crta

Blog - lipanj 2009
utorak, lipanj 30, 2009
Žitnjak. Eh, Žitnjak. Velik i jak. Pojam. I ima tamo svega. Velika i mala preduzeća, oronule napuštene katedrale pokojne teške i lake industrije omraženog pretprošlog doba državne ekonomije i prošlog doba zornog sata povijesti ranog kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala zakonskim i kriminalnim sredstvima, novosložene staklenobetonske zgrade poslovnjače u naponu snage kao i oni što ih likom i djelom ispunjuju, spremna za oplodnju kapitala, male kuće i još manja dvorišta, mali potoci i još manji mostići, divlji parkinzi i oni pitomiji, asfalt i blato, kal i jal, veliki i mali ljudi. I ne nužno sve tim redoslijedom. Ima tamo svega.

Jedna je škola baš tamo izgubila primarnu funkciju, škola kolokvijalno, kao zgrada jer djeca idu u novu, veću i bolje uređenu, i prenamjenom dobila sekundarnu zadaću, biti ateljeom nekolikim osvjedočenim dovitljivcima, diplomiranim inženjerima likovnih umjetnosti koji već pet godina ovaj prostor pretvaraju u, kako sam naslov iznad ulaznih vrata koji posjetitelje pozdravlja, pomalo pretenciozno, ali iskreno, u maniri holivudskog brdskog natpisa, "centar periferije". I tek tamo ima svega. Od A do Ž.






Ateljei Žitnjak. A kad navratiš tamo, u te ateljee, u pogone, izravno u proizvodnju, mam se druga slika kaže.

Svih uzrasta, žanrova, stilova. Boje, oblici, platna, drva, metal, kistovi i špahtle, kotlovi, plamenici, pile, stege, turpije i elektromotori. Ima i ljudi. Onih domaćih, domaćih - domaćih i onih domaćih što iz vatre frcaju, i gostiju, gostiju - domaćih i gostiju - gostiju, čak i stranih. A sinoć je gost domaćin stranac, gošća domaćica strankinja bila Yukako Ando. Jedan međunarodni projekt, Eurocities - razmjena umjetnika, na relaciji Zagreb - Düsseldorf, doveo ju je u naš grad. Osačanka iz Düsseldorfa u Zagrebu. Na Žitnjaku.


Možda su njeni radovi naizgled kompleksni, ponekad strukturalno nejasni, ali ona je, kad vidim prijašnje radove, takva. Angažirana, sposobna prepoznati i detalje i cjelinu. I ne srami se to, pomalo čak voajerski pokazati. Njen žitnjački rad sublimiran je u par detalja koji su obilježili protekli mjesec u Hrvatskoj. Televizijski prizkaz randomiziranog vrćenja i zaustavljanja brojeva pored bunta listića za loto nedaleko od na zidu poslaganih gumica za brisanje u trobojnicu i šiljila iste dvodimenzionalne jednobojne forme, te velikog zida nasumišno prelijepljenog beskonačnom kalendarskom samoljepivom trakom spremnom za upisivanje blagdana i spojivih dana, potiče gledatelja s jedne strane na igru, sudjelovanje u finiširanju eksponata, a s druge strane pokazuje kako društvo u koje je svratila vidi žena odgojena u nama malo poznatom duhu radišnosti i poštivanja tradicija i hijerarhije, i koja i za svoje sugrađane Nijemce, nama Europljanima pojam marljivosti, kaže da su poprilično - lijeni.


Ali, ima toga još. Izgleda da je i malen praktični dio svojeg ranijeg rada "Brain-child Pot" donijela sa sobom na otvorenje pa je neizostavni, ovdje već i tradicionalni gastronomski dio izložbe, svojevrsna instalacija, intervencija u metabolizam posjetitelja i prijatelja, imala sinoć i dalekoistočnjački štih. Hrvatska je piletina jednim dijelom prije sraza sa vrelinom ulja ovijena mješavinom japanskog brašna i mljevenih začina, neke njihove vegete, male kulinarske tajne za velike majstore, a drugim je dijelom, nakon višesatnog boravka u kupki, mješavini korjenika, umaka i vina (omjeri i točan sastav poznati i autoru) vrlo blizak susret sa vibrafonolikim nadžarnim pločama dobile su konačnu jestivu formu. Jako jestivu. Čista organoleptička internacionala.


A da se ovaj prostor Ateljea Žitnjak stvarno etablirao na gradskoj mapi gastrolikovnjačkih manifestacija dokaz je i Brada, najviđeniji predstavnik posjetitelja koji ne propuštaju niti jedno događanje ove kombinacije hrane za dušu, oko i želudac. Sa naglaskom na ovo posljednje.


Među nama rečeno, izložbom "between YOU & ME" Yukako Ando na osobit način pokazuje ono što je i kako je vidjela vidjela u kratko vrijeme boravka u Hrvatskoj. A na nama je da se zamislimo jer iako nije apsolutni meritum, ovo je viđenje, uza sve regule lijepog ponašanja u odnosu gosta i domaćina, dokaz da Yukako, neopterećena pripadnostima ičemu osim ljudskom rodu, ima oštro oko i zaigran i bistar um, a njen rad angažiran, duhovit, ali i pomalo bolan baš kako to istina može biti. Takav da ga ne treba zaobilaziti.


 
bolegr @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 0
Sa svih mjesta, iz svih pozicija na kojima jesam, gledajuć prema van i prema unutra, negiram postojanje strahova, naučenih, utkanih slučajnošću ili okolinom, strahove od nepoznatog, od Baba-Roge, mraka, strah od poraza, čak fizičke ugroze, strah od inferiornosti, od pletenja, sve strahove od živog i neživog, pauka, tunela, visina, dubina, bolesština, od alotrposkih modifikacija,... Strah od tišine. Strah od samoće. Sve osim jednog.

A taj jedan koji priznajem jest upravo onaj što simbiozu materije, tijela protkanog duhovnom strukturom pretvara u amorfnu masu, hrpu do neprepoznatljivosti sićušnih čestica koja se i pod najblažim vjetrom mrvi, runi, sravnava sa površinom do nestajanja, čist antipod potrebi postojanja i jedini odgovor na nestanak ikakve povezanosti sa jedinom bitnom.

Strah od svejednosti, od ravnodušja.

bolegr @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, lipanj 26, 2009

Crn-bel... crn-bel
V trsju popeva,
Grozdje dozreva...
Crn-bel...
Dok večer se zmrči,
On pesmo zavlači,
Drago starinsko,
Veselo vinsko:
Crn-bel... crn-bel...

Jesensko to pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu...
Crn-bel

I znamo, da je leto
Otišlo je, eto -
Baš kakti u snu...
Crn-bel... crn-bel...

(Fran Galović, 1914.)


 
bolegr @ 16:16 |Isključeno | Komentari: 0
Je li život tek dio transformacije u Prirodi sa određenim rokom trajanja i nije li svaki naš spoznajni doseg sastavni dio Prirode? Ma kako se neke stvari činile i nakaznima, slijepim crijevima, crvuljcima u razvitku, očito je da metoda pokušaja i popušaja u Prirodi funkcionira jer vremena je nepoznato mnogo i Priroda ne žuri na vlak, a mi tek jedan od eksperimenata, i to puno kompliciraniji u odnosu na jedan virus, jednostavan i trajan prenositelj gena.

Je li život prirodan? Mene muči pitanje što zapravo jest prirodno? Je li i sam čin čovjekov ma što činio dio prirodnog evolutivnog procesa i je li u konačnici naša svijest, osobna, ili čak i skupna, kolektivna, ono neveliko skriveno skladište nebačenih rezervnih dijelova čija uporabna vrijednost opada u korist sentimentalnih asocijacija, tek kuverta za poštu koju nosimo?

Ili je život tek za sada poprilično prazna rubrika, jedna golišava grančica na Fikusu na kojoj će prolistati malo vedrije, toplije i pragmatičnije priče?


(objavljeno: Fikus.hr, 26.06.2009)
bolegr @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 0
Već se desetljećima razbijaju i spore velike glave, sve znani i cijenjeni povjesničari, antropolozi, genetičari, o podrijetlu Hrvata, o korijenu i prapostojbini. Ja se to uopće ne pitam. Ne zato jer nisam nit genetičar nit antropolog nit povjesničar niti mi za to objašnjavati i svoju radove promovirati treba mjesto ministra, već zato jer ja to u posljednje vrijeme vidim i čujem - svakodnevno.

A znam i zašto su Hrvati htjeli sa Slovencima, Srbima, Crnogorcima, Makedoncima i svim drugima raditi Jugoslaviju.

Pogledam oblik države i sve je odmah jasno da jasnije ne može biti. Hrvati su, još od doba Harahvaita iz prve četvrtine četvrtog milenija prije nove ere (granica između perioda prije nove ere i nove ere, p.n.e. i n.e. - doba koje mnogi nazivaju i po godini rođenja Isusa iz Nazaretha, najeksponiranijeg kršćanskog karizmatika do pojave Zlatka Sudca, a izgleda netočno uzmemo li u obzir da izračuni ni Ćirila Aleksandrijskog ni Dionizija Malog, a ni Josipa Flavija nisu pouzdani, o nedostatku nepostojanja nulte godine neću ni slova) pa preko Harvata, Harauvatija, Harauvata, Harahvata, Arivatesa, Hrovatoia, Harvata i Horvata, nespomenuti nek se ne uvrijede, do svojeg sadašnjeg naziva Hrvati, podrijetla - perzijskoga. Jer bit će da onaj haplotip koji nose u najvećem postotku, Eu7, ostali su se umiješali vremenom, nosi dio istine i nagoni nositelje tog koda da neko vrijeme žive u zajednici koja nalikuje vekni kakvu napravi loš pekarski pomoćnik početnik, i koja, vekna, ne da je slična već ima i zajedničkih crta u okolici. Evo, Kaspijsko će jezero, kako sad stvari stoje i koliko su već kilometrima daleko od obale nasukani mrtvi kaspijski brodovi čiji se mornari potjerani osnovnim egzistencijalnim porivima bave stočarstvom - uzgajaju deve, jako skoro presušit pa može postati srednjeistočni Balaton, a i Perzijski zaljev kao Jadransko more, onaj im Dubai kao nama susjedni Bari, i Bahrain je nama zaleđe termitski velikog talijanskog jadranskog otočja Tremiti. Jest, nema ovdje toliko nafte kao dolje, ali vele da ima plina. I nije slučajno da se baš Qatarani za plin interesiraju i hoće LNG raditi na Jadranu. Ili su vidjeli oni kako su se Iranci dokopali Europe pa bi i oni. A njihove mađarske, rumunjske i ostale susjede da ne spominjem.

Obzrom na našu nedavnu povijest, i povijest u posljednjih sto godina, brine stanje u Iranu. Da se ne povedu za Hrvatima, jer prvo tko zna koliko može nastati država od onih iranskih trideset republika, a onda i tko zna kakva bi se europska unija tamo mogla napravit.

Ni znakovlja nam sličnosti nisu za zanemariti. Zastava nam trobojnica sa grbom u sredini, samo se kod nas javlja šahovnica, onaj štit sa izmjeničnim kvadratićima, a na državnom grbu još i tronitni pleter. I sve to nosili po kurdistanskomezopotamskim krajevima naši pretci debelo prije Kristova rođenja ma kad to bilo.

Ima još.

Evo naprimjer provjere glasova i glasačkih lista, negdje prije negdje poslije izbora. Jedan dan je vijest kako je Vijeće priznalo da su izborne nepravilnosti zabilježene u 50 gradova, ali da nisu mogle utjecati na ishod pobjednika. Bilo je utvrđen je u mnogim gradovima nesrazmjer broja glasova i broja glasača, I to je na državnoj televiziji lijepo potvrdio glasnogovornik vijeća. a drugi je dan to isto Vijeće odbacilo bilo kakvu mogućnost poništavanja izbora, a čiji su rezultati izazvali proteste opozicije: "U posljednjim izborima nismo svjedočili nikakvoj prevari ili većem kršenju pravila. Zbog toga, nema ni mogućnosti da poništimo izbore" rekao je glasnogovornik Vijeća.

To Vijeće nije Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske, koje ima manje ingerencija od učitelja razredne nastave, niti je glasnogovornik bio Zlatko Mehun koji meni izgleda kao loš petljaroš ili onaj pekarski šegrt, glasnogovornik je bio Abbas-Ali Kadkhodaei, a Vijeće je Vijeće čuvara revolucije Islamske Republike Iran. Isto - isto, kako bi rekao Max Bunker alias Luciano Secchi. Samo što ovi tamo shodno količini od tri milijuna sumnjivih glasova nemaju po zaseocima kućne brojeve nalik oznakama na zahodima (Slovenke i Slovenci, ne strana svijeta već stranišče, op.a.), ili neke što su nalik godinama kraljevanja hrvatskih kraljeva s kraja prvog milenija, već to rade valjda na suptilniji način. Ali zato manje suptilno objašnjavaju probuđenom narodu kako broje glasove. Pendrekom i metkom. Brutalno.

Ovdje, na adresi 00, za sada još nema slanja policije na narod, ali prije će biti zato jer je ovdje narod fatalistički oguglao na prešućivanja istine, laži i prijevare pa nema kritične mase koja bi es pobunila. A i kad se nađe kakva interesna skupina, premijerov odred za čistoću, Jaca i Damba, riješe to već viđenim stilom: zavadi pa vladaj. Jer, zanemarimo li želju za kojekakvim uhljebljenjem neputa, kako objasniti poraast broja ministarstava, nastanak neprilično velikog broja udruga branitelja ili sindikata? Radnike su odavno kroz te sindikate uspjeli razvodniti, uspjeli su tihim zauzdavanjem i ubadanjem smiriti studente, a seljake su, dok kažeš sir, uspjeli smuntati i podijeliti na mljekare i poljodjelce.

I što je sljedeće? Tamo, ovdje?

Stvarno je uska staza za stići do mjesta gdje se potencijalna dobra i lijepa budućnost pretvara u sadašnjost.

(objavljeno: Fikus.hr, 26.06.2009)
bolegr @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, lipanj 19, 2009
Na jučerašnjoj generalnoj probi današnje sjednice zakazane za deset sati, Ustavni sud je vladin Zakon o zabrani rada nedjeljom jednoglasno proglasio neustavnim te će ga valjda danas službenom odlukom poništiti.

A je li
Ustavnom sudu trebalo pola godine za ocijeniti valjanost tog zakona ili je zabrana rada trgovina nedjeljom odradila neku skrivenu primarnu zadaću?

Ustavni sud navodi i dva osnovna razloga ukidanja ove zabrane.

Prvi je ograničavanje poduzetničkih prava, što ima smisla jer ukoliko netko procijeni da bi mogao radom zaraditi, pri tome nekoga zaposliti i državi porez platiti, u tome ga ne treba sprječavati već samo kontrolirati da redovito podmiruje svoje obvezeprema dobavljačima, radnicima i državi.

Drugi je neravnopravan položaj nekih trgovaca obzirom na postojeće iznimke koje je tim istim zakonom također odredila vlada, a neravnopravnost se oslikavala u izuzećima od zakona koja su pogodovala upravo velikima, onima koji u trgovačkim lancima imaju prodajna mjesta na benzinskim postajama ili po kolodvorima, autobusnim i željezničkim, dok su ostali veliki, koje nije kačilo takvo izuzeće, imali nedjeljama nogometnim rječnikom rečeno igru bez lopte, slaganje robe po policama, inventure i slične poslove robnonovčano nerazmjenskog karaktera, odnosno nerada blagajni, ali ne i blagajnica.

Svima je bilo jasno da je takav zakon glupost ako se gleda ukupni interes zajednice jer umjesto kontrole poslodavaca u adekvatnom plaćanju radnika za rad neradnim danima, vlada je umatajuću sve u floskulu branjenja prava tih radnika, i to diskriminacijski izdvajajući iz grupe onih koji rade nedjeljom samo radnike u trgovini, gurnula neke od njih ne u nerad nedjeljom već u sedmodnevni tjedni nerad koji se u civiliziranom svijetu zove nazaposlenošću.

No, šteta jest počinjena. Malima. U prva četiri mjeseca zabrane rada trgovinama nedjeljom zatvoreno je preko 1100 trgovačkih obrta, a blokirano ih je preko 7000. No oni su i tako kolateralna žrtva ove zabrane jer oni bitni, veliki uspjeli su se riještiti viška radne snage, i to prema svojoj gruboj profiterskoj ranokapitalističkoj računici, jer višak posla se uvijek može natovariti na leđa onime kojima nije podaren otkaz usljed "smanjenja opsega posla radi zabrane rada nedjeljom". Kao da ova globalna kriza sama po sebi nije dovoljna.

Brojni su bili koji su pozdravljali nerad nedjeljom, ali očito nisu bili dovoljno upoznati sa zakonom, nisu mogli dovoljno široko sagledati sve zakonske propise. Nije strašno što se mnogi mali čovjek sažalio nad jadnom blagajnicom, ne znajući da vrata trgovačkog hiperultramaksicentra na kojima piše "zatvoreno" nije ujedno značilo i "ne radimo".

Osim pogodovanju interesu velikih, ova vlada očito ima i velikog interesa u pogodovanju Crkvi, mislim na hrvatsku ispostavu vatikanske marketinške agencije dvomilenijskog staža, i je li taj interes duhovne ili neke druge prirode, ja ne mogu procijeniti, ali veliki pobornici zabrane rada trgovina nedjeljom su upravo ti trgovci vjerom, jer kako drugačije nazvati one koji svoje moderiranje i ocjenjivanje stručnog ispita iz religijske poniznosti naplaćuju dok u isto vrijeme iz državne blagajne crpe stomilijunske iznose, koji su svo to vrijeme nedjeljom uredno radili, i to ne samo do dva.

I gdje smo sad?

Kao da ova globalna kriza sama po sebi nije dovoljna, vlada se potrudila smanjiti dotok sredstava u državnu blagajnu za nemalu količinu novca koju kani namaknuti drugim ili prikrivenim ili zornim nametničkim vidovima osiromašenja puka, broj radnika bez posla povećan (relativno smanjenje radi sezonskih poslova ne smije biti makeup ovom prizoru), a vanjsko zaduživanje izdavanjem obveznica proglašava se uspjehom.

Jest da vlada ima imunitet, sudski, a neki u njoj zahvaljujući čaju i tuširanju i onaj protiv svinjske gripe, pa da ih uništeni mali trgovac ne može tužiti za nanešenu štetu, a koja kad se zbroje propali obiteljski poslovi i podijeljeni otkazi doda svim drugim sumnjivim promašenim poslovima, nije uopće zanemariva i dovodi u pitanje značenje pojmova "slučajnost" i "tendencija", ali bi onda kao i svaki upravitelj radi lošeg gospodarenja preduzećem, što država zapravo jest, trebao snositi sankcije, materijalne i ili vremenske, i završiti tamo gdje joj je mjesto, a gdje je to, zna se. No, da bi se Sabor pozabavio imunitetom koji vladu štiti od takvog lošeg gospodarenja državom potrebno je za početak jedno. Da ne pušu u isti rog.

Update :
Generalka sjednice je bila kvalitetna pa je premijera bila uspješna i ostavila premijera, i vladu mu također, bez u namjmanju ruku dvojbenog zakona, ili jednostavnije: Ustavni je sud odlučio ukinuti Zakon o neradnoj nedjelji jer je - protuustavan.

(objavljeno: Fikus.hr, 19.06.2009)
bolegr @ 15:00 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 18, 2009
http://i227.photobucket.com/albums/dd162/bolegr/simonalisa.jpgDa mi je netko rekao da ću na ne tako dalekom istoku grada imati priliku vidjeti vremenu i prostoru prilagođena remek djela Maneta, Goye, Botticellija, Van Gogha i Rembrandta, Michelangela i Leonharda, Ivekovića i Bukovca, rekao bih mu da je lud.

A zbilo se upravo to.
(lijevo: Simona Lisa, 2009. print na platnu 1500x1000)

Jedna od najpoznatijih muza dvadesetprvog stoljeća, Štefica Jambriščak. u ponedjeljak je održala instrukcije iz povijesti umjetnosti i sadašnjosti. Uz pomoć svojeg mecene i tvorca, Nika Titanika, pokazala je gradu i svijetu kako danas izgledaju vrsna djela velemajstora kista u koje ću se, obzirom na višednevne radnje u posljednje vrijeme, a i u poredbi sa mnogim suvremenim hrvatskim kistom, i sam početi ubrajati, no to je nešto sasvim drugo.


U galeriji Vladimir Filakovac pri Narodnom sveučilištu Dubrava, osvanuli su printevi na platnima velikih formata, metar sa metaripol, suvremene obrade poznatih djela jednako, ako ne i više ili manje poznatih slikara Starog kontinenta.

Nije da bih rado zamijenio Goyinu golu Mayu sa oskudno odjevenom Šteficom, ili Manetov doručak dosjetkama na travi, baš kao što bih i dalje rađe buljio u Sat anatomije i doktora Tulpa nego li u Sat liposukcije nad reciklirabilnim Ciganovićem, upravo kao što ne bih Bukovčev, a Gundulićev san mijenjao Mamićevim. Ali da me pristup sadašnjosti Nikole Plečka, što je tajno ime Nika Titanika, dobro oraspoložio u smiraj vrelog ponedjeljka, jest. Jer njegova je Vincentova soba realističnija i od same Vincentove, a njegova Simona Lisa pravi je odraz fascinacije svjetine bajkama i danas u dvadesetprvom stoljeću, tko se istoga uspio dokopati.

Ukratko, virtuoznost Plečkova duha dolazi do izražaja u svježini, u brzoj reakciji na svakodnevnu pojavu gluposti u ovom našem na sreću nesavršenom svijetu i pretakanju iste u rubensovski bujna tjelase koja naprosto iskaču iz njegovih karikatura.

http://i227.photobucket.com/albums/dd162/bolegr/satliposukcije.jpg
(Sat liposukcije, 2009. print na platnu 1000x1500)

I možda će se cijena od deset tisuća kuna za originalni primjerak od kvadrataipol printa na platnu nekima činiti previše, ali kad se uzme u obzir cijena nedalekog gradskog javnog zahoda, Nikova su djela dvanaestak puta jeftinija po kvadratu. A mo'š ih i kući odnijet'.

(objavljeno: Fikus.hr, 18.06.2009)

bolegr @ 14:54 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 15, 2009
Hladno je. Dozlaboga hladno. Kako glupa složenica, ta dozlaboga, jer ako jest, posvuda je i onda tu nema dobro-zlo konfrontacije, na toj razini samo postojanje postoji, nema zapravo ni toplo-hladno, a hladno je i od nekog tu to se hladno proteže dozlaboga. Dakle, bit će da je ovo područje bez ovlasti spomenutoga. I hladno.

Gvalja je osušenih konaca otpalih sa mrtvog čokota loze poput klupka trave što osušeno čeka razgradnju pogodna za prihvatiti iskru uteklu sa površine kremena očešane granitom. Ponad je tanko granje popucalo pri slabom savijanju mrtvih udova stasitih nepokretnih stanovnika okružja, preko svega sasušeno korijenje, iščupano sa nekoliko mjesta, skupljeno na hrpu.

Uhvati se plamičak, primi se vatrica, tek vidljiva manifestacija oksidacijskog procesa. Kemija. Kategorija transformacije, događaj, stanje, i proširi se vatra na krupnije komade, uhvati gorjeti masa, otpušta se energija zatočena u materiji, zagrije oči, uši nos, cijelo lice, dlanove, zagrije svo tijelo što se nad njom nadvilo, obgrlilo je i šutke čuva puštajuć je da se širi i kočoperi, da pucketa kao da to prstima čini, možda naizgleda na čudan način, ali ipak čuva, zrak udiše, miris kose nalik vatri udiše, miris puti boje javora udiše, miris ljepote duše udiše i čuva.

I nije hladno.

Smiješak sa anđelova ovalna lišca ukrašenog pjegicama, što se namjestilo povrh vita torza okićenog tananim krilcima, poput slijednika one iskre grije li grije i onu hladnoću iz prve rečenice tjera daleko, dalje, najdalje, u antiprostor bez ičije ingerencije.

bolegr @ 14:24 |Isključeno | Komentari: 0
petak, lipanj 12, 2009
Biti, znati ili osjetiti korijen iz dva, tri ili pet, iako iracionalno privlači u jednakoj mjeri koliko i oponentno, i nije baš neki kumst, obična beskonačnost omeđena dvjema racionalnim točkama... nedovoljno.

Krene te to brojanje pa se kao u trenu izgubiš, ali samo naizgled, a ustvari treba samo načas stati, osvrnuti se, pospajati veze što se spojiti dadu i eto mreže, eto polja, jer brojevi su zapravo uvijek posloženi, nekada jednostavnom funkcijom, nekada nedokučivim, još neodgonetnotim pravilom vođeni, nekada individualnom asocijacijom u kakvom nizu, grupi, opet sa određenim zakonitostima, nekada direktnim poveznicama, odnosima jedan na jedan, no sve još uvijek u sferi čiste apstrakcije, sebedovoljnosti...

A onda dodaš atribut i sve odjednom ima smisla.

Jer zapravo, brojevi, sami po sebi, ma kakvu veličinu označavali, siromašne su skalarne veličine.

Tek u nekom smjeru okrenuti, baš kao i ljudi, pravo istinsko bogatstvo otkrivaju jer ljepota nije u mnogoti, niti u lutanju bez smisla, bez putanje i bez cilja, pa makar i sama putanja ciljem bila.


Lutnja sa s, čak ako i još potpuno neotkrivena smisla, ljepota je istinska.

A danas, danas neka je, sa jedinim bitnim pripadajućim, najljepšim atributom,
sretan 13149.

Nije malo, ali vrijedi. Svaki dan.

uiz * vt
bolegr @ 00:45 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, lipanj 9, 2009
"Kad odem na godišnji, prvo ću se dobro naspavati..." ne jednom mi, iako zapravo i nisam neki spavalica, prolazila misao glavom. Prolazila i ponekad i vizitku ostavljala, kao da ne zaboravim šta sam govorio, a ja kako već imam dovoljno mjesta pod lubanjom, pamtim sve i svašta pa tako i tu rečenicu na granici između obećanja i neke pritajene tihe žudnje.

Sad, kao za nagradu ili kaznu, ili oboje, evo me u sitan sat gledam u tu vizitku. Ako ćemo iskreno, a nema razloga biti drugačije, i nije baš neka, ta vizitka. Papir grub, a dizajn ofrlje odrađen. Neki nesklad boja i fontova. Samo su kontrasti jasno izraženi, a sfumato sa rubova pomalo kao da je u izmaglici. Sjećanja.

I tako, godišnji počeo. Ovaj ovogodišnji s polaganom nabavkom materijala za sređivanje stana, kujna prvo, manje fini radovi. Nekad je bilo lako, malo gipsa, mali pijeska, vode ima i to je to kad imaš alata, a danas ni sam svoj ni tuđ majstor, a moj je majstor i frend po profilu i enface svaštarad, ne zna koju bi smjesu najrađe koristio. Te ovomix, te onoterm, jebemli i njih i njihove specijalizirane smjese. Nabavka je bila toliko naporna (dva puta po pet i jedan puta dva kilograma neštofixoterma) da sam je morao razrijediti erdinškim svijetlopšeničnim tekućim zlatom. Pa tako nekoliko puta po tri deca, a deca ko deca, skupe se...

Evo me, budan s vodom na stoliću, baš prema onoj "ko večera vino, vodu doručkuje" i prstima na tipkovnici, kao gledam krimić, a zapravo u mislima lutam gradom za jebenim autom koji je usred noći meni pored otvorenog prozora išao turirati dok je u kratkoj ulici pokušavao dostići brzinu od preko pedeset na sat, Maratonci su bili brži, a i normalniji vjerojatno, a kad smo kod njih, žao mi Diklića, mlad je još za otići, ali iz tog filma cijela familija Topalovića otišla plus Bili Piton i Rajkovići, ostali Đenka, žene, nešto onih sporednih, onaj mrtvac od dvadvaesosam dužine što je zapravo bio dvaipetnaest visok, i on, Mirko,... ne'š ti redoslijeda moj Bogdane...

Aj, barem sam se otkačio od ovog sadašnjeg majmuna sa nogom na gasu.


A kad smo već kod večeravanja i doručkavanja, jučer, ustvari prekjučer, u nedjelju, uzeo bocu vina na tržnici, od one pofarbane Dalmatinke što je najglasnija na tržnici. Veli, super je vino, i da ima jedan gospodin što u Mercedesu radi i od nje kupuje vino. Pitam jel to znači da on ako radi u Mercedesu mora znati prepoznati dobro vino ili mora imati para da ga uludo troši na to njeno vino, ona ostala zinutog lica, a ja dodajem kako joj cijena od 20 kuna za litru i nije visoka, ako mi ne prodaje već gotovu bevandu i objašnjavam da se na meni ne vidi gdje radim, ali možda radim za Rolsrojs ili bar za Rojsa, a možda i vino radim. Malo se lecnula pa shvatila da je zasrala motku sa Mercedesom. Vino joj na kraju balade i nije loše, taman za pijuckanje (pred)večernje, uz knjigu, što pak nije dobro ako se puno čita.

Kasno je, odjavna špica, repriza kriminalne krimi serije i "vat a vanderfuj vorld...", a onda emisija o riznici dominikanskog samostana u Dubrovniku. Gašenje teve-lizora. Nije mi u ovaj sat do Dubrovnika, do svećeničkih redova i nizova, do riznica, zapravo mi nije više ni dočega posebno.

Nedostatak izvanjskih podražaja ušnih membrana toliko je jak da pregrijava atmosferu i procesor pa se sva idila gasi paljenjem ventilatora pod tipkovnicom, malo lijevo, ispod ASD.
Iz hladnjaka vadim trešnje. Peteljke su još zelene, praktično jedini suvisli parametar u kupovini. Za divno čudo bezmesne su, sočne, a zapravo i voda je sada, u ovom trenu, sočna.

Hm, ništa. Idem još jedno sat čitati, onda buđenje ptica pa iz treće u krevet, na godišnji...

(objavljeno: Fikus.hr, 09.06.2009)
bolegr @ 14:51 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 7, 2009
http://i227.photobucket.com/albums/dd162/bolegr/fifa2010.jpgUz zaglušujuću buku podrške i pokude koje su se izmjenjivale sukladno smjeru kretanja rezultata i adrenalinskih bombi krvotocima desetaka tisuća gledatelja u grotlu financijskog bezdana nekad zvanog stadion Maksimir, a danas tek spomenikom nekog hrvatskog oblika javnoprivatnog partnerstva i građevinskog poduzetništva, i onih pred sve manje vjerodostojnom nacionalnom dalekoglednicom, dogodio se hrvatski nogometni susret sa stvarnošću odjevenom u žutoplave dresove.

Ukrajinski nogometaši uspjeli su, zrelo taktički vođeni, nagovoriti hrvatske na povećanje izvozne kvote kurentne robe, kvalifikacijskih bodova za sljedeće svjetsko nogometno prvenstvo koje će se održati među bijelim crtama i sivim bedemima sigurnih enklava duboko pocijepanog crnobijelog suživota na jugu prazavičajnog kontinenta.

Otvoriti utakmicu pogotkom kako je to uspjelo našim crvenobijelim kvadratićima kao da je više opteretilo naše dečke nego li goste jer je ovima drugima ostalo jedno: pokušati stići rezultat, a naši su nedovoljno agresivni u osvajanju lopte na sredini terena, štio može se gledati i kao dobro pokriveni od strane protivnika, bili u najmanju ruku zatečeni tim istim pogotkom pa su se zbunili, pogubili konce tako da je dotok krvi u mozak bio uglavnom smanjen žutoplavim ugrušcima nakupljenim po središnjem krvožilju tako da je Luka Modrić, a koji nedvojbeno jest mozak ovog razreda, dobivao premalo lopti koje je mogao pretvoriti u upotrebljiv materijal proslijeđivanjem uigranom petrolejskom dvojcu.

Opijenost tom lakoćom zabijanja koja je ustvari bila bljesak izazvan ukrajinskom nespretnošću, došla je na naplatu brže nego li je itko očekivao, osim onih stotinjak milijuna što Ukrajinaca što Engleza i njihovih simpatizera. Izjednačili gosti školski i stisnuli da su se naši pogubili da je to izgledalo kaotično kao da sam skupio svoje kolege iz preduzeća da bacimo jednu na velike.

I proigrali naši u drugom poluvremenu, nakon vodstva Ukrajinaca, povećali pritisak i sličili na onu opasnu reprezentaciju koje se pribojavaju vjerojatno skoro sve reprezentacije svijeta osim možda Brazila i Argentine, no nedostajalo je konkretnog udarca jer se kroz ovu ukrajinsku žutu rijeku nije moglo tako lako uzvodno po šesnaestercu. Šteta. Par svijetlih crvenobijelokvadratićastih bujica koje su krasile drugi dio utakmice bile su nažalost nedovoljno potkkovane stalno prizivanom sportskom srećom, a koje uz malo više koncentracije u igri nije ni trebalo, i donijelo je tek izjednačenje rezultata i nadu da se skupa sa Ukrajinom i Bjelorusijom možemo boriti za drugo mjesto u grupi. A tu, ma koliko neki mislili drugačije, ne treba zaboraviti da plinovod iz Rusije prema Europi ne ide kroz Hrvatsku.

U svoj toj konstelaciji kuditi skandinavskog suca ove utakmice kako su to činili naši vrli komentatori, u najmanju je ruku degutantno ako se u obzir uzme da je progledao kroz prste vrsnom tehničaru i dosta dobrom skupljaču kartona Joeu Šimuniću, prekršaj za penal.

Zato je naš veličani nogometni strateg Slaven Bilić, pokazao je kako je Andy Warhol bio u pravu, petnaest minuta slave koji se u ovom slučaju daju malo modificirati, razvuči i nakon svega sublimirati u dva puta po devedeset minuta, u ovom slučaju se zovu Wembley (21.11.2008.), Klagenfurt (12.06.2008.), iskoristio je, a kako će i što dalje, mogli bismo vidjeti puno ranije nego li se nadamo, a što ne ovisi samo o njemu već i o odnosima snaga unutar one meni sumnjive organizacije zvane Hrvatski nogometni savez.

No, kako god, predstava je završena, zavjese su popadale poput zastava u umornim rukama, svjetla pozornice i relektorska polja nad maskimirskom travom su pogašena, stvarnost je nastupila bez oklijevanja i prigrlila svu tugu i svu sjetu, svu svejednost spram najvažnije šarene laže na svijetu.

Jutro poslije. Parkić nadomak omanje gradske tržnice nedaleko ulaznoizlaznih gradskih vrata za goste bez osobnih prometala. Neriješeno sinoć. Neriješeno stambeno pitanje. Neriješeno zdravstveno osiguranje. Neka ispijena lica, neki ranojutarnji popijeni unučići mirogojca i pelina zaliveni nedovoljno hladnim pivom. Južnoafrička je Republika nekima malo dalje nego prije dvadesetak sati, a nekima je, nama puno bližima, i današnji nedjeljni ručak na podjednakoj udaljenosti, nedokučiv.

Hrvatska - Ukrajina 2:2. Hrvatska sama sa sobom poprilično neriješeno. Jutro poslije, nekima otriježnjenje, a nekima ne.

(objavljeno: Fikus.hr, 07.06.2009)


bolegr @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, lipanj 5, 2009
U rano difuzno lipanjsko jutro, onako pred kišu pa još petkom grad je polunapušten. Poluprazne su ulice, poluprazni su tramvaji, poluprazni i rijetki automobili, a takvi su i inače, dok se iznenađujuće poslušno, kao po kakvim kolotrazima kreću ulicama. Sve nešto na pola pa i polovica hodača stoji i sukladno radnji hodačima su nakratko prestali biti, čekaju zeleno na raskrižjima, a druga polovica, sigornim hodom, neki prepušteni samo sluhu, prelaze "na crveno" jer ih u ovako polupustom gradu nema tko ni pregaziti.

Na proširenju pokockanom, zagrebački je plav, prigradski musav, rasklimana zgloba, probavni mu trakt već načet na svojem završnom dijelu pa ispušni plinovi probijaju u samo
tijelo, mercedes autobus. Bljuje sivkast dim iz spuštene stražnjice, što ne čudi više nikoga, tá godine su već u pitanju.

Za vozačkim sjedalom bikovska glava. I veličinom, a pomalo čak i rasporedom crta lica. Jaka, teška donja vilica bez posredstva vrata naslonjena je na prsa, čelo visoko, špicasto, spaja se sa tjemenom palačinkom. tijelo uglavljeno između naslonjača i volana samo je sebi zračni jastuk. Pored desnice, na pultiču odložena čašica jogurta, Dukatov tekući, a izgubljena u ruci škarnicla sa kruhom iz koje ljevicom trga komade i gura ih u grlo, grotlo živog stroja za polupreradu hrane, a dao bih se kladiti da jest polu- i da je iskoristivost iste na prilično niskoj razini.

- E da je još Zdenke... paše mi uz jogurt, znate. - ustane progovara opisani čovječuljak, sada vidljivo vidno niži od svojeg stručnog opsega, sa dugim u radi struka, a ne struke, profila koji pak nije opozit anfasu, jakna uredno zakopčana, a da nije, bila bi k'o šatorsko krilo, ma kakvo krilo, k'o cijeli šator, onaj za dvoje za zavući se u neku daleku šumu kakva se nad lastovskom Mihajlom širi. Sve to govori u bež omantiljenoj gospođi sa maramom na glavi, povezanom onako kako to rade filmske dive dok se duž Azurne obale sa suvozačkog mjesta pod suncem i sunčanim naočalama smješkaju svojem preplanulom šoferu u kakvom crvenom konvertibilu, kabrioletu karakterno naglašenih crta karoserije kakve bi i mnogi živi poželjeli, pa bez čekanja, uspuhan od silaženja, odbacivanja prazne čašice i škarnicka u nedaleki koš za otpatke, i ponovnog penjanja u autobus, nastavlja:

- Nema meni ujutro do doručka!. A kako i ne bi?! Treba ovo stiskat cijeli dan, ni to lako!
- Je, je, imate pravo - odgovara starleta, žena zgodna, ali prije podosta godina - doručak je najvažniji. - povlađuje smješkajući se baš kao da je baš sa suvozačkog mjesta preko vjetrobrana pogled bacila prema približavajućoj Nici.
- Nego! Nism ja ovako jaki zato što ne radim,... HEHE HEKHE KHEHE KH KHH KH HM! - izmiješaju se smijeh i kašalj u hroptaj.
- Je, imate praf, sused. - neumorna je, - nego, jel bi vi mogli malo počekati moju kolegicu? Ona vam uvijek malo zakasni.
- A bu došo drugi. Kolko je?
- Saće petnajst.
- Šta upetnajst krećem?
- Da,
- E onda bu ta vaša drugoga čekala. Krećemo!
Zatrešti makina, zvuk se širi cijelom dužinom baš kao i smrad sagorenog benzina i prašine, uhvati ritam pa se kao kakva lijena krokodilčina odmetne u usahlu sivu rijeku.

Zastane na tren, otovri prva vrata i uz jedno "ajde upadaj!" uskupi dotrčalog studenta i nastavi dalje. Ulovi zeleno na semaforu, doda gas, nešto u sebi promrmlja pa pojača:
- E, vide ga, suseda! Dvajsipet godina, a goni bolje od onih novih.
- Ooo! Vi ga baš znate! - ozareno će zamaramljeno lice.
- A znate da sam prošli tjedan vozio... KGLJKGHRK!... - negodovljno razdvojeni zupčanici se posvađaše pri prijenosu brzine okretaja - ... GRGHKLJG!... dve kile za dvajes kuna. I to one sitne!
- One sitne, fine?! Kila dvajes?! Ni to malo!
- Neee, kila deset. suseda!
- A tako, e to već ide. Te sitne, te su bolje, te sitne! Sočne i meke! Ja vam, sused, isto obožavam jagode! Samo, one velike su mi bezukusne i šuplje!

Visina njenog tona kojim nadglašava i buku motora je dovoljna da sa bočnih prozora pootpada skoreno blato sa prigradskog okretišta, a možda je u pitanju samo neravan zagrebački asfalt.

Prikoči, opet promrmlja nešto u prsa, jer brada se s istima u pozi vožnje stopila pa se dreknu da ga je i automobilista kojem je poruka upućena mogao čuti:
- Voz malii! Ide Benkovac!
Je li to prezime ili rodno mjesto po kojem je možda dobio nadimak, ne znam, ali to "Benkovac" je imalo težinu lokomotive i snagu Mikea Tysona iz onih dana. Auto uspije skrenuti ulijevo, a Nenkovac nastavi ravno do sljedećeg križanja u koje ulazi sa smanjenim gasom, primjerenom brzinom koja mu omogući stajanje na ugibalište. Počeka hokejašku izmjenu putnika i krene dalje, ali se iznenada, od pogleda u retrovizor, trzne glava, a potom i cijeli autobus. Zaustavi se grdosija, otvoriše se prednja vrata. Stojimo stvarnih i očito dugih desetak sekundi.
- Na ga! Ja ga čekam a on s noge na nogu! Vid ga, zbunjen i šlampav, a još i lijenčina za potrčat! Ko da sam znao! Ićeš ti meni skroz napred i kartu na pregled! -. sebi će, budućem putniku, svima će, Autobusres autobusrei, kao iz prilagođenog monologa, pa se, zatvorivši vrata i stišćući već naizmjence papučice kvačila i gasa, bez okretanja glave, ali ipak uljuđenim tonom obrati pridošlome:
- Ajmo karte na pregled, moliću!
I nastavi vožnju prema jugoistočnom predgrađu metropole...

* * *


Na zadnjem sjedalu brujat će kao elektromotor, po sredini će šumiti klima uređaja. Sa zaštitnog okna koje će dijeliti sjedalo od izlaznih vrata, oči će plijeniti naljepnica "Irisbus". Neki palac će stisnuti crveno zadebljanje na rukohvatu veličine veće otekline od pčelinjeg uboda. Šumove će zastrti zvon i najaviti stajanje autobusa na sljedećoj postaji. Monotono i hladno.

http://i227.photobucket.com/albums/dd162/bolegr/zet-iris.jpg

Dobro došli u dvadesetprvo stoljeće.

PS
Nije uvijek sve baš tako. Ni živahno ni monotono i hladno, iako je dobro ugođen klima uređaj sjajna stvar. Jer, jedno je odmoran i pomalo snen ići na posao, a sasvim druga slika će biti podkraj radnog dana koji je i petak.
(uiz * vt)

(objavljeno: Fikus.hr, 05.06.2009)
bolegr @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 4, 2009
Jutro je da mu je najljepši dio onaj koji će vremenom tek doći. Kraj. Nebo palo na niske grane, procmizdrit će za koji čas. Zalit će tle i nadpovršinski sloj života i pripadajuće smrti.

Suhom šljivom definirana aroma teškog duhana za pušenje širi se prostorom, nudi sitost, gasitost. Nesvjesno zavrtim kroz nosnice, kao da oko očnih jabučica se protežu pramenovi pa unutra, do centra za miris, razigranu divlju trešnju i afrodizijačku vaniliju, lociram izvor, sjedinama glavu obraslu sa svih strana, poput kakve čupave nogometne lopte sa parom našivenih prozirnoplavih pucadi i još dva otvora koji osim za uživanje duhana služe povremeno za disanje i konzumaciju jestvina, kako koji. Da progovori, bio bi to napuknut bačvasti bas glas. No, od progovaranja ništa. Samo povremeno kima glavom i kapcima trne pogled. Zna nešto.

Ne znam otkud mi pozivnica, no imam je. U džepu mi je. Zapravo u ruci. Bijel karton, znalci bi ga odmah okarakterizirali kao tristogramski linen, zlatnim slovima ispisano poštovanje, čast i zadovoljstvo, vrijeme i mjesto, povod poziva - svečan čin, ime moje. U dnu kartona slovo i broj. A1. Prvo prvo, a prva asocijacija nikako ne može biti dimenzija papira pored daleko veće autoceste koja spaja antagonizme, pa je takva i bila, velika i sama sebi oprečna.

Livada je, padina poput one maksimirske pored jednog od jezera čije numeričke nazive ne znam jer sam ophodeći ih pored sebe imao daleko važnije, ljepše i toplije manifestacije Prirode. U dnu, u jednom, ljetna sjenica i zimski vrt otvorenih staklenih stijena, nalik identificiranoj letećoj kremšniti što se na tratinu spustila sva slatkim oblakom štaubšećera ovijena, kao kad "bah" kažeš. A ja slatko baš i ne ljubim.

Gudači i puhači su zaklonjeni od pogleda, a tu, no uho im prisutnost sluti. Bit če da su u onoj kremšniti skriveni kako bi tako nevidljivi koga mogli podsjetiti na mehaničku glazbenu kutiju. Grieg, Peer Gynt.

Stolovi po padini razasuti i bijeli poput praznih plastičnih čaša nakon kakva koncerta na otvorenom, plohe im gornje okrugle, noge čelični zavijutci lozove povijuše. Stolice isto. Uglavnom ih je po četiri oko stola, a gdjegdje dvije ili šest na čijim površinama popadale kišne kaplje vrebaju neoprezne utegnute damaste i svile i nacrtane, one na crtu popeglane, vunenolanene hlače pripadajućih kompleta trodijelnih odijela jednorednih kopčanja.

A1 je stol za dvoje. Na vrhu je travnatog amfiteatra uza sam zidić, ogradu iza koje su stube koje vode na ulicu odmah prema centru centra grada. Uokolo već posjedali ljudi, prignječene i neprimijećene kišne kapi nestaju u molekularno poroznim materijalima.

Sâm sam. Neuparađen, moglo bi se reći i unakaraćen, jer bolje riječi nema za crne hlače i bijeli sako ispod kojeg je majica bez kragne sa crveno odrezanim naopakim slovom V. Marlboro nigdje ne piše. Na nogama u boji duše bezvezne cipele, one što se ne vežu. Lako prekoračim zidić, pa se zaputim prema raskrižju. Izlog je preda mnom ovalan, impozantno visok i transparentan do krajnje dubine prostora. Frizeraj. kirurški zelena odora na škarorkoj osobi i jednaka takva koja omata i krije tijelo pod pravilnom glavicom tamne olujne kose kako zakriljuje dobar dio lica ukrašenog naočalama metalnih okvira oblika jako zaobljenog trokuta stranice što luk obrve u tragu prati iza kojih par badema promatra u zrcalu oslikane kretnje. Zagledam se u te bademe. Oči daleke i hladne. Gurnem ruke u džepove da ih ne bih morao gledati, okrenem se pa umjesto na onu tratinu zaputim se niz ulicu.

Jutro je. Da je dobro pored takvog sna, i nije, ali to je i tako samo subjektivna percepcija mene u probavljanju neobično istkanih čestica sna. A i tko zna što jutro za mene može reći.

(objavljeno: Fikus.hr, 04.06.2009)
bolegr @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 1, 2009
Domaćica VinjetaDobrosusjedski odnosi su jako važni i oni na ovim našim prostorima cvatu, poput proljetnog cvijeća, poput jagoda mjesečarki ili neke druge plodne biljke, a upravo to pokazuje i jako dobra volja slovenske prometne administracije koju su nakon cjelogodišnje kuknjave jugoistočnih im susjeda i sjeveroistočnozapadnojužnih patrona i (za)posjednika, iskazali uvođenjem autoputne vinjete za manje vremenske periode (i u sebi sigurno progovorili nešto u stilu: "tražili ste, eto vam ga"). Ali...

I uvijek ima neki ali, mene to strašno podsjeća na doba moje političke i društvene nevinosti, kada mi nije bilo važno to što su mi se najbolji prijatelji zvali Nebojša i Ismet i kada nisam primijećivao uzroke već samo posljedice. Neke detalje poput majčinog kaputa od prošle godine, rjeđih nedjeljnih odlazaka na izletišta poznata po izvrsnim telećim šniclama, prženim istovrsnm jetricama i pohanom pripadajćem mozgu. Ili kada mi se javljao osjećaj prevarenosti prateći omiljenu poslasticu.

Oduvijek je bila srcu i usnama najbliža. Ta Domaćica. A bilo je drugih, nije da nije, i nije da se hvalim, to kad su keksi u pitanju, ali unatoč svim tim Petit Beureovima, čajnim kolutićima, Jadro i Moto keksima pa čak i nekim koketnim rebrendušama, niti jedan se keks sa Domaćicom ne može mjeriti, jedino mi se Jaffa biskvit mogao toliko ustima i želucu približiti, sve je ostalo bilo tek nedovoljno dobro, tek jestivo zamjensko sredstvo.

Zato i ona bivša krizna vremena (kao da kriza na ovim prostorima nije konstanta, samo povremeno zamračena, prekrivena plaštovima idolopoklonstava, povijesnim i zemljopisnim likovima, sportom, glazbom, igrama na sreću), vremena šećernotablizacije čokolade u nedostatku nesvrstanog kakaovca, depjenizacije paste za zube, pranoneparne utoračkočetvrtačke bezbenzinštine, obeskavljenosti do Trsta, čiste ponudbene oskudacije nastale zbog nesrazmjera elementarnih dobara razmjene, vremena kada smo bili u banani iako ni njih, banana, nije bilo, ja pamtim po jednoj vrsti transformacije. Domaćici.

Pamtim kako sam i koliko bio razočaran naizgled niotkuda rođenom zvučnom kulisom, posljedicom određene, poslije ću to shvatiti kao masene, promjene kutije draže mi od mnogih drugih, a majka je primijetila kako je sestri i meni manje vremena bilo potrebno za istu isprazniti bez ostatka. Odgovor je ležao u kutu hrpta kutije gdje se pretvorbom sitno tiskani broj 5 pretvorio u 4. Radilo se o znamenki stotice broja što odgoneta masu sadržaja kutije u gramima, a nama je umjesto po četrdeset komada svakome pripadalo po tridesetidva primjerka što kvadrata, što srdaca, što elipsi, što kružnih odsječaka. Nije se promijenio izgled, nije se promijenila veličina, Nije se promijenila ni cijena, po kutiji. Jedna od najprozirnijih zabluda zaživjela je i malo ćemo poslije vidjeti koliko je duboko uhvatila korijen.

Mjere stabilizacije u vrijeme inflacije, koje je država poduzimala radi zauzdavaja obezvrijeđivanja rada, a jedna od njih je zamrzavanje cijena, bile su u najmanju ruku dobro osmišljene, no ne i primjenjive kada je u pitanju čovjek odrastao uz glagolsku imenicu snalaženje.

I taman kad se ruka (a vele stručnjaci da je evolutivni razvitak ruke i mozga usporedan) navikne na jedno zlo, pojavi se drugo. Ovaj puta napadnut je i drugi perceptor, oko. Stvar bila u dimenzijama: najkraća se stranica pravokutne prizme što je ambalažom bila, skratila, kutija je postala tanja, a i je omjer praznine i ispune se za mrvu promijenio, Onaj se broj 400 pretvorio u 350, a od 64 komada poslastice ostalo 56. A cijena - ista. Opet po jedinici kutije.

Tako je bilo to s Domaćicom. Čista tvigizacija. I možda sam dijelove stvarnosti dopunio snima, maštom, neeuklidski sagledao vremenske distance, no činjenica je da je sve to bilo u rangu... održavanja cijene litre benzina redefinicijom litre.

Ali...

To ali se zapravo odnosi na mnoge stvari koje nas okružuju. Pa ćak i na ove upravo završene lokalne izbore. A Slovenci će, u istom revijskom tonu i u istom trgovačkom duhu, nama u prolazu, turistima u tranziciji, avanturistima, poslovnjacima i slobodnjacima, managericama i domaćicama, a i sebi samima prodavati među ostalima i mjesečne vinjete. Po cijeni dosadašnjih polugodišnjih. Ne platiš više, al' dobi'š manje.

Kad jednom naučiš bicikl voziti, teško ćeš to zaboraviti. A u ovim krajevima lekcije su dobro svladane. Zato me to valjda i ne čudi.

bolegr @ 14:38 |Komentiraj | Komentari: 0
Odnekud zalutali impuls okusa donese staru informaciju mozgu, točnije onoj sivoj želatinastoj materiji koju umišljeno i od milja mozgom zovem. Limeta i svjež kupus. Jučerašnja salata. Predigra nekim mesnim strijelama i strelicama.

Prevrtim dan na početak. Oblak nad prozorom nije obećavao ništa više od naslijeđa od dana prije. Kratkotrajne iskre života koje pomažu u produljenju bivanja svjesnim okoline i prolaznosti.

Prijeđem okom preko slike, slova, riječi, trzne se nešto aritmički u nutrini, probije žestoka poruka boli kao kad sabljarka površinu izranjajući probada.

I nema ni p, nema ni točke od onog "proć'e, sve prođe".

Prolaznost je konačna. Za vječnost nisam siguran. I, možda se nekome čine prolaznima, no ima nekih stvari koje to nisu. Niti će ikada biti. 

U raskoraku sam sa samim sobom.

Odavno sam prestao pohoditi kockarnice jer baš i nisam vičan igrama na sreću, a banku
i tako ne držim. Jedino što sam dobio jest to što sam naučio gubiti.

A ovaj život cijeli upravo jedna obična ušminkana smrdljiva kockarnica.

bolegr @ 13:49 |Isključeno | Komentari: 0
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.