crta

Blog - kolovoz 2007
petak, kolovoz 31, 2007

Oktet Marjetice nije tada bio sa njima (jer ga nisu predstavili, jel, a i ne znam koliko ih je bilo), zato je bio Cole Moretti. Dilema? Ista. Ne znam kako misliti onih majičnih* 52%, a upitno je i kako misliti onih preostalih 48%. Po toj jednostavnoj matematici postotaka imam sve i nemam ništa.





Danas je blogday, prevedeno na hrvatski, a svakako ga pišu blogeri nam vrli, što je i blogično znamo li tko sve bloger jeste, bio bi to, bit ću hrabar nazvati ga tako, blogodan. Dakle, blogomdani blogodan čestitam.

A tebi i petak.

Blog Day 2007                                                                                                     
________________________________________________________
* (ovo nije pahuljica) nije tifpeler, umjesto "j" ne treba biti "g"
   pogledati priloženi video zapis

* (ovo je pahuljica)
bolegr @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 30, 2007

Koristeći se Escherovom litografijom,
ukaljanom osobnom intervencijom, kao prikazom iskrivljenog poimanja realnoga, kao prikazom onoga što i kako vidimo, a ne nečega kakvo jeste ili nije, pokušao sam sebi postaviti napisano pitanje i zaboravio (jesam li?) isključiti komentare. Ma, da sam samo sebi htio to pitanje postaviti, isprintao bih to na parstogramski papir i postavio bih si to na strop iznad kreveta sa opcijom odlijepljenja istoga i usljed vrtloženja velike površine i male mase pri slobodnom padu, čekao da mi se ovlaš u letu dohvati vrata, pa što bude. Pitanje, dakle nije bilo vezano za sam rad koji sam unakazio maknuvši originalni lik kuglonositelja i zamijenivši ga sa jednim, sebi bližim, poznatijim. Iskreno, sâmi radovi Escherovi meni su dragi jer nose dubinu poruke veću od sagledivosti na prvi krevet.

Što sam htio? Svako nekoliko sam imao drugačiji odgovor jer sam svako nekoliko i pitanje drugačije pročitao. I tema je bila druga jer kontekst je sam od sebe ovijao pitanje u svoje sfere i činio ga smislenim. Jednako tako vidim i odgovore koje nisam tražio (ili ipak jesam) ali koji su mi dali za misliti. O mnogočemu. Neću nabrajati jer dovoljno je komentare iščitati, dubinu kojih ne ocjenjujem jer nema smisla bezkontekstno procjenjivati ičije misli, izjave, odluke i djela.



I dalje gori. Valja se iza brda. Refleksija je to unutarnjeg izgaranja biomotora vijek trajanja kojeg ne znamo, ali možemo ga zanemariti oslanjanjem na kvalitetu rada.

Danas sam prije svanuća i šetao nekom ledinom na uzvisini sa koje je moguće sići jedino spuštanjem niz padinu strmu i negostoljubivu. Drugi je način čekanje bezimenog vlaka koji zorom prolazi i vozi u nepoznato. To je bilo između jedan i ovoga što se Sada zvalo u doba oko polatri. Poslije je i krijesnica utihnula svjetlost svoju i predala tami prostor sav.

Pitanja previše imam da bih mogao biti sljedbenik i vjernik. Skepsa i sumnja podloga su za rast sarkazma ali i izgubljenosti. Granica je tanka, skoro nevidljiva i pažljivo treba hoditi poljem tim da ne bi bilo nestalih u plazmičnom kontinuumu zvanom košmar.

S druge strane, ja i ne znam. Zato ipak u neke stvari vjerujem koliko god se činile nemogućima. Samo im treba dati šansu.

Ili je možda ipak vrijeme da promijenim dimenziju?



bolegr @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007



Vrijedi li ovo išta?


bolegr @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 26, 2007

Godinama se dogovarao. Ispod stola. Sigurno sa glavom u guzici. Drugi isto. Samo, sve je relativno u tom referentnom sustavu. Ili kako već to ide, štajaznam. Sada su se dogovorili da se ne mogu sami sporazumjeti. Korijen riječi, pomenutog glagola, je: um, razum. I onda je to stvarno nemoguća misija. Ali bez onoga, kako se zove,... Tom Cruise, jel.

Dogovarat će se dalje. Uz mentore. U Haagu. Predlažem da tamo i ostane. Trajno.



- Janez, me slišiš ali so motnje?
- Motnje so, Dimitrij, velke motnje.

U Osaki svijet dobio novog svjetskog prvaka na sto metara. Vjerujem da nam je premijer informiran, možda ga primi.

bolegr @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 25, 2007
Koračajući livadom iznad zavojite dvostruke metalne crte koja ima funkciju tračnica koračam sedammiljskom koracima prema monblanškom tunelu i devedesetdevetoj godini prošlog stoljeća. Iznad, visoko iznad, kad glavu izokreneš kao Mariolino pa još malo prema gore, vrhovi su u izmaglici. Oblakolikoj izmaglici kroz koju se nazire surova okomitost. No sa druge strane ona je livada na kojoj ću noge kroz meko bilje provući i poželjeti da to stapanje ne prestane, jer ova alpska livada kontrapunkt je livadi plavoj koju morem zovemo.

Livada u alpama je ono mjesto gdje te nikada neću voditi. Mjesto gdje te nikada po travi neću valjati i grliti. Ljubiti. Gdje nikada nećemo...  Livadu ću alpsku prepustiti ljubičastim kravama kraćih prednjih nogu i rostfajnim mljekovodima. Jodlerima i runolistima.
Steinerovim Švicarcima i ostalim doseljenicima. Pčelama i alpinistima. Svima.



Jer, na livadsko si bilje alergična.
bolegr @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 24, 2007

Nebo je obećavalo. Nebo uvijek obećava. 
- Idemo na Mirogoj? - pitanje je bilo uglazbljeno u zveket žlice mi o tanjur i vilice i noža o drugi. Tih zvuk, onomatopeja bi mu bila "escajg" da se mene pita, sve u rangu pristojog, društvenoprihvatljivog ponašanja iako mjesto nije da bi tako što zahtijevalo od klijenata, konzumenata.
- Hoćemo li stići?
- Uvijek stignemo. Sve.
- Pokisnut ćemo.
- Nećemo. Hoćemo. Neka ćemo.
- Dobro. Onda idemo.

A nebo je poslijepodnevno obećavalo. Kišu. Visokopozicionirani vjetrovi bili su brži od prizemnih. Bili su brži od ZET-ovog autobusa koji je vozio prema Mirogoju. Neizlijepljen reklamama, plav poput emajliranog lončića iz kojeg je djed Vlado vino pio kad se u podrum navraćao na okrjepu od kopanja vrta u vrijeme između dvije službe. Mi smo se vozili brzinom autobusa, i još malo brže. Već smo bili gore kada smo izašli na trećoj stanici.
- Sad samo tu pa desno i tamo ste. - objašnjava nam ljubazno susretljivi starčić odjeven kao oronuli Getsby.

Hodamo paralelno pa malo deenkaično spiralno pa opet paralelno. Putovi nam se pletu. Špaliri onih koji ne uznemiruju spokojnu dušu dočekuju nas svojom tihom dobrodošlicom. Tek povremeni ptičji pjev i poneko lupkanje japanke o asfaltnu bazu pretočenu u stazu rastjeruje nepostojanje zvukova.

Dlanom mekim majušnim očišćena gornja ploha, namješteno cvijeće, zapaljena svijeća, ovaj put zelena. Govorenje sebi, meni. Ikome, a kako bi odagnana bila bol stvorena postojanjem crte razdvajanja.
- Idemo. Pokisnut ćemo.
- Znam. Imaš pravo.
- Nema 'eze.

Put prema arkadama surov je i opasan kada se skupi višak bofora. Spojena masa lakše odolijeva naletima vjetra i stabilnije se kreće kroz vjetrom ispunjene aleje. Prve kapi stidljivo najavljuju dolazak cijelog eskadrona negrubih iglica mokrosti. Korak je sve duži, a riječ kraća.
- Kisnemo.
- Da.

Sklonište pod strehom spas je za tridesetak posto kože nam. Najavljeni eskadron stihijski se spušta niz nevidljive stube najnižeg dijela atmosfere. Mokro čekanje autobusa očito je veće zadovoljstvo od poziva 970. I od blage hladnoće koja će biti javno priznata tek jutro poslije.
- Nije mi hladno - govori gola, vlažna nadlaktica napetih paperjastih suncem osvjetlalih dlačica. Laže na očigled. Nadlaktica. Uspijevamo skoro minimalnu površinu tijela izložiti hirovitim kišnim naletima. Nije to onaj jednosmjerni prihvatljivi divljak od vjetra. Ovaj je vragolan koji stiže sa svake strane. Zato i jesmo mokri.

Kijamet ne traje dugo. Pravi ljetni. Polusatni. Koji je potrajao - sat. Nebo se oprano ukazuje u svoj svojoj moći. Tek pokoja kap još nalazi put do zemlje, osim onih koje naiđu na kišobransku prepreku koja je bila sastavni dio fotoopreme ugrađene u D900 model čije je skupno korištene rezultiralo memoriranjem nekoliko digitalnih svjetlopisa.
- Idemo na Kaptol?
- Ne. Idemo na Svetice.
- Dobro. - prihvaćam jer mi je u ovom trenu apsolutno svejedno. Možemo i na Kubu.

Bus je došao čist izvana i jednako škriputav iznutra. Sjedimo sa zapadne strane kako bi mogla primijetiti vedro nebo u zalasku sunca koje je obasjavalo oblake sa trbušne strane i davalo im voluminoznokoloristiki rijetko vidljiv izgled.
- Ovaj bus ne vozi na Svetice?
- Pa htjela si da uđemo u taj.
- Onda, idemo na Kaptol?
- Da.



Kisnuti. Izlagati se djelovanju kiše. Zagrljen dočekivati kišne kapi na ozarenom licu. Bivati utučen, na putu prema depresiji. Postajati mokar od padanja iste, kiše, po sebi.

Kisnuo sam jučer.

Petak. Čestitka ti. I ostalima.

 
bolegr @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 23, 2007

Nisam meteoropat. Ja sam Aka i ja sam akopat. Kako svakodnevno ustajem na lijevu nogu, a pokazalo se da nisam usamljen, u svakodnevici, ne u posebno lošim danima, tako je i danas. Iako sam ustao na lijevu nogu nije mi na pameti kaotični sustav, a niti sustavni kaos. Danas mi je u uhu božanski glas.




A ritam? E, i pravi ritam je božanski.

bolegr @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007
Kiša me oprala. Uostalom, oprala je i ulice i kišobrane, a oprala je i moje prozore. Jutro je neradno i dočekao sam ga u besciljnoj šetnji kako bih potrošio dio svitanja. Uvjetno rečeno besciljnoj jer kretanje bez obveze stizanja igdje omogućuje da se u ples uključi veći broj od otprilike dvadesetpet milijardi stanica koje sačinjavaju mozak mi. Impozantan broj stanica za tako malo radnje i misli. Kada bih ih sve zbrojio, radnje i misli, koje istovremeno obavljam i podijelio sa tim brojem stanica, bio bi to vjerojatno porazan rezultat. Da. mutitasking! Pa i nije baš tako kvalitetan kakvim se čini na prvi pogled. A i tako nam ga nježniji spol osporava, baš kao i nemogućnost viđenja šume od drveta. Osporavanja su obostrana, priznajem, samo što postoji i disciplina zvana orijentacija u kontinuumu vremenskoprostornom, a ta je ipak na našoj strani.

Vraćam se prema tržnici utrinskoj i hodom dostojnim plesa Freda Astaira izbjegavam kolutićavce koji se trude doprijeti do neke mekše podloge nego što je asfalt. Miris rahle zemlje dopire sa ogrmljene zelene površine i tjera me na izlet u neko drugo vrijeme. Uspijevam se uthrvati snatrenju o Velikoj rijeci i ribolovu dječaka koji je lakši od bicikla što vozi ga do udaljenih i skrovitih izvora ribe i komaraca, jedne od sedamnaest pobrojanih vrsta u regiji.

Prolazeći pored stajača namjernika iz čijih se usta otimlje škrto „c'rete“ kao kakav kôd za doziv kupaca crnoburzijanski probavljenih nikotinskih valjčića, kao ljubavni zov glasnika smrti koju ne vidimo, a osjetimo je svakim udahom, zalijećem se u aleju trgovaca gomoljastim biljem jer je najlakše proći do drugog kraja iskonskog okupljališta ljudi raznih profila. Kilogram crvenog, malo manje zelenog, par narančastih i šaka smeđih, oveća, paorska šaka, tako da bude više. Još pola kilograma bisernobijelog koje bi mogli i žutim prozvati u određenim stanjima duha i tijela, i moje trženje na tržnici je gotovo.

Korak po korak – dvokorak. Nema veze sa košarkom niti sa bilo kojim sportom već sa pokušajem da moj ritam uhvati mala spodoba koja se trudi biti većom prije nego li bi trebala i koja vjerojatno očekuje da je život odraslih nešto posebno, doživljaj koji traje. E pa jeste. Traje do kraja, alida je nešto posebno, i nije. Sreća pa se nakon završetka šetnice pored odgojnoobrazovnih ustanova ugniježđenih u ciglenobetonskim tvorevinama i naši suputni koračaji završavaju. Ja lijevo, a ono malo smiješno čudovište – desno, hvatajući majčine skute naizgled nejakom šačicom.

Vraćam se u stan i na one svoje staničice koje nosim u lubanji. Kaos i pomutnja sustavno u suživotu sa redom, radom i disciplinom. I svaka zahtijeva za se energije prema potrebi i sudjeluje u plesu pema mogućnostima. Prilično komunistički.


Folksonomija u liku i na djelu.

 

bolegr @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 21, 2007

Život ne valja shvaćati ozbiljno.

Još se nitko iz njeg živ nije izvukao.




moodswinger @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

Davno jednom u jednoj dalekoj zemlji živio jedan čovjek. Bio je mlad, a poslije će biti malo manje. Putovao je po raznobrojnim meridijanima i raznobrojnim paralelama. Raznu je hranu probao i razna pića pio i razne ljude sretao i od njih i njih o svemu i svačemu učio. Primarno, sekundarno, tercijarno (ovo zvuči kao Trijas – Jura – Kreda, dobra zvukonosačka maijca). U jednom trenutku netko mu Amadea Clementea Modiglianija jednu sliku pokazao.

I otada je on Svijetom hodio i med svijetom tražio ono isto što je i Modigliani vidio (a meni na pamet djelo Amadeovo, kao i sve ovo što pišem, palo jer sam gledao kako će se Arsen i Gabi potruditi da nas na dan Blizanaca njujorških zabave na istoimenoj sceni). Obišao je stotine i stotine gradova. Pregledao tisuće i tisuće ulica, kuća, svratišta, kazališta, kina i gostionica, parkova i škola, zadruga i kula, čak je i u crkvene odaje zagledao ne bi li oko našlo nesretnicu koja će ga možda tamo čekati. I nije našao.

I prođe sva sila vremena i ljudi po površini Planeta nam našeg, a on ne nađe ono što je tražio. No onda, iznenada, uz zvuke sraza plastike o plastiku i mesa o plastiku i očvrslih bjelančevina o plastiku, uz kavu jednu na ulici i dva mutna piva u podrumu nekom malo poslije, razbistri mu se i na zidu pred sobom vidje utjelovljenje onoga što je godinama tražio. Progledao je svojim očima boje vremenskih nepogoda tako iznenada da je i samog sebe iznenadio. srce mu je zaigralo do iskakanja iz kolosijeka krvožilnog. Um mu se čak mogu reći pomalo zamračio, no to je bilo samo akutna prolaznost.

Danas, i nakon stopedeset dana i nakon svih izlijetanja sa ulice i umalo zabijanja u zaštitnu ogradu, zaštitnu za bokove povijesti, a ne za putnike na toj suludoj autostradi života, nosi je pod rukom, gleda je bez prestanka, gladi joj teksturu površine sluteći svu dobinu njenu i sve poruke odaslane iz nje svijetu.
 
 
Jedan je samo strah (ne)opravdan i u pitanje pretočen. Može li u sliku ući i sjediniti se s njom u vječnosti jer drugo više nit ne treba?

bolegr @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
bolegr @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 20, 2007

Upoznali smo se dok sam bio neiskvareni nedelikventni maloljet. Ja nesvjestan svojeg životnog puta, a on markantan, tamnoput, pun energije, ponosan na svoj izgled. Družili smo se u vrijeme mojeg odrastanja svakodnevno. I intenzivno. Gutao sam sve što mi je nudio. Skoro bez ostatka. No, kako vrijeme, za čije se postojanje danas pitam, teče, tako je i našem prvom druženju došao kraj i ja sam odselio. Dijelilo nas je tristotinjak do petstotinjak kilometara, no to nije bila prepreka mojem sjećanju na sve što mi je pružio.

Nakon godina rijetkih neplaniranih susreta ispunjenih reminiscencijama i strašću putovi su nam se ponovo isprepleli. Suživot je nastavljen kao da prekida svakodnevnih kontakata nije ni bilo. Opet smo dijelili veliki dio životnih sokova. Ja bih započinjao, on bi preuzimao inicijativu u jednom trenutku i vodio je do pred sam kraj kada sam na scenu stupao ja i završnim pokretima dovodio stvari do vrhunca. Užitak koji smo povremeno dijelili sa drugima.

I nismo sami bili mi. Kolike smo samo obradili. Mlade koke, nježne puti, čvrtih mišića i prirodnih, nesilikoniziranih bijelih grudi. pa one malo starije, ali juhe su bile masnije, sočnije i podatnije. Bilo je tu i riba svakojake fele. I nije za neku hvalu sve to, no i krava se znalo zalomiti, mlađih, čak i onih na rubu zakonskih normi o konzumaciji.

Od osamostaljenja država nam, postao je i strancem, ne izbrisan kakav bih ja bio u njegovoj zemlji, ali ipak strancem na čije su se postojanje neki ipak mrštili i prozivali me radi tako neprirodne nadnacionalne veze.

Otišao je. U miru i tišini. Niza stube su ga pažljivo spuštali kako ne bi narušili dostojanstvo trenutka. Ipak su zakačili rukohvat ograde i uz tihe povike (moronski, oksi) uspostavljali ravnotežu i pazili da im ne isklizne iz ruku. Nisam imao snage pogledati vozilo kojim je odvežen. Neka mi zadnja slika u sjećanju ostane ona u kojoj je uspravan i u snazi.

Napustio me je. Otišao je. Moj štednjak Gorenje.
bolegr @ 10:40 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 19, 2007

Koliko traje putovanje kroz vrijeme?
bolegr @ 15:25 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare

Nisam ni otišao spavati, a dan je već počeo. Točno u ponoć. Načekavanjem ukazanja Dragoga u njegovom smećem mercedesu, nije tipfeler jer, iako je smeđi, dobrim dijelom je i smeći, smaćast, a sve zahvaljujući neprestalnoj vožnji, dakle, dijelom svojoj nonšalanciji, ali dijelom i putnicima koji su kilometre prevaljivali valjajući se na zadnjem sjedištu njegovog auta. I na suvozačkom isto. Sreća pa ga je na to naše čekanje upozorilo nekoliko ljudi (kako je lijepo tipkati ovo "koliko" u riječi "nekoliko" ili kao samostalno), njegov sin koji nije mogao voziti jer je morao do Skrivene po veći broj ljudi koji mu stane u kombi, pa može uzeti veću paru, bar je otvoreno rekao da ima ranije dogoorenu vožnju, Buraz, mlađi brat svog starijeg brata, a u službi informativnog ormara, toliko ga i ima, te policajac koji nema brata, ali je jednako informativan kao i Buraz. Desetak minuta nakon što se iz Mihajle prolomio prasak uzvika i pljeskanja poradi konačnog dolaska Ede Maajke, sjedamo u taj taksi. Hm, da je Edo Elvis i da sam ja fan koji poštuje i prdac koji izleti iz guzice predmeta i lika obožavanja, i dandanas bih se vjerojatno hvalio da sam se meškoljio u sjedalu koje se još nije ni ohladilo od Edinog dupeta, ali pošto nisam, pokušavao sam uhvatiti poziciju normalnog putnika.

U toj posljednjoj vožnji od Lastova prema nazigled manje atraktivnom dijelu Otoka, jer svaki kvadratni kilometar od pedesetšest koliko ih je (ha, opet tipkam tu zgodnopišuću riječ) atraktivan je na svoj način, doznao sam detalje koje sam već pominjao, a odnose se na nazive skupina kuća koje su mjestima prozvali, o povijesti i geopolitičkoj siituaciji. Drago, ili Dragi, kako ga već zovu, očito nije samo taksist, on je i kroničar ovog Otoka, dovoljno mlad da pred sobom ima još dosta cesste za odvoziti i ujedno dovoljno star da se sjeća nekih drugih vremena i ljudi koji su živjeli ta vremena i ona prije, i prije. To je vjerojatno i razlog zašto je ta posljednja vožnja bila i najskuplja. Pa, informacija je vrijednost i moć, a tko je želi imati, mora za to platiti. Noćas sam to bio ja.Na recepciji me dočekuje obavijest da je buđenje dogovoreno za četiri manje petnaest što si ja visprenim umom pretvaram u petnaest do četiri, a to bi bilo kao pretvaranje formata broja iz matematičkog prikaza u format prikazivanja vremena na meni blizak, a ujedno i tradicionalno kontinentalni način. Ako uspijem brzo spavati skupit ću dovoljno sna u dvjestotinjak minuta koje imam na raspolaganju. Hotelski Karlovčanin, novinoljubac i pušač na kratke staze odvest će me do pred sam trajekt. Sobarica sam i predratni policajac u jednom tijelu, to jest duhu kada je naivnost u pitanju. Samo mi Axelle Red još fali zapjevati pa da budem potpun primjerak.

Poželio sam, htio sam se izvaliti na neku od mekih sjedalica predprostoru zatvorenog prizemlja koje oni koji to ispravno nazivaju zovu možda i drugačije, a da ja to ne znam. Ušavši kroz ždrijelo u grkljan trajekta osjetio sam ogromnu koncentraciju smrada koji je indikator količine (umalo sam napisao "koliko") ispušnih plinova auta, kamiona, kombija, kamioneta, svih vrsta motornih četverokotača, da sam se u jednom momentu zapitao da gdje su svi oni bili, a onda se sjetim kupljene informacije o stopedesetak otočkih i u sezoni tri puta više gostujućih prometala. Penjanje na palubu davalo mi je nadu jer niti jednog pješaka nisam sreo.


Nada je umrla u mojem prvom pogledu na pod palube tapaciran tjelesima u vrećama zaspavanje, na vrećama za spavanje, pored njih, jedna preko drugih, ispletena poput onih koja se daju vidjeti na dokumentima iz kojih se vidi da je Hitler radio nešto sa onima koje nije smatrao dostojnima, neću nabrajati niti izdvajati. Nije više bilo pitanje pronalaska mjesta za izvaliti se i odrijemati, oddrijemati, otkunjati, petosatno tandaranje po nedjeljnom morskom makadamu, jer malo je valjalo, valjuckalo je, već je bilo pitanje prestiža proći kroz ovaj ljudski tetris bez da nekome ne uvalim nožni palac u porektu u usnu šupljinu ili pod bubreg. Uspjeh sata zvao se promalazak trećine kvadratnog metra slobodnog poda a koji je na sebi imao nešto što je mekše od gole palube, i udobno sam se smjestio u to predvorje foajea, to jest hodnik. Film dugometražni vrtio se i projekcija samo za odabrane vrtjela se na mojim unutarnjim stijenkama očnih kapaka. Ki bi da bi, ili što bi bilo kad bi bilo, a i što će biti jer mora biti, radni naziv je filma snimljenog prema istoimenom nedovršenom epistolarnom uratku nepoznatog autora. Nekome. Nekome manje nepoznatom. Iz kinoteke me trza miris kave. Nesklasika točnije. Preko živog saga, kroz njega i mimoglavce prolazi lik za kojeg sam navijao da ne padne jer bio učinio grupno umorstvo pritišćući svojim nabujalim organizmom spavače. U ruci mu šalice iz kojih je isparavala tekućina i migoljili miomirisi.

- Oprosti - pokušavam skrenuti pozornost na svoju osobnu sitnost - šank u restoranu radi? - pitam, a smjesta shvaćam da je pitanje suvišno jer na ovim kratkim, uvjetno rečeno kratkim, rutama nema cjelodnevnog radnog vremena i fajronata.
- Hbujlkghd glfdk opddfms lkojmughnd - odgovara mi kit u ljudskom obličju, ne kao lik, frajer, blouson noire, već kit kao sisavac koji živi u moru i hrani se planktonom, ovaj puta očito i nekom krućom jestvinom, a i kavovinama. Kavovinima. Očito se nismo razumjeli iz jednostavnog razloga što nismo na istim jezičnim frekvencijama, a nisam još imao ugrađen dansko-hrvatski biotranslator. Zašto baš taj, ne znam, no činilo mi se da je to onaj koji bi mi trebao.

Ne radi (ne)sporazumijevanja već radi moje žudnje za kavom uputih se u smjeru iz kojeg je Danac doplahutao. Pocupkujući kao na folklornoj sekciji dočepah se hodnika u kojem je koncentracija usnulih bića manja i pomicanje prostorom mi se polako pretvara u hod. Prolazak kroz staklena vrata mogao se usporediti jedino sa ulaskom Isusa u Jeruzalem. Ne znam zašto mi je jedna romanička slika isplivala na površinu sjećanja i zašto baš Jeruzalem i Isus, kada sam sve to mogao opisati i kao penjanje dječaka na ringišpil. Možda zato što je ovo drugo uzvišenije i ugodnije do neusporedivosti.


Izostavim li podatak da su stolovi uz bokove bili popunjeni spavačima čije su noge priječile prolaznika pored stola da ostane čist i u hodu i da su pod stolovima u središnjem dijelu restorana popadali putnici koji su bili bezobzirniji od onih u hodnicima, mogu reći da je kava prva dupla kraća sa mrvom mlijeka kojega je ustvari pet-šest kapi, bila odlična, dok je druga bila posebna na svoj način, a radilo se o onoj kakvu je jednostavno danas naručiti u skoro svakom boljem kafiću i čiji se brand pretvorio u kolokvijalnom govoru u sinonim za cijelu vrstu.

- Ke slobodne?! Dobar jutar!!! - iz snatrenja o Lijepom trza me pitanje koje je moglo biti upućeno i nekome na drugom kraju restorana jer ga je i drugi dio restorana i čuo.
- Molim? Vi to meni? Jutro? - snenozbunjen sam.
- Da! Je slobodno pri vami?! Za mene i ženu i klince?! - ovo se zove retoričko pitanje jer su klinci, dva sina od četiri i osam godina, posjedala na stolce koji su bili jedni od rijetkih ispod kojih nije bilo spavača, a da su bili slobodni. Mater i supruga je vukla sa sobom dvije torbe u kojima su, a to ću poslije saznati, hrana i piće, društvene igre te maramice i rezervne čarape. Nisam mogao reći drugo nego:
- Da.
- Odlično! Mama! - okreće se nosačici torbi i majci dvojice dječaka koji su već zapodjenuli svađu, trknuli nekoliko spavača i otkopčali jednu popunjenu vreću za spavanje, njen donji dio. - Evo nam mjesta! Bumo se tu kraj ovog stričeka zicnuli!

Da sam gledao u papadala usnula lica, sigurno bih vidio žmireći gnjev koji nije sanjan i koji je upućen izvoru pretjerane koncentracije decibela. Slijedilo je navlačenje koja će se kava popiti, tko će koji sok, pa tko će ići naručivati sve to, a tko plaćati. Nakon toga sam saznao da pravila u kartanju Una nisu ona koja su napisana i prevedena i na hrvatski (po ambalaži sam prepoznao distributera čija pravila poslovnog djelovanja poznajem), da tata vodi glavmu riječ u kući samo na papiru, a kad smo kod papira, da taj isti radi u industriji istoga i to u najvećoj u ovoj regiji od Mađarske do Grčke, a u to ne smijem ni sumnjati, i da je gazda dobar jer daje i slobodne dane, da su na Korčuli već tko zna koju godinu i da im je lijepo, i još gomilu drugih nepotrebnih informacija koje neću zaboraviti jer mi takve uvijek ostanu negdje u nekom zapećku. Moja je sreća da su se roditelji odlučili pozabaviti edukacijom mlađega.


Pristanak trajekta dočekao sam ispred prvog auta u potpalublju, spreman za niski start kako bih čim prije uhvatio mjesto u redu za kupovinu karata za vlak, a poučen pušionom sa katamaranom za koji kartu nisam kupio jer su bile rasprodane. Pored mene je još par zrelih stranaca sa malenim ruksacima i mapama u rukama. Razlog zašto trajekti imaju ulaz/izlaz na obje strane jeste da vozila samo prođu kroz njegovu uttrobu, no čini mi se da kapetan ovog plovila to nije znao. Vrata kroz koja treba izaći ona su ista na koja smo ušli, a auti će van morati - na rikverc. Sreća je moja da buđenje onih tepiha po palubi i restoranu nije tako brzo, pa sam uspio u stilu Janice odraditi slalom do drugog kraja broda prije nego je najveći broj putnika stupio na čvrsto tlo, a nekima će do tog čvrstog tla trebati jedno kompletnije triježnjenje jer još uvijek nisu izašli iz faze pijanstva.


Obzirom da ne pazim kako prelazim cestu bio sam treći u redu. A to je značilo skoro petnaest minuta čekanja uzrokovanog pokušajem sporazumijevanja kartukupaca sa hažeovskom šalterušom.

- Split-Zagreb. Drugi razred. Nagib. Jedna karta. Jedan smjer. - bio sam konkretan.
- Dobro, stosedamdesetipet kuna. - ponosno će mi lijepa gospođa, nekada više, a danas na neki predumirovljenički način, zadovoljstvom ozarena, važna sebi i još važnija nama, a onda ispod glasa - I, znate, daću vam staru rezervaciju.
- Dajte vi meni rezervaciju za ovaj vlak, ne razumijem ja vaše stare i nove.
- Ma to vam i jest gospodine za ovaj vlak, ali rezervacija je od jučer pa ćete imati besplatan obrok, jer ako je rezervacija od danas, onda nemate ovi besple obrok, a vi ste ipak naš čovjek. - nema glupe situacije ili konverzacije, pa i ljudi, a da ne možeš nešto naučiti. Što sam u danom trenutku i na tom mjestu naučio, nije mi odmah jasno, ali će mi sigurno sinuti kada bude trebalo.

Nedjelja je pa je zgodan dan da kupim jučerašnje novine, jer to je normalna stvar koja mi se dogoditi može na otoku, pa uzimam Vjesnik, Nedjeljni Vjednik, ali od jučer, jer su ga prestali proizvoditi neradnim danom. Mislim da to nema veze sa Bozanićevom poslanicom već su se pravdali da i veliki svjetski dnevnici ne izlaze nedjeljom. Nisu rekli da tom prigodom isti izlaze na stotinjak stranica kvalitetnog teksta.

Rivom hodam lakim korakom, lakišm u odnosu na nešto prije jer sam ruksak odložio u garderobi. Metalni jarboli sa jedrima - suncobranima dobro mi izgledaju, kao i klupe na iskošenim kamenim pločama. Možda su stolci malo, ma malo više, neudobni i skupi zbog potpisa, ali mi Riva izgleda svjetski i 3LHD su napravili dobar posao. Ja to kao laik. Nije da im riječki most nije maestralan uradak, ali ovo je sjajno. Naročito je sjajan bijeli kamen. toliko da će neki Splićani prestati kupovati falsifikate i početi kupovati originale. Kad su sunčane naočale u pitanju.
- Sori, du ju spik ingliš? - tanak glas i tanak izvor glasa, visok skoro kao ja, tamnoput, hlače na crtu, košulja također. Svi ekstremiteti pokriveni, cipele na špic. Meni se obraća.
- Jes, kenaj helpju? - možda je stranac izgobljen na ovoj bjelini i u gužvi.
- Du je hev a fju kunas, ja nid it for bred. - aha, tu smo, drogiram se lokalno, a žicam globalno, internacionalno.
- Nemam ništa.
- E, a oprosti, neo se oma ljutit. - jednako bez emocija i glasnoće završava kratki dijalog i odlazi dalje tražiti nekoga sa fju kunas, a ja zakrećem u Marmontovu pa ću pored ribarnica natrag do jednog od onih kafića u kojima nema previše turista i gdje je kava bolja jer se radi za svoje.

Nakon kave bit će vrijeme za krenuti prema željezničkoj stanici koja je sada i postaja, pa brzovozno, uz besplatan obrok, put Zagreba na kojem će me, putu, uhvatiti kiša, a ja bit ću suh jer nagibi još uvijek nisu konvertibilni, da ne kažem kabrioletični i gdje ću večer provesti u najboljem mogućem društvu, a nakon čega ću početi izvlačiti iz korteksa impresije sa putovanja koje je bilo sjajno i bilo bi savršeno da je posljednjevečernje društvo bilo tamošnja konstanta.


fin - ende - the end - fine - kraj
(lastovanja ovogodišnjeg)
                                                                                                                  
bolegr @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 18, 2007
- O vratio se?
- A i ti isto?
Valjda je blizancima u krvi, a nikada nisam mislio da ću se referirati na hososkopiji bliže bi mi bila gastroskopija, na pitanje odgovoriti pitanjem, čak tako da preskočeni odgovor prostruji sa prvim slovom kontrapitanja. Komunikacijsku kanal je tih, ali prometan, tako da dva puta izrečeno "da" a koje se ne odnosi na ono predoltarsko ili predmatičarsko, protutnji zrakom bez da ga tko uspije zamijetiti. Kava u kolovoškom Boravku je ritual koji je sukus praznog Zagreba.
- Znaš da je statistika opaka i može biti porazna?
- Nemoj o statistici, dosta mi je za ovu godinu. 'Ajmo o tome tamo negdje oko kineske nove godine.
- Dogovoreno. Nego, kako je bilo?
- Odlično. I skupo. Al' nema veze.

Boravak svojim ukazanjem počašćuje Fotić. Za njim ulazi Deda koji će to postati ako mu djeca koja su tek u početnim fazama odrastanja, odluče biti skloni produženju vrste radeći to na tradicionalan način.
- Zdravo drugari. - pozdrav koji se od posljednje viđene emisije Branka Kockice čuje tek povremeno. Otpozdravljanje je svedeno na tehnički minimum sublimiran u kimanju glavom.
- Pa kako je bilo? - već viđeni deja vu! (naravno da je ova kombinacija dvostrukog osjećaja rabljena i bila predmetom obrazovne emisije upućene mi poradi nesmisla, ali nesmisao ovdje vlada, skoro kao i u vladi što nesmisla ima samo tamo ga je puno više, pa tako i ovo ponavljanje)
- Odlično! - sada dvojica uglas govorimo istu riječ jer pitanje je ispaljeno u nedefiniranog primatelja poruke.
- A gdje ste bili? - ovo me sad već podsjeća na stolni tenis u praovima, treći sport u mojem životiću koji sam trenirao, nakon gimnastike i karatea, na red je došao sport sa loptom, a koka sam bio sićušno dijete, izbor je pao na najlakšu loptu - stolnotenisku, i to iz doba dok su postojale samo bijele i dok su se radile samo u Kini i Čehoslovačkoj koju smo kolokvijalno-predskazateljski nazivali Češkom, Slovačku smo zanemarivali, ja je danas ne bih zanemario, radi Bratislave i Žiline, Banske bisrice i Košica, Slovakinja i vina, ono malo Dunava...
- Na Lastovu.
- Na bračnom putovanju.

Dva su se odgovora stopila skoro u jednu eliptičnu rečenicu i izazvala pozornost svih nazočitelja ovoj verbalnoj zb(i)rci.
- Vas dvojica?! - zboraški nastup IGK je mala beba prema ovom boravačkom zboru.
- Ma ne - razočarat ćemo pristalice pikanterija - Bole je bio na bračnom putovanju sa svojom supružnicom.
- A gdje?
- Otok, ...
- A, novozag... - Fotić pokušava baciti klip kukuruza.
- ... ne jebi! Nije slobošinski. - posljednja riječ zatvorila je usta fotografska da ne otkomentiraju glupošću jednoriječno određenje destinacije puta - Island.
- Ne kaže li se "ajlend" možda?
- Kaže se mozak tvoj! Ne engleski, jebo te "te ver ar d čildren" Mujo! Otok Island.
- Ma pusti ga - dodaje Fotić - vidiš kako mu je dobro, radi, a sjedi sa nama. Da je meni tako, a ne cijeli tjedan u mlinovima bit. Sav sam bijel i na bijelom i bijelo po meni, osim kad je kuruze za mljeti, tada sam i na žutom. Da me tko čuje pomislio bi da sam đanki, a ne mlinar.

Sada slijedi monolog o ljepotama dalekim sjeveroatlantskim, o korektnosti kao načinu življenja, o tome kako do tamo doći i kako je svejedno kojim putem, jer do tamo nije jeftino stići, ali su hoteli jefitni. Ima i razloga zašto. Jer, kad si tamo, njihov si i Bogin.
- A kakve su cijene?
- Gle, oni ti očito promoviraju pijenje piva koje je jednake cjene kao i kava.
- Znači, isplati se napiti. Bolje nego kavu pit pa da ne možeš zaspati? - Deda pragmatično tjera vodu na svoj mlin koji je i onih što kavi preferiraju pivo.
- Jako se isplati. Aha. Osamdeset kuna za jedno piće.
- Pa kolike su im onda plaće? - Deda se zanima za konkretne stvari.
- Prosječna im je plaća oko dvaespettisuća. U kune pretvoreno.
- Jeba te led! - uskače konobar koji je radi ove priče umjesto kratke mi kave donio količinu u kojoj bih mogao oprati ruke, a uz malu pomoć i noge - pa isplati se tamo ić, znam ja, moj je kompić na crno tamo knauf polagao, dva soma kunića dnevno, i to osam sati brale, ništa prekovremeno!
- Da, ali to je prosječna plaća. Plaća visokoobrazovanih, Deda, ono što bi tebe trebalo zanimati kad bi išao tamo radit je oko šezdeset.
- Je li - vraća nas Fotić u realni svijet - i mene nešto zanima za radit: kolika je tamo socijalna pomoć?

bolegr @ 08:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 17, 2007

Gadna stvar.


Uvijek možeš probat s magnezijem.
moodswinger @ 10:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Umjesto glasanja pernatih stvorova čujem par cvrčaka, vjerojatno one otočke koji su došli na studije u Zagreb. Gundulićeva. Akademija. Morat ću Gregu pitati na kojoj su godini i jesu li perspektivni. Po onome što čujem, žice su dobre i neće ih se sramiti niti jedan lastovski rođak. Vraćam se pet dana unatrag, na peti dan koji je ujedno i subota. Kako u zemlji tako i u svijetu pa sukladno tome svakako i svima na Lastovu. Pa i onim  inozemcima, Ircima i Francuskinjama, Talijanima, Mađaricama, gomili Slovenki i Slovenaca koji su utekli u slobodnu i neovisnu Hrvaško kako bi popušili. Neka, neka. Samo neka puše.

Stotinu izmijenjenih sms poruka tijekom proteklog dana ostale su nepomenute jer bi narušile i ono malo smisla u napisanome. Jer kako bi izgledalo da usred opisa kao što je recimo gledanje lozoreda koji su pripremljeni da budu dugotrajniji mamac gladnoj letećoj čeljadi, a samo zato što su predodređeni, genetski, sociološki, biit kasnom berbom, sve prekinem sa time da kako je dvije minute nakon poslane mi fotke nevrijeme poharalo grad i u pedeset metara zalilo hlače do pojasa? Hm, sad kad ovo čitam, čak mi i ne izgleda tako loše. Ali na tome će i ostati, tako da sve prije i poslije ostaje tek na insinuacijama bez podloge. Sigurno.

Hodam prema glavnoj otočkoj luci, tek da razbistrim stanje. Sustižem starca sa štapom u desnoj ruci. Štap mu očito ne služi kao pomagalo u kretanju, više ga koristi kao ticalo, pokazivač. Pozdravljamo se i ja nesvjesno usporavam. Hvatam ritam. On korača djelomice travom prekrivenom lišćem oblika iglica, a dijelom tucanikom kojim je nasut rub ceste na proširenjima. Ja hodam asfaltiranim kolovozom.
- I? - jednim slovom sve je rekao. Osjetio sam da zna točno adresu svakog elektronskog impulsa koji mi se mota po glavi.
- Ne znam. I vidim sve i znam, ali ja i dalje ne znam. Ni kako ni zašto.
- Znaš, sve je u glavi. Sve. I ovo što ću ti ja sad govoriti, i to je u tvojoj glavi. Jer, ja ti govorim samo onako kako mislim da bih mogao ukalupiti svoje misli, a ti moje riječi komponiraš u slike koje već imaš u glavi, prevodiš ih i slažeš.
- Ma sve je to u redu, to što govoriš, i meni je jasno da se razumijemo samo onoliko koliko to želimo, ali čemu cijela ta priča. Imamo ovo nešto što bi moglo biti i više jer da ne može, ne bismo niti ovo imali.
- To je vjerojatno točno. Kao što je točno i to da ne poznaješ neke detalje i to bi moglo predstavljati problem jer bi ti to moglo razbiti i sliku i okvir. Samo čovjeka koji ne spava nećeš moći probuditi.

Koračamo paralelno. Ukorak. On po onoj stazici pored, ja po asfaltu. On gleda preda se, a ja malo po ijevoj strani pratim stijenje i raslijnje, a ond aokrenem glavu na drugu stranu pa preko markantnog profila starine gledam kako more valja. Progovaram pitanjem:
- A zašto se meni čini da to mora ići dobrim smjerom? Iako mi sve govori ono što sam i čuo, a to je da se netko sa nama gadno igra i da je sve to skoro pa neizvedivo i da je kako veli pola promila mogućnosti, ja vjerujem?
- To je točno, ali, gledaj. Napravio si nekoliko krivih poteza, kasno si neke riječi izgovorio, neke si odšutio, introvertnost te obuzela i od kamene stijene vidiš cijelu planinu. Što misliš kako to izgleda u drugim očima? U određenim trenucima? Neodlučno, uplašeno, nesigurno, a ipak simpatično i potencijalno. A ne mora biti jer nije tako. Doduše, priznajem tvrd ti je orah u rukama, ali nisi ga ti birao, taj je orah tebe izabrao. Zato će biti tako da će taj orah morati ostati kod tebe uza sve nedovoljnosti tvoje. Ja toliko.

Koračam i gledam u sivilo asfalta. Bacam pogled prema stijenama na lijevoj strani. Međustijenje je prekriveno niskim biljem koje se sjedinjuje ispod površine, duboko pod ovim vidljivim stijenama. Bacam pogled prema moru i starcu čije korake ne čujem jer koda vjeruojatno po borovim iglicama, no njega - nema. Stanem. Osvrnem se, okrećem glavu kao onaj lutak koji glavu može okrenuti za skoro tristošezdeset stupnjeva (za one koji ne poznaju tigonometriju to je skorz uokrug, ono što čovjek ne može napraviti nego jednom, a to mu onda zovu zvrnuti šijom, i nije ugodno jer je posljednje čega se sjeća), međutim - ništa. Nastavjam hodati i povremeno se okretati prema natrag. Od starca ni sjene ni lika, traga nikakvoga. Jesam li to sreo sebe možda? Ima li to kakve veze sa ičime? Stijene na desnoj strani zamijenile su kuće, katnice dvokatnice, višekatnice koje se penju uz padinu poput puzavaca dok su mi desnu vizuru nagrdili parkirani automobili različitih boja i proizvođača. Starcu i dalje ni traga. Možda ga nije ni bilo? Možda je to sve radi nedostatka kalcija ili magnezija?

Kuće sa desno mi strane zamjenjuje gusta borova šuma u kojoj sigurno ima i onih stabala koje svoje suze jantarne nude za zalijevanje zelenih buba koje su možda bile smeđe dok su žive bile, i završava nad onim lučkim barom sa pogledom na zaljev, u kojem radi nekoliko djevojčica, a rade samo zato jer su prototipi socijalno prihvaćenih normativa ljepote. Angelina Jolie, Catherine Deneuve, Michelle Pfeifer, Selma Hayek. Dobar izbor, nema što, no koliko god plijenile poglede konzumenata i konzumentica napitaka, ne mogu se ne primijetiti i drhtavost ruku koje nose pladnjeve sa čašama izazvane ne težinom ambalaže već nesigurnošću u sposobnost održavanja ravnoteže. U neko doba druge kave u luku pristiže trajekt i vozač autobusa me upozorava da je vrijeme za ukrcaj u njegovo prijevozno sredstvo koje je davno bilo u najboljim godinama. Prihvaćam instrukciju samo radi odlaska sa nezanimljive lokacije. Nakon prolaska više tilog nego čilog vozača, koji bi mogao za instruktora tehničkih skijaških disciplina, umjetnim otočkim sivilom do najvećeg naseljenog mjesta, meni kamen sa srca pada jer više neću morati razmišljati gdje ću sa glavom jer torbe nemam. Glavna lastovska ulica, pa ona prema crkvi i kazalištu kao i pna treća prema nogometnom igralištu koje je z ovu priliku pretvoreno u kamp, pune su šetačica i šetača. Sa bocama ruksacima, bez ruksaka, sa vrećicama napunjenim kruhom i nekim trajnoambalažiranim jestvinama koje kolokvijalno zovemo jednako kao i tvrdo tradicionalno nastrojene osobe, i svi se kreću već sporije nego prije nekoliko dana. Nije tome razlog umor, bit će da je prevagnula otočka moš zarobljavanja svakog naglog pokreta, kao da je zrak pri tlu težak poput mora kroz koje obično čovjek pokušava trčati u morama.

Posljednja večera nije sakralnog karaktera već moja posljednja večera na otoku za vrijeme ovog izleta u mepoznato. Kontinentalni atribut lešo kuhane govedine koje je rezultat i juha medicinski vjerojatno odobrena kao lijek za sve ugodila je mom želucu pa tako i meni samome donijela organoleptičko smirenje. Spuštam se do lučice do Lukšine konobe-terase i pogled mi puca prema Visu i zalasku sunca koji se ipak ne bi mogao mjeriti sa velikogospinskim zalaskom, sunca naravno, a radi ugode izazvane bliskošću mi utjelovljene jedne duše.

Koncert će malo kasniti jer Edo Maajka nije stigao na pretposljednji trajekt. Trajat će ova noć za poklonike dobre zabave. Elemental će na raspolaganju imati vremena da se razmašu i publici ponude sve najbolje bez ostatka dok će Edo pružiti veselje povećano za onoliko koliko je kasnio. Uspio je svojom usporenošću radi koje je kasnio, nadmašiti sve otočane. A energijom koju je unio u zrak koji je prolazio glasnicama njegovim, zasjenio je sve nedostatke boljeg ića i pića u cijeloj vali.

Par mobitela čiji su vlasnici oni koji na svojim automobilima imaju žute lampice, a u predjelu gdje bi trebala biti pepeljara, automat koji vrti crvene led-diodične brojke, najtraženiji su brojevi. Traženiji od dobitne kombinacije lota. Uspjelo mi je u začetku nedjelje dokopati se kreveta i dopustiti tijelu da funkcionira parasimpatički nekoliko sati. Tek toliko da stignem na trajekt za koji sam kupio kartu kojih nije bilo za katamaran, brži umalo dvostruko i jeftiniji skoro upola. Jer trajekt može prevesti i vaše vozilo koje je sigurno maloljetno i ne može u nj bez pratnje.


                                                                                                                  
bolegr @ 07:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 16, 2007

Dan četvrti lastovski donosi susret sa preostalim dijelovima Otoka. Sk(a)utirajući po sad već poznatoj cesti sa jednog na drugi kraj, počinjem primjećivat detalje koji su do tada bili nedostupni otupjelim osjetilima. Mirisi. Borovi kojih je na svakom koraku, pa čak i na spaljenom dijelu otoka osjeti se njihovo duh u malim izdancima koji traže svoje mjesto pod suncem, oni spaljeni izledaju kao negativi čačkalica, pa loza kojoj nedostaju vinogradarske breskve da bi šut unatrag bio potpun, šut u najistočniji dio Slavonije, u planine koje se samo tamo planinama mogu zvati, no brežuljkasto tlo podatno je za lozu i biljke usputnjače, i onda rajčica koja miriši po rajčici, a ne po ribljem ulju ili algama, rajčica koja širi nosnice svakome tko joj se približi na metar. Plod i peteljka, svako svoje pušta.

Spuštam se prema Dubokoj, prema najjužnijem dijelu Otoka, koji, ruku na srce i nije baš gostoljubive obale i tek tu i tamo se može naći kakva pitomija uvala u kojoj je susret kamena i mora mirniji i prijateljski nastrojen živom tipu materije. Vidim da bi bilo možda dobro iskoristiti neku brodicu za oploviti sve do Skrivene luke i duž te južne obale uživati u poslijepodnevu kada dođe, no ovaj puta toga neće biti. Do Skrivene ću okolnim putem, asfaltnim, krenuti, zaustaviti se negdje na pol puta, na velikom desnom zavoju i popeti se na jednu od uzvisina koje u susjede Humu, po spaljenoj zemlji iz koje niču travke i gledaju u nebo, pa ću kasnije na lijevu stranu i do svjetionika stići. Poslije ću se spustiti do mora i noge u njeg umočiti, dobro malo više od nogu, dvostruko više.

- A zašto nisi ponio fotić? - na moj odgovor o skitanju Otokom i upijanju duše, pita me Sandra, mislim da se tako zove, ne znajući dva moja osnovna razloga. Prvi je da kada bih snimio bilo koji detalj ukrao bih time malo ljepote originalu, prenio bih tek dio koji ja vidim kroz objektiv, a to je daleko od sveukupnosti Prirode koja je ovdje bila izdašna. Drugi je da fotoaparata - nemam. A nemam ga ni na mobitelu. Je, guba mobitel, kako veli, a nema ni fotoaparata. Moglo bi se isto vratiti odašiljateljici ove iglice, pa će barem diktafona biti. I kako sam, kada je prvi razlog u pitanju, i ovdje na neki način kontradiktoran jer prenosim samo što vidim, protiv drugog se razloga još neko vrijeme neću boriti.


Potrošivši pola rezervoara i vozeći se neviđenim brzinama jer je kazaljka na brzinomjeru bila uporna u svjem sljubljivanju sa nultom točkom, a poradi neispravnosti vozila u prometu, uspio sam obići i dio neasfaltiranih cesata, izbjeći nekoliko bliskih susreta sa četveroožnicima lajavog izričaja i vratiti se predvečer u ishodišnu točku.


Ishodišna točka zvana Solitudo, nek mu, hotelu, i naziv pomenem, poprima sliku i ton klasične hotelske ponude kakvu pamtim još iz osamdesetih kada sam bio svjedokom postojanja neobičnih običaja. Terasa je poluprazno popunjena prepečencima sa južne jadranske obale i rumenima iz malo sjevernijeg dijela Europe od njenog središnjeg dijela. Na povišenju u najistočnijem dijelu terase (kao da je ova zemljopisna karakteristika terase bitna) par je sa tri elementa proizvodnje zvučnih valova. Dva mikrofona i letva sa dirkama. Ona, u godinama koje prijete biti posljednje u nizu onih najboljih najljepšega što Bog/Priroda (kako se kome svidi) mogla stovriti, jal od rebra, jal od majmuna, nebitno, sa natapiranom frizurom da bi čovjek pomislio da stvarno postoji patagonijski čekinjasti tapir, a on već prešao granicu pomenutih godina, preplanuo kao kakav stari morski vuk ili bauštelac, jer mu se vide samo lice i donji dio gornjih ekstremiteta, sa u crveno obojanom kosom ispod koje, boje, izviru malo tamnije sjedine. Zlato im otežava održavanje ravnoteže, no očito je da postoje različiti prioriteti kada je marketing u pitanju.


Autobus kojim sam se trinaest kilometara što vozio što ga čekao, preko sata, sada stupa na scenu. Proletio je poput vihora pored hotela i kroz zonu 30. Neurozan radi produžene putanje koju je morao svojim, a u stvari komunalnim, vozilom premjeriti kotačima, vozi nas nekoliko prema centru zbivanja na Otoku ovih dana, uz neizbježno vremenski neodređeno, prostorno određeno, čekanje posljednjeg trajekta.

Lounge bar sa slastičarsko-krčmarskim uređenjem i dodacima poput četiri jastuka, jednog ovećeg cvijeta i zeleno obojanog betona prima sve goste. Neurotik u čijim rukama je volan autobusa, a i naši životi dok gađa cestu kao na kirvajskim veselicama što se gađaju čunjevi krpenim loptama, pije kavovinu bez mirisa. Glazba nagovještava pretenzije osoblja da bude in, što bi značilo u trendu, odnosno, u skladu sa vremenom i težnjama glazbene industrije da uništo svaku moć raspoznavanja i razlikovanja tonova a poradi mogućnosti prodaje svega pod glazbu. Pivo je hladno i nema veze sa istoimenim gajničanima.

- Samo se vratite u autobus prije nego trajekt pristane da ne ostanete bez mjesta. - pokušava savjetom biti ljubazniji nego što jest naš šo-fer.

Kašnjenje na koncerat večerašnji toliko je da mi je Dubioza ostala nepoznata, ne kao pojam već kao skupina ljudi koji znaju sa glazbalima, a možda i ne znaju. Ja to ne znam, nit sa glazbalima, niti znaju li oni. LetRi? kada ih jednom vidiš i doživiš, ostalo su samo varijacije. Zabava zajamčena onima kojima je svejedno i samo do zabave. Uživali su. Pivo i vino su očito bili pitki, riba sa gradela kod Lukše je ili bila dobra ili su posjetitelji koncerta u lučici i uvali Mihajla bili toliko gladni. Ja nisam. Nit pio, nit jeo. Nit luk mirisao. Dan mi je bio svjetliji dio ovog datuma.


                                                                                                                  
bolegr @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 15, 2007

Cvrčci mogu boljeti. Sve ono lijepo što sam napisao tamo pada u vodu, a i ja bih. Hladnu, ledenu ako može. Mrak je samo zahvaljujući debeloplavim zavjesama preko dvokrilnih vrata kroz koja ne znam kako mi je glava prošla. Kad podvučem crtu, koja nikako da ispadne ravna, čak ni u mislima, ispada da sam se ubio necijelom litrom vina. Kako loše li je bilo kad mi se tako što dogodilo. Od onog gašenja svjetla imam malu crnu rupu. Sjećam se svoje prve crne rupe u sjećanju (e ovo ne da je oksimoronski, ovo je i moronski, zar ne?) i žudnje za saznanjem što se događalo u to vrijeme. Kada sam konačno uspio složiti puzzle, nisam bio bogatiji čak ni za beznačajnu informaciju, a kamoli da sam postao pametniji. Bilo ih je još nekoliko u životu, no više se nisam pretjerano opterećivao nepromjenjivim, proteklim, pokušavao sam se natjerati gledati naprijed. Uspio sam na se navući majicu, gaće i hlače, ubosti tenisice na noge jer sandale bi mi spadale.

Uspijevam i bez bijelog štapa, sa sunčanim naočalama na nosu dokopati se stola u blagovaonici i ubiti demona u sebi juiceom i jogurtom za početak. Nakon toga su išle i neke druge jestvine na put prema želucu mi i crijevima. Taj dio doručka je upravo kao i svaki drugi dan. Mijenjaju se vjerojatno tek datumi na poklopcima onih jogurata.

Treba mi led, ledena voda. Moram otići otplutati malo. Možda dođem sebi. Da, voda. Za mene je to voda ma koliko mi morski ljudi govorili da to nije voda već more. Lijepo sam to zamislio, no prvo se treba dokopati sobe i pokupiti potrebne stvari.
Bezbroj se danas zove pedesetdevet. Toliko je raznoraznih stepenica do sobe od blagovaone, a bilo bi ih manje da nisam išao krivim putem, pored recepcije.

Crvrčci jooš uvijek bole. Aspirini su negdje u kopaonici, a tamo je i tuš. Prvo to, a onda ćemo morsku priču o vodi. Poslije konzumacije duple doze aspirina i tuša samo sam se svalio na krevet. Mokar. Kapi će upiti plahte ili će ishlapjeti i tome dodatno hladiti tijelo. Ovo nije namjerno već slučajno, namjerno bi bilo da sam bio pri svijesti.

Tonem lagano u neku melasu gustoće poput meda. Teško pokretan. Svijest me nije napustila potpuno. Čujem kako kanalom prolaze čamci na motorni pogon, dovikivanje ponekog prolaznika, zvuk mobitela, nerazgovijetan razgovor sa susjedne terase,... Zvuk mobitela?! Trzam se, a što uzrokuje pomicanje vanjskog dijela glave. Unutarnjeg sa zadrškom, a to - boli. I uzrokuje pokretanje neurona. Na zaslonu stoji poziv, ali ga ne vidim. Što radi dioptrije, što radi stanja. Naočale. Ponovo mobitel. Hrvoje: di si? Eh, di sam. U predgrađu Nigdjezemske ukopan do grla u zemlju i čekam mrave. Eto gdje sam.


Ovdje skraćujem potezanje i protezanje po kupaonici i odlazim do one iste uvale. Sunce prži na 6. More je ugodno mlako. Mirisno. Uši mi se pune tekućinom i spajam se na podvodnu simfoniju. Plutam spojen na najveći zvučnik na svijetu. Plutam...


Poslijepodnevni odlazak do Lastova zbio se tek u polašest, ustvari malo prje jer je vozač autobusa prebrzo stigao do polazišne točke.

- U Ubliju čekamo katamaran jedno po ure, pa možete popit piće tu preko. - obraća se svim troma puticima. i izlazi i sam odlazi na pomenutu terasu ispijati kavu i listati novine za koje ću kasnije saznati da su friške jučerašnje, jer današnje upravo dolaze.
Prilazim terasi nakon ogledavanja oko sebe i vidim dvoje poznatih ljudi kako ispijaju lakoalkoholizirane prehrambene proizvode.
- Pa bok Aka, baš gledamo i nismo odmah bili sigurni jesi li to ti. Otkud ti ovdje? Kad si došao?, Ah, pardon, ovo je Carol, naša njemica.
Ova količina informacija u tako kratkom roku može izaći iz usta jedino nekoga tko je nedavno pristigao na Otok. bjašnjavam kako i zašto sam ovdje, razmjenjujem kurtoazne upoznavajuće rečenice sa Carol i nastavljamo pričati o suncu i mjesecu, ili, da bud ejasnije, ni o čemu što bih mooglo ovdje zaživjeti kao interesantno štivo (a kao ovo sada jest). U konačnici, svi zajedno odlazimo busom do krajnje destinacije za koju smo zaključili da nam je zajednička i u Mjestu se rastajemo do večeri.

Toliko detalja je trebalo ostati zabilježeno uz relativno statične događaje, likove i lokacije da je u svemu tome najveći dio izgubljen. Rješenje je ponoviti sve to. Iz tog razloga, selim se u deset navečer na trg ispred kazališta. današnji raspored će spojiti dva dijalekta hrvatska kojih se govornici međusobno vjerojatno razumiju kao Bušman i Eskim.

Za stolom je cijelo društvo, moji novopridošli sugrađani sa njemicom, Hrvoje sa čoporom djece sitnog zuba i dvjema majkama.
- Gdje si ti danas u poladva? - odmah napada Hrvoje, a ja se nemam čime braniti jer čak i da lažem, to se odmah vidi.
- Ne pitaj previše, glava mi od onog vina bila prevelika za bilo kakav transport. Gdje je Igor sa haremom? - uzvraćam ja pitanjem, ali ovaj put nakon odgovora da ne bih bio proglašen Židovom.
- E oni su ti plovili preko satipo od Visa prema ovamo i onda su odustali i vratili se za dvadeset minuta natrag. Vrijeme je loše. Kaže da nije htio riskirati da čamac mora prati i čistiti od silne, ne solne već želučane, kiseline. Šteta. Sad ti mi, moj Aka, imamo graha i za sutra. Uvijek ćemo vas sve zvati.

Koncert je počeo točno u deset. S početka je bilo malo srama sa ove strane komunikacijskog tunela, no nakon par stvari za zagrijavanje nogu publika počinje pratiti ritam valova, zvučnih.
Pod veselim prstima zatežu se strune i opne na bini. Do publike, koje ima poprilično, dopire dobro raspoloženje koje širi mnogoljudna glazbena skupina, hvata ih za noge i ruke, drma im tijela u ritmu koji postaje sve žešći. Pravi krešendo u spoju valova zvuka i atmosfere kojom su obasipali vjerne poklonike dobre glazbe. Glasnice su mnoge popratile njihov nastup riječima tekstova, vriskom i cijukom. Svi odreda, mokri izvana i pomalo iznutra bili us zadovoljni i znam da je šteta što je rijetka prilika ovo doživjeti.

Iako su bili prvi u nastupu, meni su bili i prvi izbor večeri, jer ni Gego sa Picigin bandom, a niti gost im,  Marijan Ban za kojeg nisu bili sigurni hoće li ga naći, a on velik ko dva Žaka, nisu auditoriju ponudili dušu svoju sa bine. Neki se sigurno neće složiti sa oim, noo ja sam subjektivan laik kada je glazba u pitanju i dijelim je na volim/odgovara mi i ne volim/ne odgovara mi. Pa kome odgovara.


Povratak svih hotelskih gostiju hrvatskog govornog područja dogodio se zelenim kombijem u taksi službi. Neki su odmah trajektom odlučili počastiti svoje umorne organizme, a ja sam bio zadovoljan i hotelskim krevetom.

(to be conti...
                                                                                                                  

bolegr @ 08:36 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 14, 2007

Obišao sam te srijede skoro sve asfaltirano vanmjesno na Otoku. I malo po mjestima, gdje sam morao. To, jel, na kotačima ranijepomenute jurilice, jer što bi drugo bilo sredstvo za prijevoz građanina ili dva ako ne jurilica kad se kretati može brže od Pitonovih ili kola Topalovića, a znamo na koje Topaloviće mislim i na kojeg Bilija. Roktalo je mopedle kada sam se vraćao uzbrdice iz Zaklopatice, uvučene lučice četvrtastog oblika i koju se vidjeti može sa ceste kada se vozi prema mjestu Lastovo. Čak pretekao dva-u-jedan, starca i psa na motokultivatoru koji su se vraćali iz službe polju i lozi.

- Ne smeta li mu ta vožnja na otvorenom - pitam naivno jer ne znam smeta li to životinji, naročito kad je u godinama koje se podudaraju sa starčevim preračunato, a sa motokultovatorskim apsolutno.
- Ma kakvi smeta. I on mora nešto radit, da zaradi hladovinu poslijepodnevnu - i dalje imam problema sa reprodukcijom dijalekta ovog štokavskog otoka jer nije tipičan otočki koji mi je već ušao u uho, ili dalmatinski, već neka neobična razumljivost - A ti malo okolo, ha? - odmah nastavlja komunikaciju kontrapitanjem, baš kao da sam od njega učio razgovarati, jel.
- Pa malo, da - odogvaram i nastavljam se pentrati koristeći snagu desnice, natežuči dršku laganim pokretima. Upravljača skutera, nisam se samozadovoljavao.

Nedaleko sam ulasku u Mjesto pa usporavam ispod trideset na sat. Pozdrav nadesno bila je nekada komanda, to jest naredba, a ja bacam pogled udesno jer mi puca preko udoline niz koju se spuštaju ulice i kuće kao kakva lavina. i skretanje prema Skrivenoj luci je udesno, no to ću kasnije. Moram popiti kavu, vidjeti se sa ljudima i prihvatiti poziv na grah za sutra kada dođe na red, poziv, ne grah. Mjesto je živnulo iako je prošlo podne i dan nije najsvjetliji, ali je definitivno najtopliji. Pred dućanom dvije skupine ljudi. Prva je šareno odjevena, zamusana i ima boce sa pivom u rukama. Druga je šareno odjevena, zamusana i ima boce sa pivom u rukama. Razlika? Nisam ni rekao da je ima. Obje su sklupine novopridošlih turista kakvih se groze turističke zajednice, hotelski lanci, okovi, a ne lanci, domaćice  trgovinama, ljubomorni muškarci. Ovdje ne. Ovdje su dobrodošli. Ostaviti sve čime će isprazniti police dućana, a to će sigurno biti jer unatoč višegodišnjem iskustvu u broju posjetitelja festivala Otok glazbe, skepsa ih je naučila da ne smije stati previše zaliha robe koja nema veliki koeficijent obrtaja, bez obzira na cijenu. Ima iznimaka, no to je dio politike alkoholom protiv trulog zapada, radi se o onoj dvaipoldecilitarskoj limenci smeđe tekućine čiju sadržaj su na jednom mjestu prodavali za dvadeset kuna. Pozdravljam jer nezdrava je, nezdravija od vina i piva koji su i relativno i apsolutno bili jeftiniji. O vodi da ne govorimo. Jer, vode ima. Nije kao nekada kada su je nosili s drugog kraja Otoka, no jednako tako je i upozorenje da je ona bogatstvo i da se ne treba njome razbacivati.


Domaći sjede na dvije terase sa zapadne strane ulice, pogleda uprtog u prolaznike. I prolaznice. Sve je toliko fjakasto da bi se na meksičkoj siesti umorili nakon ovoga. Osim domaćih, tu su i posvojeni. Gosti višegodišnjeg staža koji znaju manje-više sve što se događalo u posljednje vrijeme na Otoku, oko njega, žive s njim ne samo vrijeme dok su na njemu već i međuvrijeme do sljedećeg dolaska, jer, na Lastovo se ne dolazi, s njega se ode na neko vrijeme pa se vrati.

- Eheeej, Aka, stigao si? - Kolja me zaziva - sjedi s nama.

Upoznaje me sa društvom za stolom, no kako ne pamtim imena to izgleda ovako: plavuša je profesorica u Zagrebu i govori književno na nastavi i kada razgovara sa kontinentalcima, a inače govori svojim dijalektom i presvlači se svakih deset minuta, i ne pretjerujem jer u pola sata to je napravila tri puta, kestenjasta je Morana i iz Splita je, domaći je, hmmm, dobar čovjek i bovši policajac koji se prešaltao na očev posao sa zemljom i kuhinjom.


Došavši na kavu, nju poželjeh i popiti. Iako je hotelski espresso dobar, želim se  i ovdje uvjeriti da ga je moguće piti, pa da znam za ubuduće.

- Nema kave, riknuo im aparat, ali evo stiže turska, mater je njena radila.

Odustajem od kave i pristajem piti pivo sa četiri rijeke koje je sada malo više europsko otkako se nešto radi u Austrijama. Tu se javlja problem sa onim naputkom i skuterom, no to ću riješiti kasnije tako što ću naći prijevoz i za konja i za kauboja. Kako pivo kao i nesreća, nikada ne dolazi samo, stiže i drugo, pa sljedeće i tu prestajem brojati, ali i piti, jer treba stoći obaviti predradnje i pojaviti se na uvodnom koncertu Boška Petrovića sa dovjcem s kojim tvori trio i gostom, pa još sa Mikeom Sponzom koji je također bio sa svojim dvojcem s kojim je tvorio trio i imao i gosta.


Vic me presijeca. O dvojici koji razgovaraju o glazbi.

1. - Osnovao sam kvartet.
2. - S kim?
1. - Sa još dvojicom.
2. - I tko je sve u bendu?
1. - Moj brat i ja.
2, - Nisam znao da imaš brata.
1. - Nemam.

Vic mi je pao na pamet jer otprilike sam tako i ja vidio sve manje glazbenika kako je taj dan odmicao. Presudno je bilo to što smo uz večeru morali degustirati nekoliko vrsta medicine utjelovljene u orahovici, rogačici i travarici. Logičan slijed svejeda je da uz večeru koja je bila čvrsto na nogama i tamne boje, ide i vino koje će bojom pratiti meso, a alkoholom ono što već krvlju kola. Trg i park pred kazalištem bili su popunjeno više no što je itko očekivao za prvi dan festivala, no bilo je dovoljno mjesta za sve željne dobrog zvuka.


Vino je bilo i za stolom za kojim su bili Marko i Hrvoje sa obiteljima. Pregršt žena. Veselje moje jer povono viđam ove starije, supruge, a veselje onih preostalih jer me se sjećaju iako ih ja ne prepoznajem nakon par godina odrastanja. Njihovog, ne mog, ja to nikada neću.
- Dolazi buraz sa pet žena sa Visa sutra. Dođi do nas u jedan-poladva na grah iz kotlića - Marko mi baca bubu u uho, a meni insekti ovog tipa nikada nisu bili strani, čak ni zeleni, ili smeđi. Pet žena je u početku bilo djelomice nedoumičasto, no peta ortakinja je draga poznanica još iz dana kada se za njom okretao cijeli Valentino, ne Nurejev već osječki. Ostalo su kćeri i suputnica na brodici i u životu. Kakogod, sutra sam sigurno na ovom summitu kontinentalnih.

Bilo je ugodno i miroljubivo. Sve do trenutka kada mi je netko ugasio svjetlost.

                                                                                                                  
bolegr @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare


Za one koji nisu uhvatili srž.

Na jeziku glu(*)ih.

Hvala i dođite nam opet.




moodswinger @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Hotelski doručci mogu biti maštoviti samo do određene granice. Sve preko toga je znan-fan. Ili, kako bi normalno rekli eSeF. Terasa popločana ciglenocrvenim pločicana, kako glupo ovo korištenje atributa cigleno kad danas cigala ima i plavih i zelenih i zlatnih, dakle narančastocrvenim pločicama posloženih onako kako bi ih postavljao majstor nedorastao velikoj kvadraturi. Stolice su vjerojatno preživljavaje Y2K problem u svojoj prvoj mladosti. Bijele su skoro po cijeloj vanjštini, osim po mjestima koje je zahvatila hrđa. Nisu neudobne. Nisu ni prljave i vlažne. Nije sve tako strašno. Strašno je ono što sam jednu večer čuo. Onu dok sam čekao izgubljeni autobus. A to je hotelski band kako svira terasa-šlagere uz pratnju matrica koje bodu uši i prati to glasom koji je daleko od milog.
Baš sam zanovijetalo. Sve mi smeta. NIšta nije dovoljno dobro. Stalno konfliktno. Bolje bi mi bilo da sam pritajeni ubojica  hladnim oružjem, skriven u vanjštinu drvosječe. Tada bih bio vjerojatno iskreniji i prihvatljiviji.

Oni cvrčci su pozadina cijelo vrijeme, tek u neko doba noći se stišaju i ostane samo dežurni orkestar koji se malo zna prošvercati i dogodi se da oko četiri, kad sam budan jer treba ptice podsjetiti da je vrijeme pjevanju, nema nikakvog zvuka. Nema niti ikakvog svjetlosnog izvora vidljivog mi jer su teške zavjese navučene do kraja. Mračna komora. Još da je u kadu leći sa peyotleom vjerojatno bih se dokopao i šeste dimenzije kad već četvrtu negiram.


Odlazak u onu valu oko kilometar daleko rezultiralo je susretom sa pothlađenim morem Ugodnim mirisima koji su se širili sa olinjale koče riječke maične luke skrivene uz mol koji je nekada bio postaja za točenje goriva ratnim brodovima koji su branili zemlju od zapadne verzije napada. Cijela Prežba prepuna je otvora, vrata koja su vodila u labirintične betnoske hodnike. Ugodna temperatura i neugodan mrak jer su instalacije rasvjetne potrgano. Teško se kretati cuk-cak čak i uz baterijsku lampu koja i nije bila neke visoke kvalitete. Tko zna što li se sve unutra krije. Ja ne znam jer sam odustao nakon pedesetak metara zavojitog hodanja.

Odlazak u dalje predjele Otoka predstavlja problem koji to i nije jer se da riješiti - novcem. S terase svoje sobe gledam u oveću kuću sa parkingom na kojem je poput sardina poredana neka količina skutera. Koristivši postojeće resurse mostogradnje u maloj mjeri dolazim do goreopisane kuće i ulazim u garažu koja je za priliku posla pretvorena u ured.
- E, izvolte?! - pozdrav je to i pitanje skraćeno na najmanju moguću mjeru koja bi bila razumljiva onima koji nisu domaći.
- Treba mi skuter. - nedefinirano odgovaram glupošću. Sigurno ga nisam došao tražiti kupiti ribu.
- A, može, može. Ovo su vami cijene. Pa koliko bi?
- Vratio bih se do ponoći. - pogledava Karlo na sat procjenjuje, gleda u nebo iznad hotela koji vidi preko onog istog kanala. ledam i ja za njim. Vidim vrata na čijem je doratniku zakucana metalna pločica 113. Pa susjedi smo, možda smišlja kakav popust.
- Može, samo nemojte piti i voziti bez kacige. Znate, ja san Van policajac, a ovi moji kad vidu moje skutere obavezno zaustavlju. - priprema me na sigurnost vožnje Otokom i zamke u koje mogu upasti.
- Dobro, dogovoreno, meni se i onako pije da bih se ubio akoholom, a onda ne bih stigao ni sjesti na to malo čudo. - ja iskreno, a Karlo me šeretski gleda i smješka se neshvaćenoj šali.
- Biće niža cijena, samo mi trebaju dokumenti. Otkud ovdje u Pasaduru?
- Festival je u Lastovu pa došao ja.
- A otkud? - ponavlja pitanje, profesionalna deformacija vjerojatno, a kao da se ne može strpiti malo vremena pa nek sam gleda u podatke iz dokumenata.
- Iz Zagreba.
- Aaa, - potvrđuje kao pozitivan mi odgovor - znate Kolju? - nastavlja sa pitanjima, a ja samo čekam kada će iz kuta garaže izvući reflektor, lefektor kako bi neki moji bauštelci rekli, uključiti ga i uperiti mi u oči sa ključnim imperativom "Priznaj!", no ništa od svega toga nije bilo.
- Da, znam, kako ne. - tom rečenicom sam smirio njegovu strast za ispitivanjem pa vadim iz novčanika pokaz za vožnju ZET-om, pomorsku dozvolu, karticu sa pinovima za netbanking, a što da radim kada mi novčank nije skrojen za gomilu dokumenata, nije skrojen ni za što, premećem to što imam:
- Osobna mi je na hotelskoj recepciji... - počinjem objašnjavati, a Karlo me prekida:
- Dobra je i ova za brodicu dozvola. Aj pazitese samo. Goriva ima dovoljno za cijeli Otok obići. Još sa mnom izlazi do pakringa i procjenjuje koji skuter bi mi bio po mjeri, vjerojatno su u pitanju omjeri kubikaže stroja i kilaže mozga, i daje mi kacigu dok pokazuje kako se pali skuter na rezervni način, kurblom.

Krećem iz Pasadura prateći asfaltnu cestu primjenjive širine, boje, zrnatosti, a vjerojatno i mirisa. Ne pišem prema kamo jer jednostavno, ako čovjek iz Pasadura treba asfaltom, samo je jedan put. Krivudav, uz more, uz obalu, koliko se tla računa u obalu kada čovjek gleda uživo? 
Lagani povjetarac stvoren mojom kretnjom po ugrijanoj podlozi smanjuje mi dojam koji sunce svojim zrakama čini površini mog organizma. Grabi mala jurilica, a jurilica je u odnosu na hodanje i bicikletanje, kilometar po kilometar. Trešti motor negdje ispod mene, ali decibelima nedostižno cvčanju koje mi i sada u ušima čim zaustavim tipkanje. Toliko cvrči da mi sada, sa ove distance plazmično izgleda tih četiri provedena dana. Raspetljavam sada događaje i vidim da je slijed nebitan, trajanje mi se čini nepoznatim glagolom, a postojanje samo sjena u sjećanju. Kotači su malog promjera i vrtna njihova oko osi je velika skoro kao i vrtnja misli u glavi mi. Misli koje me vode na jedno mjesto, sada udaljeno. Mjesto je živo i razigrano. Vidi, čuje, misli, govori. Lijepo je. To je jedino što mi trenutno nedostaje.

Opaaa, uspori, Aka! Zavoj je došao brže prema meni nego ja prema njemu i ta neusklađenost me skoro potjerala da putanju potražim u gustom mirisnom raslinju. Morat ću se koncentrirati malo bolje ili stati. Kako percepciju vanjskih podražaja ne mogu uskladiti sa obradom istih i pravovremeno reagirati, zaustavljam se.


                                                                                                                  
bolegr @ 07:48 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 13, 2007

Naslov, a i mjesto sa kojeg bih zvuke trebao čuti, navode na krivo. Nije taj zvuk šum mora, valova kako se pjenasto o stijenje razbijaju i tvore nove valove, one koji putem zraka dopiru do uha i vibracijom stvaraju ugodu. Šum nije neugodan, tek, šum je vode koja iz ruže tuša raspršuje mlaz neslane vode po meni, po kadi, oko kade, po podu. Mlakost igličastih vodenih uboda vraća svježinu. More bi je isto vratilo, no doći do mjesta na kojem bi bilo prihvatljivo porinuti svoje tjeleso ima oko kilometra, a to mi se nije dalo istraživati prvi dan.

cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr

Izašavši u plavetnilo sobe kroz škure prikriveno ulazi komadić svjetlosti i pregršt cvrkova. Cvrčanja. Gomila. Tisuće. Vjerojatno i onaj, za par nula veći broj cvrčaka trlja svoju glazbu. I, nisam znao da im se može dirigirati, skoro bi se reklo dresirati ih, zvučno.

cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr

Preklapaju se individue cvrčačke poput biber crijepova i čvorovi crne smrče uvijaju se u ritmu ciklizma ovog neobičnog zvuka kojeg u ovakvom intenzitetu nisam čuo godinama. Zvuka koji morate imati u uhu da biste osjetili tišinu kada na tren zastanu potaknuti nekim zvukoukrotiteljom.

cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr

Silazim ka recepciji ostaviti ključ i raspitati se za eventualni alternativni prijevoz do tanjura sa jestvinama.
- Možeš s nama - obraća mi se uvjerljivo raspoređenih stotridesetak kilograma mase - Ima mjesta za tebe - dodaje omjeravajući moj volumen procjeniteljski, ali diskretno. - Kum mi je već rekao da ćeš ti biti ovdje.
- Aha, super, inače bih bio osuđen na nejavljanje drugog taksiste. Prvi mi se javio i voljan je raditi, ali se razbio jučer i nije popravio auto. Uz takve uvjete i situaciju, uvijek bih potpisao da mi se radi. - naširoko ja kao da se znamo godinama, a znamo se kroz par viđanja na poznatim lokacijama van radnog vremena. Mog i njegovog.
Dobra je recepcija, skoro kao Nokia. A i recepcionerka... neee, danas još nije. Sutra. I nema je sada ovdje. Bit će i neće zakasniti. Prihvaćam ljubaznu ponudu i, riješenog transporta postajem bogatiji za sat vremena. Dovoljno za obići sve oko lučice, kanala, svega što je u blizini takvoj da se mogu na vrijeme vratiti.

cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr

Šumovi koje svatko očekuje kada je uz obalu mora konačno dolaze na red. Iako je mirno, more se naslanja na obalu, češka plećima grube stijene i time ublažava svrab nastao usljed onih sitnih plutajućih komaraca različitih pogonskih sustava. Plavost se ljeska na zalazećem suncu i čujem još samo tiho spajanje đonova sandala sa prašnjavom zemljom prekrivenom suhim borovim iglicama.

cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr

Vratit ću se na vrijeme za otići do mjesta Lastovo sjedeći u posljednjem redu kombi-taksija ili taksi-kombija i diveći se pristigloj fotografiji sa smiješkom, napravljenoj sa smiješkom, na tramvajskoj stanici koja će dvije minute kasnije postati svjedokom potopa ulice. Ulica. Ali i tijela jednog. Do gaća.

cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr

Do konobe Amfora koju čvrstom rukom vodi gospođa impozantne energije ali ipak nenavikla na velike količine pridošlica kojima će posluživati hranu tako da će se u jednom momentu izgobiti u prepoznavanju, ali će se smjesta naći kada je u pitanju ponuda maslinovog ulja, zelenog i mirisnog skoro kao onog ravskog. I bit će zveckanje žlica, vilica i noževa o tanjure i međusobno što odaje blagu nespretnost u rukovanju oruđem koje je možda u nekom trenu kompliciranije od oružja, a sve to za spojenim stolovima prekrivenih stolnjacima i nadstolnjacima pod 45 stupnjeva što će me asocirati na pradavne svadbene pirove kojima sam bio nazočan u sunkciji nasljednihka uzvanika koji su ga uza se imali kako bi mogli ranije napustiti zabavu kojoj navodnici ne bi bili višak. I juha goveđa i kontinentalna hrana pripremljena na otočki.


cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr
cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr cvrrrrrrrrrrrr

Ma, što ja tu toliko tipkam? I ta tri slova, a i ostala. Evo živo snimljenog orkestra veličine ovećeg grada. I ako slika govori tisuću riječi, zvuk to isto može reći. Onome tko razumije i zna slušati.



                                                                                                                  
bolegr @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Katamaran je pristao bokom uz betonsku gromadu ispranu kemijskom i fizikalnom snagom mora. Silazak na tvrdo tlo više liči otvaranje Noine arke (kao, ja znam kako je to stampedično izgledalo) ili na istrčavanje izmrcvarene stoke sa vagona krajem pretprošlog stoljeća negdje na srednjišnjem sjeveru država koje su sada savezne i američke. Nije to radi kvalitete katamarana koji je imao bolje dane. Poodavno. Više je to radi gomile živih bića koja su istrčala na Otok Tri Dimenzije noseći sa sobom svu žurbu i vrevu urbanih žrvanja. Prvi susret je, prema instrukcijama dobivenim tijekom trosatne vožnje, sa vozačem hotelskog kombija kojim će svoje klijente povesti na trokilometarsku vožnju od Ublija do Pasadura, manje i još manje nakupine krovova nad glavom čije nazive, apsolutno nepoznata mi, posljednji dan razjašnjava Dragi, taksist koji drži preko 60% nejavnomjesnog ili bolje nejavnootočkog prijevoza.

- Nekada na Otoku ni bilo vode i svi su dolazili ovamo - govori mi za Ubli - po vodu i po dese kilometri nosili na drugi kraj Otoka. - štokavci su ovdje, ali naglasak nisam u stanju pretočiti na papir, pa će i ovi izričaji lokalnih biti okljaštreni za jednu dobru notu - A Pasadur, to je ka neki prolaz, a prolaz ti je između Otoka i Prežbe pa otuda i naziv. - otišao ja u zadnji dan, a ne da nisam mislio, već mi je nedostajalo desetak dana da počnem razmišljati o trajnijem bivanju tamo.

- Samo da pričekam novine, znaš, volim friške imati, pa ćemo odmah za hotel. - prorijeđene kose i u zube zataknute cigarete na izdisaju govori mi vozač. Karlovčanin koji se nakon pola godine prilagodio tek djelomice ovom ritmu.

Pali novu cigaretu dok čeka da za gomilom ruksaka ispod kojih se naziru bića od kojih neka sigurno jesu ljudska (jel da jesam optimist) iziđe i posada, skoro sam napisao osoblje. Uzima primjerak novina i krećemo na trokilometarski put.

Tonem u san. Oči se sklapaju. Ne u kombiju već sada dok pišem, jer neprospavane su noći nagomilane, za neke ne mogu reći da su i probdjevene, ali nije važno. Odvodi me san natrag na neobične uniforme policijske. Nisu standardno golubije plave (koja karakterizacija boje, odurna, em ptica em leteći štakor, a neki bi dodali i em plavo uopće), a nisu ni svečane, bijele sa pleterski urešenim kavatama. Tamno plave su. Kao hlače. Njihove, naravno, sa kojim bih ih mogao porediti. Pa kakve su vam to uniforme? Pitam policajca Broj Dva. Granične. Mi smo ovdje granični slučajevi... odgovara ...
- Evo nas! Stigli smo. Tu ti je, tu vam je recepcija. - ispravlja se vozač koji je opet imao skoro dovršenu cigaretu u ustima...

Za recepcijskim pultom, dva broja prevelikim dočekuju me dva okrugla bademasta oka koja je dijelio blago povelik nos. Frizura - ručni rad. A i odjeća nije zaostajala za frizurom. Kasnije ću saznati kako se zove i što radi i koliko godina ima i što joj je cilj u životu i još gomilu detalja koji nisu bitni za moj ... Neeee, to je iz drugog dana. Prvi dan na recepciji je radio čovjek naših godina, kontinentalac na službi u udaljenim krajevima u potrazi za mirom.

- Izvolite, što možemo učiniti za Vas?
- Dati mi sobu.
Preskočio sam da smo si ispucali rafale dobardaniranja i svih uljuđenosti vezanih za nedefinirani put koij se svatko morao imati ako je došao do ovdje.
- A vi ste... - umjesto pitanja ostavlja tri točkice. Potroši se manje riječi, a efekt je čak i bolji.
- Ja sam Aka.
- A to ste Vi. Drago mi je. Izvolite ključeve vaše sobe. Odvest ću Vas do tamo - servilnost koja sad lagano stišće i jetru.
- Pa ne treba vidim broj. Soba 13, prvi kat - a jest mi broj. Isti kao i na rezervaciji koju ću dobiti u povratnom smjeru putovanja relacije Split - Zagreb (vi ste naš, daću Van ovu rezervacije ud nekidan da imate i besple obrok).
- A nije to tako jednostavno kod nas. Poći ću sa Vama.
Krenuo ispred mene stubama za prvi kat i onda zavojitim hodnicima - van zgrade.
- To Vam je ovako kod nas jer poslije uređenja sve naše sobe imaju pogled na more.
More koje je pominjao onaj je kanal koji sam upoznao kroz priču taksiste Dragoga, pa zato sada znam da je to kanal, a ne neka vala. Došetavši do pedesetak metara udaljene terase pokazuje mi teatralno na vrata i završava seansu:
- Ovo je Vaša soba, i ako kaj trebate samo pozovite. - tek ću poslije shvatiti ovu završnu rečenicu uvertire upoznavanja hotela i osoblja.

Ulaz sa terase u sobu je moguć jedino kroz dvokrilna vrata koja su dvokrilna iz manje poznatih razloga jer ukupne su širine jedva navukle kojih osamdeset centimetara. Prozora nema. Osim ako ćemo brojati onaj kupionički koji gleda na neuređeni hodnik koji će nagodinu služiti kao prolaz do sljedećih desetak dodanih soba. Dimenzije sobe su sasvim pristojne uzmemo li u obzir da su većina gostiju Talijani sa rista i potpetice Čizme. Čisto je sve i plavo da boli. Od Lazia do Dinama, sve nijanse su tu. Puno čak i za mene kojem je plava ispred  Krevet je tvrd što će se pokazati ključnim u određenim trenucima koji i nisu baš trenuci, traje to.

Već je pola sedam, iako to ovdje apsoluto ništa ne znači, no večera me čeka na trinaestom kilometru odavde ako za ishodišnu točku uzmem sebe, kao što to centar svijeta treba i biti. Ovo posljednje nema veze sa Ludbregom, ali zanima me kakva bi kombinacija bila turistička ruta radnog naziva "Od središta do kraja Svijeta. Sve u jednom slovu. Od Ludbrega pa do Lastova. Posjetite nas i shvatiti smisao vječnoga i bezvremenskog."

A i festivalski koncerti su tamo. Hm. Slutim zabavu.

Da, riječ "slike" iz naslova, samo je riječ, fotki nema, nema ni slika jer mi takav mobitel. Bez fotoaparata (moglo bi se vratiti istom mjerom), a slikanjem se ne bavim već nekoliko desetljeća. I bolje, ovo sa slikanjem. Za sveopći likovni milje bliže okolice svih udaljenih svjetova.

Zbrzavam raspakiravanje kao i opis istoga i tušem sa sebe spirem svu statistiku koju sam morao odslušati u Nagibu, a i prešetavanja nesretnika kojima je brzina katamarana bila premala. Nesretnika koji će uskoro osjetiti dio sreće.

                                                                                                                  
bolegr @ 11:49 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

-Sori! Skuzate, iinternet is veeri sloovli hir. Iz saamting vroong vit diz kompjuuter? - talijančić za kojeg i ja mogu reći da je omanji, a nekako mi osim visinom i izgledom vuče na Napolitanca, jada se Lastovki za recepcijom, a koja je, žena, ne recepcija, došla iz daleku Ostraliju, možda Njuziiland na djedovinu, korijene njegovati i djecu na našku odgajati. Recepcija je hotelska. Kao i hrana koju kuhaju i serviraju. Uniformno poput kakvog socijalističkog mastodontskog kompleksa.

-
No, Sir, this is normal speed here on island. Here, everything is slow - mirnim tonom uzvraća recepcionerka kao da nikada u životu nije makla oveću stražnjicu sa otoka glasbe. Otoka koji sredinom kolovoza ima najveći dućan vina. Jer svo prodaju po cijelom gradu svekolikoj mladeži koja radi festivala jazz i ine glazbe potegne do ovdje sa raznih krajeva svijeta. Kvalitetu vina testirao jedan dan čiji kraj nije registriran mojim neuronima i otprilike bi se moglo uparaleliti sa puzanjem po stanu pri čemu je bitno ne sudariti glavu sa bilo kakvom tvrđom preprekom.

Dodam li tome svoje osobno čekanje autobusa stodvadeset minuta više nego li treba jer malo kasni na prijevoz nekoliko putnika na drugi kraj otoka koji je udalen tisućama metara, jedanaest ih je, onda čovjek stvarno može ispaliti na živce. Ako mu je prvi dan na otoku. Ako se nije već počeo prilagođavati na nedostatak četvrte dimenzije koju ne vidimo već je samo osjećamo kao promjenu, a radi čega se i meni učini da ne postoji kao dimenzija već samo kao neki registrator promjena. Ako je već skoro tjedan dana ovdje, sva sporost svijeta, koncentrirana na malo manje od šezdeset kvadratnih kilometra, počinje mu se uvlačiti pod kožu, postajati dio organizma. Toliko da nepotrebna noćna šetnja povratka hotelskoj sobi, jedinoj vjernoj ovih dana, poradi nedolaska onog istog autobusa malo prije pomenutog, i od pola dana ranije zakašnjelog, ne biva proglašena smakom svijeta već ponovnim otkrićem neba. Okovanog zvijezdama čiju količinu vidljivosti zaboravi živeći u svjetlošću zagađenoj civilizaciji. Samo mjesto Lastovo pitoreskno je staro naselje koje će morati debelo poraditi da ostane takvo jer ruševine treba održavati u ruševnom stanju kako bi bile za pokazati, a ne čekati da se pretvore u sjećanja na ruševine koje se daju nazrijeti u hrpicama kamenja obrađenog, poluobrađenog, tu i tamo kojeg crijepa ili cigle.

Sve počinje prvim korakom pa tako i ovo moje lastovanje. Pretkoraci su rađeni nekoliko godina unatrag. Te, aj dođi čovječe, moraš to vidjeti, otok je Otok, a i festival nije za baciti, pa, ne znaš što propuštaš, pa, nagodinu sigurno dođi,... I tako se dogodilo da sam ove godine jednog utorka koji se podudara sa upravo proteklim, zakoračio. Iskreno, ove sam godine već zakoračio, iskoračio velikih koraka, no tome nije mjesto ovdje već svugdje. Vlak Nagib koji kao da je mlađi brat Ragibov kretao je u deset do sedam sa glavnog kolodvora sa tendencijom pravilnog rasporeda opterećenja tračnica duž prostorne krivulje koja se proteže na oko 333 minute što bi se moglo protumačiti i kao napola vražje. Dugačak je to put koji između svih postaja krije i nekolikominutnu tajnu radi kakvih se u Japanu ministri ubijaju, a meni Japan ni na trećem mjestu, eh... Put do Splita popločan je konzumacijom instantne kave i obroka koji je uključen u cijenu, a sastoji se od trajnog sendviča upakiranog u manje trajnu plastičnu masu. Sve sam to ipak morao začiniti čitanjem knjige koju sam pročitao prije završetka izletovanja, ali kasnije nego što mi se učinilo mogućim.

                                                                                                                  
bolegr @ 02:12 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 11, 2007


Teški su to osjećaji.

Al, obećana riječ je obećana riječ.





moodswinger @ 20:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 10, 2007


Neki se svim silama bore protiv pušenja i "pušenja".

Neki drugi se, pametnije, prepuštaju uživanju i s lakoćom ne puše.
 


 *Amazingly, na neki čudan način osjećam pripadnost i jednoj i drugoj rečenici.

moodswinger @ 10:52 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 9, 2007




vamo namo tamo, 

tamo vamo vamo namo tamo 

i vamo namo tamo po vas don

(i ca je nami?) 




Zapravo, "vamo" je vrlo određeno mjesto.
A ono je desno.
Ili lijevo.
(Ovisi s koje strane gledaš.)

moodswinger @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 8, 2007

Mislim kao genij, pišem kao ugledan spisatelj, govorim kao dijete. 
(globalno)

Stopalima u moru, valovima muzike u slušnim kanalima, glavom u oblacima.
(lokalno)






moodswinger @ 21:20 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 7, 2007

- Imamo pauka. Sreća. - veli Žućo kojeg bi mogli i Brkom zvati, a meni se prvo materijalizira slika paučastog medvjedića na unutarnjim stijenama kapaka očnih. Koji pauk? Pa propisi su tu i spretnost. Vozačka i trezvenost. Kakav pauk, pitam se zatvarajući suvozačka vrata i kopčajući naputak sa Jumbo plakata. Taksimetar uredno pokazuje vrijeme frtalja do crtanog filma nekadašnjeg.
- Je li? - hladno odgovaram dok mi predposljednji prošlogodišnji broj Republike sjedi na krilu. Uhvatio me Örkeny, čiji sam tekst vidio da sadrži pomenuti mjesečnik, u neki kovitlac sjećanja na davno protekle dane, susrete sa njim, Queneauom, Michaultom, Harmsom, i još nekim mladićima koji su se drznuli izopačiti riječi u nove poretke i misli usmjeriti ka novim ciljevima.
- Da, pauci nam nose sreću. - veli Brko kojeg sigurno ne zovu Žućo jer je potplatio cijelo društvo da izbjegnu nadimkovati ga tako jer automatski, bar on tako misli, pada u očima žena. Kao, on zna što žene broje kada nam daju ocjene za tehnički i umjetnički dojam.

Kakvi pauci? Ponoć je odavno prošla i sa Maksimirske treba do Šišićeve stići u roku jučer jer ujutro je buđenju vrijeme kada to i pticama radim, samo dalje nema kunjanja, treba stići Nagiba koji nije brat blizanac Raagibu ni Zafiru ni Ramizu već od milja tepanje ponosu Hrvatskih željeznica koji vozi najbrže na svijetu, samo sa ograničenjem kojim nas grli moć čeličnih paralela koje trpe svu masu na kotačima što kloparaju ubitačnim tu-duum-tu-dum četverotaktnim ritmom. A to čudo od vlaka kreće u četiri i stodeset. Čistom osnovnom operacijom zaključiti se dâ da ću oči imati zatvorene sigurno preko dva sata, a nakon ukrcaja važno će biti ne samo zvati se Ernest već i probuditi se prije pola jedam i naći crnobijeli pjađo, a radi katamarante, karte za katamaran koju mi Maci sredila da bude utržena jutrom kako ne bih po Getu prenoćište tražio. Destinacija vidljiva sa desne strane ovog teksta, ali samo pod uvjetom da je desno od teksta reklama dizajnirana rukom g. Dogana i sa rasporedom koncertiranja predstavnika svih glazbenih snaga u Hrvata, a i šire.

- Dok imamo pauka, imamo sreće. - i dalje vrti svoj trip taksista čije se tarife ne bi posramio ni briselski, ni berlinski kolega mu, a sve dok prolazi kroz treće žuto i nastavlja: - i sve tako ide dok ne dođe do kraja, jelte, guraš dok može, a onda staneš.

Mislim da bi bilo razborito upravo odraditi pomenuti glagol, no tko će objasniti i kome o čemu se tu zapravo radi i tko je kriv, jer kada bih ponovo nazvao devetsedamnula morao bih tražiti da mi se Srećko ne pojavljuje jer on će biti najbliži pa mi definitinvo, ne gine novi susret sa istim primjerkom ove specifične vrste. Jel' me netko tražio? Jesi to ti?

Uspijevam se unutrašnjom stranom površine glave odvojiti od Brke i od realnog gutanja asfalta kojim, ali ipak za moje novce, časti svojeg cestovnog ljubimca.

Pitanje je koliko možemo? A koliko može čovjek ako krene pješke? Pitao se jednom jedan čovjek. I krenuo je. Vidim ga da hodi i danas. Goeffrey Jenkins, mislim da se autor tako zove, Južnoafrikanac neki, ako se ne varam, a roman je zaboravljenog naziva jer je davno bilo kada sam ga čitao. Sjećam se tek onako kroz izmaglicu koju napravi vjetar kada digne pijesak u zrak i umjesto kovitlaca razbaca ga uokolo kao rakovu djecu, a drži ga u zraku kao što štekavac zaustavi svoje kretnje i uz vjetar zabalansira dok plijen prepoznaje unatoč mimikriji glodavca na pustari, da je nasukan brod na obali i da neki slučajni pustolog i pustolov ulazi u potpalublje gdje u jednoj kabini nalazi trag najljepše vječnosti. Koja je to sila i nenadana brzinauspjela ekstazu koja se prepoznaje u slasnom grču pretvoriti u besmrtno, nepoznato mi je, no poželjeti bi je treba ultimativno, jer kada podvučemo crtu, tako je svejedno koliko. Bitno je Kako. Kao da mi to već odavno nije bilo poznato? Jeste, samo ja uvijek želim da to Kako traje, da ono Koliko u stopu prati. A koliko se tek tada pretvara u Koliko i odgovorilo samo sebi upravo se pretvorivši u položenu osmicu.

Umjesto položene osmice pogled mi se izoštrava na crvenim led-diodama posloženim u stilizirane okomite, stvarne osmice. Pokazivele su da će osamdesetsedam kuna biti adekvatna novčana naknada za pretrpljeno čekanje kad ne treba i jurcanje na žuto, a da nije droga.

bolegr @ 02:31 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 5, 2007

Za dobro dobro jutro uopće nije loše mrknuti jedan dobar coctail. Bloody Mary. Naravno da jutrom nije nužno alkohol utrpati u istu, ovisi to o danu prije, jednako kao što sam i ja jutros eskivirao. Kao i tabasco. Svi ostali sastojci gode mi cijelome. Tijelu, radi jučerašnjih popijenih vina prvo ranih, a potom i kasnih berbi, sve preliveno coctailom naziva koji ima veze sa jednom od američkih saveznih država (lijevo, tamo gdje je inače vamo). Duhu, jer me baca okus rajčice u neke daleke krajeve. Ne prostorno. Vremenski-prostorno. Ljeto. Vrućina koju još treba pojačati loženjem drva u štednjak na kojem se plavi šerpa, koju neki i rajnglom nazivaju, promjera jednakog širini dječje kolijevke, a sadržaj joj se crveni i bućka poput rijeke u čijoj dubini spavaju i hrču velike ribe.

Ptice sitnog zuba letjele su nisko. Prilično nisko i prijetile zaletjeti se u grudnu meduzu (desno, gdje je sat na ruci) u pokušajima da nisku floru rasterete bića nižih razreda. Krupnije su, ne mičući krila usljed dobro izbalansiranog položaja cijelog tijela u nevidljivoj manifestaciji izjednačavanja temperatura različitih prostornih segmenata, pratile pogledom događanja u dubini registrirajući svaki pokret bića viših razreda. Bjelje one, najveće, ptice, visoko su iznad oblaka kojih u tom trenu i nema jer da ih jeste ne bi bile viđene one o kojima ja u ovoj rečenici, a kako su iznad tih kojih nema, e to znaju oni koji su u njima jer njihova točka gledanja to može odgonetnuti.

Citiranje citata paralelno me opet vodi Platonu. Ali zato mi je novootkriveni oprobani Asp(i)rin osvježio popis onoga što bi trebalo apsorbirati. Smijeh je privlačio pozornost dlakave četveronoškinje ali je odbijao položaj glasnog dvoglavog bića. Neiznenadna kiša oprala je vrh brda i livadu na njemu. Lijepo ju je gledati kako pada. Uvijek. Uz sunce, negdje skriveno. I niz brijeg. Kako kapima svojim ubada i vlaži dno ovog dušičnog oceana Zemljinog. Ovaj put zasmetala je, kiša,  samo jednoj ideji o drijemežu i snu koji se mogao isplesti u roku Alberat keks. Ali je zato grijala tijelo tijelom i ovijala tišinu šumom otpora zraka. Prolazni slučajnici zadubljeni u svoje svakodnevne brige koje su došli prošetati hrptom naviše izbočine Zemljine kore u blizini zavoja rijeke preko koje prelaze mostovi koji ponekad mogu biti i krivo nivelirani, nisu primjećivali mir i spokoj klupe sa koje se Ona G/klupa više nije vidjela. Jer je vjerojatno odlepršala na granice svojeg postojanja, a što bi bilo - Svemir.

Grad nam unatoč iskopima svekvartovskim izgleda svjetski. Počuti se mogu mnogi jezici. Francuski kojim govore oni sjevernije od istoimene države i ne vole se sa svojim još sjevernijim sudržavljanima, tvrdi, sada suptilno-osvajački, pa krumpirasti imperijalistički i potomački rastezljivi, apsolutno nedefinirajući čudnoznakoliki, i žšasti koji je nalik našem kako neki vele, i još oni jakosjevernjački, i oni koji su nam manje više srodni,.. pomisli čovjek u tren da je u Babilonu ili bar u Aleksandriji onog doba.
- Duu juu spiik n'gliš?! - jedna od tri ulične otvorene limenke Žuje, Prva, progovara, a Druga je smiruje:
- Ma, pušti ljude, vidiš a da su možda naši!
- He-lou, juuu! Duu juu spiik in-gliš?! - ne da se smetati u svojoj dobrodomaćinskoj namjeri uspostavljanja kontakata druge vrste Prva Limenka.
- A možda ne govore emgliš? - Treća Limenka se sad obraća Prvoj.
- Ma, daj, nemoj me jebavat! Govore engleski, vidiš da su stranci! -  nastavlja se trijalog rezerviranog vokabulara i bez objekta im, jer objekt se izgubio u podrazizemnim aromatičnom pozdravljanju sa mladim četveronožnim zamuklim lajavcem.

Zabljesnut će svom silinom pramen mandarinastog bosiljka u indijanskom dnevnom svjetlu. Dnevnom, ne drevnom, jer za ovo drugo nisam siguran. Bit će lijepo kad zabljesne Onako. Pojam nedjelje konstantno je rušio vremenski kontinuum jer se prerano pojavljivao i davao nam dvadesetčetverosatnu prednost pred ponedjeljkom.
- Znaš, ponekad je lijepo osjetiti se malo strancem u svojem gradu - slušam onako kako uglavnom slušam, dakle sebiprevodivo i sebiprilagodivo, i vrtim tu rečenicu, premećem misli i ideje, poruke, međuređa. Jer, pojam stranca u tim tamo nekim očima daje mogućnosti razne. Mogućnost distance. Sagledavanja. Uživanja u svemu. Nesputanost.  Daje i Slobodu.

Bilo je lijepo. Tako nam i treba.

bolegr @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 3, 2007

Iako sam legalista po rođenju i odgoju (ovo prvo je samo radi ritma jer mislim da to ipak nema veze sa genetikom), moj život, i djelovanje, i mišljenje, ne uvijek, ali ipak kose se sa zakonima. Onim fizikalnim. Ponekad hodam po površini vode. Ponekad zalebdim na tren, a nekada ronim duboko, duboko. Ili je to tek akvaplaning? Skok uz vjetar? San? Metafora?

Ako ti ideja jednom utekne, teško da ćete se ponovo sresti, govore mi jedna usta, glasnogovornice organizma dragog mi. To ti je jednako kao i sa mnogim drugim stvarima u životu, govore mi druga usta, glasnogovornički najdraža.

Čovjek je biće bezrazložnog čina. Svjesni ili nesvjesni toga, činimo to i radimo najveće gluposti kada nam je to najmanje potrebno u životu. Ma, gluposti najveće nikada nisu potrebne, eventualno one manje mogu proći pod ludost, ludizam čak pozitivni. I to bi bilo dobvoljno.

Ja? U jednom trenu ostao sam samo broj. Za ne javit se kad se ukaže. Je li moglo niže od toga? Vjerojatno nije. No, ipak sam ugledao svjetlo površine. Daleko, ali postojeće. Otvorilo mi se nebo iznad ruba koji spaja ili razdvaja dvije tvari, dva agregatna stanja. A nakon toga? Slijedi ponovno ritmično kretanje. Radi izronjavanja. Dah već lagano gubim, ali osjetim da je površina blizu i da to svjetlo i ta površina ne bi trebali pobjeći.

Teško za danas, a petak? Jeste. No što bi sve moralo biti lako? Meni je drago što će danas biti samo danas, a ne i sutra. I nema sad nikakvih novih dana niti O'Harâ, jer da je ima, vjerojatno ne bi bila ona na koju pomisli svatko tko zna i da butler ako se piše velikim početnim slovom nije samo zanimanje, već bi bila ona koje je ono i ima 4koma3 (ukraden stil jer mi baš paše, čak puno više nego kasnije navedeni nositelj prethodne iskovanice) postotaka nečega zbog čega pije Čobi, a ne pjeva Gabi, kako bi to rekao VIS Buldožer. A zašto baš taj otok, pitao sam se davnih početaka osamdesetih. Po čemu je baš taj tako bitan. Zašto ne Rab ili Pag, Krk, i to su otoci sa po tri slova u nazivu, a tada mi je to bila jedina logika jer nisam znao da postoji riječ akronim, jednako kao što dugo vremena nisam znao ni za asertivnost.

Petak. Tebi čestitam.
___________________________________
* (a nije pahulja) čin bezrazložni
bolegr @ 09:20 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 2, 2007


kuriti vatru  provocirati nekoga/nešto

gorjeti   imati povišenu tjelesnu temperaturu

biti spaljen   odudarati od normi ponašanja u društvu

biti vatren   biti strastven

podmetati vatru   započeti proces osobne beatifikacije kroz razgovore s Bogom



moodswinger @ 12:30 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 1, 2007

Gledaju me dva tamna oka, okrugla i potencijalno vatrena. Jedno je manje. Vidno manje. Drugo jednako toliko veće, ali ne i u postotku.

Slika koju vidiš samo je slika u tvojim očima, govore mi druge oči. Slažem se i razmišljam koliko slika trenutno svemir ima? Pisati svemir kao Svemir, velikim slovom? Tko zna ima li ih još, možda je ovaj naš (molekula smo u zrnu u silosu žita, a ja odmah bahato - naš) tek jedna od ekspandirajućih kuglica vatrometa koji je povod nekoj Nadnovoj godini? Milijarde bilijuna kvintilijuna slika? Da skratim: google slikâ?

A slika neba? Onog iznad Cmroka. Onog koje smo učili gledati od A. J.. Onog koje se oslikavalo u tom likovnjačkom duhu što se dao vidjeti u očima iste boje. Podsjetio me na njega jutrošnji slučajni susret na križanju Držićeve i Vukovarske (ili Avenije Vukovar, kako god se zvala ta ulica širine omanjeg dječjeg igrališta). Pješak vs Mitsubishi onaj-veliki-pick-up. Sreća da nas je u srazu spriječila okomita signalizacija pogonjena električnom energijom:
- Radiš još?
- Da, a ti?
- A evo još do kraja tjedna.
- Aj, vidimo se u Boravku koji dan na kavopivu.
- Može. Bok.

Onog istog neba koje sam gledao preko njenih ramena, godina dok je zamračenje bilo na snazi, a i naši organizmi, i dok su se šumovi noćnih bodljikavih šetača miješali sa uzdasima i nepotrebnim zatomljavanjem istih jer nikoga u blizini vjerojatno nema, a i da ima već bismo bili skinuti. Ne mislim na odjeću koje skoro i nije bilo već nekim metkom koji nema ničega živog u sebi. Dapače. Smrt koju bi donio zauvijek bi zaledio sliku ljepote u oku mi. Da, to je isto kao i vožnja motociklom bez kacige, i znam da je lako tuđu glavu čuvati, a o svojoj ne brinuti. I kada se toga sjetim znam da je ispravno gledati Vrijeme neeuklidskim očima. Primijeniti zakone iz svoje glave kao postulate i sav svijet prilagoditi svojoj potrebi.

Gledaju u me ta dva tamna oka okrugla. Desno od manjeg piše "Končar" i dva su bakelitna potenciometra. Ugradbeni štednjak još uvijek čeka svoje udaščenje (pa neću ga ustoličiti ako ću ga na pijedestal kuhinjske radne ploče ugnijezditi?) i šuti. Šuti kao u žedni sudoper oblika pravilnog kruga ekscentrično upisanog u veći tako da na proširenju mjesta ima za mješalicu koju svi normalni ljudi zovu pipom, jer na pomen mješalice u ovim krajevima svi pomisle na bauštele gazde Kurta i život na gradilištu domaćem jer vlastitu kuću nikako dovršiti i ožbukati.

Sjedim i buljim u hrpu lima i drvnih prerađevina i nadalje mislim o tim slikama u svojim očima. O lijepim slikama koje moraju biti projektirane u stvarnost jer jedino što treba napraviti jest u bunaru sjećanja probuditi zatomljeni detektor i emiter impulsa. I gledam i dalje i nikako da se ta moja telekinetička moć aktivira i da poradi malo na toj kuhinji rinfuznoj. No, napravio sam bar dobar početak. Naslov.

Naslov? Da. Naslov sam mogao i promijeniti. I tako se odnosio na temperaturu u gradu u doba buđenja mog, a ne na matematički neki paradoks, ali mi se ne da.

Još uvijek su mi one dijaloške riječi sa sredine teksta i od pola osam jedine danas progovorene. Usta mi polako počinju ličiti na zašivene džepove u dućanima odjeće u kojima prodaju odjeću čiji su džepovi zašiveni:
- To vam je gospodine da vam se ne objese. Džepovi, gospodine. Prije nego kupite taj sako. - govorila je punašna gospođa u Standard konfekciji mojemu roditelju dok sam se ja mučio sa razumijevanjem riječi sako radi naglaska na posljednjem samoglasniku koji mi je bio stran u to doba skoro kao i danas, osim u onim riječima koje prepoznajem, ali im značenja ne znam, i dok sam mislio kako su džepovi zašiveni da bi onemogućili ljudima u budući nečiji džep ostaviti kakvu poruku ili u fontanu nebačeni novčić. Za sreću. Za nešto.

bolegr @ 10:20 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.