

- Dobro, onda se čujemo, jel?
- Dobro, čujemo se.

Upravo u plavo skirvene sjedine i naočale – pepeljarskog oblika pojavljuju se lik krojačice. Uplaši me nevjerojatna sličnost sa mojim bežičnim sugovornikom.
- Gospodine, izvolite. Što ste trebali?
- Trebam slikanje. – žargonski prihvaćen kolokvijalizam za zračenje koje ostavlja traga na filmu osjetljivom na baš to zračenje, a prema gospodinu Röntgenu.
- A čega? – želi žena konkretne podatke.
- Zuba, jednog zuba – ja uzvraćam jamesbondovski.
- Nema problema, samo sjednite i stavite preko sebe ovu pregaču. Da, i skinite naočale. – unatoč prvotnom oštrom nastupu, sada mi se skoro majčinski obraća Puknuti Alt.
Odradila ona namještanje glave mi i sonde, zveknula jedan snop rengenskih zraka u me, i dodala.
- Evo, ovo će biti bolje od onog što ste mi donijeli – referira se na stari snimak na kojem se ništa ne vidi, zato i košta 2.87 kn – ovo će biti gotovo za par minuta. Četrdeset kuna Vas molim. I meni jasno da će ovaj snimak biiti bar petnaest puta bolji. - Samo, gospodine, da Vas upozorim, ovdje je zabranjeno telefoniranje, znate, to radi ...
Pokušava mi objasniti razloge, mođeutim, ja joj ne dopuštam završiti rečenicu:
- Znam, gospođo, vidio sam upozorenje, ali ovo mi je bio majstor.
- A što ne kažete tako?! Onda nema problema. Znam ja kako je to. Doviđenja.
- Doviđenja. I nadam se ipak da ne.


I odoh u sparno i vlažno četvrtkasto poslijepodne sa čistom neizvijesnošću oko hodnika, petka, subote.



Nakon upozorenja na veliki propust, vidi prvi komentar (hvala ti M., no znam da razumiješ stare ljude u godinama), dodajem ovaj apdejt sa čestitkom.

Čestitam petak. Ma čestitam i subotu danas. A i sutra!
 
bolegr @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 14, 2007

Primijećujem da gomila mojih dijaloga počinje sa dobardaniranjima. Ispada da su protagonisti koje okrznem pišući, pristojni do boli. E pa jesu. A u stvarnosti bi kao trebalo biti drugačije? Pa ne mora. Kod mene nije. Ne kažem da me ne okružuje i dio ljudi za koje se ni na fotografiji ne može reći da nisu iz miljea kojem vulgarno pedstavlja sukus.

Kako se problemi pojavljuju u naletima, tako se i moja komplikacija zakomplicirala upraco kao i ona Mme. Lowry (sjetit će se netko Brazila, ovaj put bez linka). Kako bih se uvjerio u ispravost postupaka kada su bitne stvari u pitanju, često potražim nekoliko mišljenja. Srljam prilično rijetko, ali to je onda nepopravljivo. Jučer je to izgledalo otprilike ovako:
- Doar dan. – moj glas. Čujem se i to uz jeku hodnika sivog, hladnim svjetlom obavijenog.
- Dobar dan, izvolite? – glas koji nije moj. Muški je glas, nema greške, a trebao sam ženski dobit, hm.
- Jesam dobio ordinaciju? Zubnu ordinaciju?
- Da. izvolite.
- Trebao bih doktoricu Lanu.
- Samalo. ... klrlkjldksld ... ššššš ... klsjsl... , halo, rekli ste Anu ili Lanu?
- Lanu.
- Samalo..
... šššš ....
- Doardan. – ženski glas. Mio ženski glas, onakav kakav čovjeku treba kad se opruži, legne na leđa i dopusti da mu netko vršlja po glavi i to sa unutrašnje strane te iste..
- Doardan, Aka pri telefonu, I ... rkšššškieeknkhnšš ... a mi je dala Vaš broj ...
- Aha, bok. rekla mi je. Slušam.
Počnem ja pilati od Poncija Pilata, pravi, nepatvoreni roots, korijeni, zubni korijeni. Vidi, čuje, Lana da će to potrajati, a posla ima preko glave pa kreće u napad:
- ... halo ... halo ... ništa vas ne čujem. halo.
i ja uzvraćam istom mjerom:
- ... halo, ja Vas čiujem, halo, ajda se čujemo kasnije
- ... haloo ... zvat ći Vas kad završim sa pacijentom. boook.


Ustvari me stvarno nije čula jer sam u sred zgrade sa armaturom koja ako bi se razvukla može sigurno parirati projektu „Kravata-oko-hrvatske“. Tako smo se dogovorili da se čujemo kasnije. I bilo kasnije i dogovorimo se za da dođem smjesta, jer neke stvari treba rješavati brzo dok za druge treba vremena, a to znamo svi. Ovaj dio razgovora obavljen je dok sam bio nadovžnjakom prelazio preko rotora zapruđanskog, da ne kažem kružnog toka, tko zna bih li bio razumljiv.

Nabrzinu ulijećem u stan, palim pilu i provjeravam mailove, šaljem onaj pozdravnoodjavni koji sam trebao poslati još prije pola sata, rješavam se suvišnog znoja sa tijela uz pomoć civilizacijskih tekovina uobličenih u kadu, tuš i mlaku vodu, uskačem u komade lake odjeće i krećem van jer od U3na do Maksimira treba stići na vrijeme. Istrčavam niza stube i zaustavljam se kao ukopan na izlaznim vratima koja bih ulaznim prozvao da sam išao u drugom smjeru. Vani – pljusak. Pravi ljetni pljusak na dan Svetog Ante. Ma, nema šanse da se vraćam po kišobran koji bih i tako negdje ostavio (trebalo bi ih strateški porazmjestiti po dćanima, tramvajima, birtijama, kinima, otprilike kao i bicikle i još neke stvari, a sve po principu uzmeš-kad-ti-treba-na-mjestu-na-kojem-ti-treba-a-ostaviš-kad-ti-prestane-trebati). Hrabro se bacam pod kapi koje se cakle na zrakama sunca koje baca pogled sa zapada. Dižem pogled u nebu i vidim točno ono što sam i mislio da ću vidjeti: oblak je točno iznad moje glave pa uokrug još nekoliko. Ne glava već dužnih mjernih kilojedinica. Istok plav kao plavo nebo. Zapad i jug isto. Samo je sa sjevera doplutala ova vreća kiše i istresla mi se po glavi.

Vozeći se tramvajem, ljetnom inačicom sedmice koja zmijasto izbjegava ljetne (g)radosti koje nam uljepšavaju jesen, prošao sam nekoliko monsunskih sezona. Ime kiše – nema kiše, pratilo me cijelim putem. Da skratim to putovanje jer nije ugodno sjediti ni stajati u tramvaju zatvorenom, a samo zato što se devedesetčetiri posto putnika boji da bi se mogli otopiti od par kaplji kiše, prelazim smjesta na jednu ulicu koja izlazi na Maksimirsku. Zvonim i nakon kratkog predstavljanja bivam pripušten u hladovinu dobrostojeće nekolikokatnice. Penjem se stubama uglancanim višedesetljetnim prolaskom raznih đonova. Penjem se jedan kat. Gledam pločice po vratima. Nema ordinacije ni za lijeka. Penjem se drugi kat. isto. Penjem se treći kar i ugledavam svjetlo na kraju tunela. Otvorena vrata propuštaju miris zdrave čistoće u haustor. Ulazim u bijelo-blijedozeleni prostor. Dočekuje me mlado žensko biće sugestivna pogleda (sugestivno smirujućeg, da ne bi bilo zabune) i odvodi me u ordinaciju.

Posjela me, bolje reći polegla me na stolicu, usmjerila refklektor u glavu mi tako da sam obnevidio i zažmirio... Dalje, što se sve događalo i zašto sam ja još prije govorio da se noću po Maksimirskoj nije teško vraćati kući, ali je ljepše biti u toplu krevetu, neću jer će i tako svatko shvatiti napisano onako kako mu odgovara i ono što želi pročitati ili čuti. Dodat ću samo da sam preživio i da ću opet ići tamo.

Kad smo kod razumijevanja i komuniciranja (dosta često se tim bavim, mora da imam problema) ne mogu se ne sjetiti desetak godina starog dijaloga.


- Gospojaaa nema rotacijeee, a i fale lefektoriii! – dere se iz jedne druge priče Jaro u ciglicu-mobitel pokušavajući uspostaviti komunikaciju sa upravom, kako naziva odjel nabave.
- Čega?! – pita Suzi gledajući u telefonsku slušalicu kao u osmo svjetsko čudo.
- Kaj te traže? – pita kolegica.
- Rotaciju, letriku, pa šta da im ja dam a da ne budem prosta?!
- Ne ono što si mislila reći. Daj im rotirajuću lampu i reflektor.
bolegr @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare

U jednom periodu svojeg života naučio sam prepoznavati slova. Te ravne i zavojite crte koje su tvorile najneobičnije pravilne oblike. Kasnije, u jednom drugom dijelu svojeg života naučio sam ta slova prepoznavati u grupama i pomalo razumijevati prepoznato. Povezivati sa stvarnošću i imaginacijom. Dugo vremena su me učili razumijevanju. Roditelji, učitelji živi i neživi, stvarni i oni čije sam samo tragove mogao pratiti. Tako sam, trudom svojim i trudom svih oko mene, zaslužnih manje ili više, naučio čitati.

Neću sada o periodu dugom par tisuća dana bez pročitanog mudrog slova, jer to je nešto čime bih samo mogao nagrditi ljepotu današnjeg dana. Zato, danas, ne kad postajem pionir, već nekako iz poštovanja prema dobroj priči i za dobro jutro nudim jednu minijaturu koja čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Čitati.


bolegr @ 08:24 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 13, 2007

Svako nekoliko mi se ne dogodi situacija apsurda i to je ono što me održava na životu. Vjerojatno. Jučerašnji posjet Svetoj stolici jedan je od trenutaka koji ne spadaju u svako nekoliko.

Poslije prošlotjednog neuspjelog posjeta stomatološkoj poliklinici jer da moram čekati da bih bio pregledan i naručen, a htio sam se naručiti i za prvi pregled, no to je nemoguće jer prvo trebam biti pregledan da bih bio naručen (nije li malo kružnoga oblika tijek ovih potencijalnih događanja?). Telefonska komunikacija je, ni sam ne znam je li to čudnije ili nije jer sam možda ponekad neodlučan, bila puno progresivnija, kao rast produkcije u posljednjoj godini petoljetke (nije škola već srednjoročni period poslijeratne obnove pokojnice nam države).
- Čekat ćete, kaže mi stomatološki ženski mezzosopran, otprilike pola sata jer prednost imaju oni pacijenti koji su već prošli prvi pregled pa idu na obradu (klaoničkokafilerijski mi liježe ovaj njen izraz, no ja sam samo laik, dok je ona pri SSS - Svetoj Stomatološkoj Stolici), a to ćete moći u našoj kllimatiziranoj čekaonici sa televizorom i kafe-aparatom.


Privlačna ta, tako opremljena čekaonica. Bolja je vjerojatno od mnogih javnih lokala u kojima po nesnosno visokoj vlazi i temperaturi služe kvazikavu u boljim šalicama. Možda ne bi bilo loše tamo sa knjigom, ili ako kojim slučajem imaju kakav ansekjured vajerles ... pa mogao bih tamo i kampirati dok ne dođem na red.

Utorak je ranoposlijepodnevni. Mokre majice i vlažne košulje, situaciju niže neću opisivati, ulazim u zgradu prekoputa parkiranih nekoliko Mini Morisa (najesen će na prodaju biti jedan zeleni, prodavat će ga NT, a nije WinNT za pristojne novce, a očuvano, sve mislim da će cijena biti dovoljno pristupačna da si ga priuštim kao nagradu za položeni vozački ispit). Penjem se na navođeni drugi kat i stvarno me dočekuje pothlađena čekaonica. I ne samo ona. Po zidovima teška pornografija kojekakvih vampirističkotokarskih procesa. Upozorenja jednaka MUP-ovoj kampanji za neoprezne vozače po cestama diljem LIjepe Naše. Po stolcima još i gore. Gerijatrija preselila iz tramvaja (ovih novih, klimatiziranih nema dovoljno) u čekaonice. Gleda se sapunica na hateveliziji (možda je i erteelevizija, nebitno mi apsolutno). Oči iskolačene k'o fildžani, donje vilice opuštene i spremne za prihvat čak i onih kobasičastih stomatoloških prstiju (takvi su mi se zubima bavili u studentskoj poliklinici krajem pretprošlog desetljeća), jer zuboredi su nepravilni, ponegdje i kao raspored školskih sati, malo ih ima, malo ne, čeznu za zamjenom nečim trajnijim, vječnijim.

Nakon pročitanih desetak stranica gusto tiskanog, bolje rečeno stiskanog, teksta nedavno pomenutih Bulgakovljevih jaja prozva me sestra jer sam zdravstvenu iskaznicu stavio prije otprilike toliko vremena u pretinac predviđen za stavljanje zdravstvenih iskaznica, a napravljen kao klopka za gladnog saharskog majmuna koji šakom stišće neki plod u rupi čiji je otvor veći od ploda i veći od šake, ali ne i od šake koja obuhvaća plod.


Ulazim spreman za susret sa Svetom Stolicom, no doktor kirurg (ili dr. Kirurg, kako je jednom prilikom za fašnik imao ime ispisano na liječničkoj kuti moj prijatelj eNeM) me posjeda za stolac pored radnog stola sa umreženim picekom i jednostavno mi održi propovijed u roku fistula:
- Gospodine Aka, ovdje se nema što pričati niti razmišljati. Ovo je za van (k'o burek sa sirom u lokalnoj mi burekdžinici). Treba samo nešto privremeno staviti, a na jesen prišarafiti keramiku. – kratko i jasno kao da mi govori šef odjela završnih radova u graditeljstvu.




Osamdesetdruge prikazalo kako je tridesetčetvrte (!) spalilo Đenku i od njega ostali samo dugmići. A ja? Mene kad spale (sam se ipak neću) ostaće pepeo, malo keramike i šarafića tek za kutiju šibica.


bolegr @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2007

I tako smo se jednom, i tako smo se i drugi put, i tako smo možda trebali opet, ali nećemo. Gotovo je. Nema više. Kraj. Završila je jedna priča. Nekome lijepa, nekome ljepša, a nekome nebitna.





Penje se gondolica po dvostrukoj sajli prema Sljemenu. Nije baš broj 63, ali nije ni nesretan. Stišće donja vilica usnicu donju zubima, smješka se dvojka gornja desna dok skoro do krvi dopire. Nemir se osjeti i u šaci lijevoj, u leđima, u cijelom biću jednom. Oko bježi kroz prozor prema sunovratno dubokoj zelenoj tapiseriji nejednakih detalja, ipak adrenalina organizam treba, pa nevezano izgovara:
- Nije me strah, – govori - samo je malo neugodno.
- Dobro. Dobro da nije.


Klati se gondola žičare stare koliko i ja. Vuče motor skoro pa bezgrešno. No, ipak samo skoro. Škripe koloture na stupovima poput obeshrskavičenih zglobnih koštanih trenja. Krckaju ligamenti, naprežu se tetive. Neugodan zvuk svakom bi tanjih živaca skratio život za pet godina najmanje.

I tako smo se vozili jednom, i tako smo se vozili i drugi put, i tako smo možda trebali opet, ali nećemo. Gotovo je. Nema više. Kraj. Žičari je kraj. Ali, koliko nam gradonačelnik aktivan, već je najavio za 2008. žičaru koja će biti naravno bolja, većih kabina, logično novija i koja će voziti od Dolja do vrha, a i u suprotnom smjeru (ovo nije rečeno, ali se podrazumijeva, jer što je žičar anaša zagrebačka ako ne preslika hinduističkog shvaćanja ciklusa života?).

Najavio je i gradnju tunela kroz Sljeme, pa mi pada na um zgodna kombinacija: zašto ne i žica do Stubaka?

bolegr @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare


bolegr @ 00:34 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 11, 2007

Naučilo me jesti. Naučilo me i povratiti. Pa me još slova čitati naučilo. I gumicu za brisanje mi objasnilo. Bicikl voziti. Unatrag hodati. Naučilo me ljubiti i naučilo me ignorirati. Naučilo me čvor svezati. naučilo me govoriti i naučilo me šutjeti. Naučilo me čvor razvezati.



Ljepota je, kažu, u oku promatrača. A ja dodajem da danas jest. Jer ja tako kažem.

bolegr @ 12:38 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare

Negdje između vrlosti novosvjetske i jaja kobnih, špaliri su detalja koji bi trebali biti. Mali evolutivni kotačić koji se drznuo pomisliti nešto više. Mala tehnološka varka zasnovana na temeljima od prije stotinjak godina. Male prekretnice u sagledavanju stanja svijesti dovode do novih vidika. Oslobođenje? Tko bi to znao. Slika je iskrivljena. Nema relevantnih elemenata. Nema ničega osim jeke. Polagana predaja i smiraj jamče bezvječnost.

Jutro je usrano, a ja od dana očekujem više.


bolegr @ 08:48 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, lipanj 8, 2007

Malo mi je dan zbrčkan. Ništa nije na svom mjestu. Ni krevet, ni prozori, ni mozak, ni ruke, ni noge. Vrata su na svom mjestu. Negdje reciklirana jer su odavno napustila nekretninu (tko im kriv kad su se previše kretala) ostala samo ona nužna i ulazna. Umjesto da neradno-aktivni četvrtak da vjetra danu poslije, bonaca je uljasta i teška. Skoro kao glava. Energetsko dizanje mogu očekivati tek upijanjem riječi i brojeva. Mišlju. Jednom.



Sivost zidova preselila se na nebo. Vlagu u zraku probijaju kapi kiše. Ulice su poluprazne od nerada. Premijer rođen na današnji dan. Stvarno ima petaka koji nisu ni nalik onome što bi trebali biti.

Ipak, čestitam ti petak.
bolegr @ 08:40 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 6, 2007

Corto Maltese spusti pogled prema Marcu Aureliju. Ovaj je potonji beživotno ležao ispred drvenih dvostranih vrata koja su skrivala dvorišnu zgradu od pogleda prolazećih. Drvo s kraja devetnaestog stoljeće poprilično se dobro držalo i čak ni novonastale rupe od metaka nisu narušavale taj dobar izgled. Ali ne brinu me ta vrata, brine me nešto življe (ok 50% življe), otkud ova dvojica na Ilici. Sanjam? Pa ne baš, ali ni java nije. Negdje sam između. Uključen televizor stišanog je tona do šapta. Reprizna emisija o nečemu od sinoć trenutno je u tijeku i tamo pominju ime pustolova Corta. Dobro, dio mi je ovog snatrenja jasan, ali zašto Marco? Koje su tu neuronske putanje u igri? Djed mi se zvao tako, ali to je onaj kojega nikada ni vidio nisam i onaj koji nije ni Titovo "Ne!" doživio. Neobično.

Stan mi postaje gradilište. To shvaćam kad u mraku nalijećem na ljestve u hodniku. Nije jako bolno, ali je za pamćenje. Vrijeme je za početi sređivati jedan dio nečega. Kao inventura pred kakav kraj.

U dvorištu, u koje se ulazi kroz prolaz pored nekadašnjeg Kerametala koji se pretvorio u Martimex, na lijevom boku uzdignot za sedam stuba, Kemobojin je dućan. Odmah pored vrata metle su sa kratkim drškama. Iz asotrimana od, po mojoj slobodnoj procjeni, oko tisuću artikala izdvoojio sam baš te metle jer sam jednom prilikom obio nekoliko desetaka vrata ne bih li iste našao. Bilo je bezuspješno sve dok nisam već skoro u očaju ušao u dvorište koje mi je znano još s kraja osamdesetih jer sam tamo kupovao sav materijal koji mi je trebao kada sam sređivao stan u Buconjićevoj.

Ovaj put, bez razmišljanja o velikim tr(g)ovačkim centrima odlazim tamo jer ni cijene nisu ništa višlje, a osoblje materijalizirano u sredovječnog znam-o-svemu-ovdje-skoro-sve neobrijanog proćelavog muškarca kojem bi jednako dobro pristajalo koplje sa kamenim šiljkom povezanim nitima vrbove šibe. Tražim boju za drvo, ne baš boju, prije bi se to moglo nazvati premazom kako bi polutransparentno bila oku dostupna i struktura drva podloge- Podloga su drvene stijene u hodniku i kuhinji.
- A za to ti mogu ponudit nekolko verzija. - spreman je na sve upite Brko, i nastavlja - Ako nisi siguran jel želiš da ti se drvo vidi i da ti to bude sve jednako eve ti boja za beton, tebi treba jedno pet kila toga. Ak oćeš baš lak imam i to, al to ti je nitro i smrdće stan duže vrijeme, a najbolje tje uzet ovi lazurit. Dvi kile ti je taman.

Prodao mi Brko posljednju verziju (ver. 3.2) i ja to donio doma. Prvo su limenke stajale u hodniku jedno dva tjedna kako bi se upoznale sa interijerom koji će krasiti, onda su dobile promociju: prebačene su na komodu. Tamo su stajale još oko dva tjedna. U međuvremenu mi stigle noge i štednjak. Noge su bijele, metalne i nisu za mene već za kuhinju. Štednjak nije i jeste. Nije bijel i jeste metalni. Nakon tih drugih dva tjedna došlo je i vrijeme da se materijal oproba. Tekućina je prilično rijetka i nije mi ni na kraj pameti raditi desetpostotno preporučeno razrjeđivanje vodom. Izlijevam dio u posudu za držanje boje kad se treba nešto bojiti. Uzimam valjčić spužvasti, koji sam uzeo jer spužva ne ostavlja dlake kao što kistovi sa dlakama ostavljaju, i umačem ga u tekućinu. Cijedi se, bolje rečeno curi sa valjka, mliječna vodurina. Prinosim valjak zidu i nanosim premaz. Sve je kao i da ga nema. Samo što sad ta vodurina curi i niza zid. Stvara se mala mlaka na podnim pločicama. Pa šta sam ja kupio? Bolje mi je bilo da sam uzeo onu boju za beton. To znam kako izgleda na podlozi i bilo bi sve riješeno.

Pada mi na pamet ipak pročitati upute. Na sedamstošezdesettri jezika piše o svemu i svačemu. Među svom tom silom slova raumljivo i nerazumljivo posloženih nailazim na ključne rečenice.

"Prije upotrebe dobro promiješati. Pogodan za vanjsku i unutarnju upotrebu. Materijal je zapaljiv. "

Ultimativno, ovo vrijedi kako za lazurit tako i za neke druge stvari. Jer poslije je kasno.
bolegr @ 07:10 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 5, 2007

Tržnica je danas stvarno inspirativna! Spektar voćki i povrćki koji se smiješi sa drvenih, već izvitoperenih štandova, potiče maštu i ushićuje. Bob mladi i grašak, zelene se učahureni i tek ponegdje izranja zrno ispod pokrivača, ispod plašta polusuhe mahune. Trešnje prate cijelu paletu crvene, jedino onu bordo ostavljaju svojim kiselijim srodnicama koje će se pojaviti nešto kasnije.

Radni dan, a ja na tržnici. Rijetkost. Zavidim im na tome jako. I kad me pozovu na konzumaciju manekenki ili tek na čašu vina i razgovora uvijek se prvo sjetim te slobode odlaska na kvatrićku tržnicu koja je sada tržnica Gorica (a jest me zbunjivao taj naziv, da koja sad Gorica, kad je Gorica južno barem petnaest kilometara, a nije mi palo na pamet pogledati uokolo trga toga jer bi mi se kaz'lo samo).

Umjesto u rudnik, ja u zadrugu morao otići. Urbi et Orbi bilo. O zadruzi, dosezima, planovima, permutacijama, varijacijama, red slanine pa red šunke, red informacija iz povijesti pa red iz budućnosti.

Javlja mi se moja ispovjednica i veli, da kako je netko uspio tih 767 kuna proknjižiti na krivom mjestu i da nema govora o tome da sam ja kriv, a na moje pitanje tko bi onda mogao biti, prelazi na daljnji tijek svojeg zamišljenog monologa o tome kako je ovaj tjedan nema, ali da će mi se javiti kolegica. A mene zabole i zanju i za kolegicu. Šta mi se imaju javljati?

Kako bih popravio raspoloženje odšetavam (u trajanju od 7 sekundi) do prozora koji nije prozor jer je cijela sjeverna stijena u staklu i gledam u difuzno sivo svjetlo kako pada po Medvednici. Pad ai po gradu. Svaka smogovita građevina obavijena je tim velom. Spuštam pogled i po sivoj ulici trudbeničkog naziva kola isprekidana kolona automobila poput isprekidane crte koja označava rub voznog traka (sad zvučim kao priručnik za osposobljavanje upravljaja motornim vozilima). Nepropisno parkirani nisu rijetki, a nije rijtka ni pojava koju neki uspoređuju sa rodama i bebama. Zrak vani nije ništa bolji od ovoga unutra. Vlaga u zraku prevelika je i klima koja automatski ne radi kako treba pospješuje osjećaj nelagode slijepljenosti tkanine za tijelo. Vraćam se za radni stol napisati ovo što čitate i nastaviti sa rudarenjem.

bolegr @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Oprostila. I odmah dodala da moram zahvalnicu radit. I šta ću? Aj, stisnem 7 (spid dajl):

[driiiing, driiiing ...]
a: - alooo, ima li koga.
h: - ej, otkud ti? kako si nas našao?
a: - ma znaš mene, nego, jel mama negdje blizu?
h: - je, a šta trebaš?
a: - ništa, daj je približi.
h: - evo je.
s: - bok, šta bilo?
a: - hvala mama, hvala tata.
s,h (uglas): ???
[klik]
 
Poslije spuštanja slušalice vjerojatno još uvijek sjede, jedno u drugo gledaju i bez riječi traže odgovor u dubini očiju onoga drugoga, Pa ti vidi šta misle kakvog sina imaju.

I naravno, par minuta poslije zvalo me unatrag (onako, da mi zazvoni dvaput pa prekine i nek da ja zovem jer je to jeftinije, a tko im bonove plaća da mi je znati, a ak nisam ja!) pa rafal pitanja:
Šta je bilo?
Šta se dogodilo?

i sad ja objašnjavam kako mi je M. rekla da im se pod hitno zahvalim na genu i talentu. A njima i dalje nije ništ jasno, pa objašnjavam kako nije nikakva opasna stvar (hm, kad malo bolje razmislim, je li da nije opasna?) i da ne brinu, a oni i dalje bleje ko telad u šarena vrata. bar će im današnji dan biti ful neobičan.

E jebeš budalu! Bolje bi mi bilo da nešto i radim po tom pitanju, jel?

bolegr @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare



oprosti









[ ha, budeš? ma daaaj ;) ]

            
bolegr @ 06:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 4, 2007

Na terasi koja se samo uvjetno može zvati terasom jer to su dva stola povišena sa po tri barska stolca, nevelikog kafića uz samo stajalište taksista na Britancu sjedi Bembo i lista Bezgrešnjak. Lista jer znam da nije položio tečaj brzog čitanja a stranice okreće prečesto da bi stiga vidjeti išta drugo osim naslova pojedinih članaka. Spokoj koji ga uvijek okružuje zarazan je i sjedam na jedini prazni stolac jer na onom trećem ruksak je Bembov. Dobroćudni lik koji je dugo vremena na hateveliziji uveseljavao najmlađi uzrast svojim najeksponiranijom rolom tišinom u pogledu pozdravlja me, a iz očiju sja dobro raspoloženje.

- Nema te dugo u Boravku. - konstatacija je moja sa natruhom pitanja, a sve umjesto pozdrava.
- O, bok, Aka, a kako si ti? - pristojnost se vjerojatno zove njegovim imenom.
- Dobro. Kao i uvijek. Ti? - upristojio sam svoj nastup.
- Dobro, hvala na pitanju. Evo malo čitam novine, pijem kavu i uživam u miru i tišini.

Shvatio sam sve osim posljednjega. Tišina. Koja crna tišina kad svake tri sekunde prođe jedan auto, svako nekoliko zapirlijupne radio veza iz par taksija koji čekaju svoje mušterije (da, nisu putnici, nit klijenti, mušterije su sa svom startnom cijenom značenja riječi), prolaznici koji prolaze, i prolaznice isto. Koja tišina Bembo moj?


- I nema me u Boravku jer, znaš, malo mi je preskupo tamo. - pravda se totalno djetinjasto jer cjenik na stolu pokazuje identične cijen kave i gaziranog bezalkoholnog pića (nea para - nea reklame!) koje inače konzumira.


Ne ulazim u detalje ovog opravdavanja, vjerojatno smo mu dosadili, ili tko zna zašto, no sjećam se kako je jednom upao u rotor, jer svatko od nas dođe na red za biti objektom povremeno i to je sve bez zadnjih, malicioznih namjera, čisto brušenje oštrice sarkazma, i kako je u svojem mirnom i tihom stilu parirao, zabio par golova iz kontre.


Iako nam svima drag radi svog posla koji je sve samo ne lagan, kao i svaki posao koji ljudima pruža veselje pa svi misle kako je to lako kao blog pisati, nismo mogli uvijek odslušati njegove najave novih emisija koje su išle nedjeljnim jutrima. Znao nas je svojim sporim odmjerenim tonom uspavati. Vjerojatno je to bila metoda kojom se služio i policajac o kojem je često pričao, i kako je kriminalce znao hapsiti i kako su ti koje je hvatao uglavnom završavali u zatvoru na po dvije godine.


Tako je i ovaj puta bilo. Šale na njegove pokrete tromastog pantomimičara, na koordinaciju pokreta, a vidio bih nekoga od nas da moramo nositi to odijelo od dvadesetak kilograma pod svom toplinom reflektorske snage od par desetaka tisuća vata, bile su u granicama glasnosti koju dopuštaju otvorena vrata prema dvorištu. Smije se cijelo društvo i nazdravlja. Kavama, vodama, pivima, bevandama, kako tko. Odjekuje smijeh vežom, veselje se širi na sve strane, kako kaže prigodan stih.


Ne znam je li mu se žurilo, je li ga što povrijedilo, ili je samo odlučio dovršiti cijeli geg u svojem stilu, no Bembo je odjednom ustao i izgovario jednu jedinu rečenicu:

- Smiješno, smiješno, a onda dvije godine zatvora, jel?!
I otišao je iz Boravka u stilu pobjednika.



bolegr @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Da vidimo. Kako gledati na neke stvari? Jesu li u svemu detalji najbitniji ili je globalna slika ona koja nas može učiniti zadovoljnim? Ne znam jer ne znam mnogo stvari i nemam odgovor na sve. Neke, emotivne, teorijsko-fizikalne, filozofske, matematičke, preteške su za razlučiti, izreći u par misli i rečenica. I umalo napisah da ja trebam samo odgovor. Samo odgovor?! Kako bahato. Do beskraja (rimuje se sa "jaja"). Za njih, te odgovore, čovjek daje život cijeli, a ja bih "samo" odgovor. Stvarno bahato. Ali i sebično. Priznajem. I sebično do beskraja.

A jučer mi, totalno nenadano, iz prijestolnice Ka-und-Ka monarhije, a par sati prije mojeg odlaska u Booksu (kao, sad je važno kamo sam ja jučer naumio ići, e pa jeste, i kao to nije bilo moguće promijeniti, e pa jeste), dođe Ernie i kaže:
- Oprosti, Elmo je jako zauzet, ja sam njegova prva zamjena, pa kako god ti kažeš.




bolegr @ 06:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2007

Dvorište je ostarjelo i traži života više. Nedovoljno mu je udomljavati dva bora (ostavština božićnog svetkovanja), dvije ruže (obje nastale zabadanjem rezanoga cvijeta u zemlju i ljubav je pustila svoj korijen duboko) i nekoliko maćuhica.

Zato je svojom dubokopodzemnom energijom na svoj mlin (eh ti mlinovi, uvijek se pojave, i kada ih najmanje očekuješ, oni se vrcnu, prorade vragolasto i nježno) usmjerilo jednu davnu okladu svojeg stanara sa susjedom. Koja je oklada bila, ne sjećam se, no popratni osnovni elementi bili su drniški pršut, livanjski sir (kontinentalni brat onoga paškog), po karton butelja Degrassijevog caberneta sauvignona i languedoškog cuveea mithiquea, i po par kartona vinski alkoholom obdarenog tamnog piva Gulden Draag i nakon njega čisto lakog Duvela te, u ovoj pivskoj gradaciji, perolakog Kilkennyja. Sve začarobirano cherry rajčicama i ascolana tenera maslinama. Kruh domaći kukuruzni. Sada, kad bih napisao da ne bih nakon ovih rečenica ponovo, lagao bih i to tako neuvjerljivo da dalje ne bi bilo vrijedno čitati, no ja tako nešto neću reći niti pomisliti.

Oronuli zidovi otpale žbuke gledaju svisoka u dvorište i odaju dojam kakvih viših nadglednika, izaslanika Boga Vremena. Bacaju pogled na neravno i neravnomjerno travom zaraslo tlo. Na par stolova i desetak stolica od kojih bi se nekoliko dalo i upariti, ali čemu kada i ovako sve raznorodno izgleda opušteno kao nekada u jednom maksimirskom restoranu (radi li još? je li atmosfera ista kao kada je A. "greškom" uzeo iz kuta ostavljenu gitaru i sa par akorda potaknuo ostale goste na molbu za još kojim tonom plaćenim buteljom solidnog vina?). Šaroliko je i društvo koje je skrivalo sjedala stolaca svojim opuštenim pojavama, jedini intenzivni zaključak domaćina je da je jedan od najbogatijih ljudi na kugli zemaljskoj. U dvorištu mu prijatelji i sve vrhunski ili među najboljima u svojem fahu ili nekoliko tih. Obzirom da znam o kome je sve govorio, ja mu vjerujem.

Zabava je trebala početi oko pet no po raspoloženju koje sam zatekao u pola šest sigurno mogu zaključiti da su i petnaesti i šesnaesti sad jučerašnjeg dana gledali zatečenu grupu, možda malo izmijenjenu, u ovom dvorištu. Zabava je bila i predviđenog trajanja nekih tri-četiri sata, pa se oduljila do kasno u noć, čak su i susjedi, Dankinja iz istonacionalnog veleposlanstva i njen suprug rocker, još uvijek u usponu, stigli doći kući nakon večernjeg izlaska i pridružiti se društvancu.

Eto, dvorište je jučer uživalo punim plućima. I meni je bilo skoro pa savršeno u ovom okruženju. Skoro pa savršeno. U ovom okruženju.





bolegr @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, lipanj 1, 2007

Veli mi: "drugi put samo preporuči tekstove koje da pročitamo ponovno, kaj opće pišeš nekaj novo" i namiguje. I ja sad zamišljam kako bi to izgledalo da samo pretovaram tekstove? Danas je novi mjesec, kalendarski, onaj gore je pun, nije nov. Da gore. Koje gore, koje dolje. Sve je relativno. Stvar dogovora radi bolje komunikacije, možda i ugode. I što bi to onda danas značilo? Da danas teksta nema. Jer, prvi tekst u lipnju bio je dana sedmoga i govorio o koraku do savršenstva. Možda tada nisam pojma imao, ali danas znam da sam bliže tome.

Kako da samo preporučim već napisano kad tako ni u školi nije, čak i tamo mijenjaju udžbenike, svake se godine uči neki novi maternji jezik, neka nova povijest (ono o onome što je onomad bilo), zemljopis se mijenja. Krk i Cres se izmjenjuju na piziciji najvećeg hrvatskog otoka, pa sad ti rješavaj križaljku. Kaže ti, recimo u uputi: najveći hrvatski otok, tri slova, a ti pokušavaš upisati Cres. Ne ide. Ne ide nikako, onda pokušaš izbaciti slovo viška, da ti ostanu samo tri slova, ali to je 75% otoka, onda nije više ni najveći, šta pobogu sad?! Zaglavinjao ja, vidim u nepisanje, pa zanemario drugi naputak kada je čitanje ovdje u pitanju: "ne vidim ništa"! Kako ništa ne vidim? Aha, opet lijenčina nije ništa pisala.

A Jedna druga asocijacija mi je u glavi kada čujem to "ništa ne vidim". A ta je kada Suzi zove iz svojeg ureda, Odjel za nabavu građevinskog materijala. Da bi građevinska tvrtka mogla funkcionirati normalno (ovo "normalno" čitati sa velikom dozom skepse, jer to znači što do deset nabaviš, nabavio si, poslije prvog gableca trgovaca građevinskim materijalom možeš jedino na telefon dobiti gospodina Maligana) mora imati Suzi. Nema veze sa Đimijem Stanićem. Suzi živi u satelitskom gradiću koji gravitira (uh, jesam svemirski nastrojen jutros) metropoli.

Ima dvoje djece doma. Jedno je rodila, a za drugo se udala. Možda malo drugačijim redoslijedom, ali to jest tako. Kako bi na posao došla na vrijeme ustaje u pet. Obavlja sve one radnje koje prethode odlasku na posao svake žene, i to je ono što traje sat vremena, a mi se muški pitamo čemu toliko vremena trošiti u kopionici kad se sve stigne obaiti za 12 minuta laganog tempa. Još uspijeva kavu popiti. Prvu tako da je drži budnom za volanom drugog auta u kući. A zašto taj manji auto koji je uglavnom namijenjen odlasku na posao zovu drugim kad onaj takozvani prvi, veliki biva puno manje korišten, a i nije prvi jer je mali bio prvi i degradiran je u drugoga kada se drugi pojavio i postao kalif umjesto kalifa?

No, dolazi Suzi na posao i odmah se hvata u koštac sa svojim dobavjačima. Uvjerava ih da je prošla narudžba plaćena i da je već poslala kamion po materijal dok u densoj ruci steže mali križić koji visi sa zlatnog lančića i koji uglavnom leži među još uvijek čvrstim grudima standardne veličine dva (a mogao sam i ljepše to napisati, a ne ovako, metrički), kako bi joj dao snage u svim svakodnevnim lažima koje mora izgovoriti. I dobro da nemaju videofon, jer kako bi ljudima u oči gledala dok ih mulja. Robno-materijalno knjigovodstvo joj još ne radi, nije Stipe jedan dio programa napravio, i bude to uskoro, i to uskoro se proteglo već na dvije godine i Suzi je pribjegla jedniom rječenju koje joj se razboritim učinilo. Složil tablicu u excelu i upisuje sve neke silne podatke kako bi imala pojma o bilo čemiu vezanom za tu stihiju koja živi po gradilištima. Računalo je novo, neki ha-pe, hevlet pakard ili tako nekako. Dobili su ih prije Nove godine, za Božić čak, čini joj se. Pali stroj koji štekćekako da su unutra mali traktori, pa se zvuk stišava i počne kutija presti ali ne kao mačka, tiše, uhuugodnije. Dok slaže papire (reklo bi se prebacuje sa jedne hrpe na druu pri tome izdvajajući par tada bitnih) uključuje te programe kojima se sama priučila raditi jer tek tu i tamo pita onog dečka koji niš ne radi već samo sjedi za pra kompjutera i visi na telefonu. Pomogao joj je, ne može se to poreći.

Vrte se hrpe papira, iz dvije napravila je četiri hrpe (i to joj je rekao): bitno i hitno, nebitno i hitno, bitno i manje hitno, nebitno i manje hitno. Sad je lakše. Podiže pogled prema monitoru, a na monitoru bijela podloga od ruba do ruba monitora. Nigdje ničega. A u k* i ta je* tehnika! Diže slušalicu i nakon par sekundi viče u slušlicu:
- Akaaaa, ne vidim ništaa! - da je netko sa strane čuje, a da je ne zna, pomislio bi da je u najmanju ruku (a ruka joj je malena baš kao ona lijeva na čijem se hrptu križaju dvije regionalne žile i tvore X, iks kao iks, iks kao okomiti Andrijin križ, iks kao poljubac) oslijepila od bačene joj u oči neke opake tekućine. A nije.
- Je li pila uključena? - na ovo pila uvijek se nasmije jer pila je za piliti, a on njoj za ovu kutiju da je pila, eh ti muški, njima je sve pila, onaj njen doma za prvoga kaže da je pila, svašta.
- Jeste i podigla sam vindovse - a i to podizanje vindovsa, pa zna ona da su to prozori, ali prozori se dižu kranom na višlje katova, a ona je na drugom, oni i njihov nerazumljivi rječnik, uf...
- I šta sad radiš? - pita je telefonska slušačlica.
- Pa razgovaram s tobom, je si gluh ili glup?! - već joj pomalo ide na živce.
- Ma na kompjuteru. Šta vidiš i imaš li išta preko tastature i miša?

Eh i njega, Svašta. Mora sad micat papire da nađe miša i tu tastaturu.
- Evo našla sam ih, bili su mi ispod papira.
- Dobro, sad samo stisni tipku u gornjem ijevom kutu gdje piše esc.
- Pa nema ništa u gornjem lijevom kutu! Rekla sam ti da ništa ne vidim!
- Ne na monitoru, na tastaturi! - sa druge stran slušalice glas je sa malo više decibela.
- Aha, pa to mi reci. I šta da radim?
- Stisni je jer si nekako uljučila ful skrin!


Petak čestitam tebi, a sad znaš i zašto, drugima također.
bolegr @ 06:35 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.