crta

Blog - lipanj 2011
srijeda, lipanj 29, 2011
bolegr @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 26, 2011

 



bolegr @ 10:03 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, lipanj 24, 2011
bolegr @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 23, 2011

 



bolegr @ 10:22 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 21, 2011

 



bolegr @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 15, 2011





... matter of fact it's all dark.*

___________________________________
* Eclipse

bolegr @ 13:44 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 13, 2011

Nedjeljno je sunce u jednoj sporednoj zagrebačkoj ulici i ja, utrobe izranjavane probavnim mazohizmom i predodređen na energetsko poravnanje kojem teže i subatomske čestice, pokušavam uspostaviti ravnotežu među mjesecima.

Uz zvuke klavira što se razlijevahu ustitralim česticama gradske zračne mješavine mirnog dvorišta, obrada Chopinova preludija u e-molu, poput dan ranije slučajno ukomponiranih okusa mente i češnjaka, spojilo mi se nekoliko dijelova slagalice za čije postojanje nisam niti znao, a o povezanosti niti sanjao. Možda su mi se neke strune pospetljale, možda sam preskočio nešto, a možda sam jednostavno uletio u spontani slijed postojanja svemira. Kako god, provezao sam se magistralom ideje od njenih začetaka do ostvarenja.

Izađem na ulicu. Neki mladić u ranim tridesetima zakriljen kapom, sunčanim naočalama, bradom, spitkom, trapericama i najkicama prekapa po kantama za smeće te našavši jednu bocu, sadržaj izlijeva u tu istu kantu parkiranu na pločniku tik pored uličnog slivnika. Pogledam u smeđa stakla oliverdragojević modela imitata rejbanki. Reakcija izostane. Okrene se i nastavi se klatarati niz ulicu vukući za sobom crnu najlonsku vreću kao neželjenog kućnog ljubimca, ili dijete. Nemar? Prkos? Osveta? Glupost? Ne znam.

Zaškripe vrata u dnu ulice, a ta škripa... previše je okova koje si čovjek uspijeva nabiti na vrat, na ruke, noge pa tako sputan pokušava hvatati korak sa sviejtom, a ne ide. Treba se rasteretiti, skinuti sa sebe sve balastne vreće. Ne robovati i plutati niz struju već zamahnuti, zaplivati slobodno. Ha. Javio se pravi. Najviši savjetnik za tuđe probleme.

S druge strane ulice maše mi nekadašnji susjed odlazeći u dežurne pekarnicu i kiosk po dnevnu dozu kruha i cigara. Uzvraćam mahanje pa se zagledam u odrezak Medvednice dostupan pogledu preko zebrastih krovova. Ukažu mi se gondolice, kabine pokojne nam žičare. Plava četvorka, žuta sedamdesetjedinica, bordo šezdesettrojka... Nakon eutanazije, sada su ih, onako tužne i nepokretne, humano naselili u Jabuku, jednu od enklava urbane zagrebačke noći.

Opet klavir, opet dirke, opet prebiranje. Bit će da mi je taj mol ugrađen u koštanu srž, upleten u pramolekulu, ukorijenjen u metasinaptičke zapise.

Shvatim kako mi od jutra nedostaju mirisi. Potpuni nedostatak mirisa! 






bolegr @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 12, 2011

 



 

bolegr @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 8, 2011

 



... izmislim još komadić stvarnosti ne bih li je načinio podnošljivijom.

bolegr @ 09:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 6, 2011


Ruskom fizičaru Alekseju Dimitrijevu za dug i vedar život...



... bez međuzvjezdanih oblaka, Deimosa i Phobosa...



bolegr @ 22:18 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 2, 2011

Alo Beni,

Umjesto uz milozvučje kakve simfonične smirujuće i uzvišene glazbe, a da je glazba uzvišenog karaktera znamo i ti i ja i još poneki, pišem ti ovo pismo uz svakominutne zvuke velegrada sažete u raspon frekvencija zavijanja sirena vozila sa posebnim oznakama i zrakomlatne šumove vrtoleta koji će, siguran sam, snagom volje božje i motora što pokreću propelere uspjeti rastjerati mokre i nečiste misli dežurnih smutljivaca i sinoptičara što na tvoj posjet navlače crne oblake sumnje, skepse i kiše.

No, da ne skrećem s teme i s puta, drago mi je što si i ti odlučio prihvatiti poziv s ove strane Jadrana i stupiti na drevno tlo hrvatsko i to baš ovdje u Zagreb, odmoriti se u skromnom domu tvojih izaslanika te sa prikladnog mjesta, sa kojeg se nedavno i sam kardinal Mamić sa svojom pastvom kerio, uputiti riječi ljubavi eminentnim Hrvaticama i Hrvatima, tojest onima koje takvima smatraju oni što još jedino u tvojem dolasku vide svoj osobni spas, a na malo većem pašnjaku svim Hrvatima koji se osjećaju katolicima, onima koji se tako deklariraju, svim drugim vjernicima i svim ostalim zalutalim dušama koji vjeruju u ateizam umjesto u svevišnjega, sveto trojstvo i još ponekoga. Cijeloj Hrvatskoj.

Zato mi i jest žao što neki u tebi ne vide zemaljskog veleposlanika onostranog imperija, biće od krvi i mesa, već odurno utjelovljenje paradigme koju, bezbožnici jedni, razgolićuju, skidaju joj velove tajni kako bi ispod tih opsjenarskih mantija, razotkrili oličenje izopačenja nastalog kroz milenijske metamorfoze (čuj mene - milenijske; sve se osvrćem neće li se odnekud pojaviti Šime Strikoman, tijelom i objektivom ne bi li ovjekovječio sve to) i što umjesto krunica broje kunice koje smo izdvojili za tvoj posjet.

Drago mi je što će potencijalno skretanje pozornosti tvojih pristaša sa tvoje pojave na glavnom trgu svih Hrvata biti onemogućeno zatvaranjem svih lokala jer poznato je kako malo treba zabludjeloj ovčici da joj pogled sa bijeložute pojavice na udaljenoj tribini odleti na neku haljinicu ili cipelice proljetnoljetnih dezena i kombinacija boja, na kakvu opskurnu literaturu u izlozima obližnjih knjižara ili joj se umornoj prohtije okrijepiti napitkom iz okolnih kavana. Zato mi i nije žao onih rijetkih sretnika što nisu u statistici s broša već su zaposleni u centru grada i na svijet gledaju materijalističkim očima i zbrajaju štetu nastalu zatvaranjem radnih prostora umjesto da se vesele tvojoj nazočnosti, tvojoj poruci i svojim slobodnim danima vjerojatno zaračunatim u godišnji odmor na koji i tako neće moći ići. A i zašto bi? Umjesto da se izlažu stresu odlaska na godišnji, platili su tebi put da ih posjetiš.

Drago mi je i zbog svih onih koji će vozeći se na posao i s posla malo kružiti gradom kako bi prošli kroz labirint stvoren zabranama prometovanja, jer žurba nikoga nije oplemenila, a i kažu da će benzin pojeftiniti pa neće biti neke velike štete. Nije loše ni to što što će poneko dijete u vrtiću čekati roditelje jer vrtić i tako masno plaćaju bez obzira na to je li sociopa... socijaldemokratski osviješteni vjernik i gradonačelnik (to je onaj, vidjet ćeš ga, što mu oči ne vidiš ni dok te gleda) uspio u naumu podizanja cijena vrtićima ili ne. Čak i ako koji dan hladan ručak padne u smiraj dana, neće biti propast svijeta. A vidjeli smo prošlh tjedana da ni te propasti svijeta nisu što su nekad bile. Inflacija, šta ćeš.

Vjerojatno bih se sjetio još mnogih koji će kolateralno uveličati tvoj posjet, ali nekako sam prvenstveno ovo krenuo pisati iz osobnih razloga pa da ne duljim i ne tratim ti vrijeme na čitanje umjesto da se posvetiš pripremama za nastupe.

Stvarno mi je žao što za svojeg posjeta sa svojom svitom ne prolaziš mojom ulicom. Šteta. Nije da nisi mogao, mogao si. Možda si i htio, ali znam da rutu kretanja ne određuješ sam već ti je nametnuta, skoro bi se moglo reći kao božja volja. Zato ti i ne zamjeram, ali ne mogu ti ne reći kako bi to bio maleni korak za te, tá ulica je nevelika, ali veliki za malu ulicu iz koje bi konačno, barem na dan posklanjali automobile parkirane na sred ulice pored slobodnih parkirnih mjesta, posložili kontejnere i kante.

I koliko god ovo bilo osobno, moja žudnja za prosperitetom ulice čist je konceptualni angažman za bolju organizaciju dočeka tebe i tvoje svite. Kod mene u ulici nema trgovina, radionica i obrtničkih radnji, nema puno ni šahtova ni ugostiteljskih objekata pa onima koji bi te u tvojem superultraturbosigurnom papamobiliziranju pozdravljali ne bi pažnja ničim mogla biti poremećana, a ono nešto što je kod mene u ulici i tako je samo mjesto dolaska nekih na posao, za što ih plaćaju oni isti koji i tebi put plaćaju pa im nerad ne bi teško pao.

Za se, evo, ništa ne tražim. Prozori su moji, svi osim jednog, jesenskim šarafljenjem skoro trajno pričvršćeni za okvire, a u svrhu smanjenja protoka hladnih uličnih fronti u područja manje hladnog stana, rolete su mi uvijek spuštene jer su gurtne poodavno popucale, iskrzale se od starosti poput sinapsi nakon intervencije onog tvog zemljaka, a nove čekaju da mi se poklope zvijezde pa da se s lojtrama prošećem po balkonu, na kojem nema sumnjivih kutija ni ormarića već povremeno samo istaknem zastave od opranih košulja i gaća, a u slavu osobne higijene, pa da poskidam nadprozorske maske i pomladim te svoje stambene kapke. O cvijeću kojeg nemam ni za balkon, a kamoli za bacanje, da ni ne govorim.

Eto, Beni, toliko od mene za sada. I nadam se da ti ne smeta to što te zovem Benijem. Mislim, nakon toliko vremena koje si u posljednje vrijeme proveo u mojim novim i starim prozorima u svijet, dovoljno smo dobri da ne moramo titulirati jedan drugoga već se kao istinski poznanici sa javnih mjesta možemo zazivati i nadimcima. I ne ljuti se što te ne zovem Ratzijem. Iskreno, dvojio sam: Beni ili Ratzi, i nekako je prevladao kompromis jer te u potpunosti shvaćam pa usklađujem i tvoje i moje pravo na vlastiti naknadni izbor imena umjesto onih koja nam u ranom stadiju života nametnuše, i tvoju težnju za odmakom od mraka prijašnjeg života (stručnjaci točno znaju kak se to zove), kako ovog donedavnog, tako i onog ranog, baš poput nekih drugih nametnutih opredjeljenja, i nekada i danas.

I molim te, ne zaboravi. Ako se kojim slučajem dogodi pa čuješ neke jalnuške diletante i stoku sitnog zuba kako govore nešto protiv tebe, tvojeg poslanja, reda i uzvišenosti, tvojih mračnih tajni i ostalog, ne zaboravi... evo sad me podsjeti na mog pokojnog strica, onog čije sam ime skoro po rođenju dobio, ali ne radi njega već radi dana u tjednu, onog kad, kako ovi tvoji emisari kod nas propovijedaju, ne smije nitko osim njih raditi. Pričao mi jednom, dok je bio živ (a mene, pa nego da je bio živ, ne razgovaram ja sa neživima ili, da prostiš, avetinjama i duhovima, s takvima kontakte imaju jedino likovi malo pošemerena uma), on kao nekadašnji hajdukovac za razliku od brata mu dinamovca, i objašnjavao kako se nekada navijalo za Ajduka. Kad su Bili tići dobivali, publika bi ih bodrila: "Ajmo Bili!!! Naprid Biliii!!!", a veli, kad su gubili, s tribina se čuo huk: "Ajd-u-k!!! Ajd-u-k!!!"... šta sam ono htio reć... pa da, zato ti ne zaboravi: dobro je dok čuješ ono "Ajmo Bili!!! Naprid Biliii!!!". Nezgodno je samo kad čuješ publiku kako skandira "Papa!!! Papa!!!". Jer ono "K" često zna biti skoro pa nečujno.

Ajd, toliko od mene, odoh skidat zastave s balkona.

Pozdrav,
Bolegr

PS
Kako vidiš, ja ni prvi ni šesnaesti.

bolegr @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.