crta

Blog - kolovoz 2010
utorak, kolovoz 24, 2010

Moj djed Vlado mi je znao prebrojavati prste na jedan poseban način. Nije to radio brojeći kao što sam učio jašući oca za vratom dok je čitao novine u popodnevni sat malog odmora od posla. Kod Dedavlade nije bilo: jedan, dva, tri, četir'. A ne. Moja se šačica skoro gubila u njegovoj lopati nalik golemoj šaci dok je svojim golemim prstima hvatao moje za vrhove, od palca redom, i pričao mi priču:

Ovaj ide u lov
ovaj nosi pušku
ovaj jede krušku
ovaj kaže, daj meni!
ovaj kaže, šipak tebi, šipak tebi!

Danas nema Dedavlade. Nema ni te brojalice više. Barem koliko sam se ja naslušao odrastanja djece meni bliskih ljudi, osim negdje u prašnajvoj ladli mojih sjećanja iz koje je tek povremeno sjetim mičući zglobove prstiju mi mojih pokušavajući odagnati neminovnost okoštavanja koju mi je u kristalnoj kugli vidio svetodušni reumatolog.

Ali ako i nema Dedavlade i ako nema ni te brojalice, ima koga ima, nažalost. A ti kojih ima, imaju malo duže i malo više prstiju, onako černobiljski više, pa i brojalica ima drugačiji oblik, tekst, aranžman, ritam:

Ovaj laže da zna s novcima
ovaj laže da ne zna
ovaj laže na zapovijed
ovaj laže sindikalno
ovaj laže rad' stolice
ovaj radi fotelje 
ovaj laže oko deset posto
ovaj oko dvadeset
ovaj laže patološki
ovaj je lažov i dvoličan
a ova laže i kad kaže kako zna, i kad kaže kako pojma nema.
 

autor grafita: Banksy

Da mi je samo znati kad će više netko te prste imati u šaci...


bolegr @ 10:00 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 21, 2010

Netko vozi da bi stigao, netko vozi da bi se vozio. Netko vozi u grupi, netko sam, a netko u paru. No, prije ili kasnije, ostaneš sam s rukama položenim na upravljač i nogama na pedalama. Nogama vrtiš, rukama upravljaš. Pa kud završiš...

Prvo učiš elemente. Okretanje pedala na trokolici. One su u tom početnom stadiju pričvršćene za osovinu prednjeg kotača bez mogućnosti praznog hoda, bez odmora za vrijeme kretanja, pa je samim time učenje pokretanja ujedno i učenje zaustavljanja, kočenja, a pri zakretanju kormana noge svako malo skliznu sa pedala. Usklađenost pokreta, motorika, slaba strana svakog početnika.

Sljedeći je korak još uvijek trokolica. Samo je pogon s lančanim prijenosom na stražnju osovinu smještenu između dva kotača. Ovo je već olakšanje jer prilikom zakretanja upravljačkog dijela na koji je direktno pričvršćen prednji kotač, noge ostaju u položaju paralelnom s osnovnim okvirom i mogućnost padanja ograničena je na brzinu ulaska u zavoj, a brzina je sad već mjerljiva kategorija. Promatranje okoline, gledanje i slušanje ne treba učiti posebno, pažnju treba naučiti usmjeriti na bitne detalje, putanju kretanja i moguće prepreke (ovo ne znači da je te prepreke u ovom stadiju moguće i izbjeći, no svakako je bitan korak u daljnjem napretku).

Nakon nekog vremena, kad smo svladali crte, ravne i krivulje, jedan stražnji kotač otpada poput nepotrebnog raketnog modula, jednokratnog ireverzibilnog rezervoara potrošenog goriva i iz stadija Jure i Krede dolazimo u stadij predškolske ploče, onaj preostali zauzima središnji položaj na osovini, a s bokova mu poput peraja ili stražnjih avionskih krilaca izrastaju dva osigurača u obliku kotačića. Nešto su višlje pozicionirani tako da se kretanje vrtnjom pedala odvija uglavnom balansiranjem dvokotača uz oslanjanje na jedno od peraja. Dovezli smo se u fazu učenja abecede, to jest bicikletanja! A naziva za ovu spravu je koliko i podneblja. I to u svim rodovima. Bicikla, biciklo, bicikl, točak.

Nadrasti igračku i presjesti na prometalo znak je ozbiljan. Velik. Veći od kotača ponyja, ponike od milja, moderne sklopive vozilice, kojih je model sa kružnom guvernalom bio na višoj cijeni od poligonale. Čak smo skupljali i sličice u albumu, ona s guvernalom je bila ključna, a tko je sve popunio, za nagradu je dobivao pony! No, danas je već postmoderna i tu je BMX ili što već. Taj prijelaz zaslužiš nekim kalendarskim povodom, rođendan, kakav praznik ili tako nešto, a uzrok je prorijeđenost padova po prijeđenom kilometru plus povišica roditeljske plaće ispisana na duguljastoj traci, u koju se gledalo kao u neki astrološki krojački metar, ptredskazanje budućnosti za sljedećih trideset dana. Sic je malo višlji, čak i kad je na najjače spušten, pedale daleko da ih prstima dotičeš, a zaustavljanje bez sjahavanja nemoguća misija.

I dalje vrludaš, padaš, samo rjeđe, ali zato sa žešće, dižeš se, i svaki je dan sve bolje, ponekad s detaljima odeš predaleko, izgubiš nit i treba ti vremena vratiti se na pravu stazu, ali napredak je primijetan.

Nerijetko se dogodi da ostaneš bez bicikla, nasloniš ga na ogradu igrališta, koncentriraš se na taktiku, na kontakt igru, na presing dok gledaš trening školske rukometne reprezentacije, ženske dakako, a nakon pola sata shvatiš kako netko drugi jaše tvoje blago. Tako, umjesto novog, pravog gramofona jer onaj koji imaš nasljedstvo je pristiglo iz Njemačke kao kotarisanje suvišnih tehnikalija, "da se ne baci", od vlastite ušteđevine kupiš bicikl, jer okretati se mora, pomišljaš.
 
Kasnije se to sve iz ubijanja slobodnog, vannastavnog vremena pretvori u nešto ozbiljnije. Prijevozno sredstvo od kuće do pekare, škole, željezničke stanice, ušća Drave u Dunav s privezanim bambusovim štapom sa najlonom, olovom i plutom na vrh kojega je nakačena crvena maramica, propisi nalažu. Ili sve ode u neke profesionalne vode. Počneš se baviti određenom disciplinom, cestovne ili dvoranske kružne utrke, brdsko biciklarenje, crosscountry, biatlon, triatlon,... ili se tek u slobodno vrijeme povremeno ili redovito vozikaš iz zabave, održavaš dobru kondiciju.

Kako god, koja god disciplina ili slobodni stil, zadovoljstvo, zabava, za dobru vožnju ne smiješ stat', znaš, pedale treba okretati. Kontinuitet je bitan.

A pisanje. K'o vožnja bicikla.

bolegr @ 01:51 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 19, 2010

Dobro je. Kad već teško imam što pametno za reći, bar sam ponovo počeo čitati. To čitati treba shvaćati uvjetno jer se svodi na ćopkanje iz više valova bez suvisla reda, vjerojatno sve podložno raspoloženju. Otvaram knjige, tražim one međustranične označivače koje je jednostavnije zvati bukmarcima (tu mi po zvučnosti u uho uleti bubamarac u adekvatnom padežu, ali se na svu sreću ne zadrža dugo jer da je, sve bi ovo odletjelo tko zna gdje), i našavši ih počinjem čitati kao da sam malo prije prestao otišavši do kuhinje otvoriti balkonska vrata iako su zaglavljena ili provjeriti jesu li ona od hladnjaka zatvorena jer im se znalo dogoditi (čuj, njima, kao nisam to ja) da ostanu otvorena, kao da nije prošlo i po mjesec dana od kad sam te stranice prebirao tražeći onaj isti komad duguljastog kartona i hvatajući iznenada prekinutu pročitanu misao.

Misao... misao... vidiš, ovo ja sâm sebi, za razliku od pruta ili kapljice, koje kad prepoloviš ili podijeliš na dva dijela nebitno u kojem razmjeru, dobiješ dva pruta, dvije kaplje. A misao je kao čovjek. Kad prepoloviš, ne dobiješ ništa.

Probam sa jednom... probam sa drugom... trećom... probam sa četvrtom... Vratim se onoj drugoj, koja i nije knjiga već skripta (a u nemogućnosti nalaženja prave knjige i ovaj oblik je dobar) sarajevskog novinara, književnika, kroničara, pa otvorim na mjestu iz kojeg viri bookmark. Nastavim čitati:

Nedavno mi je Safet Plakalo pričao kako je njegova četverogodišnja komšinica, Azra Hodžić, pitala oca:
"Babo, je li istina da su ubili Švrakino selo?"
"Nije istina, sine. Poginulo je dosta ljudi, ali ga nisu ubili. Zašto pitaš?"
"A, ja znam koga su ubili?"
"Koga?"
"Titu!"
Babo je bio zbunjen:
"Kako to misliš?"
"Na kući, preko puta mog obdaništa, na zidu piše: ŽIVIO TITO!"
Babi opet ništa nije bilo jasno: "???!!!"
"Kuća je sad srušena, tu sad više niko ne živi - mora da su ga ubili."

Stanem sa čitanjem. Tako se, dakle, ubija samoupravni socijalizam krivo nazivan komunizmom bez shvaćanja, a ni želje za istim, što je zapravo što. Zato su poharanu zemlju potaracali do kraja. Još koju godinu i nitko se neće sjećati Onih vremena već će o svemu čitati iz knjiga koje će za tu priliku napisati onako kako to pišu pobjednici, a mrak će odjednom progutati dobar dio prošlog stoljeća. Bradburyjev bi Fahrenheit oni najrađe.

Par stranica dalje, isti autor, ista knjiga, nilazim na rečenicu:

"Ako već ne mogu da pišem, to ne znači da sam zaboravio čitati."

E jebemti koincidenciju.

bolegr @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 18, 2010
bolegr @ 12:12 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 17, 2010
bolegr @ 04:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 15, 2010

Jednom davno pročitam bizarnu vijest kako su negdje u Francuskoj ukrali most. Sad, možda to i nije bila Francuska, možda je bila Amerika ili Engleska, i koliko je to davno bilo, ne znam. Možda je proradilo ono lažno sjećanje koje od sličica slaže krivu sliku, no svakako je bilo jedno sigurno, most je bio ukraden. Jesu li kradljivci mosta ikada uhvaćeni, ni to ne znam, ali svakako je bitno naglasiti kako taj most i nije bio na nekoj važnoj prometnici niti je bio neki zidani most već drveni, ali je bio most. No, svejedno, čovječe! Netko se usudio ukrasti most. Kolika je šteta bila, ne bih znao reći, ali sam siguran da na taj čin lokalni pučani nisu gledali sa simpatijama, a vjerojatno su na taj lopovski podvig slično gledali i ostali sudržavljani koji god bili. A sjećam se kako smo sa neskrivenim simpatijama prema počiniteljima tog neobičnog kriminalnog pothvata komentirali taj događaj. Čak smo simulirali priče o sudbini mosta, o njegovom novom životu ili možda smrti jer mostovi su uglavnom kao odjeća krojena po mjeri i teško da bi bez obiljnih korekcija mogao biti iskorišten u jednaku svrhu. Jedni su mislili kako je završio kao ogrjevna zaliha dok si metalne spojnice, vijci, matice i okovi, ako ih je bilo, mogle završiti u starom željezu, drugi kako mostu nije kraj tako blizak i da je možda postavljen u dubini nečijeg posjeda preko kakve rječice, a treći su pragmatično govorili o neobičnim okladama dokonih Francuza. Ili Engleaz ili Amerikanaca, ako se u njihovim zemljama to zbilo.

Kako god, složili smo se u jednom, to je bila drskost u razini krađa opjevanog virtuoza lopovštine prefriganog Arsenea Lupina koju smo do neke mjere čak i odobravali, zamišljali se u pomalo romantičnim ulogama.

Jučer vijest kako su u jednoj drugoj državi kradljivci razmontirali i u nepoznao odnijeli čitavu toplanu. Hej, toplanu! Što je neki drveni mostić prema jednoj toplani?! Pa iako ta toplana već odavno bila bivša i kapaciteta za grijanje nešto preko pet tisuća kućanstava, lopuže su odnijele sve. Vrelovodne kotlove, plamenike, kompletnu automatiku, elektroniku i pumpno postrojenje, postrojenje za pripremu vode, cijelu trafo-stanicu, kablove iz zemlje počupali kao i nekoliko kilometara čeličnih cijevi. Kako kaže dobro informiran i anoniman izvor za neke novine, kamen na kamenu ostao nije. A sve to nitko nije uspio ili nije htio primijetiti. Vele kako je vrijednost toplane preko milijun eura. Za toliko posla i uz svu potrebnu logistiku, i nije neka cifra. Hoće li kradljivci toplane biti uhvaćeni, ne znam, ali prema materijalima i namjeni pojedinih elemenata postrojenja, bilo u dijelovima manjim ili većim, čini se kako policija neće imati težeg posla u pronalaženju počinitelja.

Danas ova vijest, iako geopolitički udaljena od naših života, nikako nije simpatična. U zemlji gdje su pokradeni mostovi prije nego li su i sagrađeni, gdje su pokradene ceste i tuneli, tvornice u komadu ili u rinfuzi, ulice, kvartovi, cijela sela i gradovi, šume, njive, morske obale, zemlja, gdje je mahanjem zastavama prošlosti ukradena i sadašnjost i budućnost, ova vijest je podsjetnik kako umjesto idealiziranog lopova gentlemana Arsenea Lupina u ovoj zemlji bez skrivanja i straha od ruke pravde harače bizarni likovi nalik nezasitnom smradnom Superhiku.

bolegr @ 12:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 12, 2010

Večer skoro  kao i svaka druga ljetna na Dujinoj terasi. Nešto je nas u danom referentnom sustavu mladih i nešto onih starijih. Neki stolovi samuju, a neki, onako okrugli, spojeni u osmice, neki opkoljeni stolcima sa ugnježđenim stražnjicama na za to predviđenim vodoravnim ovalima, neki obestoličeni šute kao klonirane gljive. Sjedimo takvu večer, skupili se pozdraviti jednu poznatu i dragu nam Šveđanku koja je na proputovanju kroz Hrvatsku, i u omaran sumrak dočekati kakav prodor većih nakupina hladnijih čestica što se brzinom vjetra stropoštavaju sa Medvednice put juga.

Samoprijegoran i užurban, oko svih stolova oblijeće dvostruko više puta nego li to posao zahtijeva, stiže Duje sjesti za naš stol, stiže sjesti za svaki, upitati za zdravlje i dojam o posluženoj hrani ili piću. Brz na jeziku, riječ riječ stiže, guta samoglasnike kao jušne zalogaje, ostaju trvrdi, kvrgavi suglasnici u usnoj šupljini poput kostiju nakon prežvakavanja zalogaja fišpaprikaša djeda-Vlade.

- Dvre, js č vic kd ktlik, hndus i mslman skč nz ltcu? - obraća se Davoru, jedinom koji vic nije čuo jer u posljednje vrijeme nije navraćao u zalogajnicu.
- Kaj? Nisam. - Davor će kratko, a rezultat svega biva sedamdesetšesti put slušanje vica o tri vjernika koji skaču niz liticu. Smijemo se već vicu u vicu u kojem se u sveopćem hvatanju za religiozne slamke hindus prvi uhvati za - Budinu (za ostatak vica pitajte Duju osobno).

Ne htijući ostati dužan u pričanju šala, osokoljen prvim pramenovima vjetra što se vije od sljemenskog tornja pa niz padine zelene što se pretvara u građevinsku zonu pa preko Mirogoja niza Srebrnjak, zavije koji put rotorom na Petrovoj, niz Domjanićevu uvrne po pomalo izoliranim Kvatrićem i novom tržnicom, presiječe Martićevu što nose pad temperature, krene jedan knjižničarski:
- Došli - počne priču - sa televizije iz redakcije obrazovnog programa snimati reportažu o životu u nekom malenom zagorskom selu pa direkt u dvorište pitati Štefa kak zgleda jedan njegov obični seljačkii dan. "Jutri se zorom zbudim" veli Štef, ne, "spijem si jenu kratku ljutu pak pojedem nekaj i krenem na grunt. Sa sobom ponesem par litri..."

Da ne prepričavam i ne prepisujem cijelu storiju kojih petnaestak minuta o tome kako se Štef i društvo cjelodnevno izlažu alkoholnim destilatima svih oblika i koncentracija, televizijska se ekipa pobuni kako nije nimalo pedagoški svako malo se hvatati čašice, te ga zamole sve to ponovo ispričati, ali glagol pijenje sa svim pripadajućim oblicima nek zamijeni glagolom čitanje. Tako vic o Zagorcu Štefu završava sa, nakon cjelodnevnog rada isprekidanog povremenim čitanjem kratkuh književnih djela, odlaskom prvo u kjnižnicu gdje s društvom pročita koji tom enciklopedije Kroatike, a nakon fajron... zatvaranja knjižnice, upute se k Joži koji ima - tiskaru...

Tu smo večer onako ugodno pothlađivani blagim sjevercem što nam je nanosio zrak medvedničkih šuma (tako nam se barem činilo) pročitali i više nego dovoljno, i to u mjeri da mi je glava od žestine pročitane riječi i dan poslije sijevala pri naglim kretnjama, a očni tlak činio mi, u mojoj osobnoj autopercepciji, oči par brojeva prevelikima.

Par dana poslije, izazvan ovisnošću o šopingu, odlazim u nedaleku knjižaru pogledati nove modele i one na sniženju, bez dobne diskriminacije, mislim na godišnaj doba, i ljetne i ostale. Pogledom prođem po šarenilu sajamskog spektra pa se uputim prema polici sa novitetima. Pozornost mi zaplijeni sjajnom folijom utegnut kompletić...

U trenu ostanem bez teksta, bez misli, ostanem samo stajati. Iz kovitlaca primisli raznih predznaka pokušam artikulirati jednu cjelovitu misao, a ona umjesto nekog suvislog objašnjenja odlutam na onu Dujinu terasu od neki dan...

Prvo su se, sjećam se pulta malog kioska na dnu Bosanske ulice, stidljivo kao uz ispriku pojavili časopisi uvijeni u crnu nalik latexu, ni zeru transparentnu, foliju, koja je skrivala golotinju što se do tada kočoperile sa stražnjih stijena kioska duž svih ulica gradova i sela, vabeći pubertetski dio muške populacije na obilaženje istih u manjim ili većim krugovima onako kako su to prije znali raditi na parkinzima specijaliziranim za kamionske monstrume egzotičnih međunarodnih ruta i iskustva. Malo kasnije, ili možda čak i prije ovih prvospomenutih, pultove su preplavili neki licencni takozvani ženski časopisi u prozirnom ovitku ispod kojeg se lijepom poravnanju na pultovima kioska napućeno opirao neki neizostavni komad pribora za uljepšavanje.

Onda su se, preskačem nebitne stupnjeve evolucije, osim izdavača tiskovina magazinskoe forme, i knjižari dosjetili kako se riješiti viška tiskanog materijala bez omalovažavanja autora snižavanjem cijena ispod vrijednosti polunovinskih dnevnih izdanja pakirajući ih back-to-back termoskupljajućom folijom i nudeći ih kao kupcima kao balast. Nakon što su se riješili knjiga, na red su došli privjesci, lančići, pribor za pisuckanje, nešto u duhu onih spomenutih časopisa, a kad je ponestalo i toga, vrli su se marketinžani domislili kako namamiti kupca (koji više nije nužno i čitatelj) jednostavnim trikom.

Umjesto recenzijom autoriteta s područja književnosti koja bi zainteresiranom čitatelju mogla  dajući mu par smjernica, nešto značiti, žednim čitateljima su odlučili ponuditi i votku!

alkoholne pare iz tiskare

uz istaknutu napomenu:
ZABRANJENA PRODAJA
KNJIGE-DAR UZ KNJIGU
MLAĐIMA OD 18 god

bolegr @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 9, 2010
 

 

- Alo, gdje ste, kako je?
- Dobro... ma izvanredno. Evo u sjedim u pošti.
- A žena?
- Žena je u redu.

 




bolegr @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Sjeverna Koreja? Ne. Kina? Ne. Nije ni neka druga zemlja kojoj bi položaj mnogi teško i približno odrediti, ali bi se trudili ksenofobično je pozicionirati što dalje od svojeg doma radi moguće zaraze ičim. Neki omraženi totalitarni režim jarke boje? Ne.

To je slučaj u državi čije se vođe busaju u svoja prsa veličajući dosege demokratskog razvitka u tranziciji i pretvorbi. Uzrok tome je strah i poltronstvo u mjeri izazivanja smetnji crijevnoj peristaltici sebi sličnih, samo u ovom slučaju odgovornih.

"Cenzura je postupak nadziranja slobode izražavanja. Cenzura se može provoditi u širokom rasponu korištenih sredstava i postupaka, od uništavanja nepoželjnih sredstava izražavanja, preko brisanja ili precrtavanja nepoželjnih dijelova, do mijenjanja, izokretanja, odnosno falsificiranja onih dijelova koji se ne podudaraju sa svjetonazorom ili zakonskim odredbama vlasti ili urednika.

Vlast može cenzuru provoditi u skladu sa zakonodavstvom ili neslužbeno, u sklopu tajnih službi.

Cenzura je postupak koji je svojstven autoritarnim državnim sustavima, ali u ime zaštite javnog ćudoređa nije nepoznata niti u demokratskim sustavima.

Krajnji oblik u policijskim državama jest autocenzura."

Blog:
http://peratovic.blog.hr/

Obrisani dio bloga:
http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:V6REnLsLYIMJ:peratovic.blog.hr/...


Više detalja o svemu:
http://www.facebook.com/home.php?#!/peratovic

Ima li pilota u avionu?

bolegr @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 8, 2010


boje turizma

bolegr @ 13:24 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 7, 2010

U plavu neveliku ruksaku laptop, pola pileta. Usred zapruđanskoutrinskog rotora, ispod nadvožnjaka, spavam pokriven polovinom presavijena plahte prostrte na zemlji blatnoj kao što blatna može biti u hrvatskom romanu i filmu sredinom dvadesetog stoljeća, dok u me gleda zrakasto raspoređen čopor pasa s pedigreom.

Budim se. Skupljam padobran od plahte, a najmanji se od promatrača zubima uhvatio za rub ćoška i ne da. Vrtim ringišpil nekoliko krugova dok se mali ne otkači. Ostali oko mene, sad u plahtu umotanog, stoje ukopani poput Kraškovićevih živina oko svetog Franje Asiškog.

Hodam svojom ulicom. Moja je jer imam toliko nematerijalih dokaza koje ne može uništiti ni erupcija jakuševačkog vulkana da bih muzej mogao napraviti. Trebalo bi pofarbati betonske dijelove starih i novih fasada, pomislim.

Pozvan na zabavu kod poznanika iz male ulice, ostavljam ruksak kod susjede, a njenoj tigrastoj mačkici dajem reš pečenu kožicu. Bez prenesenih značenja.

U plavu neveliku ruksaku, laptop, pola pileta bez kožice. Prolazim pored dućana što je nekoć diskont bio. Idem na tramvaj. Sedmica.

A ti? Sanjaš li što lijepo u posljednje vrijeme?

bolegr @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 6, 2010

FIFA je odbila zahtjeve za uvođenjem novih tehnologija u praćenju igre na terenu.

tko to kara marka? (grafit: Banksy; montaža: Bolegr)

Jer, ljepota je u oku promatrača.

bolegr @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 5, 2010

Dočekati proljeće u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi!

Sponzoraš na jaslama grada i države

Možda realno očekivanje jednog sponzoraša na jaslama grada i države.

bolegr @ 15:13 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 3, 2010


Kristalno jasno objašnjenje zašto će se premijerka HDZ-a žestoko oduprijeti ideji da se Šušku oduzme ulica:




bolegr @ 14:31 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 1, 2010

 

kaskanje kontinentalnog turizma u hrvatskoj

- Ma pogledaj se! Bled. Ko moja kosa. Al mi ćemo te... ja ću tebe svejedno odvest u Lipik.



bolegr @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.