crta

Blog - srpanj 2009
petak, srpanj 31, 2009
Molim vas, kako god to shvatili i tumačili, ali molim vas kao one koje plaćam, i kad ste već došli raditi svoj posao u vladi, da me ne vrijeđate i ne ponižavate smatrajući me maloumnikom, budalom.

Izabrani ste, ali od onoga koji plovi drugim brodom sada, i to ne baš za pozicije na kojima ste trenutno, ali ja svejedno vaše ponašanje iz prvog odjeljka teksta neću tolerirati.

Nemam namjeru ugrožavati slobodu vaših mišljenja, ali vrijeđanje mene kao onoga koji vas plaća, na sjednici vlade pa i Sabora, nije sloboda mišljenja. To se može i mora okvalificirati drukčije, jer ja to više neću dopustiti!

Bez poštovanja,
svoj
Bolegr

optickavarka

(da ne budem grublji)

bolegr @ 07:16 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 29, 2009
 
Trebala je... bi biti priča za laku no... dobro ju... lako jutro... tako nekako. A bit će da nije.

NI sam nisam siguran jesam li to sanjao, pročitao u nekoj od (na)kupljenih knjiga (ponekad sam sebi sličim na one bolesne Amerikance što se za opet neki smak svijeta ili kakvu kataklizmu većih razmjera, čuj mene kao da ih ima malih, pripremaju gomilajući, hrčkareći konzerviranu hranu i vodu, samo što ja više vučem na ovu hranu koja samo donekle ne opterećuje probavni trakt, pa dokle izdržim, i nije da se time nešto hvalim zato što u konačnici glupost činim jer ne mo'š dugo gladan čitati, a o vodi da ne govorimo), čuo nekoga govoriti o tome ili se stvarno dogodilo, uglavnom, za ovu priliku, događaj je to iz neke od meni manje ili više znanih dimenzija po kojima zalazim kao po određenim birtijama, bircuzima, wirtshausima, gostionicama, mjestima za pogostiti se.

Nije baš neki uvod za zainteresirati slučajnika, namjernika, putnika da zastane, ali događa se to valjda, zastajanje, ne uvod.

Krenuo sam na put kojemu ni staze ni odredišta nisam znao. Samo sam znao da treba ići. Hodati, povremeno trčati ili se klatariti, ali ići.

* * *

Davno, davno, dok su neki bili tako maleni da su bili jedva vidljivi (kako zapravo imamo reletivističke pojmove za vrijeme i to prije nego li je tamo nekom Albertu palo na pamet da izračuna i objasni ono što je samo nekima isto tako padalo na pamet, ali potiho, u mrakovima stražnjih soba laboratorija, u smočnicama dok su dječje nevino kradom uživali u slatkom ili se ubijali u pečenkama konzerviranima u kantama sa čistom guščijom mašću) ni ja sâm nisam bio puno veći. Imao sam samo nekoliko godina. Ili nekoliko desetaka, ili desetljeća. Nekoliko nečega, a to sad zapravo sa ove vremenske distance nije niti kristalno jasno, niti jako bitno, polubitno je, skoro nebitno, jer sam i ja tek komadić priče.

Grad se zrcalio u površinama raznobojnih srodnih tekućina u dopola napunjenim čašama. U tim se čašama zrcalila i cijela povijest, sadašnjost i budućnost čovječanstva i svih drugih vrsta, rodova i ostalih terminološki disperziranih oblika života, i sve neživo što se usput našlo, uistinu tek nositelja svih osnovnih elemenata nastanka svijeta, i zemlje i vode, i vatre i zraka iz kojih se izrodiše druga četiri, neobičnog nazivlja kakve su sposobni davati samo učeni ljudi: guanin i citozin, timin i adenin. Protoplazma. Miris koji se širio iz čaša, okus, karta za kružno putovanje svijetom. Jednu od tih sam čaša držao u desnoj ruci dok mi je lijeva bila zaokupljena nespretnom igrom sa cigaretom. Dug rukav mi je, otkopčana zglobohvatišta, padao sa podlaktice nagnute na kamenu ogradu.

Uokolo, tu blizu, jedno maleno uokolo, odzvanjalo je, odjekivalo, brujalo i krčalo mnoštvo glasova, soprani su  prekidali baritone, altovi su stišavali baseve, tenori su se upinjali nadglasati one prve, sve to u jednoj uzaludnoj prikrivenoj borbi odagnavanja smrti iz njihove blizine. Uzaludnoj jer smrt je već bila ovdje.

Na dnu terase taložila se istina. Bio sam sâm, ako sam to bio ja.

Slučajno pozvan, osjećao sam se upravo tako. Slučajno pozvanim. Potaknut ispraznim dijalozima oslobođenim ikakvog prisustva duha maknuo sam se na zrak. Nisam mogao dopustiti teror nad ovo malo dosegnute sposobnosti zdravog logičkog rasuđivanja.

Krijesnica sa vrha cigarete stidljivo je odavala položaj na margini neke tuđe zabave. Stopala ulijepljenih za pod, teško pomičnih nogu pokušavao sam izmjeriti udaljenost do ruba neba. Nije išlo. Onda sam pokušao izmjeriti udaljenost između moja dva najsitnija ja. Opet nije išlo. Zanima me kako se zove taj međuprostor, iskreno kao što me zanima kako je sa druge strane Mjeseca. Nosi li i ta sitnopraznina moje ime? Naišao sam na mjesto gdje Albert i Isaac sjede sa Platonom i Aristotelom igrajući neku meni nepoznatu kartašku igru, gdje fizika pomalo zavodnički dodiruje filozofiju. A nema me samo dva. Milijarde su me. Stotine, tisuće milijardi. I onda i ta praznina poprima razmjere velike ispraznosti, probudi se silogističar.

Samo su neke minimunje bljeskale, sinaptički kratki spojevi pokušavali posvezati elementarne čestice mene. Upiljim pogled prema gore, malo ukoso, ali prema gore i zabuljim se u tamninu što krije paučinu od nebeskih tijela i duša. Koliko daleko mogu dobaciti misli, domisliti? Nevažno baljezganje pomalo supijanog uma pokušava odgovoriti na krivo postavljena pitanja. Je li duša trajnija od Cezija 137? OH skupinom neokupani komadići se trgnu i umjesto odgovora ponude ideju o krivim činovima. Naprimjer dolasku u društvo profila prilično sličnog većoj zajednici. Kotkuće, među zidovima, mir vlada, spokoj i sigurnost neizlaganja suvišnim retorikama. Udobnost nalik materničnoj.

Susjedstvom se prolomi krik. Zvijer, ljudska ili životinjska, slala je signale. Upozorenje, obavijest, protivljenje. Od svega pomalo. I signala i zvijeri. Nedaleko mi glave proletješe kadrovi Parkerovog filma o jednom sasvim osobnom ludilu koje počinjem shvaćati kroz sasvim novu dimenziju. Razlika između događaja i interpretacije nepomirljiva je. Posljedica nepostojanja istinskog Objektivnog.

Sjetim se svoje prve napisane autobiografije. Tri velike u tri reda gusto zbijene riječi na komadu papira A3 veličine. "mama, tata, ja" i pomislim kako danas nakon to nešto proteklog vremena i nema velikih promjena, malo veći razmak između dva posljednja retka, plusić na kraju i to je to.

Uz ogradu mi se pridruži neko biće. Nevidljivo. Samo pramenje mirisa i šum kretnji, povijanja udova pod nekom lakom tkaninom.

Lijepo je ovdje gore, veli. Sigurno imam neku omiljenu zvijezdu. A najbolji film? D
omaći, strani. Najbolja knjiga, ili nekoliko njih? Najbolji glazbeni uradak? Najdraže voće, povrće, hrana uopće, najbolje vino, pivo, piće. Najbolja godina, dan, trenutak? Najljepša, najbolja žena u životu?

Ha, pa naravno, Andromeda. Ne poznaje je. Šteta. A meni već previše tih izgovorenih riječi.

Udahnem. Izdahnem. Čemu sve to? Zašto? I disanje i ova komunikacija. Pokazati kako smo nešto više od običnog posljednjeg stupnja života koji je dosegnut u ovom kutu svemira? Izmislili smo pravila, podigli na pijedestal, udaljili se od njih i stvorili božanske poruke koje zapravo nit ne razumijemo.

Malo u sebi, malo na glas.

Jebe mi se za film, domaći ili strani. I domaći i strani. Jebe mi se za koncert, akustičan ili matričan. Jebe mi se za publikacije pisanog karaktera svih boja i oblika. Iskreno. Jebe mi se za samoproglašene istražitelje što žicaju  svoju neovisnost. Jebe mi se za varane koji nisu gušteri i koji varanje to prihvaćaju kao prešutan dio života, boljitka čak. Možda je barem netko od nas sretan. A možda tek hini stanje. Nisam kriv što sam u pravu. Samo što to nije činjenica za prvi pogled.
 

A da odemo negdje drugdje?

S terase su se na dvorište izlijevale stube u flertu sa renesansnim čokoladnim preljevima. Izlaz za nuždu svih vrsta.

Automobil je bio povišlji, ne predugačak, taman. Po boji, po dužini. Neki japanski.

Nije postavljala pitanja. Nisam postavljao pitanja. Odgovore i tako već znam. Pričala mi je o svojem psu, o vezi, poslu, stresu, o stalnom bijegu od stvarnosti koji treba, opet o poslu, o razlici između proze i poezije, o razlici između filma i kazališta, o ljudima i životinjama i sličnosti razlika.

Slušao sam je kao što radijsku emisiju sa pola uha slušam. U glavi mi je odzvanjalo nešto sasvim drugo. Rub i kako je svijet na tom rubu, i kako sam i ja na rubu i kako je bol tek informacija i kako je romantika tek ušećerena semantika.
...


bolegr @ 10:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 23, 2009
Jutro je zamirisalo na zelene mahune.

Umjesto preplanule u laku bijelu lanenu lepršavu haljinu odjevene vitke punoljetne ljepotice sa vjetrom u kosi i vatrom u oku, mimoišao me je, a onda na crveno semaforsko svjetlo u Heinzelovoj, na križanju sa Zvonimirovom stao Mercedesov i ZET-ov autobus broj 664, registracijske oznake su ZG 6264-AZ na redovnoj liniji 217, plav kao jadranske morske dubine zaštićene ZERP-om i gdjegdje musav kao kakvo zaigrano predškolsko djetešce sa nepravilnom kriškom kruha debelo namazanog pekmezom u jednoj i grbavim šljivovim prutom u drugoj ruci što služi guranju zarđalog koluta konusnog profila, ostatka nevelike dudove bačve koja je dugo skladištila prepečenicu rakiju. Prozori izgubljene funkcije prozirnosti usljed tretmana otopinom deterdženta i prošlodnevne prašine, loše su skrivali unutrašnjost putničke kabine.

Iznutra, glava okrenutih od ostalih mamurni su, sneni, koječime omamljeni putnici umornih očiju, obraza spuštenih poput Dalijevog sata sa ruba stola, ramena nalik sasušenim peruškama oko klipa kukuruza, odjeveni u najbolje što život za ovu priliku nudi, kao da ni sami ne znaju odgovor na jednostavna pitanja. Birali su kojim će se autobusom voziti i gdje će slobodno mjesto unutra naći, a onda je vozač zatvorio vrata, ubacio u drugu i krenuo pa stao. Crveno.

Umorne su se glave klimale kao u onih figura pasa što su se klatili i klanjali iz kabine sa police iza zadnje šajbe tristaća, princa NSU-a i moskvića. Kao da su svi cijelu noć igrali "šekreta", jednostavne, uvjetno rečeno kartaške igre, "klozet" ili "šekret" ovisno koju se tuđicu koristi kako za prostoriju olakšanja i oslobođenja, tako i nazivanje ove igre u kojoj je na stolu razbacana hrpa karata licem prema dolje, to valjda radi nekog eksplicitno neobjašnjenog stida, a na sredini je konstrukcija od pet karata, dvije su ukoso naslonjene jedna na drugu, po jedna im sa svake strane ojačava bok, dok je na vrh tlocrtno dobivenog slova H postavljena peta, krov, i naizmjence izvlačili one razbacane temeljne karte sve dok netko mimo njihovog znanja nije srušio šekret i time zasrao ne samo sebe i to tako da mu eventualno viri glava iznad površine, već cijeli autobus.

Iz auspuha je kapala tamna tekućina sumnjive kvalitete i podrijetla. Do slijedeće stanice ima daleko, a na svim, ama baš svim bočnim prozorima kvadratne su tamnozelene naljepnice zaobljenih rubova sa bijelim slovima ispisanim tekstom upozorenja:



I sve bi bilo uredu, samo da te naljepnice nisu postavljene tako da ih se može čitati jedino izvana.

Onako neprobuđen do kraja, u jednom mi se trenu učinilo da namjesto autobusa na liniji 217, vidim Hrvatsku.

bolegr @ 09:12 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 21, 2009
Te zime sam je prvi put imao, a do ljeta smo postali toliko bliski da smo razmjenjivali svoje sokove i rastapala se do nestajanja dok sam je stručno oralno obrađivao.

A ne, nije to ona mala tanka iz prve klupe čija je majka zemljopis predavala i, logično, držala dodatnu nastavu grupi mladih geografa na kojoj smo se upoznavali sa zvaničnim svjetskim čudima i gomilom drugih svjetskih čuda koja su to bez obzira na lokalni karakter po naravi bila. Nije to ni ona sa tvrdom guzom rukometašice za kojom se okretao i nastavnik tjelesnog, a kako ne bismo mi tek probuđenih hormona, živi spolnonagonski nitroglicerin. A nije ni ona sa najvećim sisama, susjeda bake i djeda kod kojih sam proveo dvije godine završavajući osnovnu školu pod paskom razrednika čija je žena učiteljstvo prakticirala još na mojoj majci, koje je, sisata susjeda, ponosno noslila poput kakvih dinja dok dio razreda nije znao ni čemu služe (neki ni dan-danas to zapravo ne znaju, ali to je već sasvim druga priča) i koje su se, dinje, nedugo nakon tog vremena pretvorile u vrećice nedozrelog nesamostalnog sira. Zapravo, uopće se ne radi o ženama bilo kojeg razvojnog stadija. Doba je debelo predškolsko, a predmet tek razvijene žudnje bila je jedna poslastica drugačije prirode.

Na drvenom štapiću kao za ražnjić bijeli je slastan krug sa prozirnom cvijetom crvenih latica, zelenih listova i stabljike i crvenim narezanim obrubom. Štapić je taj za malenu dječju šaku izgledao poput barjaka, samo je zastava bila mnogo privlačnija. Jestiva. Dokaz tome sam ja osobno, rukom očevom sa Rolleiflexom, na celuloidni kvadrat dimenzija 6x6 cm skoro trajno zabilježen, stojim red televizorom ruke usmjerene ka izvoru svjetlosti i života na Zemlji. Lizalica.

RIZ-ov tevelizor lijevo orijentiranog ekrana kada ga se u lice gleda, sa tri gumbića i programatorom kao u vešmašine popunjavao je kut dnevne sobe, onaj dio koji su zatvarali prozor koji je dijelio sobu od balkona i zid prema susjedima čiji je sin nešto kasnije, tako kažu, svirao u COD-u. Onaj isti, televizor, na kojem ću godinama kasnije (kako to gordo zvuči kad je u pitanju to doba i proteklo vrijeme od pet-šest godina) pratiti probuđen u neko doba noći legendarne boksačke mečeve Cassiusa Claya koji je nekim meni nejasnim čudom postao Muhammad Ali, ali kojeg je moj otac i dalje zvao prvim imenom, one za koje ću kasnije saznati da imaju i mitske nazive. Negdje u dalekoj prijateljskoj i nesvrstanoj afričkoj državi (koju je te godine, samo nešto malo prije nogometna reprezentacija Jugoslavije tukla sa 9:1, a igrača čijih se imena iz službenog albuma sa samoljepivim sličicama izdanja nakladničke i tiskaske kuće Dečje Novine iz Gornjeg Milanovca, a po talijanskoj licenci Figurine Panini, likovni hiperproduktivac Malčić, nakon desetak poslijenogometnih malih točenih. Kazadi, Mvepu, Bwanga, Ndaya, Kibonge, Kembo i Kakoku, i danas sjeti), zbila se jedna u kojoj je tukao Foremana i koju su epskim iskoracima skloni sportski žurnalisti prozvali The Rumble in the Jungle, a godinu kasnije u dalekoj Manilli (poznatoj i po 1978. godini po svjetskom košarkaškom prvenstvu na kojem je Jugoslavija, ili kako je to danas populatno izbjeći nazivajući je tadašnjom zajedničkom državom, pobijedivši sportske i društvenopolitičke rivale, reprezentaciju Sovjetskog Saveza, koji je za mene dugo bio Svjetski Savez i unosio mi nemir u glavu jednako kao i nekompatibilnost naziva Francuska i Ruska, Rusija i Francija, uzela svjetsko zlato) u drugom epskom dvoboju prozvanom Thrilla in Manila raznio Fraziera da sam mu jedva ime mogao izgovoriti.

ispratio je taj RIZ-ov aparat svašta uz nebrojene promjene pregorjelih lampi, svjećica što su, ove pregorjele, prekvalifikacijom postajale raketni moduli, silosi i neki drugi elementi do tada nepoznatog zadatka, svemirskih postaja na podu dječje sobe, a nakon čega su bivale ostavljene po strani jer se svemir širio, postajao veći i dorastao do uzrasta mi mojeg, tako što su se tatine čizme jednim potezom pretvarale u idealnu obuću za trampast i usporen hod po Mjesecu jer su bivale nazuvene preko tenisica na malenim mi nogama, a okolotorzno uvijene trake viška materijala za podstave koje sam nalazio pored majčinog šivaćeg stroja šljaštile su na meni poput Armstrongovog odijela osobno. I već dugo znam da je sreća što nismo u stanu imali hladnokrve kućne ljubimce, sa perajama i, rećemo, okrugli akvarij jer, poznavajući sebe, a i direktne stvoritelje svoje čiji se geni i deenka uvijaju po stanicama mi, taj bi akvarij bio po kratkom postupku ispražnjen od življa, vode, pijeska i oblutaka koji bi se u pijesak poput zamki zavlačili, i zakretanjem od stoosamdeset bi postao prozirni poklopac skafandera na mojoj bjelokosoj loptastoj glavi, nalik najudaljenijoj kacigi u povijesti kule zemaljske.

I meni je, nakon te emisije u kojoj su se čovječuljci kretali kao u nelijepom crtanom filmu, skoro svaku večer, pred spavanje, nakon crtanog, u doba kada se uz glasnu i zastrašujuće ozbiljnu muziku počinjao okretati globus na ekranu, uvodna špica za "Nevnik" kako sam zvao tu dugačku i dosadnu emisiju u kojoj sam mogao samo gledati lice nekog čike počešljanog na crtu poput onih glumaca iz maminih emisija ili tete glave kosom uvećane do veličine onog globusa kakvu je i mama znala nositi, bila kao da Zemlju sa Mjeseca gledam.

Sve to, a i mnoge druge pojave u vidu dramskih serija prepunu nerazumljivih ljudi koji su se domunđavali u nekim šiframa kako ih mi ne bismo razumjeli, odgledao sam sjedeći udaljen od ekrana barem tri metra kako ne bih bio zahvaćen opasnim zračenjem svih onim malih ljudi iz te strašno privlačne i strašno opasne kutije.

Moj je Mjesec tako i sada, nakon četrdeset godina, nalik lizaljci oblika kovanice. Pun je i slastan. A umjesto kojekakvih sjena i ezoteričnih poruka, lunarnih modula i zastavica, i danas kad se sa bilo kojeg mjesta ove naše planete, koju pomalo nepravedno našom zovemo, u njega zagledam, vidim šeretski nakrivljeno lice sa veselim očima i preko cijelog ekvatora razvučenim osmijehom, a možda i malom grimaom neugode jer kao da ga još uvijek svrbi obraz od plaženja nekih sitnostvora.

E moj Nile Armstronže, bili smo na tom Mjesecu zajedno, i ti, i Baz, i Majki, i ja. Samo, ja sam to još više puta.



PS
(nekorektan međunarodnopolitički vic iz onog doba)
- Što bi se dogodilo da su Rusi prvi stigli na Mjesec?
- Obojali bi ga u crveno.
- A što bi napravili Amerikanci?
- Dopisali bi Coca-Cola.

bolegr @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 19, 2009
Nebo je jutros stajalo okomito da su su se po njemu peli pahuljasti ostaci oblaka koji su se još uvijek oblacima mogli zvati i upravo tako da su i mene istjerali iz unutrašnjosti i topline doma koju sam uspio, toplinu, odagnati otvorenim prozorima i vratima terase. Ona od hladnjaka čuvam za teže situacije.

Nedjelja, dan koji je tek kratko vrijeme imao smisla, a sada je opet samo dan koji će proći i zatrpan kojekakvim izmišljenim radnjama u cilju zaborava.
Dan predug za prespavati pa uzimam drugo oružje.

Kava je vrela i to joj je jedina mana. Bolji sam od kave, tako mi se na prvi pogled čini.

Izlazim na ulicu i ignoriram jutarnju vrućinu hodajući polako, s noge na nogu, a podižući stopala, ne stružući crnim gumenim đonovima po sivom prašnjavim asfaltu.

Na tramvajskoj sretnem Karinu. Ozarena poput mjeseca, smiješi se, pozdravlja. Veli da je baš s mora i kako joj ovo jutro predstavlja kulutorloški šok. Ne pitam za detalje. Bila je na moru, dobro je. Drago mi je da joj je krenulo jer nije lako likovnjacima, ali oni barem svoje ruke i duh imaju. Prije godinu i pol smo se sreli kod Vanje u galeriji na otvorenju izložbe grafika Mirka Ilića, podsjetnik na neku daleku mladost, prodavala je u predblagdansko doba prigodne unikatne čestitke, svoje radove. Prodala mi je dvije, jedna je još uvijek na polici s knjigama, neki zelen, mlad bivol ili slična životinja koju sam ja tako zapamtio, četvrtak trinaesti. Nešto mjeseci poslije vidim je u Boravku kako dijeli pivo sa nekim tankim mladićem, upoznaje me sa sinom, jablan živi, višlji i od nje. Na majku. Nije se puno promijenila. Samo su godine otežale. Osamdesetih je, iznenada, kada i nije bio čest slučaj da netko iz velikog grada posjeti slijepo crijevo provincije, sa Davorom je, mojim
prijateljem i tamošnjim susjedom, pod rukom ušetala u Valentino, zapravo nje ušetala već došetala do aure koju je malen kafić u tadašnjoj Beogradskoj ulici, na mjestu prapokojne mesnice širio po prostoru uokolo. Ona se iz Osijeka vratila tu u Zagreb, ostala, a Davor došao i nastavio put Pariza gdje sam ga jednom prilikom našao tražeći stručnu pomoć potrebnu jednoj hrvatskoj bellegardskoj Francuskinji u prevođenju terminologije za monografiju o Nevistiću, a onda u potrazi za novim izazovima preko bare, u D Grad. Davor, ja u Zagrebu. Ne čujemo se više, a rijetki ga se sjete tek kada treba pokazati kako "naš" čovjek može svugdje uspjeti, oni koji uspjehe uglavnom ne mjere istim metrom jer uspjeh je jako varijabilna kategorija, a on je, Davor, sve lažne balone nabio na vrh grafitne olovke i tim vrhom si još probio otvor za zrak, i puno više toga.

Odlazi Karina na Sljeme, a ja okrenem prema Trgu. Jurišićeva, a njome ne možeš juriti već polako. Na svakom koraku cijela priča čeka. Meksički je restoran prvi, iz veže se ulazi, iz suterena siti i gasiti, zadovoljni gosti izlaze, uzdižu se poput samog naziva restorana. Preleti mi suvišno informativno gledanje jelovnika kroz glavu. Jer jede se bez dileme. Dvije juhe i sangije, jedna porcija sarme od palačinki i junetine kojima uvijek naziv zaboravim, na pola. Preko Palmotićeve na zeleno pa pored pošte. Tamo gdje se čeka u redu pred zadnjim šalterom, zrak zagušljiv, a buka potmula, čekaonička, nešto između kolodvora i hitne. Onda ide ona slijepa ulica što vodi prema spoju Vlaške i Cesarčeve, kojoj mi ime već jednom spomenuto sa skulpturom mudima i vječnom vatrom štanda prodavača kestenja, kukuruza. kako u koje doba. Nužno invazivno zlo brzohrane, McDonalds, još Narodne novine, duđan sportskim rekvizitima gdje sam jednom prilikom uspio znojnik kupiti prije sudjelovanja u zajedičkom istresanju viška energije.

Galama je. Ali ne ona navijačka. Nije predvečerje već je jutro, a buka je ustvari smotra folklora. Bina, neboderi zvučnika, štandovi, ljudi u "civilu", slučajnici što čekaju tramvaje, odlaze na tržnicu i u tržnicu, spuštaju se u njedra grada, i sudionici što čekaju nastup, izmiješali se i razmilili i sve nekako nadrealistično kao da se vremenska traka zapetljala u klupko pa se istovremeno držiš za više niti. Prođem duž pruge u iščekivanju novog, klimatiziranog tramvaja, jer ustajao je, a jutarnji zrak u onim jedinicama i trinaesticama, osvrnem se nalijevo, Ljevak, osvrnem se nadesno, Anić. Ponovo pogledam ulaz u knjižaru i na šesterokutnim kockama vidim tragove malenih stopala jednako malenih čizama.

Izmjenjuju se prolaz prema gornjem gradu preko padine, nekadašnjih vinograda, Vincek, Tomićeva sa uspinjačom i usporednim stubama prema Griču, ono nekoliko bitnih dućana koji su mi do prije par godina potpuno irelevantna mjesta bili, sve pomalo i tu je već Frankopanska. Tramvaj skreće jer na Ilici nešto rade i ja nastavim pješke. Odlutao mislima iznad krovova, uspijem skrenuti pogled prema Nikovoj kavanici i onom, koliko znam nekom omiljenom butiku u kojem je donedavno radila umjetna plavokosa još od doba dok sam živio u Buconjićevoj, a tome ima već ohoho.

Elementarnom nepogodom zvanom pohlepa i neplaćanje obaveza zahvaćen je "ilički plac" pa zuri prašnjav u sivim fototapetama oblijepljene Konzumove izloge i sprejem dorađenu fasadu. "Potpuna x x x x x x x satisfakcije". Nagomilane prointelektualjene frustracije poput spreja su se uhvatile vjerojatno najbližeg zida jedne mlade razočaravajuće noći, a sve radi nedostatka onoga zbog čega plače Gabi i zbog čega pjeva Čobi.

Prijeđem ulicu, Ilicu i nađem se u gomili. Namještaj stilski i onaj koji to nikada neće postati, komode, stolovi, sjedovi, onda oružje, alat kojem je već odavno praktična primjena zaboravljena vještina, ostalo na teoretskim predanjima, sitne kućanske nepotrepštine, pribor, razglednice, novac, slike raznih tehnika i godišta, gomila sa Hrelića preseljene starudije pune svojih malih osobnih povijesti, vrijedni eksponati se znaju naći također, ploče, singlice i longplejke, knjige, stripovi, igračke, relikvije svih žanrova.

Zastanem kod Mireka. Nos mu na duvalovskom licu crven, ružičast čak. Ima smisla za trgovinu starinama, penkalama posebno, ali mu fali pigmenta za rad na otvorenom. Pojada mi se kako je već do deset uspio prodati toliko da si plati more skupa sa Dudom i djecom i sljedeći poslovni put do New Yorka. Sjedi i radi si reklamu za institut, kako zove svoju antikvarsku radnju u Ilici 66, u dvorištu koje opet krasi vitka ženska figura nakon što joj je uspio skinuti dva broja atributa pridodana nepažljivim odabirom nadrirestauratora Maxa. Popnem se do vrha nadajuć se kakavom slobodnom stolcu za kavu popiti, no nadanja su bila nepotrebna.

Malo višlje, Drageca nema. Negdje je u Istri ovo ljeto. Valjda će biti bolje nego prošlo, hvarsko kada je u dućanu ostavljao turiste da mu ga čuvaju jer posla nije bilo ni za kavu popiti. Tá ne dolaze ljudi stare knjige na moru kupovati. Možda mu se ovaj put posreći sa razglednicama starih koliko prosječni opatijski gost. Nikad ne znaš.

Na mjestu gdje se nekada pila najbolja kava u ovom dijelu grada, "kod Nade" štand je sa knjigama. Sve po deset. Nije baš kao one višestruko suncem topljene tri za deset čokolade sa lješnjacima koji su se već i otuđili od slatke tamne zašećerene mase, ali je dobro. Prebirem po mladoj prašini popadaloj po drevnoj prašini popadaloj po površini hrbata posloženih u kartonskim kutijama što su puta i puta vidjele noseći prekrcane banane u završnoj fazi dozrijevanja. Sve složeno, po žanrovima, abecedno, truda je tu dosta, Sve kako bi se kupac, a ovdje je to još uvijek i mušterija, što lakše snašao, snašla. Ali ima jedna bitna stvar. I tu i inače. Kad ne znaš što tražiš lakše ćeš naći ono što ne tražiš.

Supek. Ne Ivan, Rudi. Ispitivanje javnog mnijenja. Sjećam se kako sam ime vidio u doba dok sam slova tek prepoznavao. Uzmem pod ruku bez krzmanja da će tko povikati "dr'šte lopova!" jer ovdje toga uglavnom nema baš kao ni čuvara, i pretražujem dalje. Poznatih naslova je iz poznatih biblioteka džepnih izdanja i još više potpuno nepoznatih naslova autora koji mi se šmucaju kao poluinformacija negdje u zapećku svijesti i sjećanja. Naletim na Besnilo davno obećano Deji ako ga igdje nađem. Uzmem. Nastavim dalje skenirati kutije, naiđem na Skitnje Matka Peića, izvučem i njih pa kao da mi je za danas dosta, otiđem do štanda za kojim knjižar upravo objašnjava dvoma kako će se sigurno obogatiti prodajući ove knjige dobivši odgovor da to već sigurno i jeste, samo da svoju jahtu krije pod tućim imenima kao mnogi u ovoj zemlji. Dodam svoj prilog ovom beskrupuloznom bogaćenju i praćen smijehom spustim se prema cvjećarnicama.

Kući. Ne baš ista putanja, ali predodređena je položajem sunca u odnosu na zgrade što su se posložile i određuju vijugavost putanje Ilice. Iza sebe ostavljam dječjim kolicima usporene šetače, ponosne roditelje u misiji razmjene iskustava u servisiranju djetetine jasličkog uzrasta. Osim cvrkutanja i kmečanja tu su i povremena turiranja nervoznih vozača skutera i automobila. Svi kao da na vlak žure ili svijet spašavati.

Kući. I umjesto krtog medaljonski definiranog dijela tijela kravljeg mladunčeta u umaku od lisičarki i njoka sa prethodnicom od prikladne juhe obogaćene korjenikama, salate od svježeg kupusa i čokoladnosladolednog deserta prelivenih sokom uzvišenog stanja, pomišljam kako burek sa kiselim mlijekom nikada neće biti adekvatan nadomjestak, ali drugo nemam niti trebam. A i nije više tako važno.

Kući. Onome što sam od ničega u nešto pretvorio i što opet ništa će postati.

A kako uopće i kada riječ devalvira, izgubi svoju relativnu vrijednost, izgubi apsolutnu vrijednost, značenje i postane skup slučajno posloženih slova. Je li to dugotrajan proces tinjanja ili se dogodi poput eksplozije?

Kući. U ispraznost postojanja. Riječi. I ove nedjelje. I šire.

* * *

A insuficijencija koncentracije dovela me do toga da sam zaboravio riječ koja nedostaje u citiranom grafitu pa sam  poslijepodnevno vrijeme reorganizirao. Ne samo da ručak nije bio ručak već mi ni do bureka nije bilo i zato sam skupa sa suncem krenuo put zapada, popiti kavu, pivo i pročitati zid, onu kariku koja citatu nedostaje. A ta je, nedostajuća karika, riječ insuficijencija.


bolegr @ 20:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, srpanj 17, 2009
Gledam sve ovo i ne znam jel da vjerujem jel da ne vjerujem u perceptivne svoje sposobnosti. Ispada da mi nitko ne valja. I kao da bih ja kruha preko pogače, a od pogače, nakon ovih što su do sad vodili kuhinju, ni mrvice nisu ostale.

Jutrošnji pogled na pult obližnjeg kioska bio je takav da sam se htio vratiti barem deset sekundi unatrag i pokušati ići u budućnost drugom stranom ulice jer prizor je bio za zaboraviti.

A to je naprosto nemoguće.

Jer. Nije bilo dovoljno pasti na tako niske grane, a zahvaljujući svekolikom izbornom tijelu koje nikako da odraste i koje mi, ovako skupno, izgleda poprilično šupljoglavo, i spasti s konja na mulu, već se još, na putu mojih slutnji (vidi ovdje), javlja i skupina samoproglašenih spasitelja za koje kad ih vidiš ne bi im dao ni da svoju djecu spašavaju, a kamoli državu posrnulu poput pijanog milijunaša nenaviklog na jeftin alkohol i drogu pa sve protoplazme toksina sekretari na sve strane. Jedan lak na riječima i ništa dalje od toga osim što će možda postati odlučan, takav da poželiš prethodnika mu iz groba dići, drugi, samodopadni pretendent na bilo koji tron, a treći, umišljeni regionalni autokrat, medijski žongler, financijski čarobnjak kakvim bi se svaka financijska policija rado pozabavila. Dobro, skoro svaka. E, pa ako nas ovako raspoređeni sivi kadar što kao da u sebi i zelenoga gen nosi, krene spašavati, još ćemo moliti za ruku spasitelja. Koji je tu među nama. Jedri i čeka.

Nekako u doba kad pošten svijet spava ili eventualno odrađuje treću smjenu u kakvom simbolički rečeno rudniku hrvatske teške industrije zavaljen u rasklimanu fotelju ocufanih obeskoženih zaobljenih rubova naslona i rukohvaća, koja se sjeća boljih dana iz doba dok je bila inventar u kakvoj direktorskoj kancelariji, a sada krasi tek noćni portirski ured kioska uz visoku ogradu odavno već pretvorbeno posrnulog nekadašnjeg industrijskog kolosa, ponosa samoupravne ideje zajedničkog vlasništva orjentirana, fotelja, ne ideja, prema malom crnobijelom tevelizoru (aj reci propeler, op.a.) nalik kacigi što je bila nadogradnja na skafanderu Neila Armstronga u čijem se viziru zrcalilo pola svemira dok je radio malene korake po pijesku Mjeseca, vlada se nadglasavala o zakonu o potpomognutoj oplodnji i detaljima koji sa potpomognutom oplodnjom ima veze koliko i zaštita radnika od izrabljivanja zabranom rada nedjeljom. Jer, budimo realni, nitko se nije brinuo o tome koliko je moralan i opravdan čin potpomaganja nećega što je priroda nekome uskratila, već je bit u tome tko to zahvaljujući birokratskim dokumentiranjem može, a tko ne. To što se Bozanića i ostale izaslanike trgovačkog društva nadraslog iz vatikanskih podruma, u posljednje vrijeme ne vidi i ne čuje, ne znači da nisu "unutra" svim svojim naprednim dogmatskim dosezima.

Ali to nije sve, što bi rekao Raymond Queneau, a ne mnogi drugi.

Osim što se nedaleko od Kaptola, a pri tome definitivno ne mislim na parsto metara fizičke, zemljopisne udaljenosti, u gornjogradskim dvorima rješavala sudbina budućih potomaka, zapravo njihovo pravo na sudbinu, predsjednica vlade su odlučila posjetiti Institut Jure Radića gdje je potvrdila da unatoč kresanjima državnog proračuna, vlada neće odustati od megalomanskog pothvata izgradnje mosta u čije su temelje neki investicijski fondovi već ugradili svoje novokupljene vlasničke listove, niti sam čuo da bi se moglo smanjiti izdvajanje za sportske i vjerske udruge koje ne sisaju samo mlijeko već i krv hraniteljice majke države. Ali će zato kresnuti plaće i mirovine. U postotcima. A postotni je račun egzaktna tovrevina relativnoga i ja se ozbiljno brinem kako će neki zatvoriti mjesečnu financijsku konstrukciju sa mirovinom smanjenom za 2.400 kuna. Sa 22.050 na 19.650. Za one kojima će postotak oteti parsto kuna ne brinem, oni su o tako navikli čarobirati u stiskanju i spajanju kraja s krajem.

A tek bezreferendumska odluka o udruživanju koje narušava neovisnost i samostalnost države, zakoni o neradnoj nedjelji, o nepušenju, sad i ovaj o medicinski potpomognutoj oplodnji, sve sustavno stihijski donešeno, zbrdazdolično i dvolično, s jednom slikom u putovnici, a drugom na osobnoj iskaznici, i sve i jedan u sumnjivom pravnom odnosu spram Ustava... koliko to sve u konačnici košta?

I ja sad stvarno mislim da su oni komunisti, zapravo preciznije članovi saveza komunista Hrvatske s kraja osamdesetih krivi za sve. Jer su dopustili prve parlamentarne izbore i osim slobode s lanca pustili nedoraslo demokratče i još neke pošasti. Pohlepu, zavist, oholost, glupost i još neke antipode vrlinama, bez ikakve konotacije sa onih sedam smrtnih grijeha.

Crne se kronike, zamračenja umova, svojih i tuđih života, tuđe imovine, nisam ni dotaknuo, a već mi je sve pred očima crno.

A petak je...

(objavljeno: Fikus.hr, 17.07.2009)
bolegr @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 16, 2009
bolegr @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 15, 2009
Ljetna je zagrebačka priča. Raskopalo pola centra. Žuto je omiljena boja cestarima ljeti, automobili dolaze sa svih nepredviđenih strana prateći prethodnike kolotracima podvučenim žutim. Raskopalo tako i Martićevu, raskopalo i Bauerovu, raskopalo da pošten čovjek ne može više ni prošetati, nit s unukom, niti s paštet... paščetom.

Iako je najveći dio grada, onaj motorizirani, otišao trošiti dividende i regrese, nasljedstva i sredstva zarađena “na drugi način” diljem lijepe nam naše koncesionarski otuđene obale, buka ne jenjava. Naprotiv! Umjesto predenja peugeotskih, renaultskih ili golfskih strujanja i predenja ili čak brundanja kadkoje nabrijane mercedeške ili bavarske pile, trešti agregat, tuče špica, drobi grtalica. Autogeno se samosljepljuju elementi varova i prošište kao da je cijela bojna niskograđevinara kakvim već izgrebanim višenamjenskim jednokratnim upaljačem, šrafncigerom ili francuskim ključem stala otvarati čep nedovoljno pothlađene žuje ili karlovca (dagajebeš, ne mere ona plastićna nikako bit ista ko ova isflaše, a i sporije se ladi).

Još kad po svem tom rusvaju od bauštela popadaju ove monsunske kiše, centar se pretvori u nimalo idiličnu sliku, u vukojebinu nalik onoj što se keri sa plakata skup sa pustim obećanjima novostarog gradonačelnika omiljenog velikoj većini aktivnog i angažiranog, zgodnog i onog malo manje zgodnog izbornog tijela metropole.

Prozor zatvoren radi buke, klima uključena tek na izdvajanje vlage iz zraka, promjenu mikroklime nabolje za onu infinitezimalno malenu dozu što nesnosne vrućine dijeli od podnošljivosti kakva se za dana rijetko vidi.

U toj nekoj monotonoj i omamljujućoj buci, usred tjedna zasluženo bez obveza, prispi mu se te on, naslonivši obraz na hladnjikavu tanku stakloplastičnu eletronsku telekomunikacijsku prizmu, sklopi oči poput lava prvosjedioca dok samo lavovskim ravnomjernim disanjem narušava mirnu jedinu sjenu u ovom njegovom dijelu savane dok uhom prati kretanja dvije jedine bitne stvari u životu, buduće hrane i buduće partnerice za produženje vrste...

I usni san.


Kao, hoda on ulicom najstarijeg hrvatskog kraljevskog grada, baš pored crkve svetog Anselma, noseći u naručju nevelik živahan bijeli otirač sa ušivenim parom crnih i jednim ružičastim gumbom na jednoj strani njedara, prosijeda brka hodajući skoro i poskakuje sa parčeta na parče ravne plohe načinjene od asfaltne baze, kao kakav polaran medvjed što sa sante na santu leda doskakuje ne bi li se kakvog slasnog plijena dokopao, sve pokušava neugaziti u taj međuprostor, u mrsku submorsku masu koja se ovdje pretvorila u neku šaržu, šljaku, šoder, šljunak pomiješan sa neplodnom zemljom žuticom koja ga pak asocira na Darka, kolegu ne patka iako… i njegove, Darkove, nataložene probleme sa natalnim zakonima i još koječime, a prema njemu ide nitko drugi do drug mu i kolega Darko. Dolazi Darko iz obližnjeg voćnjaka, a ruke mu pune limuna ispod kojih viri nekoliko grančica sitnolisnog bilja.
- Šetaš. – prozbori tonom koji i pita i odgovara ujedno dok ravnotežu održava ispuštanjem i žongliranjem limunima poput kakvog cirkuskog virtuoza.
- Je, šetam, kaj se ne vidi? - odgovori mu unjkavim glasom.
- Kožica ha?
- Kaj kožica?
- Pa to u ruci. Jel se malo čudo ne zove Kožica?
Shvati kako ga ovaj na neki trenutno nedokučiv način zajebava kao i onaj mali tamnoputi žicar sa raskrižja što ga lopovom naziva, provocira, blati pred unukom, pa se, sjetivši se gdje je, obrecne na ovog:
- Cuclaj ti Grgurov palac i ne lupetaj, nisi s novinarima već sa mnom razgovaraš!

Pokuša prebaciti onaj lajavi otirač u drugu ruku, no kako mu je ta zauzeta mobitelom, isti pritisne zadebljalim obrazom o rame, oslobodi ruku i prebaci životinjku u drugu te gubeći ravnotežu ugazi u blato, a crkva svetog Anselma se nekom lunatičkograđevinskom čarolijom pretvori u Mali Vatikan.
-  Nu te, stao s u blato. – Darko punih ruku primjećuje očito i još razvuče onu svoju tvrdu četvrtastu facu u nešto što pokušava biti smijehom, samozadovoljnom reakcijom na događaj koji će pokušati izmijeniti tijek povijesti, i to ne buduće već one protekle prije više od pola stoljeća.
- Bajpasmater! Nu mi cipele sad, kak da sam s Kozari boka! – uzvrati.
- Ma dobre su t te cpele, prave. Malo nako ko da s kod mene bio, al dobre. – doda pa mahne glavom ustranu i prema natrag poludesno, jer rukama granati ne može, pokazujući smjer iz kojeg je došao – A vid, tamo se limun bere i čajevac.
- Ne zajebavaj se sa mnom! I pusti ti Beru, nije on kriv, namjestili mu. A Rudija si se sjetio isto. Nemoj mi ništa o njima govorit. Bagra partizanska komunistička. S njima ja vodim rat od rođenja! Svi su oni odreda na strani fašista bili, Komunistička Internacionala, pakt Staljin – Hitler, sve ti je to isto, moj Darkić. Urotilo se protiv nas.
- Ja. Aj pust sat tu povijesnu građu, nije nami to struka. Rađe vid ove limune, eno, tamo iza pa malo desno.
- Okani se tog desno prije nego li se dogovorimo što je desno. Jasno?
- Pa dobr čojče, al vidder ove limunke, zdrave i jake, ajnc a, reko bi a1. - kao malo pruži ruke kao nakupac kad na placu nuđa kakve uvozne voćke po povoljnoj cijeni jer liče na prave.
- Bit će tebi ne a jedan već ha jedan i još en jedan kad te dohvatim. Znaš da smo se dogovorili da ne lupetaš. I ne spominji Zemune i Zemunike. Mogel bi se ko i spomutit pa se opet Bože sjetit i šofera. Taman ga pustilo sa naslovnica, i to nimalo ne bi valjalo… hm, nešt sam htel reći, al si me opet zmešal.

Taj mu dio razgovora poremeti koncentraciju toliko da pogleda u đonove, i počeškao bi se sad po obrazu, to mu je Pavlovljev refleks neki, ali ne može, pune ruke, a ovaj Milan, ima ga posvuda, i kopa li kopa. I svake godine kao da mu je zadnje, i ovako raskapajući i zakapajući grad sve tragove zamete bolje od ikoga. Da mu je on bio nabavljait one kamione za Beru, ne bi se morao s onim propalim novinarčićem što kao svaki propali novinar u politici završi, morao svađati i muljati, ne bi bilo repova kao što ih je sad. Gamad nesposobna... a Mile – Mile je zakon. Svašta je kadar učiniti i kadar je kakav bi svakom iole pametnom političaru dobro došao u njegovim redovima, a odlutao u socijaldemokrate. Socijaldemokrat, mošmislit, i socijal i demokrat. Pravi čovjek za pravu stvar, kajne?

- Nis t ja Božu nit pomslio spomnjat. – vrati ga iz lutanja Darkov glas, doduše, malo piskutav, kao da mu netko stranačkom ili radioničkom stegom pričepio kohones - Ima Božo posla priko glave i bez mene. Ja s samo tio reć kako ti to...
- Sad mi još i njega spominji! Je ti znaš koliki je taj Broz bio zločinac?! Jel ti znaš da je on dao pobit preko dvjesta tisuća Hrvata i drugih poslije rata?! Izrod. Taj stoposto nije bio Hrvat. to i tako nigdje ne piše.
- Ne znam ja. To mi nije profesija? ja se držim medicine, ižnje imam doktorat.
- Rat, rat! Sad okrećeš temu. Ali kad već kažeš rat, onda ako treba i metcima! Oni i jesu krivi za sve ovo danas. Da nije bilo njih, ne bi danas školovani kadar ovako sustavno podrivao i rušio Hrvatsku.
- Nemo sat tako. A stari tvoj? I on bio šnjima. Sad najbolje da nitko nije bio Hrvat. Ni tvoj ćaća ni oni Maks Magnus...
- Nije Magnus već Luburić. I on i Maks su se apsolutno borili za hrvatsku stvar, kako koji. Neka su sredstva bila malo fašistička, neka je strana bila malo pogrešna, ali je bilo za Hrvatsku kakvu tko vidi svojim očima. Evo ti i danas, napadaju svakoga kome je Hrvatska na prvom mjestu. i onog malog Marka isto. A zašto? Sve neprijatelj do neprijatelja...

Trgne se. Tišina. Nema agregata, nema bagera, nema prometa. Nema ni Darkića. Gola tišina. Malo mu vrat ukočen, slika iskrivljena, ali je ovo potonje posljedica neherenih mu naočala pa ih krene popravljati. Podigne glavu na rame oslonjenu i začuje zvuk sraza plasitike i drva. Neki teret kao sa srca da pade. Ali nije to teret sa srca. Mobitel je to. Zveknuo o pakret, a iz njega - neko kreketanje. Pridigne ga, baci pogled na zaslon. Dobro je, radi. Ali ne samo da radi, već i radi. Na zaslonu nepoznat broj, vrijeme trajanja razgovora još odbrojava i to podosta. Tko zna tko je... i tko zna što je sve mogao... ma ne smije ni pomislit. Prinese ga licu…

Baš nekako u to vrijeme, četričetridva istočnije, prekoputa trgovačke škole, na spojištu Makedonske i Hilandarske, na početku Cetinjske, kućni broj 1, u uredu zatrpanom hrpama novina, starih biltena, rječnika, historijskih čitanki i jednom saksijom sa cvijetom nalik smokvi u dubokoj starosti, sa uključenim spikerfonom na prljavosivom Panasonicovom telefonu i povećim Olympusovim diktafonom, crvene valovite kose popadale po ramenima, sjetnih oči, spuštenih rubova usana, i, božemeprosti, jednog strašno žabastog izraza lica, sjedi sredovječna žena i lijevom kažiprstom vrti višekratno kanom tretirani vrh uvojka, a desnom grafitnom olovkom HB tvrdoće črčka labirinte po notesu dobivenom od nekog nebitnog komercijalnog direktora državnog preduzeća koji joj je potajice, da ne vidi stečajni upravnik doturio skupa sa nekim statističkim materijalima. Iz mikrofona one sive škatulje žicom vezane za obližnji zid, škripi nešto nalik kreštanju papagaja koji je prvo podsjeti na pernatog druga Broja Jedan, Klodovika, a potom i onog smiješnog lika što se sve češće povlači po vijestima one iks-pe televizije.
- Ček, ček malo. Darkić jes to ti?!
- Ma kaki čoveče. Doktore? Kaki dark, kaki darkić. I sisaj ti palac. Ja sam Ruža Ćirković, novinarka Nina, Nedeljnih informativnih novina.
bolegr @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 10, 2009
Sve se pokušavam skloniti od ovih odurnih sivih, mračnih tema svakodnevice koja, ona sretnija, bulji kroz tramvajske i autobusne prozore ranim jutrima još ne shvaćajući kako bi trebali iskazivati oblik zadovoljstva, biti manifestacijom sreće jer je kriza pa im se neposlica može uhvatiti brže od svinjske gripe koju bi neki ispravljajući nepravdu prema svinjama htjeli preimenovati u meksičku kao da su kuruzari krivi za to što im je neki susjed baš tamo odlučio prosuti, a onda i detektirati gripin virus pripušten u svijet nakon posjeta nekom viroglumičićevskom plastikologu,... pa mi nekako ne ide, to sklanjanje. Ono sa padežima mi ide puno bolje.

Pokušavam se zapravo maknuti, a bedala, bedak i budala u jednom, znam da mi je to nemoguće, od stvarnih detalja koji me okružuju, od tehnički i tehnološki nesavršene stvarnosti, od loše iličke kineske kuhinje koja mi je tek na trećem mjestu (prije nje su mi, kad već moram i mogu birati, i rapska kineska i središčanska kineska kuhinja), od jutarnjeg višednevnog, kiselog smrada u javnom prijevozu koji se širi po onim zaposlenim sretnicima, od medicinskih doinstaliranja neestetske već funkcionalne prirode koja ostaje nigdje zabilježena jer je rađena na anonimnom primjerku vrste koji je možda ako ne osobno onda barem reproduktivno počesto zaslužniji nego li će se to ikada saznati, od tvrdoglavosti što skupa sa desnom društvenopolitičkom orijentacijom u starosti buja i koja bi se mogla ipak razbiti pod trojanskim konjem poštapalice da pametniji popušta, ali mi ne ide, to micanje. Ono micanje police sa knjigama mi isto puno bolje ide.

Pokušavam se riješiti nepotrebnih informacija. Ali, ma koliko se trudio, ne mogu izbjeći podatak da su kina obasuta novim propagandnim materijalom posljednjeg civilizacijskog centra moći, ili kako je jaka sprega lošega nabujala hraneći se naivnošću okoline izrasla do te mjere da će se samourušiti vlastitim promocijama i javnim istupima jer pohlepa i težnja za vrhom počesto je jača i od lukavstva samoga, ne mogu izbjeći ni ekstremno viskoku dozu školovane samouvjerenosti izgrađene do krajnje egzibicionističkog performansa (a baš sam mogao i predstave egzibicionističkog performansa napisati). od zavisti zavidnih koji bi sobom trebali biti više nego zadovoljni i od sažaljenja onih što svojom samom pojavom u tom nekom svojem malom svijetu jedino takvu manifestaciju mogu izazvati. Ja naprosto od toga svega pobjeći ne mogu. A i kako ću kad u glavi toliko mjesta za skladištenje podataka ima da je priliv informacija jedino pravo usko grlo.

Eto, ne ide mi to, nije mi u prirodi.

Netko skuplja, hrčkari, stare šarafe i vijke, eksere i čavle, odbačene prstene sa raspalih bačvi, pipe, ventile, lance, poklopce, netko značke, marke razglednice. Netko skuplja umjetnine, skulpture, slike, građevine, automobile. Netko skuplja staklenke raznih oblika, figurice Disneyevih strip junaka, netko penkale, netko ploče, knjige, netko seksualne partnere, netko olovne netko prave vojnike i vojske, netko odbačene plastične boce...

Ja skupljam događaje, male i velike, stanja, susrete, izgovorene i one neizgovorene rečenice. Pa tako u svojoj ostavi mogu naići na znamenku što označava amperažu tramvajskih vučnih kola, suicidalnu količinu koraka koje je potrebno učiniti za otići do vječnoti na različite načine, pun sjete pogled starca na nadraženu bradavicu mlade dojke što oksimoronski u sebi ocrtava jasnu snagu slabosti naraslu sa povećanjem količine alkohola zamiješanog u krvi, toleranciju izrečenu teškim riječima, teškim kao koktel olova i žive, dužinu kočiongo traga teretnog vlaka određene brzine i broja vagona, jednostavne komplikacije, gomilu drugih sređenih ili nesređenih podataka, pohranjenih tko zna kada ili trenutno,
a kad smo kod trenutno, Google danas lijepo izgleda i Nikoli sretan rođendan. i Hugovu Cortu. Tu je, na posebnoj polici škatuljica i u njoj raspored najdražih prekriženih vena na nadlanici, asimetričnost očiju, čela, nosa, i dalje, oblik tijela sa svim izraslinama, pa raspored noćnih tramvaja, brodova za neke otoke, raspored crta po globusu i mnogi drugi datumi, mjesta, riječi, djela, omjeri, odnosi, mnogi dragi ljudi, i mnogi drugi ljudi i neke druge vrste sa ovoga ili nekih drugih svjetova.

I lako nekome tko može šupu kakvu, podrum, špajzu zatvorit i otići. Meni od svega ovoga ne ide otići. Zato i ne pokušavam, poput noćnog leptira, u nebo se vinuti, neki hladan Mjesec doseći. Ja dalje od žarulje, niti mogu niti neću, a i ta žarulja, što topla svijetli, čak i kad je iza staklene stijene, meni veća i od Sunca i od Mjeseca. Pa makar se spržio. Ja od sebe ne mogu, sve ovo što ja skupim, zauvijek sa mnom ide i granica meni nije nebo, demencija je.

(objavljeno: Fikus.hr, 10.07.2009)
bolegr @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 8, 2009
kad se ubio
pričaju
na stolu je gorjela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inače iza portala dočaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio

pričaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pričaju
tog jutra sve radnike u kazališnom bifeu
zadnjim pićem počastio
i sa smiješkom u podrume teatra otišao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ružama i oružjem
gdje je većinu dana provodio
što je zadnje pomislio kad se ubio
pričaju da je tog jutra
svu rekvizitu za večernju predstavu na mjesta složio
i sitne dugove uredno platio
i još se
tako pričaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoočnicu pucao
kad se ubio

tog jutra ožujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kišu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se ničem radovao
kad se ubio

uvijek je šutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu ženu njegovao
s nikakvom plaćom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra život živio
i nikog ni za što nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog ništa nije molio
kad se ubio

samo je
tako pričaju
jednog jutra glavu
topovskom salvom
Richarda III raznio
bolegr @ 11:14 |Isključeno | Komentari: 0



Sebegledno, ponirući: slab sam.


 
bolegr @ 01:37 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 7, 2009
Upeklo. Kroz špalire kiše srpanj se nekako pokazuje u svojoj snazi, vrelina se zrcali u betonu i asfaltu, čak su i zelene površine od kojih su neke samo nazivom zelene, tople i pomalo negostoljubive do te mjere da nema nikoga tko bi se izvalio i gole tabane probao hladiti poželjnom mlakošću trave. Tek gdjegdje se kakva četveronožna skitnica zaleti u poneku hladovinu i u štetu označiti je, zapišati, kako to već ti četveronošci rade. A i zbog njih je neloše izbjegavati bosonogo prstno češljanje trave jer vlasnike mogu samo psovati na neviđeno. A to nije lijepo.

Pokušavam prečicama skratiti put do kuće jer već teško dišem ovu vruću smjesu od zraka i onečisćenja. Prijeđem ulicu onako pod četrdesetpet, onako kako kobasicu treba rezati da bi se pristojna elipsa dobila. Izbjegnem ugaziti u bijele tragove crta, razdvojnica kolotraka da mi stopala ne bi neravnomjerno bila pregrijana i dohvatim se kamenog rubnika, rijetkog ostatka davnašnjeg optakanja prometnica.


Men-in-black imaju svoju živu inačicu već podosta godina u ovom gradu. Bezlična, uniformna, crna strukirana odijela s dvostrukim štepom nalik konobarskima s kraja sedamdesetih. Samo, za razliku od onih koje su oživjeli Barry Sonnenfeld i Ed Solomon, onih filmskih što love vanzemaljce, meni ovi kao da su sami sa nekog drugog planeta. Bezobrazno pristojni, solidnog poznavanja hrvatskog jezika i dobrog izgovora istoga na kojem bi im pogli pozavidjeti mnogi saborski zastupnik i nogometaš prve hrvatske nogolopračke lige, uporno pokušavaju uspostaviti kontakt sa domorocima, objasniti im svu povijest i budućnost ljudskoga roda napamet naučenim monolozima iz kojih je razumljivo zašto njihov Bog postoji: kako bi negirao kontradikciju i dokazao da je logika ljudska izmišljotina što nagriza um gore od Darwinove teorije i ateističkog, pa čak i agnostičkog, pristupa domišljanja bitka, sukusa postojanja svega, zajedno.

Nekako me njihovo postojanje, tih naših uvoznih men-in-blekova, i susretanje s njima, a to je susretanje posvudašnje, strašno asocira na nerijetke, meni se čine nerijetkima jer su bar dvaput godišnje na repertoaru dvorane Doma sportova, skupove ljudskih prilika drugačijeg shvaćanja materijalnog svijeta, neopterećenih izgledom, vanjštinom svojom osobnom kao i onom odjevenom, kako sa bijelim plastificiranim pločicama sa velikim slovima ispisanim imenom i nekim... krzmam se napisati vjerskim, religijskim ili sektaškim, sljedbeničkim, ... logotipom, zataknutim za lijevi rever sakoa, koji se vjerojatno i ratnih dana sjeća, veste pomalo razvučenih rupica, jer vesta je na kopčanje, izbočenih mjesta nisko na rukavima, predviđenim za laktove kada se rukavi zasuču i ruke saviju, ili na jedrini bluzom plisiranog ovratnika nalik bujnim nojevim krilima, prekrivene dojke ili neke zamalo nepostojeće, tek kosim šavom predviđene pozicije, sekundarne spolne oznake, suznog oblika zlatih okvira naočala kojih dioptrije radi staklo čini trajnu deformaciju i sedlo na nekad pravilnoj kosti nosa, sa taškom drški prevučenih preko podlaktice, kako lutaju poput bistrijih ovčica koje se sjećaju opasnog pašnjaka od prošli put i kako pomalo amiševski bulje u dokaze iskoraka tehnologije što ih okružuju i pomalo čak i plaše. I ovi su pristojni isto.

Uspijeva mi mimoilazak, naučio sam to nakon višekratnih eskivaža Jehovinih svjedoka koji su mi se nekoliko puta uspjeli prišuljati u blago rečeno mojem nekadašnjem optimizmu i vjeri u ljude, pa šećući nastavljam promatrati mirnoću lišća koje je u krošnjama i vjetar zaboravio, poneki automobil kako se lijepi kotačima za asfalt i razvlači u neprepoznatljivu duguljastu formu... ne, to mi prašina u oko upala deformira sliku cijelog svijeta.

Čujem glasove. Ne one unutarnje što bi me vodili nekamo, nekome, već prave, glasne zvučne podražaje izvanjskog podrijetla. Malo kasnije nailazim na povorku, na bučnu povorku, ali ne onu iza koje očekuješ pojavljivanje cvjetnim aranžmanima i svilenim trakama ukrašenim motornim limenkama tržišno pozicioniranih imena što su više nalik kakvom posljednjem ispraćaju sa ovog svijeta u samopokretnom lijesu benzinskog pogona trolitarskog kapaciteta i nebrojenih krda konja, već pješačku, sebi dostatnu, autonomnu do stupnja vanvremenskosti. Pjevaju pjesme ponosno kako samo mogu biti, mašu zastavama hrvatskim, onima koje su to nekoć bile, mašu i zastavama stiliziranim mašnama. Nesvjesni su okoline i to ih nimalo ne opterećuje. Imaju sebe.

Kreće se začarana povorka prema jugu, presijeca moj put ka istoku, ne simboličkom već stvarnom suncoizlaznom. I svak svojim putem kao da se kreće, no ja već znam da me čeka odgonetanje finih razlika definicija, objašnjenja tih razlika, a i sličnosti, karakterističnih ustroja, sustava. Jer, asocijativnost nije ništa novo, samo je na nekim stupnjevima jače istaknuta, dominantnija, ali i poticajnija.

Prošavši putanju kojom se ona povorka ranije kretala, ali u suprotnom smjeru, ovo mi sada već ne liči samo na objektivno opisivanje kretanja i prelazi u simboličan dio u kojem se krećem protiv struje. Ili se ta struja kreće protivno mojem putovanju, intuitivnom, logički objašnjivom, pa čak iako naizgled tako nije, evolucijski opravdanom putovanju.

Brinu me neki elementi prepoznati u očima, u pokretu ruku, u koraku, načinu formiranja grupe i kretanju kroz slabo poznate krajeve. Brinu me toliko da došavši kući pregledavam fizičke i virtualne police, ladice, indeksirane hrpe kratkih objašnjenja i sebi pisanih poruka.

Radi jednostavnosti i manjeg trošenja boje sa grafema na tipkama (iako je to zapravo skoro neizvedivo jer su slova upuštanjem i nekim premazom utisnuta i zaštićena poput ličkih medvjeda i saborskih zastupnika što po nekim neovisnim antropološkim istraživanja dovodi do teze koja se kosi i sa samim Darwinom), odlučujem prihvatiti širokogrudnu ponudu otvorenog koda i prepoznavši ispravnost objašnjenja pojedinih pojmova, hvatam se krilnog računala i međumrežnim se poveznicama dokopavam informacija.

Tipkam: vjera. Enter. Klik na birani link, klink, i tu sam...

"Vjera se obično definira kao uvjerenje u istinu neke tvrdnje bez njene provjere. Prema tome, to je subjektivno duhovno tumačenje ishoda percepcije, vlastitog razmišljanja ili komunikacije. Vjera je u praksi vrlo korisna jer u svakodnevnom životu vjerujemo u više stvari nego što se čini. Ljudi vjeruju u poruke, ideje, djelotvornost, ljubav, druge ljude i namjere, kao i u mnoge druge vjerovatne ili nevjerovatne događaje, kao što su horoskopi i vještice." (Wikipedia, internetska "otvorena" enciklopedija za koju se u praksi i analizama pokazalo da u pogreškama ne zaostaje za eminentnim fizičkim prethodnicama od kojih je najglasovitija Encyclopedia Britannica)

... tražilici dajem novi zadatak, sebi izazov izbora iz ponude,... religija... pa adekvatan klik mišem... čitam...

"Za većinu osoba religija je organizirani sistem vjerovanja i bogoslužja koje stavljaju Boga u središte. Za neke druge religija označava vjerovanje u veći broj bogova a postoje i osobe koje ne posjeduju neku tradicionalnu vjeru ili religiju već prakticiraju neku vrst vjerovanja na svoj lični način, nevezano od organizovanih religija. Ipak većina zemaljskog stanovništva vjeruje da je nekakva vrhunaravna sila uticala na stvaranje svijeta i da ima bar donekle uticaj i na život pojedinaca. U današnje vrijeme religija je sistematizirana na primitivne religije: animizam i supernaturalizam te svjetske religije: teizmi i sistemi apstraktnih vjerovanja (taoizam, budizam)." (Wikipedia, ali drukčije ne objašnjava ni već spomenuta uglednica).

... sve nekako dostupno. Ili je to pričina onoga koji zna kako nešto tražiti, samo kada i ako mu se dâ...

... sekta, enter...

"Sekta ili sljedba je svaka religiozna grupa koja ima vlastiti i svojstveni pogled na svijet, što proizlazi iz naučavanja jedne od glavnih religija svijeta, ali nije s njime identičan. (Fenomen sekti, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 82, Zagreb, 1986, br. 1.1) Izraz sekta (u teologiji) označava grupe koje su nastale odvajanjem od većinske religije. Takve grupe obično drugačije tumače glavne tvrdnje religije iz koje su proizašle. Ernest Tröltsch kaže da je "Crkva obilježena objektivnim i postojanim, dok sljedba ima svoju jezgru u osobnom doživljeju obraćanja i vlastite odluke... Crkva svoje vjernike nosi, sljedba je od svojih vjernika nošena." Kod naroda koji se služe romanskim jezicima prevladava pojam sljedba ili sekta, dok se u u engleskom govornom području upotrebljava izraz kult. U našem ga jeziku ipak ne valja miješati s pojmovima sekta ili sljedba." (radi jednostavnosti još jednom Wikipedia)

... ali, ima i onih koji su govorili kako je religija opujum za narod...

"Komunizam su definirali Karl Marx i Friedrich Engels 1848. u knjižici s naslovom "Komunistički manifest" koja je bila prvo objavljena u Londonu. Komunistički manifest je definirao utopiju - komunizam gdje svi rade i uzimaju prema svojim potrebama, a u takvom društvu ne postoji privatno vlasništvo, kapitalizam a ni država. Mnoge ideje koje su Marx i Engels iznjeli nisu bile nove i one su se pojavile prije u dijelima Platona ("Država"), te u dijelu sir Thomasa Morea ("Utopija"), no oni su uskadili te ideje s tadašnjim vremenom i shvaćanjima. Komunistički manifest je nastao iz kritike tadašnjeg kapitalističkog društva i rastuće industrijalizacije u Europi i u SAD. Komunistički manifest je doveo do stvaranja komunističkih pokreta u mnogim zemljama, i u ranom 20. stoljeću je postala osnova boljševizma i Treće internacionale. Ideje komunizma u interpretaciji Vladimira Iljiča Lenjina dovele su do stvaranja Sovjetskog saveza i kasnijem rasprostranjenju komunizma kao državnog poretka u mnogim zemljama svijeta (vidi Popis komunističkih država). Sve interpretacije bile su daleko od komunizma koji je bio iznesen u Komunističkom manifestu, tj. utopijskog poretka." (nepretenciozan uvez, listovi bez ušiju, Wikipedia)

... a onda su neki opijali narod drugom utopijom, lijepim pogledom na idealnu budućnost koja se nudila masi dok su oni imali tu dealnu budućnost u prezentu. Opet tipk-tipk (onomatopeja, ono Mato peja). Savez komunista Hrvatske. Pa još enter i eno me tamo...

"Savez komunista Hrvatske (SKH) (iz zajednice svih saveza SKJ izdvajam SKH kao relevantan pojam, op.a. van citata) bio je dio Saveza komunista Jugoslavije, vladajuće politička organizacija u bivšoj SFRJ. Osnovan je 1937. u Samoboru kao Komunistička partija Hrvatske, a 1952. promijenio je naziv u Savez komunista Hrvatske. Ustavom je bio definiran kao revolucionarna organizacija, osnovni pokretač i nositelj političkih aktivnosti u društvu i državi. U razdoblju od 1945. do 1989. SKH je usmjeravao i nadzirao cjelokupan društveno-politički, gospodarski i kulturni život u Hrvatskoj. Vodstvo SKH predstavljao je Centralni komitet na čijem je čelu bio predsjednik Predsjedništva CK SKH. Politika ove organizacije određivana je na kongresima..." (je, Wikipedia i dalje)

... plešu neuroni, bičuju se električnim impulsima, petljaju, zapliću i raspliću te svoje jednokratne minielektrčne udare, stvaraju neke meni naslutive korelacije i ja ne mogah već dalje...

... mafija, tok...

"Mafija (poznata i kao "Cosa nostra") je sicilijanska zločinačka tajna organizacija za koju se vjeruje da je nastala sredinom XIX. stoljeća na Siciliji. Tijekom druge polovice XIX. stoljeća, uz povećanu sicilijansku i emigraciju u južnoj Italiji, razvila se i na istočnoj obali SAD-a i u Australiji. U Sjevernoj Americi mafijom se općenito smatra talijanski organizirani kriminal, za razliku od tradicionalnog sicilijanskog. Prema povjesničaru Paolu Pezzinu, "mafija je vrsta organiziranog kriminala koji je aktivan na nekoliko ilegalnih područja, ali i koji pripada državnim vlastima na nekom području i ima tendenciju prakticirati državne funkcije". Sicilijanska "Cosa nostra" je neformalni savez stotinjak mafijaških skupina, nazivane obiteljima. Svaka polaže prava nad nekim područjem, obično gradom, selom ili dijelom većeg grada, iako nikad ne postiže monopol nad nasiljem unutar tog područja. Mnogo godina su upravljački kadrovi pojedinačnih obitelji bili tijela odlučivanja dviju mafijaških udruga, i oni su ostali prava središta moći iako su kasnih 1950-ih uspostavljena nadgledna tijela "Cose nostre". Neki promatrači vide mafiju kao niz karakteristika duboko ukorijenjenih u popularnu kulturu, kao način življenja. Sicilijanski etnograf Giuseppe Pitre je krajem XIX. stoljeća to ilustrirao riječima: "Mafija je svijest o vlastitoj vrijednosti, prenapuhani koncept individualne snage kao jedinog faktora u rješavanju sukoba u svakom interesu ili ideji." Mnogi Sicilijanci te ljude nisu gledali kao kriminalce nego kao uzore i zaštitnike jer država nije nudila nikakvu zaštitu siromašnima i slabima. Tijekom 1950-ih pogrebni epitaf legendarnog šefa Villalbe, Calogera Vizzinija, bio je da "njegova mafija nije kriminal, već definicija poštovanja zakona, obrane svih prava, veličine osobnosti". Ovdje "mafija" znači nešto poput ponosa, časti, pa čak i društvene odgovornosti: stav, ne organizaciju. Tako je i 1925. bivši talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando u talijanskom senatu izjavio da je ponosan što je "mafijozo", jer je ta riječ označavala dostojanstvo, čast i darežljivost. Etimologija Prema nekim tumačenjima, korijeni mafije su u događaju znanom kao Sicilijanska večernja iz 1282. godine, kada su Sicilijanci, razbješnjeli zbog ponašanja francuskih osvajača, organizirali masovno ubijanje Francuza na otoku. Krilatica tog organiziranog otpora je bila: "Morte alla Francia Italia anela!" (Smrt Francuskoj od Italije!). Od prvih slova te krilatice je nastala riječ "mafia". Poslije se riječ "mafija" počela koristiti za označavanje bilo koje organiziranije zločinačke organizacije, pa se govori o albanskoj mafiji, ciganskoj mafiji, židovskoj mafiji, jugoslavenskoj mafiji, balkanskoj mafiji..." (opet Wikipedia)

Hm, sad mi se nameće konstatacija o konstelaciji pojmova do totalne mi konsternacije za koju valja napomenuti da u sebi, iako sadrži riječ nacija, nije ot te fele, već od kon+sternere, zajedno, skupa, prosuti, rasuti, tako ispade kako sam se naprosipao ovdje sveskupa podosta, ali neka. Jer meni su asocijacije takve i ja protiv tih sinaptičkih premreženja ne mogu ništa osim lobotomiju si dati učiniti. A onda mi se ne bi, lutajući po ovim podatkovnom skupovima, stvari posložile za upitati se na kojoj je osnovi građena konstrukcija čije su oplatice, pokrovne pločice, plašt, oni mahači zastavama, bespogovorni svadbenokarminski ulični zborovi?

I ne bi mi palo na pamet upitati se je li se lider iz sjene, državnik novog kova, ne onaj ispod crnog monolita, iako obzirom na poslovičnu živahnost dijaspornog glasačkog podzemnog tijela ni on nije isključen, već onaj tijelom nadzemni, duhom i djelom Alanu B'Stardu bliski, europejac i europajac, zasitio javnog življenja pa dragovoljno prelazi u inspicijente ili on zapravo nije niti bio lider već je sad tek islužena marioneta ma kako god to nevjerojatno izgledalo? Je li ova današnjica koja me okružuje tek nečiji kolaž slijepljen od trganaca povijesti? I tko je zapravo taj krojač?

Pojma neam...

A i taj život, ogoljen, ili je uzvišena manifestacija eksperimentalne nadmoći Krojača i beskonačnog kodiranog platna ili je tako primarno prizeman, prolazan, kratkotrajan, slučajan, konačan. Svima. Samo što neki vide jedno, neki drugo. A neki ništa.

I što sad? Ništ. Otpijem vode iz čaše čija se oroševina već u mlaku na stolu pretvorila i curit će mi niz ruku, niz bradu.

Utorak je već, za misliti i raditi. A i nije mi baš neki.

(objavljeno: Fikus.hr, 07.07.2009)
bolegr @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 0
Upeklo. Kroz špalire kiše srpanj se nekako pokazuje u svojoj snazi, vrelina se zrcali u betonu i asfaltu, čak su i zelene površine od kojih su neke samo nazivom zelene, tople i pomalo negostoljubive do te mjere da nema nikoga tko bi se izvalio i gole tabane probao hladiti poželjnom mlakošću trave. Tek gdjegdje se kakva četveronožna skitnica zaleti u poneku hladovinu i u štetu označiti je, zapišati, kako to već ti četveronošci rade. A i zbog njih je neloše izbjegavati bosonogo prstno češljanje trave jer vlasnike mogu samo psovati na neviđeno. A to nije lijepo.

Pokušavam prečicama skratiti put do kuće jer već teško dišem ovu vruću smjesu od zraka i onečisćenja. Prijeđem ulicu onako pod četrdesetpet, onako kako kobasicu treba rezati da bi se pristojna elipsa dobila. Izbjegnem ugaziti u bijele tragove crta, razdvojnica kolotraka da mi stopala ne bi neravnomjerno bila pregrijana i dohvatim se kamenog rubnika, rijetkog ostatka davnašnjeg optakanja prometnica.


bolegr @ 01:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 5, 2009


bolegr @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, srpanj 4, 2009

Premijer utekao, doletjela nam svinjska gripa.

Mulja na sve strane.




A jel obolijevaju ovce od te svinjske gripe, il ne?

bolegr @ 15:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 3, 2009
Optimist i pesimist razgovaraju i veli ovaj drugi: "Ne može biti gore nego što jeste", a optimist bez krzmanja uzvrati: "Može, može!"

I bi tako.

Kukavica i nije mogla nego kukavičje jaje za sobom ostaviti. Dokaz više da je prvi čin predstave gotov. Na daskama ostali sporedni glumci dok se primadon ofriškava iza zavjese.

Najcrnje noćne more su se prije mraka probudile i s konja na mulu novi je preskok u ovom kvizu Njih sto protiv četiri milijuna. Umjesto paštete, širom je otvorena hrvatska inačica Pandorine kutije i svo zaostalo i pritajeno zlo izmilit će van poput fekalija što isplivavaju na površinu kanalizacijskog potoka veličine panonskog Dunava.

Nažalost, onaj je optimist iz prve rečenice, dok je još vica bilo, bio u pravu. Nema vica ovdje, ovo je zbilja, i to puno gora nego li su mnogi mogli zamisliti i teža nego li mnogi mogu sagledati.


bolegr @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare




(autor potpisan pored naslova)


Update:
U sljedećem broju:

    Medo napušta vodstvo šume bez objašnjenja i ostavlja divlju kokoš da riješi probleme.


bolegr @ 10:44 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 2, 2009

Na ovaj ili neki drugi način, kakav bijeg, takav i prijedlog (vidi oglas: MojPosao).




A prijatelj će da se vrati...

(netko se na portalu MojPosao usrao i oglas obrisao, no sukus je ovdje)

bolegr @ 10:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 1, 2009
ivo_sanader1 Svijet u banani. Europa je u banani. Hrvatska je u banani. Hrvatska je u pohanoj banani.

Padaju airbusi kao ptičice kad izgore (pa se spuste na more), Obama povlači vojsku iz i dalje krvavog Iraka, u Iranu guše revoluciju koja ima izgleda i uvoznu deklaraciju, radi usporavanja i blokiranja Hrvatske u nakani da se, tek kratko vrijeme samostalna i potom rasprodana, potpuno podjarmi novoj uniji kontinentskoga predznaka, i sama će ta Europska unija patiti i možda se urušiti kako nedavno reče sam sada već bivši premijer, jer su joj narušeni temelji nastanka.

I onda se novinari i oni koji bi to htjeli postati, nađu premijera pitati zašto daje ostavku. Pa tko ne bi?!

O propustima tipa Iveco kamiona, porijeklom iz države grada Verone, o protuustavnoj zabrani rada blagajni u dućanima nedjeljom (taman da se ima vremena za slaganje polica i inventure), o prodaji i predaji suvereniteta i u Hrvatskoj zakonski nedodirljivim Amerikancima, i protuustavnom nereferendumskom odlukom udruživanju u vojni pakt, o smjenama koje su nalik promaknućima, o nezadovoljstvu seljaka i studenata, temelja i nadgradnje društva, o sustavno pljačkanoj osiromašenoj radničkoj klasi, o izdaji i gaženju lažno ponuđenih nadanja, o državnim poticajima koji su završili u džepovima u ratu iznikle nouveau riche sorte beskrupuloznih sudionika pretvorbe, o prodaji ama baš svega (za vodu dobro pogledati u Inina prava na podzemlje, ono bukvalno), o sve-za-jednu-kunu brodogradilištima, o golfskim strujanjima po kopnu, o starim i novim mahnitim zaduženjima države preko guše koje se usudi i uspjesima proglašavati, i još o neopravdanim satovima, o isto takvim u Kozarčevoj katovima, o postopernim ručkovima, o tko zna čemu sve još ne da ni ne govorim.

Ivo Sanader jest i može biti svaša što čovjeku može pasti na pamet, ali jedno nije. Nije glup.

Teatrolog, intendant svehrvatskog narodnog kazališta, u maniri glumačkih prvaka ili nogometaša utreniranih na daskama Dramskog kazališta Gavella, pred možda ne i posljednje spuštanje zavjese podvaljuje kukavičije jaje u obliku Jace znajući kako ona prôđe na ovoj sceni nema baš kao i potencijalni drugi čovjek vlade koji svinjsku gripu u Hrvatskoj liječi limunom i tuširanjem vodom, i tako odisejski maestralno vruć k(o)rumpir, prepušta onima koji će ga naivno golim rukama krenuti hvatati. I pri tom se gadno opeći.

A povratak Kralja Sunca u neko bolje vrijeme neće biti čudo.

(objavljeno: Fikus.hr, 01.07.2009)
bolegr @ 15:13 |Komentiraj | Komentari: 0

... što je starije, kokoš ili jaje?






bolegr @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.