crta

Blog - srpanj 2006
petak, srpanj 28, 2006
Namjera mi bila otisnuti se Mediteranom na istočne obale, ali ipak ostajem u granicama i malo ću po temama domaćicama. Križ, zvijezda (Davidova, ne Heineken) i polumjesec (koji, ruku na srce, nije polumjesec nego mlađak) doći će na red nekom drugom prilikom.

„Civilnu službu obavljaju osobe koje zbog svojih vjerskih ili moralnih nazora (u daljnjem tekstu: prigovor savjesti) nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Te su osobe obvezne obavljati druge dužnosti određene ovim Zakonom (u daljnjem tekstu: civilni obveznici).“ – kaže u članku 1. Zakon o civilnoj službi. Priznajem vjerske nazore kao kočnicu u obavljanju svih poslova vezanih za nošenje oružja, a iz razloga mogućeg ukinuća života druge ljudske jedinke, no koliko se sjećam, manji dio poslova koje treba obavljati za vrijeme vojnog služenja vojnog roka vezan je bio za pušku.

Je li to meni vruće i pored klimavog uređaja za smanjivanje količine vlage u zraku i topline istoga u radnom prostoru pa sam obnevidio ili je nešto drugo u pitanju? Koji moral? Koja vjera?

Bojim se da od prigovora savjesti, kao principa izražavanja neslaganja sa oblikom komunikacije sredstvima opasnim po život drugog bića, ovdje nema niti koliko crnoga pod noktom kirurga. Uokolo, na poslu, srećem civilne ročnike. Slušam ih. Mladi lavovi. Mladi „poslovni“ muljatori svih vrsta pokušavaju vrijeme određeno za plaćanje duga Državi na razne moguće načine koristiti za osobne poslove, na račun Lijepe Naše rješavaju svoje obveze prema poslodavcima, komitentima, klijentima,… Kroz osam mjeseci službovanja uredno će naglasiti da su zakinuti za normalan život, jer osim službovanja moraju i za kruh zarađivati pa su i po 15-16 sati na nogama i u raznoraznim poslovima. Tek da im je pravo na dopust od petnaest dana nepravedno jer se gleda kalendarski, a ne gledaju se samo radni dani. Bahate sprdnje o dizanju i spuštanju zastave, vojničkom grahu i ispeglanoj uniformi samo govore kakav profil prigovarača imamo. Ništa im sveto nije. Tako odgojeni rastoše pod skutima očeva i majki nesposobnih nositi se sa težinom i odgovornošću odgoja potomaka. Pa odi druže u vojarnu i svi su ti obroci besplatni, a i odjeće će se nešto naći. Krov nad glavom i pokoje ćebe, svi su dani radni i svi se lijepo računaju oš naprste oš na mobitel.

Od prigovora savjesti o(p)staše samo prigovori. Savjesti nigdje na vidiku.
bolegr @ 13:13 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 24, 2006
Ukoliko ste zainteresirani za posjet dalekoj i prijateljskoj državi (bez insinuacija, neprijateljska sigurno nije), Južnoafričkoj republici, a možete svoj život planirati po nekoliko godina unaprijed, iskoristite jedinstvenu priliku.

Croatia osiguranje u suradnji sa Radiom 101 nudi Vam mogućnost posjeta svjetskom nogometnom prvenstvu (Radio 101 na isto toliko MHz, nedjelja, 2006-07-23, 09:01 sati, promidžbeni program).

Treba cijeniti dobre namjere Osiguravajuće kuće i mladih, nesputanih snaga Našeg Jedinog Pravog Radija, koje su bile mlade i poletne prije desetljeća, te im ovim putem zahvaljujem na ovoj krasnoj ponudi koju ne mogu zanemariti. Hitam u CO ne bih li se što prije osigurao (mogu li se osigurati i od eventualne propasti Kuće? naravno da ne, rekli bi mi, sve je reosigurano i sigurno, nema se tu što strahovati) i sebe stavio u red potencijalnih nogometnih turista.

Stadioni u toj dalekoj i prijateljskoj zemlji, oličenju demokracije i suživota različitih pogleda na svijet vjerojatno su ukomponirani u urbanistički sklad zastrašujuće propalih središta izjedenih neimaštinom i nedostatkom motiva, obveza i ciljeva i civiliziranih predgrađa opasanih četverometarskim betonskim zidovima kao najvišim dosezima slobode i demokracije.

Živio nogomet.
bolegr @ 07:47 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 18, 2006
Poslije nekoliko („nekoliko“ potrebno zamijeniti sa adekvatnim prirodnim brojem dvo- i tro-decilitarskih Fisher'sa i Erdingera) dolazi doma. Otvara vakuumirano pakiranje svježe junetine od buta, prve kategorije. Sitno sjecka luk, jednu manju glavicu. U lonac sa zagrijanim uljem ubacuje već oblikovane odreske i na naglo ih obostrano površinski termički obrađuje, vadi ih iz lonca i u ulje dodaje luk iz prethodne rečenice.Nakon malo vremena (taman kada se luk zacaklio) vraća odreske u spomenutu posudu. Premazuje ih dijonskim senfom te podlijeva laganim pitkim bijelim vinom.

Odlazi u dnevnu sobu pričekati koji trenutak. Uključuje televizor i nezainteresirano gladan gleda bezličnu teve-seriju. Budi se naglo nakon proteklog vremena nepoznate duljine (u cijelom stanu nema mjernog instrumenta za vrijeme). Hitro odlazi u zadimljenu kuhinju. Skida lonac sa vruće ploče štednjaka. Otvara lonac. Zatvara lonac. Odnosi ga do prozora. U sebi pomene sebi bliske u neprikladnoj formi. Popije vode iz čaše od pola litre (nije to ni čaša, to je stakleni shaker sa oznakama za izradu raznorodnih koktela koji nikada nisu izmiješani).

Skida se. Odlazi u kupaonicu pod mlaki tuš.

Sretan liježe u krevet sa mišlju vodiljom: ujutro ću biti gladan, ali ću se i probuditi.
bolegr @ 10:50 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 17, 2006
Pulski festival otvoren. Blagi osjećaj imam da definitivno gubim smisao za humor. Cijela ta cirkuska predstava više mi sliči na produkt jebovanja nakaradne predstave za Oleander terasu u Brelima sa zločestodječjim izrugivanjem na račun svoj i tuđi. Potpisnik scenarija, lik izbrendiranog nadimka vjeruje da je unio dašak nečega novoga i dobroga, ali čini mi se da je bolje da se drži Nebeskoga Oka jer crnogujasta zajebancija nije prihvatljiva većini arenske publike.

Pjer Žardin koji pjeva. Biljka sa lošim glasnicama i neakustičnom usnom  šupljinom. Morž za klavirom. Ili, patka u balerinkama. Neponovljivo. Za sve ostalo tu je par voditeljica mladih talentiranih glumica koje nisu na vrijeme dobile tekstove.

U nepredvidivo velikom broju smeća koje nam je Nacionalna Dalekoglednica u subotnje večer prezentirala u emisiji otvaranja Najstarijeg, Najbogatijeg, Najsvesvesve festivala pokušaj ruganja Jakovčiću (na koji ovaj pristaje kao da mu to može biti plus, a u stvari je tek jedna od namagarčenih persona) sa prizivanjem Jovanke Broz na otvorenje totalna je idiotarija. Bolje bi bilo da je dotičnu damu/drugaricu netko stvarno pozvao na festival. Ne zato što je ona neki relevantni čimbenik ili poznavatelj filmske umjetnosti (hoće li je ove godine u Puli biti?), nego kao udovicu stvarnoga mecene festivala iz njegovih ranih dana.

Monološki oblik predstavljanja filmova koji su u natjecateljskom dijelu možda otvori oči ponekome. Svaka čast pojedinima, no kada umišljena spodoba istih početnih slova imena i prezimena na festivalu predstavlja svoj film sa kojim je na festivalu bio i prošle godine i još spominje broj petnaest kao redni broj festivala, onda stvarno mogu jedino shvatiti da svo znanje i iskustvo što sam skupio u socijalističkom društvenom uređenju (tom prijelaznom periodu na putu prema besklasnom i savršenom komunizmu) mogu objesiti mačku o rep. Jer, prije devedesete, devedesetprve nije bilo ničega. Vakuum. Tek, događalo se nešto otprilike prije trinaestak stoljeća, neke selidbe i još nekih sedam stoljeća ranije, neke prinove u obitelji. Mučnina mi se budi kada si vizualiziram scenu kako HaHa sa lusterom od čaše do trećine napunjene plemenitom tekućinom glumata po Dnevnom Boravku šećući od terase do šanka i nazad, mrmljajući sebi u bradu. Sam sebi vjerodostojno objašnjava sljedeće projekte, no čini mi se da ga niti ta jedna osoba ne razumije.

Mislim da su najmudriji potez napravili Bulajić i Matanić davši suradnicima iz projekata da sa svojih par rečenica predstave uratke (a možda tek nisu bili dostupni za snimanje uvodnih festivalskih kadrova).

Sve u svemu, pulska uvodna predstava više mi je pljuska nastala iz neuspjele simbioze Brechtovih i Harmsovih 
igrokaza dosoljena sa malo Ionesca i pokojim zrncem Becketa.

bolegr @ 07:30 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 12, 2006
Nekrolozi duži od života nisu prikladni za posljednji pozdrav velikima. Suvišne riječi samo mogu biti pretvorene u nedorečeni mit.

„Wish you were here“ poručiše 1975. Roger Waters, David Gilmour, Nick Mason i Roger Wright svom odlutalom dvadesetsedmogodišnjem biseru Sydu Barretu.

Otišao je prvi iz banda. Otišao je prvi i zauvijek. Slava virtuozu i pomalo neshvaćenom geniju.
bolegr @ 10:44 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.