crta

Blog - srpanj 2010
petak, srpanj 30, 2010

Ne da na maloga Gojkoslav.

svjedok, a ne sumnjivac

Jer zna što je zapovjedna odgovornost.

bolegr @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 29, 2010

Kako se ispovjedio svojem očito intimusu, a što se dâ zaključiti iz odnosa koji je jači od novinarskog profesionalizma, Kerum ima namjeru ući i u Vladu Republike Hrvatske*.

 
Kerum u Vladi RH

Nadam se da će na policama imati istaknute prikladne cijene sa smanjenim maržama kako bi bio konkurentan restoranu društvene prehrane ove socijalno osjetljive ustanove.

__________________________________________________________________________________________
* zgrada na zagrebačkom Markovom trgu kbr. 2 kolokvijalno zvana i znana i kao Vlada Republike Hrvatske

bolegr @ 16:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 27, 2010

Ikad. Ikad do sad. Ikada do sada. Vremenski s početne strane vječno nedefiniran period. Ikad. Ikad. Ever. Vremenski neodefinirani period. Krnje, ali semantički jasno. Sve sazdano od malih čestica zvanih trenutak. Nezgoda je jedino što te čestice, te trenutke, nekad pogubiš, znaju pojedine čestice ispasti iz skupljenih dlanova u kojima ih poput vrijednih suza života nosiš uokolo, u hodu se osvrneš za njima, neke uskupiš s poda odmah, neke u sljedećem prolazu, kad naiđeš istom stazom... A sve nemjerljive ijednim poznatim etalonom, ponašaju se kao prut. Ili kao kap. Prepolovivši jednu, ne dobiješ dvije polovice već dvije čestice, dva trenutka. Od kojih bi neke da vječno stanje postanu.

Ugledam prvi put komarca ove godine u Zagrebu, sjurio se prema zidu kao da će se u nj zabiti ili ga razbiti, a onda se u zadnji tren, onako kako to rade piloti pri slijetanju na nosače zrakoplova, malo zakrene, skoro neprimijetno trzne i aterira na bijelu plohu, za njegov pojam nepreglednu. Mrlja života na bijelom bespuću. BIjelo kao hladno, kao snijeg...

Odjednom, gledajući televiziju ispod tog komarca, nisam više u sobi, u stanu, u ulici svojoj. U Maksimirskom sam parku, tako kaže jedna sinaptička mreža, hodam potpomažući se štapom, ono puknuće od prošle godine nosi tragove. A opet, nisam tamo. Jer druga mi mreža kaže da sam u Inwood Parku iako je najbliže što sam mu bio toliko daleko da je ikakva usporedba u namjanju ruku smiješna ako ne i neprimjerena. No, kako god, tamo sam, a to znam jer u susret mi dolazi glavom i bradom Samuel L. Jackson, neuredan, začupavio u rastafarijansku frizuru. Šalje ga GospoDin Green. Samuel je Romulus, pomaknuti pijanist sa česticama Juliarda u sebi, odlutao u svoje sfere mimosvijeta, kako bi spojeno izgovarala baka Naka dok je razlikovala to mimo i ono što nije mimo. Pisani se tekst stopio sa pokretnim slikama, skroz. The Caveman's Valentine. Valentinovo spiljskog čovjeka.

I grupirale se neke čestice, kao da se u molekule spajaju neraskidivim kovalentnim vezama, i hladnoća me, zamišljena i skoro do te mjere materijalizirana da se evo usred noći s kraja srpnja pokrivam plahtom, odnese i počnem prebirati po tim česticama.

Sajmeno vrijeme. Temperatura stupanj - dva, možda čak i manje. Suho. Prosinac. Vrijeme kad zrak ispunjava miris snijega, cimeta i klinčića. Trg nađiđan onim kestenjastogrimiznim drvenim štandovima. Izmjenjuju se piramide knjiga, satelitski prijemnici sa latičasto posloženim kobasicama, redovi rakija u staklenkama egzotičnih oblika, zdjela sa paprenjacima, grozdovi sitnog ručnog rada rađenog sitnim ručicama Made in PRC, Public Republic of China, opet knjige, za njima sitne potrepštine i sve tako u nekoliko redova. Pod rukom najbolji dio Svemira držim. Hodamo polako, ali ne i besciljno. Cilj je i tako biti, i biti pored, i biti sa. Evo me i sad, dok pišem ležeći nalakćen poput rimskih patricija, na podlaktici i po boku, baš uz jetra, grije blag pritisak nedostajuće ruke. Fantomski ekstremitet invalida.

Odjednom, iz buketa knjiga, iz šarenila knjiške Babilonske kule i Semiramidinih vrtova promalja se plava glava. Ne kameronovski avatarski plava već ljudski, merilinmonroški plava, sa okruglim, lutkasto krupnim očima, onih lutaka što krase "prednje", gostinjske sobe u pristojnim seoskim kućama, i obraća mi se:
- Oprostite, mi se znamo. Vi ste Aka, jelda? Znamo se. - spomene mjesto, veliko selo što se jednim svojim krajem naslanja na dunavsku obalu, spomene mi i sestru, vidim kako nas gleda, vidim nelagodu u očima
- Žao mi je - ja koji se sjećam svega i još se time znam i hvaliti, valjda mi je eventualno promaklo samo rođenje i par detalja, ni da bi... - Ne sjećam se, stvarno, žao mi je.

Odlazimo preko tramvajskih tračnica, prolazimo pored ulaznih vrata u knjižaru Ljevak, povijesno gledano važnijem od balkona i Kluba književnika i Kluba arhitekata, i banovih razmahanih sablji od sjevera prema jugu zajedno. Romantiziram, rekla bi.
- Znaš je? - pita me, a ja vrtim sve filmove i nikako nadoći, smjestiti sliku u vremenski okvir.
- Ne. - odgovorim sa nekim upitnikom nadvijenim po rječci.
- Ona tebe zna. - veli, a ja, pa i ja to shvaćam i pokušavam složiti dijelove slike, vrtim puzzle, okrećem u svim smjerovima, transformiram, transfiguriram, mijenjam boje, vremena, hodam tim meni pomalo mitskim selom ljetnoferijskih odrastanja... ništa... Uskoro ćemo se popeti na kat jednog kluba i piti kuhano vino ništa bolje od onog sa štandova, ali sa kožom presvučenih stolaca i divana ugodnih za sjesti, zgrijati se na pol sata pa dalje u šetnju. A onda, odjednom, poslože se biorazgradive nule i jedinice, i evo bljeska slike!
- Valentina - velim.
- Kaj?
- Valentina, ona djevojka što me prepoznala. Tako se zove. Sjećam je se. Bila je prijateljica kćerima susjeda "preko puta", susjeda mojih bake i djeda s druge strane ulice. Dječje izdanje Merilyn Monroe. Svjesna neke svoje privlačnosti za te godine. Malo kasnije se, u srednjoj furala na francuske školarke. Beretka, kaputić, suknjica, blijeda put, rumeni obrazi, intenzivan ruž. NIsam je vidio ima dvadesetak godina. Nisam ni znao da je ovdje. Promijenila se.
- Vrati se, reći joj.
- Neću, sada ništa drugo nije važno. - odgovorim dok smo iz Petrićeve zamicali u Bogovićevu spajajući i pazeći novonastajuće vrijedne čestice.

bolegr @ 02:43 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 24, 2010



Mini star turizma koji deklarirano ne govori strane jezike i dopisnica BBC-a koja govori. Hangarenglesko.



 


bolegr @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 23, 2010



E moj Steve, neka tebi tvoje skupe jabuke, džabe ti i I-phone i I-pad.

Možeš i I-mat imat i Stjepan se Radić htjeti zvat, al I-ndijci ga, moj ti, napravili za šaku dolara.






bolegr @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 19, 2010
Razvrstajte se u maršu!
Dosta je spletkarske pauze.
Tiše, oratori!
I vašu
čujmo,
druže mauzer.
Dosta je zakona onih
što daše ih Adam i Eva.
Kljuse povijest goni.
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!

Ej, plavobluzi,
vuci!
Za oceane!
Ili
u brodova luci
pramci se oštetili.
I neka
bješnji i gori
lav britanski urla i zijeva.
Komunu neće pokoriti.
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!

Tamo
iza zla gora
kraj nam se mili onaj.
Za glad.
za more mora
štampaj hod miliona.
Nek najmljenom kruže nas bandom,
nek čelična lava se lijeva,
Rusija neće biti pod Atlantom.
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!
 
Mrači li pogled svijetao?
Il' stare još spone pršte?
Stisni
Na grkljanu svijeta
Proletarijata prste!
Naprijed, i nek nebesko
Prostranstvo stijezima sijeva!
Tko to korača desnom?
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!

(Lijevi marš, 1918., Vladimir Vladimirovič Majakovski, Bagdadi, Kutais, 19.07.1893. - Moskva, 14.04.1930.)


Ako revolucija jede svoju djecu, kontrarevoluciji sigurno jako gadno smrdi iz usta od silnih povraćenih želučanih izlučevina.

bolegr @ 12:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 15, 2010





I dok spavaš, netko ti radi o glavi.

Pod okriljem omare i tame koja je zahvatila grad, uz potpunu podršku snaga službi reda, specijalnih postrojbi i onih za održavanje zelenih površina spriječen je teroristički čin očuvanja drvoreda, što će reći i Varšavske ulice, od najezde krupnog kapitala sumnjivog porijekla, brzostekašog mentalnog sklopa i straha od nepoznatog - povijesne dimenzije civilizacijskih tekovina.

A stabla u Varšavskoj nisu čak ni spavala...






bolegr @ 07:50 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 13, 2010

Gluho je doba. Klima se zaglavila, prozori razgrnuli krila i miruju čekajući eventualnu dinamiku nastalu usljed razlike u tlakovima bez seksualnih aluzija. A propuha niotkuda.

Kroz ulicu mi, poput kakvih mitskih nomadskih naroda, projaha stado podzemnih gubitnika što su pokušavajuć nadigrati Prirodu ostali bez gaća. Drmaju klipovi, tresu se auspusi, škripuckaju kormani da svaki labav vijak možeš čuti. Kroz otvorena grla ispuštaju zrak u neki skoro nerazumljiv jezik.

Vrijeme je u tijeku, a Zemlja sadistički nastrojena prema svojem djeliću negdje oko pupka što upravo cerečući se pokazuje atmosferskim neprilikama.

Srce otkazuju poslušnost i svijesti i podsvijesti. Mozak se tu ništa ne pita. Vremena će biti. Samo ne znam za što. Ni zašto.

Proročna prognoza: mjestimično promjenjivo sa povremenim anomalijama. Ano Mali Jama.




bolegr @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 11, 2010

 

 



 

 

bolegr @ 12:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 7, 2010







Za čitanje između redova

treba ipak nešto više od proreda.










bolegr @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 6, 2010
Stalno nešto jamram, bunim se. Njurgam, zvrndam, zanovijetam. Durim se i ljutim. A baš nemam razloga za to.

Jer evo, od rođenja, cijelo djetinjstvo i odrastanje, sazrijevanje, iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, iz sata u sat, svaki pojedini otkucaj srca, ma svaki tren, mene pozitiva puca po cijelom tijelu da je to praznik jedan. I ne samo da mi pozitiva kola krvotočjem već i raste. Višestruko!

Ono prvo i ne može biti drugačije jer mi je krvna grupa pozitivna, a drugo se pak ne odnosi na krv i krvni tlak već na dioptriju, za koju mi je sestra doktora Okultisa rekla da bi je rado malo povećanjem dotjerala podjelom na leće i naočale radi kombiniranog korištenja, a meni palo na pamet i nekombinirano korištenje pred spavanje, pa kad zbrojim sve to, dođe mi da se oduzmem od minusa. Ovaj put na računu.

Sve mislim, mogao bih si i kamere dati ugraditi sa autofokusom i manualnim podešavanjem na daljinsko pa sam sa tim bioničkim dodacima miran jedno duže vrijeme. A i ostalo bi nešto od mene i za sljedeće stoljeće.




A zapravo, ni ovako mi uopće nije loše.

Iako sve manje vidim ništa manje me ne boli.

bolegr @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 2, 2010






jebo... jubilarna nogometna lopta 2011. (uspomena na minule dane)


bolegr @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 1, 2010








bolegr @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.