crta

Blog - lipanj 2008
petak, lipanj 27, 2008
Život je noću opasniji nego vani. Ali i to ovisi u kojem se dijelu Svemira živi. Kad se smire svi zvuci i šumovi proizvedeni ljudskom rukom i postojanjem, kad utihnu glasovi i nestane buka strojevi, na noćnu predatorsku scenu stupaju oni.

Već su me načeli. Osjetim to po cijelom sebi. I taj je osjećaj nesnosan, no manje od same svijesti da unatoč penjanju po hijerarhijskoj prehrambenoj piramidi čovjek nije na vrhu.

Iako ih ne čujem, osjetim kako su opet negdje blizu. Jako blizu. Mrak u koji sam uronio i koji me ostavio me bez vida u potpunosti, tust je i tmast poput crnog tijesta antimaterije. Osjetim ih kao što osjetim mjesta na kojima su me se već dočepali u svojoj napasnoj gladi. Pokušam nečujno disati ne bih li postao nevidljiv iako sam svjestan da im sluh nije najjača strana i da će me osjetiti vjerojatno po mirisu, po nekim zračenjima koja odaju živa bića.
 
Osjetim ih. Do boli. One koju osjetim svaki put kada dio mene postane potrošni element njihovog probavnog trakta.
 
A sve samo jer sam im sâm prolaz ostavio otvoren. I svjetlo. A to ih neodoljivo privlači. I uspio sam uništiti njih nekoliko, sve ženke. Predatorice. Mužjaci su vegetarijanci.

No, ostala je još jedna. Kao posljedicu približavanje njeno i kruženje oko mene, plijena, osluškivat ću cijelu noć i boriti se sa tom umalo nevidljivom nemani koja će mi snove pretvoriti u more. Noćne more. Bemti komarce! Komarice ustvari.


Petak, i sada i ovdje. Tebi čestitam. A može i drugima.
bolegr @ 09:24 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 26, 2008
Osnovni je krivac, a ženskog je roda pa bi mogla biti krivica, krivulja, a bogami i krivkinja, jedna blogerica koja dotakla jaja. Dotakla ih epistolarno, a kako bi opisala što je bilo kad je bilo taktilno. A jaja, jaja su, ako je za vjerovati zdravom razumu, statistici, matematičkom očekivanju i vjerojatnosti, kokošja jer su najkorištenija, iako bismo mi muški da je drugačije. Dakle, u čistoj esenciji kulinarskih instrukcija jedne traljave domaćice prepoznao sam sliku i priliku jednog još traljavijeg domaćina iz doba dok je bio mlad i nadobudan, budila ga je i jedna Nada, ali nije dugo trajala i to ne jer se potrošila, prije bi se moglo reći da ga je potrošila.

Dakle, doba je to prije utjelovljenja jedne nade u Nadu, ljeto opterećeno svakakvostima, aktivnostima raznih kvaliteta i sadržaja počev od nerada i neblagostanja, osim onih trenutaka blagog stanja izazvanih pospješivačima istoga, pa da aktivnog mješovitog fizičkointelektualnog djelovanja u svrhu popravljanja materijalnog stanja i smanjenja količine zraka u prostorima predviđenim za čuvanje hrane. Druge zrakom ispunjene prostore neću ovom prilikom spominjati. Vikend sam tada razlikovao od ostalih dana samo po broju parkiranih automobila u ulici, a početak istoga po promjeni dezena i boje zavjesa susjede Fanike prekoputa.jer ih je mijenjala svake subote "nek za nedjelju budu friške" kako je znala doviknuti kroz otvorene prozore, stojeći na simsu u kuti, kućnoj haljini, sa otkopčanim prvim gornjim i donjim gumbom na gumboredu s prednje strane haljine.

Umoran od petkovnog tulumarenja nisam previše obraćao pažnju na očima ponuđenu bjelinu bedara koja su više ličila na podmladak Velike Bijele nego li na nešto erotično. Ali, bio je to dobar znak da sam se uspio probuditi, što i nije neka senzacija ukoliko zanemarimo potencijalne elementarne nepogode u obliku poplava, požara ili najezde skakavaca. Dobro, ovo treće baš i nije bilo prijeteće, ali prvo dvoje...

Naime, uobičajena pojava gladi koja se budi u organizmu natopljenom alkoholom ima veze sa Arhimedovim zakonom i to u pravom omjeru: alkohol uronjen u tijelo traži utapanje hrane u isti taj organizam u nemjerljivo (treba li naglasiti veličinu ove varijable? mislim da ne) većoj količini nego li bi ikada trebalo.

Večer prije, ako je vjerovati sjećanju, a razloga previše i nema, pa je sljedećih par rečenica upitne vjerodostojnosti, cijelo je društvo proslavljalo neku godišnjicu, koja i nije baš nešto što bi trebalo slaviti, ali tko mari, bitno je da se ljudi podruže. Društvo je miješano. Crno-bijelo u boji. Muško-žensko, a kojih tek vjerispovijesti je bilo, katolika, pravoslavaca, židova, muslimana, ateista (a te iste ... šta? jel? ma nemoj...), te sumnjičavaca od kojih se neki vole zvučno nazivati agnosticima (drugi mudro kažu samo "ne znam"), pa čak i jedan budist (poslije se ostavio te vjere, tog stila življenja i otišao u neki svoj svijet čista srca i pomalo zamazane odjeće, ali ovo drugo mu je bilo oprošteno).

Slavlje je to, što je uključivalo backhand-slice nožem po suhomesnatim jestvinama i usirenim mliječnim prerađevinama, vina dobropripravljana i skladištena, trajalo do nekih pred zoru. Iako, nekima je rok trajanja ranije bio istekao pa su samo iščezli, poput kakvih samonestajućihtvorevina, evo led na sobnoj temperaturi mi pada na pamet. S tim da iza njih nije ostalo mokrih tragova, sve se to nekako slijevalo u za to predviđene prostorije.

Put do kuće kratko mi je trajao jer nedaleko kuća bila, a i da se sjećam svi detalja - ne sjećam se, pa je onda lakše to ovako upakirati u jednu rečenicu.

I naravno, kako svaka glupost nema svojeg kraja tako se i u meni probudi glad. Otvorim hladnjak koji kao da je prije mene poharao sam Nečastivi. Tegla ukiseljenih feferona, komad punomasnog pretvrdog sira, senf, dižonski, u tragovima po stijenkama decilitarske čaše, tegla s pekmezom od crnih šljiva celofanom zatovrena, ali se kroz isti vidi skrama bijelozelenkaste tvorevine koja je Fleming, ne Bondov ćaća Ian već Alexander, na mrvama kruha prvo bio primijetio, a ja ih na kruhu ne bih mogao primijetiti jer kruha tog jutra nije bilo. Ni u mrvama.

I tako, kao da sam u Biafri odrastao, dohvatim se tih ostataka ostataka za koje bi povjesničari skloni latinizmima rekli da je reliquiae reliquiarum olim inclyti regni friži(ž)derum., ali ja se tu neću petljati jer se u latinski (jedna od nekoliko stvari koje sam želio u životu svlada(va)ti) razumijem ko Mara u krivi falus (nu me, opet ja, em strane riječi, em psujem...). Žlicom iskružim ono nezdravo sa pekmeza pa zaronim istom u dubine sladostrašća da sam skoro zaboravio da bih mogao i jaja uključiti u ovaj nakaradn ples okusa i mirisa. Kako ulja nema jer nesustavno nabavljanje hrane donosi ovakva iznenađenja, spustim ta jaja u šerpicu, zalijem vodom do preko vrha istih, a što je bilo poteško jer jaja te svježine ipak ne tonu. Zasolim vodu iz razloga znanih samo vidjelicama lica na Marsovoj površini i još nekima i stavim kuhati na štednjak. Uhvatim se one žlice ponovo te završnim kružnim pokretima uspijem stvoriti sličnost pekmezove tegle i senfove čaše. Pa mi padne na pamet kako sam se ne sa gnušanjem, ali sa diskretnom ignorancijom udaljavao od onih pladnjeva sa kulenima i njihovim sekama, pršutoma, sirevima otočkim i onim sa susjednodržavnih plodnih polja, kugloidnih biljnih plodova boje masline zelene i crne, boje lučice u kvasini, ...

Pružim ruku u kojoj se odjednom ("odjedared" rekao bi jedan deran jednom davno kad je opisivao organima reda i provođenja mira kako se pojavio tristać koji ga je u pretrčavanju ulice pokupio) našla vilica ... pa na nju nabadam redom sve manekenke iz asortimana prehrambene manufakture i industrije, ručne radove, ...

Probudim se u dimu i smradu sumporovodika (dodao bih i ugljičnog monoksida, ali ovaj nema mirisa pa sam samo naglo svijesti pristigao mogao misliti koliko ga ima po kubnom metru životnog mi prostora), pougljenisaneg emajla zalijepljenog (stručnjaci vele zataljenog) za ploču štednjaka koji je postao sve samo ne štedan, a to ipak samo meni zahvaljujući. Otvorim prozor kako bih sa susjedima podijelio sav smrad smrti muške traljave domaćice pa kad se dim malo razrijedio trujući bližu mi okolinu tako da me je vjeojatno magnolija što mi pod prozorom rasla, svu rodbinu bližu i dalju spomenula, samo što je nerazumljivo to promrmljala pa je tada nisam shvatio, zavirim u ono što je na štednjaku ostalo. Par crnobijeložutih kalotica što me podsjetiše na Habsburgovce, od vode ni v, više je na Marsu ima (nešto me taj Mars u zadnje vrijeme drži, trebalo bi to otići pogledati), i podignem glavu prema stropu vođen nekom naučenom logikom jer što nije dolje prvo gore biti mora, a na stropu, kao štukatura dijelovi jaja zalijepljeni stoje. Stalaktiti moje gluposti.

Umjesto izvrćenog cijelog života kao pred smrt ja sam vjerojatno izvrtio sve filmove koje ne bih vidio i doživio, svu ljepotu koje svjestan ne bih postao... A ustvari, i ne sjećam više se na što sam sve pomislio. Tek, ona jahačica apokalipse, koja me u svom sumanutom galopu htjela povući sa sobom, nije uspjela. Još.

bolegr @ 09:41 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 22, 2008
Evolucija je života, a i jezika, baš kao i revolucija, znamo (znamo li? ma znamo, naravno), trajan proces. Pri tome pod revolucijom ne smatram samo obilaženje planeta oko zvijezde što godinom zovemo već i onu radikalnu društvenu pojavu unutar po akteriima-pokretačima iste nepravedno raslojene zajednice.

I šta bí sad sa tom evolucijom? Sve se nešto trudimo ostaviti nekakav trag koji bi neko biće u jednoj drugoj točki na onoj traci moglo prepoznati, pa izmišljamo. Gradimo, slikamo, rudarimo, pišemo, sviramo, eksperimentiramo. Fizički i mentalno, namjerno ili sasvim usputno dosežemo svoje krajnje granice ili ih prelazimo čak da ni ne znamo.

Dan, tek točka na meni malome beskonačnoj vremenskoj lenti za koju se priča da ima neki početak i u čiji se kraj mnogi zaklinju i na neke napise alkemičarskih vizionara pozivaju. Obična točka u prolazu baš kao što je kakav putnik namjernik u prolazu pored neke neprivlačne zalogajnice na sudbinskoj stramputici.

"Jezik pregriz'o da Bog da!" zazivala je Boga i govorila bi tako moja pokojna baba (kako neobično da je baš uz ovaj citat babom nazovem jer za nju je zauvijek rezerviran deminutv) kad je htjela nekome uskratiti da mu iz usta krive riječi izlete.

I ja šutim. Ali nije bilo namjere u mene progovoriti nešto što ne bi trebalo. Tek, ugrizao sam se za jezik da krvari kako samo srce može. A to radi trešnje, koja nije glagolska imenica već voćka. Zato šutim. I ništa. Na kraju isprao jezik džinom jer mi bio bliže od votke. Peče. Boli. Ali je otrnuo pa je bolje. Baš kao i neke druge stvari.

bolegr @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
petak, lipanj 20, 2008
Teško se sastati sa rečenicom, ako ona zakaže, negdje se po putu izgubi. Nestane zarobljena u nepoznatom antiprostoru. Odjutra me  vijestima i vjesticama, vješcima i vješticama, mogu samo zobati gastale i apaurine ko kokoš koja nije ćorava jer usporedba sa obnevidjelicom bi mi donijela eksploziju nezatomljenih boljetica.

Da je kojim slučajem u prošli četvrtak cijena svih naftnih derivata sločila i postala dio asortimana "sve po 12 kuna" nitko ni riječ ne bi rekao. O drugim cijenama, sudskim procjenama, političkim smjenama, kriminalnim prijetnjama sada neću.

Jer, ovih dana tu je predstava za mase zvana Njegovo Veličanstvo Nogomet sa svojim vokabularom koji kao da se na ratni rječnik oslonio kad je rastao. Preuzeo sve stra-teške riječi u tolikoj mjeri da i onu "u boj, u boj" više nitko ne gleda nego kao navijački poklič. O sili naslova nabijenih istim streljivom za francuskosobaričke duše neću govoriti jer bi me samo nagnalo na šaku gastala.

Pa vele:

Na današnji dan - Osmanlijski osvajači koji su iz Azije dobrano zakoračili u Europu, našli su se 12. lipnja 1683. s golemom vojnom silom ispred carskog Beča.

Turci su vjerovali u uspjeh jer je austrijski dvor bio zaokupljen uređenjem odnosa s ugarskim velikašima i agresivnom politikom francuskog kralja Luja XIV. na zapadnim granicama Njemačke. Pod vodstvom velikog vezira Kara Mustafe Turci su najprije ratovali u Ugarskoj, a zatim su ostatak vojske usmjerili prema Beču.

U prvom naletu Beč nije pao i Turci poduzimaju veliku opsadu austrijske prijestolnice. Položaj Beča bio je vrlo težak jer je za obranu imao 20-tak tisuća ljudi, a bečke utvrde nisu bile spremne za dugotrajnu opsadu. No, opkoljeni su se grčevito branili očekujući spas od Poljaka i Saksonaca s kojima je Austrija već prije sklopila savez protiv Turaka. Kad su već snage branitelja bile na izmaku, u posljednjem trenutku na poprište bitke stupa poljski kralj Jan Sobjeski koji je zapovijedao združenim savezničkim snagama.

Turci nisu izdržali iznenadnu navalu poljske konjice i saksonskih pješaka te su 13. rujna 1683. u paničnom bijegu napustili položaje, opsadno topništvo i šatore pune napljačkanog plijena, izgubivši oko 20 tisuća, što mrtvih što ranjenih vojnika. Turski sultan Mehmed IV. toliko se zbog tog poraza razljutio da je naredio beogradskom paši da mu u Carigrad pošalje glavu Kara Mustafe. Sam je počeo skupljati novu vojsku s kojom je nakanio ponovno pod Beč. Do toga, međutim, nikada nije došlo.

Poraz turske vojske bod Beča bio je posljedica trajnog opadanja i raspadanja turske vojno-feudalne države. Poslije poraza 1683. turska vojna sila stalno uzmiče pred koalicijskim protuosmanskim snagama koje čine vojske Austrije, Venecije, Poljske, Rusije i drugih zemalja.
(izvor: HRT, "Na današnji dan")


Ali, da ne zaboravimo neke detalje.

Danas nije 12. lipnja za koji znamo zašto je značajan
(nemoj da mi netko ne zna!), a da nema veze sa Bečom. Danas je ipak 20. lipnja.

I nije neka mračna 1683. godina već svijetla 2008. (jačina svjetlosti iste ovisi o tome koliko će poskupjeti električna energija, a od čijeg nas je nikadprijespomenutog 57%tnog poskupljenja spasio sam vođa svih onih koji idu dalje). I nema bitke za očuvanje Beča od Turaka jer si Turci u Beču odavno, eno ih rame uz rame sa bivšim braniteljima kršćanstva, kako rade za istog gazdu, Kurta, a i ovi što će biti boj nogometni na travi zelenoj (kud baš da je zelena ta trava) već su u Beču.

I ne treba braniti kršćanstvo od najezde ikakve jer se kršćanstvo sa svojim tekovinama brani na Bliskom i Srednjem istoku već podosta vremena.

I zato nam ne trebaju takve paralele, jer ako bismo ih povlačili, morali bismo priznati kako smo si sami otežali situaciju: svoje smo Poljake potukli još u grupi, i to i one iskonske bijelocrvene, i one što su se u bijelocrno preobukli i ostali sami.

Za kraj, da remizi... rezimiram, danas ćemo biti u Beču tko tijelom, tko duhom, a od sutra kad splahne adrenalin, kad ispare maligani i kad stanemo na loptu (bez da se poskliznemo na istu), svoje bitke ne trebamo voditi protiv Turaka u Beču ni pred njim, već protiv puno bližeg i većeg zla, po mogućnosti što efikasnije.


P.S. 5ak, i sve to, sveto, i ovdje i sada, i kasnije i na Trgu ...
bolegr @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 17, 2008
Izakuće su živjeli Turani. Izakuće je kad se govori o susjedima koji dvorištem gledaju u leđa kuće, a leđa su ona strana kuće koja je bez prozora kako i pravim leđima bez očiju biti pristoji. To Turan, nije to prezime već nadimak i oni ni nemaju nikakve veze sa Turcima osim što su u nekom stoljeću pred najezdom tih istih na zapad što su dalje mogli bježali pa tako preko Dunava preplivali i do desne obale stigli, a najvjerojatnije to ne nose ni kao daleki potomci još daljih predaka svojih i ugarskih, dalekoistočnih naroda smještenih podno Mongolije.

A bili su, kako se kaže, pravo zajebani. Onaj desetljećima mrtvi bunar između ovog našeg i njihovog stražnjeg dvorišta, pun opasnosti za živinu sitnog zuba i djecu svih veličina, a tu se i ja ubrajam jer sam ne jednom kamen u mračnu dubinu bacao i osluškivao koliko dugo treba da se čuje „plop“ ili „buć“, ovisi o veličini kamena, kako bih osjetio dubinu jer tad je nisam znao izračunati (brzina slobodnog pada, brzina zvuka i ukupno vrijeme), a koji je na rubu međe bio, a jer se jednom davno mimo zakona čardakom oslonio na njega, bio je kamen spoticanja i jabuka razdora, ali bez crva sumnje u sebi. 

Stari je Turan, Stevo se zvao, pogrbljen bio. Za mladosti velik, jak čovjek, a kasnije pomalo usukan, sa neizbježnim štapom u ruci. Štapom kojeg smo se mi djeca bojali kao da mu osnovno sredstvo za djecu proganjati, a ne se u hodajućoj ravnoteži držati. Mrgodna lica izboranog sužanjstvom koje zemlja nameće ako joj se čovjek posveti, a rintao je dan i noć. S konjima, traktorom, kombajnom i povremeno motikom.

I ženu je imao. I sina.

Imena se ženi njegovoj ne sjećam. Naganjao je tu svoju gore od traktora i konjâ zajedno da nije ni čudo da je bez nje ostao tako davno da je se sjećam samo kao u tamnoplavo sa maramom preko cijele glave umotano veliko i tiho biće. Na desni bi blatobran traktora bez krova ženu popeo pa u njivu. I tako cijelo proljeće, ljeto i jesen. A zimi je ne bi nitko ni vidio. Držao ju je zauzdanu u dvorištu osim kad je predkućom na trošnoj klupi pored njega šutke sjedila kako bi mu ustati pomogla.

A ta koje se kao sjećam, ta mu je bila treća. I posljednja. Otišla, ili kako je volio reći, pobjegla od njega čak na onaj svijet. A njemu jedino bilo ostalo da tlači još traktor, kombajn, konje i sina. I godinama su nedjeljom za mise njih dvojica nemušto sjedili na onoj istoj klupi i ispod oboda šešira promatrali svijet kako u crkvu ide. Viđao sam ih kad se na ravnu vrelu deku verande kroz kačaru pa preko tavana stražnje kuće popnem pazeći da pri tom palcem kakav oblutak što iz neravna betona proviruje ne zapnem pa umanjujući bol vriskom ne odam svoj izviđački položaj.

Sin je bio jedinac. Od prve žene, kažu. I taj je izgleda na oca bio, šutljiv i nikad nasmijan, uvijek u sivo obučen i pokrpan. A jedna od zakrpa, ona na turu zaslužna je posprdnom nadimku jer krpa na zakrpi zaštitni znak bio i na ocu, ali ne iz neimaštine već neke neobjašnjive tvrdičavosti vjerojatno iz tko zna kojih sirotih krajeva sa genima na bogatu zemlju donešenoj.

I na kraju svog puta, svjestan da sa sobom ništa ponijeti neće, otkri sinu u podrumu iza pokidane kace drvenu kutiju u koju je desetljećima papirnate novce slagao. I sve to mu ostavi, a dao mu ništa nije.

***

Duboko udahne tako da nešto zastruže u plućima i pogleda u noge, prste na ogrubjelim stopalima. Nokti su već poodavno prešli dimenziju pristojnih, prešli su i dimenziju Kekinih. Keke od prekoputa, tatine generacije. Kreštave babetine koja je očiti primjer kako vremenom postaješ sve sličniji kućnim ljubimcima. A njeni su - pure, tuke, ćurke. I na sve to što gleda može si samo reći: rugala se sova sjenici.
 
Ponovo duboko udahne, opet sve zaškripi. Crni mu prsti nožni. I ono između njih, onako izvirili ispod dunje prorijeđenog perja, nekad golubijesive, a sada više sivosmeđe, uglancano gore kod brade. Oguglao na prašinu između palca i prvog prsta, baš kao i na muhu koja je sletila na najviši dio stopala. Osluhne. Lavež se čuje, kao da s čelobašče dopire, opet su se kokoši razbježale.

Udahne još jednom i sjeti se kako su mu objašnjavali kako je ime po zvjezdoznancu i meteorologu što u selu, nedaleko odavde rođen dobio, i cijeli se svijet znanju tog neznanog imenjaka divio pa poželje umjesto one škrinje bezvrijednih papira, te zvijezde izbliže vidjeti. No eto, sudbina mu namijenila drugi put pa izdišući izgovori to ime kojim ga rijetki zazivali i pomisli kako je bolje možda da je bez tog imena rastao. I bez prezimena. Ali, 'ko više za to mari.

***

Bijeli se kombi sa vidljivom crvenim križem na svakoj strani zaustavio na ulici odmah iza osobnog vozila jednako bijelog ali podvučenim plavim bočnim crtama. U bijelocrvene odore odjevenih nekoliko muškaraca škripave kapije vrata odgurnuvši ušlo je u dvorište iz kojeg se čuo tek cvilež suhonjava psa. Desetak minuta kasnije, možda nešto više, na kolicima-nosilima izgurali su bijelom plahtom pokriven jedan bivši život i u stražnji dio kombija utovarili.

Bez pompe, tek sa zvukom četverotaktnih motora kao da mu je svejedno, posljednji je Turan otišao.



A tebi, draga, vilo velebitna, petak čestitam već danas. Uvijek i zauvijek.

bolegr @ 14:46 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 16, 2008
Dan je tako mlad, a već je izmijenio nekoliko godišnjih doba. Osjećam bezvremenost neku kao da me obuzeo duh kakvog promatrača događanja. Odraz dosadašnjeg življenja pomiješan sa spletom sinaptičkih plesova.

Difuzno svjetlo nebesko odbijalo se o površinu Zemljinu i sve na njoj što već jest. Nekakvo šetalište uzvodno, ne kao neko suprotnog smjera od tijeka vode tekućice već kao uz, tik, pored vode same, nasuto najsitnijim tucanikom što se zavuče i u najtalje ripne cipela pa poslije škripi po asfaltu, betonu ili u još gorem slučaju po parketu. Sve to obrubljeno njegovanom mladom travom. Pa me tako jednostavan sraz sa podlogom u jednom trenutku nagna na od tih spomenutih pora u đonu malo dublje razmišljanje, a kojem sam povremeno čak i sklon.

Je li moje da sebe razumijem, ili to nije na meni već nek drugi pokušaju, a ja nek druge pokušam razumjeti. Ili bih ipak sebe trebao razumjeti kako bih druge mogao? I koji je dobar put ka cilju? Ako cilj uopće postoji. Ako birani put sâm po sebi cilj nije.

I pobojim se da nije valjda da su i u individualnome, introspekcijskom, vjeru i borbu naslijedili marketing, prezentacija i trgovina. Prostitucija sadašnjosti sa pogledom u mutnu nejasnu ali okvirno predvidivu budućnost.

Previše za nekoga tko je tek prenositelj genskog zapisa iz prošlosti u budućnost u službi nekog višeg nedokučenog i puta i cilja.

Životnu mi filozofiju povremeno napadne onaj Konfuzije, al ne dam se ja, napadnem i ja njega pa u jednom trenu budemo - egal.
bolegr @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, lipanj 13, 2008
Dugo je trajalo to današnje buđenje. Relativno dugo. Majka ga je dvaput budila, a otac se zaderao da su ga čuli do grada. Izvukao se iz postelje zgužvan u jednakoj mjeri koliko i plahta. Majica je otpuštala vonj ustajalog piva, kišom rastočene ljepenke i nemaskiranog znoja. Kvadratići su po njemu titrali poput onih na loše dizajniranogm nekadašnjem dresu vijorećoj zastavi.

Svaki pokret glave nosio je breme bolnog miješanja one tekućine u kojoj pliva mozak, samo ono nominalno što je od njega ostalo, radi tromosti u kretanju, a sve radi one druge tekućine što talasa po trbuhu, prvo duboko iznutra, a poslije potkožno. Uvijek se, nakon takvih večeri, sjeti teorije relativnosti kad sa ovakvom glavom neopisive veličine, promjera beskonačnog, ma koliko mu taj pojam bio nejasan, uspije proći kroz vrata standardne širine.

Hladnom vodom zali lice i provuče šake kroz kosu, pogleda se u ogldalo, ukoliko se mutno zurenje u zrcaljeni nejasni lik pred sobom može pogledavanjem nazvati, strese se od groze podsjećanja na to da je radni dan pa se uputi u kuhinju koja je i blagovaonica i dnevni boravak, a sve jer se kao nema prostora raširiti život po ostalih pet soba kuće nizanjem dogradbi produžene prema gospodarskim zgradama na rbu vrta.

Vrela kava mu je spržila jezik tako da nije mogao osjetiti neslan doručak, neslanu šalu koju mu je mater jutros servirala, a jer bolje nije ni zaslužio kad je još na njezinoj šeflji pored svih tih spretnorukih cura iz ulice. I šire, iz cijelog sela.

Preskočivši tuširanje jer se nema vremena, uskoči u službeni kombinezon, još onaj stari zmazan od kolomasti kad je sa starim traktor popravljao, jer novi čuva za šminku na kartingu, na noge navuče tenisice boje koja nastaje samo pri pranju slikarske palete za miješanje, spaljenog mozga i jezika uvali se u sportski sic svoga bijelog eSeSa, Suzukija Swifta za one koji ne vide njegovu sklonost šalama. Zaturira da bi se probudilo sve ono koje se još nije kad ga otac zazivao, pa raspali po gasu po novoasfaltiranoj ulici progradskog jugoistočnog naselja.

* * *

Tramvaj se, češko jaje, monotono se oslanjajući na kotače, kretao krivotračnično preko nekad najistočnijeg zagrebačkog mosta (ovo zato jer nikako da im redom popamtim nazive). U tramvaju potiho, kao za radnih dana u vrijeme školskih praznika. Automobila broj na cesti ništa više nego za srpanjskih godišnjih odmora. I na zapadnoj benzinskoj postaji - mrtvilo. Tek jedan mladac, u plavozelenom kombinezonu ispod kojeg su virili crveni kvadratići zgužvane kopije dresa nogometne reprezentacije, dok u glavi mu pulsira "ide-mo-da-lje", vrtlarskim škarama u reprizičnom slowmotionu šiša živicu. Grančicu po grančicu, vječnost cijelu, bez obzira na današnju cijenu benzina.


Danas, petak je trinaesti, a ja ti ga čestitam kao da je prvi. *
bolegr @ 10:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 12, 2008
Vani je zamućen obzor. Sve nekako mutno, al tako treba bit da bi bilo ovako. Rujan je u lipnju  Desnicom steže palicu, fi je taman za šaku, pa vrhom po dlanu ljevice trese. Uzbuđujuće je to, napeto. Stvarno mu dođe da zvekne nešto tom palicom, da se istrese pošteno muški. Nejbolje bi to na nekoj perolakoj, tipkovničkoj, kategoriji. S leđa. Dogistajl. Pa onda, kak bi rekli oni što pkjevaju provokatorski, .... da, "pajserom u glavu".

Pogleda u fotke i opsuje kolorističku tehnologiju. Da su fotke crnobijele nitko ne bi imo nikih osnova za srat po koncertima i proslavama, komemoracijama i drugim racijama.

Baš je htio zazvat šefa da pita koji je sljedeći korak, kad se telefon sam od sebe oglasi kao da predviđa. Samo, nije šef:
- Alooo!
- Ko je?
- Alooo, Bero, jel me čuješ?!
- Je, čujem. Ko je to?
- Ja sam, zar me ne prepozaješ, Marijan.
- I ti se počeo derat?! Ni telefon ti uskoro neće trebat, hehe. Recider Marijanček.
- Ma, prvo, jel snimaš ti ovo?
- Naravno da ne, ja ne. Imam ja svoje ljude za to ko i za sve drugo.
- Dobro je. Nego, oćemo na utakmicu kod onog mog pajde Crnog?
- Može, jal treba šta donjet?
- Ima ića i pića i svega, samo nemamo dresova.
- Nemaš brige, Marijane, ja ću dovuć sa sobom. Imam ja majica svih boja.
- A koje brojeve imaš?
- Imam ti osamnaest, jedanaest, pa .... ma sve one iiz fontane.
- Ma ne to, pitam te za veličinu!
- A veličinu? Paaa, nadprosječno mi velik, tako mi reče ona ...
- Dresova! Jebe me se koliki ti je.
- Aha, i tebe se jebe, a ja baš nešto mislim na to.
- Ja, nego, da te pitam...
- Pitaj.
. Jel nama sad bitno koje je boje prva kockica na dresu?
- Ne budali! Zar ne vidiš da možemo i crne nosit ako treba.
- Da, al šta ćemo onda s tim Gašparcem? Delikatno je to sa onim eM Peom.
- Ništa, Gašparac je propjevo. I u u crnom je, ko i taj eM Pe.
- Ma daj, .. a ja već reko da smo ga radi drugih stvari...
- Kojih drugih stvari?
- Ajde ne pravi se Englez kad danas igramo sa Njemcima. Onih sa jedinicom iz vladanja.
- Opet ti miješaš poso i zadovoljstvo, ha?
- Pusti sad to. Šta je sve reko? Znaš da je šef reko da sve mora bit dozirano, pod kontrolom?
- Propjevo je, kažem. Evo ti pa slušaj:... (klik)

Svaka sličnost sa stvarnim likovima porazna je za stvarnost.

bolegr @ 14:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Dosta više desno od Greenwicha, za šestinu kruga, pred zoru samu sretni će se Saramago okrenuti ustranu i sa iskrom u oku nasmiješiti, pomilovati po glavi, po mekom ovoju od kose divlje koji uramljuje najljepšu sliku i prošaptati: "Feliz Dia dos Namorados, mina amor!"

A u taj tren, samo jednu zonu prije početnog meridijana, ponoć tek što je prošla, bljesnuvši oka su dva malena progledala, a visokotonski glasić je napad zraka, rukama mašući pluća iz sebe izbacio.

Zora će ti se prije jutra u postelju ušuljati, po lišcu te pomilovati pa se pod pokrivač zavući i u toplini se tvojoj okupati. U frtalj sedam ćeš oči na frtalj otvoriti, protežući se preko cijele širine kreveta tijelo ćeš buđenju usmjeriti.

Bosa stopala dražesna će se paralelno spuštena poda dotaknuti i koordinirana aktivnost mišićja će te uspraviti. Kao kakav navođeni sneni projektil u današnji dan tijelo će tvoje svileno odlepršati i bez da se u zrcalu u ovaj rani sat vidiš, lijepa, zadovoljna ćeš se osmijehnuti.

Glave unatrag zabačne u pokušaju kroćenja kose, oči ćeš u jednom trenu otvoriti, u Nebo pogledati. Osmijeh ćeš i otamo dobiti. Jer tvoj je ne samo ovaj dan, već svaki novi dan, svo vrijeme svijeta koliko god da ga ima. I baš zato, sretan ti rođendan, uvijek i zauvijek.



bolegr @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 10, 2008
Malo amnezije mase da ne kažem izbornog tijela kao da je prešlo na mene.

Ne sjećam se što i odakle sam počeo, a kamo idem i čemu stremim da ni ne govorim. I sad bi Pjesnik rekao da tko sam i što sam, ali kako ja nisam On, ne mogu to tako jednostavno izreći i da bi još bilo dojmljivo, čitko, jednoznačno i jasno.

Ja sam tu da kompliciram kako druge stvari, tako i život. Kako sebi tako i okolini.

Stvarno me ta zaboravnost muči. Nije u pitanju to da mozak ne koristimo dovoljno i da u njemu za pohranu podataka mjesta ima ko u priči (nekoj boljoj priči) već da ta zaboravnost hvata na sve kraćim stazama.

Jer, nije sporna pohrana podataka već adresar tih podataka u skladištu, svi su oni cijelo vrijeme tu negdje, samo ih treba pronaći.

To me, eto, jako zabrinjava. To da zaboravljam kako sve pamtim.

bolegr @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 9, 2008

Došao na ovaj svijet u Niš. Iz Niš sa njega otišao.

Imao je veliko srce. Veće i od glasa svojega.

Neki Cigani zaista zaslužuju letjeti u Nebo.

Kralj romske glazbe:

Šaban Bajramović
(1936. - 2008.)





bolegr @ 08:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 8, 2008
Sve se ovih dana vrti oko sporta. Kao sport nas sve spaja i kad se njime bavimo ili ga tek pratimo, nestaju klasne razlike. A meni se svo po glavi mota neka misao kako nije sport taj koji briše sve razlike i miče sve ograde već je crkva ta koja to može puno bolje.

Ja i tako nisam mislio na onaj sport u kojem je bitno naganjanje lopte po travnatom terenu. Mislio sam na inačicu vranićanja, stare hrvatske autohtone igre palicom i štapom koju kao da su oni tamo u svijetu onog kauboja što nas posjetio i radi kojeg se i zakon o zabrani okupljanja kršio, neku sličnu preuzeli, malo dotjerali, što pravilima, što drvodjeljstvom pa vratili u svijet u tom malo izmijenjenom obliku. No, neki i ovdje kao da sanjaju nekakav svoj američki san.

Vjerojatno je raskrinkavanje sumnjivog mijenjanja sličica na kojima su perivoji vukojebinastog predgrađa i središčansko bejzbolno igralište, a koje su, mijenjanje, poprilično organizirano upriličili lokalni šerif i interesna mu svita, tek koincidencija sa izlaskom sportskih rekvizita sa terena na ulice, ali za jedan tako nepopularan sport u Lijepoj našoj puno mi te koincidencije. Jer ipak izgleda da su se, valjda od straha da ne završe u nekim suburbanim sredinama, te palice razmilile po gradskim ulicama u potrazi za bilo kakvim poslom i tako završile u rukama onih koji su skloni provjeravati zaobljenost rekvizita na živim tijelima bilo to tijelo iz vladajuće ili iz pero kategorije.

I nije čudo nikakvo da se ta informativna kategorija društva digne na noge lake jer bi trebala biti neko ogledalo stanja svijesti svekolike nam zajebnice. Ali, lako je dići se na noge, treba tim nogama tijelo odnijeti pred vrata kuće onih koji su najodgovorniji za to nastalo stanje. U ovom slučaju to su vrata kuće jedne čudne zvjerke koja si je, kako bi se izjednačila sa pozicijom mrkog medvjeda i zaštitila od kojekakvih nepogoda zvanih ljudi u olimpijski dugačko krivolovno vrijeme, osim lovostaja osigurala i rezervat, zagrebački gornjogradski Markov trg i da bi eliminirala kojekakve neprijavljene kampere pred svojim vratima, kao i buku u vrijeme cjelodnevnog odmora u klupama, što svojih što susjednih, ta je zvjerka uz pomoć tih istih susjeda donijela zakon o zaštiti ne ugroženih već ugrožavajućih životinja pa se u tu zonu može samo pojedinačno, možda u parovima, bez obzira na bilo kakve sklonosti, poslom ili u potrazi za vjerom, i sve to samo kako ne bi kojim slučajem neki nadraženi dio dementnog izbornog tijela mimo dopuštenih trenutaka usudio glavi podastrijeti ono što receptori prime. A tada se pak gornjogradski rezervat pretvara i u ogradnom i represivnim aparatom zaštićenu utvrdu što je gledajući preko te navedene ograde na svojoj koži
osjetilo brojno tijelo u želji da glavi kaže što mu je teško na duši.

Osim ako ...

Ne sjećam se kako su pravdali nastup onog teksaškog kauboja, no na pitanje kako to da je dopušten prosvjed novinara na Markovom trgu, a istovremeno spriječen prosvjed Mungosa, to su oni što glavu odavno u torbi drže dok prekapaju zemlju kako bi je razminirali i omogućili drugima, to jest onim prvima, da je skupo prodaju, jedna se zvjerčica brani time da je prosvjed novinara organiziran kod Kamenitih vrata, a da je sve ono poslije bilo razilaženje prosvjednika koje ne kontroliraju jer bi onda "... doveli u pitanje održavanje mise na Markovom trgu." (iz izjave B.R. za V.L.).

Drago moje napaćeno izborno tijelo, kad te nešto zaboli, a ti lijepo prvo dušebrižnicima u Markovu crkvu na misu, a poslije mise razlaz po cijelome istoimenom trgu!

Sad se ja stvarno pitam, tko je taj Berislav Rončević?




bolegr @ 07:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, lipanj 6, 2008
U sumanutom bijegu od padajućih vodenih kugli koje će za koji tren stići do dna zračnog mora i lebdeće nemani koja iz tog mora zraka sa neke višlje kote prijeti direktnim povezivanjem prehrambenog lanca, na pramenu toplote skrije se u neku umjetnu špilju, jer samo umjetne mogu biti ovako neprilagođene letačima, koje je ulaz djelomično zapriječen nekom neobičnom nemogućnošću prolaza bez boje i mirisa. Svojim očima, njih pedesetak pari, obuhvati kugloidan prostor koji u stvarnosti i nije takav ako zanemarimo radijanski koordinatni sustav i ako su reference za gledanje utemeljene na jednom pau očiju, no sa točke stajališta triju pari nogu, svijet je jednostavno mjesto uzurpirano od strane jedne vrste koja se višom smatra.

Pogledam u dvorište. Zelena je poprimila neku tamniju nijansu. Zvuci su se utišali, a igra listova i sjena je prestala jer ovih potonjih više nema. Kiša će. A trebalo bi u dućan. Muhu, uletjelu u sobu u prvom odlomku, pustim da luta i izađem iz stana.

Umjesto ulijevo kamo bi me trebale odvesti noge, i to prema dućanu, a ne prema političkoj orijentaciji, ja okrenem udesno. Prođem pored dvoje stuba, prve su ulaz u kućni broj pet, a druge u servis za pružanje poticaja radnjama oko kojih smo uz pomoć Prirode stvorili užitke, a sa više točke gledanja tiče se vjerojatno tek održanja same Prirode živom, te sminanje vjenčanja i drugih svečanosti, ovo drugo vjerojatno objavljuju na jutjub-luk-a-lajk stranicama.

Prođem ispod reklamnog panoa kvadrature koje bih da mi je stan, na kojem svekoliki puk u pristizanju prema licu istoga obavještava da je kabelovska tevelizija promijenila naziv i sve drugo, i zakoračim u drugi svijet. Tepihasta, prije dva dana ošišana trava prilazila je stablima na korak, a onda se skrivala pod decimetarskim naslagama sijena. Krošnje povrh opasanih stabala smirile su se. Ptic eu njima također. Da je sunce iznad udaljene sive materije znam samo po ipak svijetlosti te sive.

Šum nalik odrezanom psiktaju i nakalemljenom na zadnji dio kliktaja naruši tišinu koja se vjerojatno može čuti samo još negdje na padinama Himalaja ili dijelu Antarktika koji je nezanimljiv za kojekakva promatranja, i ovdje i sada oko mene. Taj šum se iterativno ustali u ušnim mi školjkama, a popratna manifestacija mokrosti lica postene konstanta. Entiteti se tog šuma uhvate u neki koloplet i postanu jedno veliko i beskrajno slovo Š, a istovremeno mi u oči dopre slika kapi što okomito udaraju u podlogu na koju naiđu i to u količinama podudarnima u omjeru sa vječnim ledom koji okiva najviše vrhove i polovima najbliže površine. I same te kapi, kao da na veličinu dlana njihovi promjeri narastoše i svaka kao da me utapa u sebi.

Uspijeva mi disanje iako u trenu požalim što nemam gena dvodihaličkih, a i izraslina jer da bi mi lakše bilo - bilo bi. Na nogama ne osjetim cipele jer sam ih već putem negdje ostavio, vjerojatno fasciniran tepihom kao kad sam nekoć davno u kuću Ismetovih i Eldanovih ulazio. Zato među prstima nožnim osjetim mekotu kloroformom ispunjenog života i neku mlaku toplinu tla i mokrost, i odjednom kao da su mi prsti postali korijenje pušteno u travu, ostanem nepomičan neko vrijeme kojeg ne znam koliko je proteklo. Vječnost kao mjerena okretanjem pedala na biciklu jedne ravničarske svibanjske kiše prije dvadesettri godine, a što nema konotacije sa puštanjem vode iz ikakvoga primarnog sustava.

Zalijepljene odjeće po tijelu mi cijelom, spustim glavu u vodoravnogledan položaj i krajičkom desnog oka primijetim susjedu kako me gleda naslonjena na sims prekriven ručnikom koji je izgubio svoju primarnu funkciju. Poželim jjoj dobar dan, a za otpozdrav dobijem zatvaranje prozora i sklanjanje sa istoga. Umjesto u dućan, polako provlačeći prste kroz mokru travu krenem natrag kući.

Da je višeg evolutivnog stadija koji broj pari očiju smanjuje na jedan i cijelu percepciju prenosi u centralni sustav za navođenje, ona bi muha znala da nevidljivau zapreku koju je zaobišla mi "višeg stadija" zovemo staklo i da soba u mom stanu nije nego prizmatičnog oblika, no sad to više i nema nekog značenja jer sunčajući tabane na kišnom danu, muha će kad se u stan vratim, ležati na podu pored ohladnjelog radijatora, a što ću saznati tek kad budem čistio pod, no to ne znam kada će točno biti.

Da je višeg evolutivnog stadija, da joj muhe nisu jedna od glavnih preokupacija iako joj nisu direktni susjedi u prehrambenom lancu, i da je svjesnija bogatstva kojim sam upravo bio okružen, susjeda koja me kroz prozor gledala, ne bi se čudila toliko već možda malo manje.


A tebi, draga, čestitam petak, mokar i topao. Za ostale baš me briga. Sebično? Da.

bolegr @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 5, 2008
"A bus station is where a bus stops. A train station is where a train stops. On my desk, I have a work station....what more can I say…" dođe mi mail od kolege iz rudnika. I stvarno, malo-malo pa radna stanica rikne. Kao lav, da one druge što riknu ne spominjem.

"SMS-ni mi" uglavnom kažemo. A nitko ni da bi "SKP-ni mi" kao "Serviraj mi kratku poruku" ili tako nekako.

Nije loše, to, dobit poruku. Ali u to doba samo me poruka sadržaja "Idemo u kino?" može trgnuti iz polusna, drijemeža i da me razveseli, a ne proizvede reakciju kontrakcije očnih mišića što kao rezultat daju kolutanje očima.

Oglasi se to malo prizmatično komunikacijsko čudovište. Bacim pogled na zaslon. Mutan. Pogled, ne zaslon, jer svijesti dolazim s one strane ulice, a i naočale mi nisu razvučene od uha do uha preko nosa već negdje u kutu kreveta jer je to bolji izbor od toga da su mi na meni ili da su na podu, a bližeg ničeg nema. Baš kao što nema ni slike uz oznaku poruke. Samo žuta kuverta. Tko sad pili?

Od prve mi uspije omotati naočale oko pola glave i to na pravi način pa pogledam u nasloni podatak. Broj nikad viđen. Neki nuladevetdevet. Otpakiram tu virtualnu kuvertu, a unutra - đenje: "Postovani/Postovana, obavjestavamo Vas da je Vasa putovnica izradjena te je mozete preuzeti u PU/PP u kojoj ste predali zahtjev. MUP RH" (nadam se da ovo prezetniranje poruke ne spada u odavanje kakve službene ili državne tajne da ne završim na preispitivanju samog bitka života).

Molim? Molim?! Zar u ovo doba?! Pa servis radi punom parom. A i služba im isto. ...nam isto, pa naša je, mi je plaćamo. Prošlo samo sedam dana, a putovnica trebala biti gotova tek za dva-tri tjedna. Za ne povjerovati.

A ne tako davno, na onaj praznik spajanja blagdana uđem u zgradu blago pothlađenog zraka i ključajuće atmosfere prisutnika koji tu ne zarađuju za kruh, pa se okrenem i odem doći drugi put za koji dan.

Kasnije, za taj koji dan, i prije već spomenutih sedam dana, u sam kraj radnog vremena, njihovog, moje je već poodavno završilo, ako se par sati poodavnim može zvati, konačno odem predati doklumentaciju potrebnu za produženje valjanosti putovnice. Na šalabahteru napisano, a ja štreberski prepisao, da ne velim postupio po naputku: uplatio državnom proračunu potrebna za manipulaciju i proizvodnju (150 kuna), kupio biljege (70 kuna), fotografirao se (50 kuna), izgubio već podosta živaca (nebrojeno kuna i nema tog masterkarda kojim se to može platit).

Redomat ili šalterski redoslijednik, novokovanica je koja mi nikako ne pristaje uz brojobljujući pult nalik govornicama kakvih se sjećam da su bile i u ono pradavno vrijeme kada sam mislio da se odijela za filmove rade samo u crnosivobijeloj kombinaciji. Jer kakav je to redomat ako mu je osnovna funkcija da ljude rastereti čekanja u redu i omogući im sjedenje u čekaonici bez ikakvog reda ili čak odlaženje do drugog aparata iste funkcije na katu iznad, a što nisam napravio jer nisam znao da bi mi moglo trebati jer nije na šalabahteru napisano iblo. Da je ta naprava brojomatom prozvana bilo bi puno bliže istini jer stroj ne radi red već printa brojeve. No time nek se bave jazičav... jezičari, ja neću. O kombinaciji riječi šalter i redoslijednik neću ni a reći, ni beknuti.

Na pritisak tipke pored koje mi se najsličnijim činila radnja radi koje sam se uopće i pojavio ovdje, na termalnom papiru, bešumno mi se ukaže broj, ali ne 42 kao odgovor, već 396 kao obična informacija.

Za svaki slučaj provjeru sukladosti stisnutnog gumba i dobivenog broja sa mojim željama, planovim i težnjama odem provjeriti na informacijama:
- Recite mi molim Vas, trebam putovnicu, imam li dobar broj? - pitanje popraćeno pokazivajem listića sa brojem, a koji su, brojevi, za svaku potrebnu birokratsku aktivnost, za svaki red, iz poprilično udaljenih segmenata brojeva , a radi nemiješanja redova.
- Odličan - veli mi lik žene nalik novoustoličenom modernom izgledu nezamjetnih genijalki tamnih okvira dioptrijskih naočala. Ostanem paf. kao pif-paf-puf što bi šarmantni Harms udramio.

I šta radit nakon toga već odčekati desetak brojeva što može biti opasno u prostoru bez puno ljudi.

Rođena vjerojatno kao mješanka poskoka i udava, približivši mi se kao skokom i skoro nečujno, iz vrha pluća, sa glasnicama nategnutm do pucanja, pa progovori:
- Jel Vi čekate za putovnicu? - kimnem glavom "da" bez želje da uspostavim komunikaciju i odmaknem se par koraka kao pokušavajući odgonetnuti natpise na staklima pultova.
- A vidite kolko ih tam stoji? - i dalje će ona meni, povišenim tonom da me glas udaljenog stigne, a pred tim inkriminiranim pultom otac, majka sa troje djece, ne može ne trajati i da ih za imena samo pita.
- Jeste vidli kak sporo ona tam radi? - približila se neman neprimijetno, a ja je "daj me pusti" pogledam preko ruba naočala.
- I, kaj mislite, kolko bi mogli čekati?... - ne vjerujem da se i dalje baš meni obraća, ima tu još desetak ljudi pa više ne izdržim:
- Godinama, gospođo, godinama.
Vjerojatno bi neometano nastavila sa slaganjem pitanja godinama da se nisam zapiljio u (ne u njene grudi jer nisam vidio tako dobre grudi koje bi zasjenile koncentrat te neobjašnjive što urođene što dugo odgajane gluposti koja je izvirala kroz siktava usta) lijevu šaku ispunjenu mobitelom.
Možda je shvatila poruku, a možda poput prave paučice otperjala na drugu stranu za novim plijenom - ženom već godinama u kasnim četrdesetim: "Kaj Vi čekate za putovnicu?"

Priđem pultu privučen din-don pojavom broja na odgovarajućem displayu. U procjep između pulta i donjeg ruba stakla koj je valjda blindirano jer da joj, ženi koja je sa druge strane pulta, ne bi zafrljoknuo u glavu nešto što sam u postaju mogao unijeti iznerviran što čekanjem, što onim tonama pitanja od kojih jedva pobjegao, gurnem broj, onaj odlični, pa sve ostale pri-kupljene u putovnicu ugradbene dijelove, i vidljive i nevidljive. Žena me uglađeno pita bih li ja da mi obavijest kada mogu podići gotovu putovnicu stigle SMS-om, što ja prihvatim te po usmjeravanju njenog kažiprsta isti zapišem u vrh formulara.

Kako ne bi sve proteklo glatko, iako i ovo sporo do pomišljanja na odlazak u najveću vukojebinu Lijepe Naše iz koje me ne bi moglo u ino zemstvo potjerati ni skladištenje na to birano mjesto i azbesta i nuklearnog otpada, upita me:
- A Vi nemate novu osobnu?
- Ova mi vrijedi do 2012. godine. Zašto bih vadio novu bez jembegea?
- Pa selili ste u međuvremenu.
- Da, i u zakonu piše da moram preseljenje prijaviti u roku od osam dana. Ja prijavio i imam i potvrdu Vašu o tome, nosim je sa sobom da se skroz već iscufala.
- A ne, gospodine, ta potvrda nama ne vrijedi. Vi morate imati novu osobnu.
- Pa meni nije ni trebala. - izbjegnem čak i pitanje zašto mi na poleđini nisu promjenu upisali, na onoj poleđini plastificiranog papira na kojem je samo genije mogao osmisliti predviđena polja za upisivanje promjena, no preskočim to istovremeno dizanje tlaka i sebi i njoj da se ne bismo međusobno poslali negdje drugdje od mjesta na koje me upravo posla:
- Hajte Vi sad gore na kat kad ste ovdje pa lijepo predajte i dokumente za novu osobnu jer Vam neću dat putovnicu bez nje ili bez žutog kartona koji ćete tamo dobiti kao privremeni dokument dok Vam osobna ne bude gotova.
- ...
Ovo gore ja bez teksta ostao i odlazim do stubišta gdje ću se penjati, ali ne prema nebu već prema sljedećem krugu pakla. Eh Dante, moj ti,... da si danas živ književnost bi bila bogatija za koji krug.

Na katu ista scena. Pred vratima brojomat prozvan redomatom koji mi se udostoji bljucnuti broj pa uđem u aulu polupraznu i zametenu u gomilu bijelih šalterskoredoslijednih papirića kao njujorška burza onog crnog utorka davne 1929.

- Ha, osobnu čekaš?
Pogledam u stranu otkud glas star šezdesetak godina do uha mi dopire, a glas kao potvrdu mojoj detekciji izvora nastavi:
- Pitam, jel se osobna čeka? - vjerojatno je tada uhvatio moj pogled "ne, čekam vlak iz Budimpešte." jer se okrenuo na drugu stranu.

Pa je li ta potreba za socijalizacijom u nepoznatom prostoru i neželjenoj situaciji toliko izražena u ovom prostoru ili to samo ja lučim neko nevidljivo ljepilo za pacijente?!

Za pultom predviđenim za zaprimanje zahtjeva za izdavanje osobnih iskaznica curetak kojih šesnaest-sedamnaest i dva lika od po pedesetak. Ona u crnom, a ova dvojica, sportskoputnički u trenirkama, tenisicama i izrîganim majicama, to one što su na rîge. Komunikacija na više nivoa se odvija, jednim dijelom glasovno, i to glasno glasovno tako da mi postane jasno zašto blindirana staklena stijena postoji, a dijelom grananjem rukama. Onda se jedan, vođa grupe, odmakne od ove što zaprima zahtjeve prema oblajhanoj Matovilki u godinama sa Madona grudnjakom ispod heklane bluze i ne može se ne čuti dio tog razgovora:
- Ajde, kolegce, nađder kaku posudu da ti trešanja dam. Domaće, moje. - nema do domeće trešnje, naročito ako on zatrese.
- Ama ne treba, nemojte. - svinjolike očice plivaju u višku očne tekućine dok se ostatak povećeg tijela šepuri zadovoljno kao da rezedom zrači dok privlači likove poput kolege joj.
- Ma samo ti daj dones posudu da ti stavim malo.
- Joj, al ne treba. - usta govore, a cijelo tijelo bi se podalo za taj bokunić trešanja. Trešnju da ni ne spominjem.
- Ajde, ajde, uzmi. Ja b otebe odma uzeo. - poigrava se sa sudbom terenskim suncem opaljen kolega.
- Niste trebali.
- Neka, neka. Svoji smo, kolegce, svoji smo. - okrene se pa sa smješkom na licu kao da je Madonu vidio (jal sa majice, jal pravu, kako god) ode u kut čekaoničkog dijela ovog prostora gdje sjedi ono njegovo dvoje, bit će da je njegov nesnalažljiv brat sa kćeri, tako nekako, pa svaki za svoju demižonku. On, kolega za bijelo, a drug za crno vino i vreću na rame pa za malom na izlazna vrata. A kad se kući vrati, unutar četiriju zidova miran ko bubica jedva će čekati da u lokalnu postaju navrati i pohvali se kako je onu plavu tamo nasred čekaone mogao, samo da je stio.

U međuvremenu se pojavi moj dobitni broj na displayu i ja pristupim onom pultu oblijepljenom sitnoslovnim obavijestima i uputama vidljivim, ukoliko poštujete prostor diskrecije, a poštujete jer vam se uglavnom ne nagurava među ljudima kad već postoje uznapredovale tehničke điđe koje vam omogućuju izbjegavanje gužve, samo kad ste na redu za predati prikupljena sredstva i dokumente potrebne za oblikovanje nove osobne. Jedna od njih je i obavijest gdje upisati svoj broj moitela ako biste možda htjeli da vas obavijeste, a jer te rubrike na formularu nema... ma isto kao i sa putovnicom dolje u zgradi i gore u tekstu.

Nakon razmjene nekoliko službeničinih službenih pitanja i mojih osobnih odgovora, pružanja kažiprsta desne ruke na maljanje po crnilu i umatanje istog od strane pomenute službene osobe u jeftini uzdužnovaloviti prljavorozi toaletni papir, dobijem konačnu informaciju: dva-tri tjedna i plastika sa u crnobijelo skeniranom mojom kolorističkom fotografijom na kojoj ću biti sumnjiv i svakoj potencijalnoj punici, a kamoli ne policajcu na ulici, bit će gotova i spremna za podići, a za što će mi poruku na mobitel poslati. Još kad mi moj pružatelj usluga mobilne komunikacije ne bi slučajno čačkao po postavkama pa mi aktivirao zabranu dolaska poruka i dolaznih poziva, to bi bilo kao gore onaj moj broj - odlično.

Konačno, nakon vremena koje bi bilo dostatno za odigrati ili odgledati kakvu nogometnu utakmicu, a ni hokej ili košarka ne bi ostali nedovršeni, izađem na zrak potamnio od nagovještaja zalaska sunca.

Da dva-tri tjedna?! A kad bi rekli da može sve za dan dva bit gotovo (kao kad požurnicu predaš u obliku službenog pisma preduzeća da moraš na službeni put u ono, ino zemstvo), mogli bi nam jednostavno samo brzinu usluge naplatiti, a ne ovako, sporost svoju pakirati u kompleksnost provjera podataka pritiskom na par tipki opet bi ljudi dolazili. A gle mene, pa šta fali? Dolazimo i ovako.

Tako je bilo prije kojih tjedan dana, a danas ću vjerojatno u neko doba dana otići i prepustiti se moćima šalterskih redoslijednika i redomata i podići putovnicu.

I šta još dodati?

Pa, autobusna postaja je mjesto gdje autobus stoji. Željeznička postaja je mjesto gdje željeznica stoji. A mi imamo i policijsku postaju.
bolegr @ 09:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 3, 2008
Mobitel. Probije se poziv kroz zapreke nastale usljed konačno priznatog čina zamjene cenrale prodavatelja usluga mobilne telefonije kojem sam u jednom trenu prije desetak dana radi istog razloga bio spreman posložiti u red, niz, svu silu punoljetne rodbine ženskog roda uz neka estetskoetička ograničenja. Broj neprepoznat, a ne bi trebao biti, samo, ne upisah ga na vrijeme pa me sad pojava istog ostavlja zbunjenim tek jedno kratko vrijeme potrebno za stisnuti riječ koja označava prihvaćanje poziva.

- Dobro večer Aka, ja sam. Goga. Goga D.

Otpozdravim sa nekim "dobro večer, bok", tako nekako i istovremeno mi se brzovrtno udruže neuroni jer sam usred nekog vanvremenskog napora koji nekima to ne bi bio, pa zbrojim glas i ime i preda mnom se razvije jedan eteričan lik kako se javlja iz jednog slobodno mogu reći (a tko bi mi zabraniti mogao?) nebeskog prostora.

- Htjela sam samo podijeliti radost upravo završenog posjete jer Vi ste, ti si, kako god da ti se obraćam, svejedno je, zadnji koji je ovdje bio sa takvim oduševljenjem, a nema ih puno, što mene uopće i nije briga, ali tak da znaš. I sad ...

I nastavi monolog iz kojeg se pomalo izgubim, jer me slika odnese prema zapadu grada, prema Jarunu u oblacima koji se tamo pojavljuju već na petom katu.

I odnese me istovremeno u jednu kasnu i krasnu večer na Trg braće Mažuranića...

* * *

Odbije se se svjetlo na podlozi sličnih frekvencija titranja pa se prema oku odbije i u dubini glave stvori monokromatsku sliku. Sivo ferlaufana dubina odaje moć koju je netko dosegnuo i dvodimenzionalnim trodimenzionalno predočio. Neizbrojiv broj zamaha rukom toj je podlozi podario nekoliko bijelih paperjastih tragova. Odmak par koraka unatrag, tako da se oni zamasi pretvore u velove, pramenove.

Visoko je to. A bez lifta. Vrijedi. Nogu pred nogu, kat po kat, do pred vrata. A vrata kao okovana. Ova riječ uvijek asocira na onog okovanog patka što francuski zbori slikom više nego riječju, no ova se vrata otvore, i puste kroza se neki nevidljivi fluid koji lelujanjem obgrli sve što pred vratima stoji, čeka.

I sa tim odmicanjem eteričnost neka kao da intenzivnije poče izlaziti iz svih pora podloge sivim obložene i te pore postaše nevidljive oku, a posljednji korak odmicanja kao da ne dotakne poda već osta na par centimetara iznad.

Prođe kroz vrata i kao u kakav hram kad uđeš, osjeti tišinu neku, zrak svojom težinom brokata spusti se na pleća i tjera da počne razmišljati o stvarima koje mu se donedavno činile postulatima i počne biti ne sumnjičav, ali pomalo skeptik prema onome što je bilo okolo nulte točke Velikog praska.

Zamahnu ti bjelkasti pramenovi oko sebe, nadmašu rubove sive plohe i rašire se po prostoru, nadviju nad svime što u blizini stoji i dah kao neki da se spusti toliko lagano da tek nevidljive dlačice na licu osjetiše to strujanje zraka. Poruku.

Svuda uokolo poslagana napeta platna kao da se popeo ne na peti kat već puno višje. Panoramski se zavrti, na sreću bez svjedoka, i osjeti kao da više i nije na tom petom katu. Nebo. I Anđeo. Tu je.

Osjeti milovanje na licu. Da, tu je.

bolegr @ 20:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.