crta

Blog - kolovoz 2008
utorak, kolovoz 26, 2008
Čovjek je stvarno čudna biljka. Čvrst je čelik. Tvrd kao dijamant. Rastezljiv kao kaučuk. A zapravo krhak kao poculan. Kao porculanska vaza izrađena u pradalekoj Kini gdje je riječ dinastija imala uzvišenije značenje i trajanje iste se nije mjerilo epizodama već generacijama.

Možeš ga tući, čovjeka, možeš ga lomiti, rezati, paliti. Sve mu možeš raditi. A onda, obrišeš samo trag neki njegov kojeg do njega drugi niti ne vidi i on se razleti kao Svemir. I gustoća njegova postane infinitezimalno malena, bliska onom velikom Ništa što i ne može negdje postajati. Jer ga nema.

Ispuhne i duša. Ostane samo neka sjena za razvlačiti po sivilu asfalta, po sivilu umornih gradskih fasada optočenih naslagama impregnirajućeg smrtonosnog taloga i na se navlačiti čestice te, kao nevidljive mumije što zavoj na se navučen imaju.

Odnekud dopire neka glazba sva u molovima koji nemaju veze sa morima i marinama. Kao da su se Cigani iz dvorišta centra grada ranije probudili i vježbaju repertoar za noćnu šihtu. Pravo vrijeme, pravi ljudi. Ima valjda i toga.

Riječi. Komadići, slova, slogovi, parovi, grupe riječi, hvataju se za ruke kao na plesnom podiju. Nekad veselih poskočica, sad samo plesa smrti. Sve jednim pokretom ruke, kažiprsta, izazvano kao lepetom leptirovih krila što se iz nutrine torza izvio u visine iznad planine Fiji ili vrha neke druge velike planine neke druge daleke zemlje.

Ploviti se mora. Dok ne počneš tonuti. Morem misli, ideja, osjećaja. Iscijediš još nešto, neku nakupinu nikome razumljivih riječi i onda kreneš.

Putem prema dnu.

bolegr @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Hodaju. Bilo bi ukorak kad bi pregibi unutrašnje strane njegovog koljena bili manji, kad bi se crta na prednjoj strani istoga, na čašici, lomila pod manjim kutem, i kad bi mali pružio korak umjesto da svako nekoliko provjerava padaju li mu nogavice hlača identično, a taj mu je izraz bez obzira na uzrast poznat jer je tome naprosto tako, preko cipela i jesu li mu vezice na njima podjednake dužine.

Ovako, hodaju aritmično, kao vojska preko mosta. A kad bi se obuhvatili veći ciklusi, kad bi se našao najmanji zajednički djelitelj, bilo bi tu i ritma. Na njegova četiri koraka malih je sedam, što znači da se lijeva sa lijevom pokloe treba osam njegovih, četrnaest malih, skoro pet metara. Prebaciti to u drugi referentni sustav osjetila značilo bi početi stvarati prave akorde kretanja. Neka zajednička glazba što veže dublje od očiglednog.

I postoji ta neka veza. Osjeti to dok ga ne gleda onako ispod oka, neprimijetno. Kretnja ruke, držanje glave, pogled, godinama kasnije će primijetiti i osmijeh, držanje olovke, cigarete,... stvarno - isti on. A i nije mu neka sreća.

Brico i fotograf. Uvrgla se braća na oca, predratnog obrtnika pa žive neki paralelni život sa sustavom što idealnom teži.

Vijugava je asfaltirana staza obruba od pravog klesanog kamena sa već omekšalim rubovima što odaju i dugotrajnost i potrošivost. Kao i sve drugo na ovom svijetu. Živica, uspjela odoljeti vrelini ljeta i opravdati dani joj naziv, uživa u blagosti rane jeseni. Iza, trava nešišana, povijena, skriva gnjecave plodove sitnih brašnastih krušaka i plavih šljiva, nasladu za rojeve krilatih zujalica i gomile vrijednih i običnom oku nezamjetnih sitnostvorčića.

Park prekoputa unatoč datumu treperi pokretnim dijelovima nošenim vjetrom. Stalni postav, kos, vrabac, mačka, sve to u množini, ugostio domaćice što sa tržnice u cekerima vuku kuhatorijski repropaterijal, gurače teretnih kolica robe u pretprodajnoj fazi zaberbenog života, što druže se sa izduženim ugrijanim pivskim flašama i mlakom klupom ispucalih letvica.

Rijetki automobil pregazi zvuke parka od prekoputa. A bolje je to nego da izvore. Sporodižuća prašina zavijori prateći i odajući smjer kretanja turbulencijama povučenog zraka.

Obzirom da je zelena ograda završila svoju pratnju šetača, a trgovina tekstilom i krojačkim priborom tek im ušla u vidokrug, u nosnicama se očekivano pojave prameni teškog mirisa svježeg mesa. Mladenova mesnica. U njoj će nekoliko godina kasnije, Tek Rođena uspjeti kupiti najlonske čarape. Naravno, uz Mladenovu pomoć i osjećaj za reterniranje sprdnje adresirane na sve sudionike, bezazlene poput sapuničnog balona i bezrazložne poput ljudske zaigranosti elementima evoluiralim iz animalne pripreme za život.

Ali, upravo mimo smjera kretanja Zemlje oko svoje osi i Sunca i sveukupnog kovitlaca svemirskog, pred njima se pojavi raskrižje i privoli ih na izbor. Sukladno svjetonazoru i skrenu lijevo, prema zapadu malog početnog slova i šetnici obrubljenoj niskom kamenom ogradom nadgrađenom starijom i višljom sestrom one ograde od prije desetak minuta i podržanom stupovljem sa uvijucima nalik onima na nišanima što ukopani po turskim grobljima ili onima što lampe drže povisoko uz stubišta koja se od Radićeve i Tomićeve pentraju na zagrebački Gornji grad, i koja vodi uzbrdo kako bi se negdje u kratkom spoju neurona ili kao kad podigneš poklopac sa slivnika pa odjednom kao neki krajobrazni pandan toj vidljivoj kopiji crne rupe, odvuče te sve tri vidljive dimenzije, zamiješa boje i oblike i pretopi to u onu zelenu aleju Pantovčaka i istovremeno u jesen zatrpanu lišćem do pojasa koji i nije visoko obzirom na uzrast, ali i obzirom na mjerljivu visinu napadalih tih biljnih pluća, a pojavu šumljenja živog i šuštanja mrtvog lišća zamijeni plahtogužvajućim zvukom nastalim par dana ranije.

Ne obazirući se na pojavu koja bi bila prikladna biti izrezana iz Chayefskyjevih Izmijenjenih stanja, genski prethodnik sa ramena pažljivo skida Rolleyflexovu kameru, onu što će zahvaljujući nedostupnosti takvih aparata u sada dalekoj točki kontinuuma, i zahvaljujući nematerijalističkom odnosu prema svijetu kao i slabosti prema dragim ljudima, završiti kod njegovog kuma Krune, oslobađa je kestenjastog kožnog ovoja i namatajući film kao što oprugu sata namata, odmahivanjem glavom prema naprijed, prema gore, a tren kasnije i otvorenog dlana prstima gorkanjem šalje osobni izdanak vrste par koraka naprijed kako bi iskadrirao i ovjekovječio svoju veliku sreću.

Iskoračivši u smjeru ruke što ga ponukala na taj iskorak mišići što očne jabučice grle poput prstiju na lopti prikladne veličine, te iste, sa smeđezelenkastim prstenom i crnim krugom usmjeriše u udaljenu svijetlozelenu površinu, livadu što je poput palačinkaste ćele susjeda Novice krasila vrh obližnjeg brda i natjeraše ih, prije nego se okrenuo ocu i dvoočnoj čarobnoj kutiji, na već opisan izlet po crvotočinama diskontinuiteta.


bolegr @ 09:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare






bolegr @ 06:47 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 24, 2008

stol
prozor
ruke

fajl
folder
memoriju

točku
drugu
crtu

bolegr @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Neuroni se ponekad ponašaju poput slonova što utabanom stazom intuitivno kreću put groblja. I baš kao što siva geometrijska tijela velikih dimenzija proganjaju moj umanjeni entitet po bijelom beskraju u ime podsvjesne prekognicije skorog podizanja tjelesne temperature iznad uobičajene radne, upravo tako katkad prekrajam svijet, iako još ne znam zašto.

Nešto je... hm.

Pantovčakom se penjati hodom nije neka senzacija osim ako je pored obostranih drvoreda uz pločnike, umjesto sive zelena površina pod spojenim nizovima krošanja. Na vrhu, do kojeg treba nekoliko jedinica, vremenskih, dužnih, kako god mjerili, staze su sljemenske, one užeg profila što izbliza koketiraju sa strminama, prepletene korijenjem što je iznad površine krenulo petljati se u život ostarjelih stabala i nogu pješaka.

No, nisam tako visoko, uostalom uopće mi visine nisu nešto čime bih se mogao hvaliti ili težiti njima. S desne strane, negdje kod oko broja 10, preko puta "Zeke" za kojeg sam nekidan utvrdio da je pokojni, odjednom ulica. Dobri dol. Jednako zatravljena, samo sa krošnjama u nastajanju tako da sunce zelenilu daje svjetliju nijansu, i jednako uzbrdična. Spuštam se stopala vlažnih od rose koja proživljava vrhunac u lomu zraka svjetlosti.

Susjedi, sebi međusobno susjedi, meni tek domoraci u ulici u kojoj goram ruke u džepove poput pjesnika odbjeglog u književnu Antiku i krećem se u smjeru prema fizikalno gledano smanjenju osobne potencijalne energije, izveli pse u šetnju, što mase na kojima bi mlađa stoka krupnog uba pozavidjela, što čiste spletove mišićja pod napetom šatiranom kožom.

Ono tigrasto biće mi priđe i zaintrigirano pokretima mojih prstiju u džepu dohvati se osjetiti to labijalno. Labrdama. Pokrenem prste i izazovem ukočenje cijelog tijela prištekanog vilicom za šaku.

Okom preko glave gleda u vlasnicu i čeka naredbu. Čeka jednu kratku riječ što mu u ono malo mozga potiče vilične mišiće na djelovanje jednoipoltonske snage. Umjesto očekivane, možda i željene riječi, druga me oslobađa prekodžepnog stiska i ja ostanem tlačiti kućni prag cijelom svojom masom umanjenom za onu ekspliciranu količinu straha, a prema Arhimed-Marinkovićevom zakonu.

Zirnem preko donjih kapaka prste lijeve šake izvučene na svjetlo dana. Svi su i čitavi su.

I samo onako kako to može biti kad neuroni malo odlutaju, na vrhu sam dobrodolskom što se u Zajčevu pretvorio.

Soba je svijetla kao da zidovi multipliciraju poruku bjeline što refleksijom u oku završi. Okrenem glavu udesno. Smeđe. Bez zelenog. Bez ikakvog.

Ležimo na krevetu kvadratne forme i najljepšeg sadržaja. Pogledam kroz prozor što mi u vidokrug ulazi pod pravim kutem. Nebo za koje ne možeš reći da je u daljini kad je posvuda jer i ono pred nosom dio je tog istog neba.

Pomakneš se prema meni, podvučena pod bijelu plahtu od krutog ručno tkanog platna tako da ti se tijela obline u konture pretvaraju i pletu sa onim što sobom zovem i sve traje kao da vrijeme ne postoji.

"Sad isto vidimo." čujem dok mi pristigla toplina hrani organizam, povećava cirkulaciju i spušta kapke na oči koje mi više i ne trebaju. Imamo tvoje.

Stvarno, stvarnost što je?

Prostor puta vrijeme. Sa prefiksom kao predznakom. Naš(e).

Prostor, ono nešto po čemu smo razastrti. Blizu, daleko, iza, ispod, iznad, blizu neke druge nakupine materije sličnog zapisa. Blizu. Posvuda.

Vrijeme, tek nedorečena jednosmjerna kategorija kojom se dodekadski mjeri metamorfoza materije i konstanta duše. A uvijek i zauvijek. Znaš.

bolegr @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

/                                          
bolegr @ 05:02 |Isključeno | Komentari: 0
subota, kolovoz 23, 2008
"Vitke konture i dobro ponašanje kad zajašiš i rukama stisneš pa se osloniš..." govorio mi je moj djed Vladimir o njima, o skladu kretnji i još nešto o prijenosima nekakvom, još i o tišini "... i ne smiju bučati, to je bitno, jer tu su da ti služe, a ti da ih paziš."

Naizmjence su mu ulazile u život, ili se to meni sada iz ove daljine od godina skoro koliko i zvjezdica pod slikom čini. Crne. Plave. Tako da nema zabune koja je nova, a koja je tu još samo za rezervu.

Ja danas ipak nekako stjecajem okolnosti vjeran samo jednoj. Crnoj. A možda ipak ima neke više simbolike u tome jer iako mi prva nije bila crna, takve su mi definitivno privlačnije u svojoj eleganciji, profinjenosti, ozbiljnosti. Ja o boji sad.

Upreš prema naprijed. A da šta bi, ako je natrag onda bi vučenje ili navlačenje bilo. Onda kreneš. Prvo polako, vrtiš lagano kružno, upireš nogama koliko ti treba osjetiti pravi ritam koje te neće izmoriti brzo i koji će uravnotežiti kretnje i trenje. A onda brže. Pokušaš uhvatiti i najmanju nizbrdičnu konstantu ako je ima pa se pustiš kao u nekoj prizemnoj jedrilici da si. I osjetiš kao da letiš, da je cijeli svijet tvoj, za tebe i radi tebe stvoren. Ali umjesto vjetra što oplahuje krila čuješ ga samo kako ti uz uši klizi, osjetiš blago milovanje po prsima, po bedrima, i po listovima. Opustiš se i ritam kretanja prepustiš inerciji i samo kormaniš, usmjeravaš prateći neku zamišljenu crtu. Tako ti govorilo dok te poučavalo.

U svom tom užitku stapanja u pokretu, nerijetko se dogodi, ako je i za zeru veći, da ti spadne. Kao da prokliziš, izgubiš tlo pod nogama, iznenađujuće neugodan osjećaj. Zapravo, ne toliko iznenađujuć jer ako je veći i nije dobro zategnut, a to odamh vidiš jer malo visi sa donje strane, spast će sigurno pri prvoj aritmiji ili promjeni kuta, ali da je osjećaj
neugodan - jest.

No ima i gorih stvari. Znam.

Spočetka pomisliš kako ti je spao jer osjetiš da ga nema i pojavi se neugoda jer znaš da slijedi namještanje koje može potrajati i bilo bi najbolje da je novi, mrvu kraći, umjesto ovog razlohanog, no efekt je isti. Izgubiš ritam, kontinuitet kretanja. Tek sad, u mirovanju osjetiš znojne curke po leđima i polukugličaste kapljice na prsima, čelu.

A onda spustiš pogled prema dolje, među noge i shvatiš da ga nema. Zaustaviš se. Osvrneš se unarag i vidiš ga kako leži nepomično i mrtvo kako samo pravi komad prijenosnog lanca može. Sjašiš s beživotnog bicikla, skupiš taj puknuti lanac i nastaviš gurati do kuće.

Tako bilo jučer uvečer. A danas, kod doktora Fumića na servis.

bolegr @ 04:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 22, 2008
Uz sopranski lavež koji danju tjera golubove, a noću ona čudovišta gujolika repa i ona familijarna bodljikava stvarenja, čujem škripu okoštalog tkiva sa vrhova šapa po polistirenu što na dasku privršćen skupa sa tom daskom spaja kopno dvorišta sa brodom stana iz prizemlja. Kuja dežura na prozoru.

Uzjogunile se ptice svih veličina jer je dan pa drugih dvorišnih prolaznika nema i nesigurno promataju čas u prozor otkud buči lavež, čas u željeznog martina kraj kojeg poput sove u letu tiho stražari bijeli kujin sustanar, mačak ovećeg obujma i mase, prednjih nogu umočenih u četvrtastu prljavobijelu polivinilkloridnu posudu dopola ispunjenu vodom u koju su već mnogi kljunoviumakali.

Doppler se, utjelovljen u motorkotaču velike kubikaže efektno spuštao s mosta prema Utrinama. Nestankom, zvuk se, u međuvremenu spušten u ton odlaska, pridružio nedostatku slike istoga i otišao u zaborav slučajnog događaja.

Usljed nove polukrušne bombe što potmulo pogodi tlo, ptice se razletješe k'o šrapneli, k'o rakova djeca kad gramofon namjestiš na 78 okretaja.

Nagnem glavu malo ustranu i prema gore ne bih li vidio izvor nedostatka civilizacijskih tekovina četvrte generacije, prve je tri još opsao Platon, a četvrtoj se nedavno Platonov izrugivao, i to bez obzira na ime, no ništa ljudskoga ne vidjeh gore.

Ali, sa trenutno meni neodredivog kata, suicidalno nastrojen cvijet skupa sa svojom mikrookolinom privlačen silom zvanom gravitacija stremio je prema kugli zemaljskoj. Točno po vertikali. Na putanji na kojoj će se par metara iznad zemlja naći živa riđodlaka zapreka.

bolegr @ 13:54 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Ulazim u zgradu, kolokvijalno ću je svojom nazvati pa koliko god to još trajalo, prođem pored vrata ambalažom obnovljenog smetlarnika i pored niza kaslića sa natpisima imena i prezimena ili samo prezimena, sve šaroliko kao na groblju: i gravirane rimske kapitele i printanog ariala i ručnog kraspisa s početka kratkotrajnog školovanja, i nacrtanih slova, nevično olovku držati, šta ćeš, cijela menažerija od slova. Sve mislim, kad bih ja toliko slova znao i kineski bih vrlo vjerojatno razumio.

Prođem i druga stubišna, unutarnja vrata, opružno samopovratna i kenem pješke, jer znamo da pješak najdalje stigne ako pješke krene, uza stube kojih je osamnaestak po katu, jer ja u lift ne idem. I nema nikakve fame oko toga, nit' me pere klaustrofobija niti nekakvo amiško vjersko uvjerenje, samo sam na prvom katu pa bi čekanje sporovoznog dizala bilo čisto gubljenje vremena. Jer ja ipak volim birati način. Za gubiti vrijeme.

Na početku prvog i za mene jedino bitnog reda stuba zapahne me težak miris hrane koja i samim udisanjem konzumentu smanjuje rok trajanja. Izvor: vrata od stana pored stuba. Pritvorena, klompa u procjepu, preko praga prebačena da vuče zrak od dvorišta pa kroz ta vrata prema svim stanarima i nesretnim slučajnicima što će morati proći i nespremni sa zrakom udahnuti čestice iskuhane nejestvine. Prezime im na vratima kao naziv filma što ga po prezimenu tom nosi, a za koje sam dugo vremena mislio da je nadimak, što i nije daleko od istine znamo li povijest nastanka prezimena uopće. No, nije prezime bitno uopće već ta nepodnošljiva težina zraka. Zaboravio na vrijeme udahnuti.

Pokrenem svu masu sebe naglim dvostepeničnim iskoračajima što su prijetili, a kasnije ću utvrditi da su prijetnju i ostvarli, poderati tkaninu od koje su mi hlače skrojene i šivane na meni trpile prekomjernost u pokušaju kolateralnom već spomenutom rastezanja istih. Uspijem se dokopati svojeg potpalublja, pozdravim se sa četverima susjednim sukatničkim i supatničkim vratima pa u pripadajuću bravu poguram ključ što mi nekom automatikom pri penjanju osvanuo u šaci.

Ulaskom u kvadraturu svojeg začaranog kruga izdahnem, ali ne zauvijek kao što mi već dvije susjede u par mjeseci već da mogu novu dozu mješavine atmosferske upumpati u pluća i nastaviti sa mjerenjem trajanja svojeg ovozemaljskog životića. Otpustim torbu sa rudarskim alatkama na siv pod i podignem rolete na prozorima kako bih im, prozorima, dao punu moć djelovanja funkcije otvorenosti. Iz dovrišta uleti par cvrkuta ptica sitnijeg kljuna, nekoliko muha tjeranih tim cvrkutanjima te nešto od zraka skrivenog u zagrebačkom autohtonom ljetnom smogu. Kuhatorij me dočeka u malo kaotičnoim stanju jer se su biljke drznule tražiti vodu te su u znak protesta počele listovima pod trljati. Ne želim zamišljati sebe sa kakvim voljenim kućnim ljubimcem i kako bi eventualno mogla završiti ta piccola storia di grande amore (li kako bi to već ispravno napisali naši prekomorski susjedi Talijanci. I ja onda supstralno pokajnički pokušam nahraniti te nepravedno i neopravdano zapostavljene živote. Možda uspijem u reanimiranju ovaj put.

Dok perem ruke u kupaoničkom mraku jer mi je tako ta prostorija hladnija, čujem povike na najjače: "...da pas mater i stoka i brdo i kamen i đubre...". Prvo što pomislim kako se prava javila, al' onda, opet vidim ljudsko  tome da sebe ne vidiš, ali druge i u gorem svjetlu nego jesu, jer se netko sa viših pozicija, stambeno gledano, zaboravio i reminiscencijama vratio u rane godine i druge krajeve i običaje pa kroz prozor u dvorište hiće hranu, što u vrećicama, što od bilo kakve zaštitne ambalaže ogoljenu. Ekološki svjesno, za ovu drugu opciju bi rekao kakav šaldžija.

Nezgodacija je što je dvorište i livada i cvijetnjak pa osim što se noću šunjaju lakonarkomanski početnici i ježeve obitelji, danju oni treće dobi šeću sebe i od sebe višenožnije kućne ljubimce. O ptičicama, pticama i ptičurinama da ne govorim. I o tome kako se iz prizemlja čuju žestoke psovke. Na račun bacača i skupljača.

A to je prizemaljsko psovanje kratkog daha, jer se nekim zvukovnim sfumatom pretvori u lajanje. Kuja iz prizemlja. Četveronožna susjedina kućna ljubimica.


A tebi kojoj Red Bull ni za krila ne treba, petak i sve ostalo. Uvijek i zauvijek.

bolegr @ 10:52 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 21, 2008
U pomalo otupjelim rukama drška se vesla stisnula kao da je pero. Opruga, ptičje ili ono za pisanje, pridjev dodati po osobnoj sklonosti i želji, a sve su inačice potencijalno vjerodostojne.

Utroba je tamna od teškog drva skrojena i drvenim klinom opkovana. Sve uokolo škripi kao da duša cvili ili nepodmazan đeram kakav u naklonu da je, k'o novi tramvaj u zavoju. Gledam preda se, reklo bi se pomalo turobno, kao najavljena promjena atmosferilija nad nama.

Sklon nekoj, prirodi nepojmljivoj, autodestrukciji i nesposoban pojmiti poruku osim egzaktne što je veliki preduvjet za nerazumijevanje, a koje asocijetivne društvene igre ne bi podnijele da je tako, puštam misli da se roje oko glave i ravnodušan, što bi značilo da mi duša nije uzburkana već više u bonaca modu, zatežem ono pero od vesla, prebacujem silu kontrakcije mišićja što mi oko kostiju još uvijek titra i krv pije pa čujem samo krckanje hrskavičnog tkiva opterećenog nepodnošljivom težinom nestajanja, onog nestajanja što je nezaustavljanje i nema veze sa pretvaranjem u jedno veliko ništa, iako bi se i o tome dalo.

Zakrenem glavu ulijevo vidjeti otkud svjetlost.

Kroz okrugao otvor što se kao prozor u živo(t) odjednom stvori, a tamo svjetlost para očiju što za sobom nose i bogatstvo plodova jesenskih krošnji u svoj svojoj punoći, i nabujali proljetni cvat što leprša poput Einsteinove kose, i more dubine duše što uzima i daje (more, i duša isto), i nebo, naznaku i odraz beskraja u onoj duši. Nemjerljiva energija života što sve oko sebe diže i budi.

Svega toga mi fotonski poštari kroz mrežnicu do stražnjeg unutarnjeg dijela lubanje donesu, pa se, što subčesticama i dolikuje, počnu brzinom svega kretati po unutrašnjosti sferoida mi na ramenima i tvoriti onu duboku treću dimenziju. I četvrtu... sve dimenzije ljepote.


I pomislim da što je skica prema živome. Tek platonovski definirana sjena. Naznaka postojanja. Mogućnost postojanja.

A živa s
vjetlost što mi kroz okno u vidokrug pade, e to je lijepo, znaš.

Za vjerovati.

bolegr @ 08:47 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 20, 2008

Jel to sam kodmene neki nesklad između jave i sna, mislim reć, ako, između slike i tona?

A ni slike, ni tona. Nigdje.

Ko ni dobrog bureka.





A i adresa mi postaje nepoznata.

Gud najt n gud lak.

bolegr @ 01:07 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 19, 2008
Hrvatsko je podzemlje nedvojbeno jako bogato. Bogatije nego li običan puk misli. Procjenjuju neki da su u pitanju basnoslovna bogatstva. Dobro, ovo basnoslovno odaje neku animalnost opisa, ali neka, tako i treba biti.

I nema veze sa ovim bogatstvom podzemlja to što je Vrhovni sud RH odlučio da preduzeće Magma izvjesnom Zoranu Pripuzu
umjesto traženih pola milijuna, plati trideesetpet hiljada kuna za duševne boli (sve doktori neki u tom sudu izgleda kad znaju tako procijeniti koga koliko boli), jer šta je ni pet hiljada eurića u odnosu na cijelo jedno podzemlje? Osim toga, te je pare ovaj ipak dobio na Milijunašu.

Naročito je, kažu, a ja ne mogu nego vjerovati, bogato podzemlje u području dinarskog krša. I to se baš ukorijenilo, ima ga pod površinom. Dinaridi su to, šta ćeš.

U prilog tome ide i vijest, nedavno objavljena, ali zapravo prepoznata samo u poštenim stručnim krugovima kojima je to i dokaz da su u pravu kada govore o tom bogatstvu o kojem običan čovjek tek može slutiti jer su ga o nekim stvarima učili u školi, ali ga život otjerao sa tih staza i umjesto da živi s tim bogatstvom oko sebe, on ga čak pomalo ignorira izjeden svim svakodnevnim mukama.

A ta vijest kaže da ovaj novootkriveni rod baš pravo naš. Rod rođeni. Pravi dinaridski. Kršan i otporan tip. Kažu za tu novootkrivenu nakupinu podzemnika da su jako dobri skakači, a to im omogućuje jedan poseban organ narastao ispod zatka. Baš si mislim da im se taj organ, ta odskočna daska sigurno zove "svoj-na-svome"
.

Nije nevažno napomenuti i mogućnost opstanka i u posebnim uvjetima, kao što je niska temperatura, ona ispod nule Celzijevaca. Sigurno će ovo pobuditi, unatoč svemu izrečenom,
u malog čovjeka sliku ili gospođe Drpi ć ili ponos da bi ne dlanom na srce kao kad ga se miluje dok himna svira već šakom po nadsrčnom dijelu prsa udrio "nemo'š ti našeg čo'jeka tek tako".

"Hrvatska i susjedne zemlje dinarskog krša nalaze se na području koje je najbogatije podzemnom faunom na svijetu."

Pa je li ima onda išta loše u tome da se bogatstvo podzemlja iz dana u dan i otkriva i uvećava?

bolegr @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 17, 2008
Put je isprva šumski, a onda sunčani. Prvo je utabani dvostruki kolotrag, a poslije šljunkom nasut. Na početku slalom među visokim stablovljem, a kasnije, dalje, utisnut u brdo, ukraden od kosine. Pogled pustiš u visinu i prvo se nagledaš zelenila što titra usljed razlike u tlakovima zraka, a onda te veličinom pukne nebo, veleposlanik Svemira. U rukama nam tek košara i jedna kožna torba. Sad još ima za hodati. Deset minuta sigurno ako ideš pješke.

Miris vinogradarki, onih iz košare, sitnih neuglednih bresaka što ih priroda genetski dotjerala do slijepog crijeva, a čovjek na sreću nije dirao, upliće se u miris pinija što uokolo stražare nad prolazom, smole što nahvata iglice na se.

Put polagano silazi prema tihoj vali i završava odjednom. A kako će nego odjednom. Nje put izmaglica pa da mu napraviš fade in ili fade out, Faye Dunaway još bolje. Završava u vodi, u moru što miruje, ne kao ulje, to je već otrcana fraza, miruje kao svaki gust fluid u mirovanju. Ispratiš pogledom zamišljen nastavak puta i ugledaš na desetak metara kako izlazi iz mora, okupan i čist i blago se uspinje prema kamenoj kući zaškurenih prozora. Plima je i zato sve tako. Za oseke možeš i biciklom.

Prvo nam noge krenu pratiti podvodnu avanturu staze, a onda polako sve više tijela uranjaju. Ja od tebe uzmem torbu u ruku u kojoj mi nije košara, a ti zaplivaš kako bi kao fol pokušala naći rupu u Arhimedovom zakonu. Prekoračam to malo. Skoro do prsa mokar pridružim ti se u skupljanju soli i prašine stopalima na otočku sred vale što ponekad i nije, za otok govorim, vala je uvijek vala, čak i kad je manja.

Vrata su otvorena, drvena i tamnozelena onako kao školska ploča ukoliko ne zamisliš crnu. U hodniku parkirani bicikli. Kobaltnoplavi i sivocrni. Čekaju oseku.

Razizemlje. Kuihnjski kredenc, u bijelo obojan sa rubnicima pomalo iskrzalim od slana zraka što vjetar nanosi po cijeloj kući, stol i stolice, komoda i otoman, štednjak, sudoper, kamin na odmoru. Pod daščan i blag, raj za stopala pregrijana sitnim kamenom. Pored škrta kupaonica. I ništa više.

Uske stube, oslonjene na bicikle, vode pored boravka u svjetlinu manje gornje sobe. Spavaće. Bliže nebu. Penjem se za tobom. U njoj sve drvo. Svijetlo i vedro.
U oblak obojano. Prekrivač na krevetu velik da visi sa svih strana tog višekvadratnog počivališta. I žut je taj prekrivač, poput limuna iz one košare što zakinut nemarom kemije vidio nije.

Ti otvaraš ormar i prozor sa pogledom na plavet obzora. Ja zatvaram oči i spuštam glavu u boju limuna. Sunca, suncokreta.

***

Probudiš se i shvatiš. Dan poseban, na svoj način, a kao i svaki drugi. I sve postaje isto. Jučer. Danas. Sutra. I obasjanje. I pomrčina. Sunce. Mjesec. Srce. Um. Déjà vu. Sve.

Za događaj uvijek možeš naći nekoga što će reći da nije bilo tako ili će ti reći jeste, a u očima mu vidiš drugo.

Za san ne.

bolegr @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 16, 2008

Mnogi mu je filmski velikan dirigirao.

Mnogi ga je i slušao.

Imao je koga.




Tomislav Pinter (1926. - 2008.)

bolegr @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Nije to naslovljeno PP privatna poruka, tu vrstu komunikacije uglavnom ignoriram jer je nespretno i nedorečeno oblikovan sustav razmjene istih. Za razmjenu poruka postoji kratkomobilnotelefonska, elektronska, i fizička pošta. I glas. Glasovna, ako se tko zna samo derat, a ne zna q od slova napisat. Ono q iz prethodne rečenice nije zamjenska oznaka za manji muški spolni organ pa da je i to jedno q dovoljno, već tek prigodno manje poznato slovo iz tuđe abecede koje se kao grozimo jer je tuđa.

Ovo naslovljeno PP se odnosi na Propagandni Program što je devedesetih promijenio ime u Promidžbene Poruke. Misli, kao, sakrio se iza čistohrvatskog imena i prezimena pa ga neće skužit kako bezočno vara i laže jer koliko vidi, ovdje u nas je to čistohrvatstvo dovoljan alibi za počinjeni zločin, zločin u namjeri ili neki sitnije kategoriirani prekršaj, faul. To kao kad bi umjesto opomene i kakve manje kazne za nepoštivanje rećemo propisanih prometnih pravila i oznaka, dobivali žute kartone, ili slične kazne.

Rećemo, pišaš u autoputnom tunelu pa ako te vide, a nije ako već kad jer uvijek te vide zato što se sve snima, jedino što nije pravno priznat dokaz, e onda ti prometni policajac pokaže karton boje urina kao opomenu pred isključenje kojeg je trajnost do sljedećeg vikenda i nove utakmice pa ti paziš da ti se ne dogodi da puno piješ jer onda često moraš pišati, a ako te opet uhvati, ne pišanje već policajac, to za sobom povlači i drugu urinskožutu opomenu i već navedeno isključenje.

Ili, voziš se u nepreglednoj koloni kakve nas prema prognozama hidrometeorologa i inih, očekuju po Zagrebu krajem mjeseca, guraju te oni iza, skoro ti jašu po braniku i ti, tako natjeravan prođeš kroz žuto, kad ono hop - evo ti prometnog policajca što odmah može obnašati i ulogu suca, pa te otjera ustranu, na friškoasfaltirani i označeni parking na dvije minute isključenja. Naravno da je u takvu vrstu kazne uključena i posebno dizajnirana parkirna putarina koju moraš platiti Miletu, jer on zna da ako želiš biti u Zagrebu to trebaš svako malo dodatno plaćati da ne zaboraviš gdje si i s kim taj zrak dijeliš.

Gdje sam ja otišao? Ajmo Aka, na temu, sam si birao, nemoj sad vrludat nego, in medias res,
marš na reklame što te zorom napadaju!

"Plava je prava!" skaču slova, skače lik u plavom.

Plavi mi se sa ekrana mog CRT-anog televizora, rudimentarnog ostatka bliske komunikacije sa roditeljima (sretan što sam bio obeztelevizoren pohvalio im se jednom prilikom, a moj Hrvoje ni pet ni šest nego sedam, kad je dolazio mi u posjet, došao sa svojom najboljom polovicom, ženom, i djetetom. Ženu mu njegovu obojica znamo prije nego li smo se međusobno upoznali, što je i normalno i prirodno jer me rodila, ali to dijete, neko sivo, bezimeno stvorenje sa jednim ogromnim okom. Televizor. "... da kak ću kotebe utakmicu gledat kad ni tevea u ovim godinama nemaš..."

I sad, dobro veli stari moj. U neko doba noći, umjesto da miran dišem paralelni slalom sa najsjajnijim izdankom ovog stadija evolucije, ja gledam primjerak televizora u akciji između dva sportska događaja.

Gledam kako neki nacrtani lik u plavom dresu balansira, žonglira nogom s nogometnom loptom i sve si nešto kao počnem razmišljati (a to uglavnom i nije baš neka senzacija) da šta će Dinamu reklama kad igraju onako impotentno i indolentno. Tek kasnije skužim natpis pfizer što mi odnekud iz nekih vijuga dopluta podatak da je to nešto farmaceutski pa se sve vrati na slogan i onda zbrojim i navijačice i plavi dres izgubi dinamičnu konotaciju vezanu za istoimenu udrugu perača novca i dođe na svoje. A možda bi tim nogoloptačima iz neimenovane udruge taj kemijski pojačivač cirkulacije rastjerao onu anemičnost što se gubi tek kad u vidokrugu primijete crveni plašt što je u njihovom slučaju komad ženskog (uglavnom valjda) tijela sa jako istaknutim svim primarnim i sekundarnim spolnim obilježjima natandrčeno na par dugin nogu. Hm, poruka ove reklame je čak i jasna. Ako si zavaljen pred televizorom i gledaš sport, to ti je isto kao i da gledaš pornjavu. Samo gledaš. A treba raditi. A ako ne radiš, trebat će ti jedna plava, ali ne Merilinka već jedna mala što naliči na Calgon. Pa se ti jebi. Il' idi suđe prat.

Druga pauza između sportskih nadmetanja, druga tema reklama.

Kao bal neki. Riječ straobalno mi uleti u glavu odnekud, e da mi je znati te puteve revolucije i evolucije, gdje bi mi bio kraj. Pleše se. Zanosna crnka, žena u crvenom, pleše i vijori na njoj nekakva višeslojna haljina kao zastava u rukama moćnog barjaktara. Sa strane ista ta, ali u plavom razgovara sa nekim likom kojeg bi, vjerojatno tako smatraju oni što radili poslove režije, poželjela svaka žena bar pored sebe ako ne dublje. I dok stoji sa jednom ženom oličenjem lijepoga u jednom decentnom referentnom sustavu, i gleda neku drugu. Frajer. I još se upusti u komentiranje one plesačice. Da jel nova zastava-haljina ili nije. Jest - nije. Jest - nije. Jest - nije. Pa kako možeš čovječe božji sa ženom se prepirati o odjeći? O bilo čemu? Halo?! Naravno da nije bio u pravu, argument je u ženskim rukama, ovaj put prikladna boca deterdženta ili tako nečega u rukama žene u plavom, što je večernja haljina, a ne radna kuta, i sasvim je normalno da joj to pri ruci. Ona zna. Jer dijeli sve sa svojom crvenom inačicom. A njemu, vidiš mu u očima i čuješ u preko originala nasnimljenom glasu, pada misao iz gornje glave u donju i već vrti fantaziju skoro svakog muškarca, njih dvije bez haljina ikojih boja, samo sa njim, a ne vidi da bi ga i jedna od tih dviju poje(b)la za doručak, iscijedila ko naranču za đus prije tog doručka. Ali, da je gledao, vidio bi valjda još štošta. Ali nije. Mi muški stvarno znamo ponekad izgubiti kompas. Vjerojatno je i režiser ove reklame - muško.

A tek fliper?!

Fliper neki po bijeloj podlozi. Tko li to smisli da mi je znati. Polugledajući televizor dok nešto tražim po bespućima virtualne zbilje i već pišem ovo što je napisano, čujem poznat zvuk. Fliper, analogni, prodornog zvuka i melodije uz koju se odmah javlja gomila slika i zvukova. Ukopani ti elektronski masturbatori u šljunak parka i lunaparka pa se ne daju divljanju jer odmah zašute i ne daju dalje igrati, onda ritam van-vej-tiket što priziva sliku zgodnih pjevačica-plesačica i najpoznatije mikrofonke poslije Željka Bebeka i Mirze Aljagića na ovim prostorima, Boney M. Ples, vruć, uz doticanje bokova, trljanje tijela,... Podignem pogled prema nekadašnjem prozoru u svijet što imao tu funkciju dok se nije Internet ugnijezdio po nekretninama na mjesto tih prozora, ali ništa od tih slika koje mi se po glavi motela ne vidim. Bijela podloga malo izobličenih dvaju višelučnih ovala što se križaju pod pravim kutem i usred tog presjeka piškotasta kontura unutar koje titraju kuglice kao elektroni po svojim ovojnicama. Ni t od trljanja tijelima, ni f od flipera. Uložak je to koji upija toliko da bi ga se možda moglo koristiti i kao liposukcijsko sredstvo ako ga se nalijepi na dobro potkožene dijelove tijela, da ne govorim o celulitnim područjima i suvišnoj vodi u staničju. All-ways, All-days, All-life, All-sve. Ulošci.

Ne znam, evo, javno priznam - ne znam. Osim da je kao bitno da se para vrti, sve se vrti oko uljepšane reproduktivne funkcije što nam evolucija dopiustila da vidi kako ćemo. Q ne kužim te dizajnere novopavlovljevog efekta u ljudi. S tim da ovo q iz prethodne rečenice nije samo slovo. Kužim samo da smo izgubili i u vaterpolu pa će se sad valjda malo spustiti na zemlju dežurni kovači medalja od pijeska.

bolegr @ 07:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 15, 2008
Zapamtim neku misao što mi navratila u neki tihi sat pa sve da ću o njoj malo porazmislit, kadli me uhvati san. Nenadano, bez neke ozbiljne namjere pokupi me i odnese negdje da ni sam ne znam gdje to opisati, a sve jer mi REM faza jutros ostala nedostupna sjećanju. Odlepršala misao, ostao osjećaj (ritmički bi pasalo, ali neprimjereno bi bilo reći samo, za taj osjećaj jer to samo veliko ko more svega), onaj isti, ništa manji što me prati već dugo, ako se za nešto tako lijepo može reći da je dugo jer da je do kraja Vremena, dugo ne bi bilo, a kako taj Kraj je negdje nepregledno daleko, skroz, iza onog restorana, sada to ne mogu potvrditi. Al' moći ću.

Stisnem skupinu maksilarnih mišića, pa onda onih čeonih, oči zatorim, pokušam progutati neki jad. Uprazno. Ne ide ovako.

Uhvatim se kako vrtim film unaprijed, baš kao što sam ga godinama znao vrtiti i dolazivši do posljednjih kadrova, onih što su uvrnuti jer su na najzafrkanijem dijelu one drage mi bokova perforiranih role, gledam bjelinu što označava završetak snimljenoga i ostaje samo praznina. No, sad ne vidim zadnje kadrove, a to da su zadnji znao bih jer bi išla ona bjelina, a nje - nema. Nema ustvari ni čistog kadra za odgledati i reći "oke, i to smo vidjeli, idemo dalje", nema jer život nije izvjesnost koju moramo znati već mu treba dati plašt po plašt skidati, kao neki striptease izvoditi. Sa nama, za nas.

I mogao bih izmišljati da sam film odgledao i naći tisuću razloga za otići, no jedan je razlog za ostati, a taj je jači od svih drugih. No, ti to znaš. Intuiciju treba ili slušati ili ignorirati, ali nikako ne propitivati.





Petak je. I čestitka. Virovitica. Pahuljica. Neizbrisivo. Sve. Uvijek i zauvijek.
bolegr @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 14, 2008
Dozrijevaju povrćke u vrtu. Svakodnevno. Rajčice se rumene, i cure se rumene (i seru mene), bundeve se žute, a krastavci zelene. Sjećam se dlanova djedovih pocrnjelih od branja rajčice. Luk već prostrt po alejama čeka da ga sunce opali i osuši gornji sloj, da ga pripremi za višemjesečnu hibernaciju. Pa... A krastavci, maleni i krivi, malo kao i bodljikavi, nisu poput ovih manekenskih što se po dućanima furaju na tikvice. Djed ih je tako tople prao od mlazom vode, poslagao u teglu zalio vodom, poklopio tanjurićem tako da "ima zraka" i pustio na verandi stajati par dana da se sami ukisele.

I tako. Kinezi polako skidaju plašt sa porculanske vaze zvane "Spektakl u ptičjem gnijezdu" (slobodni prijevod, moj). Umjesto prijenosa, gledali smo dobro umontiranu i režiranu predstavu u najboljoj maniri drugova Denga Xiaopinga Ponga i Maoa Dinga Zedonga zajedno. k'o da su Sedlara angažirali. Ne mslim tehnički već poltronski. Pa umjesto vaze iz dinastije Ming imamo vazu koju oblikovali mali žuti prstići za dva centa, dnevno. No, da ne zaboravimo staru kinesku narodnu: koja ptica rano pjeva, ta sere u gnijezdo. Smradovi jedni.

A kad smo kod smrada ne smijem ni ovo preskočiti: Izraelci su odlučili prosvjednike rastjerivati smradom. Ne znam kako bi se ovakva metoda mogla primijeniti kod nas. Ne zato što nema prosvjednika već... ma provozajte se zagrebačkim tramvajem ljeti, bit će sve puno jasnije.

U Gruz... pardon, Gergiji, pronašlo mrtvog bigfuta. Kažu da je imao po pet prsiju na rukama i nogama i zube slične ljudskima. Obzirom na korpulentnost nekih drvosječa, bojim se da i oni nemaju slučaj sličan našem, ili kod suseda, a možda i komšija. Izgleda da metilni alkohol stvarno ujteče na kvalitetu vida. I ipak se nadam da Bush neće sad krenut napadat Putina za surovost u mirotvorstvu.

Filozofija Masai ratnika, sublimirana je u pet osnovnih točaka:
1. osluškuj svakoga, kad odlučiš, pitaj zajednicu što misli
2. nada nije metoda, sreća nije strategija, moraš uvijek biti u vodstvu
3. ne upuštaj se u poštenu borbu, igraj na područje gdje si stvarno jak
4. u knjigama je mudrost, ali nisu i rješenja
5. mijenjaj se ili umri
Čini mi se da su neki ovdje dobro svladali pojedine točke. Krive.

Djed moj, Vladimir, odavno je otišao za Godotom, ima tome već šesnaest godina, a sa njim i kiseljenje krastavaca "v sudelovanju z naravo". Otada, za mene nema sezone kiselih krastavaca. Samo se povremeno, kao danas, pojavi kiselina u želucu.


bolegr @ 11:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 13, 2008
Sjedimo na zidiću, na kamenom mozaiku na rubu predškolskog parka, lokacijski, eno nam škola iza leđa. Tišina je u svim kanalima osim u onom što grupno, rojno struganje krila o tijela pretvara u uspavljujuću glasnoćom valovitu buku koja opasno prijeti postati simfonijom. Gledamo u sad već nemirno more, i u crvenobijelu brodicu pritegnutu k'o divalj konj na ovim novopristilim valovima šti ih kao sa susjednog otoka dotjeralo do Luke što nije čovjek već cijelo mjesto.

Pod nogama iglice, borove na sreću jer one za iglanje su, kako ovi domaći vele, skroz na drugom dijelu otoka, ovjdje tek možeš naći izgubljenu rolicu papira i dopola iskorištene vizitke. Lijepe se te osušene iglice za još vlažne tabane, zavlače se među prste, bezuspješno pokušavaju glumiti pijesak sa dna Stončice koja je iste, nožne prste upijala u se dan ranije. Nad nama se nadvile teške zimzelene grane i puštaju mirise po nama kao da kakav nevidljiv šal od svile po nama spuštaju,

"Znaš kad je ono Luka od nas iša prema Kutu? Kad je stablo bora palo za njim?" i nije bitno znam li ili ne jer monolog ide dalje. O tome kako je dobro da se Luka nije vratio po cigarete što su mu ostale jer mu više nikad ne bi trebale, a zato što bi mu onaj u nadolasku nevere padajući bor došao i cigareta i glave i bicikla. A on, ni svjestan šta mu se iza leđa događalo, vraćao se nakon nekog vremena i sav u čudu bio što je ulica u neredu.

"A jesu ti pričali za Šimeta kad je bio mali i kad se poni-ekspresom vozika po otoku? Kad ga milicajac Mile zaustavio, a ovi bez tablica, bez vozačke, bez osobne, bez postola, bez ičega, ma samo on, gaće i motorin, i pita ga oti Mile da jel zna on šta je sve prekršaja napravija, a ovi mu reka da ga boli kua i da jel zna Mile koji je on pa kad mu Mile odgovorija da ne, mali Šime na to njemu da nek sazna ako može i opizdija po gasu kolko god je moga. I zbrisa, naravno."

Puno je tih priča morem izoliranih i morem okupanih i morem sa svima spojenih. Neke se i po nekoliko puta u sezoni odslušati mogu čuti, iz istih usta ili drugih, tek su nijanse u dinamici, u stilu različite, ali sve imaju onu svoju draž vica, skeča, gega. A i akteri su poznati pa je već time vjerodostojnost skoro kao cementirana, iako znaš da mašta puta svašta plus ponavljanje može izroditi i čisti kolektivni znan-fan (probam to napisati da vidim kako izgleda, pa mi više liči na neku krilaticu udruge što se bori za pravo lišća na slobodni pad nego na SF).

I prošlo je tridesetak godina od susreta milicajca Mileta i malog Šime, a i nekoliko godina od slučajno izbjegnutog susreta Luke i bora, a svi, i Luka i Mile i Nikola što je Šime (izgleda da nijedan Šime nije Šime, il' je Nikola, il' Duje, sve samo ne Šime), i mnogi drugi, sve završilo negdje gdje nije ni sanjalo dok je odrastalo i snilo. Mile poslije službe i rata ostao na otoku, lovi ribu i dirinči po vrtu, a ova dvojica su više u Zagrebu nego igdje drugdje, samo su si posao takav našli da se preko ljeta mogu na nekoliko mjeseci izgubit po viškim valama i konobama da ih ni žene ne mogu nać, a kamoli CIA, KGB, SOA; POA ili ne daj Bože poslodavac sa namjerom prekidanja godišnjeg odmora koji bi se u njihovom slučaju komotno mogao zvati - višemjesečnim.

A i ne bi onog sjedenja na zidiću bilo da nije prijeći preko mora i još nekih zapreka. Prirodnihi natprirodnih.

Gužva je u luci. Vruće je za popizdit. Strka. Zbrka. Naizgled. Ovdje bi, na ovom modelu, gospodin Vladimir Paar prepoznao matricu sve četiri vrste priznatih kaosâ, eklatantan primjerak koji objašnjava Svemir. Od postanka pa do onog neuhvatljivog trenutka što ga laički zovemo sada.

Izdaleka se kad ga gledaš, bjelasa kao kakva neotopiva santa leda po kojoj popadalo nešto nečega pa se te točkice i crtice, u raznim bojama šepure po gornjem dijelu te bjeline, a izbliza vidiš živalj. K'o mravci. Na boku bore, šavovi od rezova. Sve površinske deformacije što bi da je u pitanju tijelo željno nedostižnog savršenstva u domenu plastičara išlo, a ti kirurški zahvati na epidermi ostarjelog boka Hetora Pektorovića potpis su onih koji pripremu i postprodukciju za strojare što po utrobi mu ruju i oru, i kopaju i krpaju.

Uzavreli asfalt i beton. Uzavreli lim i gume. Uzavrele glave.i stopala. Mimo reda, onako mangupski, skoro da bi dao pomisliti da je tek u prolazu kao Meri Cetinić, sa torbicom preko ramena, suncem opaljen, u bijelo odjeven da bi propjevao o tome baš k'o sto su Tonči i Vjeka ukomponirali, pokuša proći pored Stenlija ko vi-aj-pi pored redara na ulazu u bekstejdž. Ali stari Stenli, sa dugim e u imenu, pomalo nalik jednom drugom Stenliju,  venecijanskom, o kojem neću sad jer bi i brod mogao otići ako započnem, iskusni morski i obalni vuk, lisac svim mastima premazan od brka do lijanskog repa, kobac što vreba neoprezne, čak pomalo i Mile u duši, ma genetski predodređeni predator, pazi na red, sve gleda, sve vidi pa
napola podignute ruke, dlana veličine omanje lopate okrenutog kao prometni znak stop zaustavlja:
- E, mali, a di ćeš ti?
- Iden na brod. Žurin, barba.
- A di ti je karta?
- Neman. Gužva za kupit, a ja moran ća.
- I ti bi tako da te ja pustin, lišo, ha?
- E, a kako? Ja moran uć. Ma, barba, jel znaš ti ko san ja?
- Â, ne znan.
- Bole. Ja san oni Bole. Popularni Bole.
- E, oti Bole?
- E.
- Pa lipo, Bole, neka, neka. Nego, aj ti lipo ća kupi kartu pa onda na brod.


(skoro sva imena su prilagođena dnevnopolitičkoj situaciji u zemlji i vanzemlju)

bolegr @ 13:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare



2001: A Space Oddisey (Arthur C. Clarke, Stanley Kubrick)





LaCie Hard Disk Drive (Neil Poulton)





Zagreb (UT)


Postoje manje savršena i savršena tijela.

A gradaciju dobro znamo...

bolegr @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 12, 2008
Olimpjiski gemišt je za mene bio nerazgovijetan pojam jer nisam znao treba li težište staviti na pridjev ili samu imenicu. Je li bitnije smanjenje broja kuglica u zavinjenoj vodi ili smanjenje postotka alkohola u razvodnjenom vinu. Je li redoslijed bitan i zašto, ... I tako, dok sam ja razmišljao o tom olimpizmu prođe baka s kolačima.

A onaj olimpijski vatromet, iz zmajevog gnijezda, i sa svim onim špalirima što su otamo krenuli, zasjenio je skoro sve druge, maknuo ih iz vidokruga, na rubove novinskih stranica, u zadnje minute izaponoćnih televizijskih vijesti.

Tibet? Stišano sve, čvrstom rukom. Čak i oni Bu Shi Chi što su uime borbe za neovisnost nešto teoreti... terorizirali ostali su skoro neprimijetni. Ne bismo ga se ni mi sjetili ovih dana da nije natezanja oko potpisivanja neke peticije vrhunskih sportaša za koju, peticiju, i da se među potpisima nije pojavio i onaj Blanke Vlašić, i da to nije nespretno pokušao objašnjavati tata Joško, umjesto da je za to zadužio kakvog kvalitetnog govornog zastupnika. Potpisala, pa nije, pa jeste, ali nije znala šta...ama, pustite ženu skakati, nije ona kriva što ne stigne još i čitati.

Gruzija? Đorđija? Ne bi Đorđ Buš, šerif od formata, bjelosvjeckog, ni progovorio da mu nije imenjakinja i da u prvi tren nije posmilio da je to neka silikonska koka što ju htio onaj Rus obljubit, pa kad je shvatio da nije koka već grunt, pomislio da je to onaj komadić svijeta sjeverno od Floride, i dok se on okrenuo za odbojkaškom guzicom, ruski mirotvorac pobio i rastjerao. Potaracao pola države. Tuđe. Ali za svoj interes pa ih to opravdava. Pred Đorđom. Putin. Rasputin. Meni to jako slično zvuči. Samo što ovaj ovostoljetni ima malo većeg medvjeda na štapu.

Zagreb? Ni pretendentu na zlatno odličje u olimpijskoj disciplini plivanja u mutnom, vidim, ovih dana ne ide loše. Uz pomoć sira i vrhnja riješio se kugle oko noge, balasta iz vrhuške holdinga. To mi slično onoj igri, mslim da se trule kobile zove, pa kad drekneš i pitaš "jel kikaš?", odgovor ti sam dođe "kikam!". I istovremeno ostao čist ko suza. A luk i jeo, i na njega mirisao, što nema ama baš nikakve veze sa vožnjom u alkoholiziranom agregatnom stanju.

Ne mogu sad više. Opit ću se od tih gemišta, pašće mi mrak na oči, a ni sunce zašlo nije.

bolegr @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 11, 2008
Kad smo bili sami bilo je jednostavno. Svatko bi se uhvatio svojeg posla i počeo od nule graditi neki svoj svijet koji je bio u doticaju sa drugim svjetovima i na tim mjestima bi se događala vezanja komunikacijom na običnim primordijalnim i uzvišenim razinama. Ali, kad nas je bilo više, na primjer dvostruko više nas od trojice kad smo bili sami, ili još i više, imali smo neki glasački sustav pa je u igru ulazila ona opcija koja je taj dan imala više glasača.

No, to je bio lakši dio. Samo uvertira. Slijedila je podjela koja je uvijek zahtijevala žrtvu u onoj količini u kojoj se na drugoj strani veselje rađa.


Indoktrinaciju filmom, žanrom, ulogama determiniranim reputacijama glumaca bila je na vrhuncu. A kako je postojala dogovorna, a diktirana ekonomija, tako smo i mi dijelili uloge međusobno. I uvijek je bilo onih koji su prihvaćali prvo biti negativci jer već sutra će odjenuti pozitivističko ruho dok su drugi bili spremni odmah ponijeti breme dobrote sa nadom da će se do sutra nešto promijeniti i da neće morati okrenuti plašt na drugu stranu.

I tu bi se dao, u Marinkovićevom stilu izvesti Arhimedov zakon o dobru i zlu, o danas i sutra jer kad se podvuče crta, a to sa ove udaljenosti od nekoliko stotina kilometara i podjednakih nekoliko desetljeća se može, bili smo na nuli. Podjednako dobri i loši. Podjednako i Nijemci i partizani, i indijanci i kauboji. No ja to neću jer se dogodilo nešto što će opravdati zemljom i ugljenom zamazano lice uime uzvišenog cilja koji nije bio spašavanje društva, zajednice, imovine koja se sastojala od kuće napravljene od kartona, deka i buselja trave. Uzvišeni se cilj uvijek  skrivao u osmijehu koji se ukazivao na licu ovijenom dugom crnom kosom (dobro, znam da bi netko drugi ovdje mogao opsati drugačiji lik, no kako ovo pišem ja, onda ja po svojem), i u eventualnom poljupcu kao najvećoj nagradi za sve dobro toga dana učinjeno.

Jedno se jutro pojavio On. Baš kao kad Arsen uopznao Ines. i to ne uz vruću rakiju nego, onako, iznenada, ili tiho, poput Doca Holidaya za kojeg ću kasnije tek čuti ali mi ovdje dobro dođe poredba pojavljivanja a da ne koristim neke neprikladne i nekompatibilne mitove. Došao i ušao u legendu.

I od tada, svaki je dan, rame uz rame sa Šejnom i Ajvanhoom, sa Vinetuom i Zoroom, Mirkom i Slavkom, sa Komadantom Markom i Zagorom čuvao našu ulicu. Ničim izazvan, pojavio bi se presuditi surovim indijancima ili neumjerenim kaubojima, sredio bi u tren oka sve zločeste okupatorske Nijemce brže od Bate Životinje, i još bi stigao primiriti razmetne, slavom i opijene partizane.

A bio je poput duha, nikad se nije znalo kada će se, niotkuda, iz srca k'o ugljen crne zemlje, pojaviti i u čije se tijelo nenadano useliti. Samo se u glavi pojavi harmonična poticajna glazba nekih nepoznatih instrumenata, neke čudne udaraljke i još čudnije gitare, šta li sve ne. Tek se truba izdvajala, nagovještavala rasplet silnih borbi, konačni pad zla i hepiend što nas je obasjavao skupa sa svjetlom iz u sumrak upaljenih uličnih lampi i para tamnih očiju iznad onog osmijeha.

I čak ni to njegovo pomalo neobično ime nikome nije smetalo. Šaht.

Putuj i hvala ti.




bolegr @ 12:35 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 9, 2008
Nadraženi nekim fotonima, okupaju mi se štapići i čunjići u mrežnici malog prvog slova pa kao da je u pitanju neka vodenica u blizini, pretvore to svoje praćakanje u elektroimpulse i pošalju ih u dubinu, na mentalni zaslon koji ih, impulse, kao neko kinoplatno razapeto u dvorištu, pomalo i u sjeni kakve krošnje, nepoznate jer je noću teško razaznati vrstu, dočekuje i stvara mozaik.

Iskristaliziraju se boje i konture, uobliči se sve to u neku smislenu dvodimenzionalnu zagonetku koju samo moć razvijene vrste uspije odgonetnuti, prepoznati u svemu čaroliju trodimenzionalne slike i pošalje neke druge impulse koji upravljaju ličnim, ne osobnim već ličnim mišićima, onima što licem upravljaju i zatežući određene dijelove rade grimase koje su dogovorno prozvali izražavanjem vektorski definiranih emocija, sa smjerom i intenzitetom.

Kolateralno, ti električni impulsi potaknu neke druge nakupine pokrenuti sposobnost spajanja i oblikovanja ranije pohranjenih i upravo oformljenih misli, ideja i pretakanje istih u razgovijetne, a ponekad i smislene riječi, rečenice i dogodi se da rezultat svega bude jedna od onih uzvišenih moći pretakanje slika u riječi i iz tih riječi kovanje slika.

Sve to gledam, kao sa distance, a baš kao da sam kožu na naličje prevrnuo pa introspektivno ima veličinu svemira, a cijeli svemr stane u jednog mene, i pišem svaki put kao da je posljednji. A to nikad ne znam.

Tek, o ono se platno impulsi odbiju, krenu natrag, prođu sve zapreke i zaustave se na unutarnjoj strani kapaka. Tamo ostave onu istu zagonetku pa opet.



bolegr @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 7, 2008
Svi se nešto u posljednje vrijeme uhvatili traženja kandidata za Mesićevog nasljednika i to u tolikoj mjeri da je i ovaj shvatio da će mu uskoro kraj mandata pa već sad traži neku drugu poziiju. Meni osobno ne bi smetao, ali se kosi sa zakonskim normama da mu se produlji mandat, pa nek ide. Eh, kad bih tako mogao ovako, danas reći i za onog intendanta, slavio bih kao da mi je petak kojeg nema.

E, sad, kako je to mjesto fikusnopokaznog karaktera i pristojnih primanja koja nikako ne treba zanemariti, ali i bitnije stvari od materijalnih dobara, a to je imunitet, pojavljuju kojekakvi kandidati i kandidajke. Sve cvijeće, krema društva, ma šta krema, pašteta.

Uspješni gospodarstvenik pretvorbenog kova kalemberskog glasa, probitačna nazovinovinarka poznata već otprije i po paštetijadi. Malo me čudi što se uspavao Budiša. Nigdje ga još nema. Sve mi se čini da bi se iza kakve flanjke mogao ukazati ko Gospa.

Ali, svi oni mogu svoje planove i programe mačku o rep objesit. Uzalud im trud. Ko sviračima. Jer ima jedan koji je utjelovljenje karizme same.

Mlad je. dobro, ovo treba uvjetno shvatiti jer po godinama već bi mogao i pametan biti, no u odnosu na druge kandidate u naponu je snage, a što pokazuje i silnom energijom kojom se kreće i mase pokreće.

Materijalno je situiran. Nije da sjedi u pet nadzornih odbora ili da je vlasnik cementare ili ne daj bože na desetine satova, kuća ili dionica preduzeća, ali obzirom na aktivnosti, količinu mase koja plaća da je pokrete... pokrene, pa popratni materijal kao što su dresovi i drugi rekviziti, poprilično je neovisan i mogao bi biti nepotkupljiv kao Tito.

A ima sjajnu ekipu savjetnika, oš za unutarnju politiku, oš za gospodarstvo. Unutarnjopolitički pi-ar i meneđer poput ribe je u vodi, a takav treba sa ovdašnjom u zastave (ne Krležine, to je bogohulno) omotanom oligarhijom koja vuče konce. Što se drugonavedenog resora tiče, u korist svoje dobiti
tražiti tuđi besplatan profesionalni angažman znači lijep primjer, uzorit čak, poslovanja u duhu dobrog gospodarenja tuđim resursima. U svoju korist, naravmo.

Ima i sjajnu biografiju. Domoljub, ratnik, pjesnik i povijesnik. Ovo posljednje, poljoprivrednopovijesno znanje, nezanemarivo je jer točno zna od kojeg stoljeća kukuruzi visoko rastu i za doma se spremaju. (nema linka, degutantno, a i zakonom prohibirano, sami si tražite po jutjubu)

I ne manje važno, zdrav je ko dren. Pogledaj mu zube.

Pa šta ćeš više?!

Ma koji Nadošević, koja Kozorica, ili koji onaj ... kako se ono zove onaj esdepeovac što ga Mesić spominje?... Sve su to obični pikzibneri.
Marko Perković je pravi kandidat za precjednika Republike Hrvatske. A kao takav, ako pobijedi jel, neće imat problema sa klapama po Makarskoj, na teniskim turnirima u Umagu, i na festivalima i u pulskoj Areni.

Jer, domovina se gradi pjesmom.

I "Domovina se brani knjigom i pjesmom o nebu, sestrinom suzom, majčinom brigom  i onim brašnom u hljebu. Domovina se brani ljepotom i čašću i znanjem, domovina se brani životom i lijepim vaspitanjem...."

A nee, to je ona pionirska,... Nešto sam spojebo. Ili nisam?

bolegr @ 14:21 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2008
bolegr @ 23:34 |Isključeno | Komentari: 0

Funkcionalne vode,... smart napitci...

Osjećam se kruto.


bolegr @ 15:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 5, 2008
Avantura zvana traganje za kvadratima, onim stambenim što nemaju veze sa Arihmedovim krugovima, a što bi Proust da je imao priliku sigurno stavio u rang iznad Latinovitzevog traganja za izgubljenim vremenom,... ah, nu mene, ja pomiješao suvremenike, a što i ne bih, jer kad neki mogu Iran i Irak, sintagmu i sintaksu ili jabuke i kruške, mogu i ja Marcela i Miroslava, M je M, a i u pomanjkanju jasne vizije budućnosti koja ne ovisi samo o meni jer prožetost sinkronicitetom je nedvojbena pojava, zahtjevan je vremenskonervnojačajući (li -parajući) proces.

Nakon višednevnog filtriranja oglasa broj sam samnjio na desetak i krenuo dogovarati termine bliskih susreta. Krešimirac, Posavskoga, Kačićeva, Vojnovićeva, Laginjina, Vinogradska, Primorska, Škrlčeva, Harambašićeva, Planinska, Savska, Medovićeva, Tomašićeva, ... Da, pucam na centar jer kad već ne mogu kupiti kuću na rubu grada, nek budem u centru pa da pješke mogu kao što sam i nekada...

* * *

"Vidim vas, evo me gore, mašem ..." - razmahao se sa četvrtog kata kao sa prozora međunarodnog vlaka "Kozara 741" što je nekad davno sa polaznom stanicom Sarajevo, kroz Zagreb provozio brojne avanturiste što su tjerani iskonskom primarnom potrebom, težnjom za opstankom, hranom i produljenjem vrste, hrlili pod maćehinske (zašto nije očuhinske?) skute gazde Kurta, nosili dio kućne tuge sa sobom umotane u stari novinski papir da se ne ohladi baš kao i pohani pileći batci, krila i pljosnata litrenka meke brlje da putem zalije tugu, onoga vlaka u čijem se vagon restoranu mogao nabaviti Marlboro kada ga u gradu nije bilo, "... četvrti kat lijevo."

Uđem u zgradu građenu prije velikih ratova, a u auli me dočeka stoljetnim hodom uglancani teraco. Sepija, crno i bijelo. Široke stube vode u smjeru kretanja kazaljke na satu, ali četvrti je kat i ja iskoristim pogodnost zvanu lift. Mali je, nesrazmjerno sa svim drugim elementima stubišta, cijele zgrade. Polagano se krećemo. Lift i ja. Sporo ustvari, ali kako ne žurim na vlak, svejedno mi je. "... trideset kvadrata ima, soba i kuhinja, hodnik, kupaonica... i još jedna soba..." vrtim opisni monolog tvrdog maglovitog glasa preko koji mi je dan prije objašnjavao što se sve nudi na jednom starom trgu za određenu svotu novca.

Stvarno, kupaonica velika za biljarski stol postaviti, peticu. Uređena. Ne kao Franjina u Trgovištu, ali zadovoljavajuće. Ma, sjedneš i kupaš se. Hodnik povelik da u njemu ugradbeni ormar zvan plakar stoji do stropa k'o stijena. Samo bojom jer neka je umjetna masa prevučena preko drvene ljepenke što vidljivo je u nepravom kutu koji vrata tvore sa pozadinom, a od težine svoje.

Pogled preda se pružim u sobu što završava, i pogled i soba, na tek par metara udaljenosti. Ulijevo glavu okrenem i vidim kutić kuhinje, kobaltno plav i omalen. Znam da sam jednom prilikom imao problem sa određivanjem veličine kvadratnog metra, no to je bilo sedamdesetosme kada mi ješkolski trokut od 60cm bio dovojan za nacrtati spomenuti, no danas je to ipak naraslo u mojim očima za dvije trećine i kako god gledao, kvadrata mi - fali. Moje pitanje o nedostajućim kvadratima smjesta dobiva smislen odgovor:
- Tu je još jedna manja odvojena soba.
Sad, kakva bi soba mogla biti nego odvojena jer ako nije odvojena onda se to zove dio sobe ili bih barem vidio neki prolaz. A ovdje ni prolaza ni vrata. Možda je ogledalo tajni prolaz u tu drugu sobu? Ili je odraz ove soe u ogledalu ta druga?

Sve moje nedoumice, neizrečena pitanja, dobivaju odgovor u pokretu rukom koji je značio neto kao oo što po zrakoplovnim lukama svjetluca sa stražnjeg prozora, ili ono što presretači autoputni upale kad onima što žure odluče objasniti da im se upravo prestalo žuriti. Ruka veli: "Follow me" I ja krenem. Za rukom. Za cijelim čovjekom koji upravo izađe iz stana kroz ulazna vrata i nađemo se u haustoru, na stubištu. Pogledam ulijevo. Vrata sa pločicom i ugraviranim prezimenom. Susjedi. Pogledam preda se ravno, u leđa onoga koji pokušava prodati ...hm,... nešto.

Otključa bravu na tim vratima, kao na zahodskim ili kupioničkima, što ih imaju stanovi srednje dobi i oni stariji, i makne se ustranu kako bi moj pogled prema istoku mogao doprijeti do prozora optočenog pločicama kao što su u onom većem dijelu stana. Čuj mene dijelu stana.

- A ona odvojena soba, to je ovo tu? I odvojeno je jer do nje idem skoro pa liftom? - naivno pitam, a nije to ni naivno, više je u nevjerici da ovu prikolicu od pet kvadrata pokušava utopiti skupa sa onom minigrasonjerom.
- Da, odvojena soba. A i nije baš lifotm. Samo pređete preko i tu ste. Sređena je cakum-pakum. Nije baš za spavaću, ali je idealno za radnu.
- Pa nije baš da je tako. A i niste mi rekli da prodajete stan u dijelovima...

* * *

Ulica je priobalnog naziva, nedaleko pokojne Kinoteke i one crkve u kojoj šišmiše za svadbi puštaju letjeti. Stan j eu dvorišnoj zgradi, veli mi tajna agentica za nekretnine jer kakva je ako nije tajna kad se sastajemo konspirativno uvijek nekoliko brojeva dalje od krajnje destinacije. Visoko prizemlje u dvorištu.

- Dvorište će sređivati - prati moj pogled tajna, trajna agentica. - Evo nas, izvolite.
A dvorište kao iz Pavličićevih krimića. Parkirani automobil sa stranom registracijom. Na prilaznu dvorišnoj zgradi nekoliko prizemnica sa četverodijelnim pendžerima zakriljenim vezenim zavjesama, sa drvenarije boja poodavno otpala, a sa već iskrivljenog oluka visi komad otpalog crijepa što nema ruke da ga na svoje mjesto vrati. Dočekuju nas otvorena protivprovalna vrata u kojima dovratnikom uokviren stoji pedesetgodišnjak mračna pogleda. Propušta nas u mračni prostor.

- Stan je čisto vlasništvo, orjetiran na zapad...
Pa ne može bit okrenut Varšavskom paktu kad se ovaj raspao, vidim da je okrenut zapadu. Halo?! Sunce mi u oči tuče kroz tu puškarnicu od prozora, a kasno popodne je. Dakle - zapad. Pod opločan tamnoplavom keramikom, cijela soba. A ima je, sobe, preko dvadesetpet kvadrata. Istobojna kožna kutna garnitra, kuhinjski elementi, šank. Kao da sam ušao u Plavi salon sponzoriran od  strane industrijskog giganta iz predgrađa, zaprešićkog Inkera. I tamo gdje prestaje keramički teror počinje onaj laminata. Druga soba je pregrađena i jedna je bez prozora, dušu dala za fotolaboratorij jer ni truni svjetla niotkuda ne prodire. Trosoban stan od tridesetosam kvadrata.

- Samo Vi pitajte šta Vas interesira, ja ću Vam sve reći...
Zasipaju me nepotrebnim rečenicama dok vlaga, očito glavni uzrok popločanvanja boravka, izbija iznad soklova po kutevima... Kupaonicu nisam ni pogledao. Bio sma više nego jasan tako da me tajna služba... službenica ništa nije pitala, samo je dodala:

- A da pogledamo Vinogradsku?
A meni na pamet padne teve-reklama za Juicy.

* * *

"Posljednji kat. Na zvonu piše terasa". živahan glas mi objašnjava kako pristupiti bajkovitom većem jednosobnom stanu na petom katu sa velikom terasom i pogledom na dvorište. Malo čudno prezime, ali pravim se da me nije briga. Ogoljela zgrada oanko kao očerupana kokoš, bilo bi pile da je mlađa, ali ova je takva da joj ni hektolitri octa ne bi pomogli da omekša u kuhanju.

Penjem se neuglednim stubištem, svaki kat - jedna niša, a iz niše dvoja vrata. Zgrada je na kutu pa će biti da je svako krilo jedan stan. Lijepo. Drugi kat. Treći... Konačno - peti. Nema niše, samo jedna vrata. Otvorim vrata i ukaže mi se pogled na natpis sa zvona.

Terasa nije prezime. Ma, znao sam ja i prije da to nije prezime, ali dobro je za priču. Terasa je sa pogledom na jugozapad. Vrhovi visokog drveća dvorišnog parkića njišu se u znak pozdrava, a možda i kao posljedica laganog vjetra. Ogrdica tek kao šipka za vrapce da se pošlihtaju, golubovi i tako po terasi hodaju.  Vidim vrata, natkrivena, umalo kao golubarnik u kojem je Alan Ford agenciju imao prije nego je otišo u tajnu službu za tajnog agenta, samo umjesto marketinga prikladno bi bilo nešto sa nekretninama.

Dočeka me brojčana obitelj, to radi prezimena, samo je sin na poslu pa oni pokazuju. Uđemo u "uređen" stan. Hodnik perketiran. Desno kupaonica, malo mi svjetla fali, ali privikne se oko i ima šta vidjeti. Pločice iz postmesarske faze, t je ona prva serija pločica koje nisu bile one bijele petnaest na petnaest. Žuto reljefno. Kada sigurno bolja u bilo kojoj mesnici, kad već spominjem, a ostale instalacije isto godište. Kuhinja veličine dvokrilnog ormara, baš kao i kupaonica spremna za pritvorit vrata nakon ubacivanja aktivirane bombe. Pa remont.

Izađemo na terasu, više je svjetla, a unutra su osigurači povađeni (jesam rekao da tu živi sin?).
- Evo pogledajte. - gura mi požutjeli komad papira. Gledam. Vlasnički list. Iz ovog stoljeća. Dobro, neću cjepidlačit, lako novi izvaditi, ali ne vidim da je famoznih dvadeset kvadrata prezime upisano u dokument i to kažem.
- Ama to niko ne koristi osim Vas i susjeda. o da sve mora pisat. - oni su meni već prodali ovaj stan, izgleda.

Vraćamo se unutra, u sobu. Silazimo, kažem jer tridesetak centimetara je niži pod. Gledam tepison, a ispod daske na gredama. Prozor mi lijep velik, ali nekako povisok čak i kad bih dodao onih trideset podnih centimetara što fale. Ili sam ja postao niži nego li sam do sad bio.
- Jeste li vi neki majstor kad tako gledate sve detalje?
- Nisam.
- Pa šta tu onda toliko gledate?
- Moram vidit šta sve trebam. Nego, je li ovaj stan dugo u familiji ili ste ga kupili od Forda?
- A pa imamo mi forda. Devedesettreće...

* * *

"Dvjesta metara od Zvonimirove Hajnclovom. Čekam Vas." pišti mi iz slušalice. Hodam. Jutro je subotnje, pravo ljetno. Sunčano i teško kao kakav komplicirani karakter. Vrtim filmove od sinoć, noćas. Hodam. Još par dana godišnjeg i onda onaj mirni Zagreb ljeti. Volim prazan Zagreb. Nije to radi određenih ljudi već uopće. A nisam mizantrop. Kad su ljudi u pitanju, jedini kojeg ne volim jeam ja sâm. Hodam i dalje, zovem kako bih to i rekao, već postaje vruće. "...Samo naprijed, do veterine, a onda Planinskom do Pan-Peka..."

Molim?! Molim?! Pa koji q nije rekla da je to dvjesta metara od Chromosovog tornja, a ne od Zvonimirove?! Jedan, Dva. Tri. Četiri... Oke, neću ženi objasniti da idem na kavu po cijenu da mi poklanja pola stana. I još uvijek hodam.

Na desetak metara pred sobom vidim ženu koja čeka. Jedina osoba koja stoji na vrelini ranosubotnjeg asfalta.
- Dobro jutro, ja sam... - nisam se udostojio čuti ime kojim se predstavila, ionako ga neću trebati.
- Dobro jutro. Kad Vam je rođendan?
- Meni? Zašto - smiješak se razvlači po licu. i razvlači, i razvlači... to ne zato što je to osmijeh velik već glava je ogromna.
- Kupiću Vam metar. Tak da možete izmjerit šta je dvjesta metara. Eto zašto.
- A joj, pa nemojte tako - ne skida osmijeh, profesionalka - možda nisam baš tako rekla.

Krećemo iza čoška prema jedinoj zgradi koja liči n astambeni objekt. Isprana indigo boja bode oči više nego ispušni smog nekoliko skutera koji su ostavljeni uključeni na parkingu. Ista ona zgrada za koju mi je jednom prilikom Millie pričala da se vidi iz Digitela i da ih sve podsjeća na onu noćnu indigo zgradu sa Samoborske ceste i da im je velika misterija šta to ustvari jest. Evo, ja ću upravo rasvijetliti misteriju.

Mramor, beton i čelik ... tako bi Crveni koralji otpjevali danas svoju legendarnu pjesmu. A gospođa Dvjesta-metara mi objašnjava kako je ovo potrebno samo prefarbati, zidovi su ljubičasto-žuti, bila neka firma pa tako uredili, i useliti. Parket je poput onih novokomponiranih inteligentnih napitaka Jamnice i Studenca, zapamtio je svjetloćom položaje tepiha, dok je ono golo malo tamnije. Pametna kuća.

- Imate i balkon. - otvara mi klizna vrata i pušta me šroći. Ne ide mi baš tako lako ali uspijevam.
Pod balkonom dovrište. U dvorištu tri dečka. Pored tri dečka sedam skutera. Pored sedam skutera auto.... ma, pravi pogled na miteleuropski moto-servis.
- Da, tu vam je i servis skutera blizu, vidite. - objašnjava mi prednost lokacije, a na moju primjedbu da takav balkon ne mogu koristiti ni za što jer dolje turiraju i popravljaju pogonske motore tih skutera, a to buči, gospođa je besmrtna:
- Onda možete saditi čemprese.
Umalo sam poželio da je ovakav pogled sa balkona skupa sa čempresima kod kuće dočekuje i da joj patka dekubitus dobije, no onda me jedna lijepa slika i misao odnesoše u pozitivne vode.

* * *
- Ovo će se sve renovirat, znate. Diona je tu neku struju spajala, i oni bi renovirali... - objašnjava dok se poduzetno penje uza stube trošne poput staračkog zuba, prirodno potrošenog lošom ishranom, nikotinom, lješnjacima iz djetinjstva, starački zub. Pročitati Dickensa značilo bi oraspoložiti se u usporedbi sa pogledom na pristopne hodnike stanu.
- Pa ovako i neće dugo izdržat.
- Ja. A vi ste slavonac?
- Jel to spušta cijenu?
- Ne, al sam ja iz Đakova pa pitam.
- NIsam. Iz Đakova. Osijek. Djelomično.
- Evo nas. Vrata su protivprovalna, sve smo instalacije mijenjali, žbuka, knauf, pevece, pločice, sve. Evo smo na pod stavili neki novi parket, bambus, to kao malo egzotike da bude. A tu je za blagovaonicu predviđen šank.

Baš lijepo. Sve mi čovjek izorganizirao. Jest ću za šankom, gledati u zeleno-drap keramičke pločice i svjetla paliti diranjem sklopki sa zlatnom crtom. Ako mi na pod ispadne čaša, zauvijek ću znati gdje je to bilo. Bambus pamti. Mekoćom svojom. A i ta protivprovalna vrata. Šta su svi navalili s tim vratima? Pa živimo u mirnom grau, bar to tvrdi gradonačelnik, a ja mu bezgranično vjerujem.
- I papiri su uredu, evo vlasnički list, sao nije etažirano pa ćemo onda sve u kešu trebati rješavat...
Mislim da nećemo. Znam.

* * *

"Sjeverno je orijetiran stančić, mali ali sladak. Osim balkona ima i terasu. Upravo se vraćam iz Zadra, javim Vam se kad stignem." Dogovaramo da se čujemo kasnije ili ujutro, za kraj jrazgovora kurtoazno i lijepim ponašanjem utvrđeno predstavljanje: "Ja sam taj-i-taj." na koje samo dodajem: "Pa Taj-i-taj, ja sam Aka. Pa koliko se nismo vidjeli?" A onda arhitetak na obalu poslom odseljeni dodaje da "nije to stan za te, al dođi da se vidimo nakon toliko godina".

I odem. Škrlčeva. Peti kat. Stubište kao svjetlarnik.
- Viš, Aka, to nam je sredio susjed kaj smo ga pustili da u dvorištu bespravno završi kuću.
Ulazimo u stan koji definitivno zavrijeđuje deminutiv jer odmah smo u kuhinjici, a kupaonica se diči najmanjim umivaonikom koji sam vidio. Ružičasti. Prati moj pogled:
- Sestra je ovdje živjela posljednjih pet godina - ispričava se kao, a cijela kupaonica kao da je preseljena iz Barbie kuće. Što bojom, što veličinom.
- Evo balkon sa pogledom na Medvednicu, a i katedralu vi'š.

I gledam. I vidim. Medvednicu pred sobom kao da mi je na dlanu, staze bih mogao ucrtati preko krošanja, pogledam udesno, par nebodera, Švarcova, Harambašićeva, reflektori stadiona, Maksimir. Vratim pogled ulijevo. Katedrala. Ispada da sam desnije od klera. Zato mogu odletjeti u pikosekundi u Arnoldovu, potkrovlje kraja osamdesetih, soba sa zaprekama i zahod odvojen šupama i strojarnicom, ali sa sjajnim muškim malonuždoizvršnim pogledom na katedralu. I tada je bila ulijevo. Hm, znakovito.

* * *

I nije onaj gore naslov radi već spomenutog gospodina što pisao o nekim potragama i tokovima koji su u međuvremenu postali tijekovi, ali mi se više ne da o tome. I ovo je bilo više nego sam mislio reći, a mislio sam samo reći da znam šta imam. I da znam šta nemam. No, bit će da je svejedno. Ili nije ...





bolegr @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare





bolegr @ 10:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008
Stvari stvarno nisu uvijek onakve kakvima se čine. Da. A tako je i sa događajima. i sa ljudima.

"Nemaš pojma šta imaš." odzvanja rečenica prostorom. I jeste tako. A i nije. Tko će to sad znati? Tko će to ikada saznati? Retoričko. Stvarno. Ni sam više ne znam, kakvo je. Pitanje.

Ima tridesetinešto.

Vidim tih tridesetinešto kako raskošno stoje. Zatvorene u sebe, a ipak društvene. Kako su se izmijenili oni što su bliskost osjetili na najjače, ocrtava se na njima sva ljepota proteklih vremena, jer svaka godina kao da je boru ljepote ostavila. Od postanka i veselja što je taj postanak polučio u očima i dušama onih prvih, pa do mene sada.

Sklad, harmonija jedna. Tih tridesetinešto. Utočište. Za tijelo i dušu. mir i vatra. I toplo je unutra da često poželim nikada ne izaći, ,... sve.

A vidim tih istih tridesetinešto i kako kriju svoje nedostatke. Napuknuta keramika u predjelu što se preradom jestvina zabavlja, zatamnjenjima prikriveni tragovi vremena na bokovima, u crno ušminkan pogled ka dvorištu,... sve vidim pa onda, ovisno o raspoloženju, ja previđam.

I sjetim se kako sam prvi puta tek jednu rečenicu pročitao i odmah se probudila želja za bliskim susretom. I kako je taj prvi susret bio pomalo nestvaran, kao uz jutarnju kavu prije posla kad dogovaraš dan. Već tada sam znao da je to - to.

A onda, prođe neko vrijeme.

Vrijeme otkrivanja tajni, otkrivanja skrivenih detalja iz života, načina funkcioniranja, preobražaja čak, i sve se polako pretvori u neku kolotečinu, svakodnevicu koja postaje zamorna, sve manje inteakcije, a sve više reakcije. Pa se pojavi odnekud ideja o nedovoljnosti, želja za promjenom,...

Tridesetinešto godina. Tridesetinešto kvadrata. Nevelik stan u dotrajaloj novozagrebačkoj zgradi.

bolegr @ 11:20 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 3, 2008
Dva su anđela na putu zastala da prenoće u kući jedne bogate obitelji. Članovi obitelji bili su grubi prema njima: nisu im dopustili da spavaju u gostinjskoj sobi, već su ih smjestili u podrum. Dok su si u jednom kutu pripremali na podu ležaj, stariji anđeo ugleda neku rupu u zidu i – popravi je. Kad ga je mlađi anđeo upitao zašto to čini, stariji mu odgovori: "Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine."

Iduće noći anđeli stignu na konak u kuću siromašna, ali neobično gostoljubiva seljaka i njegove žene. Nakon što podijeliše skromnu večeru, seljak ponudi došljacima da prenoće u njegovoj postelji kako bi se dobro odmorili. Rano ujutro anđeli se spreme za put, a seljak i njegova žena ostadoše u suzama: njnihova jedina krava čije im je mlijeko bilo jedini izvor prihoda – te je noći uginula.

Mlađi je anđeo bio bijesan! Upitao je starijeg kako je mogao dopustiti da se takvo što dogodi:

- Onaj je prvi čovjek imao sve, a još si mu i pomogao. Ovi nisu imali skoro ništa, to su bili spremni s nama podijeliti, a ti si dopustio da im ugine krava!

- Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine – odgovori stariji anđeo - U onoj rupi u podrumu bilo je zlato. Zatvorio sam je i onaj pohlepni čovjek neće nikada pronaći to zlato. A dok smo spavali u seljakovoj postelji, anđeo smrti došao je po njegovu ženu. Umjesto nje, dao sam mu da odnese kravu.


Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.

Da.                    

bolegr @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 1, 2008




bolegr @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.