crta

Blog - kolovoz 2009
nedjelja, kolovoz 30, 2009
Svaka prolazna manifestacija je ograničena, a ja sjedim uz kavu (izbjegavati opisati detalje i kakvoću, jer time svakome ostavljam na volju poslužiti mi je na svoj omiljeni način bez da drugima namećem nevoljak okus ekstrakratke sa malo mlijeka i smeđim šećerom, dovolno je blesavo da onda ni druge detalje ne bih trebao pisati već ostaviti prazan papir i olovku sa naputkom "od volje dopisati") i što duže uz nju (jako kratku sa par kaplji mlijeka i smeđim šećerom) sjedim sve me više iz nutrine napada. Bez naslona sjedim za barskim kamenom koji zapravo nije barski, nije ni brački već neki talijanskog podrijetla, ploha namjenjena oslanjanju lakta, i odlaganju šalica i čaša.

I dok se meni crne vrhovi prstiju, staklasto i slatkasto, mekozvučno oplahivanje ledenih grudvica kolokvijalno i sentimentalno zvanih i znanih kao kockice što se kupaju u gorkom pelinu natjeraše me pogledati kockice koje su zapravo kvadratići, na zidu. Da je krzno, olinjalo bi, da je u prolazu, već bi sastrugano, izgrebano bilo, da je sunca, apšisalo bi. A nije ništa od toga. Talog se od frtalj stoljeća uhvatio na stijene. Poput geoloških slojeva svaki film taloga svoju priču ima.

Stružem jagodicama po površini novinskog papira, ocrnit ću si unikatne vidljive manifestacije sebe tim niskokvalitetnim tiskom, fizički, i duhovno bi bilo samo kad bih sadržaj srcu primao i kad bih zaozbiljno kojekoga shvaćao. Ali toga ovdje nema.

Umjesto pop-up prozorčića iz kojih iskaču Lynn, Tracy, Abbey, Arlene, Irina, Leena nudeći svoje kolegice i sebe, umjesto Davida, Normana ili Tonyja koji znaju kako će mi izliječiti problem sa spolovilom (kak znaju da imam kad nikome nisam rekao?), i umjesto svih ministara i guvernera dalekih i nepoznatih zemalja što baš u meni vide spasitelja državničke ušteđevine, gledam u blazirane likove što u službi marketinga nutkaju nesvarive proizvode, šarene laže za isprane mozgove.

A umjesto zelene vile, u crno odjevena nekadbalerina mi, ispijajuć toplom vodom zaliveni pelin s početka, govori mi o presjeku, o Primorskoj (mekano, "znaś, ja sam ti tu od ćétrdesetćetvrte!"), o Dragecu kome je nekada bila miljenica, simpatija, o političkim poturicama,... približi mi se, uhvati me za zapešća "ovak me primil i rekel mi je da je on podmetać, a dalje ti niś ne smem prićat" i ostavlja otvorenima neizgovorena pitanja, odgovora ni u tragovima, ali ona i ja znamo na koga misli...

Zabrenča zvučnik kao da je netko svu silu lonaca stresao na skulirani pod kuhinje, dovoljno da moju nezvanu crnu vilu prekine u monologu.

Trznem se, prebrojim miševe koji više bijeli nisu. Ima ih kao svjetskih čudesa, smrtnih grijeha, kao sekretara SKOJ-a, ima ih kao nekad mladih.

Podignem pogled sa papira, zagledam se u šalicu. Prazna je. Kao da je ikad i bila puna...

Probisvjeti i sjecikese svih kontinenata se skupili ili izaslanike odaslali, lopovi i varalice posluju i druže se sa kriminalcima, napoleoni se druže sa džingiskanima, faraoni sa kraljevima, dvorske lude sa klaunima, veliki umjetnici sa mecenama, lijevi sa desnima, maloumnici sa idiotima, sve sâm patološki slučaj. Bolesici i kriminalci odjeveni u dresove svih boja i timova, pucaju od zdravlja sportaši, pucaju lopte, pucaju manekenke, pucaju lanci stege, pucaju stakla od buke i metaka po klubovima. Pucaju i šavovi na svim stranama, vještice se tuku za metlu i čarobno ogledalo, za stolicu oca svoga se tuku ne obaziruć se na publiku, a i zašto bi kad snagu im gluposti nisu podcijenili, ta publika i tako ne misli, a i kad misli to je tako rijetko da je zanemarivo...

Druguje i ljubuje to pučanstvo Republike Parcele naveliko.

A mudri... mudri se izgleda ustranu sklonili. Mirno promatraju. Sanatorij.

Koja sam ja budala... *

_____;__________________________________
* (nažalost, nedostaje pomoćni glagol u perfektu)
bolegr @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 27, 2009
(ili kakvi smo i kako ćemo)

Nedugo nakon, točnije dvijetisućeineštoneke godine, uredno će podmazana androidska biomehaničkoelektronska kompozicija, sklona iskazivanju sve raskoši fine motorike zarovati po rahloj, kolutićavački obrađenoj crnici nehotično drobeći ipak preosjetljive zadebljale krajeve bjelokosnih štapića. Skeniranjem pridiglih ostataka zaključak koji će kao i cijeli svijet uokolo biti pretvoren u dvosimbolički zapis postat će tek nebitan djelić pretpovijesti, a ta skupina ostataka, hrana sitnobićima koja će riječ život probati sačuvati za neku novu budućnost.

Ili.

Dosta poslije, točnije dvijetisućeineštoneke godine, prstima obraslim gustom čekinjom, sa zakrivljenim bjelančevinastim okoštenjima na vrhovima istih čeprkao je po izgledom kao uskuhaloj zemlji iskapajući povremeno poslastice crvolikih i tvrdokrilačnih oblika i sadržaja. Ustvari, to i je bilo to. Pod zadlakavjelim licem dala se nazrijeti grimasa koju će, uz doradu i profilizaciju, tisućama generacija kasnije prepoznati kao mješavinu smijeha i osjećaja ugode nastale usljed podmirenja jedne od njegovih primarnih potreba.

Ili...

Sahranjuju li ljude sa naočalama i protezama? Kako li je tek sa kremiranjem? Jesu li to problemi samo mikrovalne ili su više moralne prirode?

Kakvi smo, dugo i trajemo.

bolegr @ 04:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 26, 2009
Na jednom portalu osvanula anketa.
Najgori član Vlade je:
Jadranka Kosor
(bivša ministrica kupovine socijalnog mira i izbornih glasova, sadašnja premijerka-kućanica)*
Damir Polančec
(ministar pirhvatizacije tuđe imovine, muljanja i lošeg laganja)*
Đurđa Adlešič
(potpredsjednica vlade za navijački kutak)
*
Slobodan Uzelac
(potpredsjednik vlade za povratak i podizanje spomenika)
*
Božidar Pankretić
(mini Čobanković)
*
Gordan Jandroković
(mini star u kazalištu lutaka i novih poltronizacija)
*
Ivan Šuker
(ministar monologije i superhikovštine, šerif od Nothingorice)
*
Branko Vukelić
(ministar nevidljivosti i mostova prijateljstva među susjedima)
*
Ivan Šimonović
(ministar expremijerovog praosuđa)
*
Tomislav Karamarko
(ministar unutarnjih organa i nadstranačke kolegijalnosti)
*
Božidar Kalmeta
(ministar pomorstva moralnih načela, veza i vezica)
*
Radovan Fuchs
(ministar i veterinar, čovjek na pravom mjestu)
*
Marina Matulović Dropulić
(ministrica zaštite devastacije okoliša i prostorne prenamjene)
*
Darko Milinović
(ministar bezgrešnog začeća)
*
Davorin Mlakar
(ministar birokroatizacije birokracije)
*
Božo Biškupić
(ministar muzeologije i ulja na pladnju)*
Petar Čobanković
(ministar brzih voda i sporih odluka, seljak s onoga svijeta)
*
Damir Bajs
(ministar isprika i domaćih ekskurzija pod geslom "mala, ali tehničarka")
*
Tomislav Ivić
(ministar svegeneracijskog bluesa, politolog profesor na građevinskoj školi)
*
Bianca Matković
(ministrica bez krivog poteza, bez portfelja također)
*
Utješna igra svim taocima sulude politike bez skrupula i bez dugoročnog plana.

Ne znam baš precizno tko je tko u ovoj vladi, pogotovo neki od njih, ali si, kao onaj koji ih plaća i u skladu sa ustvanim pravima na slobodu mišljenja i govorenja, nekako mislim da zaslužuju ovako glup narod kakav imaju.

Ipak...

Zanima me u kojem svijetu žive, na kojoj strani im je volan, kojom stranom ulice, u kojoj brzini i kako uopće voze.


Jer kad znaš dijagnozu, lako je djelovati, primijeniti adekvatnu terapiju.


___________________________________
* zagrađeni tekst nije dio originalne ankete
bolegr @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 25, 2009
- Kao prvo, drago mi je da sam čuo govoriti onog pisca, onoga za kojeg pričaju da se kurvao po Francuskoj i svirao harmoniku. Ne znam ni za jedno ni za drugo pa ne mogu suditi. Ima već godina, dvije, sve ga gledam kako nemušto dotumara do Boravka, zimi u kožnom kaputu sa laponskom kapom na glavu, ljeti pod slamnatim šeširom, dođe, popije flašu-dvije piva, točeno je otkrio kasnije, sačeka frenda, možda i prijatelja, ne znam, Robija ili onog drugog, onog velikog glumca, velikog fizičkom pojavom, ne artističkom, bude neko vrijeme s njima nešto tiho tu i tamo promrmlja i ode  Ja mislio da je nijem. E čuo sam ga, čovjek govori. Glasno i razgovijetno.
- A zašto ti to meni govoriš - pita Žac.
- Zato jer si tu. - argument koji je sam po sebi ništavan, ali od kojeg se ne može pobjeći osim ako se ustane od stola, a to se neće dogoditi.
- A ti? - okrenem se lijepoj Jeleni, koja za ovu priliku nije žena koje nema već ona koju vidim pred sobom. Azrina Jelena. Od subote.
- Gledam u Geofiziku? - kao dobro jutro odvrati mi.
- Kako?
- Gledam u Geofiziku?
- Nije valjda to neki predmet na akademiji? Znam za onu firmu, ali ne bih mogao to baš povezati. Nadrealistično mi to nekako.
- Gledam baš u tu firmu. Mlađa sestra mi tamo radi. - sad, nije da se od nje ne može biti mlađe, ali još i da radi, to mi onako oksimoronski malo puno, nnestvarno, uostalom baš kao i moje brljanje na kineski.

Moje brljanje na kineski nije govorenje jer ne bi bilo na kineski već bi bilo na kineskom, a ne bi upravo niti bilo jer ne znam ja nijedan smotuljak razbacanih šibica ispravno ni nacrtati ni pročitati. To ja kuham nešto. Neku tanku junettinu, nešto kao za raquelette narezanu, pa neku tamnoozelenu povrćku i u to režem papriku onako kao da jabuci koru gulim. Sve je to u nekoj tankoj tavi poklopcu nalik, plitke kao što postoje one zaražene novotehnološkim dostignućima, za palačinke, pa mi sve to ispada preko ruba. Uzmem rukavicu i tavu dublju kao sve ču ja to prebaciti u nju pa nožem podižem onaj poklopac na kojem je hrana ne bih li ga odlijepio od podloge koja je kao vrela radna ploha, ali ne keramička već neki materijal neblješteći, mat, kao vreli smeđi iveral sa pokojne kuhinje roditeljske (ostavljena je umrijeti negdje na rubu grada u jednom prolaznom stanu, koji je prolazan kao i svaki drugi), kako bih rukavicom poduhvatio i pretresao hranu, a Jelena svojom golom rukom to hvata i učini to pretresanje jednostavnim činom koji joj na dlanu ostavi traga.

Na moje zgražanje nad tim nepotrebnim i blesavim činom, sliježe ramena. Kao mislila je da neće baš tako boljeti. Ne znam je li dobro dlan namazati sinopenom, to imam u kućnoj apoteci koja je, dolazi mi svijesti taj latentni podatak, sa poluprazne kutije aspirina u ovih godina što se skupilo iako se kolekcionarstvom ne bavim, narasla na kojekakve kreme, gleove, suspenzore i još koješta. Ili bi sve trebalo premazati onim uljem bakrenogrimiznim, kantarion se to zove ako se ne varam, bočicu čega imam u ostavi, u mraku i hladovini.

Polusjela, polulegla, polugola, na bok se okrenula i gleda me očima smeđim poput one kuhinjske podloge, istoimene boje joj i kosa popala preko lica, pravilnog sa nekom crtom orijenta koji je tu iz razloga jer pozna Azru.

Pogledam na mobitel vidjeti koliko je sat. Ugašen. Upalim stroj, logiram se i počnem zapisivati neke riječi kojima  će se  u jednom trenu i smisao možda pridružiti.

PIšem o onom piscu sa šešiom koji je progovorio, onog čije sam pripovijetke, predložak za film pročitao tri godine ranije i koje su mi se učinile, još onda, poprilično sanatorijskima.

Žac je, dalje pišem, došao, malo prije njega Jelena, i ja nam svima spremam neku hranu, Ova se opeče u tom mojem kuhatoriju, i ja pizdim jer joj to stvarno nije trebalo, i jer njoj ustvari ruke iako pomalo krhke trebaju, ipak je neka slikarica, kiparica, ne znam što točno radi, iako mislim da je ovo drugo. U ž utoj je majici ako se majicom može nazvati to nešto što više izgleda kao komad pravokutne tkanine sa rupom za glavu u sredini i kad glavu kroz rupu, onda ostanu po duljini dijelovi tog pravokutnika za prekriti grudi i pleća, dokle ide, a ide skoro pa preko struka, dok područni dijelovi tijela (nema veze sa područjem kao oblašću već je to dio tijela ispod ruku)  ostaju goli, otkriveni, tako da se meko osunčana plemenita boja kao u kakvog cigančeta vidi na zategnutoj puti.

Konačno pogledam na sat (onaj u dnu monitora) 4:32. Znači da sam se probudio nekako nešto prije 4:15. Susjedi, ptice u parkiću, šute. Kako su me pjevom budile dok ih je bilo, sada me budi praznina nastala odlaskom njihovim.  A mogao sam, jednostavnije je, teve uključiti i pogledati koliko je sati, što i jesam malo kasnije učinio. Neki je film o liku koji živi u televiziji, u televizoru, (u eveu bilo bi dovoljno nejasno i neutralno napisano, ali netočno barem dijelom) i pokušava otamo izaći. Redatelj emisije, koji se uživio u ulogu Boga, tip nalik mojem pokojnom stricu, zapravo to je glumac, Ed Harris, objašnjava mu da je i vani, van te kutije i programa u kojima je živio, svijet isti kao i unutra, samo je on unutra zvijezda bez strahova, a vani... Dalje ne znam jer sam otišao do zahoda koji mi je na sjeveru, a do jutra bi ovaj cijeli san poprimio još neke dimenzije i tko zna što bi se sve dogodilo... kad sam se vratio već je nastupao Seinfeld. Nešto je bilo o ženi koja mu se useli u život da bi prespavala, pa da bi prespavala ne samo tad nego i sljedeću noć, a to sve prekida zvon telefona. Poziv za nju. Nakon što monoložno smiri sugoovrnika, objašnjava jerryju kako se ne bi trebao zaručivati jer evo da jel vidi on kako je to kad mora objašnjavati zaručniku kako će ipak stići na brod koji će ih, nju i zarunika joj, odvesti na neki mjesec, medeni valjda ili možda kakav drugi satelit, ali će prije toga prespavati kod Jerryja dvije noći. Ne jednu slučajnu, ukoliko slučajevi postoje, već dvije.

Sad već neko vrijeme ne pišem već hipnotiziran frekvencijom, bojom, zvukom, buljim u teve ekran dok mi nali komadić mozga razmišlja o odlasku do kuhinje kako bih umjesto kuhanja na kineski prokuhao vodu za kavu.

U međuvremenu se pojavi onaj Fleishman, doktor po vokaciji, mesar po imenu (ili je to čovjek od mesa?). Objašnjava Maggie kako nije uredu to što se ona sa dečkom Mikeom javno prešetava po onom njihovom gradiću jeri dvijeipol godine koliko se znaju valjda nešto znače, a što ova pak negira u tom dijalogu. Malo poslije prepričavajući sve to dečku koji ne vidi ništa dalje od saksije sa bosiljkom, i zaključuje kako joj ono malo intime ipak znači više nego li i sama sebi želi priznati..

Da imam sat, pogledao bih, shvatio koliko je sati i nakon povratka iz vecea na sjeveru okrenuo bih se u krevetu nekoliko puta i zaspao. Ali, sata ja nemam. Zato sigurno imam nekakav unutarnji sat na kojem sam nekim slučajem budilicu namjestio na to vrijeme pa se budim bez obzira na snove, na fiziološke potrebe i urođenu zrelost koja nalaže da se ista treba obavljati svjesno u za to predviđenom prostoru.

Pomislim na onog lika iz filma sa početka zornog bdijenja, na televiziju, na život, pa mi se učini, samo na tren, da upravo kako je u nekih filmski opus kao povijest društva uopće, tako je ovo predjutarnje vrijeme na teveu isječak iz mojeg života. A zapravo, stereotipi ugrađeni u scenarije, lakoprobavljiv mamac za sebeprepoznavanje, jeftin je trik trgovaca vizualnom pokretnom slikom (kao i svih drugih trgovaca srećom) kojom podilazeći i pokušavajuči u nama izazvati osjećaj više vrijednosti, cijenu dižu – sebi. Tako je i sa onim gore ako ga ima.

I sve nešto kao mislim (naglasak na kao), koliko su stvarno stvarni svi ti moji noćašnji pisci, neke azre i jelene, neki žaci, koliko zajnfeldi, flajšmani, megi, ediji i ostali, a koliko su izmišljeni, svjesno ili nesvjesno, u glavi rođeni, mojoj ili nečijoj drugoj?

Zapravo, istina je kako se ništa nije dogodilo jer je sve ovo jedan san i ja ću se ujutro, jednog dana probuditi svjestan dugotrajne nesvijesti, pogledati u dlanove kao u ogledalo, okrenuti ih prema dolje pa se poput higijeničara zagledati u nadlanice i staviti točku na sve.

Zapravo, nisam se ni mogao probuditi jer sam budan i unatoč tome što je pet i nešto sitno, odlučim popiti kavu i otići na posao.

Zapravo, jesam li se ja uopće probudio?

bolegr @ 09:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 23, 2009
Skakavci i komarci od kiše pobjegnu na bijele zidove, prvi se bez krzmanja zalijeću i na sve interesantno, a drugi kao da krilima ispisuju riječ andante.

Prsti otečeni, kobasičasti, dedićevski (sinovljevi), kao od dugog rada nad roštiljom, nad otvorenom vatrom, zglobovi se otežalo svijaju, prstni, zglob šake, lakat. Popeye. Od vreline valjda, ili od lijekova, od hrane i pića nije, sve je već višekratno isprobano, osim eventualno gochujanga, a taj je pozitivac u scenariju... ma tko bi znao, a i morao baš sve odgonetnuti. Bit će da je od ukupne bilance duha i tijela. A je li to uopće stvaran osjet ili tek metafora gorčine koju ne spominje čak ni u funkciji neugode, ponekad sa lošim, ružnim posljedicama. Smrad bolničkog otpada nadjača zvuke ulice i učini prozore i vrata zatvorenima.

Nešto ide po krivu...

Ljudmila Šampitalovna se osvrne oko sebe i usljed naslijeđene sklonosti organizma niskom tlaku, centar za ravnotežu zakratko izgubi funkciju i zavrti joj se u glavi. Gregor Napkins, koji nije slučajno bio u ovom dijelu knjižnice, uhvati je za triceps brachii, mišić koji penzioneri skrivaju naraslim letaćim kožicama što spajaju udove sa torzom dajući im novu funkciju kao nadomjestak gubljenju primarne, tako da se nadlanicom očeše o mekan i vjerojatno, jer to nije imao prilike provjeriti, podatan grud.

Ljudmila ga pogleda u skladu sa drugim dijelom svojeg imena i otkrije neidealno ravan par redova zuba. U tom činu i činu miloglađa Gregorova pleća zakači hrbat knjige što se dijelom iz police poput opomene izmače u prostor.

Gregor pomisli na Gogolja i njegove mrtve duše koje ga uvijek podsjećaju na zadatak koji mu je dodijeljen, no, na kantu su srebrnim slovima utisnute tri grupe znakova, dvije je, ma kako nerazumljivo izgledale: Максим Горький, mogao zapamtiti i u slučaju nužde čak i reproducirati, dok je treća usljed trenja, abrazivnih susreta sa mnogim dlanovima bila neprepoznatljiva. Taj mu nepotreban podatak bí upisan na poziciji 335163 i on pozornost vrati na podatak o osjetu topline koji je dolazio iz područja one nadlanice što je zapravo nagnuo na Ljudmilinu sisu.
- Pazi, Maksim Gorki. - nevino se, poput bijela cvijeta ljiljana, zagleda u onu jogunastu knjigu.
- To je onaj peškovan koji sigurno nema razloga da živi! - iznenadi ih oboje svojom odrješitošću, izvukavši iz dna sebe neku dječačku zavist.
- Ne govori tako protiv Alekseja Maksimoviča. - pokuša smiriti tenzije između Malograđana (prepoznala je po srebrnim mrljama naziv) i Gregora (njega ne prepoznaje) - Gorkoga ti ne osjećaš? - dodala je.

Gledajući prvi znak prve grupe Gregor Napkins prepozna slovo M i pomisli kako je veliko M od maloga m veće. I to preko 1609 puta, a Ljudmili
Šampitalovnoj odgovori:
- Ja sam od onih što imaju recesivni TAS2R38, pritajenu zaostalu evolucijsku bombu.
Ljudmila se Šampitalovna blaženo i nadmoćno nasmiješi i ponudi mu okus Lakshminih usana.

Istovremeno, na drugoj strani Svijeta, zapravo samo na drugoj strani Planeta, a u istom svijetu i Svijetu, u El Sidronu, Carles Lalueza Fox, prototip uloge neprimijetnog forenzičara iz neke od kamare serijala što povećavaju interes pučkoškolaca za upis u školu Prelogova imena, a zapravo znanstvenik najboljeg kova, načinjao je još jednu evolucijsku tajnu. Iskapajući i prekapajući grobove stare desetke tisuća godina, prebirući po kostima stručnije od voodoo svećenika i od balkanskih političara, na relativno malenom uzorku došao je do zaključka.

Moderan čovjek, ne trendovski već onaj homo duplo sapiens, ima dominantni gen koji omogućuje prepoznavanje gorkoga, imali su ga i neandertalci, svaki deseti. I zašto je onda preživjela genetska varijanta koja blokira tu sposobnost?

Vrata se sve teže otvaraju, a doći do njih više nije tako lako...

bolegr @ 00:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 21, 2009
Poslije euforije, dolazi buđenje.

Sve nešto kao srdačno još od sinoć. Srdačna i srčana Blanka obranila zlato od Ruskinja i Njemica, a glavu od štokova, Dinamo dobio Hearts, Dado dobio Srce Sarajeva. Ja tih i takvih problema nemam.

Veli vrli ekonomist Novotny kako se očekuje poskupljenje električne energije, struje po narodski, jer da nema logike da se struja kupljena po 80 centi prodaje za 20 do 30 centi. Jel to ona ista koju je HEP kupio po najvišoj trenutnoj tržišnoj cijeni i to unaprijed za godinu dana pa je po dvadesetak centi prodavao, reeksportirao u Bosnu? Jel to ima logike? A kad je već tako stručno to upravljačko i nadzorno tijelo osmislilo ili prihvatilo kupoprodajne ugovore koje ne bi prihvatilo ni prvoškolče, nek onda razliku u cijeni lijepo podmire iz vlastitih stečevina naraslih na naizgled neprimijetnim postotcima dobivenim od transfera koji su odrađeni bolje nego što je Mamić i jedan sa svojim, a Dinamovim igračima napravio.

Premijerka prijeti smjenama nadzornim odborima državnim gubitašima, pouzdanim sigurnim kućama za uljebljenje partijskih aktivista; ceste, autoceste, željeznice, elektroprivreda, sve sa hrvatskim predznakom. Ma da mi je samo znati tko li ih tamo postavio i održavao svih ovih godina. Možda ih kazni ko tokara Radeta. Iako bih im ja, da je prava i pravde, predvidio prvo put barba Lukina neputa Ive, a onda bi mogli skupa sa onim iz pretposljednjeg pasusa. A eto, baš u Pakracu neki mali trogodišnji Luka odlutao iz dječjeg vrtića, ali se sam i vratio, a ima još jedan koji je odlutao, zalutao, al taj nikako da se kući vrati).

I još se dotična buni na podizanje cijene naftnih derivata od strane INE koja pak cijene formira prema proračunima koje dobiva od tima resornog ministra i njegovog stručnog tima. Iako manjinski vlasnik, vlada bi da bude po njenome u toj većinski privatnoj kompaniji. Ko tu koga? A Ugovor? E to krije kao zmija noge jer sigurno sadrži neke detalje koji bi bacili svjetlo na sve marifetluke. Naprimjer, ima li INA u vlasništvu i hrvatska podzemna blaga. Mislim, jebeš naftu, ona je tehnološki prevaziđiva, mene zanima voda.

Doktor se Đapić sprema u zakonom zasluženu mirovinu pa se digla prašina i hajka da koliko će nas To koštati. Eh da je on jedan. A dovoljno se sjetiti kolege mu i bivšeg sugrađanina što je jadan osuđenik još na plaći. Saborskog zastupnika. Koliko ih je ni Državni zavod za statistiku ne zna.

A i kler se uskopizdio u posljednje vrijeme. Propeo na stražnje noge pa kroz otvor za komunikaciju sa svojim i prisvojenim stadom, umjesto da skrbi za duše posrnulih bliskih mu jaganjaca, objašnjava kako je konačno došlo vrijeme da na čelo hrvatske dođe netko hrvatskiji jer sve ovo do sada je bila ljevica, a što i nije daleko od istine, rijedak je stariji političar koji nije završio kumrovačku skolu, samo ga demencija uhvati pa to zaboravi. O nabacivanju blatom na predsjednika već je degutantno govoriti, barem bi oni trebali znati kako ide ona sa prvim bacanjem kamena. Ili su stvarno bez grijeha?

Neki se spremaju na okupaciju Lastova, htjeli bi se okupati u moru, a u svom dvorištu. Njima predlažem samo jedno. Da Otok glazbe zamijene prikladnijim. Golim.

Eto. Pasmaterstudiorum. Zapravo, zabole me...

bolegr @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 20, 2009
Malo brže nego nogu pred nogu koračam pločnikom, na mjestima češćeg zaustavljanja asfalt je prošaran tankim svjetlijim gumastim ovalnim flekama. Zaustavim se na prljavobijeloj žljebastoj traci, hodotraku za one sa slabijim sustavom vizualne percepcije. Tu je vjetra dovoljno da čekanje tramvaja neće otežavati već zagrijan zrak što tjera uvis razinu žive ili alkohola u termometrima.

Žmireći pokušavam kroz đonove odgonetnuti širinu kanalića, prebrojati ih, osjetiti kako je osjećati se inferiornim osjećajući se tako pred onima koji tlo, kao i život cijeli, kobešale tako opipavaju.

O lijevom ramenu mi ruksak visi, rudarski alat i pribor, a na desnom kao da se protutežno neko sitno biće smjestilo. Osluškujem vjetrom ubrzane vibracije kako mi se na ušnoj membrani u zvučnu kulisu pretvara. Zvuci se miješaju prekoredno, nasumično, u valovima ritma svjetlosnih efekata semafora, rad četerotaktnih motora raznih volumena, jedno basbaritonsko mačkasto predenje, pa zmijsko siktanje, pasji cvilež i još neke onomatopeje, bolji bi poznavatelj mogao razlučiti i prepoznati možda neki V, Wankel, proturedni ili tko zna kakav još sve ne motor, ja jedva mogu pobrojati tih nekoliko različitih zvukova, rad okomite ulične signalizacije, usporeno za čekanje, ubrzano pištanje za tjeranje pješaka preko zebre što, trajanje, teško da je dostatno i hitrijem spretnjakoviću za ulicu prijeći, a kamoli nekome tko nerijetko pomoć suhodača treba, rad nogu, tapkanje u koračanju, lak hod minijaturnih sandalica vjerojatno tanke pločice đonova za noge pričvršćenih uskim kožnim bretelicama što ovijaju suncem obakrene članke, topot krafnastih tenisica što lamaću oko već poprilično deformiranih stopala neodrasla mlada čovjeka koji će za par desetljeća jedva hodati usljed nestanka organske podmazivačke mase među preopterećenim zglobovima, vučenje teških papuča plutenog potplata kako ih stišću stopala peta rascvjetalih poput površine popodnevne vrtne zemlje koju su još zorom gazila.

- Jel' dugo čekate? - dopre mi do mozga skup zvukova pretočen u artikulirano, naizgled razumljivo pitanje.

Podignem gornje očne kapke kojima sam presvukao očne jabučice u ovom svojem malenom nepomičnom putovanju, skrivene iza tamnosivih stakala sunčanih naočala i pogledam u oči svijetle, svjetlije od zimskog vedrog neba, sa crnim točkicama zjenica po sred tih skoro prozirnih irisa, odskočim deset godina prema naprijed (je li prva godina odostraga ako je prije ostalih ili je nadolazeća, posljednja u doživljenom nizu, naprijed?). Lice bakreno, izborano poput višekratno rabljene PEHD vrećice, kragna zakopčana, blijeda i meka, pada košulja niz oblo kruškoliko tijelo, grudi se odavno sljubile sa tijelom, usahle od godina, crna naborana suknja veličine omanjih kazališnih zavjesa što priječe pordor pogleda u dubine bine, noge bose, a na njima one papuče što ih čuh. I takva cijela, bit će radi sitnih sivkastih pruga pravokutno dvosmjerno postavljenih po bijeloj košulji što svem tijelu daju mrežast izgled, kao da je oživjela imaginacija neke moje interne 3D aplikacije.

Jel' dugo čekam?

Kako odgovoriti? Je li dugo... što je njoj dugo da bi i meni bilo podjednako pa onda razumljivo? 

Jel' dugo čekanje kad čekaš uzvrat novca, kusur, za plaćanja suhog gableca na blagajni samoposluživanja pod baražnom vatrom bezobzirja i dementne pohote koju mi kao dokaz sudbe bivanja privlačnom ocvalim primjercima ljudskog, uvjetno rečeno, roda, onako usput spominje? I dalje mi veli,
kolegica s posla, umalo generacija, kako jutros, vrijeme radnje oko sedam i pol, mjesto radnje dućan, uzima marendu, neke polujestvine koje joj oko podne obično služe za odljepljivanje želuca od kralježnice ubacuje u vrećicu i ide na kasu, lagano se naginje prema naprijed jer s obzirom da je njojzi sve prenisko, preniska joj i kasa, a prilikom tog laganog naginjanja, osjeti neko meškoljenje iza dupeta, koje joj je bilo čudno, meškoljenje, ne dupe, jer je dućan prazan pa pomisli da možda netko želi od nigdje prema nikamo proći jer je iza samo zid, ali kako svi znamo da ima ljudi s naglašenim sadističkim nagnućima ni čuđenju mjesta nema... pa se malo uspravi pustiti nepoznatu osobu da prođe i opet se, veli, sagne, opet meškoljenje, pritisak, dodirivanje, okrene se i ugleda grob iz 1897. s naočalama babilonskog astronoma i parfemom od formalina kako je vata za dupe ili čini nešto slično, s nečim pokušava navatat... i raširi ona, nastavlja mi dalje pričati, ruke u znaku upitnika, a to ono što je nekada bilo on počne više onako u neodređenom kondicionalu... da on bi novine, pa kad bi ona, onda bi on, a ako bi ona možda... a ona mu govori da su novine na drugoj strani, a s ove strane su jedino prezervativi i žvake i ne vjeruje da mu išta od to dvoje više treba... a valjda se, veli, Bogu spavalo prije 20 godina kad ga je trebalo uzeti, pa u međuvremenu na njega zaboravio. Je li to čekanje dugo? Ta minuta ili tih dvadeset godina zaborava?

jel' dugi su sati vožnje vlakom prema Splitu ili je dugo tek ono par stotina posljednjih sekundi nekoliko života čija nam je vrijednost nestvarno malena usljed nepoznavanja stradalih, obrnuto proporcionalna udaljenosti događaja? Pomalo bešćutno smo zaboravili grozu koja nas je sve zatekla svojom bezbzirnom i bezobraznom blizinom dok nam je remetila poslijepodnevlje, stvarna je bol ostala samo najbližima, baš kao frendu mi, električaru. Tu smo negdje po godinama rekao bih, znamo se sa nekih kava i piva iz Birtije u kojoj sam ja povremeno znao uskočiti popraviti (čitaj: uključiti nakon bezdušnog drmesanja kad se nešto kao zaglavi na kasi) printer ili tastaturu, a on promijeniti osigurače ili kakav kabel. Potegnuli baš neki dan slučajno se vidjevši malo o mobitelima, tehnologijama, kupio je neki spejsšatl što valjda zamalo pa ni vlasnika uskoro neće trebati, malo o poslu, on posluje sve u 16, pa o djeci, veli, ima sina upravo diplomirao FER što je nekad bio ETeeF, ja ga gledam u nevjerici pa računam godine pa gledam pa računam, stvarno, skupilo se, i kćer mu na likovnoj akademiji, eno je živa... i tu stadoše suze teći, prigušeno u sred Birtije potiho uzdiše, a suze cure li cure, veli živa je i trebao bih biti sretan ko malo dijete, bila je u onom nagibnom, materimjebehohštaplerskuilopovsku, i ništa joj nije, samo je još u šoku, ali dečko joj, pet su punih godina već zajedno bili, pametno neko prointelektualjeno čeljade, otišao sa još njih pet. Tu se i meni podmazaše donji kapci, ljeskalo se u očima ako je netko pogledao. I onda jel ja dugo čekam...

Govore neki i tješe se kako Bog sebi uzima najbolje dok neke zaboravlja, a ja se pitam ovakav kakav jesam, ni bolji ni lošiji od sebe samoga, nisam u redu, al ni prekoredan nisam, je li to redoslijedno ili kako jer jesmo li mi drugi lošiji od svega najboljega što je već otišlo ili smo u trenutku odaska, barem jednom u životu, najbolji, i jesu li nekim posljednjim pomastima sva zla sprana sa duša onih koji su za sobom ostavili krvave tragove pa su i oni u tom trenutku odlaska bili najbolji... zna li Bog za kategoriju vremena uopće? I ako zna, što je onda Njemu dugo kad Mu je na raspolaganju svo vrijeme svijeta, linearno, mrežno, kakvo god da Mu je, ako uopće kao takav jeste? Je li to dugo?

Ili je možda duga danguba koju ljudski
talog X čini provodeći vrijeme volontirajući za pravni subjekt A dok ga plaća pravni subjekt B, a kad pravni subjekt C razotkrije njegove nadnaravne sposobnosti koje negiraju i aRHimedove zakone, onda X-u nagrađeno i nagraditeljsko A uvrijeđeno uskrati volontiranje, a oštećeno B ga primi pod svoje skute i ostavi na svojim jaslama?

Jel' dugo čekam?

“Jebe te komunikacija, ha?” pitao bi me pomalo šeretski Simplicio Boravački*, a zapravo poput bube za uho opomenu bi mi za šutnju poslao.

I moglo je dugo potrajati dok joj nisam zaustio odgovoriti, ni sam ne znajući što će grlo i usna šupljina pokušati uobličiti jer što zaista odgovoriti na pitanje jel dugo čekam, a mogao je proteći infinitezimalno kratak vremenski odsječak u kojem su mi se kao sa unutarnje strane čela izredale slike, slajdšou rekli bi poklonici fonetske apsorpcije tuđica u maternji jezik. Dok sam svjesno dvojio o odgovoru i nesvjesno pokušavao akrtikulirati isti, dok su mi mozgom bljeskale sinaptičke munje u nepotrebnom pokušaju odgonetanja nepostavljenih pitanja, iza mramorom obloženog stupa ukaza se plava devetka, tramvaj koji će nas primiti u svoju kitoliku utrobu i valjajuć se po izanđalim tračnicama ponijeti do nekog drugog mjesta.

- No, evo ga! – poskočiše riječi i ona se okrenu prema plavičastim škrgama jednozglobne zvjerčice koja će nas odvesti tek jednu jedinu stanicu i ni kruga dalje. Jer tko još čita obavijesti o promjenama
javnoprijevoznih voznih redova pred sam kraj sezone ljetnih radova po gradskim prometnicama.


* Simplicio Boravački - glavni pipničar ("pipni čar", rekao bi) Dnevnog Boravka
bolegr @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 19, 2009
Ja ne znam čemu se neki uopće čude. Cijena i način isplate su odavno dogovoreni.






Narod kao da je zaboravio s kim se tikve ne sade.

bolegr @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 18, 2009





Ikoja sličnost sa stvarnošću, sa znanom ili slućenom prošlošću ili očekivanom budućnošću, slučajna je.
Uostalom, kao i uvijek kada je Terry Gilliam u pitanju.

(*) film, ne samo najavu

bolegr @ 10:07 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 15, 2009
Kad  će neki shvatiti i prihvatiti kako riječi, bilo izvorne ili apsorbirane, koje sadrže određeni slog nisu isključivo u službi označavanja pripadnosti grupi određenih antropoloških karakteristika i kako nema osnova za svojatanje istih?


kromirati krotalon
pokrov skroz

kromid, kroket, krokant
kroton, kroštula, kroasan

velkro, makro, mokro
kroki kromopsije

kromatičan krombi
kronično kromanjonac

krokodil


Iako za poneke od njih postoje određene indicije.

Instant projekcija života ne zahtijeva ništa dublje od ormara sa zimskim kaputima.


bolegr @ 13:19 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 12, 2009
Retroakcijski. ili tako nekako, vozikam se bicikletom, jednostavnom spravom što kao da je zalutala u ovo stoljeće. Zapravo skoro ni za prošlo nije. Rama poteža, korman širok, baš kao Picassovi bikovski rogovi, sic kožni, sedlast, kotači odrasli, zeru otečeni, pedale i lančani jednosmjerni prijenos sa lerom. Kočnica samo ta stražnja nožna. Ni zvona, ni lampe. Ima blatobrane. Primjerak vrijedan funkcije, ako ne i više.

A vožnja biciklom je poprilično dobra stvar. Vožnja biciklom je kao pisanje, samo u suprotnom smjeru. Tako, dok pišem, vozim se biciklom po nekoj diskontinuitetskoj višedimenzijski orijentiranoj tračnici, vadim iz džepova svijesti i podsvijesti sličice, skice, fotografije, kačim ih o drvoređe na grančice sasušenih zaperaka, krivih putanjica života po odraslim stablima drva. S druge strane, u drugom smjeru, dok se vozim biciklom, snimam, slikam, crtkam, nekad detalje, fine tanke niti kojima ću povezati blokić slika i preko palca pustiti u prvotnu inačicu pokretnih slika, a ponekad cjeline, situacije. I uvijek je tako dok se vozim.

Sve dok ne naletim na nešto što mi prekine putanju i pocijepa sinaptičke filigrane. A naletim.

E sad, baš da u tom nalijetanju letim, jest, rado bih da mogu, naletio bih na ljude-ptice. Ljude-sove, ljude-papagaje, ljude-kolibriće, ljude-kanarince, ljude-kukavice, ljude-sokole i ljude-kraguje. Al’ ne letim. Ili, da plivam ili plovim kakvom barkom vjerojatno bih tu i tamo naletio (naplovio) na ljude-žabe, ljude-krokodile, ljude-ribe, ljude-kitove, ljude-pliskavice ili ljude-morsku-kerad.

Ovako, ja naletim, zapravo nabicikletam, na neke druge podvrste.

Neletim na ljude-muhe. Vozikam se polagano jer ne žurim nikamo, pratim po nogostupima ili kolovozima označene trake predviđene za tu vrstu kretanja, to tamo gdje ih ima, i nerijetko naletim na ljude-muhe. Lijepe se za tu biciklističku crvenu traku kao da je pred njih prostrt selobrate crven sag, instantzvjezdanom prašinom posut, sve sâme zvijezde svojih osobnih reality-showova. I teško im se sa te staze maknuti, baš kao i muhama sa ljepljive trake, sredstva za skupljanje i prizemljenje istih kad ih se već rastjerati ne da. Mrko gledaju u one za koje su staze namijenjene. Mrko gledaju i nemušto proklinjući sreću jer ih se miče sa podnog svjetlosnog traga reflektora slave i moći. Mrko gledaju i nesvjesno se groze pravila, ljuti na one koji su u kršenju istih uspješniji, brži i bolji. Jer i oni bi rađe kao zvijezde koračali, nego maleni pod njima.

Zvona nemam, a i da imam nerijetko je beskorisno. Nekada se zaustavim, pogledam prepreku u oči i time joj valjda svijesti dozovem ideju i realizaciju iste o pomicanju sa jasno nam definirane mi staze, a ponekad, u ravnodušju, zaobiđem živu zapreku i nastavim kao da se ništa dogodilo nije.

A zna se dogoditi i trenutni evolucijski pomak, nastane neka eksplozija kao u kukuruza kokičara kojega naziv osim vizualne nema direktne veze sa sljedećom stepenicom u razvitku rudimenata u ljudske vrste, i ti ljudi-muhe odjednom izrastu, nadrastu same sebe i pretvore se u ljude-kokoši. A ti su, za razliku od stopalima za pod ulijepljenih ljudi-muha, skloniji kretanju što im sukladno razini razvitka opet nije dovoljno za umaći pred objektivnom prijetnjom jer dobre procjene sklanjanja kretanjem po podlozi u njih nema. Pokušavam se uživjeti, mentalno poravnati na razinu tih dugonogih beštija što vrckaju pernatim dupetom i privlače pozornost predatora, ljudi-kokoši su ustrojeni na jednostavnom modelu pravocrtnog kretanja u kojem nema prefiksa s, pa se to bježanje pred nemani, pred lisicama, lasicama, kunama, pred autima, vlakovima, biciklima, pretvara u fatalistički pravocrtni bijeg u smjeru kretanja opasnosti jer se tako najmanje gubi u eventualnom iskonskom presretanju i skraćenju puta, ali dokazano i najviše u dostizanju. Pa daj se već makni sa te crvene staze, čovječe, umjesto da mi po njoj bježiš!

Zenon bi sigurno spasio i kokoš i ljude-kokoši, ali njega ovdje nema. A možda su ovi zapravo samo daltonisti?

Pedaliram tako kontinentalno, od kuće do posla, kasnije i natrag, ponekad još malo uokolo. Iako polunapušten, grad je zapravo i dalje pun mutanata u kojih je model ponašanja pojačanog sniženog opsega rada moždanog staničja u vrste homo sapiens sapiens rasprostranjen je i konstantan. Možda se nađe tu i tamo kakav otklon, neki rijedak prema gore što vuče cijelu kompoziciju naprijed i koju masa pokušava povući dolje potežući krajeve krivulje, ili periodično prema dolje, uglavnom u olimpijskim ciklusima, a kadikad i u međuvremenu. Rijetko, jako rijetko doživimo amplitudu, koja titulu, poput kakve miss priobalnog zaleđa ili sparušene ravni, nosi do pojave sljedeće, jer unatoč svemu tome, funkcija je ova - iracionalna, a unatoč evoluciji u kojoj smo se počastili glavnom ulogom i trenutnim vrhuncem, bilježenoj i promatranoj od sebe samih, čovjek kao jedinična mjera te samoproglašene jedine inteligentne vrste što nastanjuje i svojata jednu plavičastu kuglicu negdje u stražnjem dvorištu univerzuma, nije zapravo otišao puno dalje od minoriziranih inferiornih vrsta u prethodnim iskoracima i raskoracima te gospođe Evolucije i iz mnogog dominantno probija rudiment insekata, gmazova, ptica, sisavaca nižeg roda.

Zacrtani na ugljičnoj osnovi, ovisni o svetom trojstvu agregatnih stanja vode, o oksidaciji, hinimo svoju vrijednost i neophodnost, viskoku, najvišu poziciju u prehrambenotehnološkom lancu, na vrhu piramide, a zapravo smo bliže slijepom crijevu, crvuljku, malom nožnom prstu il umnjaku, nekakvom sve manje potrebnom dijelu tijela dotične gospođe.

I sve nas na tom putu života uglavnom drži neki imaginaran produkt racija, hodali mi ili jurcali, plovili, plivali, letjeli ili biciklarili. Možda negdje usput samo probode, ili, kao jedna malena informacija o neravnoteži, zaboli saznanje kako si u nekoj drugoj prolaznoj sekvenci tek marginalan događaj. Ali i tome kraja ima. Samo se, vrteći pedale ukrug, nenadano zabiješ u kakav zid, i sve prođe. I gotovo.




Nema kokoši, nema ni jajeta, samo put i prepreka, zid je nedaleko.

bolegr @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 4, 2009
Ja sam promašen slučaj.

U ovoj rečenici subjekt za sebe, bez imalo prisile i vjerojatno pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću objavljuje svoju promašenost, što u kolokvijalnom govoru ima značiti smanjenja vrijednosti dotičnog subjekta u referentnom sustavu.

Uzmemo li u obzir mjesto i virijeme, subjekt vjerojatno dovoljno dobro sagledava ukupno stanje duha i tijela bez obzira na neke situacije radi kojih bi možda trebao skakati u vis bolje od Sotomayora, i to bez zaleta.

Međutim, ako je subjekt rođen u Sarajevu dovoljno prije onog staljingradskog stanja u nesretno (opet proizvoljna kategorija, iz iste klase) ratno doba, promašenost je kategorija koja je jamčila nastavak autonomnog djelovanja organizma u odnosu na okolinu u svojoj primarnoj osnovi ili njenim dijelovima pa samim time donosila pozitivnu klasifikaciju stanja trpljenog glagola u adekvatnom obliku.

Ali, uvijek ima to neko ali, ukoliko je subjekt, ne svojom voljom niti posebnim zalaganjem već spletom okolnosti, da ne velim slučajno, navedeni geografski pojam napustio dovoljno ranije pa ono stanje karakterizirano kao skup događaja sa ogromnom količinom nedostatka sreće bude u stanju nepredvidljivog i zato
ga direktno ne pogodi, subjekt, i to bez imalo sreće u nesreći, ostaje promašen.

Toliko o promašenosti.

Slučaj, paralelan skup događaja, nešto je sasvim drugo.

Stvari se uglavnom događaju s razlogom. Nepoznavanje okolnosti pojedinih događaja, uzroka kao i znanih i neznanih zakona Prirode nevoljko nam dopušta iste nazivati slučajem. Zapravo, radi se o sinkronicitetu većeg ili manjeg intenziteta, ovisno o stupnju podudarnosti, stupnju sila privlačnosti, kompatibilnosti, ma koliko ga neki minorizirali, ignorirali.

Dakle, zaključimo. Promašenost je relativna, slučajnost je nepoznanica. Ostaju još samo jedno Ja  i jedno sam. Ja sam. Ja sam. Ja sâm.

Grmi, sijeva, daždi.

Slučaj za pokupit tu kišu što se ušulja preko praga balkonskih mi vrata
otvorenih u žudnji za svježinom, zrakom, bez obzira na očigledno...


bolegr @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 3, 2009
Nakon što odvoji sredstva za socijalnu skrb, brigu za gladni i slabašni dio svojeg zgodnog, manje zgodnog i nezgodnog biračkog tijela i one koji će to tijelo tek postati, a koje za razliku od dislociranoga nema samo prava već i obveze donositi dnevni pazar toj svojoj majci i maćehi, pa odvoji za znanje, obrazovanje i znanost, za invalidno zdravstvo, za posrnulo gospodarstvo, poljodjelstvo, stočarstvo, ribarstvo, brodogradnju i drugu tešku industriju, nešto će državi sigurno ostati za crkvu i umjetnost.

Za ove predzadnje zna se da su odvajkada svikli na desetinu i teško im se toga odreći, a i što bi kad ne moraju, kad imaju otkud musti, dok potonji skoro kao pravi plaćenici (razlike ipak ima jer pravi nemaju plaćeno zdravstveno i mirovinsko) sviraju i pjevaju, slikaju i pišu kako mecena zazvecka kakvim dukatom. Skoro svi odreda, od A do J (ak netko baš čita na francuskom, može bit ž). Rijetki su i rijetke koji sviraju drugačije, jako.

Nešto i ostane...

Sabornici su otišli na godišnji, a vlada samo što nije. Za sve ih se, a i njihove zamjenike, državne tajnike, i sve -nike druge, kako im ne bi bilo dosadno samo se izležavati, gradelati (roštiljati, vibrafonizirati), zalijevati se pivom ili kakvim drugim preljevom, i odmarati se od napornog zborovanja i saborovanja, ponašanja i vladanja, tajnikovanja i tajenja po svojim paradnim mjestima i okolicama, izgleda pobrinuo najstariji od njih. B. B. Odlučio je, pretpostavljam samostalno, ipak je dovoljno punoljetan, a i resorno višemandatno potkovan, opskrbiti četu đaka dobrim štivom.

A ja sve mislim, ak je imao za trista knjiga, mogli su nać koju pinku i za majicu.




(da mi je samo znati gdje li će ovu fotografiju snimiti Eric Cheng?)


I da, ak netko ide za Stubake, ja bih joj cvijeće išao nosit...
bolegr @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 0
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.