crta

Blog - srpanj 2008
srijeda, srpanj 30, 2008
Nakon dugo vremena opet sam u rudniku i fali mi žica. Izgleda i daska. Ne ona što život znači već ona što izleti kad bivaš opaučen mokrom krpom. Ona što glumi prst umočen u more. Žica, ne daska.

Otvorilo motovunski filmski festival. Zatvorilo Radovana Karadžića. O kapetanu šutjelo u Banskim dvorima. Uz pjesmu dočekalo heroja Bušića. Kontrolori lašci opet napadaju nevinog i poštenog nam gradonačelnika. David Copperfield dolazi u Zagreb. Ne radi predstave već na instrukcije.

Umro Mate Parlov. Umrla i meni već druga susjeda. Mir im dušama svim. A meni je vrijeme da mijenjam lokalitet postojanja radi opstajanja dotične glagolske imenice.

Osjećam se kao odgovor na retoričko pitanje, poput triju točkica na nedovršenoj rečenici koja slijedi jednako nedorečenu misao, zapušteno i usputno kao autobusna stanica u predgrađu, kao slijepi kolosijek na usahlom ranžirnom kolodvoru što tek u prolaznom slučajniku možda izazove neku manifestaciju mišljenja i osjećanja.

Dosta mi je rudnika za danas. Idem kući jesti lubenicu. Dok je još imam. Kuću. Lubenicu. Štagod. Svejedno.




bolegr @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 29, 2008
Koliko lijepih riječi treba? Koliko svaka takva riječ mora biti optočena nečim posebnim da bi...?

Ne znam. Stvarno ne znam. Možda da je neko lakše pitanje pa da samo ispalim 42, ali ovo je kao neko pitanje nad pitanjima, i nadpitanje i prapitanje i panpitanje.

Ne znam jer još nisam našao, skovao, rekao, napisao onu jednu koja je dostojna onome nečemu najljepšem na svijetu, nenadmašno privlačnoj skupini molekula što identičnu poruku života sobom nose i negdje u dubini duše vjeruju u moć sinkronoga, da će biti znak i potvrda da evolucija nije konačan proces, onom utjelovljenju ljepote duše u cijelom procesu koji je uvijek upravo sada.

Ne znam, iako mi znano da je po mitovima i legendama Gogolju za Mrtve duše spaliti kamin trebao, a da je meni jedna tipka kamin cijeli bila, tih i plamenast taj kamin, kao flamingo u letu ka suncu u bijegu. I da tipka ta će me progoniti sve dok svako slovo iz kamina ne izvučem, na stranice neke zamišljene posložim i papir onako virtualno hrapav neravnom rukom ne poravnam.

Ne znam onako kao kad rastopljenom tamnom, razigranom u početku, a tren kasnije smirujućom i caklinastom, čokoladom preliješ nekakav tvrd aromatičan plod, a poslije se naslađuješ otapajući ga prevrtanjem jezikom po usnoj šupljini kao što se nizbrdice kotrlja dijete ravnajući nepokošenu travu i ostavljajući za sobom trag kao za brodom što se pjena širi. I kad se film čokolade raširi usnom šupljinom, ostaje još jedan sočanm zagriz, strastan i odlučan doživjeti slast do rastakanja i širenja svih sokova do posljednjeg nervnog završetka.

Ne znam kao što ne znam svoje vjerovanje objasniti. Niti otkud mi uopće. A postoji, imam ga, ma koliko ga ponekad negirao i kojekakvim lupatanjima gušio i time mu moć umanjivao.

Ne znam upravo kao što ni letjeti posvuda ovdje osim kao jabuka u padu ne znam, kao ni što je na onoj tamnoj strani Mjeseca, na potiljku onog nasmijanog lica čiji osmijeh vidim samo dok ga uživo gledam, a kad se na slici, pokretnoj ili statičnoj, pojavi, taj osmijeh kao u kamin bačen, nestane.

Eto, toliko ne znam.

"Piši nešto lijepo. Lijepo je lijepo, nije važno kome napisano."

Nekada je važno stići, nekada putovati. A pisanje,... Da. Važno je pisati. I važno je napisati.

Ali, kod pisanja je važno i ono kome. Jer ono pokreće obje strane, i ruku što piše i oko što čita. I zato je kome najvažnije na svijetu. I ja ću pisati dok mi kome jesi...


... i dok ti petak i utorkom mogu čestitati. A mogu.
bolegr @ 01:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 28, 2008
 



... ili ne.

bolegr @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 24, 2008
Mrak je. Bjelasa se odraz svjetla noćnih lampi o prljav snijeg sa ugaženim kolotrazima. Noge, stopala i dobar dio potkoljenica, ugazile u taj snijeg i miruju.

Pružni je prijelaz i rampa je spuštena. Umjesto kolone vagona, automobili svih boja i oblika. Neke prepoznajem po specifičnostima karoserije. Nogu uronjenih u čvrst taj prljai snijeg, pridržavam korman bicikla. Gume nisu zimske, one što bajkeri koriste za brdske vratolomije, što svoje što šetača brdima jer najčešće pješačke staze uzurpiraj, već su ljetne, ustvari one tanke za gradsku vožnjuu. I felge su tanke, a ni mi, nas trojica suputnika namjernika, nismo baš propisno odjeveni.

Kompozicija (čudesna riječ što dade sliku sebe oblikovati u svim smjerovima i značenjima) još traje u svojem prijelazu puta nam našeg prema Zvijezdi. Rukavice su mi promrzle skupa sa pripadajućim dijelovima mene u njima, nos je vjerojatno crven kao da me sunce osobno svojim uve-zrakama opalilo po njemu.

Zastoj.

Jedan je Mini Morris sletio sa ugažene staze i vozačkom stranom se, meni pred pomenutim nosom prislonio na rampu, vrti kotačima uprazno, šlajdra, i ni da bi dalje. Prozori su muljavi i vozačevgo lica nema. Možda tu postoje i drugi razlozi, ali neću ići dalje u detalje jer bih se mogao izgubiti u odrazu svojem. Pogledamo se. Moja dva suputnika i ja. Zapravo, ova dvojica i ne gledaju mene, gledaju u taj auto, gledaju kraoza nj skroz. I šta ću, gurnem sa srednjim prstom i prstelnjakom desne ruke bok, negdje kod brave vozačevih vrata, i auto se pokrene, nastavi za ostalim autima koji su ga u međuvremenu obišli u smjeru polulijevo, a što se dade, smjer kretanja, zaključiti iz nekoliko ranije spomenutih detalja, i time, svojim neprekinutim kretanjem, zapravo najvećim dijelom negirali moju jednoriječnu rečenicu iz prethodnog odlomka.

Rampa se digne nekom čarolijom lančanog prijenosa kretanja kao razultata utrošene energije i nesvjesne lakoće postojanja, i mi nastavimo put ka sjeveru. Guramo ta prijevozna sredstva što su postala balast kojeg se nerado odričemo jer nikad se ne zna. desno od puta spušta se tanka rijeka, nekad boje hrđe i kafilerijskih ostataka, sad čelično siva, brza i prijeteća. Pred nama drvena građevina na kkamenim zidićima, nešto kao kakav mlin, ali bez mlinskog kotača. Toplina dima nas privlači (prepoznavanje goriva po boji iz dimnjaka izlazećeg dima, vrlina je koju neki imaju i takvi bi kasnije prepoznali da je pomalo začuđujuće da naloženi ugljen u peći daje dim izgorene hrastovine, ali se ja time neću zamarati jer je to sporedna stvar).

Nekoliko likova mračnih kao noć nude nam hranu i piće. Japraci, pogača, Pipi i mlako pivo. Čuj, mlako po ovoj zimi. Al' ne ide drugačije kad je gajbi mjesto baš pored kamina i ne moram ja odmah prigovarati i pokušavati organizirati prilagodbu, možda ljudi mlako piju...

Odjednom, otvorim oči. Iako, ne bih se kladio da mi oči nisu već bile otvorene i samo su u taj tren neuroni što ih je svjetlost podražila uspjeli doći do budnog mi dijela mozga. Nadamnom strop, reljefast i prljavobijel poput snijega pod noćnom lampom kraj pružnog prijelaza. Za mjesec dana, u kolovozu, negdje na padinama jedne Zvijezde, dvoje će proslavljati svoju svadbu. Treba tamo biti.


bolegr @ 06:32 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 15, 2008

... pisati ...



bolegr @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, srpanj 4, 2008
Jutarnja seansa aktiviranja svjesnoga, kretanja prema kupaonici, otvaranja očiju putem do tamo, traje nekoliko vremena, a ovisno o danu prije. Pusti vodu da procuri kako bi se umio i onda zastane, zaustavi sve pokrete, zamrzne se kao da je pauzu stisnuo i pogleda to nešto pred sobom.

Podvuče crtu, ne na papiru, više kao u zraku, ali onu matematičku, zbrajajuću. Nekako kao da mu je u visini vrata. Ta horizontala. I ima šta vidjeti nad njom. Neprepoznatljivo. Šta je samo ostalo od onog drskog i britkog, inteligentnog žgoljavca? Ništa. Kao da se sve dobro i pokretački pozitivno pretopilo u višak kilograma i umjesto svega nabrojanoga danas može vidjeti tromu masu samosažalijevajućeg ostarjelog usamljenika iz kojeg povremeno provire neki elementi koje je već bio odlučio zatomiti.

Elementi za pozbrojiti pa se onda oduzeti. Vrati se u sobu i uključi radio. Malo glazbe će stvoriti dobru podlogu za kavu, doručak i pripremu za otići. Vijesti.

"... a u Povjerenstvo za sukob interesa izabran je i stranački čelnik magistar Anto Ðapić poznat po časnoj obrani magistarskog rada prepisivanjem mentorovog doktorata, a potom i ignorantskim stavom iz saborske klupe..."

Jebote, pa ova mafija nema skrupula ni koliko ono crno pod noktom... da crno pod noktom, oduvijek ga je smetalo to sa prljavim rukama i noktima. Tko zna koja je to trauma. Možda tek dobar odgoj i odnos prema higijeni kao praktičnoj imenici, a ne samo kao zaduženje nekog štreberskog učenika u razredu... A i šta će im kod ovakvog krda... te skrupule...

Neka slika parkića predškolskog, ne vrtićkog već onog pred školom, i doba benignosti. Jakna vijetnamka, jeans, sajmonice. Kompilacija odjevnih predmeta složena poput kolaža osobina nekih mladenačkih idola...

"... odvjetnici mladog osuđenika koji je u prometnoj nesreći ubio djevojku traže prekid izdržavanja kazne zbog navodnog liječenja, a nagađa da on već neko vrijeme u zatvoru samo spava, dok ga vikendima tamo nema ..."

Mhah, ove vijesti će mu stvarno pomoći u skidanju kila. Dvjesta finih obitelji... Dobar poticaj buđenju gastritisa...

Pred zgradom na koju se naslanja onaj park, u jednoj ruci indeks kao potvrda prava na ispit zrelosti, u drugoj boca alkoholnog pića što žeže i mirisom svojim, a kamoli neće utrobu kad se niz grlo bude pretakalo. Prstima, još uvijek nespretno, drži nikotinski štapić...

"... iz Springtowna u Teksasu osuđen je na više od 4.000 godina zatvorske kazne zbog seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja triju tinejdžerica tijekom perioda od dvije godine ..."

Ode ponovo do kupaonice i počne se brijati. Povlači britvicu po licu, prati smjerove i sjeća se poduka koje je nekad davno dobivao i onih koje je čitao u nekim časopisima za muškarce, a to se događalo nakon što ih je dobrano bio pregledao. U nekoliko poteza, sjeti se balona na kojim vježbenici z ovaj umalo krvavi zanat vježbaju pa pomisli kako bi to... ah, neće moći, prije asasin... da, u nekoliko tih poteza skine djelić mrtvog sebe sa površine lica pa krene do kuhinje vidjeti u kojem je stadiju buduća kava.

"... Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom pravomoćnom odlukom smanjio mu je kaznu za pet godina, pa će pedofil koji je duže od godinu dana seksualno zlostavljao svoju trinaestgodišnju kćer u zatvoru odležati dvadesetdvije godine ..."

A što nam je zakon...enti anglosaksonce i ostale. Ili je ipak ona amerikanska kretenčina toliko bolesnija i napasnija u jedinici vremena od ove naše ili ovdje čovjek manje vrijedi? Kao da se te stvari mogu brojati. I čuj šta reče - naše. A budale... Treba to riješiti digitalnim vrednovanjem. Ili jesi ili nisi. A ako jesi, sad bi trebalo puštati iz zatvora one
kažnjenike što su prije zločina u slavu Ramzesa piramide i po Bosni gradili. Zakoluta očima na sve što mu je kroz ušne šupljine iziritiralo membrane i ugasi radio. Čuo je dovoljno. I više nego dovoljno.

"... u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bit će sunčano i vruće sa jutarnjom temperaturom od oko dvadeset stupnjeva dok će maksimalna dnevna iznositi dvadesetdevet do tridesetdva stupnja Celzija. Na Jadranu ..."

Pred kuhinjskim pločicama opet onaj lik iz kupaonice. I zapita se sad, stvarno šta si je sve umislio? Sebična i slaboumna budala. Eto šta je. Bolje bi mu bilo da se zakopa tamo gdje ga ništa ne može dotaknuti umjesto prosipanja tih svojih mentalnih masturbacija i emotivnih tortura. A možda ipak ispod svega toga nataloženog godinama muke i lutanja ima nečega što više ni sam ne prepoznaje.

Uzme mobitel što je kao kakvo mrtvo tijelo, a ni ne može drugačije jer je neživ kao bilo koji komad elektronike u ovom stadiju razvoja, ležao na kauču. "to-ti-tiii" otipka kôd za otključavanje tipkovnice, zatim broj pa dotakne pravokutnik "call". Prisloni slušalicu uhu. Nakon nekoliko odzvanjanja zakonom propisanog signala začuje klik pa nasnimljen glas. Posluša: "Pričekajte trenutak. Vaš poziv stavljen je na čekanje, Prvi ste na redu." Odmakne slušalicu od glave i zagleda se u display. Pritisne gumb za prekid veze. I dalje na čekanju. A ništa, zvat će opet. Valjda dođe na red.

Sa radija su se stanom, skupa s pramenovima mirisa spravljene kave, počeli širiti valovi uhu prepoznatljivi kao glazba...



A petak je već i opet. I ja i dalje - da, čestitam.
bolegr @ 06:25 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 1, 2008
Pripeklo panonsko sunce kako samo ono zna, bez milosti i bez diskriminacije. Na lijevoj obali one zmijurine od Dunava iz šume curi pijesak, onaj sivi, svjetlucavi, sitni što se uvlači i u usta pa škripi pod zubima i u gaće pa se skuplja po najintimnijim mjestima i prijeti ozljeđivanju nježnih dijelova tijela. Na desnoj u kamen presvučena povišena obala kako se ne bi runila i nestajanjem stvarala katastarske nedoumice (ovo stvaranje nestajanjem baš kao i množenje dijeljenjem jednostaničnjaka jedan je matematički paradoks koji je priredila Priroda onima koji ga zamjećuju i pokušavaju odgonetnuti umjesto da to prihvate kao jednu običnu igru riječi), nakićena čiklovima katranom zacrnjenim kao duša nečastivog.

Konstanta izmjena Mjesečevih mijena, položaja i utjecaja đenovskih i  sjeveroistočnoeuropskih ciklona, dana i noći, sve to nekako utječe na kretanje jata riba s jedne strane priobalja korita Dunava na drugo, time i na ujednačenost robnorobne razmjene alasa obiju susjednh država jezika sličnog do razumijevanja i različitog do ratovanja.

Baja, umirovljeni branitelj i ponosni vlasnik obrta seoskog turizma sa flotom od par apartmana u djedovoj kući, nekoliko bicikala, čiklova i skutera, najviše je vremena provodio sa nogama u vodi i bambusovim umjetnim nasljednicima sa namotajem nalonskog konca različitih debljina.

Đura je zemljoradnik i alas s one preke strane. Priženio se u bogatu kuću za mladu Stanu pa koliko god pričali o emancipaciji žena, on na svojoj koži osjeća ugnjetavanost takozvanog jačeg spola. Što od žene, što od matere joj njene. Ali sve ima svoju cijenu, ima se zemlje, ima se i posla, al se za Dunav i pecanje uvijek nađe vremena.

A pecaroška sreća varljiva je s obje srane kao ljeto šezdesetosme. Malo je ima, malo ne. Sve ovisi o ranije navedenim globalnim elementima. A počesto se dogodi da kao nekim magnetom života sva jata bivaju privučena na jednu stranu te opake i bogate rječine. I onda, kako i priliči starim znancima koje ni rat nije razdvojio zauvijek već samo na nekoliko godina, tako da imaju šta više pričat jedan drugom, onaj koji ima blago na svojoj strani ustupa već ulovljenu količinu drugom. Bez naknade i obračuna. Jer sve to život nekako potaraca i ujednači kao što im ujednačila broj glava koje hrane. Svakom roditelji otputovali, svakom troje djece žena rodila i majku u miraz dovela (ovo radi jednačenja, jer Đura je miraz zatekao u kući u koju se udao).

I nema kod njih dvojice politike. Nema četnika ni ustaša, nema ni partizana. Nema desničarenja ni ljevičarenja jer ih je rijeka uz ine zemljopisne konvencije odredila i da kao takvi jedan drugog preko vode gledaju i ruku pružaju. Punu, praznu. Kako kad i kako koji.

Zato počesto tek razmijene koju doborsusjedsku:
- Je li Đura, šta j novo? Di su t žena, djeca? Di t je punica? - onako, napol sa zanimanjem, a napol, ko Mujo s pol viagre, podjebava. Jer, punica je Đurina ma koliko to drugačije izgledalo, prava glava kuće.
- Žena s decom ošla kod rodbine na Korčulu. A stara odmara u ladovni kraj bunara. Lepo joj je. A i lako njojzi kad mene imade. - zna Đura da je koliko god radio njemu sjekira u med upala, pa iz te bačve curi. Med. A s njim i mlijeko.
- Jašta, baš se usrećila. Samo nek se čuva tog bunara, da ne b odjednom u šumi nestala.
- Neka. Nemoj ti da brineš štaj s mojom, recider ti menikar di je tebi tvoja žena i di s ti deca?
- Žena odvea djecu u Zagreb do sestre pa će za starom.
- A di joj je stara, svastika tvoja draga?
- Eno nje već na moru. U Makarskoj.

bolegr @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.