crta

Blog - kolovoz 2006
četvrtak, kolovoz 31, 2006
Samouvjeren je. Na granici bahatosti. Inteligentan. Na granici provokacije. Sposoban je razgovijetno iznijeti svoje mišljenje. Na granici ignorancije (uh, sad ispada da pišem o Borderlineu, a ne o Suton_u). Vozi li Hondu? Tako djeluje. Nema se tu išta pametnoga dodati. Treba ga znati čitati. Jer, što god napisao, duboko, u tekstu ipak se osjeti nota tolerancije i optimizma protkana golemom manipulativnom sposobnošću umotanom u provokaciju i to je sukus [ anavolimilovana :) ] pisanja Suton_a, a i razlog zašto čitam Inside out.

Slučajni čitatelju namjerniče, ovo nije plaćeni oglas iz nekoliko razloga:
1. Nisam plaćen
2. Suton_ ne treba reklamu
3. Nisam uvlakač
4. Ne trebam kontrauslugu
5. Ne dižem si rejting ni na kakvim listama
6. Čitaj dijagnozu IV
7. Čitaj Inside out
bolegr @ 15:07 |Isključeno | Komentari: 30 | Prikaži komentare
Naprosto, čitajući druge dijagnosticiram sebe.
bolegr @ 14:38 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Ne.
bolegr @ 12:20 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 29, 2006
Lijepa riječ, to: hvala. Hvala lijepo. Hvala lijepa. Lijepo ti se zahvaljujem. Moja je zahvala lijepa. Rječ lijepa skoro kao - lijepo.
- Dobro je da smo barem na tebe naletjeli večeras – sve je novo i nepoznato ovdje. Ljudi su se preko ljeta transformirali… – pozdravlja Z. pojavu A-a.
- Nego što. Uvijek je dobro na mene naletjeti, hehehe – uzvraća kristaličasti A.
- A, ti si malo veseo, jel'? – upita ga D. zadovoljno pogledavši smjer A-ovih uprtih očiju u svoje grudi.
- Uuuu, danas mi je bilo bajno. Jutros sam sa dvojicom frendova, ma kurac frendova, prijatelja, negdje u pički materinoj, neka vukojebina, seoski turizam, ili kako se to kaže. Pogled, u kurac, brežuljci, nebo, krasno. Ubili smo se hranom. U kurac, pojeli smo sve!Tri sata smo žderali i popili nekoliko litara vina, i još sam doma jednu smotao i baš mi je super – ne daje A. šanse nikome da mu u riječ upadne. Tá, uspio se koncentrirati da izgovori nekoliko duljih rečenica i time si diže samopouzdanje.
- Dobro ti je danas, vidim – komentira Z.
- Ma sve je u kurac bilo dobro dok mi nisu pomenuli frendicu i rekli da je kurva. A nije. Mislim, je, ali nije. Za mene je ona pravi drug. Nikada me nije, onako, zajebala. Ona je za mene prvo čovjek i žena, pa ako je i kurva meni je dobra, u kurac.

A-u je svaka treća sintagma poštapalica koju bismo mogli okarakterizirati i kao nakupinu vulgarnih izljeva stanja duha i svijesti, ali, razumljiv je sugovornicima naviklim na takav njegov monolog. Kome smeta, neka prekrije crnom trakom te riječi i nastavi slušati ga.

- A, A., jel' znam ja tu tvoju prijateljicu?
- Ti je, D., ne poznaš pa ti njeno ime nije ni važno. U pičku materinu i imena. Boli te kurac kako se zove. Žena možda i jest kurva, ali je zahvalna!
- Kak' misliš - "zahvalna"?
- Što, kako? Pa kad ti sjedne i dobije ga pošteno i uživa, ona je zahvalna.
- To znači da bih i ja trebala onom kretenu reći hvala? – upitno, a pomalo i posprdno kontrira D.
- Ma, u pičku materinu, ne zajebavaj! Ono "hvala" joj se iz očiju vidi. Zahvalna je na dobrom kurcu. I sretna. I to zna pokazati. A nema ništa ljepše, u pičku materinu, nego kad ti žena zahvali. Šuti i očima ti govori hvala.

Sfumato preuzima lucidnosti primat po A-ovoj namreškanoj sivoj kori. Monolog postaje nerazgovijetan, gubi se u buci, biva zaliven novim škropecom i obavijen teškim miješanim nikotinskim dimom.

Tako je počela lijepa kasnoljetna zagrebačka večer u kojoj je A. osebujnim izlaganjem izvedenim iz osobnog iskustva objasnio iskonsko značenje zahvale koje se milenijima razvitka govora i pisma u čovjeka pretvorila tek u riječ. U pet znakova. Pet glasova.
bolegr @ 10:30 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 28, 2006
Ovaj recept istestiran sa varijacijama - šampinjoni i tikvice znali su biti zamijenjeni nekim drugim, tada nazočnim elementima (sve posuđeno od drage prijateljice, kao i naziv kasnije oformljene grupe):

potrebni elementi:
1/2 kg svježe rajčice
1/2 l soka od rajčice
1 luk promjera 5cm
2 tikvice ukupne duljine oko 25cm
20 dag svježih šampinjona
maslinovo ulje
stručak listova bosiljka
peperončino
sol

priprema:

Svježe rajčice nakratko ubaci u vrelu vodu kako bi bilo lakše oguliti kožicu sa istih i isjeckaj je na sitno. Luk proprži na maslinovom ulju. Dodaj na listiće rezane šampinjone. Nakon desetak minuta dodaj i tikvice izrezane na polukolutiće debljine do 4mm. Dinstaj još 5 minuta, te ubaci sitno isjeckanu rajčicu i zdrobljeni peperončino, podlij sokom od rajčice i posoli po želji. Na laganoj vatri kuhaj oko 20 minuta. Skini juhu sa vatre i pospi nasjeckanim (istrganim) listovima bosiljka.

Odoh nositi vešmašinu. Na četvrti kat. Bez lifta [... ma mogo sam naručit da mi oni to dopeljaju, al sam hito to danas dorufat, jer mi stara dolazi u ponedeljak pa da je iznenadim...].
Jesam pacijent, koji otvara ordinaciju.
bolegr @ 16:25 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 24, 2006
Svjedokom nijemim bijah odlaska jednog blogera (nisam ga čitao, pa ne mogu o njemu). Odlazak isforsiran žučnim raspravljanjem sa drugim blogerom inventivnog imena Kožica. Posjetih i ne iznenadih se, jer sam dijaloge imao priliku ranije čitati u raspravama: tekstovi su puni mržnje, zajedljivi su i otrovni (lako je objašnjiv i njegov razlog prebjega sa drugog blog servisa - nečitan je bio, kaže). Tko jednom uvidi o kojoj se bolesti ovdje radi, ne mora dolaziti po još. Besmisao u njega velik je poput gluposti. Jad i jal samozvanog osvetnika, cinika-amatera.

Hvali nam se Prepucije svojim akademskim obrazovanjem i jedino što mogu dodati je da uz ovakve histo(e)rike, žalim njegov univerzitetski auditorij i sumnjam u bolju budućnost našeg susjedstva (ipak, nadam se da laže o tom svojem mjestu u društvu jer sam optimist) .

Kakvo siromaštvo duha! Brrrr.
bolegr @ 16:02 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Odavno svraćam na ovaj blog, i to kao dobar odmak od sile nemuštih i nespretno sročenih prostačkih, neumjerenih i nepismenih blogova kojih se nakotilo brže no što bi to uspio aktivni kunićki bračni par.

Svjesno i savjesno Missy mi razgolićuje skrivene misli, potajne želje. Uvodi u svijet erotizirane mašte proizašle iz svakodnevnih, bliskih situacija (nekada davno želio sam, makar i nakratko, imati novi model Matchboxovog Datsuna, a danas, danas bih rado razmijenio određene tjelesne izlučevine i uskladio krvne tlakove sa nekom od vježbenica koje mi oči okrznu skoro svaki dan).

Vulgarizmi su joj česti i na mjestu. Čak i kada se čini da ih je previše, odraz su naših (mislim na društvo kao jednu širu hijerarhijski neuređenu zajebnicu) komunikacijskih mogućnosti, i tako umreženi u kompletne priče, imaju vrijednost, težinu. Jednostavno, čitam otiske inteligentnog bića razigrane mašte.

(Malo me jebu ove tapete boje čistog prasenceta, ali to je vjerojatno tek dizajnerski uradak prolaznog karaktera.)

Dodatak (2006-10-18)
: Ima već jedno mjesec dana kako je apšisala gorepomenuta boja, ali samo boja. Missy nikada!
bolegr @ 13:04 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Budim se. Izvana, kroz metalnosive žaluzine probija Sunce strijelama svojim i zabija mi se u krmeljave oči. Sat? Uh, još nisam promijenio bateriju. Mobitel? Nađi, nađi. Gdje si ga ostavio sinoć? Teturam do stola. Plip - oglasi se Soni (Soni je Sony-Ericsson 610T, nekada bestbuy model, danas još uvijek dobro dizajnirana igračkica) na dodir lijevog palca. 07:36 pokazuje display. Sedamtriesšest!? Jebo te! Kasnim na posao. Trčim po stanu i pokušavam istovremeno nazvati kolege na opslu i javiti da je sve uredu i da ću za sat vremena doći. Kupaonica! ... Kuhinja! ... Hladnjak! ... Kupaonica! ... Soba! ... Ormar! ... Kuhinja! ... Kupaonica! ... Hodnik. Torba na rame. Ključ u vrata sa vanjske strane. Stube. ... Ulica. Na kiosku kupujem pljuge i krećem se lagano prema zapadu. Vremena će biti dovoljno. Na kraju krajeva, tek je osam. Rijetko mi se događa ovako zaspati i nema pravila. Sinoć nisam niti popio niti se nečim ubio. Jednostavno sam - zaspao. Baš kao i nekada.

Posao preko studentservisa mi prepustio Vladimir. Njemu se nije dalo, a meni dobrodošlo. Teklić u Radničkim Novinama (za one kojima je pojam nepoznat: RN su bile glasilo sindikata, sjedište im je bilo na drugom katu dvorišne zgrade do koje se dolazilo prolazom pored restorana društvene prehrane u zgradi sindikata na današnjem Krešimircu). Savršeno. Vremena u izobilju, ujutro kupujem novine za direktora i donosim ih tajnici te s njom prije no što se ovaj pojavi, uz kavu prelistam svo obavezno dnevno štivo. Nakon toga raznašanje nekih knjižica po gradskim, republičkim ustanovama, sjedenje u arhivi sa skladištarom i pregledavanje velebnih izdanja matične kuće... Umoran sam, radni dan je bio za mnom i vraćam se kući. Britanac. Ljeto je i jedino osvježenje na prvu loptu je tuš, ali ne baš mrzlom vodom. Bojler je stari. Termostat ne radi i ja guram utikač u utičnicu. Naravno da me asocira na koitus, ne valjda na labinski rudnik. Trebat će mi petnaestak minuta da se voda malo zgrije pa da se bacim pod mlake izdanke savskog rizlinga, a onda bih mogao odmoriti, pa do Boravka. Sjedam na kauč i dok mi oči lutaju oronulom fasadom sa druge strane ulice...


(U nosnicama je intenzivni miris variva: blanširano zrnje graha, sitno sjeckani luk, mrkvica i svo drugo svježe korjenasto povrće kao peršin, celer, pastrnak, malo soli, nekoliko suhih rebaraca, jedna rajčica, dva-tri peperončina. Poklopljeno, u ekspress loncu L'Agostina diže se temperatura. Lagano, ali ustrajno. Počinje se prostorom širiti ugodan miris, šišti lonac, vrti se ventil uokolo i prska po pločicama, zidu, podu. Trebalo bi vatru smanjiti.... )


Trzam se i očiju uprtih u prozor pokušavam povezati misli. Lako za misli. Nema kuhanja. Nema graha ni mrkvice. Ni luka niti bilo čega drugoga. Ali, ima šištanja. Ima pare. Koji ku...! Iz hodnika dopire bjeličasti oblačak. Promaljam glavu i pogled upirem u maglovitu kupaonicu: šišti bojler k'o nekadašnja parna lokomotiva (zaboravio sam kako se zove, a pokojni mi je djed o njoj, jer je ložač bio, ispričao bezbroj zgoda). Puk'o pregrijani bojler k'o pofurena rajčica.


(RD me ponukala da se sjetim i ove svoje bojlerske).
bolegr @ 10:20 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 23, 2006
Naprosto, ne mogu odoljeti tom porivu da, kad već toliko vremena trošm na čitanje, svoje skromno mišljenje o gomili pročitanoga ne izbacim iz sebe, pa makar na papir (virtualni, naravno). Subjektivno (kakvo drugačije može i biti?), kroz oči moje sitne duše gledano, vjerujem da se neće mnogima baš svidjeti, ali to mi i nije cilj.

Dakle, kako ovdje nema pravila, jer to sam jedino pravilo uveo, počinjem sa jednom pojavom koja potvrđuje inicijalnu ideju bloga.
Jučer se na nebu Blogera pojavio jedan objekt, koji će, a obzirom na presjek i profil većeg dijela zajednice, postati i zvijezda, pod nazivom Coolina. U nekoliko postova, "ova" blogerica (ostavit ćemo joj ženski rod jer ga je sama izabrala) pokušava nam dočarati svoj svakodnevni život (više dokaz uspjelog projekta stvaranja potrošačkog mentaliteta u Hrvata nego život). Minucioznost rečenice protkana gramatičkim i pravopisnim odstupanjima (ne želim prozvati to greškom, jer sloboda izričaja velika je i pjesnička) plijeni egzaktnošću. Nema suvišnih detalja koji bi čitatelju mogli pozornost odvući u krivom smjeru. Coolini je, osim pravopisa i real-lifea i matematika strani pojam. Pravilna nekonzistentnost ukupnog napisanoga tek je potvrda dobro osmišljene zajebancije.

Strašno me kopka čiji je pilot-projekt ovaj blog, jer definitivno autor pokušava kroz Coolinina usta pokazati i dokazati koji je stvarni profil blogera i konzumenata njihovih tekstova (da barem nisam u pravu).

Skoro završih tekst, kada mi na um pade jedna otužna misao pretočena u pitanje: što ako je ovo samo gruba stvarnost?

bolegr @ 11:33 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 22, 2006
Otišao na ispovijed. Jučer. Poslije posla. Tramvajem do Kvartića (Kvatrića) dva puta me kontrolirali pripadnici jakih snaga ZET-a. Prvi put tajni agent 041, a drugi puta uniformirani spolno mješoviti četverored.

Ulazna vrata, klizna, bešumno se rastvaraju preda mnom. Je li se Mojsije ovako osjećao pred Crvenim morem? Curke znoja mi klize duž kralježnice i vlaže majicu, vlaže i košulju. Tiho, sa strahopoštovanjem ulazim i osjećam blagodati klimatiziranog prostora. Šalteri nisu više šalteri, tek povišeni obli stolovi. Pozdravljam i penjem se na kat. Sve je diskretno dizajnirano u svijetloplavo-tamnoplavo-crvenoj kombinaciji boja, sve u skladu sa logotipom Prve i Jedinstvene. Na katu – mir. Prilazim osamljenoj službenici kreditnog odjela i pokušavam skratiti priču.

- Dobar dan, u petak sam se čuo sa vašom kolegicom koja sjedi za susjednim stolom i dogovorio današnji posjet i sastanak sa direktorom.
- Dobar dan, pričekajte trenutak, kolegica je na godišjem. Sad će direktor biti slobodan pa će Vas (ne: vas, osjeća se ljubaznost i poštovanje prema klijentu o kojemu ništa ne zna) primiti.

A što me ona od petka naručuje za dan kada je u uredu neće biti? Neslućeni su razmjeri organizacije pojedinih primjeraka ljudske vrste. Sjedam na crvenu fotelju i bacam sa prvog kata pogled prema razrovanom trgu. Nekoliko građevinski destruktivno raspoloženih strojeva taktički je raspoređeno po ograđenom prostoru. Šute. Miruju. Jasno je da će dovršetak uređenja oronulog Kvatrića biti do kraja sljedeće godine. Prije (bolje) ne može. Nema se radne snage, a i tko je vidio drugu smjenu aktivirati. Odustajem od razmišljanja o građevinskim pothvatima i počinjem razmišljati o temi razgovora sa direktorom. Ne ide. Iz platnene police izvlačim neki raskupusani časopis. Elle. Od svibnja. Pokušavam naći nešto drugo, jer Elle, pa bio i iz svibnja, nije časopis koji bih baš uzeo listati bilokada, a kamoli u ovom čistilištu. Raskopavam policu efikasnije bolje nego građevinci Kvatrić, Elle. Od travnja. tu je i veljačni broj. Studeni i prosinac još iz prošle godine.... Ničega osim Nje. Koji je kriterij ostavljanja časopisa u čekaonici koja i nije čekaonica već kutak za osamljene brigom ušutkane klijente? Bit će da je ovo suptilan rat protiv otklanjanja sumornih misli zanosom informiranja kroz šarenilo renomirane licencne tiskovine.

- Dobar dan, poštovanje, izvolite - pojavljuje se direktor poslovnice Prve i Jedine.
- Dobar dan, hvala.
- Što možemo učiniti za Vas (opet s poštovanjem)?
- Kao što već i sami znate iz mojega dosijea, nisam baš neki klijent u posljednje vrijeme, pa sam odlučio doći do Vas (uzvraćam s poštovanjem) da vidimo neki modus stizanja zaostataka. Ima tu kredita stambenog, pa master, tekući,…. Strašno. Počele su stizati neke uplate sa novoga posla (objašnjavam i nadugo o prekidu, razlozima, nalaženju novoga…), no zaostatak po kreditu sam smanjio na neka tri mjeseca, na masteru se već skupilo nekih pet nepodmirenih tisućica, tekući mi je u bluzu, vidim da mi je za sedamipol smanjen dozvoljeni minus…
- Znam sve, gospodine. Pregledao sam kronologiju i nije baš tako.

Smrzavaju mi se oni potočići znoja po leđima. Može li me još što pokušati ojačati? Ako me ne ojača, možda me barem ubije? Trese mi se džep. Mobitel trza u tišini. Nakratko, dok je direktor skoknuo isprintati moju službenu materijalnu kronologiju, bacam pogled na display. Rea zove. Već je to drugi poziv. Prekidam trešnju stiskom lijevog palca. Što sad hoće? Što je tako hitno? Zadnji puta smo se čuli prije dva mjeseca i razmijenili nepotrebnu količinu rečenica bez konkretnih informacija.

- Vidite, kredit Vam je u valuti, stiže Vam sljedeća rata i to je to. Master Vam je podmiren i prvog rujna ćete dobiti novi račun na neki beznačajni iznos. Ostalo Vam je samo po tekućem uplatiti nekih četiriipol tisuće, nešto malo manje, i vi ste na konju. Obzirom na očekivani priliv do petnaestog rujna, sve je u redu. Da je neki veći problem mi bismo Vas sigurno kontaktirali. Bez brige i doviđenja.
- Doviđenja – otpozdravljam i spuštam se niza stube. Izlazim iz banke. vani je djelomično sunčano. Ustvari, ne znam kako je vani. Vrtim filmove i ništa mi pod kapom nebeskom nije jasno. Rupa od otprilike tisućušesto eura je apsolutno nedefinirana. Ali je pokrivena. Otkud? Kako? Ništa od suvislih odgovora ne može odgonetnuti misteriju.

Odlučujem promijeniti smjer kretanja misli: pozivam Reu i mili glasić me pozdravlja. Želi mi javiti da su mi prošlogodišnji honorari plaćeni prije njihovog godišnjeg i nada se da mi je lova legla i omogućila dobar odmor i zabavu.
bolegr @ 12:23 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 21, 2006
Zamijeniti imena likova? Zašto? Zašto ne? Uvijek to kontrapitanje, impuls za razmjenu mišljenja. G. Grozni, odnosno gospodin G. skreće mi pozornost na to. I ima smisla. Upravo iz razloga što sam koristio slova kao imena umjesto cijelih imena dogodila se zamjena identiteta i pri kraju izleta u nepoznato moj je G odjednom, ničim izazvan postao – A. Da sam koristio normalna višeznakovna imena, to mi se ne bi moglo omaknuti Iskreno, u rukama kraj izleta, a u glavi kraj radnog tjedna razlog je toj zamjeni identiteta.

A, lijepo sam mogao G-a prozvati Antunom, K-a Krešom, N-a Ninoslavom i D-a Davorom. Onda bih svaki put pišući ta imena u glavi vrtio karakteristike poznatog mi Kreše, Ninoslava, Davora i Antuna. Asocijativnost je ponekad baš nezgodna stvar.

Da su nekim slučajem likovi nazvani V1848 (htjedoh prvo ime početi sa F, pa ne ide, asocijacija je američki vojni zrakoplov, htjedoh kažiprst pomaknuti malo gore-desno, ali to T me asocira na nazivlje tenkova iz druge polovice prošlog stoljeća rađenih na ovim prostorima), R2103, P3141, F1618, opet bi se dogodila identifikacija likova prema asocijacijama. Jedan bi odmah bio smješten u antičku Grčku, drugi bi mogao biti talijan koji je nešto izračunao, ili onaj drugi koji je primijenio te izračune, dvojica preostalih bi se već sami snašli za sličnost sa stvarnim likovima ili događajima. Kao, recimo (rekli smo), R2103 zvao bi se u plemenu Navaho indijanaca Prvi Dan Proljeća, a V1848 bi se mogao zakačiti za povijesna događanja istoznačne prijelomne godine. Uopće, koliko smo imenom označeni i koliko nam je put utaban prema određenim životnim smjernicama upisom u knjigu rođenih. Sjećam se kada je P rodila, kako su ona i suprug L to malo biće skoro puni mjesec dana zvali Bićem ne htijući ga označiti neprikladnim imenom, ili kada je J postao otac, on i ljepša, lakša i pričljivija polovica su muku mučili kako nazvati Saru, Sara je skoro postala Baškvaj (nema veze sa bilo čime osim što je to bio akronim nadimaka sklepan uz plavac u minijaturnoj kuhinji negdje na rubovima Novog Zagreba), a mi bismo do kraja svojega života nosili breme davanja ovog imena biću koje je zaslužilo možda malo više i bolje.

Hmh (ili: mhm? „Ono Mato peja“ pokušavao nas je naučiti kako zapamtiti ovu stilsku figuru nastavnik u jednoj školi, ne sjećam se više niti koje nit' u kojem gradu). U konačnici, povijest bolesti naziva bolegr je premetanje kojim sam uspio pobrkati smisao samoj riječi, dok moj nick, nadimak (konačno da jedan sâm za sebe izaberem, a ne da ga zasluženo ili ne dobijem preko noći), tek uz jednoslovnu prislonjenicu (prefiks, je li?) postaje i zanimanje (vidi profil).

Serem? Da.
bolegr @ 09:53 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 18, 2006

 - Pa šta si mislio da ćemo na kolodvoru čekati čet'ri sata vlak? Mozak ti je ispario od skitanja po Zagrebu, a sad nama prodaješ bozu. Idemo pit' dok vlak ne bude postavljan na peronu. Ne seri, K !

Ne mogavši ništa nego otići od njih i ostvaiti ih bez pratnje, a kako bi bio siguran da će večeras put Osijeka, K ostaje sa njima i, naravno, pije. Pije se pivo na Dolcu, pa potom u Atriju još jedna, muči se K sa svoja dva pajdaša još od srednjoškolskog doba (… bože, kada će im biti dosta, ne mogu više istrpiti ta pišanja nakon svakih  deset minuta…). Nije da mu smetaju, nego, nije navikao na ovaj ritam. Mrak je već pao i pivnica Tomislav u svoja njedra uvlači, upija prolaznike sa Tomislavca (a gdje bi bila, na Zrinjevcu?). Tako omađijan, naš trojac silazi niza stube i uslijeva uloviti pola slobodnog stola i dvije polovice klupe.

- Točeno! Hoćemo točeno. Tomislava. Daj, K traži tri Tomislava.I bi tako. Piju tri druga tri Tomislava i piju tri Tomislava tri druga. Misli su već poprilično raštrkane i razgovor postaje nerazumljiv, ali kao da je to bitno, jezici petljaju, uši ne čuju.

Harmonija kaosa. Gube se tragovi. Rupa. U prostoru. U vremenu. U sjećanju.

U ustima K osjeća okus bureka i jogurta. I aluminijske vilice buregdžinice sa tramvajske stanice pored Glavnog kolodvora. Ne sjeća se K da je burek mirisao, a kamoli jeo. Osvrće se oko sebe i ne prepoznaje krajolik. Prepipava džepove. Dokumenti su tu. Novac je tu. Ključevi su tu. Ali gdje je K? Od kud da počne identifikaciju prostora? O vremenu će poslije razmišljati. Ispred K-a tek je limena ograda koja ga dijeli od autoputa. Da stopira? Kurac, kako da zna u kojem smjeru treba stopirati. I ako je smjer onaj sdesna ulijevo, kako će prijeći cestu. Nema krila. A promet je ipak još gust. Po tome zaključuje da nije jako kasno. Nije moguće da je rano i da toliki broj ljudi ide po mraku na posao. Okreće se uokrug. Pogleda prema daljini i ugleda tramvaj. Pogleda udesno. Tramvajske pruge nema. Pogleda ulijevo. Tramvajske pruge - nema. Paranoja! Sa desne strane vrata su na prizemnici i iznad njih je neonska reklama. Vjerojatno neka gostionica. Čuje se neka buka iznutra, ali ne preglasna, ne ometa susjedne kuće utonule u mrak. Popne se K uz dvije stube i otvara vrata.

- Fajronat je. Ne može se više unići. 'Ajmo, doviđenja! – izašla iza šanka, pipničarka se okomi na K-a.
- Samo sam hito pitati, dobrovečer, koliko je sati? – zbunjen je K, ali u zadnji tren prije no što ga pipničarka možda i išutira iz lokala (… možda tako izgleda da to zaslužuje, možda je takav običaj u ovaj kasni sat na periferiji zagrebačkoj?... ) – uspijeva održati blagi oblik koncentracije i komunikacije sa zlom ženom.

- Dva je i oj kući, ako znaš kako ćeš! – bešćutno će zlo biće iz najgorih noćnih mora. Zbunjen, K pokušava naći objašnjenje za ovu konverzaviju (… a trebam samo informaciju, pa neću joj ništa. Niti mogu. Nije ni njoj lako sa ovakvima kao što sam sada …). Silazi K, sad aveć stabilnije hoda, niz one dvije stube i u daljini poludesno ugleda tramvaj na okretištu. Spas. Prilazi i u tridesettrojci gleda Noinu arku. Može njome do Proleterskih, a onda Savskom do Cvjetnog. Sjeda na prvo lijevo sjedalo u prvim kolima. Kraj je mori ovoj…

Otvara K oči i prvo što primjećuje jest zora. Tramvajdžija ga gleda dok skida bijelu ploču sa brojem i putanjom:
- A ti si negdje trebao već sići, je li?
- Da, na Savskoj. Idem do Vjesnika. – prepoznaje K da je na Mihaljevcu, dvostruko okretište i dalje, tračnice za petnaesticu. Pamti to po odlascima na Sljeme (poslije shvaća da je to odlazak na Medvednicu i penjanje do Sljemena) kao zamjena za tjelesni, jer faks dvorane nema.
- Mo'š sa mnom, ja ti idem na remizu.

Dobro je, misli K i proteže se. Krvotok malo bolje proradi, no to ujedno i aktivira izvjenu količinu maligana i natjera ga da načas sklopi oči….
- Remiza je gospodine, opet ste zaboravili izaći. Sa'će vam biti lakše – odjednom, sa nekim poštovanjem tramvajdžija umirovljene tridesettrojke obraća se K-u i savjetuje mu – sada vam je najbolje ovih pet stanica bilo kojim, pa onda lagano prošetajte do doma.

Sad više nije daleko.

Devetka. Sjeda K u devetku. Sâm sebe već grdi radi ove beskonačne vožnje, ali, dobro je. Sad je blizu…

Ljeto je, sunce. More. Šum valova i krici galebova. u vali nekoj leži i snatri. Kako će, kada završi ovo školovanje možda ipak probati skupiti neku lovu i otići na put u neke puste krajeve, vidjeti neobične ljude i nepoznate običaje. Trzaj po ramenu ga tjera da otvori oči. Zetovska bluza i punđa ala Jovanka unosi mu se u lice:
- Mladiću, mal' si zasp'o, 'Ajmo van. Okr'tište Bor'ngaj.

Nevjerica. Bijes. Pa opet. Nije normalan! Sad će u sedamneaesticu i neće sjesti. I stajat će do Vjesnika i to u prvim kolima naprijed. Neće valjda do Jaruna? Treska se stari tramvaj Proleterskim brigadama. Škripi na ravnoj pruzi. Ulazi prva smjena i kreće na posao. Grad se budi. Konačno. Prava stanica. Ulazi u naselje. Paviljon je peti. Kat je treći. Soba je tu, Krevet. Gura K ključ u cilindar, a ključ unutra neće. Pokušava sa drugim, iako zna da ne griješi kada su ključevi u pitanju. Ne ide. Ništa. Preostaje mu samo da lupa na vrata 302 i da se nada da će G biti dovoljno razborit da ista otvori. G sporo, do neba sporo, otključava vrata i gleda u K-a kao u duha. Kako i ne bi, pola je šest i ništa ne može biti stvarno u to doba:
- Ja mislio da si ti put Osijeka kao što su D i N sinoć za Zagreb.

bolegr @ 15:20 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
U društvu činovnikâ iz obližnjih uredâ, trgovikinja iz Informatorove knjižare-papirnice, i jednog postarijeg para iz čijeg se razgovora vidi da su bili u posjetu sinu koji studira u Zagrebu („ …Taj samo studira! 'Bem ti lepinju, stara, kako smo ga odgojili?! Da ne znam za ovaj restoran po gradu bismo hodali gladni! Sreća da mu je blizu sobe ona njihova menza. Od gladi bi umro! Osim knjige otvoriti, nos ne zna obrisati!“ jedi se otac, dok majka u pola glasa pokušava izgladiti situaciju: „Smiri se, tata. Nemoj tako glasno, svi se okreću. Dobro je njemu. Nek' završi, pa kad se oženi, brinut će se valjda tâ za njega.“ …), naši junaci glade trbuhe popunjene prvoklasnim grah-varivom garniranim faširanim šniclama i odlučuju posjetiti jednu gornjogradsku znamenitost. Kvazar.

Na vrh Opatovine penju se osvježeni novounešenim kalorijama, vitaminima (da, i salata od svježeg kupusa je bila na meniju), mineralima i inim dobrim tvarima. N i D se osvrću za svakom suknjom i glasno komentiraju hod, stas i odjeću. Nije to od alkohola. Svjesni su da K ne voli to bećarsko ponašanje, ne zato što misli da je iznad takvih situacija, nego je naprosto miran tip čovjeka, i ova ga dvojica pokušavaju isprovocirati. Nek' popizdi! Kad se već tako dobro držao ujutro kad su njemu i cimeru mu G-u banuli pred vrata, red je da mu barem sada malo dignu tlak.

Zvonko odzvanja Zvonkov bariton dok pozdravlja jedine poslijepodnevne goste:
- Bok, dečki! Bok K! Kak' ste? Kaj ima? Jebal te vrag K, sinoć kad ste otišli, mi smo zatvorili tek sa jutrom. – okreće glavu prema D-u i N-u: - Pivica? Koju bu'te?

Vratovâ istegnutih i pogledâ uprtih u policu iznad šanka urešenu sa dvadesetak vrsta piva sa svih meridijana države i bliže okolice, dvojac bez kormila i kormilara bira Union.
- Zeleni ili crveni? – pokušava Zvonko dobiti konkretnu narudžbu.
- Svejedno. Pivo je i dobro je. - uzvraća D i daje slobodu dobro raspoloženom konobaru.
- Ima li što novo? Jučer si imao slobodno? – Zvonko se sada obraća K-u.
- Ma, manijaci me u zoru probudili i cijeli dan klipšem s njima po gradu. Noge mi otpale. – privija K orošenu bocu Ožujskog (baš mu ova gorčina paše nakon svega ovoga danas i jučer).

Dim se razvukao uokolo šanka. Stošezdeset. Opatija. Marlboro. Miješaju se unutrašnjošću Kvazara arome kemijski dorađenih duhanskih proizvoda. K se sjeća da je sinoć sreo onu malu koja mu se uvalila na jednom tulumu poslije kojeg je jedva živu glavu izvukao:
- Mala je stoposto luda. Kad vam kažem. Pa jel' bi netko od vas vjerovao da na tulumu od dvadesetak ljudi među kojima su joj dečko i tri brata, ona skače po meni, drpamo se i žvalimo. Ja, budala, to saznao tek poslije. Dobro, sinoć je bila pristojna i svo je to oke, ali brate, ne mo'š tako.

Kimaju glavom slušači za šankom. Kima glavom i Zvonko sa druge strane (… malo ga K pretjeruje, ali, nek' mu, mora i on malo biti centar pažnje …).
- Idemo mi, K, lagano prema kolodvoru. – nenadano N zaziva pokret i K-u se lice zari ( … je li to kraj današnjoj šetnji? Kako je lijepom riječju počastio ovo današnje dokoličarenje …). - Moramo još obići nekoliko lokacija, vlak nam ide tek u deset do ponoći.
-
- Molim!?

bolegr @ 14:02 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare

 - Eh, to ti je duuuga priča. Zaružili na biljaru sa nekim curama u onom bircu iza Name, jeb'ga, ne znam mu ime. Otpratili ih kućama, svratili na još jednu na kolodvor i sjeli u ponoćni za Zagreb. Došli te vidjeti i popiti koju s tobom, pa kuzle. – N pokušava iscrpno raportirati i nateže pelin. Okreće se prema Marizi i rukom kruži rukom iznad stola sa ispruženim kažiprstom sugerirajući konsenzus za stolom po pitanju sljedeće runde (K je u međuvremenu također prešao na Badelov biljni preparat, gorak samo u nazivu).

K, već bolje svjestan situacije i ne baš bolje volje, još nije niti dovršio prvu kavu (… nisam se smio nagovoriti na ovu kavu ... neće biti dobro … neće biti dobro …), uspijeva nagovoriti N i D na odlazak do Save, na doručak, u Ekspresu rade po narudžbi i otvoreno je već od osam.

Šetnja do studentskog doma od milja zvanog Sava („Stjepan Radić“ je pravi naziv i nemali broj studenata koji ne obitavaju u njemu niti ne znaju za njegovo pravo ime, tek, začude se bisti Radića na ipsilonastom  raskrižju u krugu doma) svoj trojici godi. Ova dvojica putnika namjernika na brzinu utrpaše u sebe po nekoliko prženih jaja i po par pari hrenovki dok si K još jednom kavom pokušava priskrbiti malo bistrine u mozgu načetom jutarnjim ispijanjem pelina. Obzirom da je rano i da se nema baš nešto posebno novo vidjeti u gradu, odlučuju prošetati Mimarom i skoknuti do Zaborava na neku kavu. Zna K da ta kava nosi drugo ime, no ne može si pomoći. U žrvnju je (… bolje mi je da sam današnji dan nekim čudom prespavao … ) i pokušava osmisliti program za kasnije popodne kako bi što manje vremena imali za sjediti po gostionicama i drugim ugostiteljskim objektima. Bit će to dug dan.

Kroz Mimaru su prošli furiozno (danas bismo to mogli usporediti sa zaustavljanjem, mijenjanjem guma i dolijevanjem goriva Michaela Schumachera u Ferrarijevom pit-stopu), manje-više poznati su im eksponati (nitko od njih u Mimari nije prvi put i time se ne hvale, ali im katkad dobro dođe opisati malene nabreklice Rubensove škole što se razvlače po južnom zidu jedne od mnogobrojnih bivših učionica pri osvajanju komada) i stoga se ubrzo orijentiraju na posjet Robiju u Zaborav. Robi je konobar i ujedno veliki poznavatelj loze, naročito u slobodno vrijeme i to u Tomićevoj, jer mu je blizu doma.

Pozdravljaju se i Robi ih prepoznaje (N-a i D-a, jer su rjeđe ovdje, dok je sa K-om skoro na pas mater). Smjesta, ništa ne pitavši, donosi tri visoke valjkaste čaše sa prozirnom tekućinom i tri malo veće. Također sa prozirnom tekućinom, ali bez okusa i mirisa.

Prisjećaju se lijepih srednjoškolskih dana. Bureka kod Brke (Brko je bio tek mlađi brat, ili sin vlasnika malene zalogajnice prekoputa ulaza u školsku zgradu, kasnije lijepo obnovljenu i odmah ukrašenu grafitima), votki krišom ispijenih u Fortuni (krišom samo od profesora koji su iste izbe pohodili, tada ih, maloljetne, zakon nije štitio od preranog odavanja alkoholu), dobrih koncerata u podrumu te iste srednjoškolske zgrade (K-u uvijek pada asocijacija na višestruko ponavljani uvodni refren jednog lokalnog vokalnoinstrumentalnog sastava, a preuzetog iz pjesme Ljubivoja Ršumovića: „Ima jedna pećina stroga u kojoj živi baba Roga“, a nakon kojeg su prašili mladi žestoki punk), prežaljenih i onih drugih, neprežaljenih  ljubavi i simpatija (neprežaljene su uvijek one koje su ih ostavljale ili su bile nedostupne) iz toga bezbrižnog, lagodnog doba.

Robijeva smjena je pri kraju. Zar je već toliko sati? ne vjeruje društvance svojim očima (a i kako bi, kad sat na zidu vrti kazaljke u suprotnom smjeru od kazaljke na satu i brojevi su malo neobično raspoređeni, naročito kada su slike dvostruke. Trebalo bi nešto prigristi. Rješenje je u Masarykovoj. Restoran sa linijom. Dobro, a jeftino. Počastit će se neodlaskom u Studentski centar.

Noge su otežale, a ni glavi ne manjka mase. Sreća, destinacija je mudro odabrana, tek par ulica i hrana će biti na pladnju.

bolegr @ 12:28 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
G se trza iz sna. Budi ga lupanje po vratima. Krmeljave oči trlja prstima i pogledava na drugi krevet. K otvara oči, gleda u G i nezainteresirano se okreće na drugu stranu. G ustaje i odlazi kroz mali hodnik koji će jednoga dana postati čajna kuhinja. Otvara vrata sobe/apartmana 302 petoga paviljona novouređenog studentskog doma. Pred vratima prizor neželjen: N i D zacakljenih očiju pozdravljaju veselo i pomalo preglasno za rani sat u životima studenata (…ovo se ne događa meni … ovo je možda san ... onaj zadnji Zlatorog u Đuri na Lačnom Franzu je možda bio previše …). Zatvara vrata i laganim se korakom umornog ratnika vraća u toplu postelju.

K ponovo otvara oči i, sada razbuđen zveckanjem ključa u bravi i udarca vrata o dovratnik, upire ih u G. G nevoljko otvara usta slijepljena okusom piva i nikotina:

- Za tebe je.

K ustaje jednako i neodmjerenim koracima dolazi do ulaznih vrata. Otvara ih. Baca pogled na dvije spodobe kojima definitivno u ovo doba nije mjesto pred ovim vratima. Zatvara vrata, okreće se za devedeset stupnjeva, ulazi u kupaonicu i umivajući se pokušava odgonetnuti situaciju na rubu sna i jave. Mokrim rukama prelazi preko lica, kroz kosu skroz do zatiljka koji pulsira u ritmu ubrzanog rada srca prouzročenog naglom promjenom stanja svijesti. Ponovo otvara ulazna vrata i ponovo vidi iste zamagljene likove. ( … nije san ... jebena stvarnost i java ... N i D … otkud u Zagrebu? … mora da su pali s Marsa ili Plutona … koji mi je kurac trebao onaj zadnji Zlatorog u Đuri? … )


- Bok K! Jesmo vas probudili? – razdragano pozdravlja N i dodaje – Ak' ti je rano, 'ajde da se na kavi nađemo tu negdje, vidim da ona birtija na ćošku, Cicero, već radi.

- Naravno da ste me probudili! Kreteni jedni neotesani – K uzvraća salvom pogrda – Sinoć je bio koncert Lačnog Franza u Đuri i tek sam pred zoru legao. Odite u … Cicero i čekajte me na kavi. Vidimo se za dva'est minuta.

K zatvara vrata i odlazi pod tuš. Mlaka voda ispire ostatke sinoćnjeg pretjerivanja u toksinima sa i iz tijela (iako je ovo drugo tek osjećaj, dobar je).


Iz ladice vadi snopić bonova koji će mu sigurno trebati za nahraniti ove dvije barabe (od milja ih zove barabama, a N i D su vrli studenti Pedagoškog fakulteta Osječkog sveučilišta skloni književnosti i pretjerivanju u užicima). Odlazi u Cicero, kafić prosječne kave, ponekad natprosječno zgodnih konobarica koje svoj studentski budžet popunjavaju omanjim ali zasluženim honorarima i bakšišom dobivenim od plavokutih slagara iz tiskare i novinara svih redakcija Vjesnika i Večernjaka. Sjeda za stol sa svojim nenadanim i u ovaj tren neželjenim gostima i naručuje kavu. Mariza (čini mu se da je istranka, po načinu govorenja i upotrebi talijanštine, otkako je u Zagrebu, naučio je dobro razlikovati dijalekte svih krajeva zastupljenih studentima što na ETeeFu, što na drugim faksovima) donosi kavu i uspijeva je nekako spustiti na stolić zakrčen velikim šalicama kave i čašama sa vodom i pelinom.


- Otkud vas dva u Zagrebu?

bolegr @ 10:04 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 17, 2006

_

bolegr @ 14:28 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 14, 2006
Subotnje je rano jutro i grad je prazan na specifičan ljetni način. Dolazim na prvi jutarnji espresso u Zaborav. Kratak, sa blagom aromom čokolade. Listam odebljali dvobrojni dnevni tisak od prve stranice prema posljednjoj. Manje-više vijesti koje sam već pregledao na netu, no čar materijalnog nosača informacija je posebna.

- 'Ajde da ti strina g'ta. L'ep si. Mlad si. P'metan. Mloga tebe ž'na voli. Mloga je crna luda za t'bom. Ali ima j'dna pl'va. Ta bi sve dala za t'be. U ž'vot si im'o dva put da si jedva živu gl'vu izvuk'o – sa djetešcem pored skuta ulazi oniža Ciganka odjevena u višebojne halje, okićena zlatom i osmijehom uz dobrojutro prelazi u verbalni napad na jedinog ranojutarnjeg gosta. Vedrinom oplahuje sumorni prostor.

- Nemojte gospođo mene – pokušavam se ograditi od zapetljavanja u kučinu.
- Ma sve ću da t' k'žem. S'mo deset k'na će platiš. I ranu j'dnu staru imaš. P'nekad te z'boli i ti p'tiš, ali proć'e to. T'be dobro č'ka. I to usk'ro.

U ovo današnje sprint-doba svatko živ može naći barem pâr situacijâ kada mu je glava u torbi bila i život ovisio o niti, da ima neku tjelesnu oznaku prošlosti, bilo da je to dječji udarac glavom u stablo šljive ili nabadanje mladeža na leđima u rub prozora, dublju ogrebotinu od šrapnela, metka ili trag poluoštra noža na prstu.

- Ja vam to stvarno ne trebam. Nisam ja za to. Evo vam ovog ovdje što radi. Ima vam on više vremena nego ja – nastavljam sa eskivacijom, ja ipak imam novine u rukama.
- A ne m'raš ni k'ne da da'š, samo čašu vode plati za ova moja mala i za m'ne.

Prihvaćam pogodbu i okrećem pogled prema šanku i zrcalu skrivenom bocama alkoholnih pićâ i skramom masnonikotinske prašine. Dvije čaše mineralne i malo mira dobra je cijena za već izrečene činjenice i slutnje. S druge strane, neću joj tratiti vrijeme. Može ona do drugog, boljeg klijenta.


Vesela se okreće prema šanku i fokusira se na konobara:

- E, ml'diću. 'Ajde t'bi da g'tam. L'ep si. Mlad si. P'metan. T'be j'dna crna mlogo voli. Plati dva'es' k'na i sve ć' da ti k'žem.
- Ih, kaj je za mene dupla cijena?
-Ti će to sa bakšiš da na'knadiš, 'ajde l'epi, da ti strina g'ta ...

Driiing ... driiing ... driiing.
- Dobar dan, inspektorat, izvol'te.
- D'ar dan. Jesam dobio inspektorat?
- Da, izvol'te.
- Mor'o b' neš' prijavit'.
- Rec'te, o kak'oj se vrsti prijave radi?
- Paa, osobne.
- Je l' vezana uz radne odnose, zašt'tu na radu, zašt'tu autorskih prava, trgovinu roba, usluga, turizam il' možda zašt'tu potršača?
- Â? Ovo zadnje trebam, znate, mene su...
- Sam' trenutak gospod'ne, spoj'ću vas dežurnom inspektoru.
Klik, blip, blip, blip, blip, truuum ... truuum ... truuum.
- Gospod'ne I., imate vanjsku, slobodno?
- Da, spojite mi, sad nemam nikoga.
Blip ... klap.
- D'ar dan.
- Dobar dan, izvolite.
- Dežurn' inspektor?
- Da, dežurni inspektor gospodarskog odjela.
- A men' su maloprije rekl' za zašt'tu potrošača.
- To je ovdje, izvolite.
- Ja b' prijav'jo nekoga za prevaru.
- A koga gospodine?
- Znate, ja zovem onaj broj nula šest nula ...., znate, onu ženu što gleda u karte. Tarot.
- I?
- Pa, znate, ...
- Ne znam, gospodine, recite.
- Pa, gle'ajte. Već više puta sam primjet'jo da neš' nije uredu.
- O čemu se radi. Ako mislite na cijenu impulsa, ona vam je sigurno negdje naznačena, a ako nije ...
- Ma ne! Ta me žena sa tim kartama vara.
- Kako to – vara vas?
- Eto, tak', primjet'jo sam da m' ne govori uv'jek ist'nu.
- Ali, gospodine, kažete da vam gleda u karte. Što, proriče vam sudbinu?
- Pa, je. Al' vara me. Ne govori m' istnu. Neke stvari s' uredu, al' mi se dost' toga nije dogodlo. Znate, pogod'la m je i za ono drugo što zovem, znate, one ženskinje. I pogod'la m' je da m' je žena o'šla s'onim što dođe kod susjede Marte. I...
- Kako mislite to prijaviti, karte su zabava. Ne vjerujete valjda da kad zovete seksifon da se sa druge strane žice javljaju zgodne cure i uzdišu i diraju se po spolovilu dok se vi samozadovoljavate?
- Nego što?! Aaaa, i vi mene zajebajete. Dajte m' svoje ime i vaš ć' prijavit!
- Gospodine, neću vam reći svoje ime, jer vi i mene zovete iz zabave i dokolice baš kao što zovete i tarot.
- Tebe ć' isto prijaviti! Kako se zoveš? Rec' ime!
- Ime. Gospodine, nemojte se ljutiti i trošiti vrijeme. Rađe nazovite onaj broj nula šest nula ... Moje ime će vam reći gospo'đasa tarot kartama. Ovaj put će sigurno pogoditi.
Klap.

bolegr @ 07:50 |Isključeno | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 7, 2006
Izvlačim iz perilice svježe oprano rublje i pokušavam reducirati količinu potrošenih prečki na sušilici (uvijek sam mislio da je to neki stroj, a ono – komadi pospajanih plastificiranih čeličnih žica u okviru od obojanih metalnih šipki). Usput, iz džepa košulje izvlačim žućkastosivu gvalju i forenzičarski precizno prepoznajem listić iz post-it bloka (upravo i točno: listić za poruke sa samoljepivim rubom dotičnog proizvođača). Upravo shvaćam da sam izgubio e-mail adresu poznanice koju sam nedavno sreo nakon dugog niza godina. Znalo se u džepovima naći i spajalica i nerabljenih žvakaćih guma, kovanica, svega neživoga, ali poruke na žutom listiću imaju posebnu draž.

Sedamnaesti je kat. Pogled na sjeverni dio grada o večernjim satima impozantan je i zastrašujući. Nebo (iako je još vedro) samo je tamni pokrivač nad nama. Koliko samo svjetlosne zagađenosti ima oko megalopolisa? Hoćemo li uz detaljne opise domaćih životinja uskoro djeci objašnjavati što su zvijezde i kako to na nebu izgleda?

Svadbena se povorka uspjela dokopati označenih mjesta za ovalnim stolovima i navaliti na hladna predjela. Red zabavnih i poučnih anegdota, pa red pršuta i sira, pa pokoja reminiscencija, gutljaj pića, maslina, bačen pogled ovlaš za susjedni stol na zablistalu i razgolićenu žensku nogu,… I sve to kako bismo dočekali nešto konkretnije.

Zabava je cjelodnevnog karaktera i slavonskoga ritma. Skupljanje kod mladoženje, ispijanje bezgraničnih količina alkoholnih tekućina, odlazak do mladenkinih roditelja. Prošnja koja uključuje i cjenkanje svedeno na dobru šalu. Upoznavanje svih svata i susjeda suznih očiju. Moja „zabava“ traje još i dulje. Jutros sam sa puta. Petodnevnog službenog puta prepunog zahtjevnih zadataka koji ne trpe greške. Posljednju noć sam odspavao sat duže no prijašnje tri. Skupio sam spavačkoga staža sigurno preko petnaest sati u posljednjih nekoliko dana. Izbjegavam alkohol koliko mi to dopušta situacija. Brojim popijena četiri kratka pića od jutra do večeri. I dvostruko više kava (takve ne smiju posluživati na Mirogoju iz pijeteta prema rodbini i prijateljima pokopanih). Zombično spuštenih ruku sjedim i skrivam polusnene poglede naglim obraćanjem ljudima oko sebe. Nestaju kremama i paštetama umrljani tanjuri sa stolova i stiže nova, dvostruka količina porculana. Potom, poput parnjače dolazi rostfrei. Juha je goveđa. Vruća i neslana. Lijek. Rezanci su besprijekorno nejednaki – prava simulacija domaćega uratka. Klanjam glavom nad tanjurom i pokušavam se koncentrirati barem na najbliže društvo za stolom. Nemoguća misija. Odustajem od vegetiranja iz sigurnosnih razloga: zaronit ću glavom u tu juhu i napraviti sranje po cijelom stolu.

Odlazim do Zvonka i Vesne i molim ih da mi oproste, ali ja jednostavno više ne mogu gledati. Kapci su mi teški, meni se spava (sjećam se Dolly Bell). Uprkos ponudi da im defloriram apartman prije no što ga oni iza ponoći iskoriste za prvobračnu konzumaciju, ne dam se nagovoriti i lagano odlazim sa urbaniziranog derneka.

Stojim na izlazu iz Kontija. Lagana kišica me razbuđuje. Pa, nema smisla nakon skoro cjelotjednog izbivanja iz grada odmah ići kući. Tek je jedanaest. Odlučujem prošetati do Dnevnog Boravka i pogledati koga ima i malo se zabaviti. Podijeliti svoje putne i svatovske dojmove sa dragim ljudima.

Uspijeva mi doći prije fajronta. Pamet sam vjerojatno negdje putem zagubio i u polupraznom Boravku naručujem pivo dok se pozdravljam sa poznatim likovima.

E. tu sada nastaje jedna malo veća rupa nepoznate boje.

Trzam se. Nisam više za šankom. Naočale mi nisu na nosu. U autu sam na suvozačkom mjestu. Auto tiho bruji zaustavljen pred ulazom u moju zgradu.

„Kume, došao si doma. Ajde laku ti noć i čujemo se ovih dana“ – obraća se moj kum meni. Otkud on ovdje? Otkud ja ovdje? Ulazim u zgradu.

Nedjeljno je jutro. Shrvan sam i očni kapci mi stružu po mrežnicama. Gdje sam? Ah, u svom stanu. Dižem rolete (uvijek su spuštene subotom). Tražim naočale. U džepu su mi od sakoa prebačenog preko fotelje. Još je nešto u džepu. Papir. Možda kakva zalutala novčanica? Ne. Papirić je kvadratni i žut. Prošaran je ženskim rukopisom:


bolegr @ 15:36 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 3, 2006
Položajem kralješnice gledane iz profila, nespretnošću i zaigranošću podsjeća me na Frankinovog arhitekta pripravnika Gastona nekada na ovim prostorima znanog kao Gašo. Ime mu je Nesputani Mislilac.

Tehničku školu završava u omanjem gorskokotarskom gradiću i seli u Zagreb. ETF, Elektrotehnički fakultet, danas nes(p)retno nazvan FER-om, upisuje i spočetka gura ispite vrlo uspješno. Sa bratom dijeli sobu u studentskom domu i na dvaosamšestici sa četrnaestinčnim monitorom piše svoje početničke književne uratke. Narančasta slova na crnoj podlozi monitora iritiraju mu oči, posredno potiču duh i vode ga u beskraje fikcije. Tih kasnih osamdesetih čak posjećuje i neku radionicu kreativnog pisanja (koju vodi mladi književni autoritet, danas izdavač i bivši pomoćnik ministra za kulturu). Već pri kraju studija, koji se ipak malo otegnuo, ali neznatno u odnosu na hrvatski prosjek, traži stan kako bi se konačno osamostalio (nije njemu brat bio teret, ali jednostavno nisu na istoj valnoj duljini i brat ne razumije njegovu intelektualnu razigranost). Useljava u jednu od najkraćih ulica u Zagrebu. Potkrovlje je i najglasniji zvuci civilizacije su motor lifta s kraja devetnaestog stoljeća i lepet golubijih krila na rubu krova. Stan, koji to može biti samo uz veliku dozu imaginacije, u stvari je sobičak sa krovnim prozorom uprtim u nebo juga nasuprot kojega je emajlirani umivaonik iznad kojega je trolitarski bojler. Dugački hodnik put je do zahoda iz kojega za vrijeme obavljanja nužde muškima puca pogled na vrhove katedrale, a ženama na oronuli svijetlozelenosivi zid. Kada, i kupaonica uopće, nepoznati je pojam na ovoj nadmorskoj visini u Arnoldovoj kućnog broja 2.

Za zagrebačke pojmove susjedi smo, i NM i ja viđamo se na kavi skoro svakodnevno. Dnevni Boravak nam postaje dnevni boravak. Dijelimo dobro i zlo posjeta nekim opskurnim trešnjevačkim podstanarskim kućercima naseljenim pretendenticama na akademsku titulu. Ljubavima. Ljubavnicama. Udomiteljicama naših tjelesnih poriva.

Sredina je devedesetih i NM me moli da pođemo na otvorenje izložbe slika Igora Rončevića u Moši. Večer je. Za dobrodošlicu ispijamo pokoju rakiju da se zgrijemo i pročistimo grla i poglede. Platna po zidovima plijene poglede velike grupe posjetitelja, no ipak pâr stolova u kutu izaziva više pozornosti nazočnih ljubitelja i „ljubitelja“ likovne umjetnosti. Kožne crne fotelje kopije Bauhaus uradaka prizivaju sada već dobro podgrijane goste i NM se smješta pored tamnozelene minice i udara u priču. Odmičem se jer mi je duga crna haljina koja je u pratnji tamnozelene minice apsolutno neprivlačna. Zapjenjen od gestikulacije i priče, NM mi objašnjava da će nam se putanje današnje razići.

Kraj je stoljeća i viđam NM-a povremeno. Prije bih rekao rijetko. Slučajno se srećemo na ulici i zdvojan me zove da se nađemo sljedeći tjedan na kavi. Može Talija? Može. Prihvaćam poziv bezuvjetno. Za prijatelje vremena mora biti. Kum? Kome? Njemu i Tamnozelenoj Minici. Zatečen sam pitanjem i počašćen ponudom. Pristajem. Što ću drugo. Bitna je sreća i zadovoljstvo. Harmonija bračnog života nije inicirana neplaniranim okolnostima, obostana im je želja.

Početak je novog milenija. Gospođa Batman je u Rovinju na nekom seminaru knjižničara. Gospođa Batman moja je prijateljica i supruga moga prijatelja. Sreće Gospođu SR (Tamnozelena Minica ustvari se zove Sadistička Robovlasnica) i sa osmijehom i bez usiljenosti prilazi joj i pita za zdravlje, nema ni nje niti NM-a nigdje u društvu, među ljudima, starim prijateljima.

„Pa on je oženjen čovjek.“ – odgovor koji je gospođa Batman dobila bio je i zaključna komunikacijska rečenica gospođe SR.

Nakon otprilike jednog desetljeća od posjeta Moši, shvaćam koliko je NM bio vidovit. Jer, putovi su nam se razišli na dugi niz godina. Nadam se da mu je dobro iako nemam nikakvih argumenata za to.

NM-a više ne viđam.
bolegr @ 12:05 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.