crta

Blog - srpanj 2007
utorak, srpanj 31, 2007


Neke su stvari ubrojive. Statistički promjenjiva kategorija i potrošne.

Neke druge se, opet, ne mogu izmjeriti ovozemaljskim poimanjem mjere. Te nas obično čine *neubrojivima.



*Anićev "Rječnik hrvatskoga jezika" (izdanje iz 1991. godine): 
leksem neubrojiv kao natuknica ne postoji.
 

moodswinger @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare

Svakodnevni rituali nam pomažu da u dan uđemo punih jedara. Nema veze sa sjajnim serijalom dokumantaraca „Bedrima oko cvijeta“ ili kako se to već zvalo. Izlazim iz stana sa torbom nakrcanom tehnikalijama, zaključavam vrata i još jednom vrtim film o popijenoj kavi. Ne zato što je neponovljivo dobra i dobro prpravljena, jer znam tko bi to sigurno i bolje, već radi onih bakelitnih štekera koji se smješkaju sa čeone metalnosive rostfrei okomice kućanskog aparata iz roda bijelih tehnika kodnog imena štednjak, iako svi znamo da je to jedan obični šporet ili šparhet. Dakle, isključeno nakon uporabe. Nije loše. Ne moram se vraćati jer sam već na stubama koje vode prema izlazu oz ove u3nske košnice. Obzirom što mi se nešto prije dogodilo, ovo je čista pozitivna posljednja uvertira.
 
Kupaonica, kupionica, svaka normalna, projektirana je tako da nemate gdje uključiti bilokakvo trošilo električne energije, ono jake struje. Iznimke su oni ormarići sa štekerima za brijaće aparate i četkice za zube koje ne koristite jer će vam se prilikom isključivanja istih ormarić sa zida baciti u naručje s svim nepotrebnostima koje skrivate iza vratašaca prekrivenih ogledalima u kojima možete vidjeti cijelu glavu samo ako ste propali abortus jer ste preživjeli pljesak dviju cigala o uši vam vaše. No, nisam ja u kupaonici bio da bih o tome već o crijevu svojem. Ne debelom. Ne ni tankom već onom koje obično može puknuti na sastavu prije zadebljanja iz kojeg šikne mlaz tekućine, neki kažu i po par metara, a ja sam se jutro uvjerio da je to istina.

Nakon jutarnje gimnastike koja je raznolika, a ovisna o nekoliko elemenata kao što su volja, moć i zaigranost i odlaska na rasterećenje organizma primarne klase broj dva, one koju nikada ne vidimo niti u filmu niti u stripu, al jer je po defaultu noormalna pojava kao i disanje, te prepoznavanja lika i djela u staklenoj zrcalnoj površini prikeljenoj za zid pomoću nekih kopči duboko usađenih u keramičke pločice čija siva boja ultimativno traži da fuge promijenim u zelene, narančaste ili crne, uskačem u kadu čiju punu funkciju koristim sloro nikada, osim u povremenim snatrenjima jer mi je tuširanje prikladnije i vremenski prihvatljivije. uzimam slušalicu od metala, a kako sam nekada dok telefona nismo imali nazivao taj veliki doseg tekovina civilizacije i pokušavam uskladiti temperaturu izlazne vode sa zamišljenom. Nejako trzanje bilo je dovoljno da mi pukne, očito ranije već načeto crijevo, točno ispod tog metalnog glavića za koji sam držeći mislio da upravljam nečim, a za čiji pandan kada se uhvatimo mislimo da je cijeli svijet naš, a naše može biti samo to spolovilo, i pusti crijevu slobodni i mokri pogled i sraz izlučevine toplovodne sa svom sivom keramikom koja je bila u vidnom i vodnom polju.

Brzina snalaženja ovisna je o spretnosti koje mi ne nedostaje, no podijeljena sa brzinom izlaska vode iz crijeva davala je broj ispod jedan. Da nemam štekera u kupaonici dokaz je i ovo napisano, jer da ga imam ne bih pisao ja već bi o meni veseli crnokroničari pod naslovom sličnom ovome: „U stilu Maestra iz Kiklopa Marinkovićeva, a u napadu nesretnog duhovnog stadija života digao je ruke od sebe i na sebe.“

Pasmaterstudiorum! Zato te molim, nazovi me u 15:80 i podsjeti me da kupim to novo crijevo jer ću zaboraviti do sljedećeg pranja svih fuga i pločica u kupaonici. 

bolegr @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 30, 2007
Zbunjprotičan sam.

Može li hinjena arogancija biti prepoznata kao lažna bahatost? Ili obrnuto? Je li nečim izazvana bespredmetna ljubomora najgore je što se može dogoditi jednom politički i emotivno nesvjesnom muškarcu? Jesmo li nakon intenzivno teških perioda postali stranci zatomljenih emotivnih ispada svedeni na alimentacijsko svakodvotjedno izmijenjivanja na čuvanju potomaka? Jesmo li sami?

Bolesni rusko-čečenski odnosi začinjeni svježim kritičkim ukazanjem najvećeg promašaja politike u Hrvata posljednjeg desetljeća proteklog nam milenija i sve to umotano u tri knjige za šest kuna (Republika, kraj osamdesetih, preseljena sa prašnjave najlonske prostirke na policu prvokatnog stana u Šišićevoj) tjeraju me da nabacim malo širi pojas Gaze. Što mi znači ova posljednja rečenica? Meni ništa.

Danas mi je otprilike u glavi jednako kao što i gornja nakupina rečenica ima vidljive i prepoznatljive poveznice. Kiša će poslijepodne, a Opatovina prijeti da se u Klovićeve dvore preseli, iako razumnog razloga ne vidim. Osim što je ponedjeljak. Jezgrovit i prohladan.


 
Dođe mi da poslušam Viktora. Huliganova.

bolegr @ 10:58 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 29, 2007

Pustoš na ulicama, pustoš u mozgovima. Gradom hodaju samo paćenici kojima godišnji odmori nisu počeli, a vikend izleti su im pomaknuti za petak kojim rade pa sada samo nabrajaju što sve nisu radili slušajući one koji jesu. U jednom trenu netko je pomenuo peder-bal na vodi, ovaj put na Mrežnici. Uz janjeće kotletiće, ptičje zabatkiće, tikvice i ine jestvine floričnog i faunastog podrijetla nitko neće zavapiti što su žene ostale doma ili rade u preduzećima kako bi junaci ne Pavlove već Andrijine ulice mogli uživati u petak. Nema nikakve veze sa rimovanjem i tanetom već jednostavno većini su subota i nedjelja pune obveza prema roditeljima, djeci, puncima i svekrvama i ostaloj željenoj i neželjenoj rodbini i svojti. I tako ja ostajem u petak suha grla i guzice, ovo posljednje odnosi se na mogućnost uranjanja iste u hladnu tekućicu Mrežnicu, ne na išta drugo što bi rečenica rečena mogla implicirati. kažu da nije bilo loše i ja im vjerujem. Eliptični užitak, a da kakav, kada žene ipak nedostaju, nagrdila jedino tri para sisa koje su između sebe umjesto križa imale pupak. Kad sve zbrojim, nisam puno propustio. Zato sam upisao urednih odrađenih sedam sati u rudniku i uspio sam i dovesti do stana ultrapasiranu ivericu strane proizvodnje iskrojenu po mjeri zida mi jednog. Ulaganje u blisku budućnost. Završne radove u kuhinji, koji su i jedini, jer početni su davno učinjeni.

Knjige kupljene treba i pročitati. Tako je i sa dijelovima kuhinje. Imam kuhinju u rinfuzi. Treba je samo sastaviti. Mogu ja to. Ne jednom sam sifon postavljao i ne jednom sam koristo sudopera u radnu ploču usađivao. Imam bušilicu i uobdnu pilu. Imam i ugodnu pivu. Volje malo nedostaje jer je nedjelja i ja bih rađe sa Ivekom i Jonesom, Ne Indianom već kvačem koji je kovač od rođenja jer mu je približno zanimanje ujedno i prezime, do Hrelića prošetao, prošmucao se po alejama desnih retorvizora i avenijama ratkapa i felgi, po šetalištima lijevih žmigavaca i prilazima ležajeva koji nisu oni za leći već oni koji pomažu da dva statična elementa budu u pomičnoj posrednoj vezi i pokreću se jedan oko drugoga, koji oko kojega ovisi o referentnoj točki gledanja. Pa da nakon prašinarenja navratimo na prerano pivo i kotlete i ćevape sa ponuđenim ajvarom i lukom, ali i sa nepristajućim kečapima i majonezama. I da pod rukom ponesem "tri za deset" ali ne čokolade sumnjivog podrijetla i nepoznatog dana postanka, kao sa starog Kvatrića koji će ostati u sjećanju samo i na celuloidnim i digitalnim pokretnim i nepokretnim zapisima, nego tri knjige za deset kuna. Nađe se tu stvarno nevjerojatnih naslova skinutih odavno sa kakvih polica i preseljenih u tavanske i podrumske kutove zatrpane još većom kramom sitnijeg namještaja. Tito i Kardelj pored Tome Asiškog i Henryja Millera. Pearl Buck pored Flakera. Žube pored Peića. Nacionalne kuhinje Sovjetskog saveza pored Biblije. Sve

I sad, dok utihnuli park sa tek pokojim pjevom preživjele ptice gradske, zatišje pred neku nepoznatu buru, zaključujem da bi definitivno valjalo tu kuhinju posložiti jer nema onog neželjenog iznenađenja slaganja puzzli u kojima da nedostaje komad ili dva saznanje stiže na samom kraju. Nema nepoznanica koje se daju nazrijeti iz nedefiniranih odnosa. Kuhinja za zelenim stolom na kakvu smo navikli u ovim krajevima kod mene ne pije vodu. Kod mene voda samo protjecati može. Željenom putanjom. Ili je neće biti. Naravno, jer imam moć nad ventilom dovodnim.




Post scriptum. Staze nasipom prema Hrelićiu podsjećaju na glavnu prometnicu Harvis dućana na zapadnom dijelu grada, ali i na pod Sinanove izmirske džamije. Kuhinja nek pričeka poslijepodnevni sat.




bolegr @ 08:24 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 27, 2007

Nekolikosatno mirovanje očiju, ili tek parasimpatičko pokretanje,  kao posljedica besvjesnog stanja, izglačalo je površinu sfera i dan počinje bistro. Bistro poput melodije makedonskog gitarističkog virtuoza čiji je koncert propustiti grijeh prema sebi.


Klik. Ne onaj mišem neživim. Niti onaj tjednik, mjesečnik, što li već jest. Jedan nevidljiv prostim okom klik. U glavi. Brz poput misli. Nepovratan poput vremena. Nešto kao separatni suicid duše. I kako na to gledati? Kojim pogledom? Sa kojeg brda, uzvisine? Ili iz koje udoline, rupe? Dualno poput svjetlosti. Jednosmjerno poput jednosmjernog vjetra, a da kako bi nego jednosmjeran bio jednosmjerni vjetar kad i naziv već. Je li to hrabrost ili bijeg? Nestrpljenje ili odlučnost? A da si postavim pitanje je li danas petak? To bih valjda lakše mogao odgovoriti.

Odvlačim misli u Sada. Natuknice od sinoć nisu izblijedile kao što blijedi ispis na termalnom papiru ili lažno shvaćen pojam ljubavi. Pregledavam popis zadataka i shvaćam da je zalogaj povelik za moja nevelika usta, ali ako se potrudim dvadesetčetverosatni dan može biti dovoljan. Najbolje je sam sebi nabijati tempo. Nema okrivljavanja drugih i traženja uzroka i povoda van svoje kože, fizičke, duhovne. Poput kurijeg oka na tabanu ili violiniste sa gušom. A idilične li slike!  Poredba mi je za bizarne slučajeve i događaje, a ne za vizualizaciju u ovo lijepo jutro.

Ovaj tjedan mi je izgleda u znaku Mađara. Možda se to ono pola litre krvi Kovacsa probudilo, uzavrelo na ovim temperaturama kao kakav fiš-paprikaš na otvorenoj vatri pa sad gledam Belu Hamvasa kako kroči po vrtu i golim rukama trlja korjenike jednu o drugu prije no što će ih mlazom vode isprati i u kotlić sa nadpovršinskim povrtnim plodovima smiješati u plazmu bogatstva okusa i mirisa rane jeseni. Gledam i sebe kako se ne snalazim po peštanskim ulicama jer svi u njemačku ploču, samo ja u engleski i francuski klin. No tu treba glagol u perfekt uvaljati jer otada je proteklo Dunava, koritom i kroz moje prste nožne, ručne, kroz nosnice mi i ostavilo pijeska pod donjim kapcima, više nego dovoljno, a i ja sam donekle naučio što znači riječ kompromis, no samo do određene točke. Prijelomnice. Nakon koje još uvijek stoji ono isključivo "sve ili ništa".  Ili, jednostavno - kompliciran sam.

Suživot? Simbioza? Sjedinjenje? Moguće je sve, samo treba vjerovati.


 
Moguće je kao i ova francusko-njemačka glazbena koalicija. Ipak je petak.

bolegr @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 26, 2007

... Lotte Lenya, Kurt Weill, Bertold Brecht, ...




Razgovara muškarac sa Bogom i moli ga da mu stvori družicu da ne bude sam.

- A gledaj, - odgovara mu Bog - za takvu jednu trebat će mi dio tvojeg mozga,
  jedna ruka, jedna noga, jedno pluće, pola srca, par rebara,... Nema problema.
- Ma Bože dragi, zajebi radnju i daj nešto za jedno rebro!

Hm.                 


bolegr @ 14:34 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Neću vas pitati biste li od ovog čovjeka (hm, gordo zvuči) kupili konje ili možda kakvu stoku sitnog zuba. Neću vas pitati ni biste li ovom čovjeku dali voditi kazalište. Državu neću ni pominjati. A i još neke stvari neću pominjati da ne ispadnem nekorektan, iako jesam.



Jer ja od njega ni polovne konje ne bih kupio.




Umjesto mojeg teksta, nudim bolji. A i glasbu. Upotrijebiti prije mućkanja. Vrijedi i obrnuto.


bolegr @ 11:02 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 25, 2007
 
Došavši poslije posla u još uvijek topao stan, kako sam pažljiv prema stanu  kao da će se naljutiti ako kažem da je bio odvratno i očajno toplih zidova i nesnosno vrućih pločica kuhinjskog poda i umjereno nepodnošljivog stupnja zagrijanosti parketa u sobi. Kupionica je jedino mjesto podnošljive temperature, ali zato sa nedostatkom zraka. Nikada nisi zadovoljan, prva je rečenica koju ću dobiti u glavu, a ja, ja mislim da prvi puta kad budem zadovoljan, bit ću i mrtav.

Smrt. Tema o kojoj ne bih razgovarao, ne bih ni da pomišljamo na nju, no kako sam je se dotakao, red je da s tim i završim. Naime, pomenuti "Sajam ruža" samo je paradni naziv projekta koji se zvao "Umrijet ćemo", dokumentarca koji je glavni junak romana htio snimiti i time skinuti anatemu sa misterija smrti, konačnosti i beskonačnosti u doba režima mađarske inačice komunizma, one koja se naslanjala na sovjetski oblik poprilično, ali je ipak imala neke lokalne speifikume. Prevrćem tu knjižicu, biblioteka "Bestseler" i iznenadim se kako je koincidentnost jednostavno većih razmjera što je svijet manji, a svijet je manji ukoliko se više i brže krećemo njime. U unutarnjem desnom stražnjem dnu lakiranih korica potpisani dizajner je Dogan, a fotografija naslovnice uradak je Dapčev. Ne Toše već nećaka Petra. Osobno ljude ne poznajem, no radovi i potomstvo neko mi je znano i to iz sasvim drugih sfera i godina, ali sa zajedničkim nazivnikom. Ponad tih dvaju poznatih prezimena, a posljednje na listi izdanih knjiga navedene biblioteke cereka mi se još jedno prezime. Ime također. Fernando Arabal. "Viva la muerte" naslov je posljednji u nizu. Pošalju me to ime i taj naslov u osamdesetpetu. Negdje malo sjeverno od Istre. Pivka, Slovenija. Stara talijanska građevina na vrh brda. Vojarna i konjušnica, tada sve pretvoreno u objekte za prebivanje ljudstva.
 
Zaglavio sam u toj vukojebini slovenskoj tamo kao nagradni nastavak služenja vojnog roka. Nagrada je bila posljedica uspjelog glumljenja (opet imitiranje, jel) kapetana i izdavanja zapovijedi, tadašnjih naredbi, u doba dok je navedeni po planincah sa drugim dijelom raspoložive vojske tražio ostatke palog helikoptera. Black Hawk Down mala je beba prema akciji koja je bila pokrenuta u, ako me sjećanje dobro služi, Petoj armijskoj oblasti (ili je bila Deveta, tko će se sjetiti svega, u svakom slučaju - ljubljanska). Peta. Deveta. Sve k'o kakve simfonije Beethovenove, a ne one potencijalne, a kasnije i stvarne kakofonične smrtoljubne kanonade. Isto ono doba kada smo morali biti kuš jer su povlačili po susjedstvu onu četvorku iz Mladine sa Janezom Janšom na čelu, a radi odavanja nekih vojnih tajni, napada na sustav i ustroj države i poretka, ili tako nečega, nebitno mi bilo, nebitno mi i sada pa se ne sjećam ni po čemu osim po tome da smo imali pauze u čišćenju piste koja je i usred ljeta bila zametena njime kao da postoji posebna vrsta drveća koje se sadilo po strateškim mjestima samo zato da bi preko noći proizvodilo suho i opadajuće lišće koje opada i na sam pogled, a kamoli na neki maestral, kako bi se vjetar tamo zvao da je kojim slučajem more bliže.
 
Ciča je zima, a ja pamtim da je bilo -36°C plus vjetrometina na pisti za postrojavanje na vrh brda ponad jednog malog mjesta iznad Istre. Vodnik, koji će činom i godinama tek postati starijim, podravski bekrija, zaustavlja me pitati službenim jezikom vojničkim da koji kurac ja držim desnu ruku u šinjelu umjesto da pozdravim njega i kapetana koji mu hoda s desne strane. Umjesto da otvorim usta, ja vadim ruku u debelu zavoju preko kojeg ni rukavica ne ide, a kao dokaz pravila službe o ranjenicima. Prisjetivši se svojih maliganskih eskapada sa terena po nekim nepoznatim krajevima danas susjedne nam i prijateljske europske dežele, na kojem sam nožem zaradio režući slaninu mimo propisa, a za svoju korist, dotični samo kimne glavom promrmlja nešto sebi u bradu i okomi se na knjigu mi pod lijevim pazuhom.
- A knjiga mož' pod rukom, ha?!
- Može, dobro stoji. - odgovaram spremno udišući komad zraka kroz usta ne bih li odmorio nosnice i smrznute dlačice u njemu od naleta negativaca Celzijevih. Naginje glavu ukoso kako bi pročitao naslov na hrptu i puca sljedeće pitanje:
- "Viva la muerte", šta to znači? - mrgodno i autoritativno pita dok jednim okom pogledva u nadređenoga.
- Pa, znači, ovaj, živjela smrt. To je na španjolskom. - ja k'o Melkior Tresić novog kova stojim i jedino što nisam onako visok lep i plav k'o manekenkolovac, estradni umjetnik i ugostitelj (niti tada niti sada, tko mi kriv?!).
- Znam ja španjolski! - e, da mi je samo znati kada ga je i gdje učio, nit sapunica na televiziji u to doba nit španjolskog u redovnoj nastavi, pogotovo u vojnoj školi, mo+š mislit', zna on španjolski. Ali, voodnk koji će biti stariji nastavlja - Rec' ti meni šta ti misliš sa takvim naslovom raditi na odsluženju vojnog roka?! Da li si ti normalan?! To ti je čisto subverzivno podrivanje sistema! Još ćeš mi to pokazivati okolo ovoj mlađariji?! - mlađarija je vjerojatno jedino mentalnoobrazovna jer ja sam jedan od mlađih, no sigurno sa nešto više provedenog aktivnog vremena u školskoj klupi od mnogih u toj, poslije sam saznao, kaznenoj kasarni. Bilo je nekih koji su proeveli iza rešetaka više godina nego ja u srednjeusmjerenom obrazovanju, a razloge čega nisam htio ni znati.
- Ne mislim ja ništa sa tim naslovom, nisam ja knjigu naslovio. - zbunj-prot mi je u glavi, nejasna mi situacija, ali nisam ja taj koji smije prekinuti komunikaciju, ne radi pristojnosti, jer da je radi toga, odavno bih mu ja smjestio nešto u uho tako da bi mu vilica ostala oslonjena o prsa, već radi pravila službe.
- I ko ti poslo knjigu. Ko to s tobom ruši državu?! - u jebote, nisam znao koliko sam moćan, da uz pomoć malu mogu podrivati i rušiti ovu zajebnicu naroda i narodnosti, svekoliku postojbinu samoupravnog socijalizma i jedini pravi put u bolje sutra koje se imenom komunizma zove.
- Pa, knjiga je iz naše knjižnice, tu dolje pored ambulante, sad sam je posudio. - skrušeno odgovaram postajući manjim od makova zrna jer znam da sada može nastupiti oluja, stampedo, bujica i erupcija svega nagomilanog zbog odvojenog života od žene mu Aranke koju je oženio jer je morao poštovati pravo prvopipa, a što se u pasivnom dijelu podravskom još njegovalo. No, na moje iznenađenje, umjesto svega očekivanoga, dobio sam samo jedno polutiho, onako, kroz zube provučeno:
- Briši da te danas više ne vidim.




bolegr @ 11:57 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

Sam je sebi tempo nabio taj Buonarroti. Da nije, ne bi poživio skoro devedeset. U ono doba. Već bi on i više. Kad bi se to preračunavalo u današnje vrijednosti tko zna koliko bi to bilo. A koliko? Jednostavno, treba naći prosjek ondašnjeg ljudskog vijeka i u postotku izračunati koliko ga je premašio pa sve dodati na današnji prosjek. Mislim da bi premašio Tadiju za bar jedno desetljeće. Kad tome dodamo da je umjesto pera držao i dlijeto i čekić, pa i štošta drugo, ispada da je i za života dotaknuo - vječnost. Fizičku.

Meni zapelo jučerašnje podsjećanje gospođe Batman na njegovu misao vodilju, pa mislim kako je dobra za vježbu:


Nulla dies sine linea.


Pa, nek onda i ja trenjiram, evo:

___________________________________________

bolegr @ 09:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 24, 2007

Kažu mi neki da kod mene nema slika obnaženih komada. Samo slova i to u količinama.
Zato, prvo gola koka za nestrpljive:




A ja sad mogu dalje.


Nisam incidentan. Koinceidentan sam. I podložan okolini. "Opet oponašanje, imitiranje i glumljenje... Po tebi su kameleone stvarali... Ne ponavljaj..." samo su neke od packi koje sam dobio. Ako sam neku preskočio ili dodao nitko neće znati jer se sigurne ne sjeća baš svih. Obzirom da je blackbox tako konfigurirana da ima dva dijela, onaj jedan dio koji trajno sve bilježi, ali samo bitne stvari neću pominjati već ću se zadržati na onom drugom dijelu koji drži vodu kratko vrijeme. Kad smo već kod sjećanja i trajanja istoga, uvijek je aktualan onaj vic sa penzićima, zaboravnosti, ružom i Ružom. Koji vic? Istina je to.

Zato i predlažem jednom prilikom Jednominutne novele Istvána Örkenyja, kasnije prevedene i kao Minutne novele. Forma crtice odlična je nezahtjevna vremenski, ali ima materijala koji daje misliti. Tada se sjetim da je nekada davno postojala još jedna njegova knjiga na ovim prostorima, malo duže forme, kratki roman, kako li se zvao? I što bi danas čovjek mogao napraviti da dođe do informacije? Okolo zazivati prijatelje iz književnih i knjižarskih voda? Pola ih ne zna o čemu ja to (ne omalovažavam, samo, autor je bačen na margine pa zaboravljen). Sjetim se prijatelja Feta i njegove edukativne: "Ako ne znaš što i kako, a ti - selektivno zagooglaj". I bi tako. Pola je tri. Mlaka u3nska noć. Pticama još nije vrjeme ustati i zapojati (biglišu li slavuji? ili se to drugačije kaže?). Tišinu para tek pokoji zalutali limeni ljubimac koji se povećanjem brzine, a koju čujem promjenom zvuka, prestaje biti ljubmac i postaje okvir za suicid. Zagooglao ja, malo mudrovao oko filtera, malo oko znakovlja, diakritika, i što mi se ukaže?! Sajam. I to kakav sajam! Sajam ruža! Bolje reći/napisati: "Sajam ruža"! Antikvarijat u provinciji naziva po imenu vlasnika. Provinciji velim, jer imam pravo to reći obzirom da sam proveo šest godina života u tom gradu pa znam o čemu pričam. Provincija manja nego ova u kojoj sam sad. Sve margina civilizacijska, samo si to ne želimo priznati jer umanjujemo i svoju vrijednost time, a to nije nimalo točno. Umanjujemo mogućnost onima koji nas na margine guraju dopustimo da se osjete važnijim i vrijednijim nego li jesu.

Pošaljem upit i narudžbu ujedno. Devetnaest kuna plus poštarina dvaespet. Hm, i pite i tepsije, i sve ostalo... Ali, kad su ruže u pitanju, tko to ne bi platio? Pristajem i nadam se da će CityExpress stići u petak ili subotu kada kurira mogu zaskočiti. Naravno da je nada ostala samo nada. Jutros iz kaslića (lijepe li nam riječi naše udomaćene, umjesto da sada natipkavam "poštanskog sandučića", ja tipknem sedam umjesto devetnaest slova, jednostavno i lako kao 1-2-3) izvadim žutu cedulju i odem u rudnik prijevremeno, a kako bih mogao skoknuti po knjigu.

Prošlo je osam i ja skupljam samo nužne elemente za odlazak iz klimatiziranog rudnika u ranu vrelinu srpanjskog utorka. Tu-dum, ta-dam, tramvajsko-šinobusna onomatopeja je u igri, pa jedno presjedanje i evo me na Trgu. Proletim kroz gomilu hokejaša koji ovaj još ukošeni položaj Sunca koriste za nakrcavanje torbi na dva do šest kotača i upadam u ured kurirske službe kao kakav razbojnik u banku.

- Doardan - zadihan i oplahnut pothlađenim zrakom hvatam sebe po pultu, umalo sam se po njemu raskrečio ko zagorski supermen.
- Dobro jutro, kako mogu pomoći?  - pita me gospođa smirenim tonom.
- Došao sam podići pošiljku, izvolite - guram joj u ruke žuti papirić.
- Ha, gospodine, pa jeste li vi pročitali što ovdje piše?
- Svoje ime i prezime, broj pošiljke i da nisam zatečen, to onako prema svojim supermoćima raspoznavanja rukopisa onih koji pišu po papiru naslonjenom na zrak. - nisam se dao prekinuti u ekspozeu iz kojeg je trebalo zaključiti da bi kuriri trebali znati pisati razgovijetno. A i ja se javio...
- Me ne to gospodine. Ovdje Vam lijepo piše: međugradska i to vam nije ovdje već u Donjim Sveticama. - sažalan pogled njen i smiješak spasili su pult od lomljenja koje bi nastalo prilikom sraza moje polubosanske glave sa istim, i to nekoliko uzastopnih puta.
- Neeee! Bemti upute! I naputke! I obavijesti! Ooooo! ... Oprostie gospođo, Mr. Hyde se malo prerano probudio.
- Nema veze, samo dajte. Ispucajte se, a onda možete u roku od sedam dana do naših na Svetice - mirno će mi ova, sigurno se Mirna i zove.
- Doviđenja - tiho pozdravljam i odlazim u vrelinu desetog sata utorka.

Opet tramvaj, ovaj put nema onomatopejiziranja jer mi je dopizdilo (da psujem, znam, ali ovaj puta sam baš morao, oprosti) voženje sa prevelikom količinom isparenih izlučevina podapranih (ako) primjeraka ljudske vrste, a čekanje onih klimatiziranih tramvaja može potrajati. Silazim kod SuperOnog trgovačkog centra i zovem.

- Dobar dan, dobili ste ... - o kako volim ovaj sofisticirani oblik naputka kako koga dobiti, naročito kad mi veli "... ili nazovite kućni broj." Pa koji broj da nazovem kad ne znam tko se na kojem nalazi?! Ipak uspijevam dobiti neku curicu (ja to po glasu i načinu govorenja).
- Ja sam kod SuperNečega, recite mi kako da dođem do vas. - iako me prži prirodni solarij, sada već na najjače, pristojan sam da bi me svaka majka i sestra za zeta poželjela, dobro, možda i još za ponešto, ako nisu izbirljive i ne smeta im moja natprirodna visina, mišićavost i preplanulost, te sklonost mišljenju samo donjom glavom.
- Samo nastavite naprijed i za tridesetak metara ste preda našom tvrtkom. - objašnjava mi pametnica.
- A kako vi znate u kojem ja smjeru gledam i što je meni naprijed? - pitam jer nemam videofon, a i stvarno mi nije jasno kako žena može zaključiti tako što jer da znam gdje sam, ne bih je zvao i pirao. A pitao sam je jer su ovdje kućni brojevi udaljeni jedni od drugih kao oaze u Sahari.
- Pa krenete prema nama. - uporna je i nezbunjiva. A ja sam raspoložen proporcionalno smanjenju leda na Antarktiku.
- Dobro, je li to prema sjeveru? - pitam detaljnije i shvatim da pitam glupost pa se ispravljam: - mislim, prema Sljemenu?
- Tako je. Vidimo se. - sigurna je u sebe kao da joj ovo nije prvi blind-date.

Krenem po svijetlosivom betonu presječenim nekoliko puta nešto tamnijim i shodno tome vrelijim asfaltom. Trideset metara... Stavrno, metar joj je možda i poznata duljina radi kupovine zavjesa i drugog tekstila u rinfuzi, da ne spominjem manju mjernu jedinicu jer bih mogao izazvati gnjev svekolike osviještene ženske čitateljske grupacije i biti proglašen seksistom i muškom šovinističkom svinjom sklonom korištenju kojekakvih floskula i stereotipa. Prošao sam već više od pedeset metara. Usput navratio u laundžbar-piceriju (pizzeria - lounge bar) naziva koji ne spominjem jer sam ga zaboravio, provirio i vidio da je interijer solidniji od klijentele, vjerojatno krivo vrijeme, ali kako objasniti pivo u deset ujutro za radnog dana u poslovnoj zoni grada i sa sakoima na ramenima?). Konačno, vidim natpis, logo CityExpressa i ulazim. Dolazim do pulta i uz pozdrav koji ovdje neću opisivati jer mi je već preko glave onog dvosmjernog dobardaniranja.

- To Vam nije ovdje gospodine. - meni je kosa počela opadati, a onaj preostali dio rasti poput nekih dijelova tijela pri uzbuđenju (zjenice naprimjer, a i spolovila, eto reći ću kad ste odmah pomislili na njega, ja ga malim slovom zovem jer smo si dovoljno intimni, a i nije baš kapitalac, no služi užitku i to ne samo mojem).
- Nemojte mi reći da sam na krivom mjestu! - ovo nije bila konstatacija. Naredba koja je izvršna.
- Ne, ne brinite, morate samo okolo zgrade, tamo - pokazuje lijevo rukom i savija dlan prema van kako bi mi objasnila da moram skrenuti.
- Hvala vam, doviđenja.
- Njenja. - učinilo mi se da se sprda sa mnom, a ako smo tako lijepo telefonski razmijenili rečenice, zašto ne? Bolje nego da se šaljemo u mjesta u koja nikada nećemo stići.

Odlazim do ruba zgrade ali i živaca: iza zgrade je puteljak na kraju kojeg je velika ploča sa oznakom ponovnog skretanj ulijevo ako želim doći do odjela za prijem i isporuku pošiljki. Hodam. To mi jedino preostalo. Ne mislim. Ne mislim ništa. Jer, ako počnem misliti neće biti dobro.
Iza ruba, pored zaustavivši se znaka pogled sam bacio. U daljinu. Nekoliko dodatnih desetaka metara. Poršećem i konačno ugledam vrata na kojima ništa ne piše, ali zato interijer popunjen ljudima sa slušalicama na glavi (da su imali kombinezone pomislit bi neupućen mogao da se nalazi u pit-stop-boxu, ako se to tako kaže, a mislim na prostor z amehaničare i ostale koji prate što se sve događa na pisti, neke od manje poznatih ekipa Formule 1).

Nakon sljedećih desetak minuta koje je manipulant, da ne kažem fizički, trošio, svoje, moje, cijeloga čovječanstva, na traženje pošiljke po nevelikoj hrpi neisporučenih paketa, uspio sam u ruke uhvatiti taj neveliki predmet jedne iznenadne želje. Otpakiravši je prinosim nosnicama omot, otvaram i listam pred licem ostarjelu knjižicu malenog formata. Miris. Onaj isti miris kakav su knjige imale i prije četvrt stoljeća.

Umoran sam, a raditi nisam danas ni počeo. No, ruže, odnosno sajam istih mi je u rukama. Sa svim sjećanjima protekloga i idejama o budućem, sa svim lijepim, manje lijepim doživljajima i snovima. Ili, kako moja potvrda da evolucija nije stala, reče jednom prilikom: "A neke su stvari prevažne da bi bile nepovratno izgubljene".

bolegr @ 13:42 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

U zadnje vrijeme svi pominju tog Teslu kao da je Nikola. Te pozitivno, te negativno, te ovako, te onako,... (nema one "te-nešto", bit će kad plate). Oš struja, oš izmjenični generator, oš prijenos bežični energije, oš eugenika, oš što god oš... A meni za uho, grlo, nos (ne nož, ona mi je aspolutno krivo pljuvačistički raspoložena i time neprivlačna, a i fizički) zapelo da se nitko ne sjeti bar povremeno suvremenika mu i kolege, ponekad, često suparnika i koješta, Tanan Alve Edisona. I nitko da se prisjeti kako je čovjek kvalitetno dao primijeniti elektrotehniku.



Pa sve nešto mislim kako bi je bilo dobro primijeniti i prilikom restauracije interijera određenih zdanja gornjogradskih.

bolegr @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 23, 2007

Чим су закукурикали први петлови, Тимофеј је кроз прозор искочио на кров и поплашио људе који су у том тренутку пролазили улицом. Сељак Харитон се зауставио, подигао камен и бацио на Тимофеја. Тимофеј истог тренутка нестаде. "Гле лукавца !" повикаше људи у гомили, а неки Зубов се залети из све снаге и удари главом о зид. "Ах !" вриснула је девојка са отеченом главом. Комаров девојци припали једну врућу и она вриштећи утрча у кућу. Туда је пролазио Фетељушин и кревељио се. Фетељушину је пришао Комаров и рекао му: " Еј ти, мешино! " и ударио га у стомак. Фетељушин се наслонио на зид и почео да штуца. Са прозора је пљувао Комашкин, трудећи се да погоди Фетељушина право у главу. Недалеко од тога места нека носата жена је тукла коритом своје дете. А млада, дебела мајка трљала је лице своје лепушкасте девојчице о зид. Сломивши своју танану ножицу, по плочнику се ваљало кученце. Неки дечак је из пљуваонице јео некакву бљувотину. Пред продавницом стајао је дугачак ред за шећер. Жене су се гласно свађале и гуркале једна другу млатарајући новчаницама. Сељак Харитон се напио шпиритуса, па је стајао пред женама раскопчаних палталона и говорио простоте.

Tko ne poznaje strane jezike i pisma, bit će uskraćen za ovaj c/p dragog mi Daniila Ivanoviča Juvačova znanog i kao Harmsa. Meni se nije dalo prepisivati i prijevod prevoditi. Vi kako hoćete. A ja? Ja početak jednog ljetnog dana vidim ipak malo drugačije.
 
Jučer ujutro sam na tržnici tržio. Uz razmjenu dobara saznao par novih informacija sa područja koja mi nisu niti bliska niti poznata. Da, pa ćeš opet takvim nepotrebnim informacijama zasipati sve oko sebe, reći će sigurno mudroglavo stvorenje bez kacige. Mazohistički odustajem od posjeta klimatiziranom Boravku jer do tamo treba previše vremena, a kockanje sa čekanjem tramvaja spuštenog poda i temperature, ne da mi se.
 
Dan je, već koji u nizu, nesnosan kada su kontinentalni oblici vrućina u pitanju. Čak mi je i Batman, ljubitelj temperature dvostruko punoljetne i više, da je ovih dana nesnosno. Dobro, to i nije relevantno jer poslije rudnika čovjek odlazi obrađivati vrt kojem je jedina tenda povremeni oblak nad padinom koja gleda u kamenorezački pogon usred Turopolja.

Grand Prix Europe, ili Velika nagrada Europe, naravno, Formula 1. Fascinantne najave meteoroloških promjena u stilu: kiša se očekuje za 11 minuta, kiša se očekuje - sad. I naravno, nije pogađanje, konstatacije su to atmosferilija najbliže budućnosti, skore sadašnjosti. Gledam poslije dnevnik i vremensku prognozu, pa mislim kako bi to izgledalo kada bi Zoran Vakula u stilu muža sa one zidne meteorološke igračke sa muškarcem i ženom odjevenima prikladno najavljivanom vremenu, krenuo sa prognozama: cijenjeni gledatelji večerašnjih vijesti, sutra će kiša na području istočnih U3na pasti u 17:46 po lokalnom vremenu, nadalje, za područje zapadno od istočnih dijelova grada kiša će ovlaš zahvatti samo sjeverne dijelove ulica u periodu od 18:12 do 18:37. Je, kako da ne, pa kad bi krenuo za svaki kvart u gradu pa se počeo širiti na našu "malu zemlju za veliko pivo" (i još veće katastrofe uzrokovane ljudskim faktorom), morao bi se klonirati u nekoliko stotina primjeraka, a što ne bi valjalo ni njegovoj ženi, a kamoli kome drugome. Da se razumijemo, nemam ništa protiv Vakule, ni efikasno, ni inače, dapače, cijenim rad njegov.
 
Čitam kako je Steven Spielberg najprofitabilniji muškarac u svijetu zabave. Slijede ga Howard Stern, Georg Lucas, Jerry Seinfeld pa Dan Brown. Hm, obzirom da sam ja tek amater i referent za zabavu iz puke nužde i tek povremeno, procjenjujem da mi je osigurano mjesto negdje oko trikomadejanmilijarditog mjesta. I sreća da se žene ne računaju na toj listi, jer tko zna kako bi se tada moj redni broj pisao, a i čemu bi žene trebale biti na toj listi kad cijelu zabavu i predstave i tako radimo ne bismo li se šepurili svime što imamo i nemamo i bili odabrani iz gomile. Da parafraziram (tko to para fraze?) ono sa Venerom i Marsom i ono sa tržnicom i šankom: muškarci su sa pozornice, a žene iz žirija. Ma koliko god to drugačije izgledalo.
 
A i bijela tehnika poskupjet će od jeseni. I to za 2.25kn po kilogramu. računam koliko ću popušiti jer će mi se perilica rublja pokvariti tek kad prođu ove nesnosne vrućine, a samo zato jer je ne koristim previše. Hodam, naime gol. Osim kad moram izaći iz stana i podnošljivog stanja. Tada na se nabacim koju krpicu i šunjam se po hladovinama. Tako smanjujem potrošnju vode na pranje rublja, a štedim i na skupljanju kamenca. I nikako da skužim treba li mi Calgon ili Calgonit, a i kako ću kad gaće i majice držim pored lonaca i šerpi, ne nepalskih već rostfreinih, u hladnjaku. Množeći procijenjenu kilažu vešmašine popularno zvane kako sam je prvi puta i nazvao, sa egzaktnim brojem lipica i kunića, ispada da ću izgubiti pri kupnji par gajbi vode ambalažirane u staklovinje.
 
Danas stvarno više čitam nego što mi se čini. I to uglavom pizdarije koje su servirane hladne na ovoj temperaturi, pa ako mozak malo slabije radi, svašta čovjeku padne na pamet. Evo, na primjer. Kažu da osim svetih lica koji rade kao predavači na fakultetim, sav ostali kler, muški, ženski, bez obira na seksualnu i vjersku orijentaciju, plaće primaju iz lemozina, dakle iz župnih blagajni. Plaće nisu ni loše, obzirom da im je zajamčen raj nebeski, od tri do osam tisućica kuna. I ne bi mi to ništa sporno bilo, da nema jedne rečenice. A ta je da godišnje država na račun vjerskih zajebnica uplati – 350 milijuna kuna.

bolegr @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 22, 2007

Ovdje je postalo nepodnošljivo i diže mi se svako malo. Radna temperatura. Naročito kad vidim sve ovo oko sebe. Dakle, krajnje je vrijeme. Pita me uvažena jedna dama razmišljam li o svojoj domeni, a ja trenutno jako malo razmišljam, a i kad razmišljam, to je onda o tuširanju, o ledu, o hladnom voću i o kondomeni.

No, kako se bitan dio toga sada nedostupan, ja definitivno, i uz najmanju moguću količinu krpica koje ću ponijeti, idem u svoj novi dom. I kad vrata zatvorim, svjetlo će se ugasiti i imat ću ugodno temperiranog mira.

bolegr @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Osjećaj je kao da sam već proživio i vidio ovaj trenutni déja vu. Odradio dobar dio subotnjeg rituala preživljavanja. Podnevne vijesti zamijenio ugodnijom opcijom mlaza mlake vode po cijelom sebi, bez ostatka. Lakše će mi biti sigurno cijelih petnaest minuta. A onda opet sve kao jučer. Iza zavjese, rekao bi Prevoditelj. Previsoka temperatura ulijenila mi neurone. Siesta neka u glavi. Pustinja unutra, pustinja izvana. Znoj curi niz lice, grudi, samo radi vrele neaktivnosti. Sve vrijedno i tako nije blizu.

Inventura jučerašnjeg dana? Nekoliko desetaka rečenica bez smisla i razloga. Pročitanih rečenica. Tri Isusove-suze espressa iz ruke i aparata Simplicijevog. Jedna cigara znakovita naziva, aromatizirana do ruba pristojnog i podnošljivog, rub je sa prave strane. Šest litara vode (raznorodne, a iste, ordinarne, one čiju formulu nisu mogli odgonetnuti idoli današnje sportskoestradne scene, aqua di spina, Bistra, Jana, sve u različitim kolilčinama). Litra jogurta tekućeg, lakog (jednu ciabattu sa maslinama i jogurt veliki bijeli, tražim ja u lokalnoj pekari podno rudničkog okna, a misliš ovaj svijetloplavi, odgovara mi panpekuša mlada). Litra soka od brusnice (jebate kolko zdravlja u tekućinama, popucat ću i to ne po šavovima ko ludi dotrajali madrac, već od zdravlja). Litra i pol Erdingera (ttrodecilitarski točenog, najbolja mjera za nepregrijavanje, jer ono dvodecilitarsko točenje uzrokuje nuždu sporijeg pijenja jer se pivo ipak ne stigne mrvu odhladiti). KIlogram sladoleda čokolada/vanilija, Ledo, jer ako nije Ledo, nije sladoled. Stogramska porcija svježeg sira, listastog poput vagonskih opruga, samo bjeljeg i čišćeg. Tri ukiseljena feferona po recepturi roditeljice mi. Par narezaka Adidas slanine, suhe dimljene. Nekoliko suvišnih rečenica izgovorenih u prazno. Pregršt jednakih slika ispod površine. Jedan patos. Jedna poruka. Jedan krevet. I dvadesetčetiri sata manje.

Danas vjerojatno neće odstupiti puno od Jučer. A Sutra, Možemo li imati Sutra kakvo bi trebalo biti? Čekam kišu.


bolegr @ 13:45 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, srpanj 21, 2007

Ponekad sam natprosječno glup i u tim periodima (umalo sam napisao: trenucima, pa sam shvatio da bi to bilo prilično umanjivanje vremenskih perioda kojih sam frekvenciju odredio prvom riječju) dobro mi je toliko da kad se vratim u onaj drugi dio stanja svijesti, koji jedini i jest stanje svijesti, naprosto poželim natrag. I to ne na određeno, onaj neodređeni broj produljenja određenih perioda kojima poslodavci koriste želeći izbjeći potenijalnu neugodu nemogućnosti zamjene loših djelatnika boljima proglašenjem tehnološkim viškom, već na neodređeno vrijeme, da se odmorim vječno.i da ne brinem ni za što osim eventualno za vlastito dupe. Ima i onih perioda kada ni to čak ne znam činiti, pa svoj egocentrizam umotam u celofan (ne u celofan, to je neekološki rekla bi jedna moja bivša ,I.P.: uzmi neki lijep papir iz ladica, ovo "bivša", mislio sam reći bivša direktorica, ali mi preskočila riječ, slučajno, podsvjesno, a dodao sam malu dozu dramatike i tajnovitosti osobne prirode pomislit će svaki pronicavi čitatelj, e nisam) i ponudim ga komegod u moru života, na udici ili kao kakvu šećerlemu u izlogu slastičarskom.

Ima dana kada ni to ne činim već mi se pričini da imam misiju neizvršenu pred nečim uzvišenim, kako god to zvali, neki Prirodom, neki Bogom, nebitno u ovom trenutku. Tada mi se učini da bi produljenje vrste bilo zakinuto jer svoje mlade godine netko shvaća kao kraj svijeta koji je preblizu i dobnjak biološki je sve glasnije tutnji u lijepu uhu i budi onaj iskonski strah, zaiskri želja. Nepotrebno, ali i neobjašnjivo. I drugi neki žestoki osjećaji preplave misli i zaguše prometnice neuronske a ima ih, nije da ih nema, makar se autoportretski malom glupačom prozivala, um je taj daleko od tog stanja. Pa oni drugi žestoki osjećaji koji se ponašaju poput lijeka, dvojako, u malim dozama bivaju simpatični, a u većim, opasni, da ne velim vrlo opasni. Odmjeravanje redoslijeda, stupnjevanja na nekim ljestvicama. Vaganje riječi i rečenica. Dušâ. I onda krene međusobno otvaranje i zatvaranje očiju, isprepliću se dijelovi dijaloga kao što se isprepliću ekstremiteti ljubavnika u zanosu povišenja tlakova i i razmjene sokova, isprepliću se dani i noći. vremena i mjesta, sve se ispreplete.

Znam da je trajalo. Dugo. Nije da sam mjerio, samo sam slučajno krajičkom oka zamijetio sat u dva navrata i kada iskoristim svoju omiljenu elementarnu matematičku funkciju, oduzimanje, dobijem rezultat koji je ujedno i oznaka najhvalisavijeg operatera mobilne telefonije u Hrvata bez dijaspore. Ne sekundi. Minuta. Kako god to kome zvučalo i izgledalo. Kraj je završio u grču i smiijehu i to mi je bila najveća nagrada.


Opet sam noćas nešto sanjao, i opet sam se budio. U 04:49 probudio sam prvu smjenu ptica i poslao ih na zorno pjevanje subotnje koje je nešto kasnije nego radnim danom. I ta pernata stoka ima petodnevni radni tjedan. I opet mi je bilo teško zapisati četiri riječi radi asociranja na san koji je bio dobar, a koji je uspio protutnjati mi ispod sklopljenih kapaka između noćne i prve. Smjene.

Ponekad me ulovi da ne mislim uopće na svoje dupe. A noćas me ulovilo. Ne vlastito dupe. Drugo jedno. Mislim da je barem zaspalo sa osmijehom na licu.


bolegr @ 06:49 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare

Ludost moja nema granica kada su neke stvari u pitanju, I nema misli i riječi koje neću prevrtiti kao što umorna u crno odjevena starica pred osamljenom kamenom kućom u dalmatinskoj Zagori vrti krunicu po ogrubjelim i kvrgavim prstima, onim što je ostalo od nekada davno lijepa i skladna detalja u koji se njen sada pokojni zaljubio dok mu je pružala vrč vode. Ludost moja nećeprepoznati pravu riječ u pravom trenu izrečenu, napisanu. No, tko zna, možda se i moje retardično poimanje sentenci bačenih mi, bude brojalo. Ma sigurno mora. Šampionski, preko veze.

Nelako je održavati snagu sa tko malim unosom energenata. Nelako je to u radnom pogonu i isto tako i u onom duboko usađenom u organizam, tijelo, dušu, srce, mozak. Ili neko rebro, porebricu, zglavak, tanašni sloj pothlađenog tkiva oko pupka. Čudna je ta moja ludost, ali nema eze, moja je. I nikome je ne dam.




bolegr @ 05:57 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 19, 2007

Trebalo bi napisati nešto između želje za ugodnim odmorom i pozdravnog otpusnog pisma, da ne upotrijebim i težu riječ. Stvarno težak zadatak. Jer, ovako ugasli skoro svi dijelovi blogorganizma samo ostavljaju lagano tinjati trak nade za povratkom. Pišem stoga tiho da glasnim tipkanjem ne uzvitlam vjetar koji će otpuhnuti taj mali plam koji je ostavila za sobom.

Umorila se? Od nas? Sebe? Okruženja virtualnog? Okruženja realnog? Štogod bilo, Ona to najbolje zna. Sigurno će reći, ne drami, a ja ne marim za te riječi jer marim za velike male stvari, jer je obožavam.


bolegr @ 21:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Pitalo me i ja, stjeran u kut morao odgovarati. Ne sve u šesnaest već sve u petnaest. Odgovora. Eh, kamo sreće da je ispit bio usmeni, izgledao bi ovako elegantno kratak i krotak, jezgrovit:
 
- Koliko je dugo Bolegr u blogerskim vodama?
- Doboko.
- Ono što nam prvo privuče pozornost je naziv bloga. Što znači tvoj naziv bloga?
- Ništa.
- Što tebi znači blog?
- Web-log.
- Što je "tamnija strana" bloganja i blogerskog prigovaranja?
- The Dark Side Of The Blog.
- Što je najzanimljivije u Bolegrovom životu?
- Kraj.
- Tvoj blog doživljava brojne "rudimentarne preokrete" i gostovanja različitih vrsta. Koliko je to zamijećeno?
- Ne znam, može sljedeće pitanje?
- Mnogi kažu da je Bolegr sjajan bloger ali i dobar naslovničar. Komentar?
- Suvišan i bespredmetan.
- Tvoje mišljenje o naslovnici na tvom servisu bloger.hr?
- Sebeljublje.
- Gdje vidiš budućnost bloga?
- U Titogradu.
- Jesi li razmišljao o blogu u vlastitoj domeni?
- A i o e u kondomeni.
- Najdraže teme o kojima pišeš?
- Tabula rasa.
- Igra riječi, metaforičnost i slovčaste misli. Što još Bolegr jest?
- Riječ bez značenja.
- Što misliš o službenim blogovima?
- Prvo služba, onda družba.
- Kakav je tvoj odnos s drugim blogerima?
- Nedefiniran.
- I na kraju, je li sintagma ili sintaksa ? (Ili kako ono bješe pitanje?)
- Sinapsa.
 
No kako su pitanja došla i isto tako i o'šla virtualnopisanim putem, sve je to moralo biti malo bolje slovom potkoženo.
 
I tko zna kako bi sve završilo da nisam usljed pretjeranog unosa tekućine jednostavnog dvoslovnohjednobrojnog kemijskog sastava pojačao i lučenje solima obogaćene te iste, odlučio sve to isprati sa površine sebe pa u trenucima dekoncentriranosti (je li trenutak nešto što već danima traje?) omogućio neelastičan sraz budućeg bivšeg rudimenta organizma (tako vele meteorološko-antropološki prognozeri) llokacije ekstremno donje sa rubom kade. Rezultat svega je da imam ljubičasti mali prst, a bez da sam morao na francusku manikuru (valjda se to tako zove, ako i ne, zvuči opako kao i ondulacija ili nešto tome slično). Ali ga još uvijek imam. I kad sam već kod njega, povući paralelu između one moje popijene vode i nekih destilata vrlo je logičan slijed misli. Tako i dođem do one koja biva utjelovljena u poznavanju jedne žene koja je cijeli korak ispred ovog današnjeg vremena. Ona je dokaz budućnosti i lošeg utjecaja alkohola u poslovanju. Pri drugom porođaju Ankinom dežurna i jedina primalja u selu bila je zaljubljena u ružicu koja nije cvijet već vrsta kontinentalnog vina adekvatne boje. Ne i mirisa. Rezultat tog prožimanja bio je i cvikanje malog nožnog prsta novorođenčetu koje će se dvadesetak godina kasnije veseliti svojem prvom porodu i trećem najvažnijem muškracu u životu.
 
Sunce definitivno svojim pjegama čini ljudma da postaju potencijalne bombe, ne one tipa Pamela Anderson, Nikolina Pišek, Iva Jerković, Keeley Hazell ili slične pojave, nego one koje su se krile pod kodnim imenom Little Boy. I, jebo me pas (da, psujem, i to sodomično), fali mi jedna sa svim pripadajućim elementima i molekulama.
 
bolegr @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Nadrobio bih ovdje svakakvih sentenci ranije zapisanih, ali na gomilu, kao kad po strništu vrijedan i štedljivi seljak sluplja ostatke nepožnjevene ljetine, pa ako ništa nek na hrpi čeka zakašnjele paljetkare.

Neki je autoput kao preko noći niknuo između ušiju mi i nepregledne kolone obosmjerno tutnjaju. Nema zastoja, sve kao po špagi jer tako je i buka konstatnija. Nema ni zabrane vožnje teškim vozilima pa nalijeću autobusi sa lakoodjevenim putnicima i šleperi iz Klagenfurta, no ništa pod kotačima osim asfalta ne dočekuje ove Apatosaure industrijskog doba registracijskih oznaka preslikanih sjetnih stihova. Buka u glavi jača je od cijele Armade tvorničke, od klepetanja metalnih kotača teretnih vagona kompozicije koju smo malci iz drugog A izgrebani dočekivali skriveni u žbunje kupinovo, dok ne prođe lokomotiva sa strojovođinom glavom nagnutom kroz prozor ("Ne pas se pencher au dehors!" piše ili slično tome piše na prozorima putničkih vagona čiji se prozori još mogu otvoriti, a mene je oduvijek zanimalo jesu li skrbnici za ljudski rod, a u skladu sa Zakonom o zaštiti na radu, stavili takvu obavijest i na prozore lokomotive), klepetanje koje je bila glazba na uvce za nepromišljene i zaigrane kratkohlače odmetnike od Zakona o lijepom ponašanju djece u toj dobi.

Bacim pogled kroz prozor i vidim sivilo. Pokušavam nadlanicom skinuti sloj prašine sa okna no ne uspijeva mi, a i kako će kada su prozori oprani i prozirni skoro kao naiva, sivilo nije ni od gradskog smoga i onečišćenja nastalog prevelikom količinom čestica koje priječe svjetlu da zablista u onom ljudskom oku vidljiom spektru. Ostala je samo jedna mogućnost. Nelijepa koliko prazan poštanski sandučić, porazno prazan, tek, uleti koja reklama ili obavijest o potrebitom plaćanju potrošenih ili nepotrošenih resursa civilizacijskih tekovina. Guram slušalice u uši (i time, kako stručnjaci vele, povećavam broj stranih tijela u ušima za 40%) biram glazbene foldere na hrpu pobacanih empetrica pristiglih kako prilog jezgrovitim porukama.

Slučajno pročitan neobjavljeni tekst, jak, jak do boli, nestao u nekoliko minuta, pojačana glasnoća zvuka u slušalicama na majjače i očnim kapcima bar nakratko odagnano ono sivilo koje prijeteće tamni. No, grozan osjećaj praznine guta sve i dalje, nedostaju živi detalji, ostaju samo sjećanja. I bol. Osjećam se poput naslova.

bolegr @ 09:26 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 18, 2007

Autodestrukcija u količini bliskoj kritičnoj masi, a koja autodestrukcija nije sama po sebi nakupina kritične mase negativnog naboja pitam se, može dovesti do čiste blogosfemije. A obzirom da je sredstvo pisane komunikacije u ovom slučaju baš ovaj virtualnointeraktivni servis, sve sam veći pobornik izjave gospodina Igora Mandića (još jedan, uz Arsena Dedića, primjer kako ima i ljudi koji su ižbenika) u kojoj se na blog kao novi oblik pisane riječi, obrušava poput savezničkih grozdova, ili po novogovoru klastera, teških krmačolikih bombi na Dresden.

Pokušavam se sjetiti noćašnjeg sna usred kojeg sam se probudio, otpio količinu vode dovoljnu za podapiranje onih kojima je trošenje veće količine vode u svrhu higijene stran pojam, a od kojih se svako jutro moram sklanjati po tramvaju kao od najbrutalnijih kontrolora iz doba kada nisam punio gradski proračun svijm djelovanjem korisnim za gazdu Kurta, širu zajebnicu, pa i za sebe samoga. Pamtim samo da sam bio posjećen od strane onih istih sivih geometrijskih tijela koja me progone pred bolesti koje se manifestiraju povišenim temperaturama. A temperature – nema. Kao što nema niti nîti kojom bih povezao drugi dio sna, za koji sam također siguran da je postojao, i tako stopio sve u jednu masu podobnu za artikupiranje u čitljivo agregatno stanje.
 
Poznajući svoju moć u zadacima destrukcije, u najmanju ruku kao Jerko Leko u srednjem redu svoje nogometne družine, a kako bih izbjegao pomenutu vrstu pljuvanja, okrećem se iskrivljenim zrcalima i odrazu koji oči uprte u me drži skamenjeno i osuđujući. Demonično je to, a najgore je što demona hranim ja. Hranim ga onom rukom koju sam ispruženu držao, a onda, u tišini nepotrebnosti govorenja riječi, samo pustio da se u laganom klaćenju smiri uz bedro. Nijr dobro, govore mi usta iskrivljena poput najdramatičnijih Kingovih likova negativaca, glasa metalnoprodornog. Odbija se zvuk o konkavne zidove i vraća modificiran u elipsu poput onog instrumentala Buldožera sa prvoga im albuma, kao pulsirajući lim, kao kakofonija glazbenih vilica različite frekvencije.

 
Svjetla ime. Negdje. Vjerojatno. I nadam se da će bdjeti nad onim molekulama čije je konstelacija pokazala da evolucija nije prestala i da Priroda još uvijek računa na ovu vrstu.

bolegr @ 10:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 16, 2007

Vrijeme je da se krene. Ni sam ne vjeruje da koristi ovu rečenicu. U kolopletu misli i primisli, sanja i zabluda, motaju mu se po glavi kojekakvi verbalni demoni... Dedići, Šobići, Nešići,... Ići... Svakakve riječi guraju se na virtualni papir... Tako i ove, uz sjećanje stiska kišom pothlađene ruke dok su izlazile iz napuklog originala, uz sjećanje na,... ne, neće ponovo prebirati po tome...

Pokušava izbjeći hodanje po rubu, no kako to može izvesti hodač po žici?

Odbačen par nenošenih cipela,... neiživljena igračka gurnuta u kut,... putrgani lanci sjedalice ringišpila,... ostaje samo bolna praznina,... i prazna ispružena ruka,... pogled uprt u zatvorenu knjigu,... i odškrinuta vrata u kojima nikoga nema,...

Vrijeme čekanja lagano curi i sporadično bježi poput pijeska iz dlana namočenog slanom izlučevinom bliskom korijenu nosa,...  posljednji čavao prislonjen je na poklopac lijesa,... samo još tren, jedan udarac praćen nevjericom i zamućenim pogledom i sve će biti gotovo...
bolegr @ 09:27 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 15, 2007

Kad sam loševoljan, u jutarnju kavu dodam malo cimeta. Ponekad to ne uradim. Bez ikakvog uzroka i povoda, bez svrhe posebne. Za danas nisam siguran. Za cimet.

Miješam dane. Možda je to i podsvjesno. Nije možda, sigurno je. Tako sam i petak ovaj protekli pretvorio u četvrtak, a što sam primijetio naknadnim čitanjem jutros poslanoga maila. Kao što sam primijetiio da čitam kao to i pišem, bez razumijevanja, pa onda moram ponovo promišljati o napisanom, pročitanom. Oj, Gluposti, mojim se Imenom zoveš!

Na današnji dan je umrla Mona Lisa, kao i onaj što je napisao Tri sestre, a ja mislim (ma da ja mislim, ne bih neke stvari napravio onako kako sam ih napravio, a jesam) kako bi bilo lijepo imati dokaz da su neke stvari jače od tvrdoglave riječi.

Šesto je ili sedmo pivo. Toliko pšenice već sam u se pretočio da bi se dalo zamijesiti kruha u većim količinama za oveću obitelj onih koji kruh jedu u većim količinama. Pogled mi nije bistar, ali to nema veze sa pijenjem već sa točkom u koju sam se zagrledao. Točka je daleka, nevidljiva prostim okom, sada nevidljiva bilo kakvim okom, možda jedino onim jednim. U bezdanu mračnih misli potaknutih Crnim petkom prema kojem su Crni ponedjeljak i Crni utorak male bebe (pa meni će uskoro sve biti crno, ako već nije), listam novine i gledam kako se gospođa Pašteta razvukla preko dvije stranice Vjesnika sa svim svojim tumačenjima rada svojeg ministarstva, a gospodin Sat pak misli da će se Život U Pokretu čipiran poput kakve živine braniti sa slobode, i pitam se je li onda Karlo del Ponte platio svoj godišnji na brijunima karticom ili kako drugačije... I zašto Ameri umjesto što udvostručuju nagradu za hvatanje Bin Ladena na pedeset milijuna dolara, u potragu za njim jednostavno ne pošalju Johna McLanea, jer ono što on radi u DH4 jače je od Supermana, Batmana, Catwoman, Zvončice i Petra Pana zajedno?

- Aka, kaje? - vidim ruku, dlan kako mi se kreće pred očima, na udaljenosti zvanoj pristojnost i čujem nastavak pokušaja skretanja moje pozornosti na izvor glasa i kretnje dlana - Ima li kogaaa?! Alooo?! Eheej!

Lakoća ignoriranja vanjskih podražaja nije mi strana nikada bila. Svjetlo. Zvuk. Čak i fizički osjet boli. Sve osim one unutarnje kamene gromade.

- Čuj, idemo do Friend'sa, ideš s nama? - nastavlja Pokušaj Skretanja Pozornosti - To ti je u kvartu pa ti doma neće biti daleko, nećeš se morat u tramvaju budit - zna moju sklonost lakouspostavljanju fluidnog stanja svijesti koje prelazi iz drijemeža, koji se nekim čudnim mentalnim upravljačima da kontrolirati i usmjeravati, u san, onja prepun dijaloga, monologa, preispitivanja, sivih geometrijeskih tijela koja gutaju Prostor i Vrijeme, a naročito u javnom gradskom prijevozu.

Iz lijevog džepa (kao da je bitno je li iz lijevog, a i "iz džepa" je jednako nebitna informacija, hm, ako ovako nastavim sa eliminacijom detalja, bit će najbolje da zatvorim knjigu, ali ja to ipak ne činim jer optimista u meni se budi i ne dopušta mi učinjene krive poteze još i zacementirati, možda se zub da spasiti baš kao dvojka gornja lijeva, još je samo plomba potrebna, a ona stiže u utorak poslijepodne) vadim upaljač patinasto zlatan sa nekom ptičurinom ugraviranom. Palim cigaretu. Povlačim dim, duboko. Duboko. Pali vrelina svu površinu plućnih elemenata. Osjećaj je... Nakon par sekundi ispuštam plavičastosivu smjesu neprirodnosti i zaustavljam disanje. Mirujem...

Trzaj lijeve noge u koljenu postaje ritmičan. Frekvencija nekoliko sekundi ženskog roda. Otvaram oči i grčevito hvatam zrak. Skoro panično punim pluća zorom. Na desnom boku, zguren poput bubrega, fetusa, mokar od znoja, drhtim od hladnoće. U ustima gorčina i u grlu knedla. Na licu kapi slanih tekućina dvovrsnog izvorišta. Jutro je nevinije od sna, nevino je poput protekle večeri i noći. Je li se u prekjučerašnje rano poslijepodne ukazala ipak samo klinička smrt?



Pokušavam zapisati nešto, no ne ide, samo pristojno centriram video zapis dodajući u kodu
<div style="text-align: center;">
ispred onog "<object width="425..." i odlazim u kuhinju.

Kad sam loševoljan, u jutarnju kavu dodam malo cimeta. Ponekad to ne uradim. Bez ikakvog uzroka i povoda, bez svrhe posebne. Za danas nisam siguran. Za cimet.

bolegr @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, srpanj 13, 2007

i Damoklo je ...



... naučio.
bolegr @ 12:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Petak je. U ruci držim ulje na staklu, a nije Lacković i nema veze sa tom neobičnom pojavom samoukosti likovne. Ili ima? Ne, mislim da nema jer dokaza je previše. Toliko da ni slučajnost ne može u tim količinama zasuti jedno mjesto, ljude. Tom se mišlju danas vozim tramvajem, ranije nego je uobičajeno jer sve što je trebalo prije odlaska na posao napraviti, učinio sam uz Cezara i Napoleona. Ne nisu vinjaci i konjaci već dokumentarci na televiziji. I cijelo vrijeme to ulje i to staklo držim čvrsto, u dlanove se urezali rubovi do krvi, ispustiti neću makar pao usljed nedržanja u vrijeme kretanja vozilom koje se kreće tramvajskim tračnicama koje se samo pijanom mogu učiniti ravnima, ovo mora ostati čitavo.

Sad kradem naslov ovaj sa jednog zida u Vodnikovoj i kradem mjesto radnje sa jednog virtualnog zida nešto istočnije jer ću o nekoj ženi, o onoj jutros u tramvaju koja je pod pazusima imala brkove kukuruza, samo što kukuruz ima ugodniju aromun i njenom suputniku čija se koljena i laktovi na rekli sjaje do uglancanosti vojničke cipele, jednako skoro kao i dva crnosiva cekera nabubrila od lake ambalaže, i o tome kako im oboma smrdi u tramvaju pa otvoriše prozor koji u tramvajskoj vožnji izvana pokupi vjetar te se ovaj zapetlja po svim zaprekama unutar kola i raznese nevidljive iglice smrada po cijeloj prvoj nizvodnoj lađi tramvajskoj i zapahnu snagom jednakom onoj kao kad gđa. Debelistić-Štiklić prolije parfem po cijeloj svojoj osobnosti nabrekloj u posljednjih devet godina od nemicanja iz nezaslužene stolice šefice financija u odjelu HMZMDHF-a sa svim svojim privilegijama državnojasličkih jaganjaca, onaj parfem koji joj je donijela ona Matićka, sirotica bez igdje ičega osim sa manjkom doborg ukusa jer da nije donijela bi malo veću bočicu, pa makar odvojila i cijelu plaću za nj, a ne kao za ovu, tek dvotrećinski iznos mjesečne rabote za gazdu Jozu. I izdržim i smradove i "mirise" nekako tih par stanice i uteknem na drugu liniju ne bih li uspio povratiti, ne sadržaj želuca već dobru volju za rad četvrtkom. Četvrtkom jer je sve to od jučer, a ne od jutros.

Jutros je neka putnička idila. Završili prijemni ispiti, koji se od prije par godina zovu prijamnim, dobro, pa ni nabildanih mozgova nema previše, osim možda na par fakulteta, akademija. Na pola smo puta, veli mi D. još ćemo se međusobno mrcvariti na tom prijemnom, ali nema veze, nakon toga imam cijela dva tjedna samo za sebe. Traje to za razliku od onih jednodnevnih dvosatnobrzopoteznih. Riješiti sedam od četrdeset dovoljno je da dijete može bez razmišljanja otpisati sve nade. Ili učenje koje je prije "učenje" za prijemni na medicini za koji se kao priprema cijelu godinu (pauza u obrazovnoj kronologiji je čak u igri, kolika je ta medicinska želja), a onda - pad kao sa kruške. Pad koji će osim "najpametnijem sinu, ne zato što je naš" i roditeljima otvoriti oči. Jer, dijete je svjesno svojih sposobnosti i ekonomijice upisane radi curica, a u životu će se već nešto raditi. Otišao ja na prijemne danas, ne znam što mi je. I hoću li i ja pasti.

Od jučer je i neki čvor u želucu koji bi Damokla zbunio jer taj nije znao što je harakiri. to je onaj isti dan kada nisam mogao na malonogometanje jer sam imao neodgodive bolove u nozi. Prestani oponašati okolinu, Aka! No, bol je stvarna, nije refleksna i ja je i danas osjetim. Kao čestitku za petak.
bolegr @ 08:05 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 12, 2007


Smrt je tek završni čin jednog života.
Konačnost sraza padajuće vaze i poda.
Sve ostane razasuto i spremno za neki novi mozaik.
Je li tako ?
bolegr @ 12:33 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Malo mi šumi u ušima. Kao da sam umjesto slušalica ili vate u ušne duplje gurnuo "Šumi" bombone. Tako mi od sinoć. Šumi mi ocean, a šumi i Ocean. Danny.

U pauzi nastaloj u periodu od završetka filma pa do groovanja, koje je moram priznati bilo žestoko, samo je možda malo prekratko trajalo, a to nije bilo radi mene, ne mogu ni ja uvijek zaribati i biti kriv, razmišljao sam jednim moždanim režnjem o upravo tom odgledanom filmu i kako je od akcije pune ničega osim dobrih dijaloga, a bez krvi i nasilja, stvoren gledljiv film, čak i meni gledljiv iako se čak ni zgodna žena nije ukazala na platnu. Dobro, kad je žena koja zasjenjuje sve druge pojave pored, tik, pri i uz, onda ove na platnu i nisu uopće zamjetne čak i da ih ima. Film je naravno O13, Oceanovih toliko, jel'. Ostali režnjevi (a jesam mozak kao češnjak podijelio) bili su uposleni cijelom paletom mentalnih produkata i obradom segmenata stvarnih doađaja i vanjskih podražaja. Gužva u glavi, gužva oko glave. Ples pun energije kao balansiranje na bačvama ili na balvanima porinutim niz brzake riječne. Sve dobro i kao terapija zaborava svih tužnih trenutaka koji nas iznenade i spuste na zemlju čak i ako smo objema nogama čvrsto na tlu. Šume šumarima, zemlja seljacima, Tvornica radnicima!

Smiraj tijela nije došao očekivano brzo, jer bol u bedrenom mišiću nastala usljed umalopada, zato što hodanje po kišom umivenim plastičnim pločama koje bi trebale pomagati slijepcima u snalaženju na nogostupu, može biti skoro kao ples po žici, opasno i sa bolnim posljedicama, i ako se u prvi tren čak i ne čini da je trzavica prouzročila oštećenje tkiva, vrijeme i temperatura, ali ne kao fizikalne veličine već primijenjeni elementi života, pokažu prvau sliku. No bol je ta koja povremeno svojim agresivnim plaštom prekrije onu unutarnju, nevidljivu, ali neodagnjivu.

Trajao je zanos skoro do ponoći. A onda sjedenje u tišini buke i u buci tišine. Poniranje i isplivavanje. Hvatanje zraka. Pokušaj mirovanja kako bi znoj sa tijela i odijela dospio u okolnu blisku atmosfersku ovojnicu. Mokro čelo, leđa, grudi. Mokar trbuh, bedro, list. Mokro uho, zvuk, oko i pogled. Mokra misao i noć. Na kraju svega ostane željena kada, tango u slengu i šum u uhu.

bolegr @ 09:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 11, 2007
moodswinger @ 15:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Nerijetko u posljednje vrijeme oko mi zapne za stadion, pogled, ne bukvalno oko. Nogometni. Maksimir češće, a ni Kranjčevićeva nije rijetkost. Sa vanjske strane, naravno. Ne radi se uopće o formi, jer priznajem da sam laik i da moje mišljenje može biti relevantno samo kao statistički podatak profesionalcu, da ne velim arhitektu kakvom ili arhitektici (o aritetkama i tetcima drugom prilikom). I ti me pogledi zavrte po nekoliko tjedana, godina, desetljeća unatrag, kako kad.

Slika prva. Ringišpil se vrti kao u glavi od previše alkohola i podsjeća me na dječakovu neutaživu želju za penjanjem i vrtnjom. Umjesto dječaka, pred nama je gomila teenagera i teenagerica odjevenih kako bi kopirali odrasle, jedrih i podatnih, izmiješanih isparenja znojnih žlijezda sa parfemima koji prikrivaju odijevanje n abrzinu uz neizbježan nedostatak osnovne osobne higijene, prevladavaju tortičaste boje, pastelno plava, ružičasta i zelena sa najviše zastupljenom bijelom. Sjedimo u tišini i u buci koju stvara tâ šarolika gomila. Promatramo i mislimo.

Slika druga. Poslijenogometno ispijanje pivskih dostignuća domaćih i uvoznih uvijek malo probudi nestvarne maštarije i sulude ideje. Tako i blizina stadiona maliganiziranim glavama biva motivom za mjerenje uže stranice igrališta a koje je izvedivo jedino preskakanjem visoke ograde i to u periodima dok čuvari javnog reda i mira bivaju nakratko odsutni sa ulice osvježavanjem u jednom od obližnjih kafića. Mjerenje to završava odlaskom prorijeđene skupine, sada već u kasni sat, do Boravka, do kojeg mjeritelj uspijeva voziti normalno sve do posljednjeg trena, zavoja, dekametra, kada u jednosmjernu uicu ulazi nepropisno. Čuvari javnog reda i mira u ovom kvartu mudriji su. Samo su pričekali da se imatelj vozila parkiranog za 180 stupnjeva nepravilno, pojavi i da mu uzmu mjeru, novce i vozačku. Promatram i ne mislim.

Slika treća. Fascinacija televizorom nije prestala ni nakon godina odgledanih crtanih u sedamipetnaest i odlaska u sobu na spavanje prije "nevnika", ni uživo gledanje aluniranja Neila Armstronga uz pogledavanje kriz prozor ne bih li nešto možda i direktno vidio. Jednostavno, prozor u svijet bio je glavni predmet mračnih želja tog uzrasta. Nije ga pomutilo čak ni neobična situacija kao što je prijenos sa nogometnog stadiona, a umjesto figurica u dvije različite kombinacije dresova odjevenih, tek jedan čovjek u bijelom i dernja se u mikrofon, a za njim i cijela nogometna publika, nije bilo ni animoziteta suprotstavljenih navijačkih skupina.

Poslije saznajem da je glavni akter treće slike, u bijelom, legenda koja i danas živi, ali na starim lovorikama. I danas voli posjetiti sportske arene i pustiti glas. Samo taj glas nekako mi puknuto zvuči. Kao i sam vlasnik. U posljednje vrijeme. Kao i njegove izjave. Ili bolje reći provale. I dosta o tome.

Jutros sam čuo jedan stih. Ustvari nisam čuo, samo sam pročitao, kao dio jedne cjeline koja je i uglazbljena, a kad i izvođačica bude svjesnije odabrana, bit će to uspješnica, da ne velim - hit. I toliko mi se svidio da sam ovaj tekst htio stihom tim nasloviti, ali nisam.

bolegr @ 10:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 10, 2007



Kad pomisliš da držiš istinu u ruci, možda ona drži tebe.

Naša vlada žuri na zapad.

Glavom bez obzira.

moodswinger @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare



Spamajte koliko vam drago. Ne piše mi se danas jer nisam od neke volje.


bolegr @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Di si? Doma. Dome. Dime. Dimi. Dimmi di si. Da. Dimmi di si. Ako stvarno zna, nislim na HaDeZe,  zanima me kako onda ovo ne zna, Ili zna? Za bend Dimmi di si. Ili je to u skladu sa internom politikom i partijskom linijom?


bolegr @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 9, 2007

Čitam jučer, sa gomilom nježnih i razložnih prekida uzrokovanih povremenim slušanjem lišća i glasnog čitanja odlomaka Moodyjevog Života poslije života sa svim iskustvima koja navode na pitanje o dan ranije izrečenoj mojoj diferencijaciji između institucije i duhovnih dosega, pa onda mravima i ostalom insektoidnom žgadijom koja "... uvijek ide na mene, a na tebe niš!", mladog, ovo jer smo generacija, Bugarina G.G.-a, Georgija Gospodinova, i o njegovom problemu sa estestičnom prirodom romana kojega stvara i koji je upravo onaj u rukama mi, a što znači da piše o pisanju onoga što upravo piše, i o problemu početka, začetka. U prvom kadru govori o početku začinjanja romana, no kroz numerirane crtice na površinu, osim govana kojih je svako malo u romanu jer piše i o instituciji zahoda, isplivava i čudo jedno manifestacija. Osim glazbenokrvničkih snova i prolaska kroz fazu onog bitnog životnog detalja kojeg ne prate povorke, tu su i detalji iz života mladog pisca.

Šum prolaska kotača bicikla po makadamu maksimirskom ometa mi hvatanje niti i vođenje po istoj, pa mi misao odluta na petak. Na dva petka. Prošli petak koji nije bio trinaesti završio je tako da sam ostao na iglama, ne narkomanskim već na onim iglama radi kojih se živci tanje do trenutka pretvaranja u paučinu i kada dođu do te granice onda, onakvi samosvjesni, shvaćaju da su jači od čelika, Baščelika i Petra Čelika. Objašnjenje za dva potonja ne dajem, tko ne zna nek potraži objašnjenje negdje drugdje, ovo ipak nije obrazovna emisija. Je li uzrok tome petminutni ton bez slike ili je  stočetrdesetminutna slika sa tonom, ostavljam po strani jer neke stvari će zauvijek ostati ovijene velom nepoznatoga. Petak, onaj drugi, kroz koji ćemo početi prolijetati za nekih devedesetak sati čini mi se ipak moguće veselijim iako nam do Kraja ostaje toliko vremena manje. A kroz to vrijeme, po glavi mi se vrte asocijacije, pucaju kao vatromet nad Bandekom kojeg sam prijenos uživo slušao, a ne vidio ... Tarzan čita novine, ... čita, ... novine, ... nova, ... čitanova, ... Cittanova, ... Novigrad, ... petak 13., ... 13. Novigrad Cittanova Music Nights,, ... Mogao bi to biti lijep petak trinaesti, no do petka je daleko kad se neke stvari ne planiraju, a mogle bi se, jer ima toga dosta, postoje i utorci i srijede naprimjer, je li ...

Grizu mravci, ne oni Vianovi, jer da su njegovi mravci i naši kotači bi gutali maskimirski makadam, a kosa bi se umjesto šala vijorila, grizu oni pravi mravci, ali malo okrupnjeli, polcentimetarski, crni, poljski, livadski nema veze sa prijateljskom nam i svrstanom Poljskom. Poljski kao i poljski miš koji trčkara po plitkom kanalu i promatra šetače asfaltnom stazom dok se u potrazi za pokojom sjemenkom mimikrično skriva sivosmeđim krznašcem.

Onaj prvopomenuti autor me podsjeća na pokušaje dosezanja nadstanja inicirane stimulansima koje je Paddy Chayevsky pokušao objasniti u svojim Izmijenjenim stanjima iz doba moje književne i životne nevinosti uopće, kada se o životu čitalo i pretpostavljalo kakav može biti, a sve zasnivano na flertu sa graničnim elementima života samog. Sad, uz onaj već poznati šum koji nije nagli ljetni pljusak već prolazak biciklista po makadamu, McAdam Marinkovićev bi vjerojatno vozio neki dvostruki bicikl, koji i nije bicikl jer ima dvostruko više kotača raspoređenih upareno, a kako bi klijentima mogao u dlan pogledavati dok se vozika okolo i dok ne zajebava susjede, dakle, uz taj poznati šum, odnekud dopire glasan dječji plač.
- Otamo dolazi, pokazuje na lijevo što je ujedno i smjer sjeveroistoka, a ja se, u svojem pouzdavanju u perceptivne sposobnosti, kojima ipak treba vjerovati, ne slažem sa konstatacijom već, naprotiv, pokazujem oprečni smjer ishodišta proizvođača valova koje uho registrira kao povećanu vibraciju membrane.

Nastavljamo nas desetak, dva pomenuta u pisanom agregatnom stanju, pa da sad ne nabrajam imena svih mravaca, te na kraju i naše dvije materijalne manifestacije u ovom svijetu, sa valjanjem po dekici još neko vrijeme, otprilike točno toliko dok se s neba pala misao o banana-split aranžmanu nije pretopila u jednu drugu radnog naziva kuhani kukuruz, a koij je ne kao klip u kotačima već više kao klip u cilindru kretanja bio inicijator promjene statičnog mjesta. I nije mi pala na vrijeme ideja o bitku opne kukuruznog zrna koja se stišće između zuba, naročito onih iznad kojih trepere niti konca, no nežu o tome, jer će opet biti "... daj prestani više sa zubima, ak tako nastaviš potrudit ću se pokvariti Lanin posao" pa se vraćam ovoj jutarnjoj kavi. Da, skoro da zaboravim, opet ću se hvaliti, "... kad ne hvališ sebe, hvališ mene, daj prestani", a ja ovaj put ne mogu prestati jer sam se htio pohvaliti posjedovnim listom za novu dvokotačnu bezmotornu vozilicu.

Eh, da je danas petak, ...


bolegr @ 07:02 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, srpanj 6, 2007

Tipfeleri su česta pojava u današnje vrijeme. Nekada se znalo. Kad pročitaš u novinama neki tipfeler znaš da je slovoslagač popio jednu više jutros ili sinoć. Nije bilo teorije da se dogodi da novinar napiše krivu riječ i da to prođe kroz lektorske ruke i oči pa preko olova do čitatelja.

Ima i namjernih pogrešaka u pisanju i govorenju. Ja sam dugo vremena, prije no što se na naše tržište etablirao Wrigley's, kupovao dEfekta žvakaće, elEmentaler sireve, i još koješta. Događa mi se to i dan danas, omakne mi se, jače je to od mene. Malo me ispod oka pogleda ona teta sa crvenom kutom i bijelom pregačom, za pultom-ladnjakom, procijeni da nisam drogiran ničim zabranjenim pa mi u komadu da el-sira dva centimetra jer u komadu ne mogu kupovati na grame i deke, kad mi reba određeni volumen, a ne masa.

Otišao ja sa tipfelera na hranu! A bilo mi teško. No, da se vratim na ono što mi za oko ovih dana zapinje, a nikako da napišem jer mi je gužva u glavi, dubinska i površinska. Dakle, ono sa Sanaderom i zlatnim polugama izgleda da nije dobro prenešena informacija.


Tipfeler je u pitanju. Nije zlatna poluga već polugay.

Da, i petak čestitam, bez obzira na fotografiju. Tebi i svima bez obzira na tipfeler.

bolegr @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 5, 2007
moodswinger @ 15:41 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 4, 2007
moodswinger @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

U Butanu, ne plinu, plin se piše malim početnim slovom, već u državi koja se piše velikim početnim slovom, odlučili su stati na kraj slučajevima da im se po državi šeću siromašni turisti koji jedva kraj s krajem skupljaju i doma, a kamoli ne u toj visokopozicioniranoj državi, zemljopisno, ne po blagostanju, blagom stanju. Odlučili su uvesti pravilo po kojem stranci prilikom ulaska u zemlju, a na ograničen broj dana, za svaki predviđeni dan modraju imati po 200 US$.

Ja sve nešto ramišljam o ovom našem putu u bolju budućnost, o ulasku u EU. Nešto mi se sve to ne sviđa previše, iako svi govore da nam je to neminovnost. Pa i Švicarska ima svoju neminovnost, a nema ni slavonskih žitnica, ni zgorskih brega, ni ličkih međeda, ni dalmatinske obale, o offsideu da nit ne govorim, ni otoka, nit svih drugih nepomenutih regija, nit zaostale industrijske pogone, spomenike pretvorbe, pa ni čistu vodu jer je nemamo čime zagađivati (iako se tu već snađemo, snalažljivi smo kad ne treba, jel), ... da ne nabrajam još i poimence koga Švicarska još nema. I onda kad upotrijebim svoju lijenost i krenem sa matematičkim operacijama, zbrojim sve to i mislim kako bi mi trebali neulaziti u tu uniju.


Što bi nam falilo da umjesto toga svakom turistu za dan proveden u Lijepoj Našoj ne kao u Butanu da tražimo da ima pokazati po 200 US$ za svaki planirani dan provoda u Hrvatskoj nego mu odmah na prelasku granice naplatimo disanje Lijepe Naše 200 € (šta će nama dolari kad imamo svoje euriće) po danu, ali treba još i za trošiti imati pokazati. Pa kad se matematički obradi količina gost-dana u godini, ispada to pozamašna svotica koju bi trebalo podijeliti, ali ne bratski već ravnopravno i nesvrstano. Tako bi nam se poboljšalo financijsko stanje i mogli bismo svi raditi po 5 sati umjesto po 8 pa bi bilo posla i za nezaposlene koji nemaju vremena do burze jer rade u fušu, a i svi bi imali više vremena za ljenčariti i smišljati nove životne olakotice. Jedino što treba je - misliti.

Sve mi je to došlo kao posljedica toga što sam lijen. Jer i kad kopam u vrtu ja razmišljam kako na najjednostaviji i optimalan način iskoristiti utrošenu energiju i vrijeme. Ali, smetnuo sam sa uma da postoji lijenost fizička i lijenost mentalna. A ova druga je opasnija od prve. Stvara zombije. A to nam ovdje rade već godinama.




bolegr @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Ovaj put jutro se probudilo prije mene. Razlog neredoslijedu na koji sam u posjednje vrijeme navikao pa čak i oguglao (nisam ogoooglao, molim). Možda je umjereni pad temperature učinio da mi je nesvjesno stanje leglo kao i ja u krevet, a možda su neke podsvjesne struje nagonile svijest po neuronskim bespućima i tjerale je na ispodpovršinsko kretanje. Ne znam. Uglavnom, nisam sanjao kako vozim motor dok mi je struk ovijen nježnim stisnutim rukama i mila glava na lopaticu lijevu prislonjena. I nije bilo vijorenja divlje kose usljed zračnih vrtloženja nastalih usljed kretanja.

Današnji dan odgonetnut će ukorijenjene tajne, skrivene pod površinom, bolne neće biti jer uvijek postoji neki ublaživač boli, anestezija je ipak rješenje. Ma i da boli, nema veze. Neke stvari treba riješiti, a ne trpati pod tepih jer podtepišno nakupljanje u jednom trenu prijeđe granicu zanemarivog i postane bolnije nego što bi bilo da je sve riješeno na vrijeme. Problem će se početi širiti i postati teže rješiv, a i to rješenje bit će onda bolnije i sa većim lošim posljedicama.

Danas će mi čačkati po korijenu. Zuba.

 

bolegr @ 08:25 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 3, 2007


Ljepota je u oku promatrača.

Ljubav je slijepa.

Zato se zaljubljeni pipaju.
moodswinger @ 13:54 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare

Doručak na travi mi se jednom davno dogodio. Doručak je trajao satima, a trava je udarala u valovima. Nogomet na travi mi se isto davno dogodio, no kako sam izbjegavao neelastični sraz sa protivničkim igračem i nespretno u padu zakačen rukom toga istoga, ozlijedio sam se i  okanio trave sa nogometom. Pa sam to, po nekima imbecilno, po drugima taktički vrlo zahtjevno naganjanje lopte upražnjavao po raznim podlogama, najčešće po parketu i asfaltu, ponekad na tartanu, a jako rijetko na travi.

No, godinama čovjek stekne neka saznanja, neka ne stekne nikada. Onda ta koja stekne ponekad počne i primijenjivati. Trčanje po tvrdim podlogama oštećuje zglobove, stradavaju ligamenti (i oni križni i drugi), a i zub je tu, onaj zub vremena. Proteklog. U življenju, vegetiranju, kako koji period života već jest. Tako i mene uspjelo nagovoriti da skinem sa klina kopačke kako bi to pjesnički rekli sportski novinari, a u stvarnosti da tenisice koje mi služe za sve i svašta (a to znači za hodanje, sljemenarenje, badmintoniranje, bicikletanje i sve druge aktivnosti vezane za pomicanje nogu) upotrijebim za naguravanje lopte, a sve zato jer nisam pravi profesionalac pa da imam cipele za ovo, cipele za ono i cipele za dsz*. Ritam četvrtak - ponedjeljak čini mi se žešćim od onog profesionalnog, a ako ćemo iskreno, neki bi mogli i odigrati koju u prvoj nam ljigi.

No, nije mi sad na kraj pameti ovdje prepričavati tijek utakmica, iako im azanimljiivh detalja (neću se hvaliti, draga moja Ti, ne brini, a iako bih baš mogao), već nogometna postkoitalna cigareta. Što bi značilo ispijanje kavovodopiva nakon zabijanja golova i promaćivanja istih.

- Umro je? - upitno gleda Matko u sve nas, jer se na vijestima televizijskim vrtila reportaža sa pokopa
- Da, nekidan je umro. - odgovara mu netko od nas, nekoliko nas čak.
- Nemam pojma, ja se danas iz Venecije vratio. Bio tamo četr dana. Fakat nisam pojma imao. A od čega?
- Od smrti. Umro je jer je dugo živio. Stodvije godine, hej čovječe, dosta je to, previše. - svoje viđenje bacam na stol pored krigle točenog piva.
- Ma daj, neš ti pjesnika! - ubacuje se Barta - od pedesetsedme ništa nije pametno napisao što ne bi mogao neki pismeniji šesnaestogodišnjak. Sve mu pjesmice cici.mici, za osvajanje mladih šiparica. - sad već diže glas kao kad gol iz mrtve šanse promaši.
- Čuj, Barta, pa ti nemaš osjećaja za poeziju. Ti ni u onoj kaplji poslije kiše ne vidiš dubinu smisla - provocira Saša.
- Ma i Cesarić je isto veliki pjesnik, moš mislit! - odzvanja malonogometno igralište i terasa za okrjepu.
- Čekaj, a ti misliš da je jednog Eduarda zabrinula Tadijina smrt? Ili Ćorluku briga za voćku koja se njiše? - ubacuje klip Saša uz glasan i neskrivajući cerek.
- Ma, daj, znamo dobro koji su naši pjesnici, nemojte me zajebavat! - nastavlja Barta dreku svoju kao argument u raspravi.

A meni zvoni mobitel. Na displayu - uskraćen broj. Hm, Susan? Ako mi je Lyle poslao mail jučer, znači li da njihov sinkronicitet (nije baš kao naš, ali mislim da oni to nadoknađuju vremenskim periodom) funkcionira? Sigurno me opet trza jesam li se raspitao za proceduru premještanja davno umrle bake mi po susjednoj državi. pritiskom na najveću tipku mobitela uspostavljam kontakt.

- Bok, Aka, Kolja ovdje, jesi već u Boravku? Malo kasnim, ali pričekaj me jedno pola sata.
- Dobro je Kolja, nisam još tamo, ali ću bit za po sata.
- Oke, majice i vina stižu, aj bok.
- Bok. - završavam razgovor koji ne podsjetio da je vrijeme da se krene, odavde, ne mislim na Majke, bolje. Za sve.

Napuštam zapjenjeno nogometno-književno predvečerje i bježim put zapada i susreta sa dugočekanom pamučno-vinskom ikebanom.


_____________________________________________________
*ONO i DSZ bio je popularni predmet u doba Šuvarovog
  sustava sredjoškolskog obrazovanja, a puni naziv je bio
  Općenarodna obrana i društvena samozaštita, uh,  kako
   je to gordo zvučalo nekome.
bolegr @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 2, 2007

Znam da će današnji radni dan biti grozno naporan i ubitačan. Gomila nepotrebnih telefonskih razgovora, deseci nesuvislih mailova, sve u svrhu gubljenja vremena.
Deadline za banalnosti. A kada bih mogao eliminirati nepotrebno, vremena bi ostalo za gomilu stvari koje pričinjaju zadovoljstvo svih oblika.

Usred tih razmišljanja zablinka mi ikonica u kutu monitora. Opet e-mail. Ovaj put na drugom stroju, nevezanom za rudnik. Otvaram, gledam i ne vjerujem. Javlja se Lyle, Susanin muž, hazbent kako bi ona po rvacki rekla. I kaže Lyle:


Winning two tournaments in two weeks!  Quaddly and Lloyd Cup! My wee wife is on a roll!
Lyle.

I fotke su pridodane, atačirane kako bi hrengleski mogli to provaliti i ostati živi i nekažnjeni za ubijanje jezika nam. Gledam bjelinu odjeće. Padaju mi na pamet sve one reklame za izbjeljivanje rublja baš tim-i-tim sredstvom i ispiranje mozga tim istim. Gledam i zelenost trave u kontrastu pojačana je sjenom koju sunce baca na trofejima okićene igračice nekog sporta koji je moguće igrati u sedamdesetima bez straha od ozljeda. Ono brzo hodanje za seniore sigurno nije, a tamo je Susan u svojoj generacijskoj kategoriji višetruka prvakinja županije. Jednom prilikom je, pričala mii je dok smo sjedili u osami kastavske terase ukopane u debelu hladovinu, čak spašavala kolegicu konkurentiu koja je strgala nogu. Nosila je dok helikopterom nije pristigla služba spašavanja.
- Ju nou, Aka, ja sam ti nju nosila par kilom'tara. Vidi me ovaka kaka sitna i lagana, a ona ti je k'ooo tank. I još sam joj zglob uvezala vd a band. Poslije su ti, moj Aka, o tome pisali k'o da je to ne znam što, a ja sam samo maj kometitor dovukla do mjesta đe elikopča može sletjeti da ne gubimo vrijeme.

Tenis? Ne bih rekao. Nije ona baš toliko eksplozivna da bi mogla među top-100 na ATP-u. Badminton? Ne znam, sumnjam. Kriket? Tko bi znao. Moguće.



Mislim kako bismo trebali popuniti srijednu prazninu barmintonskim satom. Da, barminton, nešto između badmintona i bagmintona, a začinjeno poslijesportskim barskim aktivnostima. Jer ako Susan može nositi sedamdesetpet godina na sportske terene mogu i oni mlađi koji u kompletu stanu u tih njenih trifrtalj stoljeća godina.


bolegr @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare




Sportski je tip. Sa četrdesetak učas nabilda na devedesetak. Ne kila, kvadrata. Uspije se, poput Houdinija, sklupčati u stogramsku limenku. Jetrenka.


Prekjučer su joj priredili estradno-obmanotivni tulum u Ciboni. Jučer su joj na hateveliziji pustili snimku maksimirskog koncerta onog koji kaže da je dva dana za redom napunio stadion. Jedan rastjerala kiša, a drugi bih ja.

 






bolegr @ 06:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.